Ne to nije kompliment, to je seksualno uznemiravanje!

Iako inače nemam običaj na Internetu javno dijeliti osobna iskustva, kada se jučer Twitterom na inicijativu aktivistkinje Marinelle Matejčić počeo širiti hashtag #ženeujavnomprostoru pod kojim žene dijele vlastita iskustva seksualnog uznemiravanja, nisam mogla odoljeti da ne podijelim barem jednu kratku crticu iz vlastitog života.

Činjenica da su žene preko društvenih mreža masovno počele dijeliti vlastita iskustva seksualnog uznemiravanja koje su u određenim situacijama i periodima života doživjele u javnom prostoru za svaku je pohvalu te je od izuzetne potrebe i važnosti. Naravno, kako bi i društvene mreže dosljedno odražavale realnost, iznošenju osobnih iskustava uznemiravanja te zdravorazumskog protivljenja istome uskoro su popratili komentari uvrijeđenih pripadnika muškog roda ustrajnih u namjeri da umanje težinu seksualnog uznemiravanja jer je ono “u stvari samo kompliment”.

Koliko god sam svjesna činjenice da su dobacivanja na ulici, praćenje ili pak neželjeni dodiri dio svakodnevice svake žene, susret s ogromnim brojem sličnih, poistovjetljivih svjedočanstava žena koje u toliko kratkom roku odlučuju javno progovoriti dok s druge strane nailaze na otpor muškaraca koji ih iz vlastite rodno privilegirane perspektive uvjeravaju da se “takve stvari ne događaju” i da one čitavu stvar izmišljaju, potresno je iskustvo budući da itekako stavlja u perspektivu ozbiljnost i raširenost problema položaja žena u patrijarhalnom društvu.

Hashtag #ženeujavnomprostoru pojavio se kao naručen. Doduše, ne mogu ocijeniti radi li se o tome da je hashtag došao baš u pravo vrijeme budući da sam nekoliko dana prije doživjela posljednji slučaj uznemiravanja ili se uznemiravanje ženama događa toliko često da bi svako vrijeme bilo pravo vrijeme. Sklonija sam pomisliti da se radi o ovom drugom slučaju.

Kako god bilo, s obzirom na timing osjetila sam se obvezanom priključiti se ostalim ženama i vlastitim iskustvom također doprinijeti širenju svijesti o neželjenim seksualnim interakcijama prožetoj ženskoj svakodnevici.

Naime, samo tri dana prije nego što je ova lavina iskustava preplavila društvene mreže, na ulici mi je prišao nepoznati muškarac. Ljeto je i na sebi sam imala široku lepršavu haljinu. Bez dekoltea, s rukavima do lakta, dužine do koljena, što napominjem ne zato što odjeća ikad može biti izgovor za uznemiravanje, nego isključivo ne bih li unaprijed doskočila “pronicljivom” pitanju “A što si obukla?”.  Taj nepoznati muškarac osjetio se pozvanim da mi demonstrira što se može dogoditi djevojkama koje se oblače poput mene pa me u jednom trenutku uhvatio za nadlakticu i podignuo mi haljinu. Na ulici, u javnosti, usred tjedna, pred drugim ljudima. Srećom, stalo je “samo” na tome da su prisutni prolaznici imali priliku vidjeti moje donje rublje. Tada je napomenuo da bi me bez problema mogao odvući negdje na osamu i tamo silovati jer sam slabija od njega, ali i konstatirao da on to nema namjeru učiniti već on u stvari mrzi silovatelje i ovime mi samo želi pokazati što bi se moglo dogoditi da me, “za razliku od njega dohvatio neki luđak”. Također, savjetovao mi je da ubuduće nosim hlače ne bih li se zaštitila od “svakakvih muškaraca” pritom očito ne smatrajući sebe niti svoj postupak spornim.

No ono što me, nakon promptnog odlaska na što udaljeniji dio grada, najviše šokiralo nije niti postupak navedenog muškarca, niti njegova racionalizacija tog postupka kao upozorenja u svrhu zaštite žena, već nedostatak ikakve nevjerice i potpuni izostanak bilo kakvog osjećaja šoka vezanog za ono što se upravo dogodilo. Iznenadilo me što sam osjećala gađenje, ali ne i iznenađenje, što sam u vlastitoj glavi čitav događaj prihvatila kao nešto što se naprosto upravo događa, nešto zastrašujuće i neugodno, ali i nešto što sam očekivala. U jednom trenutku samu sebe sam uhvatila kako razmišljam: “Pa dobro, što sad, nije ti napravio ništa, bilo pa prošlo, a uostalom ni ti njemu nisi ništa rekla.”

Iako se godinama bavim feminizmom i ženskim pravima, kada god mogu govorim o borbi protiv svih oblika nasilja nad ženama, itekako sam svjesna da je seksualno uznemiravanje uvijek nedopustivo te je suradnja i izostanak suprotstavljanja iz straha od posljedica mehanizam preživljavanja za čiju upotrebu nikad ne smijemo kriviti žene, činjenica da mi je na podsvjesnoj razini inicijalna reakcija na vlastito iskustvo bila ovakva kakva jest osvjetljava koliko je patrijarhalna podređenost žena u stvari ukorijenjena u tkivo društva, koliko je nasilje nad ženama normalizirano, koliko se ženska iskustva minimiziraju, koliko nas se tjera da sumnjamo u same sebe, koliko nam se u stvari govori da pretjerujemo i koliko (makar na nesvjesnoj razini) i dalje internaliziramo patrijarhalne pretpostavke koje ženama nalažu da, za svoje dobro, šute i trpe te uvijek preuzimaju odgovornost za neprimjerene postupke muškaraca.

Nakon ovog događaja razgovarala sam s prijateljicama, kao ni ja, niti jedna od njih nije bila naročito zaprepaštena da se takvo nešto dogodilo. Naprotiv, nakon što sam ispričala što se dogodilo, svaka je iskazala razumijevanje i pritom sasvim mirno, neuznemireno, tonom kojim uz jutarnju kavu izmjenjuješ najnovije tračeve, izložila vlastitu priču te napomenula da se radi o najrecentnijoj situaciji koje se može sjetiti, budući da ih u čitavom životu ima previše da bi ih sve mogla nabrojati. U razgovoru tu i tamo ubacujemo koju pošalicu kako bi umanjile ozbiljnost situacije. Kada odrastaš kao žena seksualno uznemiravanje je nešto što se događa stalno, od najranijeg djetinjstva, dok ne postane dio svakodnevice s kojim naprosto naučiš živjeti i niti ne ideš za tim da razmjena savjeta o samoobrani u školskom WC-u, prijateljski razgovori o prepoznavanju droga za silovanje prije odlaska na brucošijadu, razmjena iskustva s kupovinom suzavca, rasprave o najboljoj poziciji ključeva u ruci dok navečer žurno hodaš do stana ili pak razmjena ovakvih priča ne spada u normalan proces odrastanja.

Jedna prijateljica priča o muškarcu koji ju je svojevremeno zvao sa skrivenog broja pokušavajući zapodjenuti razgovore prilično eksplicitnog, seksualnog sadržaja. Nikad nije saznala o kome se radi. Druga kaže da su joj se događale “samo klasične stvari” poput toga da ju neki muškarac u klubu ili javnom prijevozu naprosto ne može zaobići drugačije nego da se međunožjem protrlja o njen bok ili stražnjicu. Treća se odlučuje za priču koja se dogodila prošlog mjeseca dok je navečer išla na trening. Dok je ulazila u gotovo prazan tramvaj prošla je pored nepoznatog muškarca i sjela nekoliko mjesta iza njega. Nakon što se nekoliko puta okrenuo, muškarac je ustao sa svog mjesta, sjeo blizu nje i počeo masturbirati. Muškarcu nitko od drugih putnika ništa nije rekao. Ustala je i sjela na sjedalo blizu vozača.

Također, svaka od nas dolazi do zaključka da je muško spolovilo prvi put vidjela još kao osnovnoškolka nakon što je u prikrajku uočila starijeg čovjeka koji masturbira promatrajući djevojčice u igri. Zastrašujuće je koliko je to univerzalno iskustvo.

Ono što mi je također zapelo za oko jest i činjenica da, kao što sam i ja preispitivala samu sebe jer se nisam suprotstavila vidno jačem i još vidnije neuravnoteženom muškarcu, svaka od njih dok iznosi svoju priču također automatski navodi i korake koje je mogla poduzeti, a nije, misleći da je na neki način ipak ona ta koja je mogla prevenirati da se išta dogodi – od ranije promjene broja mobitela, preko konzervativnijeg odijevanja pa do sjedanja na mjesto u tramvaju koje je manje izloženo pogledima. Također, sve i jedna bar se u nekom trenutku zapitala je li u stvari ona ta koja preuveličava stvari i previše je burno reagirala jer ipak možda dotični muškarac nije mislio ništa loše, samo je htio razgovor, svidjela mu se i htio ju je upoznati, možda nije masturbirao namjerno da ga ona vidi…

Ništa nije beskonačno, ali broj izlika za muško ponašanje koji je predviđen patrijarhalnim društvenim uvjetovanjem koje ženu smatra perpetualnim krivcem za sve oblike uznemiravanja i/ili nasilja koje nad njom i njenim tijelom bez njezinog odobrenja vrše muškarci neopisivo je blizu beskonačnog. Koliko je apsurdno da ijedna žena razmišlja je li se u tramvaju trebala pomnije skloniti od pogleda? U tramvaju?! Sve navedeno u tekstu tek je jedan mali djelić stvari koje žene samim postojanjem u javnom prostoru od djetinjstva proživljavaju, a svaka žena s kojom sam o ovim stvarima pričala u nekom se trenutku pitala je li ono što je doživjela uistinu uznemiravanje ili je ona samo preosjetljiva. Ne, prepoznati i reagirati na seksualno uznemiravanje nije preosjetljivost. Ta reakcija je nešto najnormalnije. Nisi ni luda ni osjetljiva ni kriva. Ono što nije normalno je stav društva koji umanjuje i ušutkava ženska iskustva pritom podržavajući muškarca kao nekog ‘tko se samo šalio, naglo reagirao i nije u stvari ništa loše mislio’ i kao takav nije odgovoran za vlastito ponašanje već odgovornost prebacuje na ženu koja se “odvažila” sama prošetati navečer, djevojku koja “si previše dopušta oblačenjem kratke haljine na tulum”, djevojčicu koja “nije nikome rekla” kada joj je stariji “gospodin” pokazao dio svoje anatomije za koji ona još nije niti naučila da postoji…

Dosta je opravdanja, uvjeravanja u krivnju tamo gdje krivnji nije mjesto i vrijeđanja zdravog razuma naprasnim brisanjem iskustava polovice stanovništva isključivo jer su te “sreće” da postoje kao pripadnice skupine koja je u neravnomjernoj raspodjeli moći unutar patrijarhalne rodne dinamike izvukla deblji kraj. Zato i pišem ovaj tekst. Ljuta sam, potresena što postoji potreba za time, ali sam i presretna što žene iznova hrabro i uporno dijele priče usprkos svima koji nas uvjeravaju da se naša vlastita iskustva nisu dogodila.

