sdadmin

Rosa Luxemburg: Bijah, jesam, bit ću

Posted on by sdadmin

Ako postoji neka osoba u revolucionarnoj povijesti koja nas je toliko zadužila svojom dubinom, oštrinom, britkošću, gotovo terapeutskim zastupanjem beskompromisne borbenosti, ali i posebnom vrstom nježnosti u svojoj teoriji, politici, aktivizmu, privatnim odnosima i originalnoj osobnosti, onda je to Rosa Luxemburg. Luxemburg je autorica koju posebno ocrtava, njezinim riječima, “svijet neograničenih mogućnosti”, i taj je moto u teoriji i praksi živjela doslovno. Tome svjedoče njezini brojni politički pamfleti, eseji, članci, analize, knjige  ali i opsežna privatna korespondencija u kojoj upoznajemo osobitost Rose Luxemburg i nevjerojatnu širinu njezinih interesa – književnih, teorijskih, prirodo-znanstvenih, političkih, likovnih.

Još uvijek postoji veliki broj radova pisanih na njemačkom i poljskom jeziku koji nisu prevedeni (preko 75%!), primjerice, na engleski i ta je građa teško dostupna i razasuta po brojnim svjetskim arhivima i knjižnicama (u Bonnu, Berlinu, Varšavi, Amsterdamu, Moskvi, Kaliforniji), tako da u ovom času i ne možemo govoriti da nam je cjelokupno nasljeđe Rose Luxemburg poznato. Izdavačka kuća Verso, uz RLS i entuzijazam Petera Hudisa poduhvatili su se fantastične inicijative da pokušaju u nastavcima serije Kompletnih radova Rose Luxemburg prikupiti do sada javnosti nepoznate i neprevedene rukopise. (Već se u kuloarima čuje da su pronađeni “kontroverzni” radovi koji odstupaju od trenutno poznatih stavova Luxemburg o Ruskoj revoluciji!)

Rosa Luxemburg jedna je od najvažnijih i najkreativnijih socijalističkih spisateljica i marksistkinja uopće i – po mome skromnom sudu – najvažnija autorica u ženskom dijelu teorijskog svijeta koji se bavi radikalnom socijalnom filozofijom, političkom teorijom i kritikom političke ekonomije. U Zürichu je 1897. doktorirala na temi o industrijskom razvoju Poljske, a tezu je objavila godinu kasnije u Leipzigu. Da stvar bude opskurnija, unatoč činjenici da za Poljake Rosa Luxemburg danas uopće ne postoji, teško da možemo govoriti o nekom tekstu koji bolje nudi osnove za proučavanja povijesti Poljske i njezinog ekonomskog razvoja. Rosa Luxemburg je izbrisana, ignorirana, prešućivana, kako to već utabani putovi revizionizma nalažu.

Njezin rad uključuje izvanredne analize kapitalističke akumulacije i odnosa kapitalističke i ne-kapitalističke prostornosti (vidi: Čakardić, “Teorija akumulacije i suvremena luksemburgijanska kritika političke ekonomije”), pisala je i o kolonijalizmu i imperijalizmu, potom brojne tekstove o neraskidivom odnosu demokracije i socijalizma, kritici revizionizma, nacionalnom pitanju, problemima političke organizacije i aspektu “spontanosti”, i tek nekoliko tekstova o tzv. “ženskom pitanju”. Koliko mi je iz dostupne literature poznato, riječ je o samo četiri eseja na tu temu.[1] Što nam ti eseji mogu reći o Luxemburginom feminizmu?

Premda nije napisala mnogo feminističkih tekstova, to nikako ne znači da rad Rose Luxemburg treba izostaviti iz feminističko-revolucionarne historije. Naprotiv, bilo bi veoma pogrešno tvrditi da u njezinim tekstovima, a posebno kritici političke ekonomije, nedostaju brojne reference vezane za razvoj progresivne feminističke politike i ženske emancipacije, kako historijski tako i danas. Tu tezu opsežnije razrađujem u članku “From Theory of Accumulation to Social-reproduction Theory. A Case for Luxemburgian Feminism”.[2] Uskoro će i srpski prijevod tog teksta izaći u časopisu Stvar pa se nadam da će i on koliko-toliko doprinijeti “luksemburgijanskom feminizmu” na ovim prostorima.

Luksemburg se nije u nekoj ogromnoj mjeri posvećivala organiziranju ženskih radničkih grupa, njezin doprinos toj političkoj borbi pomalo je zamagljen činjenicom da je ona obično radila “iza scene”. Premda je gorljivo podržavala organizacijski rad ženskog socijalističkog pokreta, razumijevajući važnost radnog života za žensku emancipaciju, nije smatrala da se – zato što je žena – mora isključivo baviti “ženskim pitanjem” koje je rukovodstvo tretiralo tek kao jedan zasebni politički kanal i ostaviti opće-partijski rad po strani. Obično je svoju podršku ostvarivala kroz suradnju sa svojom bliskom prijateljicom Clarom Zetkin. U jednom od njenih pisama upućenih Zetkin možemo pročitati koliko je bila zainteresirana i uzbuđena zbog ženskog pokreta: “Kada ćeš mi napisati to veliko pismo o ženskom pokretu? Ustvari, molim te makar za jedno malo pismo!”[3] U jednom od govora u kojem problematizira ženski radnički pokret, Luxemburg naglašava: “Mogu se samo diviti drugarici Zetkin […] kako uspijeva iznijeti ovo radno opterećenje”.[4] Konačno, iako se rijetko predstavljala kao feministkinja, u pismu Luisi Kautsky piše: “Dolaziš li na žensku konferenciju? Zamisli, postala sam feministkinja!”[5]

