Foto natječaj za supertate

U sklopu Festivala tata otvoren je fotografski natječaj za brižne tate koji uživaju u provođenju vremena sa svojim djetetom. Tema natječaja je brižno roditeljstvo.

Pozivaju se sve tate i njihove partnerice da na svoj Facebook profil stave fotografiju koja prikazuje oca u svakodnevnoj brizi za dijete u dobi od djetetova rođenja do 18 mjeseci života. Motivi mogu biti različiti poput trenutka kada otac hrani, premata, uspavljuje, nosi dijete i sve ostale trenutke aktivne i uključene brige za dijete.

Odabrane fotografije bit će izložene na izložbi Tate iz Švedske i Hrvatske u Galeriji Forum u Zagrebu od 20. do 22. travnja 2018. u sklopu Festivala tata.

Natječaj je otvoren do 4. travnja 2018. i može se prijaviti tako da se:

  • fotografija stavi na svoj Facebook profil
  • fotografiji doda opis u najviše dvije rečenice – npr. fotografija prikazuje oca kako spava s bebom u zagrljaju: “Tata Marko (36) imao je dugu noć jer Dori (6 mj.) izbijaju prvi zubići pa niti noćni podoji nisu mogli zamijeniti nošenje u tatinom naručju.”
  • uz opis fotografije stavi #supertata
  • označi Facebook stranica Festival tata (@Festivaltatahr)
  • stavi odabrana fotografija na Facebook profilu na public (javno)

Festival tata možete pratiti na internetskoj stranici ili na Facebook stranici.

Ostale uvjete natječaja možete pronaći OVDJE.

Internacionalni tjedan protiv uličnog rodnog uznemiravanja

Hollaback Hrvatska, inicijativa usmjerena na suzbijanje uličnog uznemiravanja ove se godine pridružuje Internacionalnom tjednu protiv uličnog uznemiravanja koji će se održati od 8. do 14. travnja u Zagrebu. Tom prigodom organiziraju razne aktivnosti koje su besplatne i otvorene za javnost. Kroz sve aktivnosti članice inicijative spremne su razgovarati o uličnom uznemiravanju, ukazati na njegove uzroke i kako se nositi s time te upozoriti na to da se radi o seksizmu i homofobiji. Aktivnosti uključuju predavanje i projekciju filma, javnu akciju u centru grada za vrijeme špice, tečaj samoobrane za žene, izložbu i otvorena vrata Hollabacka!

“Ulično uznemiravanje sveprisutno je i zastrašujuće, a doživjeli su ga gotovo sve žene i mnoge LGBTIQ osobe barem jednom u životu. Tu se ne radi o izoliranim incidentima ili komplimentima već o obliku rodno uvjetovanog nasilja i vidu seksizma. Bez obzira radi li se o seksističkim šalama, dobacivanjima, ili pak seksualnom nasilju i nasilju nad ženama u partnerskoj vezi – ništa od toga nije bezazleno jer se radi o raznim manifestacijama sveprisutnog patrijarhata. I umjesto da društvo polako sazrijeva i odbacuje štetne patrijarhalne nome i prakse, u hrvatskom društvu je vidljiv trend u kojem se društvo kreće unatrag te se moramo ozbiljno zabrinuti i boriti da protiv smanjivanja ženskih i LGBTIQ prava”, poručuju iz Hollabacka. 

Popis aktivnosti: 

Chalk walk: Nedjelja, 8.4. u 11 sati, krećemo s Manduševca

Hodat ćemo gradom po špici, dijeliti osnažujuće poruke i poklone građanima i građankama, iscrtavati poruke po pločnicima. Prilika da nam se pridružite i prošetate s nama, ili ako nas vidite u prolazu, prilika da porazgovaramo o ovoj temi!

Flash mob “Modna revija”: Nedjelja, 8.4. u 12 sati, Cvjetni trg

Naši modeli prošetat će crvenim tepihom i pokazati što su sve čuli_e kada su bili_e uznemiravani_e. Ako još uvijek smatrate da je ulično uznemiravanje bezazleno, dođite na modnu reviju i pogledajte što se sve krije pod tim nazivom. Modna revija nije glamurozna kao što se od događaja s takvim nazivom očekuje, ali naši modeli zaslužili su da ih se dođe pogledati i da se pokuša razumjeti njihovo iskustvo i perspektiva.