Naša iskustva su stvarna. Naša iskustva su važna. Ne možete nas ušutkati!
Dosta je zahtijevanja od žena da se brane, dok od muškaraca ne zahtijevamo traženje pristanka. Dosta je normalizacije stava da će “dečki uvijek biti dečki”, a djevojčice/djevojke/žene će – biti silovane. Dosta je!

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Razglednica iz države u vanrednom stanju

U Srbiji, pandemijom trenutno najpogođenijoj zemlji na Balkanu, život za obespravljene građanke i građane nije bilo lagan ni prije nego što je Covid 19 do neugodne jasnoće istaknuo sve limite u javnom zdravstvenom sustavu, ekonomiji i razini poštovanja osnovnih ljudskih prava. A onda su, nakon što je predsjednik Vučić sedmoga srpnja najavio ponovno uvođenje policijskog sata, na ulice Beograda i drugih gradova u Srbiji izašle tisuće revoltiranih građana i građanki. Njihov je bunt simptom nakupljenih nezadovljstava, traumi i nepravdi. Lista društvenih malformacija u Srbiji je dugačka: od višegodišnjih državnih politika represije nad radništvom, ženskim tijelima i ranjivim skupinama, militarizma i kulta nacije, patrijarhata, femicida, do Vučićevih otvorenih izraza prezira prema građankama i građanima ove zemlje.

O stanju u Srbiji danas, nekoliko dana poslije velikih beogradskih protesta, razgovarale smo s tri izuzetno pronicljive i angažirane žene: pjesnikinjom i prevoditeljicom Ivanom Maksić, filozofkinjom Adrianom Zaharijević i feminističkom teoretičarkom i istraživačicom Anom Vilenicom. Njihov pogled u aktualni trenutak zemlje u kojoj obitavaju daleko je od optimističnog, no ako se složimo da bez dubinskog uvida u razine društvene nepravde nije moguće činiti korake ka promjeni, ovakav doprinos razumijevanju stvarnosti možemo vidjeti i dugoročno ljekovitim. Ove, na prvi pogled, mračne razglednice iz zemlje koja se nalazi u jednoj od svojih najvećih kriza u povijesti, pripremile smo kako bismo participirale u razumijevanju događaja koji potresaju današnju Srbiju, ali i pokazale kako su borbe naših susjeda u mnogim segmentima primjenjive i na domaći, hrvatski kontekst

Pjesnikinja i prevoditeljica Ivana Maksić Srbiju vidi kao para-državu, kastinsko-feudalnog tipa, kolonijalna periferija, prostorno-vremenski opustošeni limbo potpuno razorene infrastrukture. “Dok se još uvek otkopavaju grobnice, slave se ratni zločinci, a u apsolutnom diktatu zaveta ćutanja i medijskoj blokadi, još se jedino ubicama, lopovima, tehnokratskoj i kompradorskoj eliti – sada uglednim građanima – daje pravo na “glas” – širenje teorija zavere, huškanje začinjeno mitomanijskom samoviktimizacijom, te eugeničkim teorijama ‘struke’. Ta buka permanentne torture, privida demokratije, amortizirana je zabavom za mase u svim njenim pojavnim oblicima, dodajući svakodnevnom hororu i egzistencijalnom užasu pornografski karakter”.

{slika}

Njezino viđenje srpskog društva prilično podsjeća na sažetak nekog distopijskog romana.

“Preostali ljudi (nazovimo ih ljudima, a ne narodom, još manje građanima_kama), obezdruštvljeni atomi opstaju sve oštećeniji, u nekom vidu poluilegalne egzistencije, kao najjevtinija radna snaga, gola potlačena tela, u unutarnjem izgnanstvu premreženom teškim depresijama, anksioznošću, bolestima, bez prava na rad, bez prava na lečenje i krova nad glavom, prepušteni sami sebi, baš kao što su tolike žene prepuštene milosti i nemilosti svojih naoružanih i unapred aboliranih krvnika. Izbegavam metaforu logora jer se za njom nedovoljno opravdano i nekritički poteže, ali se Srbija pred našim očima doslovno pretvara u ‘kažnjeničku koloniju”, gorko Maksić progovara o atmosferi u kojoj, izuzev onih najprivilegiranijih, žive građani i građanke ove zemlje, od najstarijih i najranjivijih, do teško obolelih, izbačenih na ulicu. “Postali smo taoci o čijim golim životima odlučuje suveren koji je, da stvar bude ozbiljnija, svih ovih godina podržavan od strane europskih birokrata i komesara”.

Repriziranje ratova 90-ih

Pandemija je, smatra ona, ogolila do srži truo sistem društva. Pod krinkom borbe “za zdravlje naroda” (u maniru ratne retorike borbe protiv “nevidljivog neprijatelja”, korone) ili baš zahvaljujući tom “vanrednom stanju”, tvrdi ona, došlo je do kuljanja nagomilanog besa, tačke u kojoj se više ne može biti saučesnik perpetuiranja statusa quo, u kojoj se nema kapaciteta za povinovanje sumanutim, nelogičnim i nepredvidivim pravilima (od danas do sutra), lažima koje se serviraju u skladu sa sitnopolitičkim i sitnosopstveničkim interesima.

Represiju najvećeg autokrata u regiji Maksić vidi kao svojevrsno repriziranje ratova 90-ih.

“Vodeni topovi i pendreci, konjica i oklopna mašinerija koja je ‘razvlačila pamet’ širom Bosne, koja je zlostavljala, ubijala i progonila na Kosovu, svesrdno podržana od kriminalne SPC u čiju se kasu slivaju milijarde dok ljudi umiru na putu do bolnice kao neimenovani otpad, ona ista paravojna policija koja leti ganja siromahe što prodaju lubenicu ili kilo krompira, sada juri i prebija vlastite građane, reprizirajući nam da kako u ratovima 90-ih, tako i sada, strada samo topovsko meso deprivilegovanih i nemoćnih. Koordinate su druge, metode su identične. Ako, prema rečima Fukoa, borbu vode ‘svi oni nad kojima se moć sprovodi na njihovu štetu, svi oni za koje je to postalo nepodnošljivo’, onda uprkos tome što ona u ovom času nije sasvim profilisana, ni do kraja organizovana, moramo zaključiti da je nužno širiti njen plam, stati uz političke zatvorenike, raditi na mreži solidarnosti i otpora”.

Svoju refleksiju o društvu u kojemu je prisiljena živjeti Maksić završava znakovitom izjavom američkog pisca Jamesa Baldwina: “Ljudi koji zatvaraju oči pred stvarnošću jednostavno prizivaju svoje sopstveno uništenje, a svako ko insistira na ostajanju u stanju nevinosti dugo nakon smrti te iste nevinosti – pretvara se u čudovište”.

Nezapamćena upotreba sile

Filozofkinja Adriana Zaharijević iz Instituta za filozofofiju i društvenu teoriju u Beogradu slaže se da je bjelodano da su u pitanju protesti protiv autoritarnog režima tokom kojih je takođe osvešćena nezapamćena upotreba sile.

“Autoritarnost, doduše, ide s policijskom represijom, tako da oko postupanja snaga reda ne može biti iznenađenja. Bilo je pitanje trenutka kada će se za građane izvesti ova pokazna vežba, slična onim paradnim kad nam Putin dolazi u goste (neko je ispravno primetio da su na protestima izostali samo predstavnici rečne mornarice), samo ovog puta sa suzavcem, da bi delovalo zaista verno. Zaista, verujem da je reč o pokaznoj vežbi: ili ćete biti dobri, ili ćemo vas zaliti još većom količinom suzavca, i to usred epidemiološke situacije kada je takav postupak bio-bomba”.

{slika}

Zaharijević smatra da će, unatoč represiji koju su državni organi nedavno upotrijebili u zaštiti Vučićevog režima, u narednim mjesecima građani_ke ponovno izaći na ulice, i to neke od najugroženijih skupina.

“Ostaje da se vidi za koju tačno priliku smo ovim bili disciplinovani, da li za proteste koji će bez sumnje uslediti posle okončanja pregovora o Kosovu, ili za jesenje proteste tokom drugom talasa kada će na ulicu možda izaći horde ljudi koji su izgubili ili će izgubiti posao, ili možda ako bi na ulicu izašli poniženi građani ove zemlje koji su se u nju vraćali u martu da ‘bi se besplatno lečili i širili virus’, ili pak lekari i drugo medicinsko osoblje koje je u najvećoj meri zloupotrebljeno od ovog režima u njegovoj igri prividima, a nikad nije bilo jasnije da je “najsuštinskije”.

Zaharijević tumači i razloge zbog kojih su na ulice glavnog grada Srbije izašle politički i ideološki prilično raznorodne skupine.