Mogla bih – doista uvijek – uz silno zadovoljstvo misliti naširoko o Rosi Luxemburg, o nekoj od brojnih tema kojima se bavila. Ona mi dođe za jačanje teorijskih mišića i kao neiscrpno vrelo inspiracije, političke, feminističke, teorijske, borbene, ljudske, pjesničke, intimne. Često razmišljam o njezinim borbama, javnim i privatnim, o okršajima koje je vodila u svojim partijskim redovima, s “epigonima”, kako ih je sama nazvala, o tome kako je britko predvidjela put u 1. svjetski rat i pojavu fašizma. Zamišljam i njezine brojne sobe u kojima je živjela, uz svoju mačku Mimi, sobe u kojima su se dogovarale revolucije, komunističke i spartakističke taktike i veliki štrajkovi, zatvore u kojima je provela mnoge dane svoga života i o kojima je puno pisala u svojim pismima. O svemu tome posebno razmišljam na ovaj dan, pomalo melankolično. Na ovaj dan, ovaj kratki esej kroz nekoliko sitnih detalja služi kao skromni podsjetnik na nju i ni približno ne iscrpljuje širinu teme Rose Luxemburg.{slika}

Rosa Luxemburg je rođena u Zamošću u Poljskoj 5. ožujka 1871., ni manje ni više nego u godini Pariške komune. Revolucionarka, bila je članica Socijal-demokratske partije Poljske i Njemačke, Komunističke partije Njemačke i osnivačica Spartakističke lige. Uoči krvavih siječanjskih borbi tijekom tjedna Spartaka po ulicama Berlina ubijena je na današnji dan 15. siječnja 1919. Članovi njemačke socijal-demokratske partije na čelu s Friedrichom Ebertom i uz pomoć svoje špijunske centrale, tzv. “Sekcije 14”, ucijenili su glave Rose Luxemburg i Karla Liebknechta (suosnivač Spartakističke lige) i dali se u potragu za vođama Spartakističkog ustanka. Locirani u ulici Mannheimer Straße 43 uvečer oko 21h uhvatili su ih njemački oficiri, paramilitarna jedinica Freikorps koja ih je odmah potom i ubila. Rosi Luxemburg su puškom smrskali lubanju, i potom mrtvo tijelo bacili u Landwehrkanal. Potpuno neprepoznatljivo tijelo voda je izbacila tek negdje u svibnju 1919. Iduće godine obilježavamo stogodišnjicu njene smrti.

Ponekad mi se čini da su Luxemburgina pisma koja je sastavljala do zadnjeg dana svoje smrti, doslovce do zadnjeg daha, kao i posljednji tekst naslovljen “Red vlada u Berlinu” njezina posmrtna poruka. Snažna, odrešita, britka, neustrašiva, odlučna i – dozvolite mi da odem tako daleko – herojski savršena. Nakon toliko teške i tragične smrti Rose Luxemburg, čini mi se da upravo tu raspoloženost moramo iščitati iz njezinih posljednjih riječi, napose u današnje vrijeme pesimističnog nihilizma, manične afirmacije individualizma i posvemašnjeg reformizma, a kao suvremenu lekciju pisanu u užasna vremena za neki budući revolucionarni podvig koji nas “vadi” i u najtežim razdobljima:

“Red vlada u Berlinu!” Vi tupi panduri! Vaš “red” je sagrađen na pijesku. Revolucija će se već sutra “sa zveketom ponovo uspraviti” i na vaš užas zatrubiti: bijah, jesam, bit ću!


[1]Taktičko pitanje (1902.), Adresa Međunarodnoj socijalističkoj ženskoj konferenciji (1907.), Žensko pravo glasa i klasna borba (1912.) i Proleterka (1914.) 

[2]“From Theory of Accumulation to Social-reproduction Theory. A Case for Luxemburgian Feminism”, Historical Materialism 25 (2017), str. 29-57. 

[3]Adler, Hudis i Laschitza (ur.) 2011, The Letters of Rosa Luxemburg, London: Verso, str. 153.

[4]Luxemburg 2004 [1907], “Address to the International Socialist Women’s Conference” u The Rosa Luxemburg Reader, ur. Hudis i Anderson, New York: Monthly Review Press, str. 237.

[5]Citirano u: Dunayevskaya 1981, Rosa Luxemburg, Women’s liberation, and Marx philosophy of revolution, New Jersey: Humanities Press and Harvester Press, str. 95.

Žrtve seksualnog nasilja u Indiji nezaštićene od daljnje viktimizacije

Posted on by sdadmin

Žrtve silovanja u Indiji i dalje se podvrgava invazivnim testovima koje su Vlada i sudstvo zabranili već godinama ranije, prenosi Thomson Reuters Foundation. Vrhovni je sud 2013. godine presudio da takozvani “test dva prsta”, koji podrazumijeva da liječnik/ica s dva prsta vaginalno provjerava je li žrtva seksualno aktivna, predstavlja kršenje prava na privatnost.

Vlada je godinu kasnije izdala nove smjernice u kojima je odbačena ova praksa, navodeći da “nema nikakvu težinu u slučajevima seksualnog nasilja”. Smjernice također navode istražitelje/ice da se više usredotoče na žrtvu i svjedočenja nego na fizičke pretrage kojima se provjeravaju ozljede genitalnog područja.

No, ovaj se test i dalje nastavlja provoditi, svjedočenjima žrtve daje se tek malo pozornosti, a istražitelji se fokusiraju na genitalne ozljede, ističe više od 50 aktivista/kinja i stručnjaka/kinja u pismu upućenom indijskom ministarstvu zdravstva. “Nedostatak ozljeda često se izjednačava s izostankom napada i negira prava i autonomiju žrtava”, dodaje se u pismu.

