Harvey Weinstein i ekonomija pristanka

Kada se pojavila priča o Harveyu Weinsteinu, sjetila sam se nečega što mi je rekla majka kada sam bila mala djevojčica: da bi bila slobodna žena, moraš biti financijski nezavisna. Bila je u pravu. Studirala sam ekonomiju na koledžu u New Yorku kako bih postala investicijska bankarica. Iskreno, željela sam slobodu koju novac može kupiti.

Predomislila sam se dok sam radila za Goldman Sachs kao sezonska analitičarka. Odlučila sam, ako me svijet treba kako bih prodavala sate svoga života u razmjenu za pristup onomu što je odavno besplatno – hrana, voda, sklonište – željela sam raditi u najmanju ruku nešto što će mi biti uzbudljivo. Svakako, to je privilegirana pozicija. No, kao mlada žena došla sam do takvoga zaključka.

Na koledžu sam otkrila glumu i snimanje filmova, i što sam više uranjala u to, sve više sam se sviđala sama sebi. Više sam slušala. Bila sam empatičnija i maštovitija. To su kvalitete čija je vrijednost kulturalno u opadanju; naša kultura voli one koji su “proaktivni” i koji pričaju i koji stvaraju profit, a da se ne osvrću na to što netko pati zbog posljedica njihovog djelovanja – a obično pate siromašni ljudi, ne-bijeli ljudi i žene. Gluma je za mene bila plemenit posao, a možda pomalo i čin otpora.

 

Naravno, Hollywood mi je donio okrutno buđenje iz takve vrste idealizma. Brzo sam shvatila da velik dio grada funkcionira doslovno na traffickingu ili prostituciji mladih žena (roba koja beskrajno pristiže i za kojom postoje beskrajni zahtjevi). Oni koji pričaju priče – ljudi koji posjeduju ekonomsku i umjetničku moć – velikom većinom su bijeli, heteroseksualni muškarci. U 2017. godini, žene su u Američkoj redateljskoj udruzi zastupljene sa samo 23 posto, a ne-bijele osobe sa samo 11 posto.

Heteroseksualni, bijeli muškarci obično pišu priče (scenarije) iz svoje perspektive, što znači da su u tim “pričama” ženska perspektiva i iskustvo općenito podzastupljeni. Čak im nužno nisu potrebna ni imena; primjerice, išla sam na audicije za uloge “Bikini Babe 2” i “Blonde 4”. Ako su ženske uloge te sreće da imaju imena, obično su napisane tako da samo postavljaju pitanja koja potiču muški monolog ili budu brzo ubijene u funkciji razvijanja zapleta.

Jednom, dok sam stajala u redu za neku otvorenu audiciju za horor film, sjećam se da sam ugledala svoj odraz u ogledalu i shvatila da sam obučena kao seksualni objekt. I čini se da su tako bile obučene sve žene koje su došle na audiciju za ulogu “Medicinske sestre”. Na nekoj smo razini internalizirale ideju da nam je bolje prodati ono što se želi, ne našu umjetnost ili našu kreativnost – već naša tijela.

Negdje u to vrijeme, sjećam se kako sam sjedila na nekom neformalnom okupljanju gdje je heteroseksualni, bijeli muški aktivist rekao: “Naš rod i rasa imaju svu moć. Tako da ukoliko želiš seks sa ženom, trebaš pitati i dobiti njezin verbalni pristanak.” Nastavio je: “Ako ta žena nije bjelkinja, nju ugnjetavaju i rod i rasa, onda moraš pitati dva puta.” Njegova bukvalnost je bilo besmisleno reduktivna, a njegov deklarativan ton odbojan, no cijenila sam što je pokušao artikulirati kako je komplicirano pregovarati s nevidljivim silama privilegije i moći kada se radi o seksualnim susretima. Pokušavao je pomoći drugim mladim muškarcima kako bi shvatili zašto je svakoj ženi ponekad teško pronaći svoj glas i reći “ne” u kulturi koja ju je naučila da ne vjeruje sebi ili da sebe vrednuje kroz muško odobravanje.

