Prijetnje smrću sudionicima i sudionicama Povorke ponosa na Kosovu

Prištinski mediji dobili su od nepoznatih osoba koje sebe nazivaju “revoltiranim građanima” poruke u kojima se prijeti smrću sudionicima i sudionicama danas planirane Parade ponosa u Prištini, prenosi LGBT.ba.

Putem e-mail adrese, po svemu sudeći posebno otvorene za upućivanje prijetnji, medijima je dostavljena poruka sa pozivom da se “nemoralni ubiju u ime morala”.

Policija Kosova je za portal Koha.net na ove prijetnje odgovorila da se na Kosovu “priznaje pravo na seksualnu orijentaciju i sloboda izražavanja sve dok se time ne dovode u pitanje prava ili slobode koje su garantovane Ustavom Kosova”.

“Policija uzima u obzir sve što može da se poveže sa određenom situacijom i posebno organizacijom događaja ili manifestacija svake vrste. U skladu sa okolnostima koje karakterišu ovu manifestaciju policija je izradila svoj operativni plan u kojem je utvrdila sve operativne mjere koje će biti preduzete u cilju nadgledanja i obezbjeđivanja sigurnosti toka ovog događaja”, kaže se u odgovoru policije.

Takođe se ističe da je policija opredijeljena da rigorozno obezbijedi sve događaje za koje je dala dozvole kao i da preduprijedi bilo koje djelo od bilo koga ko bi imao namjeru ne priznati prava i slobode pojedinaca/ki.

U Prištini će danas pod sloganom “U ime ljubavi” biti održana prva Parada ponosa na Kosovu.

Parada je počela u 11.30 sati. Kretat će se glavnim ulicama Prištine, od Trga Skenderbega, preko Trga majke Tereze do Trga Zahira Pajazitija.

Predviđeno je da na kraju parade budu održani kratki govori i kulturno-umjetnički program. Prethodne tri godine na Kosovu su održana tri marša LGBT populacije.

Kako do većih plaća i kvalitetnijih radnih mjesta za sve radnike i radnice?

Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) i Nezavisni hrvatski sindikati (NHS), povodom desete godišnjice obilježavanja Svjetskog dana dostojanstvenog rada, organiziraju raspravu o borbi za dostojanstvenu minimalnu plaću i veće plaće za sve radnike u srijedu, 11. listopada, u Kući Europe od 10 sati.

Nakon  dugogodišnje ekonomske krize, koja je Hrvatsku pogodila jače i trajala dulje nego u većini europskih zemalja, gospodarstvo se oporavilo, a BDP bilježi najveći rast u posljednjih devet godina. Socijalna kriza u Hrvatskoj, međutim, nije završila, a radnici/e  ekonomski oporavak još ne osjećaju. I dalje smo  na dnu europske ljestvice po plaćama radnika/ca, a zabrinjavajući trend iseljavanja ne pokazuje znakove posustajanja. Pritom istraživanja pokazuju da nezaposlenost nije glavni razlog odlaska, nego su to upravo niske plaće i loši uvjeti rada.

Europska konfederacija sindikata (ETUC) i njezini hrvatski članovi SSSH i NHS čvrsto su uvjereni da je došlo vrijeme za oporavak radnika, i da samo rast plaća može osigurati pravednost i održivost ekonomskog rasta kojem trenutno svjedočimo.

Zašto sindikalni pokret smatra da je došlo vrijeme za rast plaća? Kako do većih plaća i kvalitetnijih radnih mjesta za sve radnike/ce? Zbog čega sindikati traže redefiniciju i povećanje minimalne plaće u Hrvatskoj? Zašto su veće plaće dobre ne samo za radnike/ce već za ekonomiju i društvo općenito? Koja je uloga snažnog sindikalnog pokreta i važnost snažnog socijalnog dijaloga?

