Politička dimenzija prava na pobačaj u Hrvatskoj i Poljskoj

U Hrvatskoj gostuje istaknuta poljska političarka i feministička aktivistkinja Barbara Nowacka, čelnica pokreta “Spasimo žene” (Ratujmy kobiety). 

Tim povodom, u petak, 27.10.2017. godine od 17 do 19 sati u Dvorani Mueller Kina Europa održat će se tribina na kojoj će o konzervativno-klerikalnim napadima na ljudska prava žena u Poljskoj i Hrvatskoj, uz gđu. Nowacku, govoriti i Sandra Benčić, aktivistkinja Centra za mirovne studije, uz moderiranje novinarke Ivane Dragičević. Tribinu organizira Zaklada Friedrich Ebert. 

Poznato je kako se žene u Poljskoj bore s ograničenjima reproduktivnih prava od 1993. godine, kada je uvedena zabrana pobačaja koji nemaju čvrsto medicinsko opravdanje. Posljednjih godina tamošnja vlast razrađuje zakonsku regulativu kojom bi se zabrana pobačaja dodatno radikalizirala. Naime, novim zakonom bi se svaki pobačaj, pa čak i spontani, mogao proglasiti kaznenim djelom. U Poljskoj je pobačaj legalan isključivo u tri slučaja: kada je ženi ugroženo zdravlje ili život, kad je fetus teško malformiran i kad je trudnoća posljedica silovanja. Poljski parlament je prošle godine pustio u proceduru inicijativu koja pobačaj kriminalizira do te mjere da se kazneno progone čak i žene koje dožive spontani pobačaj, dok je istovremeno odbacio Inicijativu za legalan i dostupan pobačaj na zahtjev. Odluke vlasti uzrokovale su žestoki revolt Poljakinja koje su pokrenule Opći ženski štrajk u listopadu prošle godine. Oko 100.000 žena odjevenih u crno prosvjedovalo je širom Poljske protiv planova o postroženju ionako restriktivnog zakona o pobačaju, i to uspješno, prijedlog zakona odbačen je u parlamentu samo par dana nakon prosvjeda.

Točno godinu dana kasnije, žene u Poljskoj i dalje trpe klerikalne i konzervativne napade na svoja prava, pri čemu nažalost možemo povući brojne paralele s trenutnim društveno-političkim ozračjem u Republici Hrvatskoj. Prijedlog radikalno restriktivnog zakona o abortusu u Poljskoj je prošle godine osmislila i predala parlamentu konzervativna udruga Ordo Iuris. Danas udruga Vigilare predaje Hrvatskom saboru peticiju za zakonsku zabranu pobačaja. Čeka li žene u Hrvatskoj sudbina Poljakinja? 

Barbara Nowacka istaknuta je poljska političarka i feministička aktivistkinja koja je na izborima 2015. godine ujedinila lijeve stranke i pokrete u koaliciju Ujedinjene ljevice te bila njezinom kandidatkinjom za poljsku premijerku. Godinu dana kasnije, bila je među ključnim organizatoricama velikog Općeg ženskog štrajka, kojim su Poljakinje obranile vlastita ljudska i reproduktivna prava. Danas predvodi pokret “Spasimo žene” (Ratujmy kobiety). 

Organizatori su osigurali simultani prijevod HR – EN. 

Novinarska nagrada za izvještavanje o LGBTI pravima i kulturi u BiH

Helsinški odbor za ljudska prava u suradnji s Asocijacijom za demokratske inicijative, u okviru projekta (Ne)vidljive manjine – Nulta tolerancija prema diskriminaciji LGBT osoba, poziva zainteresovane autore i autorice da dostave svoje novinarske radove na temu LGBTI populacije u BiH.

Konkurs ima za cilj podržavanje kvalitetnog, objektivnog i savjesnog izvještavanja o LGBTI populaciji i njihovim svakodnevnim problemima, zbog važnosti medijskog promovisanja LGBTI prava i kulture u vremenu i prostoru u kojem preovladavaju homofobični i transfobični stavovi, stereotipno predstavljanje LGBTI populacije, stigmatizacija i diskriminacija.