Iz tog sam razdoblja izašla razmišljajući o dinamici moći u Hollywoodu. Ako su se audicije za uloge uglavnom svodile na muško odobravanje, a same priče bile narativi s kojima se nisam uvijek politički ili moralno slagala, onda je za mene jedini način da djelatnije navigiram kroz Hollywood bio taj da priče počnem pričati/pisati sama. To je lako reći, a vrlo teško izvesti. Prestala sam odlaziti na audicije. Imala sam posao preko dana, a noći i vikende provodila u knjižnici čitajući knjige o pisanju scenarija. Radila sam to godinama. Na kraju sam bila ko-scenaristica i imala sam glavnu ulogu u dva filma i bila sam jako sretna što su bili izabrani u program Sundance filmskoga festivala 2011. godine.

 

Pišem vam ovu kratku povijest zato što mislim da je važno razumjeti da kada me je Harvey Weinstein pozvao da se nađemo 2014., na neki način sam bila u drugačijoj poziciji od mnogih žena koje su to prošle prije mene.

I ja sam otišla na taj sastanak razmišljajući da će mi se život možda promijeniti na bolje. I mene je pozvao da se nađemo u hotelskom baru. Također, sastala sam se s mladom asistenticom koja me je obavijestila da će se sastanak odviti gore u njegovom apartmanu budući da je jako zaposlen. I ja sam osjetila nelagodu, no umirila me prisutnost druge žene mojih godina. I ja sam osjetila užas u dnu stomaka kada je asistentica izašla iz sobe, a ja sam iznenada ostala sama s njim. I mene je pitao želim li masažu, šampanjac, jagode. I ja sam sjedila na toj stolici paralizirana od straha kada mi je predložio da se zajedno istuširamo. Što sam mogla učiniti? Kako da ne uvrijedim ovog moćnog čovjeka koji me može uzdići ili uništiti?

Bilo je jasno da za njega postoji samo jedan smjer u kojemu želi da ide ovaj susret, a to je bio seks ili neka verzija erotske razmjene. Uspjela sam se sabrati, iako su mi živci treptali, ruke se tresle, a grlo stisnulo, izašla sam iz te sobe.

 

U ovom trenutku brojne žene izlaze sa svojim pričama o tome kako ih je maltretirao ili zlostavljao Weinstein. Sve one su hrabre, uključujući i one koje nisu uspjele izaći iz te sobe. Što se mene tiče, mislim da sam uspjela izaći zato što sam tamo došla kao glumica, ali i kao spisateljica/autorica. Od te dvije moje uloge, autorica je bila ta koja je ustala i otišla. Jer autorica je znala da čak i ako joj ovaj vrlo moćan muškarac nikada ne da posao u bilo kojem od njegovih filmova, čak i ako dospije na “crnu listu” za druge filmove, ona može sama raditi svoj posao, pod vlastitim uvjetima i tako sačuvati krov nad glavom.

 

Ovo pišem zato što je u jeku hrabrih svjedočenja važno razmisliti o ekonomiji pristanka. Weinstein je bio “ključar” (gatekeeper) koji je glumicama mogao omogućiti karijeru kojom bi financirale svoj život i živote svojih obitelji. Mogao te je učiniti slavnom, što je jedan od nekoliko načina da žene steknu određenu količinu moći i glasa u patrijarhalnom svijetu. One su to znale. On je to znao. Također, Weinstein je mogao srediti da te žene više nikada ne rade ukoliko bi ga ponizile. To nije samo umjetničko ili emocionalno progonstvo – to je i ekonomsko progonstvo.

Osim toga, važno je imati na umu odakle dolazi ta neravnoteža u moći. U SAD-u, ženama je dopušteno da imaju kreditne kartice s vlastitim imenima tek prije 43 godine. Muškarci su imali prednost od dva desetljeća (kreditna kartica je izumljena 1950.). 1960-ih žene su morale priložiti supotpis [tj. odobrenje] supruga za svaku kreditnu prijavu. Zapanjujuće je to što su žene tek nedavno dobile financijsku autonomiju. Ovo je, naravno, povezano s činjenicom da žene također nisu imale ni tjelesnu autonomiju. Suprug je smio tući ženu ili imati seks s njom bez njezinog pristanka bez zakonskih posljedica sve do 1970-ih.