Program konferencije:

9:30 I Izjave za medije, Mladen Novosel (SSSH), Krešimir Sever (NHS), Esther Lynch
(ETUC)

10:00 – 10:30 I Uvodna obraćanja: Vrijeme je za NAŠ oporavak – Kako do većih plaća i kvalitetnijih
radnih mjesta za sve radnike?
Branko Baričević, voditelj Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj
Mladen Novosel, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH)
Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS)

10:30 – 10:50 I ETUC-ova kampanja Europa treba veće plaće – zašto i kako?
Esther Lynch, konfederalna tajnica Europske konfederacije sindikata (ETUC)

10:50 – 11:10 I Plaće u Hrvatskoj danas
Boris Feis, tajnik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske

11:10 – 11:45 I Rasprava

11:45 – 12:00 I Stanka za kavu

12:00 – 13:00 I Uloga sindikata i sindikalnih središnjica u osiguranju dostojanstva rada
Sindikalna rasprava
Moderator: Marija Haževački, glavna tajnica Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS)

13:00 I Druženje uz lagani ručak

Nasilje nad riječima, nasilje je protiv žena

U Hrvatskoj se intenzivira dosad neviđena kampanja kojom se progoni jedan pojam – “rod” je kriv za sve i nastoji se odstraniti ga iz hrvatskog jezika zauvijek jer uništava hrvatsku obitelj i temelje hrvatskog društva. Bauk pojma “rod”  širi se Hrvatskom i već je prestrašio veliki broj institucija, mediji su njime opčinjeni, radne skupine za kurikularnu reformu pred njim strepe i i od njega zaziru. Tko ga koristi, opasni je neprijatelj jer želi tzv. rodnom ideologijom zatrovati čistoću hrvatskih duša, kažu ultrakonzervativni dušebrižnici.

Je li to istina? Znamo li postoji li tzv. rodna ideologija i što ona zapravo jest?

Ne znamo jer suvislog objašnjenja ne može niti biti jer tzv. rodna ideologija postoji kao prijetnja samo u glavama ultrakonzervativaca koji žele da svi i sve živimo kako oni hoće i kako se njima sviđa. Pritom se ne ustručavaju sustavno urušavati teško stečena prava mnogih građanki i građana Republike Hrvatske, ugroziti temelje Ustava Republike Hrvatske i zakona kojima se svim osobama jamči jednakost u državi i društvu.

Pojam “rod” nužan je i prisutan u brojnim analizama humanističkih znanosti jer je bez njega nemoguće opisati različito razumijevanje uloge žena i muškaraca u društvu bilo kroz povijest (zašto žene nemaju pravo glasa na izborima do 1945. u Hrvatskoj) bilo danas (razlika u položaju/ulozi žena u Saudijskoj Arabiji i Švedskoj). Još je važnije što je pojam rod ugrađen u zakonodavstvo Republike Hrvatske 1. siječnja 2009. godine Zakonom o suzbijanju diskriminacije. Ovim je zakonom detaljno razrađen čl. 14/1 Ustava RH jasnim imenovanjem osnova, uključujući rodni identitet, po kojima se zabranjuje diskriminacija.

Koje su posljedice ove hajke na jedan pojam?

Krajnji cilj ukidanja pojma rod iz hrvatskog zakonodavstva je onemogućavanje borbe protiv uzroka nasilja nad ženama i neravnopravnosti. Zar ćemo dopustiti da se smatra normalnim da žena treba biti pokorna svom mužu, a kada nije pokorna, da on ima “moralno pravo” pokoriti je nasiljem. Rodno uvjetovano nasilje je nasilje nad ženama naprosto zato što su žene i “zna se” kako se trebaju ponašati, a ne zato što su one biološki i spolno slabije, kako tvrde ultrakonzervativci. 

Uz stalne pokušaje sprječavanja ratifikacije Istanbulske konvencije, ultrakonzervativne skupine i političke struje svojim su utjecajem, zbog političke trgovine, preglasavanjem uspjele izbaciti pojam “rod” iz Razvojne strategije Grada Zagreba za razdoblje do 2020. Pritom je korištena laž kojom se tvrdilo kako se to čini “radi uskladbe…s terminologijom koja je pretežito i uobičajeno u uporabi u hrvatskom pravnom sustavu”, što je protivno činjeničnom stanju i ukazuje na opasno korištenje lažnih navoda kao argumenata u raspravi.