Vlada je uvela određene reforme nakon fatalnog grupnog silovanja žene u autobusu u Delhiju 2012. godine, koje je izazvalo bijes u nacionalnoj, ali i međunarodnoj zajednici. Aktivisti/kinje su se ponadali da će nove smjernice poboljšati broj presuda u korist žrtvi, prebacivanjem fokusa na njihova svjedočenja s dotadašnjih ponižavajućih i neefektnih medicinskih testova.

Međutim, u pismu se navodi da je svega nekoliko država izdalo naloge za implementacijom novih smjernica i da ih svega nekoliko zdravstvenih institucija u urbanim područjima koristi i prati u slučajevima seksualnog nasilja. Država Kerala, na jugu Indije, izdala je vlastite smjernice koje i dalje uključuju zastarjeli tekst odbačen na nacionalnoj razini.

“Prema tradicionalnim formama pregleda, ispada da većina žrtava silovanja zapravo nije silovana”, ističe Padma Deosthali, koja je bila ključna savjetnica Vladi tijekom uvođenja reformi 2014. godine.

U odgovoru ministarstva na pismo navodi se kako se provode radionice diljem zemlje kako bi se državnoj administraciji pomoglo u razumijevanju smjernica. Neke su ih države već implementirale, druge su u procesu implementacije. Ako država odbija usvojiti smjernice, ministarstvo će poduzeti potrebne korake, istaknula je SanjeevaKumar, tajnica u ministarstvu.

U izvještaju izdanom krajem prošle godine, koji se bavio utjecajem novouvedenih reformi, Human Rights Watch navodi da su žrtve imale malu ili nikakvu podršku, a liječnici/ce u Rajasthan bolnici su i dalje provodili “test dva prsta”.

Slučaj Tomašević ili koliko je žena (ne)bitna

Posted on by sdadmin

Mara Tomašević, supruga požeško-slavonskog župana i HDZ-ovca Alojza Tomaševića povukla je sve optužbe kojima se istog tereti za čin nasilja u obitelji počinjenog na štetu vlastite supruge koju je 2. listopada 2017. “udarao rukama po glavi, hvatajući ju za vrat i nadlaktice te rukama i nogom snažno odgurnuo”, pri čemu je ona i ozlijeđena. U optužnici podignutoj 3. siječnja 2017.od strane Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, u slučaju Tomašević “okrivljeniku se stavlja na teret da je od listopada 2015. godine do 2. listopada 2017. u obiteljskoj kući, u nakani da omalovaži svoju suprugu, učestalo joj govorio pogrdne riječi prijeteći joj pritom različitim zlom istovremeno ju rukama hvatao za vrat i pljuskao čime je kod oštećenice izazvao osjećaj straha i ugroženosti te povredu dostojanstva.”

Iz navedenog je moguće vidjeti da se slučaj u pitanju ni malo ne razlikuje od mnogobrojnih drugih instanci nasilja prema ženama koje je nažalost sve češće moguće primijetiti u medijima, ali je za razliku od slučajeva ‘običnih nasilnika’ pokrenuo mnogo veću medijsku halabuku od one koja bi se javila da počinitelj, župan i član HDZ-a, u pitanju nije na poziciji na kojoj jest. Medijsku pažnju koju je posljednjih mjeseci plijenio slučaj Tomašević ciljano odabirem nazvati halabukom svjesna svih negativnih konotacija vezanih uz taj izraz, s obzirom da se predominantno prisutan način izvještavanja o nasilnom županu niti ne može nazvati ičim drugim. Daleko od toga da o nasilju u obitelji ne treba javno govoriti, upravo suprotno, no diskurs prisutan u slučaju Tomašević, priču zlostavljane žene, pod izgovorom potrebe o javnom progovaranju o nasilju prema ženama, pretvorio je tek u pokretač radnje novonastale sapunice s HDZ-om u glavnoj ulozi koja je na posljetku najviše naštetila nikome drugome do – Mari Tomašević.

Posljednji u nizu medijima zanimljivih događaja glede slučaja Tomašević, to jest povlačenje svih optužbi protiv Alojza Tomaševića, još jednom je manje istinske pažnje posvetio samom činu nasilja, a Mara Tomašević ponovo je ostala bez medijske pozornosti kakvu zaslužuje. Naime, vidljivo je da, iako je mnogo o njoj napisano te se ista spominje na skoro svakom portalu u Hrvatskoj, njezina situacija upotrijebljena je tek u kontekstu govora o budućnosti Tomaševićeve karijere i odluci HDZ-a o njegovu isključenju iz stranke. Naravno, Tomaševićevo isključenje samo je još jedna od HDZ-ovih dobro promišljenih predstava za javnost kojim se sama stranka nastoji prikazati u pozitivnijem svjetlu, istodobno skrećući pozornost s problema i dalje prisutnog ignoriranja nasilja prema ženama.

Kako prenosi dnevnik.hr: ‘Predsjedništvo i Nacionalno vijeće HDZ-a na sjednici održanoj 21. prosinca 2017. donijelo je jednoglasni zaključak da Alojz Tomašević podnese ostavku na mjesto župana. Na temelju članka 48. stavka 1. i 3. Statuta Hrvatske demokratske zajednice, Predsjedništvo HDZ-a na telefonskoj sjednici održanoj 9. siječnja 2018. jednoglasno je donijelo Odluku o pokretanju stegovnog postupka protiv člana Središnjeg odbora HDZ-a Alojza Tomaševića pred Visokim časnim sudom zbog teže povrede obveze člana HDZ-a (članak 45. Statuta HDZ-a). Predsjedništvo HDZ-a predlaže Visokom časnom sudu izricanje stegovne mjere bezuvjetnog isključenja iz HDZ-a (članak 44. stavak 2. i 5. Statuta). Alojz Tomašević odabrao je krivi put na štetu Požeško-slavonske županije i HDZ-a umjesto da je postupio moralno i politički odgovorno te odstupio s mjesta župana – realno sagledavši okolnosti u kojima se našao te imajući u vidu odgovornost prema biračima i stranci koja ga je kandidirala.” Kao nadopunu navedenom, važno je naglasiti da je i sam predsjednik vlade, Andrej Plenković, od Tomaševića svojevremeno zatražio da podnese ostavku.