Svi zainteresovani mogu poslati pisane radove (online ili štampane članke) i/ili dokumente medijske produkcije (reportaža, audio ili video). To mogu biti dokumenti koji su objavljeni u prethodnom periodu, ali u obzir dolaze i radovi koji do sada nisu promovisani u javnosti. 

Kandidovane priče (objavljene ili pripremljene, a neobjavljene) ne smiju biti starije od pet godina.

O pristiglim dokumentima odlučivaće tročlana Komisija. Novinarska nagrada “Pero poštovanja” biće javno dodijeljena početkom mjeseca decembra. Pobjednički rad biće promovisan kao primjer dobre novinarske prakse, objavljen putem web i facebook stranica partnerskih organizacija, te kroz online mreže kao što je Mreža mira, Diskriminacija.ba, Lgbti.ba i slično. Ujedno, pobjednički rad biće predstavljen  u TV emisiji koja će biti emitovana 16.12.2017. godine na RTV BN iz Bijeljine.

Projekat “Ne)vidljive manjine – Nulta tolerancija prema diskriminaciji LGBT osoba” podržan je u sklopu Programa podrške marginalizovanim grupama (PPMG) Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).

Krajnji rok za slanje radova je 25.11.2017. godine do 16.00 sati.

Za više informacija možete pozvati Helsinški odbor za ljudska prava putem tel. 055/210 851. (kontakt osoba: Mirjana Ćuskić) ili se obratiti putem e-mail-a: helcomm@teol.net.

(Ne)mogući spomenik ženskoj emancipaciji na Trgu bana Jelačića

Umjetnik Antonio Grgić danas je od 12 do 15 sati na Trgu bana Jelačića iscrtavao sjenu spomenika, koji je poslije oslobođenja Zagreba postavljen umjesto spomenika banu Jelačiću. 

Spomenik banu Jelačiću je 1945. godine prekriven je drvenom konstrukcijom u obliku kvadra visokom 14 metara te skriven postamentom koji je služio kao podloga novom spomeniku. Žena je bila prvi motiv koji je postavljen na drvenom daščanom postamentu povodom Prvog kongresa Antifašističke fronte žena Hrvatske, čime je stvoren je novi spomenik na mjestu starog.

{slika}

Tim činom žena u javnom prostoru više nije bila objekt uzvišene religijske veneracije, nego politički subjekt kako u ratnoj borbi tako i u radnom procesu: s jedne strane tog kvadra je bio gipsani reljef kolosalne partizanke s puškom, a s druge seljanke sa seoskim alatom. Taj kratkotrajni i privremeni prekid u unitarizmu reprezentacije patrijarhata u na glavnom gradskom trgu je naznačio stvarni početak političke ženske emancipacije poslije oslobođenja zemlje i uključenje žena u političke procese. Ipak, proces nije nikad dovršen, žene nisu nikad zauzele ravnopravno mjesto u projektiranoj utopiji, što navodi Sanju Horvatinčić da slučaj iz 1945. godine kao “(Ne)mogući spomenik ženskoj emancipaciji”.

Antonio Grgić je rođen 1973. U umjetničkom djelovanju koristi urbani prostor kao umjetnički medij. Negov glavni interes su urbane intervencije i performansi koji propitkuju veze između ideoloških, socijalnih i osobnih psiholoških snaga u urbanom okruženju. Vrijeme se, kao važan dio te jednadžbe, također propituje u njegovom radu.

Prosvjedna akcija iscrtavanja organizira se u sklopu 11. Vox Feminae Festivala.