Projekcija filma: Utorak,10.4. u 19 sati, MM centar, Savska cesta 25

Pustit ćemo dokumentarac “Breaking the Silence: Moroccans Speak Out!” (trajanje: 30 minuta) i još par 5 minutnih dokumetarnih filmova. Slijedi interaktivna rasprava o rodnom uznemiravanju i višestrukoj diskriminaciji.

Interaktivno predavanje: Srijeda,11.4. u 20 sati, Književni klub BOOKSA, Martićeva 14d 

Ispričat ćemo i popričati s vama o uličnom uznemiravanju: kome se događa i zašto, koliko često, u kojim državama i kulturama, dati savjete kako se nositi s njim. Osim predavanja očekujte i par aktivnosti u koje se aktivno uključujete J

Kratki tečaj samoobrane za žene: Četvrtak,12.4. u dva termina: 17:30-18:30 ili 16:30-17:30, Avenija Dubrovnik 15 (6. paviljon) 

Krav maga instruktori besplatno i stručno vas uče o polugama i svemu što vam treba za samoobranu! Tečaj traje sat vremena, besplatan, a traži minimum fizičke spreme, trenirku i tenisice.

Molimo šaljite prijavite na: croatia@ihollaback.org, navedite ime i prezime i termin koji vam odgovara – 16:30 ili 17:30. Važno nam je pratiti prijave radi ograničenih kapaciteta dvorane. Ovo je jedini događaj u sklopu tjedna gdje su pozvane samo žene.

Izložba “Za nasilje nema opravdanja”: Nedjelja,8.4. i subota, 14.4. od 18-21 sati, Društveno kulturni centar – ŠESNAESTICA, Ozaljska 16

Izložba sadrži tri segmenta:

1) Sakupile smo fotografije i poruke osoba, koje su se slikale kako su bili_e obučeni_e kada su doživjeli_e ulično uznemiravanja ili jednostavno ispričali_e svoju priču.

2) Postavile smo plakate zagrebačkih organizacija koje se bave rodnom ravnopravnošću u javni prostor, te pratile što se s njima događa – jesu li devastirani, skinuti i sl. Što se s njima dogodilo pokazujemo na izložbi, a oni govore sami za sebe.

3) Iscrtale smo i nalijepile plakate s pregledom guerilla akcija vezanih uz rodnu ravnopravnost u zadnjih par godina u Zagrebu.

Sve to možete pogledati u dva navrata, a ako dođete u subotu 14.4., odmah dolazite i na naše završno događanje – rođendan Hollabacka!

Proslava rođendana Hollabacka Hrvatska / otvorena vrata inicijative: Subota,14.4. u 18 sati, Društveno kulturni centar – ŠESNAESTICA, Ozaljska 16

Tjedan zaključujemo u svečanom tonu i slavimo 7. rođendan inicijative Hollaback Hrvatska, koja je službeno krenula s radom 1.4.2011. Čeka vas dobra hrana, zanimljiv i dinamično koncipiran feministički kviz i izložba!

Likovi žena na BIH novčanicama

Potaknuti/e činjenicom da likovi žena nisu zastupljeni na bh. novčanicama, Sarajevski otvoreni centar je uputio dopis Centralnoj banci Bosne i Hercegovine u kojem su predložili/e da Adela Ber Vukić, Mica Todorović, Vahida Magajlić, Vera Šnajder i Laura Papo Boherta budu stavljene na dio novčanice koji se odnosi na motiv lika.

U nastavku navodimo kratke biografije žena koje su predložene da budu na novčanicama.

Adela Ber Vukić (1888-1966) rođena je u Tuzli. U Sarajevu je završila Višu djevojačku školu a nešto kasnije upisala je i učiteljsku školu u Sarajevu. 1908. godine otišla je u Beč gdje je pohađala privatnu slikarsku školu, a zatim i Umjetničku školu za žene (KunstschulefürFrauen und Mädchen). U vrijeme kada je Adela Ber postala prva školovana slikarica, žene u Bosni i Hercegovini su se tek počele opismenjavati.