Ništa od iznad spomenutog samo po sebi ne bi bilo sporno da se ne radi isključivo o HDZ-ovom pokušaju izgradnje pozitivnog imidža putem iskorištavanja ionako nezavidne situacije Tomaševićeve supruge dok za nju nikoga istinski nije briga. Naime, Mara Tomašević izjasnila se kako je i prije cijele ove medijske pompe o nasilju koje trpi od strane svog supruga “dva puta e-mailom pisala i gospodinu Andreju Plenkoviću, a drugi put sada kad je ponovno izabran za župana. Napisala [je] da osoba koja je nasilna prema svojoj supruzi ne može vršiti dužnost župana. [Nije] dobila nikakav odgovor.” Mail koji je gospođa Tomašević uputila Plenkoviću o čovjeku koji je “obiteljski nasilnik i diže nož na suprugu [te joj prijeti] da će [ju] zadaviti, izbosti, zaklati…” u cijelosti je moguće pročitati ovdje.

Kako bi cijela situacija bila još i gora, po pitanju čitavog slučaja nedavno se oglasila i HDZ-ova ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike Nada Murganić, inače socijalna radnica, prokomentiravši: “To vam je tako u braku. U tim bračnim, osobnim i obiteljskim odnosima, to je dinamika u koju ne mogu ulaziti. Žena vjerojatno ima svoje razloge. To je obitelj, zaista u to ne bih ulazila”. Iako je ubrzo po izrečenom uslijedila i službena isprika te pokušaji opravdavanja vlastite izjave uz izgovor da ju je šira javnost krivo protumačila, Murganić je izrečenim poručila upravo ono što je i samoj Mari Tomašević bilo jasno kada je pred kamerama RTL-a pojasnila da ovakav tretman zlostavljanih žena “svim ženama koje prolaze kroz istu ili sličnu situaciju poručuje: šutite i trpite.” Ako nije posao socijalne radnice da se miješa u slučajeve nasilja, čiji onda jest?

Uistinu, čini se da hrvatskim institucijama najviše i odgovara da zlostavljane žene šute i trpe jer se, od svih strana s kojih je ova priča mogla biti sagledana, najmanje govorilo o razlozima zbog kojih je Mara Tomašević odustala od optužbi. Kao što je vidljivo iz svega priloženog, sustav i dalje nije naklonjen ženama, pogotovo kada se radi o supruzi državnog dužnosnika, kada se istu čak iskorištava u svrhu svojevrsne ‘bombastične’ medijske predstave. Nadalje, ženu je sustav dužan zaštititi te nasilnika udaljiti od nje, što u Hrvatskoj u većini slučajeva ne čini nitko čak i pri izricanju kojekakvih preventivnih mjera ili provođenju sankcija, što je također vidljivo iz činjenice da je Tomaševiću prethodno dodijeljena zabrana pristupa na udaljenosti od 5 metara. Zar je 5 metara ono što smatramo uklanjanjem žene iz nasilne okoline? Također, prijava nasilja često je užasno sporovozan i stresan proces kroz koji žena mora proći dok je nasilnik još uvijek na slobodi i ništa ga ne sprječava da na njoj pokuša iskaliti svoj bijes uzrokovan prijavom. Naposljetku, kazne dosuđene nasilnicima smiješno su male, što znači da je prijava nasilja za ženu često tek vrlo kratkotrajno rješenje problema.

Žalosno je da živimo u društvu u kojem, uzevši u obzir sve iznad navedeno, žena odluči odustati od prijave jer je rizik koji ona donosi mnogo veći od pozitivnih posljedica. Žalosno je da živimo u društvu koje ženu natjera na izjavu poput one Mare Tomašević glede sadašnjih pogleda na situaciju i onoga što bi prema vlastitom mišljenju učinila drugačije: “Možda ne bih ni prijavila nasilje, vjerujte mi. Možda. Jer vidim da se ništa ne pokreće. Trpila bih i dalje, kao što sam i prije.”

Žalosno je da cjelokupni sustav koji bi trebao zaštititi žene predstavlja borbu s vjetrenjačama, koja i dalje iziskuje izuzetnu hrabrost i spremnost na borbu, te čini upravo suprotno od onoga što je njegova dužnost naprosto bacajući žene natrag u ralje nasilja koje su pokušale napustiti. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nedovoljan broj vrtića i jaslica u korelaciji je s nepovoljnim položajem žena na tržištu rada

Posted on by sdadmin

Docentica na Katedri za socijalnu politiku pri Studijskom centru socijalnog rada na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Ivana Dobrotić za Libelu je govorila o usklađivanju roditeljskih i profesionalnih obaveza, odnosno o utjecaju kakav nedovoljan broj vrtića i jaslica ima na vrstu, ali i zaposlenje majki uopće. Dobrotić smatra da obiteljska politika treba voditi računa o kvaliteti obiteljskog života te stvaranju preduvjeta u kojima će buduć) roditelji moći imati željeni broj djece. Navedeno podrazumijeva, kazala je za Libelu, ulaganje u usluge te podršku obiteljima i roditeljstvu, te ulaganja u roditeljske dopuste, novčana davanja obiteljima te promjenu uvjeta na tržištu rada, posebice kada je u pitanju diskriminacija i nepovoljan položaj žena.