Za mene, ovo se može sažeti na sljedeće: ono što se događa u hotelskim sobama i uredima diljem svijeta (u svakoj industriji) između žena koje traže posao ili ga pokušavaju zadržati i muškaraca koji imaju moć da im ga daju ili oduzmu, egzistira u sivoj zoni u kojoj riječi kao što je “pristanak” ne mogu potpuno zahvatiti kompleksnost ovakvih susreta. Zato što je pristanak funkcija moći. Mora postojati ravnoteža u moći da bi se mogao dati/dobiti pristanak. U brojnim slučajevima žene nemaju tu moć jer im je egzistencija u opasnosti i jer pripadaju rodu koji je svakodnevno opresiran, u nevidljivom ratu protiv svega što je feminino – žena i ljudi koje se ponašaju ili oblače ili razmišljaju ili osjećaju ili izgledaju feminino.

 

Ovo je moćan trenutak kada hrabri ljudi počinju govoriti o tome kako su bili povrijeđeni, što je iznimno teško učiniti jer znači prolazak kroz baruštinu srama na koji su te prisilili da ga osjećaš. Svi i sve one me inspiriraju. Trebali bismo pustiti da nas njihova snaga vodi prema naprijed, što znači započeti mnogo širi razgovor o ulozi ekonomske nejednakosti koja ja često prisutna u kulturi silovanja.

Muškarci posjeduju većinu svjetskog bogatstva. Zapravo, samo osam muškaraca posjeduje istu količinu bogatstva kao 3,6  milijardi ljudi koji čine siromašniju polovicu čovječanstva, od kojih većinu, prema Oxfamu, čine žene. Kao rod u cjelini, žene su siromašne. To znači da će, dijelom, zaustavljanje seksualnog nasilja uključivati borbu za ravnopravnost u plaćama. To također znači da se žene i muškarci koji imaju moć moraju osvrnuti oko sebe i zapošljavati više žena, posebno ne-bijelih žena, i posebno žena koje nisu odrasle kao ekonomski privilegirane.

Drugi važan iskorak za sve nas moglo bi biti pričanje i konzumiranje različitih priča. Ako ne želite biti dio kulture u kojoj je seksualno nasilje jako rašireno, ne kupujte kartu za film koji to promovira. Kriva sam poput svih drugih. Nekada je lijepo isključiti se i gledati film koji nam odvlači pažnju. No, možda je došlo vrijeme da zamislimo više filmova koji neće eksploatirati ženska tijela ili nasilje nad ženskim tijelima u svrhu bolje prodaje. Filmove s rodnom i rasnom ravnotežom koja bolje odražava svijet u kojemu stvarno živimo. To su izazovi s kojima se, kao autorica serijala, pokušavam suočiti i nisam još ni približno zatvorila jaz između onoga čemu težim i onoga što sam postigla.

 

Sjediš na toj stolici u toj sobi trpeći maltretiranje ili nasilje od moćnog muškarca dijelom i zbog toga što kao žena ne vidiš drugo rješenje. U romanima koje čitaš, u filmovima koje gledaš, u pričama koje ti pričaju od rođenja, žene tako često loše završavaju. Za nas sve bi u ovom trenutku stvarno opasno bilo kada bismo razdvojili ono što su učinili Cosby, Ailes, O’Reilly ili Weinstein od kulture koja i dalje dopušta dramatičnu neravnotežu moći. Ne radi se o tim zlim muškarcima. Ne radi se o toj prljavoj industriji. Radi se o nehumanom ekonomskom sistemu čiji smo dio svi/sve mi. Kao proizvođači_ce i kao konzumenti_ce. Kao pripovjedači_ce i kao slušatelji_ce. Kao ljudska bića. To je vrlo neugodna istina. No možda je ta nelagoda ono što nam treba da krenemo u smjeru humanog svijeta u kojemu bismo sve i svi mogli slobodno dati svoj pristanak.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Pokrenuta inicijativa da se tuzlanski aerodrom zove po prvoj bh. pilotkinji

Sarajevski otvoreni centar (SOC) uputio je inicijativu Skupštini Tuzlanskog kantona da se Međunarodni aerodrom u Tuzli imenuje po prvoj pilotkinji u Bosni i Hercegovini – Fatimi Mušić.