Mica Todorović (1900-1980) rođena je u Sarajevu. Bila je, pored Adele Ber Vukić, jedna od najznačajnijih bosanskohercegovačkih umjetnica. Završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Crteži koje je, nakon što je preživjela strahote logora, napravila predstavljaju izuzetno potresno viđenje i dokument o ljudskom stradanju. Bila je članica Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Vahida Maglajlić (1907–1943) rođena je u Banjoj Luci. Bila je sudionica u različitim akcijama te je angažirana i po pitanju emancipacije žena, prvo kao sekretarica, a potom i kao predsjednica Ženskog pokreta. Na Prvoj zemaljskoj konferenciji AFŽ-a, izabrana je za članicu Centralnog odbora AFŽ-a. Poginula je 1. travnja 1943. godine u selu Velika Ruiška. Za narodnu heroinu proglašena je 20. prosinca 1951. godine.

Vera Šnajder (1904–1974) rođena je u Sarajevu. Bila je vrsna matematičarka i naučnica. Objavila je prvi naučni rad iz matematike koji je objavio neko iz BiH. Sudjelovala je u osnivanju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, te naročito u organiziranju Katedre za matematiku, kasnije Odsjeka za matematiku, na čijem čelu je bila dugi niz godina. Bila je i predsjednica Društva matematičara, fizičara i astronoma BiH, kao i organizatorica Četvrtog kongresa matematičara, fizičara i astronoma Jugoslavije, održanog 1965. godine u Sarajevu.

Laura Papo Bohoreta (1891-1942) rođena je u Sarajevu. Bavila se skupljanjem romansi, pjesama, priča i sefardskih poslovica. Prevodila je i adaptirala djela određenih francuskih autora. Laura je smatrala da razvoj žena ne bi trebao zavisiti od okoline, nego od njih samih, od njihove želje da napreduju. Umrla je u sarajevskoj bolnici katoličkih sestara milosrdnica 1942. godine.

“Smatramo da bi se na ovaj način barem dijelom ustupilo zasluženo mjesto bh. ženama u javnom prostoru te da bi se rodna neravnopravnost i nejednaka zastupljenost umanjila, te na simboličan način pokazalo da se vrednuje i rad i doprinos ovih značajnih žena iz bosanskohercegovačke historije”, poručuju iz Sarajevskog otvorenog centra. 

Likovi žena na BIH novčanicama

Podstaknuti činjenicom da likovi žena nisu zastupljeni na bh. novčanicama, Sarajevski otvoreni centar je uputio dopis Centralnoj banci Bosne i Hercegovine u kojem smo predložili da Adela BerVukić, MicaTodorović, Vahida Magajlić, Vera Šnajder i LauraPapoBoherta budu stavljene na dio novčanice koji se odnosi na motiv lika. U nastavku navodimo kratke biografije žena koje predlažemo da budu na bh. novčanicama.

Adela BerVukić (1888-1966) rođena je u Tuzli. U Sarajevu je završila Višu djevojačku školu a nešto kasnije upisala je i učiteljsku školu u Sarajevu. 1908. godine otišla je u Beč gdje je pohađala privatnu slikarsku školu, a zatim i Umjetničku školu za žene (KunstschulefürFrauen und Mädchen). U vrijeme kada je Adela Ber postala prva školovana slikarka, žene u Bosni i Hercegovini su tek počele da se opismenjavanju.

Mica Todorović (1900-1980) rođena je u Sarajevu. Bila je, pored AdeleBerVukić, jedna od najznačajnijih bosanskohercegovačkih umjetnica. Završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Crteži koje je, nakon što je preživjela strahote logora, napravila predstavljaju izuzetno potresno viđenje i dokument o ljudskom stradanju. Bila je članica Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Vahida Maglajlić (1907–1943) rođena je u Banjoj Luci. Bila je učesnica u  različitim akcijama te je angažovana i po pitanju emancipacije žena, prvo kao sekretarica, a potom i  kao predsjednica Ženskog pokreta. Na Prvoj zemaljskoj konferenciji AFŽ-a, izabrana je za članicu Centralnog odbora AFŽ-a. Poginula je 1. aprila 1943. godine u selu Velika Ruiška. Za narodnu heroinu proglašena je 20. decembra 1951. godine.