Eurostatova publikacija iz studenog 2017. pokazuje da zaposlenost žena opada s brojem djece što se može smatrati vrlo demotivirajućim podatkom za buduće obitelji. Možete li to komentirati?

Da, podaci kojima raspolažemo jasno pokazuju kako stope zaposlenosti žena padaju s većim brojem djece, posebice radi li se o djeci mlađoj od šest godina, dok se kasnije kada djeca krenu u osnovnu školu situacija ponešto popravlja. To je posebice slučaj u zemljama s izrazito familističkim obiteljskim politikama (npr. Češka, Slovačka) koje su dugo inzistirale na politikama dugih dopusta primarno usmjerenih majkama i nisu ulagale u jaslice. Taj je efekt znatno manje prisutan u zemljama poput Švedske gdje postoje znatno razvijenije politike usklađivanja obiteljskih obaveza i plaćenog rada koje jednaku važnost pridaju kako kvalitetnim shemama dopusta koje veliki naglasak stavljaju na aktivnu ulogu oba partnera, tako i kvalitetnim i priuštivim ranim i predškolskim programima gdje se svakom djetetu od prve godine života jamči mjesto u programu.

Koje bi bile vaše preporuke da se nepovoljna situacija za žene na tržištu rada poboljša?

Jedan od segmenata koji traži nužno poboljšanje su svakako usluge, ponajprije rani i predškolski programi, kako njihova dostupnost, tako i priuštivost i kvaliteta, ali i organizacija rada. Primjerice,  predškolske ustanove često prate školski sustav te se ljetni režim rada proteže kroz dva mjeseca. Isto vrijedi i za druge usluge, npr. produženi boravak u školama koji je slabo raširen i roditeljima često slabo priuštiv.

Jedan od velikih problema je sve veći intenzitet rada o kojem se ne govori u tom kontekstu te diskriminacija žena na tržištu rada o kojoj se povremeno progovara, ali se ne djeluje. Istraživanja jasno pokazuju da su veliki intenzitet rada i “krutost” radnog mjesta ključni čimbenici većeg sukoba obiteljskih i poslovnih obaveza. K tome, istraživanja jasno pokazuju da su žene prilikom razgovora za posao izvrgnute različitim oblicima diskriminacije. Primjerice, pita ih se o bračnom statusu i broju djece tijekom razgovora za posao te o namjeri rađanja i planiranja obitelji. Također, žene sporije napreduju na radnom mjestu, a i velikom se broju žena zbog trudnoće i korištenja roditeljskih dopusta još uvijek prekida radni odnos. Sankcije za takve postupke nažalost izostaju, a velik ih broj žena niti ne prijavljuje jer su obeshrabrene i to svakako treba mijenjati. Situaciji uvelike doprinosi tradicionalno poimanje roditeljstva u hrvatskom društvu gdje se podrazumijeva kako je žena primarno odgovorna za brigu o djetetu te u konačnici i tradicionalne roditeljske prakse.

Još uvijek izostaje i naglasak na važnosti aktivne uključenosti očeva u rani odgoj i brigu o djetetu koji se sve više ističe u europskim zemljama budući da se pokazalo kako je to dobro kako za ravnopravniji položaj žena u javnoj i privatnoj sferi tako i za kognitivni i socijalni razvoj djeteta. U tom su segmentu ključni roditeljski dopusti, odnosno uvođenje isključivo očevih dopusta koji su dobro plaćeni i za koje se pokazalo da su jedna od rijetkih mjera obiteljske politike koje mijenja nepovoljan položaj žena u svim do sada spomenutim segmentima.

Govoreći o adekvatnom broju vrtića i jaslica, kakvo je stanje u Hrvatskoj te koji su dijelovi eventualno potkapacitirani?

Broj jaslica i vrtića u Hrvatskoj je nedovoljan. Prema zadnjim dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, tek je 21,4 posto djece jasličke dobi i 59,2 posto djece vrtićke dobi polazilo jaslice i vrtiće u Hrvatskoj. To je znatno ispod barcelonskih ciljeva na području ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja koje postavlja EU, a kojima traži od zemalja članica da barem 33 posto djece jasličke i 90 posto djece vrtićke dobi bude obuhvaćeno predškolskim programima.

Štoviše, Hrvatska stoji najlošije na pokazatelju Europa 2020, a koji govori kako 95 posto djece između četvrte godine života i polaska u osnovnu školu treba biti obuhvaćeno predškolskim programima – 71,6 posto djece kod nas, naspram prosjeka EU28 od 93,9 posto. Za Hrvatsku su karakteristične i izrazite te sustavne regionalne razlike u obuhvaćenosti djece predškolskim programima, pri čemu su u posebno lošem položaju slavonske i slabije razvijene županije u središnjoj Hrvatskoj. Primjerice, u nekim slavonskim županijama svega 5 posto djece polazi jaslice, a  u više od pola jedinica lokalne samouprave u RH uopće ne djeluju jaslice.

Do kakvih posljedica na privatnom, ali i profesionalnom planu roditelja navedena situacija dovodi?

Prvenstveno se roditelji suočavaju s poteškoćama pri usklađivanju obiteljskih obaveza i plaćenog rada. Ne omogućava im se istovremeno roditeljstvo i sudjelovanje na tržištu rada na što je jasno ukazala UNICEF-ova studija iz 2013. godine koja se provodila na reprezentativnom uzorku roditelja predškolske dobi u Hrvatskoj. Postojanje priuštivih i kvalitetnih jaslica i vrtića ključan je preduvjet za sudjelovanje roditelja na tržištu rada. Njihov nedostatak posebice pogađa žene, npr. analize su na hrvatskim podacima jasno pokazale (analiza Dobrotić, Matković i Baran objavljena u Reviji za socijalnu politiku 2010. godine) snažnu vezu između stopa zaposlenosti žena i obuhvaćenosti djece predškolskim programima. Naime, stope zaposlenosti žena bitno su više u županijama s većom obuhvaćenošću djece predškolskim programima, što potvrđuje i veliki broj inozemnih studija.