Je li nam strano ovakvo varanje javnosti?

Nije, naravno. Svjedočimo mu svakodnevno. Ali, mi ćemo ponavljati i nikad se nećemo umoriti. Istina je na našoj strani.

Republika Hrvatska potpisnica je brojnih međunarodnih dokumenta, između ostalog Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena ili Deklaracije Ujedinjenih naroda o uklanjanju nasilja nad ženama, članica je Europske unije, i pojam “rod” se svugdje koristi pri objašnjavanju brojnih diskriminatornih praksi koje su posljedica tradicijskog tumačenja uloge i položaja žena u društvu.

Stoga ćemo o svemu što se u Hrvatskoj događa, posebno o ovom protuzakonitom i zabrinjavajućem činu Skupštine Grada Zagreba obavijestiti sve relevantne međunarodne institucije.

U potpisu:

Centar za ženske studije

CESI – Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje

CMS – Centar za mirovne studije

Rada Borić, zastupnica Gradske skupštine Grada Zagreba

RODA – Roditelji u akciji

Sanja Sarnavka, nezavisna aktivistkinja

Ženska soba – Centar za seksualna prava

Živjeti s depresijom u kapitalizmu

Kate Bradley piše o vlastitom iskustvu s depresijom, o tome kako su povezane “mjere štednje” (austerity) i problemi s mentalnim zdravljem, te o ambivalentnoj ulozi koju imaju državni (javni) servisi u skrbi za mentalno zdravlje.

Prošlog tjedna provela sam gotovo 36 sati nepomična u svom krevetu. Glava mi je bila puna bijele buke i tišine poput starog radija. Prošlo je mjesec dana od kada mi je iznova dijagnosticirana depresija i osjećala sam se kao da imam emocionalnu migrenu. Svaki trenutak je bio kao trenutak netom što si čuo_la loše vijesti: užas i srce koje tone – iz sekunde u sekundu, noćna mora u budnom stanju. Sve je bilo loša vijest. Čavrljanje nije bilo opcija. Zašto jesti kad ću opet morati jesti za četiri sata? Život i sve u njemu izgledalo je suštinski besmisleno. Ta besmislenost bila je praznina, nepostojanje bilo kojeg razloga da ostanem živa. Neprekidno sam fantazirala o bezbolnim načinima nestanka sa svijeta, to je proizlazilo iz svakog ugla potpunog beznađa – političkog, materijalnog i emocionalnog.

Ne znam jesam li opisala iskustvo ikoga drugog. Depresija je samo etiketa, termin koji okuplja skup simptoma koji će za svakoga biti različiti, manifestirat će se u različitim mislima i proizvoditi različita ponašanja kod svakoga od nas, pod ‘zajedničkim nazivnikom’ nebuloznog samoočitovanog “lošeg raspoloženja”. Shvaćam da za neke ljude politika može predstavljati distrakciju od tjeskobe i očaja, no za mene depresija znači da mi je razmišljati o politici nepodnošljivo. Za razliku od “zdravog stanja”, kada se čvrsto držim Gramscijevog “pesimizma intelekta i optimizma volje”, kada sam depresivna ne uspijevam skupiti energiju za nadu. Vidim kako ljevica nije uspjela promijeniti ništa – u svakom novinskom članku, na svakom uglu ulice.