“Sve ove dublje korene nezadovoljstva sabili smo u jedno nabreklo ime koje potkupljuje, zloupotrebljava, potcenjuje, ponižava, preti, razara institucije, osiromašuje, potkazuje, podsmeva se svima i svakom. Zato sada i možemo da se okupimo svi na istom mestu i da nam, kao, ne smetaju naše razlike. Zato i možemo da usmerimo svoj bes prema tom izvoru svih problema, žrtvujući svoja politička uverenja i ostavljajući ih za kasnije. Da se razumemo, problemi su realni i vide se na svakom koraku, ma koliko režim vladao konstantnom proizvodnjom privida. Ali pitanja koja su ostala nerazrešena, politički neoblikovana, zapuštena, usmrdela u memljivoj šupi, neće se rešiti ni ‘kasnije’, jer ona poput leševa ostaju da trule i smrde. Mnogi su odlučili da odu na neko mesto gde se lakše diše; nama ovde ostaje da se nagutamo suzavca, onda bar znamo zašto ne dišemo”.

Vučiću, ti si covid Srbije”

Režim je, smatra naša sugovornica, pandemiju i sve lošiju epidemiološke situacije iskoristio kako bi ojačao autoritarnost.

“Ovo su protesti s virusom. Iako je na nekim plakatima dovitljivo pisalo ‘Vučiću, ti si covid Srbije’, nažalost, imamo dva covida, jedan koji je izabran na ‘demokratskim izborima’ i drugi koji ne traži legitimitet da bude izabran, prenesen, ubistven. Izgleda da danas nema osobe koja ne poznaje bar nekoga ko je oboleo. Na početku pandemije, kada su mnogi pisali o mogućim posledicama stanja koje je delovalo toliko nepredvidljivo, razvilo se i mnoštvo slutnji o doprinosu virusa autoritarnim tendencijama. Upravo smo tome i svedočili pre nedelju dana: dok je oportuno, haj’te napolje; kad je šteta nastala, haj’te u kuće, idemo opet policijski čas. Nije potrebna bog zna kakva pamet da se proceni da će se zatvaranje odigravati po potrebi, a da će virus moći uvek da posluži kao opravdanje: globalni rat protiv virusa ide na ruku sitnim ‘građanskim ratovima’, a građani postaju krdo, bilo da je reč o imunitetu, bilo da je reč o njihovom političkom i socijalnom položaju”.

Stoga se Zaharijević ne slaže s dijelom narativa koji su vladali u javnom i medijskom prostoru, a koji su pandemiju vidjeli kao priliku za osnaživanjem zajednice i solidarnosti među narodom.

“Za mene je snažniji utisak da se virus udružuje sa policijskom represijom, nego što ovakva situacija možda može da proizvode pomake ka direktnoj demokratiji. U martu kada je sve počelo, bilo je i onih koji su se nadali da će nas pandemija naučiti nečemu o solidarnosti, o brizi, o društvenoj mreži ruku. Međutim, nekako po pravilu prevladaju mračne analize, najgori scenariji, policijska represija s pneumonijom i desničarima čiji glas ostavi najsnažniji eho”.

Zločini mera štednje

Ana Vilenica korijene politički i ideološki prilično raznorodnog narodnog revolta vidi u ekonomskim politikama vladajućih nomenklatura u Srbiji posljednjih deset godina.

“Poslednju deceniju obeležili su zločini mera štednje. Mere štednje su uništile već u ratu i privatizaciji urušene institucije socijalne države. Mere štednje su uništile javno zdravstvo a to je i najvažniji razlog zbog koga ljudi u Srbiji danas zbog pandemije Kovida-19 umire u većem broju”, kaže Vilenica i dodaje kako umjesto da se za vrijeme korona-krize resursi usmjeravaju u javno zdravstvo, oni se ulažu u izgradnju hrama Svetog Save, u finansiranje policije i izgradnju projekata poput Beograda na vodi u okviru koga će biti podignuta 24m visoka statua Stefana Nemanje. Teško je ovdje ne povući paralelu sa gotovo navlas istim “ulaganjima” Milana Bandića u zagrebačke fontane i ostale projekte u kojima se troši novac nužan za javne usluge.

Paralelno se, objašnjava ona, putem privatno-javnih izvršitelja, nove srednje klase u usponu, ljudima otima jedini dom zbog dugova koji su nastali u pokušaju da se ratovi, tranzicija i mere štednje prežive. U Srbiji ljudi se zadužuju kod banaka i zelenaša da bi kupili hranu, obezbedili krov nad glavom, da bi pokrenuli mali biznis ili da bi se lečili bolesni članovi_ice porodice.

Vilenica govori i o državnim politikama represije nad radništvom, ženskim tijelima i ranjivim skupinama. “Patrijarhat i rasizam su integralni elementi nasilnog sistema koji zarad profita manjine seje smrt. Žene se zbog porodiljskog otpusta radi produžene nege bolesne dece nazivaju majkama mafijašicama koje pljačkaju državu, dok im se zbog mera štednji ukidaju izborene socijalne plate, a na njihovo mesto se uvode nagrade za rađanje većeg broja dece, kao mere populacione politike. Institucionalni patrijarhat prati i institucionalni rasizam koji za mnoge Rome znači problema sa elementarnim zadovoljavanjem bazičnih potreba kao što je pristup pijećoj vodi, sigurnom domu, hrani, struji i grejanju”.

{slika}

Ljudi su, kaže ona, besni u Srbiji jer su mnogi primorani da svoje domove napuštaju i da traže izvor zarade na tržištu rada u zapadnim zemljama, gde se tretiraju kao građani i građanke drugog reda. Protesti koji su se spontano i organizovano dešavali ne samo u Beogradu već širom Srbije izraz su nagomilanog nezadovoljstva i uništenog dostojanstva koje aktuelna vlast svakim danom nastavlja da gazi svojim lažima, svojim bogaćenjem u sprezi sa kriminalnim strukturama putem javnih radova i bahatim ponašanjem svojih mizoginih predstavnika.

Protesti se u ovom razdoblju događaju diljem svijeta i u regiji: primjerice u Bugarskoj i Sloveniji. Anu Vilenicu pitamo kako ih artikulirati i učiniti zbiljskim oruđem borbe za društvenu pravdu, te može li povući paralelu između beogradskih prosvjeda i prosvjeda u Bosni i Hercegovini 2014. godine kada su doista učinjeni neki pomaci prema direktnoj demokraciji i plenumskom odlučivanju, no nakon toga stvari su se vratile na staro.

“Protesti kakve vidimo u Srbiji danas su simptom opšteg stanja u društvu. Sa jedne strane imamo bahate predstavnike vlasti koji kontrolišu vojsku i policiju, i koje ne prezaju da ih upotrebe protiv onih koji javno pokazuju svoje nagomilano nezadovoljstvo. Sa druge strane se za ‘duše nezadovoljnih’ bori opozicija u koaliciji sa pojedinim desničarskim grupama, koja je u predhodnim postavkama vlasti u mnogome doprinela ovakvoj situaciji, i pojedine levičarske i desničarske grupacije”, objašnjava Vilenica koja navodi kako su beogradski protesti proizveli privremenu krizu direktno demokratskim akcijama protiv državno-kapitalističke represije.

Novi prostor za (samo)organizovanje

“Rezultat toga je bila odmazda države i više od 150 ljudi u zatvorima, mnogi od njih pretučeni i bezrazložno maltretirani i mučeni. Ispaljivanjem suzavca, psima, konjicom i oklopnim vozilima država je zvanično objavila rat svima onima kojima je dosta ponižavanja. Ova pobuna izborila je novi prostor za (samo)organizovanje, za pružanje otpora, za artikulisanje nagomilanog besa. Kako će se ova borba razvijati još uvek ne možemo da kažemo. U Bosni i Hercegovini 2014. plenume su mnogi koristili da izraze svoju muku, da artikulišu svoju patnju i da izađu iz okvira zadatih nacionalističkih narativa u polje socijalnih borbi. “Gladni smo na tri jezika” bila je jedna od glavnih parola tada.

Ana Vilenica govori i o specifičnom medijskom-tehnološkom kontekstu u kojemu su se ovi protesti događali i načinu na koji je društvena stvarnost posredovana preko društvenih mreža i digitalnih servisa.

“Danas su društvene mreže putem uživo video prenosa otvorile prostor za artikulaciju nezadovoljstva. Neko je komentarisao tokom protesta da nije moguće pročitati vest od silnih lajvova. Upravo su ti lajvovi mesto gde su se artikulisali narativi, analize i alternative. Tu je bilo zaista različitih interpretacija od onih levičarskih koje zastupaju ideje socijalne pravde, onih autonomističkih koji računaju na samoorganizaciju, do onih već izlizanih građanskih, ali i onih iz desnog spektra koji za propast Srbije krive migrante, obaveznu vakcinaciju i 5G mreže. Iz svih ovih analiza vidimo da je većini postalo jasno da država više nije za tu za njih i da će u koliko žele da prežive morati da se udružuju”.

Mojim je sugovornicama posve jasno je da je u gustoj mreži društvenih nepravdi koje trenutno more narod Srbije, iznimno teško imaginirati i na terenu osmisliti sustave otpora ovakvim politikama, no Vilenica je jedna od onih koji vide prostore za pomak.

“Posao organizovanja brižnih i borbenih struktura u Srbiji već traje. Na tom tragu nastala je Združena akcija “Krov nad glavom” koja se direktnom akcijom bori protiv prisilnih iseljenja, tokom pandemije nastale su i dve Solidarne kuhinje, poslednjih godina nastalo je i nekoliko samooganizovanih vrtića”, kaže i ističe kako su posljednjih mjeseci u Srbiji nastale nove strukture u kojima se uči solidarnosti, principima direktne demokratije, u kojima se razgrađuje patrijarhat, mizoginija i rasizam. U njima, tvrdi, pobeđuje radikalni individualizam na koji nas je osudio kapitalizam, praktikovanjem novih oblika zajedništva, bez koga objavljeni rat nije moguće dobiti.