Vera Šnajder (1904–1974) rođena je u Sarajevu. Bila je vrsna matematičarka i naučnica. Objavila je prvi naučni rad iz oblasti matematike koji je objavio neko iz BiH. Učestvovala je u osnivanju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, te naročito u organiziranju Katedre za matematiku, kasnije Odsjeka za matematiku, na čijem čelu je bila dugi niz godina. Bila je i predsjednica Društva matematičara, fizičara i astronoma BiH, kao i organizatorica Četvrtog kongresa matematičara, fizičara i astronoma Jugoslavije, održanog 1965. godine u Sarajevu.

Laura Papo Bohoreta (1891-1942) rođena je u Sarajevu. Bavila se skupljanjem romansi, pjesama, priča i sefardskih poslovica. Prevodila je i adaptirala djela određenih francuskih autora. Laura je smatrala da razvoj žena ne bi trebao zavisiti od okoline, nego od njih samih, od njihove želje da napreduju. Umrla je u sarajevskoj bolnici katoličkih sestara milosrdnica 1942. godine.

Smatramo da bi se na ovaj način barem dijelom ustupilo zasluženo mjesto bh. ženama u javnom prostoru te da bi se rodna neravnopravnost i nejednaka zastupljenost umanjila, te na simboličan način pokazalo da se vrednuje i rad i doprinos ovih značajnih žena iz bosanskohercegovačke historije.

Ne daj se, Ines!

“Ne daj se, Ines!” humanitarni je glazbeno-scenski program čiji je cilj prikupljanje sredstava za prijeko potrebno liječenje umjetnice Ines Kotarac, koja se već dvije godine bori s još uvijek nepoznatom, neimenovanom autoimunom bolešću. Program se održava u srijedu, 4. travnja, u klubu Močvara, s početkom u 20 sati. 

U Močvari za Ines nastupaju:

🍀 House Of Flamingo (Colinda EvangelistaEntity i Spazam Orgazam u live aranžmanu)
🍀 Žen
🍀 Seven Mouldy Figs
🍀 Svemir
🍀 Sergio

Ovu noć šaljemo dobre vibracije i plešemo, smijemo se i nazdravljamo za Inesin što brži oporavak! Više informacija o programu objavit ćemo na stranicama eventa u narednim danima. Donacija za program iznosi 40 kuna, a sav prikupljeni iznos odlazi u svrhe Inesinog liječenja i što bržeg oporavka. Ulaznice će se moći preuzeti na dan programa na ulazu u Klub Močvara. 

* * * 

Ines je prije dvije godine osjetila prve znakove da nešto nije u redu s njenim tijelom. Počela je naglo gubiti kilograme, sve se teže kretala, a krenuli su i bolovi. Uslijedili su mjeseci boravka najprije u splitskoj, a zatim i u zagrebačkoj bolnici tijekom kojih su doktori nizom bolnih i neugodnih pretraga nastojali doći do uzroka i odgovora. Nažalost, to se nije dogodilo te je Ines iz bolnice otpuštena tek s listom simptoma za koje su rekli da bi mogli biti znakovi neke nepoznate autoimune bolesti. Liječenje je podrazumijevalo kortikosteroide, lijek koji to zapravo nije jer samo stišava simptome i usput napravi više štete nego koristi. Unatoč bolesti Inesina strast za fotografijom nije jenjavala te je kroz projekt “In and about pain” kroz fotografiju i tekst prenosila iskustva pacijentica, medicinskih sestara i doktorica o boli.. 

Ines u sljedećih nekoliko mjeseci kreće na terapije kod doktorice Katarine Dujmović koja u svojoj praksi radi s biorezonancom, magnetima, kisikom i prirodnim pripravcima. No, radi se o poprilično skupoj terapiji koju Ines, trenutno nesposobna za rad i financiranje vlastitog oporavka, ne može sama podmiriti. 

Ines Kotarac je nakon svog fakultetskog obrazovanja pisala za kulturu u Vjesniku i Vijencu, na internetskim portalima Queer.hr i Voxfeminae.net te surađivala na nekoliko leksikografskih i terminografskih projekata. Svojim novinarskim, a kasnije i umjetničkim djelovanjem utjecala je i obogaćivala naše živote kroz riječi i slike, profesionalno i osobno. Baš zato budimo solidarne i pomozimo Ines da nadvlada izazove koji su pred njom.