Fatima Mušić je bila prva pilotkinja u Bosni i Hercegovini. Bila je članica Aerokluba Sarajevo od 1948. godine, a obuku je završila u Prvoj klasi pilotske škole Aerokluba Sarajevo i 11. septembra 1950. dobila svjedočanstvo – uspješno je okončala školu nakon 95 letova.

Aeroklub Sarajevo je tokom proteklih godina prikupljao podatke o svojim članovima i članicama, a ovdje navodimo samo nekoliko imena izvrsnih pilotkinja za koje je važilo da su bile bolje od svojih muških kolega. U pitanju su: Zlata Hadžiabdić, Milena Blagojević, Judita Bušić, Miranda Čičak, Vojka Marić, Ines Martinović i druge.

“Smatramo da bi imenovanje aerodroma u Tuzli po prvoj pilotkinji Fatimi Mušić bila sjajna prilika da se simbolički podigne glas u borbi protiv zaboravljanja i zanemarivanja rada, zalaganja i doprinosa velikih bosanskohercegovačkih žena našoj kulturi, nauci, sportu, umjetnosti i društvu u cjelini“, saopćili su iz SOC-a.

Podsjećamo, poslanici Stranke demokratske akcije (SDA) Muamer Zukić i Midhat Čaušević uputili su inicijativu da se Međunarodni aerodrom u Tuzli imenuje po prvom predsjedniku Republike Bosne i Hercegovine Aliji Izetbegoviću.

Skupština TK još uvijek nije razmatrala inicijativu, ali će se ona naći na dnevnom redu na nekoj od narednih sjednica.

Visoki predstavnik u BiH Paddy Ashdown 2005. godine spriječio je preimenovanje Međunarodnog aerodroma Sarajevo u aerodrom Alije Izetbegovića. On je tada najavio i postupak kojim će se osigurati da svi međunarodni aerodromi u BiH mogu biti preimenovani samo nakon opsežnih konsultacija i odobrenja nadležnih institucija na državnom nivou.

Brazilski kongresni odbor traži potpunu zabranu pobačaja

Brazilski kongresni odbor, vođen evangeličkim kršćanima, glasovao je prošlog tjedna za zabranu pobačaja u svim situacijama, uključujući slučajeve silovanja i životne ugroze majke. Odluka je donesena s osamnaest glasova za i jednim glasom protiv. Taj je jedan glas bio glas jedine žene prisutne tijekom sjednice, Erike Kokay iz Radničke stranke, koja je odluku nazvala pokušajem odbora u kojemu većinu čine anti-shoice evangelisti.

Pobačaj je u Brazilu ilegalan, osim u slučajevima kada je trudnoća rezultat silovanja ili ugrožava život žene. Uz to, Vrhovni je sud 2012. godine dopustio pobačaj kada se uspostavi da fetus ima anencefaliju.

Više od milijun pobačaja izvršava se svake godine u Brazilu u nesigurnim klinikama, što tisuće žena dovodi u bolnice zbog loših posljedica takvih procedura, Vladina je procjena. No, čak i ove vrlo ograničene mogućnosti prekida trudnoće postale su metom napada rastućeg evangeličkog vijeća u Kongresu koji je doveo do konzervativnih trendova u odlukama koje se tiču socijalnih pitanja, javlja Thomson Reuters Foundation.

“Obrana pobačaja je, svidjelo se to vama ili ne, sotonistička, dijabolički i destruktivan potez”, rekao je evangelički kongresmen, pastor Eurico, pokazivajući repliku 12-tjednog fetusa.

Da bi se pobačaj zabranio u svim slučajevima, potrebne su dvije trećine glasova u oba dijela Kongresa, budući da je prijedlog dio ustavnog amandmana.