Dosadašnje analize u Hrvatskoj upozoravaju da neke lokalne sredine jednostavno nisu u mogućnosti same podnijeti izdatke koje traži širenje kapaciteta i sufinanciranje predškolskih programa te bi jedino pojačana i aktivnija intervencija države u to područje, prvenstveno ona financijska, mogla pridonijeti značajnijim promjenama u ublažavanju regionalnih razlika koje imamo u Hrvatskoj, a i doprinijeti općenito rastu obuhvaćenosti djece predškolskim programima.

Što je rezultat nedostatka regulacije i kvalitete segmenta predškolskog odgoja?

Što se tiče kvalitete predškolskih programa, činjenica je da se u Hrvatskoj suočavamo s prevelikim odgojno – obrazovnim skupinama te prevelikim brojem djece po jednom odgojitelju. No, možda nije najtočnije reći da u tom segmentu sustava nedostaje regulacija, pošto imamo Državni pedagoški standard koji je u konačnici i predvidio smanjenje odgojno-obrazovnih skupina i potrebu rasterećenja odgojitelja. Međutim, problem je što se državni standard u praksi ne provodi te općenito ne postoje adekvatni mehanizmi osiguranja kvalitete u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Što se tiče podreguliranosti sustava, to svakako stoji u segmentima poput cijene programa ili kriterija upisa čime se djeca dodatno stavljaju u neravnopravan položaj budući da mogućnosti njihova pristupa predškolskim programima uvelike ovisi o mjestu njihova stanovanja budući da lokalne sredine daju različito izdašne subvencije ili pak socioekonomskom statusu njihova roditelja.  

Kako se ova situacija konkretno održava na kvalitetu radnih prava žena?

Postojanje jasličkih i vrtićkih programa jedna je od ključnih pretpostavki za sudjelovanje roditelja, ponajprije žena na tržištu rada. Na to ukazuju i hrvatska i inozemna istraživanja. Primjerice, analiza Europske komisije iz 2014. godine pokazuje da četvrtina žena u zemljama EU-a je nezaposlena ili radi u nepunom radnom vremenu jer su im predškolski programi nedostupni, a polovina njih zbog toga što su im predškolski programi nepriuštivi.

Koja je korelacija između nesigurnih oblika i part-time poslova i kasnijeg siromaštva žena u starosti?

Rad u nepunom radnom vremenu ima i pozitivne i negativne strane kada govorimo o kvaliteti života žena. Iako se nepuno radno vrijeme često zagovara u neutralnim terminima, u pravilu ga, kada dođe do roditeljstva koriste žene te ono vodi sekundarnom položaju žena na tržištu rada i zadržavanju tradicionalnih obrazaca ponašanja u privatnoj sferi. Istraživanja jasno pokazuju da dok nepuno radno vrijeme u načelu olakšava usklađivanje obiteljskih obaveza i plaćenog rada te smanjuje stres zaposlenika, ono s druge strane vodi brojnim negativnim učincima poput nižeg položaja žena na tržištu rada i manjoj mogućnosti napredovanja te stručnog osposobljavanja, manjoj sigurnosti radnog mjesta te zaradi po satu rada i održavanju tradicionalnih rodnih praksi i uloga u kućanstvu. Također, javljaju se poteškoće prilikom prelaska iz zaposlenosti u nepunom na puno radno vrijeme i dolazi do tzv. nezaposlenosti s nepunim radnim vremenom, a u konačnici i manjih mirovina u starosti.

O aktivistkinjama koje su bile gošće na dodjeli Zlatnog globusa

Posted on by sdadmin

Prošlog vikenda na naslovnicama nedjeljnih novina našle su se sudionice ovogodišnje dodjele Zlatnog globusa, ujedno i  particìpantice inicijative “Time’s Up”.

“Time’s Up” je inicijativa stvorena kao fond za legalnu pomoć manje povlaštenim ženama u njihovoj borbi protiv nedoličnog seksualnog ponašanja. Uz glumice, na dodjeli nagrada, našle su se i aktivistkinje koje se već godinama bore za prava žena. Protiv pozadine od niza optužbi za seksualno zlostavljanje i uznemiravanje izdanih protiv nekih od najmoćnijih muškaraca iz industrije, osam je glumica prisustvovalo ceremoniji u pratnji nekih od najpoznatijih zagovornica protiv seksualnog nasilja, objašnjavajući taj čin: “… željom da se svijetla reflektora pomaknu prema žrtvama, te sustavnom, trajnom rješenju ovoga problema!”

Aktivistkinje, među kojima i osnivačica #MeToo inicijative Tarane Burke, kao i aktivistkinja za radno pravo Al-jen Poo, samo su neke od gošća ovogodišnje dodjele nagrada. Njihov rad, koji ide daleko izvan dosega svečanosti, naglasio je načine na koje se feminizam križa s rasnim pitanjem, pitanjem seksualne orijentacije te cijelim nizom ostalih ženskih pitanja.

Slijede njihove priče.

1. Rosa Clemente u pratnji glumice Susan Sarandon

Rosa Clemente, koja je ceremoniji dodjele nagrada prisustvovala kao pratnja glumici Susan Sarandon, aktivistkinja je i nezavisna novinarka koja se bavi problematikom crnačkih te latino zajednica. Predsjednica je i osnivačica udruge “Know Thy Self Productions”, koja generira brojne građanske inicijative u zajednicama koncentrirajući se na hip-hop aktivizam, prava imigranata te glasačka prava, odnosno motivacije mladih glasača da izađu na izbore. Pogotovo u nebijelim zajednicama.

