17. Festival europske kratke priče

Sedamnaesto izdanje Festivala europske kratke priče, popularnog književnog događanja koje u Hrvatsku svake godine dovodi najpoznatije svjetske spisatelje i spisateljice, posvećeno je Nasljeđu.

Radi se o temi koja se provlači kroz sve naše potrage. Povijest i geografija, nacija i kultura, spol i rod, svjetonazor i jezik, obitelj i religija, rasa i klasa, geni i sl. U svakome od ovih pojmova potencijalni je odgovor i moguća bojišnica, svaki od njih jest i može postati priča za sebe. 

Što je ono što nasljeđujemo i jesu li neka nasljeđa važnija od drugih? Jesmo li svojim nasljeđem određeni nepovratno, bilo prihvaćajući ga ili osporavajući? Što je, na kraju, ono što želimo ostaviti za sobom? – pitanja su to koja u djelima sudionika i sudionica ovogodišnjeg FEKP-a povezuju našu sadašnjost i našu budućnost, ono što živimo.

Festival će se održati u Zagrebu i Rijeci od 27. svibnja do 1. lipnja, a više o programu pratite na stranicama Festivala

Hod za slobodu

Facebook inicijativa ‘Građanke i građani Rijeke’, nastala kao reakcija na održavanje ‘Hoda za život’ poziva vas sve da se okupite 19. svibnja u 10 sati kod Riječke banke i krenete u ‘Hod za slobodu!’

Tim se skupom želi ukazati na činjenicu da je Rijeka oduvijek bila grad tolerancije i prihvaćanja, ne grad isključivosti, kao i na to da svaka obitelj ima pravo sama sebe definirati. “Obitelj je skupina ljudi koju veže ljubav, ne uskogrudne definicije. Hod za slobodu prepoznaje pravo izbora kao ljudsko pravo, kako u kontekstu tjelesne autonomije i odlučivanja o trudnoći i potomstvu, tako i u kontekstu odabira partnera ili partnerice”, poručuju organizatori/ice te dodaju: “Rijeka je ponosna na svoj identitet. Rijeka je grad različitosti i slobode. Okupit ćemo se za život, za život koji je dostojanstven, siguran i u koji se ne upliće kler. Okupit ćemo se protiv laži i manipulacija; radi zaštite žena i ženskih života. Okupit ćemo se kako bi slavili obitelj u svim formama: nuklearne i dugine obitelji, obitelji bez djece, jednoroditeljske obitelji, samohrane obitelji, posvojiteljske obitelji, udomiteljske obitelji, izvanbračne zajednice bez zajedničke djece, izvanbračne zajednice sa zajedničkom djecom – za obitelj u svim oblicima, za ljubav bez nametnutih pravila i očekivanja!”

Inicijativa, kao i okupljanje nastalo je kao reakcija građana i građanki grada Rijeke na održavanje Hoda za život, po prvi puta u njihovom gradu. Iz tog razloga, žele potaknuti sve sugrađane i sugrađanke da se okupe i pokažu da se Rijeka zalaže za slobodu izbora svakog ljudskog bića!

Istospolni parovi u Grčkoj mogu udomiti djecu

Novom legislativom istospolni parovi koji se nalaze u civilnom partnerstvu u Grčkoj su izborili pravo da postanu udomiteljski roditelji, no ne posvojitelji. 

9. svibnja za novu legislativu je glasalo 161 zastupnika/ica nasuprot 103 protiv. Premijer Alexis Tsipras pozdravio je rezultate glasanja. “Ne bi bilo pretjerano reći da je udomiteljstvo djelo altruizma, solidarnosti i nesebična služba onih koji se za to odluče”, dodao je Tsipras. 

Iako je Grčka zaostajala za ostatkom Europe po pitanju prava LGBT zajednice, u posljednje tri godine napravljeni su veliki iskoraci. Tako se 2015. godine, kad su pravno priznate istospolne zajednice, Tsipras javno ispričao LGBT zajednici za dosadašnju diskriminaciju. 

Iako bračna jednakost još nije postignuta, 2016. godine parlament je izglasao zakon koji povećava prava LGBT zajednice kao što je osiguravanje jednakosti na radnom mjestu bez diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Također, prošle godine tranzicija i pravno priznanje roda postalo je lakše za transrodne osobe. 

Ponosno na pozornici: radionica Forum kazališta

U okviru Mjeseca ponosa Centar za kazalište potlačenih POKAZ organizira radionicu Forum kazališta u prostoru Mreže Antifašistkinja Zagreb, Pavla Hatza 16. 