NaRodna partija šaha

Domaći obožavatelji treš-supkulture nedvojbeno su propustili mnogo ako im je promakao jedan od najnovijih doprinosa tom korpusu na ovdašnjoj sceni – emisija Božanstvena komedija Laudato TV-a. Intencija protagonista emisije doduše nije bila stvaranje treš-uspješnice, kao što to vjerojatno nije bio slučaj ni kod Walkera, teksaškog rendžera, ili Krim tima 2, no učinak je tim autentičniji. Programu koji kombinira razgovore s raznolikim asortimanom sugovornika i sugovornica (pretežno s desne strane političkog spektra) te nemušte tobože-komične skečeve i časkanja u studiju, stereotipnog humora lišenog ikakve spontanosti (nalik onome Nad lipom 35, ali bez samosvijesti o toj razini, karakteristične za Nad lipom), službeni je cilj da pokaže “svježe, kreativno lice Crkve” kroz “otvorene razgovore o različitim društvenim temama”, te navodnim elementima satire ismijava “određen[e] idej[e] koje urednički trio smatra štetnima”. Lako je moguće da negdje i postoje gledateljice i gledatelji u čijim očima ekipa Božanstvene komedije uspijeva kako u duhovitosti, tako i u proklamiranim ciljevima, no osobno bih realizaciju okarakterizirao prije kao balansiranje po onoj finoj nijansi susramlja na granici urnebesno smiješnog i nelagodno negledljivog, karakterističnoj za produkte obožavane u treš-supkulturi. Ipak teško da bih odlučio posvetiti tom fenomenu nekoliko kartica teksta da nije i jedne odlične ironije. Ironiju, naime, volim, na nju sam slab – smješnija je, pa, ako hoćete, i poučnija od stupidnih gegova koji su je ovaj put donijeli.

U jednoj od nedavnih epizoda Božanstvene komedije, u skeču koji je prenio i notorni narod.hr portal, ekipa se emisije tako odlučila obračunati sa središnjim baukom imaginarija tog portala – rodnom ideologijom. Tretman te zloglasne kovanice, u biti pseudoznanstvenog praznog označitelja, lansiranog u opskurantskim krugovima koji ga prema potrebi vežu uz različite dosege rodne i feminističke teorije, ali i druge elemente suvremenih humanističkih znanosti ili emancipacijskih političkih kretanja, zapravo je dosadno predvidljiv. U banalnoalegorijskoj analogiji s partijom šaha (koji protagonisti skeča igraju, pri čemu jedan,  reprezentirajući “rodnu ideologiju”, infantilno odbija igrati po pravilima) apostrofirani su svi klišeji – od tobože kaotičnog i posve proizvoljnog skakanja između dostupnih (rodnih/šahovskih) uloga pa do ničim izazvanog spomena jednoroga, obligatorne tako-strašno-duhovite i pseudo-politički korektne aluzije na homoseksualnost. Ništa u tom skeču dakle ne bi bilo naročito vrijedno spomena da nije reinkarnacije one povijesne situacije u kojoj i seoske lude mogu nehotično postati proroci. Odnosno, bio bi to jedan najobičniji antidženderistički pamflet, da nije proradio onaj dekonstrukcijski aksiom – da diskursi koji inzistiraju na esencijalizmu u pravilu podrivaju sami sebe vlastitim nerješivim proturječjima.

Gdje se taj fenomen javlja u ovom skeču? U njegovom središnjem manifesnom sadržaju, u šahu. Od svih mogućih situacija na kojima su mogli graditi alegorijsku afirmaciju esencijalističkog pristupa rodu i njegove prirodne determiniranosti, božanstveni komičari odabrali su ponajgoru – onu igre. Igra je, kako nas podsjeća Wittgenstein, primjer konvencionalnosti par excellence. Upravo je čuvena njegova rasprava o ambivalenciji između činjenica da je igra nužno konstitutivno određena obvezujućim pravilima, te da su ta pravila tek konvencionalna i neizbježno varijabilna čak i unutar igre. A igra šaha, među svim ostalim mogućim igrama koje su se mogle odabrati, dodaje i dodatan sloj ironije. Naime, upravo je primjerima iz šaha svoju teoriju nastojao dočarati jedan od glavnih pra-prethodnika “dženderističkih” teorija protiv kojih ratuju naši neduhoviti ratnici, Ferdinand de Saussure.