Vileničine završne riječi svojevrsna su maksima koju bi valjalo imati na umu kada se imaginira društvena pravda u svim zemljama na području bivše Jugoslavije.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

‘Iza Bagatovog nebodera, kod bivšeg SAS-a’

Toplo je ljeto, dani su dugi. Tek se uspostavila avionska linija Pariz-Zadar. Konobar u hotelu Slavija, Ivan Rančić, pronašao je i Talijanu Francescu Ferrandiniju vratio 60.000 dinara. Tvornica Bagat pustila je u dućane “superautomatik” šivaći stroj Bagat 555. Moderna galerija domaćin je najveće izložbe umjetničke fotografije u svijetu – Čovjek i more. Trgovačko poduzeće Plodine otkupilo je 25 vagona povrća od individualnih proizvođača, uglavnom iz Ravnih Kotara. U Nadinu su dječaci Josip Škaulj i Josip Kalinić otkrili vrlo zanimljivu špilju. Barba Šime Radović na Viru je zasadio 40.000 borova. Pšenica je dobro rodila u Smilčiću. Otvoren je Velebitski planinarski put. Prva električna žarulja zasjala je u Poličniku.

Uređuju se atletski tereni u Jazinama. Darovita skakačica udalj Radojka Franzotti prva je zadarska atletičarka državna prvakinja. Građanka Bosa Rašković ušetala je početkom srpnja u urarsku radnju u Ulici žrtava fašizma zatraživši sat kojeg je dala na popravak prije ravno 17 godina. Urar Šime Čulina sat je sačuvao i cijenu usluge za popravak naplatio po tarifi od prije 17 godina. U pripremi je stambeni mikrorajon Voštarnica III s oko 1200 stanova. Stanove u ovim zgradama otkupila su poduzeća Boris Kidrič, Adrija, Stambeno poduzeće i druge radne organizacije. Uređuju se asfaltirani prilazni putevi, zelene površine i parkovi za djecu.

Toplo je ljeto, dani su dugi. Godina je 1969., a sve rečenice iznijete u prethodna dva pasusa izvučene su iz članaka objavljenih u Narodnom listu, u lipnju i srpnju 1969. Arhiva Narodnog lista poslužit će nam kao uvod u priču o industrijalizaciji Zadra od Drugog svjetskog rata naovamo. Prvo treba reći da je u bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata uništeno gotovo 80 posto grada, pa je iz Drugog svjetskog rata Zadar izašao kao najteže stradali grad na prostoru Jugoslavije.

Krajem 1940-ih kreću intenzivna ulaganja u zadarsku industriju, i grad se obnavlja i razvija. 1946. godine obnovljen je gradski vodovod. U Gaženici se počinju nazirati prvi obrisi nove lučko- industrijske zone. 1947. godine počinje izgradnja Tvornice ribljih prerađevina Mardešić (kasnije Adria). Tih godina razvija se i metaloprerađivačka industrija i industrija brodskih strojeva, precizne mehanike te metalnih i elektrometalnih proizvoda Vlado Bagat.

Jedno od prvih naselja nakon Drugog svjetskog rata gradi se iznad tvornice poduzeća Maraska, na predjelu Brodarice. Urbanistički koncept naselja nastaje 1948. godine prema zamislima Slavka Šimatića i Josipa Budaka, dok je stambene zgrade projektirao Ivo Bartolić. Plan hortikulturnog oblikovanja okoline osmislila je Silvana Seissel, a izvođač radova bilo je građevinsko poduzeće Jadran iz Zadra, koje je s izgradnjom naselja počelo 1953. godine.

Na Branimirovoj obali, na jednoj od najljepših pozicija u gradu, s pogledom na staru gradsku jezgru i Zadarski kanal, tada najveća zadarska tvornica Vlado Bagat 1962. godine gradi neboder za svoje radnike i radnice. Autorstvo nebodera također potpisuje Slavko Šimatić. I danas u gradu poznat kao “Bagatov neboder”, zgrada ostaje zabilježena i kao prvi neboder u Zadru.

{slika}

Intenzivnu industrijalizaciju Zadra prati, dakle. izgradnja stambenih kompleksa, kojom se oblikuje vizura grada kakvu danas poznajemo, a uvelike se razvija i prometna infrastruktura, pa Zadar u narednim godinama osim ekonomskog bilježi i velik populacijski rast. Na period 1960-ih bitno utječe spoj na Jadransku magistralu i Maslenički most. S radom tada započinje i najjača hrvatska brodarska kompanija Tankerska plovidba. U samo deset godina od 1961. do 1971. godine broj industrijskih radnika i radnica povećava se za 75 posto. 1971. godine Zadar broji 50 520 stanovnika i stanovnica i u tom je razdoblju najbrže rastući hrvatski grad. 12.205 građana i građanki 1971. (28,3 % ukupnog stanovništva), podrijetlom su sa sela, uglavnom iz Ravnih Kotara, s obližnjih otoka i iz Bukovice.

Istovremeno je, kako piše Damir Magaš u istraživanju Prostorni razvoj Zadra 1945.-1991., Zadar obilježavao nesklad između funkcije rada i stanovanja, pa je 1971. na 100 zaposlenih u gradu dolazilo 38 zaposlenih dnevnih putnika i putnica na rad. Broj dnevnih putnika na rad/s rada se i dalje povećavao, pa je 1981. zabilježeno 8120 takvih osoba, iz 151 naselja iz sedam sjevernodalmatinskih i jedne ličke općine. Industrija se razvijala i brojna poduzeća nudila su poslove, ali se nisu mogli odmah osigurati stanovi za sve zaposlene u gradu. S vremenom je tako velik broj radnika i radnica upao u kategoriju tzv. “radnika-seljaka”, a zona “grad-selo” postala je po prvi puta područje općih intenzivnih dnevnih migracija. Zadarsko zaleđe zbog toga postaje bolje prometno povezano, iako i dalje s premalim brojem autobusnih linija, s obzirom na različite radničke rasporede.

Lista tvornica i poduzeća koja tada u Zadru posluju punom parom poduža je, a među najvećim i najvažnijima su: SAS, Tankerska plovidba, Vlado Bagat, Boris Kidrič (kasnije Tekstilna industrija Zadar), Adria, Zadranka i Plodine (trgovački lanci), Mljekara Zadar, Elka, Otočanka, Jadranka, Tvornica duhana Zadar, Danilo Štampalija (Tvornica kruha Zadar), Maraska, Vinilplastika, Polikem, Kožara Zadar.

Problemi u industriji počinju, kao i svugdje u Hrvatskoj, krajem 1980-ih. Sjeme onoga što će eskalirati 90-ih u slavnom procesu pretvorbe i privatizacije dolazi 1988. godine u vidu amandmana na Ustav SFRJ te novog Zakona o poduzećima. Tim zakonom predviđene su procedure koje se tiču različitih oblika privatnog i mješovitog vlasništva, uključujući i mogućnost transformacije vlasničke strukture društvenog poduzeća u mješovito ili potpuno privatno poduzeće. Godinu kasnije, Zakonom o društvenom kapitalu iz 1989. godine, pedviđeno je kako bi loše poslujuća društvena poduzeća bila obavezana rasprodati vlastiti kapital, a za upravljanje sredstvima dobivenim prodajom bila bi zadužena posebna državna agencija.

Čavao u lijes industrije zabijaju Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća i Zakon o privatizaciji, doneseni 1990-ih. “Zakon o privatizaciji nas je dotukao, ne ponovilo nam se. Uništila nas je ta pretvorba i privatizacija. Među prvima smo u sindikatu u Zadru poticali i urgirali revizije privatizacija, još u godinama kad je raditi takvo nešto bilo opasno. Od svega toga na kraju nažalost nije bilo ništa. Neke su tvornice zaista bile svjetski brendovi, a sve je to na kraju bespovratno propalo. Kako je to moguće, kome je to odgovaralo?”, priča nam Vedran Uranija, pravni povjerenik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) i vjerojatno najpoznatiji zadarski sindikalist, u sindikalnoj fotelji još od 1990-ih.

Uranija ističe “ono što svi znaju, a malo na tome rade” – da je Zadru potrebna reindustrijalizacija. “Ne možemo vratiti sve, ali moramo stvarati za ubuduće. Sad nam je propao i SAS, s time je službeno umrla proizvodnja u gradu”, kaže Uranija. SAS je, sa svim svojim ograncima, od 1961. godine kada je osnovan kao Tvornica specijalnih alatnih strojeva, uistinu stvarao zadarsku industriju i Zadar kao grad. Na svom vrhuncu zapošljavao je 400 radnika i radnica. Prije nekoliko tjedana, na posljednji dan lipnja, polovica od 70-ak radnika, ostala je bez svojih radnih mjesta. U njihovim je “sporazumnim otkazima” nakon dugogodišnje agonije malo toga sporazumno. Nekolicini radnika koji ostaju zaposleni trenutno zapravo teče “otkazni rok”, a na kraju balade, vrlo skoro će u SAS Strojogradnji ostati zaposleni samo direktor Tonko Šarić i voditelji odjela.

Da je SAS pokojnik, vidi se čim se danas priđe kompleksu tvornice. U jutarnjim satima, usred radnog tjedna, na privatnom parkiralištu SAS Strojogradnje parkirano je svega nekoliko automobila. Nema komešanja, ne čuje se zvuk strojeva. Radnici i radnice svoje počasne krugove trče drugdje.

{slika}

S jednim od radnika, koji je sa SAS-om istrčao čitav životni maraton, sjedim u kafiću nedaleko od poduzeća. “Već godinama nije slutilo na dobro. Bili smo u dugovima, nije se ulagalo u proizvodnju. Prije par godina, kad je firma bilježila minuse, predsjednik Nadzornog odbora Jozo Dragan kupio je vilu u Voloskom za 20 milijuna kuna. Ponudio je milijun kuna više od početne cijene. A nama su plaće kasnile svako malo. Što da onda radnici misle o svemu? Kuda plovi ovaj brod?”, priča radnik.

Govori kako se već krajem prošle godine slutio kraj SAS-a, kada su u poduzeće počeli dolaziti različiti predstavnici banaka, kao i potencijalni kupci nekretnine i terena na kojem se nalazi SAS, u veoma “atraktivnoj” stambenoj gradskoj zoni. “Ovako to ide – iz starih poduzeća izvlači se novac, dokle ide. A kad više ne ide, onda se proglasi kraj, pa se izvlači još novaca, rasprodajom imovine poduzeća. Imamo mi tzv. poduzetnike u Zadru koji su tako sebi od 90-ih kupili čitave kvartove, a SAS je samo završni potez u čitavoj toj priči, zaista zadnji proizvodni pogon u centru grada. Sad u centru Zadra ostaje samo trgovina i turizam, a na periferiji promet i skladištenje. I to se danas zove gradom”, zaključuje radnik SAS-a.