“Ne daj se, Ines!” humanitarani je program koji zajedničkim snagama organiziraju prijateljice i prijatelji, poznanici i podržavatelji fotografkinje Ines Kotarac. 

Sve koji nisu u stanju prisustvovati programu, ali su voljni doprinijeti donacijom (ili na neki drugi način), pozivamo da nam se jave porukom u inbox House of Flamingo ili uplate donaciju na IBAN Ines Kotarac HR1223600003218557930 pri Zagrebačkoj banci (s naznakom “Ne daj se, Ines” – donacija).

Unatoč #MeToo pokretu u patrijarhalnom društvu žena ostaje drugotna

“Iako bih rado da sam i sama onomad donijela drugačiju odluku, voljela bih da ste to učinili i vi i vaš ured”, rekla je Kennethu Starru – prisjećajući se u svom članku za Vanity Fair Monica Lewinsky kada su se sreli na badnjak 2017. godine. U tom mu je trenutku, piše, pružila priliku za ispriku. Nije je dobila. Lewinsky opisuje taj susret neugodnim, ali navodi da je to bio prvi puta kada je odlučila ne pobjeći od takvog događaja. Nakon dvadeset godina sasvim se slučajno, u jednom njujorškom restoranu, suočila s tužiteljem koji je 1998. godine zbog krivokletstva proveo istragu protiv tadašnjeg predsjednika SAD-a Billa Clintona.

Nakon što je u svibnju 1994. godine optužen za seksualno uznemiravanje državne službenice Paule Jones koje se prema optužbama dogodilo 1991., dok je obnašao dužnost države Arkansas, predsjednik je pod zakletvom, na pitanje o svom odnosu s Monicom Lewinsky, izjavio da nije imao seksualni odnos s “tom ženom”. U istom je slučaju Lewinsky dala izjavu da njezin odnos s Clintonom nije bio fizički, no njezina je prijateljica Linda Tripp glavnom tužitelju Starru dala snimke razgovora u kojima joj se Lewinsky povjerava o detaljima svog odnosa s Clintonom. Svoj je iskaz kasnije – nakon istrage čiji je simbol do danas ostala plava haljina s njegovim DNK – Clinton pred porotom demantirao. Nakon istrage zbog krivokletstva provedene u prosincu 1998. godine, oslobođen je optužbi.

U istom osvrtu Lewinsky spominje svoje roditelje i članove obitelji kojima se prijetilo poslovnim i financijskim gubitcima i kaznenim progonom. Iako susret nije planirala, odlučila je na badnjak 2017., navodi, upoznati svoju obitelj s čovjekom koji im je svima prije dvadeset godina prijetio uništiti živote. Cijena njezina odbijanja suradnje bila bi 27 godina zatvora. Ono što je, pak, uslijedilo nakon 1998., za Lewinsky je bilo slično zatvoru.

Ne samo da su je zbog njega napustile i izdale bliske osobe, u prvom redu dotadašnja prijateljica Tripp, za Lewinsky je skandal s Clintonom značio medijski linč rijetko viđen do tada. Ne samo da se našla na stranicama tabloida i žutog tiska, nego je i internet, iako još u povojima i ni nalik ovome što pod tim pojmom poznajemo danas, gotovo po prvi puta pokazao svoju destruktivnu snagu. Linije između vijesti i subjektivnog mišljenja, relevantnog sadržaja i senzacije, bile su više nego ikada zamagljene i nejasne, a imale su moć širiti se u sekundi u sve brže rastući broj kućanstava. Ime Monice Lewinsky postalo je popkulturna referenca, a plava haljina općepoznat simbol i metafora. Eminem, Migos, Kanye West i Miley Cirus samo su neki od glazbenika/ca koji/e se u svojim nastupima referiraju na Lewinsky. “Hvala, Beyoncé, ali ako već oglagoljujemo, vjerojatno si mislila ‘Bill Clinton’d’, a ne ‘Monica Lewinsky’d'”, napisala je u članku za Vanity Fair Lewinsky, prozivajući pjevačicu za stihove pjesme “Partition”, koji glase: “He popped all my buttons and he ripped my blouse/He Monica Lewinski’d all on my gown”.

Žuti je, pak, tisak, papirnati i virtualni, bio nemilosrdan. Tako se 2014. godine magazin Time u osvrtu na medijski linč pita duguju li mediji i javnost ispriku Monici Lewinsky.