Povlačeći analogiju između jezičnog znaka i šahovske figure, baš kao što božanstveni komičari povlače između rodne uloge i šahovske figure, De Saussure podcrtava činjenicu da narav šahovske figure ne proizlazi ni iz čega inherentnog. Za igru šaha, napominje, potpuno je irelevantno je li neka figura drvena ili bjelokosna, sve što je važno proizlazi samo iz njezinog odnosa prema ostalim figurama u igri. Dapače, možemo ga i dopuniti: u situaciji uvođenja druge kraljice u “isti tim” (kada pješak dosegne nasuprotnu stranu šahovske ploče pa se igrač odluči zamijeniti ga kraljicom) nerijetko se dogodi – znat će oni koji su amaterski igrali šah i mimo PC-a – da druge figure jednostavno nema, pa dobiva zamjenu: figuricu iz kakve druge igre, žeton, upaljač ili neki ini predmet opće uporabe. No nepodudarnost “urođenih osobina” ne mijenja činjenicu da taj predmet u referentnim okvirima partije šaha postaje kraljica, s obzirom na to da zauzima njezinu funkciju i njezin razlikovni odnos spram ostalih figura.

Nadalje, značenje i vrijednost figura – ističe de Saussure – u partiji šaha nisu ni nepromjenjivo određeni njihovim nazivom i inicijalnim svojstvima, već se redeterminiraju iz poteza u potez te u svakom pojedinom odsječku partije proizlaze isključivo iz stanja na terenu i međuodnosa s položajem i mogućnostima svih ostalih figura. Iako pravila postavljaju osnovne okvire, unutar tih okvira može se odviti beskonačno mnogo različitih izvedbi u kojima će značenje i vrijednost naoko istih figura biti i drastično različito. No ako bi netko skrenuo pozornost na činjenicu da su u pozadini tih različitih izvedbi ipak čvrsta pravila, vrijedi se vratiti Wittgensteinu i podsjetiti da pravila nisu oduvijek (ni zauvijek). “Šah postoji oduvijek” iskaz je analogan onome da oduvijek postoje i dva tobože diskretno odvojena, prirodno zadana i nepromjenjiva spola, čime bi se koncept roda pokazao izlišnim. No točnost obiju izjava ovisi o historijski potpuno nekritičkom ocrtavanju kontinuiteta (kao i kod drugih “oduvijek” tvrdnji). Naime, iako je šah – baš kao i vjekovna Hrvatska – po nekim tvrdnjama u igri još od stoljeća sedmog, kada se igra njemu nalik bilježi u Indiji, ili čak i od ranije, računaju li se neke usporedive u Kini, njegov europeizirani oblik ustalio se tek u petnaestom stoljeću, a današnja pravila standardizirana su u devetnaestom. No s druge strane standardizacije tih pravila i njihove institucionalizacije u šahovskim savezima i olimpijskim odborima odvijao se i obrnuti narativ – zajednice igrača modificirale su inačice igre, pa ih je danas na životu od nekoliko desetaka pa do, po nekim procjenama, više od dvije tisuće, ne računajući još i brojne druge šaholike igre. Rod je stoga doista usporediv sa šahom, ali ne na način kako to karikiraju božanski komičari – on je posve konvencionalan historijski konstrukt čiji se okviri sporo, ali ipak u široj perspektivi primjetno i nezaustavljivo mijenjaju kroz povijest, dok se unutar njih odvija mnoštvenost pojedinačnih izvedbi.