Toplo je ljeto, dani su dugi. Sredina je srpnja. Inače bi bila špica sezone, vruće, gužve. Sada je samo vruće. Spuštajući se od propale SAS Strojogradnje, prolazim pokraj stambeno-poslovne zgrade sagrađene na mjestu gdje je nekad bila Mljekara Zadar. Čašica jogurta iste te Mljekare nedavno je isplivala na šibenskoj obali. Mljekaru je 1994. preuzeo Luka Rajić i ugasio proizvodnju. Mlijekom i mliječnim proizvodima opskrbljivala je područje od Gospića i Karlobaga na sjeveru, do Šibenika na jugu. Iz Javne ustanove Priroda Šibensko-kninske županije nagradili su građanina koji je pronašao čašicu, a ista je postavljena i bit će “pohranjena kako bi poslužila kao primjer da se plastika ne smije bacati u more”.

Čašica jest svjedok neuništivosti plastike, ali je i primjer kako se industriju ne smije bacati u more. Svjedok je dugog života jedne Mljekare, vremena u kojem “nije bilo jogurt izbora”, a svaki se dan u Zadar kamionskim cisternama dovozilo mlijeko iz Otočca i Ličkog Lešća, kao i s farmi na Vrani i Bokanjcu. Nedaleko od nekadašnje Mljekare, na prostoru gdje je nekad stajala Tvornica kruha Zadar, niknuo je novi set identičnih stambenih zgrada. Uz svaki novi set stanogradnje, sve je manje zelenila, parkova i igrališta. Malo dalje, na zadarskom autobusnom kolodvoru poluprazni su kafići, slobodna mjesta u čekaonici. U blizini se čuje štemanje, raskopani asfalt, građevinski radovi. Po prvi puta u više godina u Zadru su dozvoljeni takvi radovi usred sezone. U grad se lagano uvukla misao – ne možemo računati samo na sezonu. Malo tko zna što da s tom mišlju radi.

Jedan izgubljeni turist, rijedak primjer u ovo korona-doba, zapitkuje starijeg građanina nešto na engleskom. Čovjek mu pokušava odgovoriti na hrvatskom, a kad vidi da od svega toga neće biti ništa, mahne mi rukom da mu dođem pripomoći. “Molin te, reci mu da mu je taj hostel tamo di je SAS”, kaže mi. Objasnim turistu put do hostela, pozdravim sugrađanina, i razmišljam još malo o njegovoj uputi.

“Iza Bagatovog nebodera”, “poviše Mljekare”, “kod SAS-a”, izrazi su koje se često može čuti kada Zadrani i Zadranke (jedni_e) druge upućuju po gradu. Stare tvornice i njihovi pogoni geografski su lokatori i danas, iako je većina propala 90-ih i iako od nekih više doslovno ništa nije ostalo. Pokazuje nam to koliko su važan i upečatljiv dio svakodnevice bile, ali i kako se u međuvremenu nije izgradilo ništa novo, ništa drugo što bi preuzelo njihovo mjesto u (jezičnom) mapiranju Zadra. Kada je početkom 2016. godine srušena zadnja zgrada Tekstilne industrije Zadar (Boris Kidrič), Filmski ured Zadar još je mjesecima na svojoj stranici nudio tu zgradu kao jednu od lokacija za potencijalna snimanja. Stvar je bila, dakako, u neažurnosti ureda oko uređivanja web stranice, ali i u tome da će ta zgrada, u umovima građana i građanki Zadra, još dugo ondje stajati.

* Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije, u sklopu potpore za novinarske radove.

Čitanje PUA priručnika: Manipulativne metode koje koriste PUA i narcisi

Izraz PUA (Pick-up artist, umjetnik u zavođenju) postao je popularan još prije 15 godina u SAD-u kada je novinar Neil Strauss napisao knjigu “The Game” i razotkrio društvo pick-up umjetnika. No, u hrvatskom javnom prostoru eksplodirao je tek nedavno zahvaljujući društvenim mrežama. Na Instagramu, Facebooku i forumima prozivani su određeni domaći “instruktori zavođenja” te hrpa anonimusa koji kruže gradom u svom “ribolovu” i dokumentiraju to na društvenim mrežama.

Odlučila sam pogledati neke intervjue (nećemo ih reklamirati) i bacila par sati života u vjetar jer nisam naišla na ništa neviđeno i neočekivano. Kvartovsko-birtijski smisao za humor, hihotanje na spomen lezbi i izjave poput “znam cure koje su bile s Ciganom” ne zaslužuju veći osvrt od onog komentara ispod: “Podsjeća me na onog iz razreda koji uvijek ima curu, ali kod bake”.

Načelno PUA tutori pomažu muškarcima da izgrade samopouzdanje koje će im povećati šanse kod ženske populacije. Savjeti koje dobivaju (barem javno) svode se na osnove psihologije, govora tijela, trikove kako izgraditi samopouzdanje i igrice koje većina ljudi – svjesno ili nesvjesno – koristi u flertanju. Jednako kao što pop psihološki priručnici objašnjavaju ljudima da je sreća u njima dok im se krov raspada, plaća kasni, a krediti dolaze na naplatu, PUA majstori uvjeravaju očajne muškarce da će ih glumatanje frajera i astronomska količina seksa učiniti istinski sretnima.

Ekipa koja plaća tečajeve za postati alfa mužjak ne vidi u tome ironiju, što je dobro za kojekakve “coacheve” koji to masno naplaćuju. Uvjereni da će ih jeftini trikovi i fake-it-until-you-make-it mentalitet učiniti zadovoljnima samim sobom, ovi igrači ne shvaćaju da su samo pijuni u nečijoj većoj igri. Sve što im nakon stotina i stotina uloženih eura ostaje jest jednako otužna skupina muškaraca s kojom se međusobno tapšu po ramenu i onaj glas u glavi koji podsjeća da je sve stečeno na lažima. Na tome nije moguće razvijati istinsko samopouzdanje koje je u visokoj korelaciji s integritetom osobe.

Opsesija zbrajanjem one-night-standova potencira promatranje žena kao ulova i sredstva za zadovoljenje svojih potreba, u kojoj čak i spolne bolesti ne predstavljaju problem već dokaz uspjeha. Potencira povezivanje osjećaja vlastite vrijednosti s učestalošću snošaja. Potencira nezdravo shvaćanje vlastite seksualnosti i robovanje instinktima. Razonodu pretvara u kalkulaciju, razgovore u partiju šaha, povezanost u osvajanje teritorija, a ideju o ljubavnom odnosu u degradaciju na nivo beta muškarca.

Ta opsesija samo je djelić veće opsesije – one da se bude na vrhu, čak i ako to podrazumijeva iskorištavanje i gaženje drugih ljudi. Ona utječe na odnos ne samo muškaraca prema ženama, već i muškaraca prema drugim muškarcima (konkurenciji). Tužna kultura koja ih pritišće da budu alfe, usisala je i žene koje – uvjerene da se bore za emancipaciju i ravnopravnost – podupiru takav sustav, nadajući se prilici da i same nekog tlače. Nisu samo muškarci ti koji igraju igrice.

Zato, kada govorimo o PUA, ne govorimo o “samo” institucionaliziranom obliku prakse stare tisućljećima. Govorimo o pristupu koji se oslanja na psihološke manipulacije i laži. Govorimo o normaliziranju takvog ponašanja – ne samo u ljubavi i seksu, već svim sferama života.

To ne znači da trebate opaliti šamar svakom tko priđe i razviti Staljinovu paranoju.

Nije svaki wannabe playboy automatski narcis i psihopat ili mrzitelj ženske slobodne volje koja mu uskraćuje bogomdano pravo na seks. Tečajeve upisuju brojni muškarci koji se osjećaju nesigurno i sramežljivo u nadi da će konačno privući žene, no u određenom trenutku bivaju usisani u alfa način razmišljanja ili napuštaju organizaciju kada shvate opasnost koja se krije u metodama “zavođenja” (mnoga svjedočanstva su dostupna online).

Ne možemo zabraniti ljudima da žele seks na jednu noć ili da budu ljigavi u nastojanju da ga ostvare. No, možemo nešto drugo:

1. Možemo reagirati ako se koriste nelegitimnim metodama: neovlašteno snimanje, ubacivanje droge u piće, seksualno uznemiravanje, podmićivanje konobara da uskoči u “igrokaz” i slični, a kamoli gori scenariji trebaju biti prijavljeni policiji.

2. Možemo se educirati o metodama koje prevaranti, sociopati i narcisi koriste i spriječiti prije nego liječiti ako ne želimo njihov tretman.

Koje su to metode koje koriste i PUA i narcisoidni manipulatori?

Za usporedbu metoda sam odabrala knjigu “Bang” koju je napisao tzv. Roosh V, jedan od velikana pick-up industrije. Inspiriran pretjeranim gledanjem Discovery Channela piše knjigu zavođenja baziranu na premisi da postoje samo dvije vrste muškarca: alfa i beta. Alfa mužjaci ne čine lijepe stvari za žene osim ako ne očekuju nešto zauzvrat i sposobni su otići u bilo kojem trenutku.

Knjiga se bavi legalnim, ali etički upitnim načinima manipulacije ženama radi seksa. Neke od tih metoda koriste psihopati, narcisi i manipulatori, a ako ih raskrinkaš na vrijeme, poštedjet ćeš se mnogih muka kasnije. Ovdje ih opisujem na primjeru heteroseksualnog odnosa muškarca-predatora i žene-mete, no postoji i u obrnutoj situaciji, kao i LGBTQ zajednici.

Za početak, vjeruj svojoj intuiciji

Ono prvo i najvažnije što su žene s lošim iskustvom potvrdile bilo je: možda nećeš u startu vidjeti sve crvene zastave i dokaze da nešto smrdi, ali ako ti unutarnji osjećaj to govori – nemoj ga odbaciti.

Manipulatori imaju prenapuhano viđenje samoga sebe

To ide ruku pod ruku s njihovim vjerovanjem da su svi ljudi pijuni u njihovim rukama jer su ih u stanju izmanipulirati.

