Naslov je to TEDx Talks epizode u kojoj je nastupila Kaouthar Darmoni, doktorica znanosti, direktorica Atria instituta za rodnu ravnopravnost i učiteljica trbušnog plesa kojem je pridodala još jedan element: ženske emancipacije.
Rođena je u Tunisu, u muslimanskom arapskom okruženju. Sjećanje koje je najviše veže za djetinjstvo opisala je kao najljepše, ali i najtužnije – radi se o ženskom svijetu.
Žene su se okupljale, bez muškaraca i prakticirale “najstariji ženstveni ritual” – ples.
Kao mala bila je zadivljena njihovom živošću, senzualnošću i ljepotom, te maštala kako bi jednog dana voljela biti poput njih. No, onda je primjetila da, čim izađu u vanjski svijet – postaju nevidljive, skrivaju svoju ženstvenost koja predstavlja prijetnju i kaos.
“Napustit ću Tunis kako bih ostala svoja.”
Zapad je za nju predstavljao slobodu koju će konačno iskusiti kad napusti tuniški kavez. Europu je smatrala “Mekom emancipacije”, vjerovala je kako su sve žene tamo Angela Merkel. Međutim, kad je upisala rodne studije na Univerzitetu Sorbonne u Parizu, njene vizije ženstvenosti raspršile su se.
“Primijetila sam da na slobodnom zapadnjačkom nebu žene uopće ne lete kako sam mislila. Bilo je onih je onih koje su pokušavale i otimale se. Izgledale su kao žene, a letjele su grčevito poput muškaraca”.
Bila je začuđena tom jednakošću jer je nije takvom zamišljala. Žene koje je susretala nisu imale jednaka prava, već su nastojale postati muškarci u svim njihovim karakteristikama. Iznenadio ju je i animozitet prema muškarcima, tzv. man-bashing. Šaljivo je to objasnila drugom prilikom: “Mislila sam da smo mi Arapkinje opake prema našim muškarcima, ali ovo… Huh!”
Upoznavala je feminizam i divila se feminističkim uspjesima na Zapadu. Međutim, kad je čula tezu da su muškarci odgovorni za položaj žena, nije to mogla prihvatiti.
“Prvo, jer nas stavlja u položaj žrtve. Drugo, jer sam u Tunisu svjedočila kako žene aktivno podupiru patrijarhalni sustav tako što uzdižu svoje sinove i gaze kćeri. Žene su također odgovorne za svoj položaj”.
Druga spoznaja s kojom se nije mogla nositi jest ta da je ženstvenost društveni konstrukt.
“Kad sam odrastajući gledala žene kako plešu, ja sam osjećala posebnu žensku energiju, osjećala sam se poput božice. Onda sam mislila – dobro, tko sam ja, koja dolazim iz arapske muslimanske zemlje da govorim zapadnjačkim feministkinjama da taj koncept nije dobar? Počela sam se prilagođavati i oponašati njihovo ponašanje”.
Opisala je to kao preuzimanje muških kvaliteta koje ju je iscrpljivalo. U javnosti se ponašala kao muškarac, a kad bi došla doma, vraćala se svojoj ženskoj sebi. Taj dvostruki shizofreni život počeo ju je umarati.
Napustila je Francusku i otišla u SAD gdje je radila kao istraživačica u Kaliforniji. No, opet je naišla na već viđenu priču. Američke žene imale su manje moći u rukama nego muškarci, a iznenadila ju je i ekstremna pornifikacija ženskog tijela.
Nekoliko puta došlo joj je da odustane, no svaki put sjetila bi se riječi svoje bake: “Odustajanje je luksuz koji si mi žene ne možemo dozvoliti”.
U to vrijeme je tijekom razgovora s profesorom dobila preporuku za čitanje: Fatimu Mernissi. Danas priznaje kako nikad prije do tad nije čula za nju. Štoviše, čuvši da je riječ o arapskoj feministkinji, iznenadila se da “to” postoji. Kada ju je počela čitati, njene riječi dotaknule su je i na osobnoj razini. Po prvi puta nakon dugo vremena i nakon mnogo apstraktnih akademskih ideja, pronašla je nešto životno i osjetila poznate riječi. Kaouthar je opisuje kao “senzualnog akademika” koji ju je vratio kući, kulturi koje se dugo sramila. Fatima je govorila o muslimanskim zemljama u kontekstu kulture koja ne smatra žene slabima. Štoviše, upravo strah od ženske snage i ženskog potencijala doveo je do represivnih mjera koje bi žene trebale obuzdati.
Odlučila je upustiti se u borbu, ali kao autentična verzija sebe – borit će se svojom ženstvenošću jer svijet treba ženskih kvaliteta (barem kako ih se tradicionalno doživljava), naročito na vrhu, u politici i financijama. Vrijeme je da se svijet vrati vrijednostima nježnosti, skrbi i brige koje je dugo smatrao znakom slabosti, znakom ženskog spola.
“Svijet ne treba još muške energije, ne trebaju mu žene koje se tako ponašaju. Treba mu moć maternice”.
Kada je progovorila o tome, iznenadila se koliko žena se osjećalo isto. Kako je uzore pronašla u Simone de Beauvoir i Fatimi Mernissi, vjerovala je da se zapadnjački i istočnjački feminizmi mogu i trebaju ujediniti. Posvetila izgradnji mostova između vlastite afro-arapsko-muslimanske kulture i one koju je usvojila – zapadnjačke.
U jednom trenutku završava svoj govor i poziva publiku da ustane. Kada počne glazba, žene će pratiti njene korake i upute, a muškarci će samo pratiti ritam držeći ruke u zraku – time simbolično “drže” žene, oni su im podrška u njihovoj borbi. Poskakujući na nogama s naglaskom na bokove, maternicu i grudi koje šaljivo naziva “višom inteligencijom”. Svaki pokret ima svoju simboliku: ženske ruke u zraku streme prema nebu jer je nebo granica.
Polagani pokreti bokovima u krug potiču žene na prihvaćanje svoje senzualnosti koju se boje pokazati jer bi ih se moglo protumačiti provocirajućima. Poziva na “ples vaginalnih mišića” pri čemu polukrug prema naprijed simbolizira otvaranje, a polukrug natrag zatvaranje – žena kontrolira pokret.
Kada dolaze nagli pokreti, oni i dalje zadržavaju nježnost. “Ne trzajte laktovima, kao da se otimate za karijeru! Nježno, ali energično drmajte bokove i pritom pazite na one oko sebe da ih ne udarite”.
Kaouthar podsjeća kako patrijarhat šteti i muškarcima: previše toksičnog maskulinog ponašanja, laktarenja, hladnokrvnosti i osvajačkog mentaliteta čini ljude nesretnima.
U nastojanju da prenese glas arapskih i muslimanskih feministkinja u zapadnjačke krugove, podsjeća svoje zapadnjačke sestre: “Pitajte bilo koju Tunižanku. Mi ne želimo biti jednake muškarcima tako što ćemo biti iste kao oni. Jer ono što oni imaju, nije vrijedno imanja”.
Vrijeme je za uspostavljanje muško-ženskog balansa jer u svijetu ima dovoljno mjesta za sve.
Pokreti ramenima održavaju samopouzdanje i svaki put kada njima pomaknemo grudi lijevo-desno u sve jačem ritmu bubnjeva poručujemo: Ne. Ne kao “ne slažem se: ne slažem se da jednako radimo, a manje zarađujemo, ne slažem se s time da su samo žene u muslimanskom svijetu potlačene, ne volim korupciju, ne volim sustav koji vlada svijetom, ne želim svijet ratova i gladi, ne prihvaćam nepravdu!”
Glazba postaje sve žustrija, a pokreti energičniji. Kada stignu do vrhunca, u najdramatičnijem trenutku bubnjevi prestaju i glazba opet postaje nježna i zavodljiva, kao podsjetnik da se borimo, ali istovremeno ne zaboravljamo na sebe i na – igru.
Zauzima položaj koji naglašava igru bokova i uspoređuje pozu s Kipom slobode. Svaki pokret bokom potvrda je ponosa na svoju ženstvenost: “Ja sam žena i moja ženstvenost je dar ovome svijetu”.
Na svojim tečajevima ne odbacuje ženstvenost kao nešto negativno što su muškarci pripisali ženama. Štoviše, uzima ženstvenost kao koncept (“ženstveni kapital”) koji je prijeko potreban današnjem svijetu: prihvaćajući taj dio sebe, žene ojačavaju sebe i svijet.
Čak i ples koji podučava zove se Raqsat al Ilahat (ples božica) ili ponekad Raqsat al Wilada (ples rođenja). Star je gotovo 4000 godina, a važan dio predstavljaju pokreti zdjelice. Ne samo što imaju terapeutski učinak, već imaju i brojne emocionalne i fizičke benefite. Nastao je kao ples plodnosti i štovanja Majke Zemlje, a prema starom arapskom vjerovanju, pomažu osloboditi senzualnu i seksualnu energiju, izvor života. Iako s vremenom pregažen i transformiran u jeftin oblik zabave, ovaj ples zapravo je podsjetnik na bogatu povijest unutar vlastite kulture koja pruža potencijal za emancipaciju.
Polaznice tečaja reagirale su pozitivno i sretno što su otkrile dio sebe kojem ih nitko nije podučavao, i za koji im nitko nije rekao: u redu je igrati se s tim, u redu je osjećati se erotično.
Pjesma završava i uz posljednji zvuk bubnjeva Kaouthar poziva publiku da se prime za ruke i visoko ih dignu u zrak: “Ujedinjeni plešemo, ujedinjeni vodimo svijet u bolje sutra!”