Netko bi, konačno, mogao reći i da Božanstvena komedija naglasak svoje kritike nije stavila na dugoročnu promjenjivost i varijabilnost roda, tj. šaha, već na njegovo potpuno proizvoljno određivanje usred partije. No to je najobičniji strawman, potpuna karikatura onoga što opskuranti nazivaju dženderizmom, kreirajući je kao dijametralnu suprotnost svoje iluzije monolitne stabilnosti i kontinuiteta između spola, roda i seksualnosti. Naime, i Judith Butler – čiji je kanonski tekst Nevolje s rodom praktički metonimija džendernizma u očima onih koji ga izmišljaju – upozoravajući na društvenu konstruiranost roda i diskontinuiranost roda, spola i seksualnosti ne tvrdi da se rod “bira” iz dokolice i potpuno proizvoljno, kako to sugerira sporni skeč. Naprotiv, Butler razotkrivajući oponašalačku strukturu roda, kao ponavljajuće izvedbe koja nema svog originala niti svoje unutrašnje biti, skreće pozornost na gramatiku i stilistiku egzistencije roda, koja implicira istovremeno i pojedinačnost te nužnu različitost i nesavršenost svake izvedbe, ali i kolektivna ograničenja njezinih mogućnosti – ponovno, baš kao u partiji šaha. Čak i drag-kraljice (za one koji ne razumiju, to je ono kad se Frano Čirko i njegovi polugoli prijatelji zajedno šminkaju), koje Butler smatra ponajboljim primjerom oponašalačke naravi roda, svoje izvedbe zapravo izgrađuju od dostupnih i kolektivno priznatih obrazaca, koje tom izvedbom istovremeno i podrivaju.

Metafora roda kao šaha zbog svega je toga zapravo jako dobra i prvi bih je prihvatio kao adekvatnu, no bojim se da to nije ono što su božanstveni komičari svojim traljavim skečom željeli poručiti. Kada bi, doduše, nešto naučili iz onoga što je njihov tekst protivno njihovoj namjeri pokazao, bilo bi to doista jedno “svježe, kreativno lice Crkve”, kako se sami predstavljaju. No kako čisto sumnjam da je to u skorije vrijeme izgledno, u međuvremenu bih sugerirao da makar porade na učenju nečega drugog. Nešto o humoru ili materiji koju satiriziraju bilo bi dobro za početak. Ili oboje odjednom. Mogli bi, recimo, pogledati koju epizodu A Bit of Fry & Laurie šoua. Tamo bi naučili ponešto o tome kako treba izgledati dobar humoristični skeč, a vjerojatno bi nabasali i na čuvenu referencu tog dvojca na šah i Ferdinanda de Saussurea.

AUTovo lgbitq+ druženje & Games Night

Kasno se budimo nakon ljetne pauze, ali LGBTIQ+ inicijativa FFZG-a AUT napokon organizira prvo semestralno druženje, 30. studenog u 18 sati

Obzirom da smo i dalje svie u gužvi, ovaj put vas čekamo u neformalnoj atmosferi u prostoru Iskoraka (Bivši LGBT Centar) uz društvene igre, super playlistu i finu vegansku klopu. Popis igara koje možete igrati je velik: Pictionary, Rummikub, Uno, Monopoly, Dixit, Rizik, Mikado, Cluedo, Alias samo su neke od njih! 

Na vama je da nađete tim i pripremite slavljenički ples. Ako nitko od ekipe ne voli društvene igre svejedno dođite, jer u AUT timu uvijek čuvamo mjesto više. 

Obzirom da je jedna od AUTovih vrijednosti nenasilje, na svakom eventu se trudimo napraviti nešto vegansko. Ovaj put za vas pripremamo vegansku čokoladnu tortu koja će vas iznenaditi lakoćom pripreme i budget-friendly cijenom sastojaka. Čekat će vas i recept. 

——-
LGBTIQ+ inicijativa FF-a ‘AUT’ neprofitna je inicijativa u sklopu Kluba studenata Filozofskog fakulteta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu za promicanje prava i vidljivosti LGBTIQ+ studenata i studentica.
Otvoreni smo za nove članove, zato brucoši, ali i oni koji do sad nisu imali prilike, slobodno nam priđite ako želite čuti više o našim projektima i što možete raditi u AUTu.

Zelena akcija te poziva da se uključiš u javnu raspravu o HE Kosinj!

Zelena akcija poziva sve građanke i građane na sudjelovanje u javnoj raspravi o Studiji utjecaja na okoliš hidroenergetskog sustava Kosinj koja je otvorena do 16.11.2017. godine.