Zabrana bez zabrane

Kad je Ustavni sud početkom ove godine donio odluku da je tzv. Zakon o pobačaju iz 1978. godine ustavan, tj. kad nije prihvatio prijedloge za ocjenu ustavnosti tog zakona, i kad je zaključio da zbog “zastarjelosti” unutar dvije godine mora biti donesen novi zakon – mnoge su odahnule. U redu je, pobačaj ostaje legalan. Već je tad bilo jasno da nas čeka velika borba u prokazivanju i dokazivanju svih opasnosti koje novo donošenje zakona donosi.

Naime, iako pobačaj ne smije biti zabranjen, prema preporukama Suda moguće je uvođenje obveznog savjetovanja i perioda mirovanja prije obavljanja pobačaja. U obrazloženju odluke Sud zakonodavcu ostavlja da uredi brojna pitanja i kaže:

“Zakonodavac također može, kako bi ženi omogućio da njezino određenje prema trudnoći i majčinstvu bude slobodno, odrediti primjereno razdoblje razmišljanja prije donošenja odluke o prekidu ili nastavku trudnoće u kojem bi joj bile pružene sve informacije o trudnoći i uslugama koje joj stoje na raspolaganju (primjerice, o savjetodavnim centrima i zdravstvenoj zaštititi za vrijeme trudnoće i poroda, o radnim pravima trudnica i majki, o dostupnosti jaslica, o centrima koji osiguravaju odgovarajuću kontracepciju i informacije o sigurnom seksu, te o centrima u kojima se savjetovanje može obaviti prije i nakon trudnoće)”.

Na društvenim je mrežama odmah nakon objave odluke krenula rasprava i na pokušaje ukazivanja na problematičnost obveznog savjetovanja stizale su sljedeće reakcije: Pa u čemu je problem sa savjetovanjem? Može imati edukacijsku ulogu, zašto dižete paniku bez veze? Nažalost, ne radi se o prenapuhanom strahu već o realnosti političko-društvenog konteksta u kojem navedene prijedloge zakonodavac može iskoristiti kako bi pobačaj učinio što nedostupnijim, kad ga već ne može zakonski u potpunosti zabraniti.

 

Makedonija: Odjednom zakon

Da bismo saznale kako je to moguće, ne moramo gledati dalje od Makedonije u kojoj se događa stvarna zabrana pobačaja bez zakonske zabrane pobačaja. Instituti savjetovanja i perioda mirovanja doveli su do toga da je pobačaj i dalje legalan, ali jako teško dostupan, a životi žena svakodnevno su ugroženi.

Novi zakon o pobačaju u Makedoniji je – po ubrzanom postupku i bez smislene javne rasprave – donesen sredinom 2013. godine i iako je vlada na čelu s demokršćanskom strankom VMRO–DPMNE tvrdila da se ništa bitno nije promijenilo u odnosu na zakon iz 1976. godine, stvari su bile itekako drugačije. Pobačaj je, istina, ostao legalan, ali uvedene su tri važne novosti koje su ugrozile reproduktivno zdravlje žena: od 2013. mora se podnijeti pisani zahtjev za uslugu pobačaja, uvedeno je obvezno savjetovanje o kontracepciji, dobrobiti rađanja i rizicima koje nosi pobačaj, a sam se pobačaj može izvesti nakon perioda čekanja od tri dana od završetka savjetovanja (koje bi se trebalo odviti isti dan kad je podnesen zahtjev za pobačaj). U zadnji je tren, kako kaže znanstvenica, istraživačica i aktivistkinja Ana Miškovska Kajevska, maknuta odredba prema kojoj je suprug, ako je žena u braku, morao biti informiran o njezinom zahtjevu za pobačaj.