Kroz koreografiju kojom podučava publiku simbolički je prikazala ono što misli da svijetu nedostaje: žene koje slobodno plešu i muškarci koji ih podržavaju.
Prvi zagrebački Pride Ride, prosvjedna vožnja na biciklima, održat će se u subotu 4. srpnja s planiranim okupljanjem od 17 sati pred Mimarom. Prosvjedna vožnja kretat će se rutom šireg centra grada, i to ovom rutom: Mimara – Savska – Vukovarska – Miramarska – Vodnikova – Savska – Mimara.
“Širina kolnika tom rutom omogućava sigurnu vožnju velikog broja vozača u skladu s epidemiološkom mjerama i naše želje da se izbjegne potresom narušeni i nesigurni strogi centar grada Zagreba. Moramo napomenuti da zbog prometnih pravila i ograničenja u prosvjednoj vožnji nije moguće sudjelovati bez bicikla ili drugog prijevoznog sredstva poput e-romobila koji može postići istu brzinu. Za sve osobe bez bicikla ili drugog prijevoznog sredstva organizira se kratak popratni program ispred Mimare koji će trajati za vrijeme trajanja prosvjedne vožnje. I naravno, apeliramo na sve sudionice i sudionike da tijekom okupljanja i programa na Mimari poštuju razmak, dok naravno na Pride Rideu vrijede sva pravila iz Zakona sigurnosti prometa na cestama, tako da pregledajte svoje bicikle i preporučujemo korištenje kaciga”, napominje Marino Sorel, član inicijative Ponosni Zagreb.
Organizatori biciklističkog prosvjeda osvrnuli su se i na predizborne zahtjeve koje je šira mreža LGBTIQ+ udruga i organizacija poslala kandidatima i kandidatkinjama za Sabor Republike Hrvatske.
“Nadamo se da u iduće četiri godine nećemo morati opet tužbama boriti se za naša prava, nego da će saborski zastupnici i vlada Republike Hrvatske zauzeti proaktivan stav i ozbiljno raditi na tome da se poboljša društvena klima i pravni okviri koji reguliraju živote LGBTIQ+ osoba u državi. Zato smo pred ove izbore pripremili zahtjeve koji su jasno artikulirani, i na kojima je radila šira mreža od 15tak LGBTIQ+ udruga diljem Hrvatske, poput Trans Aida, Duginih obitelji ili udruge LORI iz Rijeke. Znamo da imamo saveznike i saveznice u pojedinim političarima i političarkama, a ovim zahtjevima želimo doći informacije tko nas još podržava i s kojim osobama možemo razgovarati o konkretnim poboljšanjima. Zato želimo da te pojedinke i pojedinci jasno i glasno, imenom i prezimenom, potpišu zakletvu”, izjavio je Erin Vlahović, član inicijative Ponosni Zagreb i koordinator programa za prava interspolnih osoba u udruzi Trans Aid.
“Objavili smo danas popis osoba koje su potpisale zahtjeve i iako nas veseli vidjeti jako puno kandidata iz zeleno-lijeve koalicije, žalosno je da više osoba iz nekih drugih koalicija koje se načelno zalažu za prava LGBTIQ+ osoba nisu potpisale svojim imenom i prezimenom da stoje iza zahtjeva. Neki kandidati su čak izjavili da im je “zakletva” previše ozbiljna riječ i da zato neće potpisati zahtjeve. Hoće li ti isti političari zbog straha od riječi zakletva isto tako pokolebati strahu kad se bude trebalo uvesti konkretne mjere koje će zaštiti i prevenirati slučajeve kada neki lezbijski par bude opet pretučen u taksiju ili kada neka mlada trans osoba bude izbačena iz kuće?”, dodaje Daniel Martinović, član inicijative Ponosni Zagreb.
“Ono što je sigurno, nećemo stati samo na ovim zahtjevima. U narednom razdoblju planiramo niz događanja i aktivnosti u kojima želimo podizati vidljivost LGBTIQ+ osoba, ali i nastaviti zagovarati naše zahtjeve i upoznati kako političare tako i širu javnost s problemima s kojima se susrećemo na svakodnevnoj razini. Plaćamo iste poreze kao i svi ostali savjesni građani i građanke, smatramo da imamo pravo na ista građanska prava i smatramo da je i Hrvatska spremna mijenjati svoj pravni okvir po uzoru na neke progresivnije zemlje u Europi ili svijetu”, zaključio je Vlahović.
U već stalnoj stranačkoj ponudi u kojoj se tek povremeno izmjenjuje postava ovisno o korupcijskim skandalima i inim unutarstranačkim konfliktima, te pojavom poneke one-man-show stranačke opcije, na hrvatskoj političkoj sceni već duže vrijeme činilo se kao da nekih pravih opcija zapravo i nema. Upravo zato se nova zeleno-lijeva koalicija doima kao pravo političko osvježenje.
Po prvi puta u povijesti parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj jedna politička opcija prolazi iznadprosječno dobro pitanju zastupljenosti žena na kandidacijskim listama: zeleno-lijeva koalicija ima daleko najveći broj žena na prvim mjestima, njih 6 teukupno 50% žena na svim listama, štoviše žene su na svima kandidacijskim listama ravnomjerno raspoređene i najmanje 40% žena zauzima na listama neko od prvih sedam mjesta, čime doista provode ravnopravnost spolova za koju se zalažu u svojem izbornom programu,za razliku od drugih izbornih kandidata.
Zeleno-lijeva koalicija koju čine Možemo – Nova ljevica – Radnička fronta – Orah – Za grad – Zagreb je naš okuplja ljude koji se svojim radom u lokalnim odborima ili različitim inicijativama (od kojih je najaktualnija bila svakako ona o bržem donošenju zakona o obnovi) svakodnevno bore za promjene i pravednije društvo, ženska prava, radnička prava… Iako smo neke od njih već pojedinačno ili u nekim manjim koalicijama viđali na listama za izbore, nakon što su se u ovom sastavu okupili za prošle lokalne izbore u Zagrebu sada zajednički nastupaju i na parlamentarnim izborima. Kao glavne ciljeve svoje kampanje su ističu zeleno otporno gospodarstvo i dostojanstvene uvjete rada, društvenu jednakost te demokratizaciju i međunarodnu solidarnost, te se obraćaju biračima s lijevog, zelenog, socijalnog i demokratskog spektra.
Kandidatkinje Rada Borić, iskusna aktivistkinja, feministkinja i zastupnica u Klubu lijevog bloka u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, Katarina Peović, predstavnica Radničke fronte i kandidatkinja na prošlim predsjedničkim izborima, te kandidat Tomislav Tomašević, poznati aktivist i afirmirani zagrebački oporbenjak stranke Zagreb je NAŠ! za Libelu su se osvrnuli na neke aktualne društveno-političke događaje i svoj izborni program i kampanju.
Zašto će izbori 2020. biti odlučujući za žene i zašto kao žena svoj glas dati koaliciji Možemo!
Reproduktivna prava naša svagdašnja
Zanimljivo i neočekivano, u predizbornoj kampanji za predstojeće parlamentarne izbore rodna ravnopravnost je posebno u fokusu javnosti, čemu su doprinijele izjave političkih kandidata poput Miroslava Škore (Domovinski pokret) ili Nine Raspudića (Most nezavisnih lista) o ženskim reproduktivnim pravima i autonomiji ženskog tijela nakon čega su na društvenim mrežama i u javnom prostoru uslijedile brojne reakcije. S Možemo! po prvi puta bi u Sabor mogli/e ući feministi i feministkinje koji bi se zalagali za stvarnu, a ne tek formalnu ravnopravnost, posebice ravnopravnost i jednakost u provedbi svih politika i zakona, ističe Rada Borić feministička aktivistkinja s 30 godina aktivističkog staža, koja će se osobno zalagati i za rodni proračun. Komentirati izjave kandidata desnih političkih opcija smatra gotovo izlišnim – žene su im odmah jasno (i zorno!) rekle što misle o njihovom zadiranju u prava žena, no jednako opasnim smatra i izjave žena istih političkih opcija koje smatraju da tijelo žene ne pripada samoj ženi ili bi ih vratile na ‘tvorničke (božje!) postavke’: u kuhinje i spavaće sobe, dok su sebi priskrbile mjesta na izbornim listama.
“Ljudi u našoj platformi godinama zagovaraju politiku rodne ravnopravnosti i rekla bih da je to upisano ne samo u naše pojedinačne i zajednički program već smo životno opredijeljeni za borbu za stvarnu ravnopravnost. Konkretno, jedna od prvih stvari bit će zahtjev da se, konačno, donese Nacionalna politika za ravnopravnost spolova, s kojom se kasni 5! godina. Toliko o tome koliko je ovoj Vladi bila važna ravnopravnost”, dodaje Borić.
S druge strane kandidati poput Marije Selak Raspudić (Most nezavisnih lista) i Gordana Marasa (SDP) koji su s Ivanom Kekin (Možemo!) sudjelovali u burnoj raspravi na temu patrijarhata (ne)vješto su izbjegavali očitovati stav o pravu na pobačaj; Borić napominje kako će se Zeleno-lijeva koalicija boriti i za donošenje Zakona o pobačaju, koji će ženama osigurati pravo na besplatan, dostupan i siguran medicinski zahvat, kao i za besplatnu kontracepciju i seksualni odgoj.