Riječ je o starom HEP-ovom projektu koji je zamišljen još prije 40-ak godina, a kojim je predviđena izgradnja hidroelektrane (HE) Kosinj i pripadajućeg akumulacijskog jezera na rijeci Lici (uz već postojeću HE Sklope i akumulaciju Kruščica). Osim same hidroelektrane i akumulacijskog jezera predviđena je i izgradnja tri brane (Kosinj, Sedlo, Bakovac), tunela i kanala kojima bi se vode potoka Bakovca skrenule prema rijeci Lici, rekonstrukcija postojeće HE Sklope te rekonstrukcija i gradnja novih prometnica. S okolišnog aspekta možda je najupitnija izgradnja preko 6 km (!) dugačke injekcijske zavjese koja pretpostavlja upumpavanje preko 75.000 tona cementa u osjetljive podzemne ekosustave kako bi se osigurala vododrživost akumulacije u ovom poroznom, krškom terenu.

Uz činjenicu da je projekt planiran na prirodno vrijednom području koje se djelomično preklapa i s ekološkom mrežom NATURA 2000, važno je istaknuti i njegov utjecaj na stanovnike Kosinjske doline i okolnih područja. Naime, izgradnjom akumulacijskog jezera površine 1155 ha u potpunosti će biti potopljena naselja Gornji Kosinj i Mlakva, a njihovo stanovništvo raseljeno. Osim toga, temeljem iskustva s postojećom akumulacijom Kruščica za očekivati je daljnje pogoršanje mikroklimatskih uvjeta za stanovništvo okolnih mjesta (u vidu više magle i nižih temperatura) dok se predviđanja o eventualnim pozitivnim učincima, poput razvoja poljoprivrede u Lipovu polju i turističkih sadržaja na novoj akumulaciji, temelje na zastarjelim studijama i/ili bujnoj mašti izrađivača Studije utjecaja na okoliš.

Projektu se protivi značajan broj lokalnih stanovnika/ica koji/e ne žele napustiti svoje domove, a otpor je bio vidljiv i tijekom javnog izlaganja Studije koje je održano 3.11.2017. u Perušiću. Lokalno stanovništvo je tom prigodom istaknulo da su taoci ovog projekta već punih 40 godina te im je on već do sada nanio mnogo štete zbog nemogućnosti bilo kakvog dugoročnog planiranja ili dobivanja građevinskih dozvola za izgradnju/proširenje kuća i obnovu infrastrukture. Stavove stanovništva možete vidjeti i iz kratkog videa koji smo snimili pri posjeti javnom izlaganju u Perušiću.

Nebriga prema lokalnom stanovništvu i njihovom mišljenju o čitavom projektu vidljiva je i iz načina na koji je organizirana javna rasprava i izlaganje o Studiji utjecaja na okoliš. Unatoč činjenici da se radi o uglavnom starijem stanovništvu s ograničenim pristupom Internetu, javnost je o pokretanju rasprave obaviještena uglavnom putem mrežnih stranica ministarstva, županije i Općine Perušić. Izuzev napora nekolicine okolišnih organizacija, nije poduzeto ništa kako bi se ljude direktno obavijestilo, npr. postavljanjem obavijesti na javnim mjestima barem u naseljima koja se planira potopiti.

Izrazito problematičnim smatramo i određivanje minimalnog zakonski propisanog roka od 30 dana za dostavljanje pisanih komentara na Studiju, s obzirom da se radi o dokumentu od preko 800 stranica. Smatramo kako to nipošto nije dovoljno vremena da se jedan tako opsežan dokument pažljivo iščita i kvalitetno komentira te kako je raspravu trebalo produžiti na barem dva mjeseca. 

Unatoč kratkom roku ovim putem pozivamo sve zainteresirane da pročitaju barem njima najzanimljivije dijelove studije te da pošalju komentare prije kraja javne rasprave koja traje do 16. studenog 2017. Kompletan tekst studije možete pronaći ovdje, a komentari se šalju poštom na adresu: Ličko-senjska županija, Upravni odjel za graditeljstvo, zaštitu okoliša i prirode te komunalno gospodarstvo, Dr. Franje Tuđmana 4, Gospić.