“Osvrt na specifične primjere danas je šokantan. The Wall Street Journal naziva Lewinsky malom bludnicom. New York Magazine piše kako je Lewinsky kao adolescentica provela dva ljeta u kampu za pretilu djecu, gdje je ‘posvećivala osobitu pažnju dječacima’ (šifra: drolja). Maureen Dowd osvojila je Pulitzerovu nagradu za reportažu o Lewinsky u kojoj ju je nazvala ‘blesavom predatorskom pripravnicom u Bijeloj kući’ i “predebelom da bi bila omiljena u srednjoj školi’. Fox News je objavio anketu o tome je li Lewinsky ‘obična djevojka’ ili ‘fufa u potrazi za uzbuđenjem”. 54 posto ispitanika glasalo je za drugu opciju”, stoji u članku.

Lewinsky je godinama nakon afere bila osuđivana i prozivana, i bila je jedna od prvih žrtava fenomena koji će kasnije biti poznati pod nazivima cyberbullying i slut-shaming. Mediji su je prikazivali, kako navodi Time, kao lukavu zavodnicu i razaračicu brakova, unatoč neospornoj razlici u moći između nje i njezina tadašnja šefa.

Kao kontrast neželjenoj medijskoj pažnji, Lewinsky u svojim tekstovima opisuje osjećaj samoće i usamljenosti kakav nikad prije nije osjetila, i kakav danas, tvrdi, ne bi osjetila da se dogodilo nešto slično. Navodi kako, iako su kasne devedesete upravo donijele masovne medije i označile početak ere u kojoj intimni detalji njezina života putem medija postaju tema neobaveznih razgovora njoj posve nepoznatih ljudi, tada nije postojao ni iscjeliteljski potencijal društvenih mreža i zajednica koje se na tim platformama stvaraju, poput #MeToo pokreta. Iako se, što Lewinsky uvijek iznova naglašava, njezin odnos s Billom Clintonom bio konsenzualan, nemoguće je zanemariti neravnopravan odnos moći predsjednika države i pripravnice, odnosno državnog aparata te medija, gotovo svakog kućanstva u svijetu i – jedne žene. Ne treba zaboraviti ni navodnu pro-feminističku politiku Billa Clintona kao demokratskog predsjednika, koja je u ovom slučaju pomogla “ušutkati” feministkinje, od kojih, prisjeća se Lewinsky, nijedna nije stala u njezinu obranu. Štoviše, za The New York Observer, spisateljica i feministkinja Erica Jong, izjavila je: “znate, muškarci se vole približiti ustima koja su bila tako blizu moći. Zamislite muškarčevu fantaziju dok se ustima spušta prema njemu”. Za svoga je mandata Clinton postavio sutkinju Ruth Bader Ginsburg za članicu Vrhovnog suda, zalagao se za reproduktivna prava, i čini se da se feministkinjama više “isplatilo” žrtvovati Lewinsky nego se zamjeriti naizgled progresivnom predstavniku i nositelju suštinski patrijarhalnog sustava. Hillary Clinton, supruga Billa Clintona i demokratska protukandidatkinja Donalda Trumpa u američkim izborima 2017., slavljena od liberalnih feministkinja kao feministička ikona i uzor, u privatnoj je korespondenciji s prijateljicom Diane Blair nazvala Lewinsky “narcisoidnim likom iz crtića”. Clinton se suzdržavala od javnog komentiranja afere, no u mainstream medijima predstavljena je kao Prva, te je hvaljena zbog svoje hrabrosti i snage.

Lewinsky se u drugom tekstu za Vanity Fair prisjeća događaja kada ju je 2001., prilikom snimanja dokumentarnog filma za HBO, pred stotinama ljudi u publici novinar pitao “kako je to biti kraljica fellatia”. Iako je iz publike čula dobronamjerne upute da ne odgovara na ponižavajuće pitanje, odgovorila je kako ne razumije zašto se cijeli odnos, konsenzualan i obostran, sveo na njezino zadovoljenje njega oralnim seksom. “Valjda je tome razlog muška dominacija u društvu”, rekla je tada.