U 2008. godini, Clemente je bila nominirana za zamjenicu predsjedničkog kandidata Zelene stranke, a danas je studentica doktorskog studija na Sveučilištu u Massachusetts, Amherst.

“Naše sestrinstvo je snažno, oduvijek je bilo tako. Međutim, sada trebamo muškarce kao saveznike i sudionike u borbi protiv seksualnog nasilja.”, rekla je Clemente u intervju za Access Hollywood u nedjelju navečer. “I razlog tom savezništvu ne može biti taj što imaju kćeri ili majku – razlog mora biti taj što sva ljudska bića zaslužuju pravo na dostojanstvo, nebitno rade li na holivudskom setu ili u KFC-u, nebitno jesu li majke iz Južnog Bronxa ili one s Beverly Hillsa!”    

2. Ai-jen Poo u pratnji glumice Meryl Streep

Ai-jen Poo, koja je svečanosti prisustvovala u pratnji Meryl Streep, dugogodišnja je zagovornica prava kućanica te kućanskih radnika, kao i svih ostalih uključenih u obiteljsku skrb – polje kojim velikom mjerom dominiraju žene, često isključene iz saveznih i državnih Zakona o radu.

Trenutno, Ai-jen Poo je direktorica “National Domestic Workers Alliance” te suvoditeljica kampanje “Caring Across Generations” koji služe kao generator pomoći kućanicama i kućanskim radnicima/ama u segmentu pružanja pravne pomoći, olakšavanja komunikaciju među radnicima te podižući svijest o problemima s kojima se suočavaju svi u istom polju zanimanja. 

Poo je, inače, predvodila zakonodavnu kampanju koja stoji iza donošenja “Zakona o obiteljskim radnicima” u New Yorku, pravnog okvira koji jamči određene zaštite svim kućanicama i kućanskim radnicima/ama. Zbog svog aktivizma nagrađena je 2014. godine prestižnom “MacArthur Fellowshipom” nagradom, te imenovana jednom od 100 najutjecajnijih osoba na svijetu Times magazina 2012. godine.

3. Tarana Burke u pratnji glumice Michelle Williams

Tarana Burke, koja je svečanosti prisustvovala kao pratnja Michelle Williams, pokrenula je “MeeToo” kampanju  puno prije no što je hashtag, uopće, postojao. Godine 2006. utemeljila je organizaciju mladih “Just Be Inc.” s misijom edukacije mladih, nebijelih djevojaka po pitanju zdravlja i njihove dobrobiti. Godinu kasnije, pokrenula je “Me Too” kampanju kao pokret za stupanjem u kontakt sa žrtvama seksualnih napada u neprivilegiranim zajednicama.

Trenutno, Burke je viša direktorica “Girls for Gender Equity” u New Yorku, te je i dalje angažirana u #MeToo pokretu. Prošle jeseni, gostovala je na Ženskoj konferenciji u Detroitu , a bila je i imenovana “Razbijačem tišine” kojom ju je Time magazin prošle godine proglasio osobom godine.

“MeToo je moćan pokret isključivo zato što se netko prepoznao u njemu, rekao “I ja isto!”, te promijenio putanju ozdravljenja nakon toga!”, izjavila je Burke u listopadskom intervju za Democracy Now. “Cilj #MeToo kampanje je doprijeti do mjesta gdje drugi ljudi ne bi išli, isporučiti poruku te riječi ohrabrenja žrtvama seksualnog nasilja, onoga o čemu bi mnogi radije šutjeli!”  

4. Saru Jayaraman u pratnji glumice Amy Poehler

Saru Jayaraman, koja je svečanosti dodjele Zlatnog globusa prisustvovala u pratnji glumice Amy Poehler, odvjetnica je najpoznatija po svom angažmanu u borbi za bolja i poštenija primanja radništva u restoranima s niskim plaćama.

Jayaraman, predsjednica “Restaurant Opportunities Centers United”, proslavila se pružanjem podrške preživjelim zaposlenicima “Windows on the World”, restorana koji se nalazio u WWC-u prije terorističkog napada 11. rujna 2001. godine. Kada je menadžment navedenog restorana raspisao radne natječaje za ostale poslovnice nakon terorističkog čina, prijave za posao preživjelih radnika/ca su većinom odbijene, prema Bloombergu. Odvjetnica je kao reakciju na taj potez, organizirala i koordinirala prosvjede protiv lanca restorana, što je u konačnici rezultiralo time da je tvrtka udvostručila broj bivših zaposlenika/ca “Windows on the World”.

Centar za američki napredak nazvao je Jayaraman jednom od “Top nebijelih žene koje treba pratiti” u 2013.godini. 

5. Billie Jean King u pratnji glumice Emme Stone

Billie Jean King, koja je u nedjelju navečer bila pratnja glumice Emme Stone, bivša je profesionalna tenisačica koja se borila za rodnu ravnopravnost, kao i prava LGBTQ zajednice na teniskom terenu i van njega. Dosljedno se zalagala za isplatu plaća sportašicama, a kasnije je postala jedna od prvih poznatih gej sportašica.

Godine 1973.  King je odigrala ikonski meč nazvan “Battle of Sexes”  protiv bivšeg profesionalnog igrača Bobby Riggsa te ga osvojila – pobijedivši. Osnovala je “Women’s Tennis Association” , te “Women’s Sports Foundation” . Godine 1975. imenovana je Time-ovom osobom godine, a 1990. godine uključena je u “National Women’s Hall of Fame”.