Primjer: “Meni sve daju” (čak i da je istina – a nije, daju mu one koje sam svjesno cilja znajući da su lake mete, što ovu statistiku čini namještenijom od one na Zavodu za zapošljavanje)

Cilj je uvijek samo jedan: zadovoljiti svoje potrebe. A cilj opravdava sredstva.

Sve što rade, rade da nahrane svoj ego i pritom nemaju empatije. Obično će se nakalamiti na cure koje su nesigurne, emocionalne, otvorene, “people pleasers”, one koje dolaze iz problematičnih obitelji… U prijevodu: podložnije manipulaciji.

“Dok putuješ na spoj s njom, podsjeti se kako ti je jedini cilj spavati s njom. Tvoj cilj nije impresionirati je svojim kvalitetama, zadiviti razgovorom, nasmijati, pa čak ni maziti se. Tvoj cilj je poševiti. Želiš to skinuti s dnevnog reda tako da izbjegneš sranja koje žene izvode prije nego se seks dogodi” – Roosh V

Manipulacija u razgovoru

“Prikaži se kao prijatelj, djeluj kao špijun” ili “Glumi budalu da bi ulovio budalu” pravila su uspostavljanja dominacije nad drugom osobom. Manipulator želi znati više o tebi: što voliš, što ne voliš, na što si ravnodušna, na što reagiraš burno, što te veseli, čega se bojiš, koje su ti svetinje u životu, zbog čega se osjećaš dobro u vezi sebe. U početku će ih koristiti da izgradi sliku o sebi kakvu ti želiš vidjeti, a kasnije da te uništi.

Taktika koju često koriste jest ta da kažu nešto samo da bi vidjeli tvoju reakciju i otkrili tvoje stavove, mišljenja i osjećaje. Ako te nečim šokiraju, izvući će se s “ma šalio sam se”, ali će memorirati što je uzrokovalo tvoj strah ili zgroženost.

Roosh muškarcima daje primjer takve izjave: “Pročitao sam da 98% Amerikanaca nema putovnicu. Baš me iznenadilo, mislio sam da bi najbogatija nacija svijeta bila zainteresirana za druge kulture”. Ako djevojka putuje, rado će to naglasiti da se izdvoji od “takvih” i početi pričati više o sebi. Ako ne putuje, osjećat će se manje vrijednom što je također dobro – slabiji plijen, lakši ulov.

Faza idealiziranja i ljubavnog bombardiranja

Iako PUA uglavnom savjetuje hard-to-get pristup pa možda ovo nećeš doživjeti od njih, narcisi koriste tzv. love bombing tehniku u kojoj te udave (pre)uranjenim komplimentima i izljevima ljubavi u porukama i pozivima 24 sata dnevno. Zapitaš li se nekad na temelju čega te tako luđački voli kada se tako kratko poznajete?

Šarm je potreban da te opusti, a opuštenost je potrebna da osjetiš povjerenje u njega.

Devaluiranje i negging: “Želim da se fokusira na svoje mane i probleme, umjesto moje. Ona je pred žirijem, ne ja, stoga je vjerojatnije da će činiti stvari da me impresionira.” (Roosh V)

Negging je izraz za “spuštanje” druge osobe, naročito kada je riječ o zgodnoj djevojci koja je navikla da se muškarci bacaju pred nju. Roosh V predlaže postavljanje terena tako da djevojka ima osjećaj da mora “skupiti bodove”.

Primjerice, muškarac kaže: “Imao sam cimericu koja je odlično kuhala, ali je bila loša u svemu ostalom. Kako ti stojiš s kuhanjem?” Ne samo da to stvara osjećaj nedostatnosti u kuhinji, već i paniku na ostalim poljima. Ako djevojka iskreno kaže “Kuham, ali nisam sad bog-zna-što”, muškarac treba šaljivo viknuti “uh uh, milijun bodova manje!”. Koja ironija što će te od 1 do 10 ocjenjivati nule od muškaraca.

Također, savjetuje suzdržavanje od komplimenata. “Nikad nemoj reći curi da je prelijepa ili seksi, jer to povećava njenu vrijednost spram tebe. Zadrži to za sebe, pomoći će ti jer ćeš ju zadržati u iščekivanju nagrade koju toliko želi. Isto vrijedi i za iskazivanje osjećaja – to je za beta mužjake i holivudske filmove”. Poanta je nikad ne reći stvari do kraja, kako bi djevojka izludila od nagađanja.

Ako muškarac baš želi dati kompliment, treba ga kamuflirati u “mislio sam da si…” formi. Primjerice: “Kad sam te prvi put vidio, mislio sam da si malo hladna i bahata, ali sad vidim da nisi”.

Roosh voli kada ga žene ispituju o njemu, jer je to znak zainteresiranosti. Međutim, pitanje “čime se baviš?” je, kaže, ženska metoda kojom te pokušavaju klasificirati po statusu. Koja uvredljivost za nekoga tko gleda žene kao objekte i trpa ih u ladice od 1 do 10. Većina muškaraca tu padne – pokušavaju impresionirati curu, vade vizitke, brbljaju. On preporučuje zaobilaznicu: “Recite joj da živite s roditeljima jer ste nezaposleni ili da živite od uzgoja povrća u dvorištu. Mislit će da se šalite, ali onda ju šaljivo optužite da vas osuđuje”. Naravno, Roosh osobno nije glup da prizna kako živi od naplaćivanja tečajeva za barenje.

Emotivna manipulacija: “Muškarci koji osvajaju žene novcem zaboravljaju na moć provociranja ženskih emocija: ljubomore, drame i bijesa” (Roosh V)

Emotivna manipulacija počinje s uskraćivanjem pažnje. Banalan primjer već pri prvom susretu su male geste poput (ne)kupovanja pića u klubu. “Ne želiš odati dojam osobe koja daje bez da prima. Piće mora zaslužiti”, smatra Roosh. Uskratiti treba i pažnju: “Budi dobar slušaoc i pokaži mlaku impresioniranost onime čime se najviše ponosi. Ali nemoj da pomisli kako može imati tvoju pozornost zauvijek”.

Slijedi ekstremno toplo-hladno ponašanje. Svoje bajno lijepe ili okrutne geste najradije će prakticirati na tebi važnim lokacijama ili datumima.

Primjer: vodit će te na tvoja najdraža mjesta, a onda će ti svojim ponašanjem namjerno uništiti godišnji odmor ili blagdan s obitelji.

Čini se luđački, ali baš i nije – ovakvo ponašanje kreira paniku i strah koji te tjeraju da se još više trudiš oko njega i ponovnog pridobivanja ljubavi, a svaka takva trauma stvara jake reakcije u mozgu. Kada je trauma povezana s njim i dragom uspomenom, urezuje ga u tvoje sjećanje i na uvrnut način vezuje za njega – tako da će ga biti teže ostaviti, a nemoguće zaboraviti.

Seksualna manipulacija

Seksualni manipulatori su agresivni u ostvarenju svog cilja: vlastitog zadovoljstva. Seks neće spominjati u početku: verbaliziranje svojih želja odmah u startu smatraju neukusnim i amaterskim, pa u glumatanju dobrih dečki možda čak spomenu kako im seks uopće nije bitan.

No, jednom kada uspostave dominaciju nad često uplašenim i zbunjenim partnerom, seks će se odvijati pod njihovim uvjetima.

Primjer: “Pa ako me voliš zar mi ne bi učinila tu malu uslugu?” Za svakim udovoljenim zahtjevom i ispunjenom fantazijom dolazi nova koja pomiče granice.

Roosh V u svojoj knjizi doslovno savjetuje slijedeće: Ne pitaj ju za promjenu poze već učini kako želiš. Njeno zadovoljstvo je sporedno: Budeš li brinuo oko njenog užitka, propustit ćeš svoj. Ako baš inzistira, riješi to u drugoj rundi. Prva je za tebe, a druga može biti za nju.

Iako ne potiče eksplicitno ilegalne radnje, upute koje daje tanak su led. Primjerice: Zapamtite, žene nagrađuju agresivne muškarce koji žele seks s njima.

Gaslighting

Doslovno izluđivanje s ciljem da se izvuče s lošim ponašanjem, tako što će djevojku navesti na pomisao da je stvarno kriva ili da je izgubila zdrav razum.

Primjer: “Nisam to rekao. Nemoj lagati.” / “Krivo si me razumjela.” (Podsjetnik tebi: rekao je i nisi krivo razumjela.)

Manipulatori nikad neće priznati da su pogriješili. Osim ako…

Svoje loše postupke će racionalizirati buketom izlika i prebacivanja krivnje na drugu osobu. Bez isprike. Osim ako (lažna!) isprika nije taktički korak smirivanja požara (no bez brige, platit ćeš kad tad za to što si ga natjerala na to). I osim ako isprika nije upakirana u “ali…” nakon kojeg ćeš se, naravno, ti osjećati loše i po mogućnosti – ispričati.

Primjer: “Prevario sam te, ali ti si me na to natjerala svojim ponašanjem!”

Triangulacija

Narcisi često koriste ovu metodu, a vrlo je popularna u PUA krugovima. Radi se o pravljenju ljubavnih trokuta uvođenjem treće osobe. Cilj je učiniti te ljubomornom, nesigurnom i skrenuti pozornost s vlastitih grešaka.

Primjer: “Ne možemo u taj kafić, ima jedna naporna koja me opsjeda”; spominjanje bivših, hvalisanje o curama koje im ne mogu odoljeti, flertanje s drugim curama, prezentiranje prijateljica kao ljubavnica itd.

Izoliranje plijena od drugih (prijatelja i obitelji)

Roosh V ovo savjetuje već u prvom poglavlju. U klubu, muškarac će prići ženi i ona će možda pokazati interes. No, taman dok kreću na plesni podij, uskače njena “debela frendica” i remeti pastuhov plan. Nje se treba riješiti okretanjem plijena protiv nje: “Vidim što tvoja frendica pokušava napraviti, ali znaš zašto? Koliko vidim, njoj nitko nije uletio. Da je, ne bi joj smetalo što mi pričamo. Ne razumijem zašto žene uvijek koče svoje prijateljice u zabavi.”