Mislim da je moja depresija proizišla iz ‘koktela’ faktora koji su duboko ukorijenjeni u načinu na koji funkcionira kapitalizam. Za početak, jasno je da je moja depresija u velikoj mjeri uzrokovana psihičkim i materijalnim iskustvom života u ultrakapitalističkom Londonu. London je grad fokusiran na stvaranje profita, urbano okruženje koje se konstantno iznova gradi kako bi omogućilo transfer bogatstva onima koji su već bogati. Između dugih radnih dana u Londonu, radnička klasa odlazi u malene stanove u napučena naselja, koji se iznajmljuju kako bi maksimalno povećali profit stanovlasnika. Živimo opasno u tim malim prostorima, no kroz prozore možemo vidjeti kako se bogatstvo razvija kroz sistem. Svaki naš san je skup, a većina nas nikada neće vidjeti novac ili slobodu koje trebamo kako bismo mogli_e živjeti svoje ideale. Moje “loše raspoloženje” je poduprto mojim financijskim prekarnim stanjem, osjećajem otuđenja od drugih te opresijom i maltretiranjem od muškaraca s kojima se suočavam na ulici i u odnosima. U ovom sistemu moglo bi biti gotovo čudno ne biti ponekad nesretna. Ono što nas održava je kapacitet da se borimo za bolje – da to zagovaramo, da se za to organiziramo, da igramo malu ulogu u toj borbi.

A depresija je zarazna bolest ljevice. Gdje god se okreneš među aktivistima_kinjama i ljevičarima_kama, tu je netko čiji je kapacitet ugrožen “sniženim raspoloženjem”, tjeskobom ili osjećajem beznađa. Ne znam statistike, ali nedavno sam u grupi političkih prijatelja_ica shvatila da je svima za stolom (osam ljudi) u nekom trenutku bila dijagnosticirana depresija. I čini se da je ljudi oboljelih od depresije sve više.

Učestalost depresije govori i o tome zašto do depresije dolazi: to je strukturalno, barem djelomično, uzrokovano brojnim oblicima otuđenja, siromaštva i nepravde u svijetu u doba kapitalizma. I znamo da nam neće biti bolje, da čak može biti gore, jer znamo da probleme nećemo moći riješiti same_i; to nije neki kvar koji treba popraviti u našem mozgu, to je kvar u društvu, koji se odražava i učvršćuje našom nemogućnošću da promijenimo uvjete u kojima živimo.

Depresija nije tek osobna patnja. Ljudi ne razmišljaju i ne djeluju u “odjeljcima”, s politikom na jednoj strani, a emocijama na drugoj. Naši svjetonazori i politike oblikuju naše misli, koje oblikuju naše emocije, i obratno. Na nas utječu promjenjivi politički konteksti – na načine na koje politika utječe na naš pristup servisima kao što su stanovanje, posao ili zdravstvena skrb, ali i kroz izravnu represiju u obliku nadziranja, državne kontrole i sistemske opresije. Kao aktivisti_kinje, interpretiramo svijet na način zbog kojega se možemo osjećati još gore: identificiramo se s nepravdom s kojom se mi i drugi suočavamo bez mogućnosti da to značajnije promijenimo.

 

Nositi se s depresijom u doba “mjera štednje”

Uobičajeni pristup socijalista_kinja reformi usluga vezanim uz mentalno zdravlje fokusira se na razinu na kojoj su ti servisi dostupni ljudima koji pate od problema s mentalnim zdravljem. Istina je da je kvaliteta i kvantiteta dostupne skrbi kritična, kao što sam i sama iskusila tijekom svoje zadnje epizode depresije. Ovisim o Nacionalnoj zdravstvenoj službi (NHS) u napučenom dijelu Londona, pa nisam očekivala da ću skrb dobiti smjesta, no ono što sam iskusila, me je šokiralo. Niti jedan odlazak liječniku nije trajao duže od osam minuta, a dva “pregleda” su obavljena telefonski. Svi liječnici su – a svaki put je bio drugi – ignorirali moje izvještaje o brojnim nuspojavama na prvi lijek i olako prešli preko mojih suicidalnih misli. Rečeno mi je da dogovorim savjetovanje, no odustala sam nakon nekoliko neodgovorenih poziva. Problemi servisa za mentalno zdravlje u sklopu NHS-a pogoršali su se s politikama štednje, što je dovelo do “rezanja” usluga, ogromnih lista čekanja i oslanjanja na dobrotvorne organizacije kao što je Mind.