“Odlučila sam u dobi od 12 godina da ću se boriti za jednaka prava i mogućnosti dječaka i djevojčica, kao i muškaraca i žena do kraja svog života”, izjavila je King na NLO Women’s Summitu 2016. godine. “Tenis je bio moja platforma, ali ne i moja misija u životu – moja stvarna misija bila je pomicati prava oba roda prema naprijed!” 

6. Calina Lawrence u pratnji glumice Shailene Woodley

Calina Lawrence, koja je svečanosti dodjele Zlatnog globusa prisustvovala u pratnji glumice Shailene Woodley, članica je Suquamish plemena i dolazi iz Washingtona. Lawrence je glazbenica koja koristeći svoju umjetnost se bori protiv rasne nepravde, nasilja prema ženama, te pogrešnog predstavljanja indijanskih Amerikanaca u obrazovanju i mainstream medijima.

Lawrence je izjavila kako se nada da će njezino pojavljivanje na Zlatnom globusu osvijetliti nepravdu s kojom se suočavaju autohtone zajednice. “Kao žena domorotkinja, apsolutna mi je čast stajati u znak solidarnosti sa ženama inicijative #TimesUp te krenuti zajedno prema naprijed.”, napisala je na Facebooku. “Za naše žrtve nasilja, nestale i ubijene žene domorotkinje, njihove obitelji i prijatelje, njihove zajednice koje još uvijek čekaju priznanje i pravdu – vidimo vas i volimo vas, te ćemo nastaviti činiti što možemo da vas uključimo u ovaj posao!”

7. Mónica Ramírez u pratnji glumice Laure Dern

Mónica Ramírez, koja je svečanosti dodjele Zlatnog globusa prisustvovala u pratnji glumice Laure Dern, civilna je odvjetnica i autorica koja se više od 20 godina bori za prava žena, radništva i latino zajednice. Njezin je rad usredotočen na pitanja politike koja utječu na latino žene, uključujući rodni jaz u plaćama.

Ramírez je suosnivačica i predsjednica odbora National Farmworker Women’s Alliance  (također poznatog i kao Alianza Nacional de Campesinas). Trenutno je zamjenica direktora Vijeća za rad i napredovanje u Latinskoj Americi te je članica Nacionalnog latino instituta za reproduktivno zdravlje.

“Najiznenađujuća stvar vezana uz moj posao je i ona najbitnija. Naučila sam kako ne posjedujem “pravu strategiju” ili “pravi način” za rješavanje ili rješenje većine društvenih problema koji egzistiraju i danas u našoj zemlji “, rekla je  Ramírez u listopadu za HuffPost. “Nitko od nas ne može raditi sam, zato sam zahvalna što u svom radu imam sreće raditi uz nevjerojatne članove zajednice, kao i ostale partnere u potrazi za pravdom latino zajednice i ostalih ljudi u našoj zemlji!”

8. Marai Larasi u pratnji glumice Emme Watson

Marai Larasi, koja je svečanosti dodjele Zlatnog globusa prisustvovala u pratnji glumice Emme Watson, aktivistkinja je protiv nasilja prema ženama, posebice crnkinjama i manjinskim ženama, već više od dva desetljeća.

Larsi je trenutno izvršna direktorica crne feminističke skupine Imkaan u Ujedinjenom Kraljevstvu, koja djeluje kako bi se spriječilo i reagiralo na nasilje nad ženama i djevojčicama kroz istraživanje. Njezina postignuća osigurala su joj mjesto na Guardianovoj “World Pride Power” listi 2013. godine koja slavi najutjecajnije osobe u LGBTQ zajednici.

“Ako nam je cilj okončati nasilje prema ženama i djevojčicama te stvoriti istinski jednak svijet, moramo početi stvarati seizmičke promjene u našim društvenim normama”, napisala je Larasi prošloga tjedna na blogu UN Women. “Ovdje nije samo riječ o transformaciji sustava vjerovanja i ponašanja u pogledu spola, već i adresiranju prema ostalim normama, kao na primjer, po pitanju etničke pripadnosti, klase, invaliditeta – koji sve pridonose održavanju ugnjetavajućega sustava!”

Prevela i prilagodila: Martina Raos

UN revidirao smjernice za seksualnu edukaciju

Posted on by sdadmin

Prošlo je gotovo desetljeće od kada je UNESCO prvi puta objavio Međunarodne smjernice za seksualnu edukaciju 2009. godine.

Prema riječima Audrey Azoulay, generalne direktorice UNESCO-a, i dan danas velik broj mladih, na prijelazu iz djetinjstva u adolescenciju, dobiva netočne, nepotpune ili prosuđivačke informacije o seksualnosti koje utječu na njihov fizički, društveni i emocionalni razvoj. Ovakav neadekvatan pristup doprinosi ranjivosti i izloženosti mladih osoba iskorištavanju i ostalim štetnim posljedicama, ali i predstavlja i neuspjeh društva da mladima osigura podršku i pomoć.

Ove revidirane i nadopunjene smjernice za seksualnu edukaciju donose nove dokaze učinkovitosti i reafirmiraju poziciju seksualne edukacije u kontekstu ljudskih prava i rodne ravnopravnosti.  One promoviraju strukturirano učenje o seksu i vezama u pozitivnom i afirmativnom obliku usmjerenom na najbolji interes mlade osobe. Iznoseći osnovne komponente učinkovitih programa seksualne edukacije, Smjernice omogućuju pojedinim državama da kreiraju cjelovite kurikulume koji će imati pozitivan utjecaj na zdravlje i dobrobit mladih.

Novo revidirano izdanje Međunarodnih smjernica za seksualnu edukaciju možete pronaći ovdje!

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org