“Promjena zakona, uključujući i obvezu savjetovanja, je došla iznebuha, mada bi se moglo reći, gledano unatrag, da su postojale indikacije da će doći do toga”, izjavila je Miškovska Kajevska za Libelu. Najprije su se 2008. i 2009. godine, kaže, pojavili nepotpisani plakati s grafičkim prikazima i tvrdnjama da je pobačaj ubojstvo. Iako su nevladine organizacije tvrdile da iza svega stoji vlada, iz vlade su to negirali. Istodobno je vlada povećala cijenu pobačaja, provela kampanju za poticanje rađanja trećeg djeteta te najavila video kampanju o posljedicama pobačaja, koja je trebala veličati majčinstvo i promovirati rađanje. Opozicijske stranke, NGO-evi, novinari_ke i zdravstveni djelatnici_e upozoravali_e su na sve probleme u vezi promjena Zakona, o kojima su tad već kružile glasine.

Međutim, vlada, koja je u svojim bitnim dokumentima promovirala ideje “prijetnje makedonskoj naciji, odnosno mogućnosti izumiranja zbog smanjene stope nataliteta”, kako to kaže Neda Petkovska u tekstu za VoxFeminae, provela je bez većih problema svoje namjere u djelo. Uskoro je krenula medijska kampanja naslova “Izaberi život. Imaš pravo birati. Kampanja koja objašnjava posljedice pobačaja”. Dvije-tri godine nakon, uz svesrdnu pomoć Makedonske pravoslavne crkve, Makedonija je dobila novi Zakon o pobačaju. Parlament je Zakon usvojio 20. lipnja 2013. godine, samo 20 dana nakon primitka prvog nacrta.

 

Makedonija: konzervativne klerikalne struje ulaze u bolnice

Centar za reproduktivna prava, globalna pravna organizacija koja nastoji unaprijediti reproduktivna prava, pozabavio se fenomenom uvođenja obveznih perioda čekanja i pristranog savjetovanja (ono koje za cilj ima ženu odvratiti od pobačaja) prije pobačaja u zemljama Središnje i Istočne Europe: Rusiji, Slovačkoj i Makedoniji. Centar kaže da uvedeni mehanizmi “stvaraju prepreke u pristupu legalnim uslugama pobačaja, potkopavaju poštivanje ljudskih prava žena i promiču štetne rodne stereotipe i diskriminatorne stavove”. “Dodatnim stigmatiziranjem pobačaja, uvođenjem novih prepreka pristupu žena zakonitim uslugama na području reproduktivnog zdravlja i potkopavanjem sposobnosti žena da donose odluke – uvođenje ovih zahtjeva ugrožava, a ne unaprjeđuje zdravlje i dobrobit žena”, zaključak je Centra za reproduktivna prava.

Što se Makedonije tiče, Centar za reproduktivna prava ističe da je obvezno razdoblje čekanja prije pobačaja dovelo do teškog ugrožavanja zdravlja žena. Navodi da su liječnici ubrzo nakon uvođenja obveznog perioda čekanja od dvije trudnice, jedne koja je nosila mrtvi fetus i druge koja je imala hematom, pogrešno i neprikladno zahtijevali da se drže obveznog trodnevnog čekanja.

Centar za reproduktivna prava također kaže da je novi Zakon otvorio prostor za pristrana obvezna savjetovanja na kojima se ženama, koje obvezno moraju na ultrazvuk prije pobačaja, pokazuju ultrazvučne slike fetusa te im se detaljno objašnjavaju anatomske i fiziološke karakteristike fetusa i posljedice koje će pobačaj imati za fetus. Novi Zakon zahtijeva od zdravstvenih ustanova da ženama koje traže uslugu pobačaja pruže informacije i savjetovanje o “mogućoj šteti” koju pobačaj može imati za zdravlje žena i o “mogućim prednostima” nastavka trudnoće. Ovdje dolazimo do makedonske anti-choice organizacije Lidija – srce koje kuca, čija se ravnateljica u intervjuu za prolife.hr pohvalila time kako ima već dva centra i savjetnice u dvije makedonske bolnice.