{slika}
Javni vrtići, te provođenje i zaštita prava radnica
Da je pitanje osnivanja obitelji i pobačaja ujedno i ekonomski uvjetovano, primjećuje Katarina Peović iz Radničke fronte: “mladi koji žele zasnovati obitelj zbog problema poput nezaposlenosti, radnog dana koji traje po 12 sati, previsokih cijena stanova i stanarina, skupih vrtića s predugim listama čekanja, to nisu u stanju učiniti. S obzirom na to, moramo raditi na očuvanju postojećih javnih vrtića i izgradnju novih, za mogućnost dvokratnog i vikend radnog vremena, te za poboljšanje kvalitete svih javnih odgojno-obrazovnih institucija (jaslice, vrtići, škole i vanškolske aktivnosti). To uključuje dostupnu i besplatnu zdravu prehranu na radnim mjestima, u školama, vrtićima, domovima i kućanstvima. Nadalje, osim javno dostupnog seksualnog/zdravstvenog obrazovanja, javno osigurane ženske reproduktivne skrbi, uz puna rodiljna, roditeljska i radnička prava i vezane socijalne servise, potrebno je regulirati i politike zbrinjavanja i zaštite djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, gdje će se naglasak staviti na omogućavanje stvaranja sigurnog mjesta za život i odnosa sigurnosti te prihvaćanja između djece i skrbnika/udomitelja.”
Peović nadalje ističe kako se žene dodatno nalaze u izrazito nepovoljnom položaju i kao radnice – patrijarhalni stav da je ženina uloga ograničena na majčinstvo preslikava se u svijet rada, te majčinstvo često bude i razlog zbog kojeg žene ostaju bez posla kada poslodavac sazna za trudnoću, muškarci ne dobivaju isti tretman. Budući da je otkaz trudnici protivan zakonu, za otkaze se iznalaze kojekakvi apsurdni razlozi. Mogućnost za poboljšanje položaja radnica Peović vidi u snažnoj zaštiti prava radnica, trudnica i rodilja preko zakonskih regulativa, prije svega Zakona o radu te kolektivnih ugovora, ali i sindikalnim i radničkim organiziranim pritiscima na donošenje i poštivanje istih. Nužno je i strogo zakonsko kažnjavanje nedosljedno provođenih prava radnica, a posebno strogo ukoliko se radi o trudnicama i rodiljama. Stoga se zalažemo i za osnivanje ženskih odbora na radnim mjestima, u sindikatima, poduzećima i ustanovama, uz pravo veta na odluke koje se tiču položaja žena radnica te izjednačavanje plaća i ukidanje fleksibilnih, povremenih, sezonskih i sličnih atipičnih radnih ugovora koji pogađaju najviše žene.”
{slika}
Zašto je glas za zeleno-lijevu koaliciju glas za ljudska prava i društvenu jednakost
Siromaštvo i nejednakost
Politika zeleno-lijeve koalicije u službi je javnog interesa i namjerava uključiti građane/ke u donošenje odluka, o čemu posebno svjedoči rodna ravnopravnost na njihovim kandidacijskim listama, te zastupljenost socijalno ugroženih društvenih skupina poput osoba s invaliditetom ili pripadnika/ca LGBTIQ+ zajednice.
Možemo! danas prepoznaje više ugroženih skupina, teško je izdvojiti jednu najugroženiju napominje Borić: od prekarnih radnika/ca s potplaćenim poslovima, kulturnih djelatnika/ca, čiji rad neki smatraju nevažnim, poljoprivrednika/ca kojih se sjetimo tek u krizi pandemije do umirovljenika koji žive ispod granice siromaštva – pola milijuna njih živi s mirovinama od 1.500 kuna i s druge strane mladih koji si ne mogu priuštiti studij ili stanovanje. Za svaku od navedenih skupina u svojem programu nude prijedloge za poboljšanje i dostojanstven život.
Također Koalicija prepoznaje upravo siromaštvo kao jedan od ključnih problema velike većine Hrvatskih građana, zbog financijske politike koju su predstavili Manifestom nove ljevice u Večernjem listu, a kojom žele preraspodijeliti sredstva u bankama predbacuju im radikalizam, Peović na to odgovara kako radikalnim smatra “inzistiranje na tome da i ovu krizu plate radnici, obespravljeni i siromašni, a da se uopće ne dotičemo pitanja bogatstva tajkunske klase i političkih elita tj. 1 posto najbogatijih i načina na koji je to bogatstvo stečeno. Što se tiče oporezivanja štednje najbogatijih naš prijedlog je bio da sredstva na računu iznad 700.000 kn po deponentu za koje garantira država postaju porezna osnovica koja se progresivno oporezuje. Mi nismo nikada rekli kolika mora biti ta porezna stopa već da je to predmet demokratske odluke, ali u načelu svakako se zalažemo za to da oni koji imaju više plaćaju veći porez. Nećemo dozvoliti da se i ova kriza prelomi preko leđa radnika, umirovljenika i siromašnih.“
Radnička prava, mladi i stambeno pitanje
Kako bi se poboljšao položaj radnika u u Zeleno-lijevoj koaliciji smatraju da je potrebno zaustaviti i strogo kažnjavati prakse neisplaćivanja plaća ili doprinosa ili pak prijavljivanja radnika na minimalac uz isplaćivanje ostatka plaće na ruke, čime poslodavci oštećuju i državu i radnika, navodi Peović, ujedno predlažu ukidanje rada preko agencija čime se ruši cijena radne snage i povećanje eksploatacije radništva.
Peović prepoznaje da su u tom kontekstu posebno pogođeni i mladi, koje najviše tište socioekonomski problemi: što konkretno znači nizak životni standard, nedostatak životne perspektive i naravno nezaposlenost zbog čega i vrlo velik broj mladih razmišlja o odlasku u inozemstvo nakon završenog školovanja. Ekonomija koja mladima nudi slabo plaćene prekarne poslove ne može zadržati i motivirati mlade radnike i zbog toga je ključno da država preuzme aktivnu ulogu u privredi te da ključne nacionalne industrije subvencionira te upravlja s njima i to ne samo u svrhu ostvarivanja profita već radi zadovoljenja temeljnih potreba svih članova društva.
Zeleno-lijeva koalicija je jedina politička opcija na parlamentarnim izborima koja se dotakla i stambenog pitanja, napominju “da se stambena politika ne bi se trebala temeljiti na subvencioniranju bankarskih kredita s obzirom da takva politika u konačnici ne pomože mladim obiteljima koje rješavaju stambeno pitanje jer utječe na rast cijena nekretnina. Puno više smisla bi imalo da se za početak ukine porez na prvu nekretninu te da troškovi solemnizacije ugovora o kreditu budu potpuno besplatni. Također država mora hitno početi ulagati u izgradnju javnog stambenog fonda koji bi omogućio povoljan najam stanova uz mogućnost otkupa mladima i obiteljima s djecom te koji bi utjecao na snižavanje cijena najma nekretnina koje su u većim gradovima i na obali neusklađene s realnim dohotkom stanovništva”, ističe Peović, te i u stambenom pitanju prepoznaje rodnu nejednakost koja se posebno prelama na ženama koje su iz ekonomskih razloga prisiljene su ostati s nasilnim partnerima, a kojima je potrebno trajno! osigurati siguran i dostojanstven smještaj.
Borba za prava marginaliziranih društvenih skupina
Dodatno, kao ugrožene skupine koalicija Možemo! prepoznaje i manjine, posebice Srbe i Rome, pretučene migrante na našim granicama, LGBTIQ+ zajednicu ili žene kojima bi se oduzimala prava odlučivanja.” navodi Borić, “Bez solidarne podrške prema svima postajemo bešćutna zemlja i naša će koalicija, osim podrške koji od nas imaju, pripremiti i zakonske prijedloge i rješenja ne bismo li, za početak, smanjili društvenu nejednakost.”
Nedavno smo se susreli i s nezamislivim govorom mržnje u Zagrebu, koji neki od kandidata relativiziraju, a svjedočimo i sukobima na nacionalnoj osnovi u Vukovaru. Rada Borić primjećuje kako je “govor mržnje, nažalost postao naša svakodnevica. Taj se govor ohrabruje s političkih i crkvenih pozornica, potiče se od onih koji bi trebali predstavljati ‘uljuđenu Hrvatsku’, a njegovo nesankcioniranje potiče nove neprihvatljive poruke. Nedostatak građanskog odgoja pokazao je da se ne razumiju razlike, manjinske, rodne ili seksualne, te je najlakše, umjesto osiguravanja boljeg obrazovanja ili boljih radnih uvjeta, nezadovoljstvo mladih hraniti mržnjom prema drugima i drukčijima. To dakako odgovara onima koji Hrvatsku ne vide mjesto za sve.”
Aktualno je ponovno postalo i pitanje mogućnosti istospolnih parova da udomljuju djecu kada se Vili Beroš (HDZ) u gostovanju za N1 izjasnio negativno o toj temi iako u Hrvatskoj kronično nedostaje udomitelja, a udomljavanja i istospolnih brakova dotakli su se i Nino Raspudić i Sabina Glasovac (SDP). Kako su mnogi od članova Koalicije dugogodišnji su aktivisti i aktivistice upravo za prava LGBTIQ+ zajednice njihovi stavovi su jasni. “Jednakost svih građana preduvjet je moderne sekularne države, a svaka diskriminacija je nedopustiva. Mi smo ti koji s ponosom nosimo zastavu duginih boja”, ističe Borić.