Taj je intervju bio samo jedan događaj u vrtlogu medijskog linča Monice Lewinsky. Oženjeni predsjednik i mlada pripravnica u zamrljanoj plavoj haljini bili su poslastica za tabloide, i to je, navodi, jedan od prvih događaja koji su bili plodno tlo za lažne vijesti i irelevantne detalje “anonimnih izvora” kakve i danas poznajemo. No nije se radilo samo o medijima, i nije se radilo samo o jednoj, njezinoj priči. Tih je godina, opisuje Lewinsky, nacija doživjela blaži oblik kolektivne traume. Iako se nije radilo o masovnim poplavama, požarima i drugim prirodnim katastrofama, iako će teroristički napadi i ratovi u Afganistanu i Iraku, ekonomska kriza, i konačno predsjednički mandat Donalda Trumpa, doći kasnije, Lewinsky navodi kako se krajem devedesetih dogodila promjena u globalnoj percepciji svijeta, identiteta – ne osobnog, ali nacionalnog – i konstrukcije javnog narativa. Iako se radi o mnogo složenijim procesima nego što je priča o aferi moćnika i podređene, odnos Monice Lewinsky i Billa Clintona, prikazan kroz odnos države, medija i javnosti, koji gledani kroz prizmu roda prikazuju upravo društvenu i sistemsku ukorijenjenost patrijarhata, bio je simbol stvaranja novog narativa, novih medija, i konačno, nove kolektivne svijesti. Upravo u nedavnim događajima, u kojima žene kroz viševalne i višestrujne pokrete ustaju protiv moćnih zlostavljača i traže barem djelić pravde, Lewinsky vidi pokušaj oporavka i integracije ne samo kolektivne traume, nego i onih osobnih priča, koje napokon imaju priliku biti ispričane i dobrodošle u siguran prostor kreiran na društvenim mrežama – luksuz koji sama čitavih dvadeset godina nije imala. 1998. godine netko je drugi, naime – obično On – stvarao priču. Ipak, njezin doživljaj nije klasična priča o žrtvi i predatoru, i hvatanjem vala #MeToo i sličnih pokreta, priznaje Lewinsky, sama bi sebi oduzela mogućnost djelovanja i aktivnu ulogu u tijeku događaja devedesetih, ali i u cijeljenju koje je došlo kasnije, s godinama terapije. Lewinsky nije bila žrtva svoga šefa – iako je u odnosu s takvim disbalansom moći pristanak uvijek upitan – nego prvenstveno patrijarhalnog sustava koji ju je žrtvovao u svrhu očuvanja statusa quo i Clintonove pozicije moći. No ona je također žrtva internetskih nasilnika i medijske klime koja je, do pojave društvenih mreža i virtualnih zajednica, gotovo uvijek vlastiti profit i opstojnost temeljila na lešinarenju i opetovanom žrtvovanju najranjivijih. Anonimnost, koja je oduzeta Monici Lewinsky, poslužila je tisućama kao alat da u samo nekoliko klikova dođu do privatnih detalja njezina života, i to bez ikakvih posljedica. Danas, nakon svojevrsne promjene paradigme, upravo izlazak iz anonimnosti – ali svjesni i kontrolirani, za razliku od Lewinskynog, nasilno nametnutog i destruktivnog – jedna je od legitimnih metoda borbe protiv opresije. Povezivanje putem interneta, iste platforme koja je prije dvadeset godina omogućila identifikaciju s moćnikom te progon i izolaciju žrtve, stvorilo je danas kritičnu masu koja može potaknuti promjene – ne samo promjene ideja i diskursa, nego i stvarne, društvene, političke i financijske posljedice za počinitelje – i vratiti žrtvama moć.

Ipak, borba nije ni približno gotova. Svojim primjerom najbolje to pokazuje upravo Monica Lewinsky, na čiji račun zadnjih nekoliko godina stižu optužbe da nastoji kapitalizirati svoju priču o vezi s moćnim političarem, te kako svojim javnim istupima o internetskom nasilju želi opravdati svoju ulogu ljubavnice. To ukazuje na činjenicu da je mainstream diskurs još uvijek mizogin i lešinarski, iako možda manje nego prije dvadeset godina, kao i na činjenicu da žena, osim ako se i sama ne nalazi visoko u još uvijek patrijarhalnoj hijerarhiji moći, ostaje Druga.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.