“Svi naši ciljevi i misija utemeljeni su na Bibliji i na moralnim vrijednostima kojima nas Biblija uči. Mi u Centru želimo ženi pokazati da smo tu za nju, da je volimo, da je podržavamo, ali da abortus nikako nije rješenje. Lidija – srce koje kuca je centar koji promiče pravo na život i pravo djeteta da bude rođeno”, govori u intervjuu ravnateljica organizacije Svetlana Jovanova i dodaje kako imaju odličnu suradnju sa zdravstvenim djelatnicima_ama. Biblijom vođene savjetnice anti-choice organizacije, dakle, rade u javnim bolnicama u kojima je savjetovanje obvezno.

 

40 dana “za život” i Centri “za život”

Ako se vratimo u našu tmurnu svakodnevicu, jasno je da makedonski scenarij nije nemoguć. Neokonzervativne snage rade na više frontova, ušle su u sve političke strukture, jedni najavljuju da rade na novom prijedlogu Zakona o pobačaju, a drugi – dok putuju u minibusu s kipom Gospe po Hrvatskoj i maltretiraju pacijente_ice pred bolnicama, najavljuju skoro otvaranje tzv. Centara za život. U Centre za život, kako je objasnio voditelj inicijative 40 dana za život na predstavljanju istoimene knjige i kampanje, žene koje žele pobaciti moći će doći da ih odgovore od pobačaja.

Ne treba nam previše mašte (a i dovoljno smo se ušokiravale i snebivale zadnjih godina) za zamisliti kako zgodno Centri za život ili neke druge neokonzervativne tvorevine, kojima je život žena skroz nebitan, postaju mjesta u Hrvatskoj u kojima se vrši obvezno savjetovanje prije pobačaja. Progresivne snage u Makedoniji 2013. nisu uspjele spriječiti donošenje anti-choice zakona (trenutno se radi na promjeni tog zakona), nama u Hrvatskoj predstoji period u kojem svim raspoloživim resursima moramo raditi na očuvanju svih bitnih stavki Zakona iz 1978. i zahtijevati napredak, kao što je besplatan pobačaj (što je u potpunosti u skladu s preporukama Suda).

Zasad nam mole pred bolnicama, potrebno je jako malo da se zakonski smjeste u njih i počnu odlučivati o našim životima.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kampanja #MeToo razbija šutnju o obiteljskom nasilju u Africi

Kampanja na društvenim mrežama pod hashtagom #MeToo, pokrenuta kako bi se ojačala svijet o seksualnom zlostavljanju i nasilju, pokrenula je raspravu u dijelovima Afrike gdje je obiteljsko nasilje vrlo rašireno, no strogi religijski i kulturalni tabui koji ga okružuju sprječavaju žene da o njemu govore.

Potaknuta optužbama za seksualno zlostavljanje protiv američkog filmskog mogula Harveyja Weinsteina, milijuni žena diljem svijeta počelo je dijeliti vlastita iskustva seksualnog zlostavljanja i nasilja na Facebooku i Twitteru.

Pokret je zahvatio samo manji dio populacije u zapadnoj Africi, no neke žene su se odvažile sudjelovati u razbijanju stavova da zlostavljanje žene donosi sramotu obitelji, predstavlja kletvu ili čini ženu nepoželjnom za brak.

U Senegalu, neke su žene istaknule da je #MeToo kampanja potaknula prvi razgovor koji su ikad imale o seksualnom zlostavljanju i nasilju te da im je laknulo kada su o tome konačno mogle razgovarati s prijateljima/icama. Međutim, u nekim drugim slučajevima, hashtag nije bio toliko dobro primljen.

Žene u Senegalu i Nigeriji navode da je ljude strah povezivati se s temom pa je svega nekoliko reagiralo ili se nadovezalo na njihove #MeToo objave. U jednom je slučaju žena pritisnuta da obriše objavu iz straha da bi njena obitelj mogla saznati.

“Seksualno je zlostavljanje toliko uobičajeno u društvu da je gotovo postalo pravo muškaraca u Nigeriji”, rekla je Faustina Anyanwu, koja je objavila svoja iskustva zlostavljanja dok je radila kao medicinska sestra. Gotovo je nemoguće i potpuno nezamislivo da žene prijavljuju takve slučajeve, navodi u razgovoru za Thomson Reuters Foundation.