{slika}
Zašto je zelena gospodarska politika važna za Hrvatsku
Kako ćemo izaći iz krize
Iako su mjere popustile, pandemija nije ni izbliza završila, a posljedice za gospodarstvo i društvo tek dolaze, uz to su u ovoj izvanrednoj situaciji na površinu isplivali, ako se nisu i produbili, problemi društvene nejednakosti. Na pitanje kako zaštititi građane i osigurati im dostojanstven život u situaciji kada su i zdravlje i egzistencija ugroženi Tomislav Tomašević iz inicijative Zagreb je NAŠ predlaže set kratkoročnih antikriznih mjera direktno vezanih za očuvanje radnih mjesta i boljih uvjeta rada, koje je Možemo! donosi u svojem programu: “To se posebice odnosi na zaštitu radnih prava radnika i radnica u sektorima koji su dodatno opterećeni pandemijom, zatim na interventne mjere socijalne pomoći za prekarne radnike koji su ostali bez radnih ugovora, nezaposlene, neformalne pružatelje skrbi, samohrane roditelje, umirovljenike. Naš je prijedlog da se, primjerice, onima kojima su smanjena primanja ili su izgubili prihode omogući zamrzavanje hipoteka i kredita te odgode plaćanja računa.” Osim toga, potrebne su i dugoročne mjere koje “moraju biti usmjerene na zelenu reindustrijalizaciju i sigurna radna mjesta, osiguranje više vlastitih resursa hrane i razvijenu, ali održivu poljoprivredu, pravednu prilagodbu klimatskim promjenama kroz Mehanizam za pravednu tranziciju Zelenog plana Europske unije.”
{slika}
Kako ćemo nastaviti razvoj
Gospodarske mjere Zeleno-lijeve koalicije usmjerene su prvenstveno na održivi razvoj, a ne na rast, koji propagiraju druge političke opcije. Ekonomskom rastu koji se temelji na društvenoj nejednakosti i eksploataciji prirodnih resursa preferiraju razvojno održivu i ekološki osviještenu državu, koja u svom fokusu ima zdravlje i blagostanje svojih građana, ekološku stabilnost planeta prema principu solidarnog dijeljenja odgovornosti te u budućnosti bezugljičnu ekonomiju, navodi Tomašević, stoga predlažu i alternativne indikatore za mjerenje ekonomske održivosti i stabilnosti države od kretanja BDP-a, primjerice dobrobit građana, nejednakost, iskorištenost prirodnih resursa, ugovor rada na neodređeno vrijeme, itd.
Tomašević ističe i nekoliko primjera kako održivost može poboljšati kvalitetu života građana, a koje planiraju u svom programu: održivo gospodarenje resursima koje će smanjiti količine otpada i povećati uporabu obnovljivih izvora energije, održivi turizam kojim će se dokinuti prekomjerna urbanizacija i uništenje obalnog pojasa, te održiv i dostupan transport u međugradskom i lokalnom prijevozu s ciljem povećanja željezničkog prometa, autobusa na struju te biciklističke infrastrukture.
Takvi procesi su dugotrajni i nije ih moguće provesti u jednom mandatu, čega su svjesni i u platformi Možemo!, “ali se u jednom mandatu mogu pripremiti temelji za njihovu promjenu, poput zakona i podzakonskih akata, strategija, javnih rasprava. Međutim, neke od mjera i politika moguće je provesti i u jednom mandatu, a sredstva se mogu osigurati prenamjenom u državnom proračunu, oporezivanjem tehnologija štetnih za okoliš kao i povlačenjem za to namijenjenih sredstava u raznim europskim fondovima.”
Tko sve može/treba glasati za koaliciju Možemo! – Nova ljevica – Radnička fronta – Orah – Za grad – Zagreb je naš
Kao platforma koja uključuje inicijative proizašle i usredotočene na pitanja i potrebe Zagreba, Možemo! prema predizbornim anketama uspijeva mobilizirati birače diljem cijele Hrvatske: “Čak i kad organiziramo prosvjedne akcije vezane uz potres u Zagrebu, nastojimo dobaciti puno dalje od Zagreba i okolice – jer ako je moguće da gradska i nacionalna vlast potpuno zanemare posljedice potresa u glavnom gradu te stanovnike prepuste vlastitoj snalažljivosti i financijskim mogućnostima, pitamo se što će se u takvoj ili sličnoj situaciji dogoditi u nekom drugom gradu ili mjestu, koje je siromašnije od Zagreba”, objašnjava Tomašević.
Zeleno-lijeva koalicija predstavila je liste u svih 11 izbornih jedinica s ljudima koji su lokalno prepoznatljivi u aktivnom zagovaranju vrijednosti platforme. Tomašević napominje da su formiranjem liste za 11. jedinicu željeli potaknuti “široku raspravu trebaju li nam u Saboru predstavnici dijaspore i ako da, na koji način će se birati. Međutim, tom se listom obraćamo i novoj dijaspori – mnogima koji su iselili iz Hrvatske podjednako zbog ekonomskih razloga i frustracije postojećim političkim, društvenim i kulturnim stanjem – s pozivom da glasaju za nas i time promijene kontekst zbog kojeg su otišli.”
Na pitanje omobilizaciji mladih birača koji u velikom postotku apstiniraju od izbora, a sve su češće i skloni desnim opcijama Tomašević je optimističan s obzirom na sve veći broj mladih koji su aktivni u zelenom pokretu Fridays for future, a mnogi mladi su i prekarni radnici s nestabilnim primanjima i s neodgovarajućim stambenim rješenjima, te se također pronalaze u vrijednostima i programu Zeleno-lijeve koalicije, no svakako izuzetno važnim smatra uvođenje obaveznog građanskog odgoja i obrazovanja u obrazovni sustav, koji će nuditi i sadržaje o pravima i obavezama građana, podučavati mlade o mogućnostima političkog djelovanja birača i izabranih, o prednostima aktivnog građanstva koje sudjeluje u izgradnji zajednice.
S obzirom na pozitivne reakcije građana u anketama i nameće se i pitanje mogućnost formiranja vlade i potencijalnih koalicija. Dok je koalicija s bilo kojom desnom opcijom isključena, postoji mogućnost suradnje s SDP-om. Ako pak SDP bude sastavljao vladu, “sasvim je moguće da ne uđemo u vlast, već podržimo formiranje manjinske vlasti te podršku dajemo po pitanjima gdje se naši programi preklapaju, odnosno u situacijama kad su spremni podržati naše politike, zakonske prijedloge i rješenja.” zaključuje Tomašević.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
U već stalnoj stranačkoj ponudi u kojoj se tek povremeno izmjenjuje postava ovisno o korupcijskim skandalima i inim unutarstranačkim konfliktima, te pojavom poneke one-man-show stranačke opcije, na hrvatskoj političkoj sceni već duže vrijeme činilo se kao da nekih pravih opcija zapravo i nema. Upravo zato se nova zeleno-lijeva koalicija Možemo! doima kao pravo političko osvježenje.
Po prvi puta u povijesti parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj jedna politička opcija prolazi iznadprosječno dobro pitanju zastupljenosti žena na kandidacijskim listama: zeleno-lijeva koalicija ima daleko najveći broj žena na prvim mjestima, njih šest teukupno 50% žena na svim listama, štoviše, žene su na svima kandidacijskim listama ravnomjerno raspoređene i najmanje 40% žena zauzima na listama neko od prvih sedam mjesta, čime doista provode ravnopravnost spolova za koju se zalažu u svojem izbornom programu,za razliku od drugih izbornih kandidata.
Zeleno-lijeva koalicija koju čine Možemo – Nova ljevica – Radnička fronta – Orah – Za grad – Zagreb je naš okuplja ljude koji se svojim radom u lokalnim odborima ili različitim inicijativama (od kojih je najaktualnija bila svakako ona o bržem donošenju zakona o obnovi) svakodnevno bore za promjene i pravednije društvo, ženska prava, radnička prava… Iako smo neke od njih već pojedinačno ili u nekim manjim koalicijama viđali na listama za izbore, nakon što su se u ovom sastavu okupili za prošle lokalne izbore u Zagrebu sada zajednički nastupaju i na parlamentarnim izborima. Kao glavne ciljeve svoje kampanje su ističu zeleno otporno gospodarstvo i dostojanstvene uvjete rada, društvenu jednakost te demokratizaciju i međunarodnu solidarnost, te se obraćaju biračima s lijevog, zelenog, socijalnog i demokratskog spektra.
Kandidatkinje Rada Borić, iskusna aktivistkinja, feministkinja i zastupnica u Klubu lijevog bloka u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, Katarina Peović, predstavnica Radničke fronte i kandidatkinja na prošlim predsjedničkim izborima, te kandidat Tomislav Tomašević, poznati aktivist i afirmirani zagrebački oporbenjak stranke Zagreb je NAŠ! za Libelu su se osvrnuli na neke aktualne društveno-političke događaje i svoj izborni program i kampanju.
{slika}
Zašto će izbori 2020. biti odlučujući za žene i zašto kao žena svoj glas dati Možemo!
Reproduktivna prava naša svagdašnja
Zanimljivo i neočekivano, u predizbornoj kampanji za predstojeće parlamentarne izbore rodna ravnopravnost je posebno u fokusu javnosti, čemu su doprinijele izjave političkih kandidata poput Miroslava Škore (Domovinski pokret) ili Nine Raspudića (Most nezavisnih lista) o ženskim reproduktivnim pravima i autonomiji ženskog tijela nakon čega su na društvenim mrežama i u javnom prostoru uslijedile brojne reakcije. S Možemo! po prvi puta bi u Sabor mogli/e ući feministi i feministkinje koji bi se zalagali za stvarnu, a ne tek formalnu ravnopravnost, posebice ravnopravnost i jednakost u provedbi svih politika i zakona, ističe Rada Borić feministička aktivistkinja s 30 godina aktivističkog staža, koja će se osobno zalagati i za rodni proračun. Komentirati izjave kandidata desnih političkih opcija smatra gotovo izlišnim – žene su im odmah jasno (i zorno!) rekle što misle o njihovom zadiranju u prava žena, no jednako opasnim smatra i izjave žena istih političkih opcija koje smatraju da tijelo žene ne pripada samoj ženi ili bi ih vratile na ‘tvorničke (božje!) postavke’: u kuhinje i spavaće sobe, dok su sebi priskrbile mjesta na izbornim listama.