Eliminiranjem drugih, on postaje tvoje sve.

Nakon svega, prigovaraju da žene imaju “bitch shield”.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Žene u politici nisu dekorativna kulisa, niti je rodna ravnopravnost floskula

Osim održavanja usred globalne pandemije, parlamentarne izbore 2020. pamtit ćemo i po činjenici da je njima u mnogo aspekata dominiralo pitanje ženskih prava. Kakav je položaj žena u hrvatskoj politici i možemo li se nadati boljem ili gorem sutra?

Kada govorimo o položaju žena u hrvatskom društvu uopće, a tako i u politici, prva stvar koju bi trebalo napraviti je donošenje nove Nacionalne politike za ravnopravnost spolova koja je istekla još 2015. godine. No, zanimljivo je primijetiti da s izuzetkom Rade Borić, gotovo nitko nije u kampanji istaknuo tu činjenicu. Bez rodne ravnopravnosti nema ni demokratskog društva, a istu nije moguće ostvariti bez sustavnih i dobro promišljenih rodno osjetljivih politika i strategija. Republika Hrvatska ne čini gotovo ništa po pitanju poboljšanja položaja žena u politici. Vlada i Hrvatski Sabor se ovim pitanjima bave na marginama, a Ured za ravnopravnost spolova (u čijoj je nadležnosti izrada spomenute Nacionalne politike) je nevidljiv i minoriziran. Ovo posebno naglašavamo u svjetlu predložene, ali još ne i usvojene, Strategije Europske unije za ravnopravnost spolova za razdoblje 2020. – 2025. koja, između ostalog, za jedan od ciljeva navodi političko osnaživanje žena, odnosno postizanje rodne ravnoteže u odlučivanju i politici. Radi se o prvoj strategiji Europske komisije u ovom području koja je temeljena na obećanju njene predsjednice, Ursule von der Leyen, da će se zalagati za Uniju ravnopravnosti. Primjeri drugih država u kojima je visoka zastupljenost žena u tijelima političkog odlučivanja pokazuju da bez žena u politici nema pozitivnih promjena (pogledajmo postignuća npr. finske ili novozelandske premijerke).

Činjenica je da se zastupljenost žena u Hrvatskom saboru u zadnjih 30 godina nije podigla iznad 25 posto, a danas se Hrvatska nalazi na 97. mjestu svjetske ljestvice zastupljenosti žena u parlamentima, uz Rumunjsku, Honduras, Maroko i Pakistan. Zastupljenost žena u predstavničkim tijelima na nižim razinama je jednako loša. Temeljem rezultata lokalnih izbora iz 2017. udio izabranih žena u svim predstavničkim i izvršnim tijelima jedinica lokalne i regionalne samouprave je 24,4%, iako su žene na listama bile zastupljene s 41,7%. Isto tako, činjenica je da je položaj žena u našem društvu u regresiji te pojedina stečena prava (kao što je pravo na izbor) sada se žele osporiti – što, naravno, utječe i na položaj žena u politici. Tako smo u protekloj kampanji čak imali izjavu kandidatkinje na listi izrazito desne političke stranke: “Drage žene (niste mi sve drage, ali pravimo se da jeste), od kada su nam muškarci dali pravo glasa svijet je otišao naopako. Nadam se da će na vlast doći ekipa i vratiti nas na tvorničke (Božje) postavke”, koja pokazuje u kojem smjeru pojedini politički akteri_ce vode pitanje rodne ravnopravnosti. Dobra vijest je što je dotična kandidatkinja nagrađena s 18 preferencijalnih glasova, a lista čija je bila kandidatkinja s 1051 glasom (previše).

Ženama ne trebaju jeftina prepucavanja o njihovim slobodama i životima, s koje god strane političkog spektra ona dolazila, već se očekuje da stranke svoje riječi provode u praksi, kao što je u ovom izbornom ciklusu to učinila platforma Možemo, zeleno – lijeva koalicija koja je imala  šest nositeljica lista te ukupno 50 posto žena na svim listama. Isto tako žene su ravnomjerno raspoređene te na svim listama od 1. do 7. mjesta imaju najmanje 40 posto žena. Žene zanimaju teme jednakosti plaća, zaštite od rodno uvjetovanog nasilja, zaštite seksualnog i reproduktivnog zdravlja, borbe protiv spolne diskriminacije, seksualnog uznemiravanja i seksizma, teme socijalnih prava, pravde i sigurnosti, obrazovanja itd. – to su pitanja i problemi s kojima se žene svakodnevno susreću te za koja traže kvalitetna rješenja i održive javne politike. Odgovorni političari i političarke se ne naslikavaju sa ženama i progovaraju o njihovim pravima kada im to koristi, dok istovremeno krše zakonske odredbe o tzv. ženskim kvotama te ne postižu rodni paritet niti na svojim izbornim listama niti u tijelima svojih političkih stranaka. Odgovorna politika podrazumijeva da se žene ne koristi kao dekorativnu kulisu, a rodnu ravnopravnost kao floskulu.

Nažalost, u Hrvatskoj imamo upravo to. Političari koji istinski vjeruju u rodnu ravnopravnost ne daju izjave poput Andreja Plenkovića koji kaže da “žena ima na listama i osobno mi je žao da ih nema više. Odlučili smo sastaviti pobjedničke liste”, ili pak izbornog gubitnika Davora Bernardića koji je izostanak žena na SDP-ovom popisu koordinatora izbornih jedinica pokušao objasniti izjavljujući da “koordinatorstvo nije za eksperimentiranje. Taj posao moraju obaviti dokazani operativci na terenu”. Isto tako, ne ostvaruju predizbornu suradnju sa strankama poput Demokratske stranke žena, kao što je to učinila Restart koalicija. Naime, ta je stranka 2015. godine podnijela Ustavnom sudu prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakonskih izmjena Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, a na temelju kojeg je Ustavni sud ukinuo sankcije koje su bile navedene za nepoštivanje odredbe o zastupljenosti od najmanje 40 posto na listama. Ustavni je sud ukinuo rečenicu “lista na kojoj nije zastupljeno najmanje 40 posto pripadnika svakog spola nije pravovaljana”, a čime su ukinute i predviđene sankcije za nepoštivanje uravnotežene zastupljenosti spolova. Međutim, ova zakonska obveza za političke stranke se ionako uvela sa zakašnjenjem od gotovo 2,5 godine s obzirom da je Zakon o ravnopravnosti spolova predvidio uvođenje te obveze prilikom provedbe trećih redovitih izbora od stupanja tog zakona na snagu (a to su trebali biti lokalni izbori 2013. godine).

Što se tiče zastupljenosti žena u Europskom parlamentu, Hrvatska tu nešto bolje stoji nego “doma”, pa od ukupno 12 zastupnica/ka imamo pet žena i sedam muškaraca. U ovom, a i u posljednjem sazivu Europskog parlamenta zastupljenost žena iznosila je 40 posto. U Europskom parlamentu velika većina zastupnica iz svih političkih stranaka, uključujući i tzv. ekstremno desne, podržavaju izradu prethodno spomenute Strategije te osnaživanje žena u politici. Rodna ravnopravnost je opći cilj i temeljna vrijednost Europske unije.

U Hrvatskoj se, nažalost, dosljedno ne primjenjuju odredbe o tzv. ženskim kvotama, pa problem nije u zakonskim odredbama, već u strankama i tijelima koje ih trebaju provoditi. Ako pogledamo druge države, možemo vidjeti da je nakon uvođenja kvota u nacionalnim predstavničkim tijelima tih zemalja postotak zastupnica porastao, tako npr. u Makedoniji iznosi oko 40 posto, a u Ruandi čak  60 posto.  S obzirom na ovako lošu situaciju u Hrvatskoj i činjenicu da kvote ujedno i ne moraju značiti jednaku zastupljenost žena i muškaraca u Hrvatskom saboru, prijedlog izmjena zakona bi trebao ići u smjeru uvođenja minimalne zastupljenosti podzastupljenog spola od 40 posto, ne na izbornim listama, već na izabranim mjestima u svim predstavničkim tijelima na svim razinama vlasti. Za početak bi korak u pravom smjeru bio i makar kažnjavanje onih koji nisu poštovali postojeće zakonske odredbe prema čemu bi samo HDZ trebao u državni proračun uplatiti 550.000 kuna.

Što se tiče ovogodišnjih parlamentarnih izbora, nakon kampanje koju je obilježilo propitivanje ženskog prava na izbor te kolektivno pokazivanje srednjeg prsta Miroslavu Škori, u 10. saziv Hrvatskog sabora izabrane su 34 žene odnosno žene čine 22,51% ukupnog broja izabranih zastupnika/ca. To je određen napredak u odnosu na prethodni, 9. saziv kada ih je izabrano svega 12,5%, ali se i dalje radi o poražavajućem broju i očitom nepoštivanju kvote od najmanje 40 posto. Najmanje što budući novi stari predsjednik Vlade RH Andrej Plenković čija je stranka najzaslužnija za ovakav rezultat može učiniti je osigurati uravnoteženu zastupljenost žena u Vladi koju će predložiti Hrvatskom Saboru, a onda ubrzano pokrenuti donošenje Nacionalne politike za ravnopravnost spolova i ozbiljnu implementaciju Istanbulske konvencije. Sve osim toga samo će dokazati da je rodna ravnopravnost samo prigodničarski izborni bedž na Andrejevom reveru.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Romantično je političko

Predstavljamo tekst Coral Herrera Gómez, spisateljice i istraživačice, blogerke, feministkinje, autorice nekoliko knjiga, kao i niza predavanja na svom YouTube kanalu. Koordinatorica je ‘Laboratorija ljubavi’, feminističke društvene mreže, zajednice žena iz različitih zemalja, gdje se kroz studije, istraživanja i međusobnu pratnju putem interneta dekonstruira romantična ljubav. Radi se na osobnom i na političkom, pod filozofijom da romantično je političko, da niti jedna ljubav nije ilegalna, te da su drugi oblici ljubavi i organiziranja mogući.