Pozivamo vas na sudjelovanje na radionici forum kazališta usmjerenoj na osnaživanje LGBTIQ osoba putem koje bi se osvještavala problematika same zajednice koristeći se dramsko – pedagoškim metodama forum kazališta. Riječ je o društveno angažiranoj, aktivirajućoj i kreativnoj kazališnoj praksi, koja stvara prostor dijaloga i djelovanja u kojem se događa iskustveno učenje, spajanje osjetilnog i kognitivnog, osobnog i društvenog, a koja doprinosi osnaživanju i transformaciji uključenih sudionika/ca. Do kraja radionice zajednički ćemo napraviti interaktivnu predstavu koju možemo prikazati publici ukoliko se sudionici_e slože!

Bilo bi poželjno sudjelovati na svim susretima s obzirom da se radi o cjelovitom procesu. Minimalni broj sudionika/ca jest 5, maksimalan broj 20.

Svoje prijave šaljite na ckp.pokaz@gmail.com s naslovom “Mjesec ponosa”. Radionice će se održavati datuma: 22.5., 23.5., 24.5., 29.5., 30.5., 31.5. u vremenskom periodu od 17 do 20 sati.

VIŠE O FORUM KAZALIŠTU:

Kazalište potlačenih vrsta je interaktivnog političkog teatra koju je šezdesetih godina u Brazilu razvio Augusto Boal, te ju je desetljećima potom zajedno sa svojim suradnicima nastavio razvijati kroz radionice i predstave u cijelome svijetu. Ovaj termin obuhvaća niz kazališnih i aktivističkih tehnika koje povezuje inzistiranje na demokratskom dijalogu i (samo)osnaživanju potlačenih skupina. Sve tehnike Kazališta potlačenih ukorijenjene su u svakodnevnom iskustvu nasilja i opresije, kako bi sudionici/e od pasivnih promatrača postali/e aktivni/e sudionici/e vlastitih života, ali i kako bi sudionice/e svojim djelovanjem (umjetničkim i aktivističkim) potaknuli članove i članice zajednica iz kojih dolaze na djelovanje – kako na kazališnim daskama, tako i na ulici i u školi ili na radnom mjestu. Proživljena iskustva opresije tako se kroz igre i kazališne i umjetničke vježbe prerađuju, dijele i promišljaju, kako bi na koncu radionice proizvela umjetničko djelo, koje potom i samo kod publike postaje pogon za daljnje promišljanje, utoliko što je poziva na sudjelovanje i omogućuje joj djelovanje. Tehnike Kazališta potlačenih raznovrsne su, ali sve dijele iste osnovne principe: utemeljene su na življenim opresijama, dijalogu, pozivu na djelovanje.
Tehnike kazališta potlačenih su: forum-kazalište, nevidljivo kazalište, kazalište slika, legislativno kazalište, novinsko kazalište, duga želja.
______________________________________________________

VIŠE O CENTRU ZA KAZALIŠTE POTLAČENIH “POKAZ”:
Forum skupinu Udruge “Pokaz” čini desetak članova_ica koji se bave Kazalištem potlačenim i ostalim metodama dramske pedagogije s naglaskom na Forum-kazalište kao izvedbenom (predstave) i radioničkom metodom. Skupina je 2010. godine počela djelovati u sklopu udruge Zagrebačkog savjetovališta protiv nasilja djece i mladih “Luka Ritz” koristeći se dramskim djelovanjem kao alatom društveno-angažirane, kazališne prakse u prevenciji nasilja među i nad djecom i mladima, te aktiviranjem “tihe većine” pasivnih promatrača radeći pritom na temama koje koreliraju s temeljnim sadržajima odgoja i obrazovanja za mir: nenasilna komunikacija i transformacija sukoba, nenasilno djelovanje, usvajanje vrijednosti zaštite ljudskih prava, poticanje suradnje, izražavanje vlastitih identiteta i uvažavanje različitosti, aktivno rješavanje problema i aktivan odnos prema zajednici.
Tijekom sedam godina djelovanja uspješno smo realizirali 19 višemjesečnih (polugodišnjih i cijelogodišnjih) projekata baziranih na metodi rada Kazališta potlačenih, ostvarivši pritom veliki broj partnerstava i suradnja s osnovnim i srednjim školama Grada Zagreba, fakultetima, domovima za odgoj i obrazovanje djece i mladih, odgojinim domovima, udrugama i kulturnim ustanovama, gostujući na nekoliko konferencija i stručnih skupova.