“Ljudi u našoj platformi godinama zagovaraju politiku rodne ravnopravnosti i rekla bih da je to upisano ne samo u naše pojedinačne i zajednički program već smo životno opredijeljeni za borbu za stvarnu ravnopravnost. Konkretno, jedna od prvih stvari bit će zahtjev da se, konačno, donese Nacionalna politika za ravnopravnost spolova, s kojom se kasni 5! godina. Toliko o tome koliko je ovoj Vladi bila važna ravnopravnost”, dodaje Borić.
S druge strane kandidati poput Marije Selak Raspudić (Most nezavisnih lista) i Gordana Marasa (SDP) koji su s Ivanom Kekin (Možemo!) sudjelovali u burnoj raspravi na temu patrijarhata (ne)vješto su izbjegavali očitovati stav o pravu na pobačaj; Borić napominje kako će se Zeleno-lijeva koalicija boriti i za donošenje Zakona o pobačaju, koji će ženama osigurati pravo na besplatan, dostupan i siguran medicinski zahvat, kao i za besplatnu kontracepciju i seksualni odgoj.
Javni vrtići, te provođenje i zaštita prava radnica
Da je pitanje osnivanja obitelji i pobačaja ujedno i ekonomski uvjetovano, primjećuje Katarina Peović iz Radničke fronte: “mladi koji žele zasnovati obitelj zbog problema poput nezaposlenosti, radnog dana koji traje po 12 sati, previsokih cijena stanova i stanarina, skupih vrtića s predugim listama čekanja, to nisu u stanju učiniti. S obzirom na to, moramo raditi na očuvanju postojećih javnih vrtića i izgradnju novih, za mogućnost dvokratnog i vikend radnog vremena, te za poboljšanje kvalitete svih javnih odgojno-obrazovnih institucija (jaslice, vrtići, škole i vanškolske aktivnosti). To uključuje dostupnu i besplatnu zdravu prehranu na radnim mjestima, u školama, vrtićima, domovima i kućanstvima. Nadalje, osim javno dostupnog seksualnog/zdravstvenog obrazovanja, javno osigurane ženske reproduktivne skrbi, uz puna rodiljna, roditeljska i radnička prava i vezane socijalne servise, potrebno je regulirati i politike zbrinjavanja i zaštite djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, gdje će se naglasak staviti na omogućavanje stvaranja sigurnog mjesta za život i odnosa sigurnosti te prihvaćanja između djece i skrbnika/udomitelja.”
Peović nadalje ističe kako se žene dodatno nalaze u izrazito nepovoljnom položaju i kao radnice – patrijarhalni stav da je ženina uloga ograničena na majčinstvo preslikava se u svijet rada, te majčinstvo često bude i razlog zbog kojeg žene ostaju bez posla kada poslodavac sazna za trudnoću, muškarci ne dobivaju isti tretman. Budući da je otkaz trudnici protivan zakonu, za otkaze se iznalaze kojekakvi apsurdni razlozi. Mogućnost za poboljšanje položaja radnica Peović vidi u snažnoj zaštiti prava radnica, trudnica i rodilja preko zakonskih regulativa, prije svega Zakona o radu te kolektivnih ugovora, ali i sindikalnim i radničkim organiziranim pritiscima na donošenje i poštivanje istih. Nužno je i strogo zakonsko kažnjavanje nedosljedno provođenih prava radnica, a posebno strogo ukoliko se radi o trudnicama i rodiljama. Stoga se zalažemo i za osnivanje ženskih odbora na radnim mjestima, u sindikatima, poduzećima i ustanovama, uz pravo veta na odluke koje se tiču položaja žena radnica te izjednačavanje plaća i ukidanje fleksibilnih, povremenih, sezonskih i sličnih atipičnih radnih ugovora koji pogađaju najviše žene.”
Zašto je glas za zeleno-lijevu koaliciju glas za ljudska prava i društvenu jednakost
Siromaštvo i nejednakost
Politika zeleno-lijeve koalicije u službi je javnog interesa i namjerava uključiti građane/ke u donošenje odluka, o čemu posebno svjedoči rodna ravnopravnost na njihovim kandidacijskim listama, te zastupljenost socijalno ugroženih društvenih skupina poput osoba s invaliditetom ili pripadnika/ca LGBTIQ+ zajednice.
Možemo! danas prepoznaje više ugroženih skupina, teško je izdvojiti jednu najugroženiju napominje Borić: od prekarnih radnika/ca s potplaćenim poslovima, kulturnih djelatnika/ca, čiji rad neki smatraju nevažnim, poljoprivrednika/ca kojih se sjetimo tek u krizi pandemije do umirovljenika koji žive ispod granice siromaštva – pola milijuna njih živi s mirovinama od 1.500 kuna i s druge strane mladih koji si ne mogu priuštiti studij ili stanovanje. Za svaku od navedenih skupina u svojem programu nude prijedloge za poboljšanje i dostojanstven život.
Također Koalicija prepoznaje upravo siromaštvo kao jedan od ključnih problema velike većine Hrvatskih građana, zbog financijske politike koju su predstavili Manifestom nove ljevice u Večernjem listu, a kojom žele preraspodijeliti sredstva u bankama predbacuju im radikalizam, Pejović na to odgovara kako radikalnim smatra “inzistiranje na tome da i ovu krizu plate radnici, obespravljeni i siromašni, a da se uopće ne dotičemo pitanja bogatstva tajkunske klase i političkih elita tj. 1 posto najbogatijih i načina na koji je to bogatstvo stečeno. Što se tiče oporezivanja štednje najbogatijih naš prijedlog je bio da sredstva na računu iznad 700.000 kn po deponentu za koje garantira država postaju porezna osnovica koja se progresivno oporezuje. Mi nismo nikada rekli kolika mora biti ta porezna stopa već da je to predmet demokratske odluke, ali u načelu svakako se zalažemo za to da oni koji imaju više plaćaju veći porez. Nećemo dozvoliti da se i ova kriza prelomi preko leđa radnika, umirovljenika i siromašnih.“
Radnička prava, mladi i stambeno pitanje
Kako bi se poboljšao položaj radnika u u Zeleno-lijevoj koaliciji smatraju da je potrebno zaustaviti i strogo kažnjavati prakse neisplaćivanja plaća ili doprinosa ili pak prijavljivanja radnika na minimalac uz isplaćivanje ostatka plaće na ruke, čime poslodavci oštećuju i državu i radnika, navodi Peović, ujedno predlažu ukidanje rada preko agencija čime se ruši cijena radne snage i povećanje eksploatacije radništva.
Peović prepoznaje da su u tom kontekstu posebno pogođeni i mladi, koje najviše tište socioekonomski problemi: što konkretno znači nizak životni standard, nedostatak životne perspektive i naravno nezaposlenost zbog čega i vrlo velik broj mladih razmišlja o odlasku u inozemstvo nakon završenog školovanja. Ekonomija koja mladima nudi slabo plaćene prekarne poslove ne može zadržati i motivirati mlade radnike i zbog toga je ključno da država preuzme aktivnu ulogu u privredi te da ključne nacionalne industrije subvencionira te upravlja s njima i to ne samo u svrhu ostvarivanja profita već radi zadovoljenja temeljnih potreba svih članova društva.
{slika}
Možemo! je jedina politička opcija na parlamentarnim izborima koja se dotakla i stambenog pitanja, napominju “da se stambena politika ne bi se trebala temeljiti na subvencioniranju bankarskih kredita s obzirom da takva politika u konačnici ne pomože mladim obiteljima koje rješavaju stambeno pitanje jer utječe na rast cijena nekretnina. Puno više smisla bi imalo da se za početak ukine porez na prvu nekretninu te da troškovi solemnizacije ugovora o kreditu budu potpuno besplatni. Također država mora hitno početi ulagati u izgradnju javnog stambenog fonda koji bi omogućio povoljan najam stanova uz mogućnost otkupa mladima i obiteljima s djecom te koji bi utjecao na snižavanje cijena najma nekretnina koje su u većim gradovima i na obali neusklađene s realnim dohotkom stanovništva”, ističe Peović, te i u stambenom pitanju prepoznaje rodnu nejednakost koja se posebno prelama na ženama koje su iz ekonomskih razloga prisiljene su ostati s nasilnim partnerima, a kojima je potrebno trajno osigurati siguran i dostojanstven smještaj.
Borba za prava marginaliziranih društvenih skupina
Dodatno, kao ugrožene skupine Možemo! prepoznaje i manjine, posebice Srbe i Rome, pretučene migrante na našim granicama, LGBTIQ+ zajednicu ili žene kojima bi se oduzimala prava odlučivanja, navodi Borić. “Bez solidarne podrške prema svima postajemo bešćutna zemlja i naša će koalicija, osim podrške koji od nas imaju, pripremiti i zakonske prijedloge i rješenja ne bismo li, za početak, smanjili društvenu nejednakost.”