Prema izvještaju Svjetske banke iz 2016. godine, jedna od dvije Afrikanke navodi da prihvaćaju obiteljsko nasilje, a oko trećine je pretrpjelo zlostavljanje. U Senegalu, od žena se očekuje da ostanu djevice do braka, a djevojke se uči da je njihova nevinost ključ za očuvanje obiteljske časti.

Ipak, mladi ljudi polako razbijaju tišinu koja okružuje ovu temu, navodi Mona Chasserio, koja vodi sklonište za žene žrtve silovanja ili zlostavljanja. “Žene polako počinju govoriti, no tek smo na početku”, dodaje.

Društvene bi mreže mogle pomoći u ubrzavanju promjene, kaže Ismaila Kamby, predsjednica aktivističke skupine “Touche pas a ma soeur” (Ne diraj moju sestru, op.prev.). Dodaje i kako je zainteresirana pokrenuti sličnu kampanju u Senegalu: “Za neke žene koje su pretrpjele obiteljsko nasilje, ovo bi moglo biti korisno, no potrebni su ljudi koji će to voditi. A to nije lako”.

En Face ::: Anfas – dodjela nagrada

Svečanost dodjele nagrada EN FACE ::: ANFAS i najbolji tulum u gradu održat će se u srijedu, 25. listopada u kavani hotela Bellevue u Splitu od 20 sati.

Prilika je to da upoznamo kandidate, razmijenimo iskustva i proslavimo jačanje dalmatinske jezgre otpora revizionizmu.

EN FACE ::: ANFAS

Inicijativni odbor građanki i građana Dalmacije ustanovljava nagradu EN FACE ::: ANFAS s ciljem afirmiranja i promoviranja djelovanja onih pojedinaca koji su nas zadužili i inspirirali na otpor društveno retrogradnim pojavama i konceptima.

Naše civilizacijsko, antifašističko i humanističko naslijeđe ciljanim se iskrivljavanjem osnovnih pojmova izmiče na kulturnu i političku marginu, a čak i razotkrivanje i rasvjetljavanje sasvim očitih udaraca na temelje tog nasljeđa traži sve veću dozu građanske hrabrosti i odlučnosti. Upravo prepoznavanje društveno retrogradnih pojava i koncepata te njima odlučno i pravodobno suprotstavljanje – bilo izravnim oponiranjem, bilo afirmacijom takvih praksi i teorija koje uvažavaju, njeguju i promiču socijalnu, ekonomsku i svaku drugu osjetljivost te vode brigu o pravednosti kao dobrobiti i skladnom razvoju sviju i čitave zajednice – djelovanje je koje nagradom EN FACE ::: ANFAS želimo poticati i unaprjeđivati.

Nazivom nagrade ističemo dimenziju suočavanja sa situacijama koje ne možemo izbjeći okretanjem lica u stranu. Što su društvene okolnosti napetije i zaoštrenije – a svjedočimo jačanju historijskog revizionizma već gotovo trideset godina – to su veći unutrašnji i vanjski pritisci za našim izjašnjavanjem i opredjeljivanjem. Takve pritiske pojačavaju upravo ekstremna neokonzervativna strujanja, oponiranje kojima se, nažalost, ponekad plaća i ratnim razaranjima i mnogobrojnim ljudskim žrtvama. Na individualnoj razini, snaga volje i karaktera te sposobnost suprotstavljanja zatiranjima slobode i ravnopravnosti, zacijelo su one vrline koje poštujemo, pamtimo i slijedimo kao primjer.