Kako bismo transformirali_e ili poboljšali_e svijet u kojem obitavamo trebali_e bi politički pristupiti temi ljubavi, promišljati o njezinoj subverzivnoj dimenziji kada je kolektivna, te o njezinoj funkciji kao mehanizmu za kontrole masa kada se ograničava na svijet idealizirane, heterocentrične i heteroseksističke romantike.

Volimo patrijarhalno. Volimo demokratski. Volimo kao kapitalisti: s pohlepnom žudnjom za posjedovanjem objekta ljubavi, s brutalnom žudnjom onoga koji_a sakuplja komade lova. Osvajamo se, podnosimo se, spajamo se, razdvajamo se, uništavamo se međusobno… naš oblik ljubavi je prožet ideologijom, kao i bilo koji društveni i kulturni fenomen.

Romantična ljubav koju smo naslijedili_e od buržoazije iz devetnaestog stoljeća temelji se na najgnusnijim obrascima individualizma: da nas maltretiraju s idejom da se moramo ujediniti dvoje po dvoje nije slučajna. Pod filozofijom “nek´se spasi tko može” patrijarhalna romantika se provlači kroz priče koje nam se pričaju u različitim medijima (film, televizija, časopisi, itd.).

Kroz priče koje nam se pričaju usvajamo mitove, stereotipe, rituale i tradicionalne rodne uloge, i u međuvremenu dok konzumiramo hegemonijsku ideologiju, zabavljamo se i bježimo od realnosti koja nam se ne sviđa. Konzumirajući ove romantične proizvode naučimo sanjati o postmodernoj emocionalnoj utopiji koja nam obećava vječni spas i sreću braka. Ali samo za mene i za tebe, ostali_e neka se sami_e snađu.

Pred religijskim utopijama ili društvenim i političkim utopijama romantična ljubav nam nudi individualizirano rješenje i drži nas rastrojenima u sanjanju sretnih završetaka. Romantika služi da se prilagodimo jednom konkretnom stilu života, da se usredotočimo na potragu za partnerom_icom, da se reproduciramo, da nastavimo s tradicijom i da sve nastavi biti onako kako jest.

Patrijarhalna romantika služi da sve ostane kako jest. Jedni, uživajući u svojim rodnim privilegijama, a druge podčinjujući se svojim malim apsolutnim kraljevima koji vladaju u njihovim domovima. Služi, također, da nam pomogne olakšati jedan grozni dan, da nas odvede u neke druge, ljepše svjetove, da patimo i budemo sretne s idealiziranim pričama drugih, da zaboravimo na tešku i sivu stvarnost svakodnevice. Patrijarhalna romantika služi kako opravdanje da žene ulože ogromne količine ekonomskih resursa, vremena i energije u potrazi za ‘boljom polovicom’. Suočene s neuspjehom, želimo da se sve promijeni kada pronađemo idealnu ljubav koja nas obožava i prati u teškoj svakodnevnoj bitki života.

Svaka ovca preživa svoju tugu sa svojim_om partnerom_icom.

U našem životu okružene smo bliskim odnosima, ali ako nemamo partnera_icu kažemo da smo ‘same’. One koje imaju partnera_icu tvrde da usamljenost koju osjećaju u društvu je puno gora. Mnoge žene i dalje vjeruju da je ljubavni_a partner_ica rješenje njihove prekarnosti, ranjivosti i osobnih problema. Kulturne industrije i tržište nekretnina prodaju nam romantične rajeve da bi tražili_e partnere_ice i da bi se zatvorili_e u sretne domove, okruženja sigurnosti i dosade koja se mogu pretvoriti u bračna pakla.

Parovi današnjice nastavljaju biti dubinski neravnopravni, neuravnoteženi, hijerarhijski i skoro svi prakticiraju podjelu uloga: heteroseksualci_ke, lezbijke, biseksualci_ke, gejevi… ljubav je konačno uporište u kojem je patrijarhat usidren. Individualizam patrijarhalne romantike nas uranja u romantična sanjarenja dok nam oduzima prava i slobode… Još uvijek jedan veliki dio stanovništva nastavlja biti uspavan, prosvjedujući u svojim kućama, sanjajući o svom Spasitelju ili o svom Princu na bijelom konju.

Konvencionalni mediji nikada ne promiču kolektivnu ljubav osim ako nam ne žele prodati olimpijadu ili životno osiguranje. Da smo se svi jako voljeli, sustav bi već bio propao, jer se temelji na sebičnom nakupljanju dobara i resursa, a ne na kolektivnom i solidarnom upravljanju. Zbog toga se preferira da se udružujemo dvoje po dvoje, ne dvadeset po dvadeset: lakše je kontrolirati dvoje nego grupe ljudi koje se vole.

Problem romantične ljubavi je što se prema njoj odnosimo kao da se radi o osobnoj stvari: ako se zaljubiš i patiš, ako izgubiš voljenog ili voljenu, ako te ne ispunjava tvoja veza, ako si nesretan_na, ako se dosađuješ, ako podnosiš prezir i ponižavanja zbog ljubavi, tvoj je problem. Govore ti da je moguće da si loše sreće ili da ne znaš odabrati odgovarajuće suputnike ili suputnice.

Ali problem nije individualan, kolektivan je: mnogo je osoba koje pate jer njihova očekivanja ne odgovaraju onomu o čemu su sanjale. Ili zato što se boje da ostanu same, jer trebaju muža ili ženu, ili zato što se razočaraju kada se uvjere da romantično nije vječno, niti savršeno, niti je rješenje za sve naše probleme.

Osobno je političko, i naša romantika je patrijarhalna, iako o tome ne bismo željele govoriti na našim tribinama i sastancima. Također, osobe s ljevice i feministkinje nastavljaju biti usidrene u starim obrascima. Razrađujemo mnoge diskurse o slobodi, velikodušnosti, jednakosti, pravima, autonomiji… ali u krevetu, u kući, i u našem svakodnevnom životu ne izgleda tako jednostavno raspodijeliti podjednako kućanski rad, upravljati ljubomorom, prihvatiti raskide, upravljati strahovima, komunicirati s iskrenošću, izraziti osjećaje bez da su vođeni bijesom ili boli…

U školama nas ne uče kako da upravljamo osjećajima, ali nas bombardiraju s repetitivnim emocionalnim obrascima i zavode nas da bi zamislili_e ljubav kroz heteroseksualno partnerstvo samo dvoje članova s jako različitim ulogama, odraslih osoba i u reproduktivnoj dobi. Ovaj model nije samo patrijarhalan, nego je također kapitalistički: Barbie i Ken, Angelina Jolie i Brad Pitt, Javier Bardem i Penélope Cruz… To su uspješni parovi mistificirani od strane medijskog ‘žutila’ da bi ih preuzeli_e kao modele za slijediti. Jednostavno je razumjeti, prema tomu, zašto nam je važnija potraga za našim romantičnim rajom nego ona za kolektivnim rješenjima.

Kako bismo transformirali_e ili poboljšali_e svijet u kojem obitavamo trebali_e bi politički pristupiti temi ljubavi, promišljati o njezinoj subverzivnoj dimenziji kada je kolektivna, te o njezinoj funkciji kao mehanizmu za kontrole masa kada se ograničava na svijet idealizirane, heterocentrične i heteroseksističke romantike.

Ako se postavim queer romantična, dajem si za pomisliti da bi ljubav uistinu mogla uništiti patrijarhat i kapitalizam zajedno. Mreže solidarnosti bi mogle završiti s nejednakostima i hijerarhijama, s individualističkim konzumerizmom i s kolektivnim strahovima od “drugih” (čudaka, marginaliziranih, migranata, zatvorenica, transeksualaca, prostitutki, prosjaka, strankinja). Da bi mogle kreirati ove mreže ljubavi trebamo puno razgovarati i puno raditi: ostaje nam čitavi put za učiniti.

Trebamo govoriti o načinu na koji možemo naučiti voljeti nas bolje, biti u dobrim odnosima, stvarati lijepe odnose, proširiti ljubav prema ljudima i ne usredotočiti svu ljubav na samo jednu osobu. Vrijeme je da počnemo govoriti o ljubavi, o emocijama i o osjećajima u prostorima u kojima je bila ignorirana i nevidljiva tema: na sveučilištima, na kongresima, na sastancima društvenih pokreta, u građanskim udruženjima, u sindikatima i u političkim strankama, na ulicama i virtualnim forumima, u fizičkim i virtualnim zajednicama.

Ljubav se mora dekonstruirati i ponovno promisliti da bi se mogli stvarati ravnopravniji i raznolikiji odnosi.

Potrebno je depatrijarhalizirati ljubav, ukloniti hijerarhije u odnosima, demistificirati sretne završetke, ponovno izmisliti ljubav, završiti s tradicijskim stereotipima, pričati nam druge priče s drukčijim modelima, graditi raznolike odnose temeljene na dobrom ophođenju, ljubavi i slobodi. Potrebno je predložiti druge “sretne završetke” i proširiti koncept “ljubavi”, danas ograničen na one koji se organiziraju dvoje po dvoje.

Danas više nego ikada prije potrebno je da si pomognemo, da radimo ujedinjeni_e u poboljšanju naših životnih uvjeta i u borbi za ljudska prava za sve. Da okončamo s nejednakostima, društvenim fobijama, mržnjom i samoćom, potrebno nam je više darežljivosti, više komunikacije, više ekipnog rada, više mreža pomoći. Jedino putem kolektivne ljubavi je kako ćemo moći politički artikulirati promjenu.

Imajući povjerenja u ljude, međusobno djelujući na ulicama, pletući mreže solidarnosti i suradnje, radeći ujedinjeni_e u stvaranju jednog pravednijeg, ravnopravnijeg i horizontalnijeg društva. Razmišljajući i radeći za zajedničko dobro, lakše je pridonijeti i primiti, lakše je više ne osjećati se sam_a, lakše je odabrati partnera_ku iz slobode, lakše je promijeniti naklonosti. Dakle, radi se o davanju više prostora ljubavi u našim životima, o stvaranju afektivnih mreža u kojima bi se mogli_e dobro i puno voljeti.

Koliko li to trebamo.

Prevela i prilagodila: Bepina Draž