Nedavno smo se susreli i s nezamislivim govorom mržnje u Zagrebu, koji neki od kandidata relativiziraju, a svjedočimo i sukobima na nacionalnoj osnovi u Vukovaru. Rada Borić primjećuje kako je “govor mržnje, nažalost postao naša svakodnevica. Taj se govor ohrabruje s političkih i crkvenih pozornica, potiče se od onih koji bi trebali predstavljati ‘uljuđenu Hrvatsku’, a njegovo nesankcioniranje potiče nove neprihvatljive poruke. Nedostatak građanskog odgoja pokazao je da se ne razumiju razlike, manjinske, rodne ili seksualne, te je najlakše, umjesto osiguravanja boljeg obrazovanja ili boljih radnih uvjeta, nezadovoljstvo mladih hraniti mržnjom prema drugima i drukčijima. To dakako odgovara onima koji Hrvatsku ne vide mjesto za sve.”
{slika}
Aktualno je ponovno postalo i pitanje mogućnosti istospolnih parova da udomljuju djecu kada se Vili Beroš (HDZ) u gostovanju za N1 izjasnio negativno o toj temi iako u Hrvatskoj kronično nedostaje udomitelja, a udomljavanja i istospolnih brakova dotakli su se i Nino Raspudić i Sabina Glasovac (SDP). Kako su mnogi od članova Koalicije dugogodišnji su aktivisti i aktivistice upravo za prava LGBTIQ+ zajednice njihovi stavovi su jasni. “Jednakost svih građana preduvjet je moderne sekularne države, a svaka diskriminacija je nedopustiva. Mi smo ti koji s ponosom nosimo zastavu duginih boja”, ističe Borić.
Zašto je zelena gospodarska politika važna za Hrvatsku
Kako ćemo izaći iz krize
Iako su mjere popustile, pandemija nije ni izbliza završila, a posljedice za gospodarstvo i društvo tek dolaze, uz to su u ovoj izvanrednoj situaciji na površinu isplivali, ako se nisu i produbili, problemi društvene nejednakosti. Na pitanje kako zaštititi građane i osigurati im dostojanstven život u situaciji kada su i zdravlje i egzistencija ugroženi Tomislav Tomašević iz inicijative Zagreb je NAŠ predlaže set kratkoročnih antikriznih mjera direktno vezanih za očuvanje radnih mjesta i boljih uvjeta rada, koje je Možemo! donosi u svojem programu: “To se posebice odnosi na zaštitu radnih prava radnika i radnica u sektorima koji su dodatno opterećeni pandemijom, zatim na interventne mjere socijalne pomoći za prekarne radnike koji su ostali bez radnih ugovora, nezaposlene, neformalne pružatelje skrbi, samohrane roditelje, umirovljenike. Naš je prijedlog da se, primjerice, onima kojima su smanjena primanja ili su izgubili prihode omogući zamrzavanje hipoteka i kredita te odgode plaćanja računa.” Osim toga, potrebne su i dugoročne mjere koje “moraju biti usmjerene na zelenu reindustrijalizaciju i sigurna radna mjesta, osiguranje više vlastitih resursa hrane i razvijenu, ali održivu poljoprivredu, pravednu prilagodbu klimatskim promjenama kroz Mehanizam za pravednu tranziciju Zelenog plana Europske unije.”
Kako ćemo nastaviti razvoj
Gospodarske mjere Zeleno-lijeve koalicije usmjerene su prvenstveno na održivi razvoj, a ne na rast, koji propagiraju druge političke opcije. Ekonomskom rastu koji se temelji na društvenoj nejednakosti i eksploataciji prirodnih resursa preferiraju razvojno održivu i ekološki osviještenu državu, koja u svom fokusu ima zdravlje i blagostanje svojih građana, ekološku stabilnost planeta prema principu solidarnog dijeljenja odgovornosti te u budućnosti bezugljičnu ekonomiju, navodi Tomašević, stoga predlažu i alternativne indikatore za mjerenje ekonomske održivosti i stabilnosti države od kretanja BDP-a, primjerice dobrobit građana, nejednakost, iskorištenost prirodnih resursa, ugovor rada na neodređeno vrijeme, itd.
Tomašević ističe i nekoliko primjera kako održivost može poboljšati kvalitetu života građana, a koje planiraju u svom programu: održivo gospodarenje resursima koje će smanjiti količine otpada i povećati uporabu obnovljivih izvora energije, održivi turizam kojim će se dokinuti prekomjerna urbanizacija i uništenje obalnog pojasa, te održiv i dostupan transport u međugradskom i lokalnom prijevozu s ciljem povećanja željezničkog prometa, autobusa na struju te biciklističke infrastrukture.
Takvi procesi su dugotrajni i nije ih moguće provesti u jednom mandatu, čega su svjesni i u platformi Možemo!, “ali se u jednom mandatu mogu pripremiti temelji za njihovu promjenu, poput zakona i podzakonskih akata, strategija, javnih rasprava. Međutim, neke od mjera i politika moguće je provesti i u jednom mandatu, a sredstva se mogu osigurati prenamjenom u državnom proračunu, oporezivanjem tehnologija štetnih za okoliš kao i povlačenjem za to namijenjenih sredstava u raznim europskim fondovima.”
Tko sve može/treba glasati za Možemo!
Kao platforma koja uključuje inicijative proizašle i usredotočene na pitanja i potrebe Zagreba, Možemo! prema predizbornim anketama uspijeva mobilizirati birače diljem cijele Hrvatske: “Čak i kad organiziramo prosvjedne akcije vezane uz potres u Zagrebu, nastojimo dobaciti puno dalje od Zagreba i okolice – jer ako je moguće da gradska i nacionalna vlast potpuno zanemare posljedice potresa u glavnom gradu te stanovnike prepuste vlastitoj snalažljivosti i financijskim mogućnostima, pitamo se što će se u takvoj ili sličnoj situaciji dogoditi u nekom drugom gradu ili mjestu, koje je siromašnije od Zagreba”, objašnjava Tomašević.
Zeleno-lijeva koalicija predstavila je liste u svih 11 izbornih jedinica s ljudima koji su lokalno prepoznatljivi u aktivnom zagovaranju vrijednosti platforme. Tomašević napominje da su formiranjem liste za 11. jedinicu željeli potaknuti “široku raspravu trebaju li nam u Saboru predstavnici dijaspore i ako da, na koji način će se birati. Međutim, tom se listom obraćamo i novoj dijaspori – mnogima koji su iselili iz Hrvatske podjednako zbog ekonomskih razloga i frustracije postojećim političkim, društvenim i kulturnim stanjem – s pozivom da glasaju za nas i time promijene kontekst zbog kojeg su otišli.”
{slika}
Na pitanje omobilizaciji mladih birača koji u velikom postotku apstiniraju od izbora, a sve su češće i skloni desnim opcijama Tomašević je optimističan s obzirom na sve veći broj mladih koji su aktivni u zelenom pokretu Fridays for future, a mnogi mladi su i prekarni radnici s nestabilnim primanjima i s neodgovarajućim stambenim rješenjima, te se također pronalaze u vrijednostima i programu Zeleno-lijeve koalicije, no svakako izuzetno važnim smatra uvođenje obaveznog građanskog odgoja i obrazovanja u obrazovni sustav, koji će nuditi i sadržaje o pravima i obavezama građana, podučavati mlade o mogućnostima političkog djelovanja birača i izabranih, o prednostima aktivnog građanstva koje sudjeluje u izgradnji zajednice.
S obzirom na pozitivne reakcije građana u anketama i nameće se i pitanje mogućnost formiranja vlade i potencijalnih koalicija. Dok je koalicija s bilo kojom desnom opcijom isključena, postoji mogućnost suradnje s SDP-om. Ako pak SDP bude sastavljao vladu, “sasvim je moguće da ne uđemo u vlast, već podržimo formiranje manjinske vlasti te podršku dajemo po pitanjima gdje se naši programi preklapaju, odnosno u situacijama kad su spremni podržati naše politike, zakonske prijedloge i rješenja”, zaključuje Tomašević.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Uz Miroslava Škoru, predvodnika Domovinskog pokreta, svjedočili smo “vulgarnoj gesti” bivše predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović potaknutoj Škorinom izjavom tijekom debate o pobačaju u kojoj je rekao da se žena koja zatrudni nakon silovanja mora dogovoriti s obitelji što će učiniti. Svoju je gestu popratila i ovim riječima: “Prošlo je vrijeme kad je žena sjedila u ćošku i čekala što će ‘baja’ reći”. Nekima se to sve možda činilo pomalo iznenađujućim i izlišnim s obzirom na činjenicu da živimo u demokratskoj zemlji u kojoj je ravnopravnost spolova među najvišim vrednotama ustavnog poretka.
O čemu se onda tu zapravo radilo? O klasičnom ideološkom prepucavanju ususret predizborne kampanje za parlamentarne izbore. Kolinda Grabar-Kitarović je naime članica HDZ-a, stranke umjerene desnice ili desnoga centra, a Miroslav Škoro je član Domovinskog pokreta, stranke ekstremne desnice. Paralelno s kampanjom, u gradovima Lijepe Našoj održava se i Hod za život u organizaciji udruge U ime obitelji, čije najpoznatije lice u javnosti je Željka Markić, koja je inicirala referendum o ustavnoj definiciji braka održan 1. prosinca 2013. Iako nas ta gospođa preko medija uvjerava da se Hod za život, obitelj i Hrvatsku ne odvija zbog političara i političarki, već da je to kampanja za život, svatko će se složiti da ti “hodači” ovaj put imaju nešto protiv pobačaja kao Ustavom zajamčenog prava žene da odlučuje o vlastitom duhovnom i tjelesnom integritetu. I naravno, nije trebalo čekati dugo da građanstvo sklonije lijevom političkom spektru iskaže svoj svjetonazor prosvjednom šetnjom Hod za sloboduu organizacijiPlatforme za reproduktivnu pravdukojom su željeli poručiti da su “oni za svaki život, za svaku ženu i svakoga tko je drugi i drugačiji”. Iako se na mrežnim stranicama Hoda za život može pročitati kako je to “miroljubivi hod građana u znak potpore svakom rođenom i nerođenom djetetu, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji”, svima je jasno da se tu sigurno ne misli na LGBT obitelji i njihove živote.