Radionicu izvode
Josipa Lulić, od 1996. aktivno se bavi kazalištem potlačenih. Voditeljica i suvoditeljica mnogobrojinih radionica u Karlovcu i Zagrebu, performansa, javnih izvedbi forum kazališta te drugih javnih akcija u suradnji s nizom udruga. Vodila i radionice u okviru treninga za mlade aktiviste za mir u zajednici Mladi MIRamiDA te 2008/2009. predavala kolegij Forum teatar na Mirovnim studijima CMS-a. Sudjeluje u edukaciji srednjoškolaca za ljudska prava u CMS-u, a vodi i radionice u sklopu Škole ljudskih prava. Od 2010. do 2017. radila kao vanjska suradnica na svim projektima forum-kazališta Savjetovališta “Luka Ritz”; suvodila forum-skupinu Savjetovališta i radionice forum-kazališta te glumi i jockerira u forum-izvedbama. Godine 2015. sudjelovala je na edukaciji za forum kazalište u Svjetskom centru za kazalište potlačenih CTO u Rio de Janeiru, Brazil. Zaposlena na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta U Zagrebu. Voditeljica udruge “Pokaz”.

Doria Jukić, izvoditeljica – amaterska glumica I jockerica u forum-izvedbama. Studentica 5.godine Studija socijalnog rada. Sudjelovala je na dvije edukacije (početna i napredna) Forum kazališta te se 2015. godine pridružuje forum skupini koja djeluje u Savjetovalištu “Luka Ritz”. Volontirala je na projektu vođenja radionica s mladima sa poremećajem u ponašanju te sudjelovala u izradi forum priča i izvođenju istih u čemu sudjeluje i do danas. Od 2016. godine radi u sigurnoj kući “Duga” za žrtve obiteljskog nasilja, gdje sudjeluje na projektu “Tete čuvalice” za čuvanje djece. U sklopu bavljenja društvenim aktivizmom ima iskustvo suradnje s različitim tipovima organizacija civilnog društva.

Queerbiza: AUT Brucošijada vol.3

LGBTIQ inicijativa Filozofskog fakulteta AUT organizira 3. brucošijadu za LGBTIQ+ studente i studentice – Queerbizu! Ona će se održati 1. lipnja u Saxu s početkom u 22:00 sata. 

“Kažu da su treći nastavci svih velikih priča/filmova/etc. uvijek podložni propasti. Mi smo tu da vam dokažemo suprotno našom 3. LGBTIQ+ brucošijadom! Želimo odati počast svim ljetima na Jadranu 90ih godina, kad smo svi flambojantno trčkarali po plažama i bacali šljokice u oči druge djece, umjesto pijeska”, poručuju organizatori i organizatorice.

U skladu s tim desscode su luftići, rukavići, peraje, šlaufići, animalni floatieji, naočale za plivanje, dihalice za muf diving, kišobrančići za COCKtaile. Dobrodošli su i crop topove jer svatko tko posjeduje tijelo, automatski zadovoljava kriterij za beach body. 

Upad je na dobrovoljne donacije, početna donacija je 10 kuna.

Više informacija o izvođačima/icama pratite na Facebook događaju. 

Prestala sam se ispričavati svojoj kćeri zbog vraćanja na posao

Moja devetogodišnja kćer je započela sa mnom psihološki rat od kada sam se vratila na posao. Osam godina radila sam od kuće i nisam nikad propustila zabave njenog razreda, volontirala sam za školske funkcije i pratila njezin razred do zoološkog vrta. No, naša obitelj je trebala više financijske sigurnosti i kada se oslobodilo mjesto kod mog bivšeg poslodavca, vratila sam se na posao. Kćer mi to nije oprostila, priznaje Meredith Hale za The Lily.

Stalno me obasipa komentarima poput: “Sjećam se kako je nekad bilo, kada si mogla ići na putovanja sa mnom. Sjećaš li se kada si trebala biti u mom razredu za Valentinovo, no tata je ipak morao doći jer si se ti taj dan vratila na posao? Meganina mama je danas došla na sat matematike. Voljela bih da i ti to možeš učiniti”.

Ponudila sam mnogo isprika. Ispričala sam se što sam propustila Dan zdravlja srca. Ispričala sam se što nisam u mogućnosti volontirati za matematički laboratorij. Ispričala sam se  objašnjenjima da je ponekad potrebno da oba roditelja rade i uzdržavaju obitelj. Grlila sam ju i kimala glavom: “Da, teško je kad mama nije ovdje. Žao mi je”.

Nedavno mi je dojadilo ispričavati se i zapitala sam se je li zapravo štetno konstantno ispričavanje.

Postoji financijska stvarnost svijeta od koje ju ne mogu uvijek štititi. Nisam jedina mama iz njezinog razreda koja radi i mi nismo jedina obitelj koja treba dvostruki dohodak da bi ‘spojili krajeve’. Prema Uredu za statistiku rada iz 2016. godine, 70.5 posto žena s djecom mlađom od 18 godina radilo je ili je tražilo posao. Osim toga, imali smo sreće jer je njezin otac, koji je vlasnik svog posla i ima fleksibilniji raspored, mogao učiniti mnoge stvari koje sam ja nekoć radila – omogućavajući našoj kćer i petogodišnjem sinu provođenje više vremena s njim, pružajući pozitivan primjer za sve uloga koje muškarci mogu ispuniti. Mislim da moj sin, koji je bio mlađi kad sam se vratila na posao i koji se manje borio s prijelazom, osobito ima koristi od toga što njegov otac obavlja mnoge kućanske zadatke uz svoj posao.