Naš suvremeni prostor djelovanja neodvojiv je od principa prema kojima smo se zajedno s drugim narodima borili za boljitak čovječanstva, protiv fašizma i ustaštva, protiv nacionalnog šovinizima, kao i protiv eksploatacije radnika, protiv elita koje iskorištavaju ljudsku nesreću neovisno o naciji. Istovremeno je to bila borba za ekonomsku, nacionalnu, rodnu i svaku drugu ravnopravnost, za društvenu pravdu i solidarnost, emancipaciju žena te njihovo pravo da raspolažu svojim tijelom. 

Nepravdom i autodestruktivnošću koje naše društvo pokazuje zatiranjem sjećanja, podcjenjivanjem i omalovažavanjem onih koji su u prošlom stoljeću otvorili horizonte slobode koju uživamo i danas, do krajnosti se devalvira vrijednost te slobode i njezin emancipacijski potencijal. Povijesna odgovornost današnjih generacija jest vratiti se u ishodišta prakticiranja i promišljanja tih horizonata. Jedan od takvih simboličkih momenata nesumnjivo je i 10. listopada, datum kojega od 1944. pamtimo po hrabroj djevojci iz splitskog Varoša, sudionici Narodnooslobodilačke borbe Palmini Piplović, uz čiji dan pogibije od fašističkih okupatora vezujemo inicijaciju nagrade.

Inicijativni odbor građana i građanki Dalmacije koji su nagradu ustanovili 10. listopada čine Vjeko Santrić, Olja Savičević Ivančević, Barbara Matejčić, Neli Ružić, Mirjana Kučer, Diana Magdić, Lovro Krnić, Igra Šain Kovačević, Dragana Modrić, Tonči Šitin, Mašenjka Bačić, Ante Beus, Tajana Jovanović, Ljiljana Šućur, Jerko Bakotin i Igor Miošić.

Ovogdišnje članice žirija su slobodna novinarka Barbara Matejčić, vizualna umjetnica Neli Ružić, spisateljica i pjesnikinja Olja Savičević Ivančević te aktivistice Mirjana Kučer i Diana Magdić.

Nagrada se dodjeljuje u dvije kategorije za postignuća na području i s područja Dalmacije:

1. Izvorna inspiracija,
za one čije je društveno djelovanje u bilo kojem polju već značajno obilježilo i inspiriralo generacije Dalmatinaca i Dalmatinki
2. Novo nadahnuće,
za one pojedinke i pojedince koji su od rujna 2016. do rujna 2017. godine svojim djelom i angažmanom pridonijeli afirmaciji civilizacijskih, antifašističkih i humanističkih vrijednosti.

U kategoriji Izvorne inspiracije žiri je nagradu odlučio dodijeliti ilustratoru, slikaru, skulptoru, strip-crtaču, grafičkom dizajneru i piscu Alemu Ćurinu koji je svojim provokativnim kritičkim radovima u Slobodnoj Dalmaciji, Torpedu, Feral Tribuneu, Zarezu, Omladinskoj iskri, Studetskom listu, Kvadratu i Novostima zadužio i inspirirao velik broj čitatelja u periodu dužem od trideset godina. Kontinuitet prisutnosti njegova preciznog i jasno vrijednosno određenog društvenog komentara učinio ga je jednim od sidrišta ukupne lokalne kulture.

U kategoriji Novog nadahnuća za ovogodišnju su nagradu nominirani

Damir Pilić
Marko Marković
Tonči Kranjčević Batalić, queerANarchive
Slobodan Tomić, Antifa fanzin
Tena Romani
Koraljka Alavanja, Knjigozemska
Ante Bilić, Sinjski kulturni urbani pokret
Vice Tomasović, Festival Almissa
Antifa Šibenik
Tonči Borovac
Antej Jelenić, Adria Art Annale
Antonela Marušić (Nora Verde)
Jelena Kranjec
Nebojša Lujanović
Srđana Cvijetić, Art radionica Lazareti
Šušur! Festival od riči

Autor statue je akademski slikar Vanja Pagar.

Dodjelu organizira udruga TESERAKT uz potporu Grada Splita.