Ali vratimo se na aktualnu temu ove predizborne kampanje. Kao što je rekao i Miroslav Šeparović, predsjednik Ustavnog suda, prekid trudnoće je prije svega moralno pitanje o kojemu od pamtivijeka nema konsenzusa. Brojni međunarodni dokumenti štite pravo na život, ali ne daju odgovor na pitanje kada život počinje. Poručio je i kako gotovo nijedan europski ustav ne priznaje pravo na život prije rođenja, i da tako ni u Hrvatskoj nije moguće zabraniti pobačaj. Međutim, kako je ipak riječ o iznimno osjetljivom moralnom pitanju, jasno je da u ustavno-pravno uređenoj državi pripadnici_e anti-choice i pro-life pokreta moraju pronaći neki zajednički jezik i izgraditi miran suživot posredovan znanošću i tolerantnom politikom. Samo zajedničkim uvažavanjem i suradnjom “suprotstavljenih strana” bit će moguće baš svakoj ženi u Hrvatskoj pružiti potpunu zdravstvenu zaštitu u koju spada i pravo na siguran i pravovremen pristup prekidu trudnoće u sklopu širih usluga iz područja reproduktivnog i seksualnog zdravlja žene.
Uoči nadolazećih parlamentarnih izbora, koji se održavaju u vrlo turbulentnim vremenima, razgovarale smo s nekoliko feministkinja iz različitih sfera života i pitale ih što očekuju od samih izbora, ali i što zahtijevaju od nove vlasti i premijera.
U trenutcima globalne pandemije uzrokovane COVID-19 virusom, kada se svije, a tako i Hrvatska, suočavaju sa zdravstvenom, ekonomskom i socijalnom krizom, a centar glavnog rada je razrušio potres, feministkinje se slažu kako politike općenito, ne samo uoči i tijekom izbora, trebaju se naslanjati na feminističke principe, rodna ravnopravnost se ne smije ocrtavati samo jednakim brojem žena na kandidacijskim listama, nego sve politike trebaju u obzir uzeti i rodne aspekte. Također, mada budućnost se ne doima svjetlo, naše sugovornice vide nadu i put prema boljem, ravnopravnijem i poštenijem sutra.
Libela je razgovarala s filozofkinjom Ankicom Čakardić, dramaturginjom, scenaristkinjom i spisateljicom Jasnom Jasnom Žmak, okolišnom aktivistkinjom Maruškom Marijom Miletom, umjetnicom i aktivistkinjom Selmom Banich, feminističkom aktivistkinjom Paulom Zore.
“Rekla bih da se moja očekivanja vrlo oprezno slažu jedna iza drugih na dvije paralelne staze: kratkoročnoj i dugoročnoj. U prvoj verziji, voljela bih da Zeleno-lijeva koalicija na ovoljetnim izborima pokupi čim više glasova i pokaže pravo progresivno lice ove zemlje. Da se obračuna sa svakodnevnom romantizacijom seksizma i mizoginijom raznih Škora, Raspudića, Bandića i Miletića kojima smo na dnevnoj bazi preplavljeni. Malčice dalje od kratkoročne fronte i uopće dugoročno, očekujem da se politika Zeleno-lijeve koalicije nakon izbora (vjerujem nakon dobrih rezultata!) beskompromisno i socijalistički postavi prema neoliberalizaciji socijaldemokracije te da se oštro i hladnokrvno suprotstavi desničarskim i ultrakonzervativnim snagama koje u javnom prostoru plodno bujaju već neko vrijeme, ne samo na marginama, već i u političkom mainstreamu. Dozvolit ću si, pomalo i iz terapijskih razloga, da se moje želje ovoga puta preklope s mojim očekivanjima”, obrazložila je svoja očekivanja Ankica Čakardić, profesorica na Odsjeku filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu i jedna od najpoznatijih feminističkih autorica u Hrvatskoj.
Aktivistkinja i članica brojnih feminističkih inicijativa Paula Zore pomalo je pesimistična po pitanju očekivanja od nove vlasti i parlamenta.
“S jedne strane imamo opću situaciju u zemlji i krizu koja će nas pogoditi, a s druge strane, s obzirom na mizogine, nacionalističke i rasističke napade koji smo vidjeli u posljednjih mjeseci, a u kampanji oni dolaze i od kandidata, ovakav politički krajolik ne ostavlja puno mjesta za očekivanja, niti je realno imati neka očekivanja”, smatra Paula.
{slika}
Okolišna aktivistkinja Marija Maruška Mileta smatra da će se tijekom takozvanog festivala demokracije ipak čuti ‘glasovi razuma i progresivnih politika koje zaista mare za potrebe građanki i građana’ te će ponuditi rješenja umjesto ideoloških prepucavanja i vraćanje na staro.
“Nadam se da će se konačno čuti glas žena, posebno mladih žena, koje više ne pristaju biti drugotne, a ne glas onih koji žele izbrisati teško izborena ženska i druga prava te koji koriste žensko tijelo za skupljanje glasova. Vjerujem da je konačno došlo vrijeme za promjene i neke nove ljude koji mogu i žele izvući ovu zemlju iz konstantne socijalne i gospodarske depresije. Zato se nadam da će se građanke i građani napokon probuditi i shvatiti da imaju moć nešto promijeniti te da će se politička arena posljedično uzdrmati i odmaknuti od fašističkih tendencija. Ova je godina izuzetno teška, ali zato je upravo sada pravi trenutak za korjenite promjene u društvu jer možemo biti bolji”, kazala je Maruška.
Dramaturginja, književnica i scenaristkinja Jasna Jasna Žmak očekuje da joj prijatelji i prijateljice prestanu razmišljati o emigraciji, a od oni i one koji su već emigrirali/e, priželjkuje da razmisle o povratku.
“Kako je netko nedavno komentirao na društvenim mrežama, policija se više angažirala oko jednog pretučenog političara nego što se angažira oko stotina svakodnevno pretučenih žena. Dodala bih da isto vrijedi i za mainstream javni medijski prostor. I ta slika ukratko sumira stanje ženskih prava u našem društvu. A mislim da to nije samo stvar individualne odgovornosti pojedinih policajaca i načelnika policije odnosno novinara i urednika nego i stvar političke odluke. Prema tome, od nove vlade i premijera/ke očekujem ne samo deklarativno suočavanje s problemima nego istinski obračun s njima, očekujem ne samo poruku nego i djela koja će pokazati da ženska prava u ovoj državi nisu marginalna”, rekla je Jasna Jasna.
S obzirom na to da su političarima/kama, posebno onima s desnice, tijekom ove predizborne kampanje bila puna usta ženskih reproduktivnih organa i zakonom zajamčenih prava, jasno je koje teme naše sugovornice ocjenjuju kao najvažnije za nadolazeća vremena.
“Nažalost, rekla bih da su posljednjih x godina na tapeti više-manje iste teme koje se ukratko tiču autonomije ženskih tijela, edukacije i zaštite. Mislim da su te tri stvari jednako važni elementi stanja ženskih prava, koji su međusobno usko povezani i neizostavni. Pravo na izbor, seksualni odgoj i borba protiv nasilja moraju biti temelj svake prave feminističke politike”, dodaje Jasna Jasna.
{slika}
Čakardić se nadovezuje kako feministkinje uvijek traže, a i tražit će, od svih politika da funkcioniraju prema feminističkim principima, i to ne samo na izborima.
“To bi, veoma ukratko, značilo da treba tražiti da se rodna emancipacija dugoročno, kadrovski i planski gradi, ne kao dodatak nekoj političkoj agendi, već kao okosnica neke politike. Feministkinje bi trebale tražiti od progresivnih savezničkih stranaka da se zalažu za jake javne servise (obrazovanje, zdravstvo, skrb), socijalizaciju kućanskoga rada, skraćenje radnog dana i radnog tjedna, da su politike klasno osjetljive i solidarne s opresiranim manjinama, bilo da je riječ o nacionalnim, seksualnim, rasnim manjinama, migrantskoj populaciji, seksualnim radnicama, esencijalnim radnicama i radnicima, transrodnim osobama itd. Uz to, feminizam ima smisla isključivo ako su njegove rodne politike istovremeno i klasne. Ako nisu, tada nam se može dogoditi da upadnemo u ozbiljne aporije i da nam se učini ukoliko politiku vode žene, da iz toga slijedi da je ona nužno feministička. Nažalost, historija i empirija to ozbiljno i tvrdokorno demantiraju”, pojasnila je.
Međutim, Ankica naglašava kako moramo imati na umu da desničarske političarke nisu feministkinje te da zadovoljenje rodne kvote nužno ne znači da se te stranke ili liste zalažu za rodnu jednakost.