Nešto me, međutim, smeta kod svih tih isprika. Da, vratila sam se na puno radno vrijeme uglavnom zbog financijskih razloga. Provela sam četiri godine na fakultetu pripremajući se za karijeru i tada sam ju gradila 10 godina prije prelaska na freelancing, nakon što se moja kćer rodila. Ne želim da ona misli kako je karijera nešto za što se treba ispričavati. Ne želim da jednog dana ona osjeća kao da radi nešto pogrešno za svoju obitelj ako će željeti nastaviti raditi u svojoj izabranoj struci. Kakvu poruku šaljem kad stalno govorim da mi je žao zbog karijere?

Posljednji put kad smo posjetili moju 96-godišnju baku prije nego što je umrla, pokazala mi je svoju “knjigu hvale”. To je bila zbirka kartica, fotografija i pisama vezanih uz njezinu karijeru. Počela je raditi kao arhivistkinja 1961., a na kraju je postala upraviteljica, što je u to doba bilo neuobičajeno za žene. Iako je u početku bila nervozna ići na posao, moj djed je bio nezaposlen, a njezina obitelj je trebala prihode. Bez obzira na to je li bila svjesna ili ne, nije bila potpuno ispunjena kod kuće. Zavoljela je svoj posao i počela se identificirati s njime. Njezine najdraže priče su priče o njezinom poslu: pozitivne ocjene njezinog šefa, zabave za odlazak u mirovinu koje je planirala za suradnike/ce i opći osjećaj u uredu da je bila neophodna.

Kad sam držala eulogiju na pogrebu moje bake, usredotočila sam se na to koliko je voljela njezin posao, koliko je bila strastvena u tome, koliko je bila inspirativna meni i ostalim ženama u našoj obitelji. Dok sam govorila, pogledala sam svoju majku, tete i strica, djecu svoje bake, i znala sam da im nije uvijek bilo lako dok su bili djeca. Moja teta pomogla je odgojiti svoju mlađu braću i sestre. No unatoč životnim izazovima, njihova je obitelj bila bliska i puna ljubavi. Police moje bake bile su ispunjene fotoalbumima obitelji, pune rođendanskih zabava, posebnih trenutaka, izleta na koje su išli zajedno. Između tih obiteljskih albuma bila je i ta “knjiga hvale”, od koje su joj zasuzile oči, listajući njezine požutjele stranice.

Nedavno sam sjela s kćeri da joj, umjesto ispričavanja, kažem istinu.

“Tužna sam što te ne mogu vidjeti koliko bih željela i što nisam prisutna na svim razrednim zabavama”, rekla sam joj.

Moja je kćer bila tiha, čekajući priliku da suosjeća.

“Ali postoji nešto što bi trebala shvatiti, sviđa mi se moj posao, uživam u onome što radim“, nastavila sam,

Moja kćer je kimnula.

“Što želiš biti kad odrasteš?”, pitala sam ju.

“Glumica ili odvjetnica” , odgovorila je.

“Pa, zamisli da gradiš svoj put od malih do glavnih uloga ili da završiš pravnu školu i konačno dobiješ velike slučajeve koji ti omogućuju da braniš ljude kojima je to potrebno. A onda imaš djecu. Možeš odabrati ostati kod kuće s njima. Ako to učiniš, to je divan izbor, ali također možeš odlučiti nastaviti glumiti ili braniti ljude, i sve je u redu s tim izborom. Nije lako, ali tvoj život može biti pun baš kao što želiš”, istaknula sam.

Moja kćer je bila tiha, a potom smo se mazile na kauču i nastavile razgovarati o drami za vrijeme velikog odmora. Međutim, došla sam do prekretnice. Umjesto da se ispričavam za svoju karijeru, planiram ju više uključiti, razgovarajući s njom o tome što radim, što je izazovno i nagrađujuće u poslu. Ja sam primarni ženski uzor u kćerinom životu i kad skrivam kako ‘potajno’ uživam u onome što radim, skrivam od nje kako je rad nagrađivajući – čak i za majku.

Jednog dana, ako bi moja kćer odlučila raditi nakon što je imala djecu, mogla bi se osjećati krivo. Tada ću joj pokazat svoju “knjigu hvale” i nadam se da će ju to podsjetiti da postoji zadovoljstvo u pokušaju pronalaska ravnoteže u životu. Ako ju to ne bi razveselilo, zagrlila bih ju i ponudila mlijekom i kolačićima. Bilo da radi ili ne radi, ja ću uvijek biti njezina majka.

Prevela i prilagodila: Mia Vodopija