“Primjerice, ne može se očekivati od bilo koje političke stranke da na izborima poštuje rodne kvote, ukoliko ta politika sustavno, uvijek i dugoročno ne radi na rodnoj emancipaciji. Zato nas ovih dana ne trebaju čuditi HDZ-ove ili SDP-ove liste preplavljene muškim imenima. Zgroženo i s gnušanjem gledam npr. MOST-ove dečke kako se pojavljuju u javnosti. Još mi i teže sjeda kada proračunato u prvi plan guraju žene jer je taj politički projekt konačno zamro pa sada, eto, ima mjesta i za njih. Konačno, najteže mi pada kada i te rijetke žene u svojim istupima podržavaju mjere i stavove kojima se narušava mukotrpno izboreni socijalni, materijalni i politički status žena. I to sve instrumentalizirajući feminističku borbu za svoje konzervativne i reakcionarne svrhe. Zato, treba uvijek naglašavati, desničarke nikad nisu feministkinje”, dodaje Ankica.
“Nije više dovoljno govoriti o broju žena u foteljama – iako je i dalje bitno – već su nam potrebne politike koje će doista poboljšati položaj i život žena te koje će biti krojene od strane žena i drugih koje pogađaju određeni problemi – od politika zapošljavanja i zdravstvene zaštite do pristupa obrazovanju i zaštite okoliša”, slaže se Maruška i nadodaje: “U skladu s tim, feministkinje trebaju tražiti da se i teme poput klimatske krize konačno nađu na agendi političkih stranaka, ali ne tek deklarativno, već s prijedlogom konkretnih politika i mjera koje će potaknuti post-fosilnu tranziciju, a ne nove štetne projekte na fosilna goriva, kao i zeleni i pravedni oporavak od pandemije. Takve politike trebaju poticati obnovljive izvore energije u vlasništvu lokalnih zajednica (tzv. komunalna energija) s ciljem proizvodnje i prodaje energije, ili pak manje projekte poput ugradnje solarnih sustava na pojedina kućanstva za vlastite potrebe, kao i mjere energetske učinkovitosti kako bi se smanjila razina energetskog siromaštva u Hrvatskoj, a istovremeno pozitivno utjecalo na klimu i zdravlje ljudi”.
Maruška Mileta napominje kako feminizam brine i za ostale marginalizirane društvene skupine: “Kao feministkinji i aktivistkinji za klimatsku pravdu, važne su mi sve teme koje pogađaju žene i one neprivilegirane – od reproduktivnih prava i prava na dom do zaštite okoliša i klime. Žene i pripadnice_i manjinskih društvenih skupina su višestruko pogođenije_i socijalnim, ekonomskim i okolišnim problemima te je zato potreban intersekcionalni pristup kojeg trebamo primjenjivati kako tijekom ovih izbora tako i ubuduće. Jer kako je Audre Lorde rekla: “Nisam slobodna, dok god ijedna druga žena nije slobodna, iako su njeni okovi potpuno drugačiji od mojih” – nećemo biti slobodne, dok god postoje nepravda i institucionalizirana diskriminacija u društvu”.
Selma tvrdi kako ‘živimo u zemlji koja dehumanizira, ilegalizira i kriminalizira ljudska postojanja’, stoga ona zahtijeva od države da prekine s nasilnim ponašanjima prema migrantima i zauzme nultu toleranciju prema svim oblicima nasilja.
{slika}
“Živimo u državi čije javne službe nalogom izvršne vlasti svakodnevno provode sistemsko nasilje nad ljudima koji borave, naseljavaju se ili migriraju prema Europi. Svaka razumna osoba to će nasilje okarakterizirati kao zločine protiv čovječnosti. Svima je sad već potpuno jasno da ti zločini nisu sporadični slučajevi nasilja ili ekscesi – već raširena sistemska praksa. Živimo u državi koja policijskom brutalnošću, sekuritizacijom i militarizacijom društva provodi novi fašistički projekt. U zemlji koja je izravno odgovorna za svaki ispaljeni metak, svaku ozljedu policijskom palicom, svako utapanje u rijeci – koja je odgovorna za svaku tragičnu smrt i nestanak, svako protjerivanje, svako poniženje i bol. Ako je suditi po šovinističkim i revizionističkim nastupima nekih kandidata i kandidatkinja na ovogodišnjim parlamentarnim izborima, s tim se zločinima ne planira stati. Stoga, kao feministkinja i antifašistkinja, tražim od nove državne administracije da odmah prekine praksu ilegalizacije ljudskih bića, da trenutno zaustavi sve oblike nasilja nad osobama i narodima koji migriraju u Hrvatsku i Europu, da istog trena osudi svako nasilje počinjeno u ime rasnih i ksenofobnih predrasuda, u ime teritorijalnog i graničnog upravljanja, u ime profita, te da trajno prestane stvarati, financirati i tolerirati mrziteljske i izrabljivačke politike, prakse i diskurse”, istaknula je Selma Banich, umjetnica, članica kolektiva Transbalkanska solidarnost i Žene ženama.
Maruška se slaže sa Selmom kako moramo zagovarati politike dobrodošlice, a ne politike žice.
“Pitanje slobode kretanja je vrlo važno jer su migracije kompleksna pojava te klimatske promjene postaju jedan od bitnih faktora koji dovode do sve učestalijih prisilnih migracija. Uslijed isprepletenosti klimatske krize, sukoba i ekonomske krize, ljudi se prisiljeni bježati te zato migracije treba promatrati i kao jednu od strategija prilagodbe. Idealno, trebali bi zagovarati pravo ljudi da ne moraju napuštati svoje domove i zemlje, ali s obzirom na trenutnu situaciju, trebamo tražiti od političara_ki da umjesto politike žice zagovaraju politiku dobrodošlice i zaštite ljudskih prava kao i demilitarizaciju granica te preusmjeravanje tih sredstava, primjerice, u sektore obrazovanja, zaštite okoliša, programe protiv nasilja nad ženama i diskriminacije i sl. Nova se vlada treba konačno odmaknuti od starih politika koje nemaju veze sa stvarnošću i koje samo produbljuju društvenu, gospodarsku i okolišnu krizu. Potrebni su nam političari i političarke koji_e će se otvoreno boriti protiv fašističkih tendencija kao i patrijarhalnog kapitalizma koji ne ugnjetava samo žene, već sve neprivilegirane ljude u društvu”, ističe Maruška.
Ankica zaključuje kako feministički zahtjevi uvijek trebaju biti: rodna jednakost, radnička i klasno osjetljiva politika te održiva i zelena budućnost.
“Prva tema je u političkom prostoru prezapuštena, što se u konačnici vidi i po izbornim listama, i nerijetko najprisutnija u napadima na “rodnu ideologu” desničarskih, alt-desničarskih i konzervativnih struja, a u novije vrijeme i agresivnog konzervativizma radikalnog feminizma. Jedna od aktualnijih tema i u okviru ovog izbornog ciklusa je borba za očuvanje prava na pobačaj i borba za kvalitetne dostupne i besplatne zdravstvene servise vezane za reproduktivno zdravlje”, rekla je Čakardić.
{slika}
Sve naše sugovornice, više ili manje otvoreno, nadu polažu u istu političku opciju.
“Ono što se može izdvojiti kao pozitivna strana ove predizborne kampanje je reakcija žena na mizoginiju i pojava koalicije Možemo, tj. zeleno lijevih politika. To budi nadu. Ali, ukratko: We are the ones we’ve been waiting for! Bojim se da se kao i do sada možemo osloniti samo na sebe, i svoje iskustvo u preživljavanju i samoorganizaciji u borbi za bolji svijet. Globalno nadu bude pokreti koje sada vidmo, koji su organizirani na ideji globalne solidarnost u borbi protiv rasizma, patrijarhata i kapitalizma i organiziranje tih borbi u našem kontekstu je jedino što nam preostaje”, kazala je Paula Zore.
Jasna Jasna, Ankica i Maruška su ipak za nijansu optimističnije od Paule.
“Svoje nade polažem u Možemo jer je riječ o rijetkoj pojavi na našoj političkoj sceni koja, s jedne strane, u svojim programima aktivno radi na artikulaciji problema manjina, a s druge, u svojim redovima ima ljude koji su svojim dosadašnjim političkim i inim radom pokazali da je njihova briga za te iste manjine stvarno stvarna, a ne samo deklarativna”, dodaje Jasna Jasna.
“Da se razumijemo, politika je uvijek puna kontradikcija i antagonizama, stoga je politički naivno očekivati da se ona na terenu ponaša kao čista i pravocrtna realizacija neke ideje. Toga treba biti svjestan/svjesna još i više kada se izlazi na izbore. Upravo zato je važno imati u vidu da feministička politika nije neki prolazni eksperiment koji iskušavamo tek na izborima i mehanizmima rodnih kvota, već dugotrajna borba koju vodimo svakoga dana. Upravo to čine feministkinje poput Katarine Peović iz Radničke Fronte, Rade Borić i Nadežde Čačinovič iz Nove ljevice, Danijele Dolenec i njezinih kolegica iz platforme Možemo!, da nabrojim tek neke. Sve su one dugo na lijevoj političkoj i feminističkoj sceni, jake na terenu i u teoriji. Uz njih se treba boriti, od njih se ima što naučiti”, smatra Ankica.
“Ovog puta mogu reći da konačno postoje kandidatkinje i kandidati koji su drugačiji i koji jasno zagovaraju politike napretka, pravde, slobode i održivosti. Stoga, izgovori da nemamo za koga glasati više nisu validni te pozivam sve da 5. srpnja izađu na izbore. Vrijeme za prave promjene na bolje je konačno došlo”, poziva Maruška.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