Obratila sam se različitim “linijama za pomoć”, no i one su bile prilično beskorisne. Provela sam dane i dane na telefonu tražeći besplatne usluge i nisam ništa našla. Bez obzira radi li se o državnim/javnim servisima ili dobrotvornim organizacijama, očito je da su svi zatrpani i silno te žele uputiti negdje drugdje. Ukoliko bi netko uopće podigao slušalicu. Znam pjevati sve vaše melodije iz “telefonske čekaonice”. Jedina telefonska linija koja je uvijek radila su Samaritanci, no ovakvo savjetovanje je “jednokratno rješenje u nuždi” za one koji nemaju plan i program dugotrajnije skrbi.

Depresija je skupa. Raspoređivanje novca u Londonu zahtijeva veliki napor volje, a kada sam depresivna, ne mogu se potruditi i uopće nemam volje. Biznis dostave hrane cvijeta zbog krize mentalnog zdravlja u Londonu. Izabrat ću taksi umjesto javnog prijevoza kada je gužva, a ponekad ću pokušati ubiti osjećaj bezvrijednosti terapijom kupovine koju si ne mogu priuštiti. Pritisci da ostaneš stabilna na poslu i da ne uzimaš previše bolovanja su dodatan teret kad nekoliko tjedana bolovanja stoji između tebe i mogućnosti da te izbace iz doma. No, ipak sam svjesna da bih trebala biti zahvalna što uopće imam mogućnost bolovanja, jer mnogi_e nemaju.

Depresija u kapitalizmu je sranje, a to što postoji tek nekoliko dostupnih službi pomoći je još gore. U tom kontekstu, privatni liječnici iskaču poput lešinara, naplaćuju ogromne sume za terapiju i skrb, i baš im lijepo odgovara to što društvo proizvodi očajne nove kupce njihovih usluga.

 

Razumijevanje mentalnog zdravlja kao političkog problema

Usprkos tome što sada ovisim o državnim uslugama, jasno mi je da zahtijevanje bolje zdravstvene skrbi ne može riješiti depresiju kao društveni problem, kao što tvrdi Hazel Croft u svom članku o politici mentalnog zdravlja. Trebamo tražiti veću dostupnost NHS-a za one koji se suočavaju s mentalnim poteškoćama kao što je depresija, no ne bismo smjeli upasti u zamku poimanja mentalnog zdravlja isključivo kao medicinskog problema koji je moguće riješiti ili spriječiti medicinskom intervencijom.

Trebamo cijeniti NHS i očuvati ga kao javno financiran sustav, no kada se radi o mentalnom zdravlju, javnozdravstveni sustav može igrati ambivalentnu ulogu. U nekom smislu taj je sustav naprosto idiličan, nudeći nam skrb i lijekove kada ih trebamo, no istovremeno je to i moćna institucija čiji je posao održati kontrolu nad pristupom ograničenim supstancama, a liječnici_ce često igraju paternalističku ulogu “čuvara kapije” kada se radi o pristupu toj skrbi. Liječničke predrasude i osobna mišljenja utječu na skrb koju primamo, i neizbježno, shvaćanje što su problemi mentalnog zdravlja i kako ih tretirati je pod utjecajem dominantnih političkih ideja o osobnoj odgovornosti i o tome što čini “dobrog građanina/dobru građanku”.

Kao dio društvene reprodukcije države, javno zdravstvo ima koristi od održavanja populacije efikasnim i zdravim radnicima_ama. To se može činiti prilično vrijednosno neutralnim u slučaju brojnih fizičkih bolesti: primjerice, u mom je interesu, kao i u interesu poslodavca, da izliječim slomljenu nogu. Međutim, stvari postaju opasnije kada se radi o mentalnom zdravlju. Ono što se smatra “zdravim” često je zasnovano na vrijednosno-konstruiranim konceptima “sreće” i “učinkovitosti”, i poručuje vam da ste “bolesni” zato što ne funkcionirate dovoljno dobro kao radnik_ca, a to je očito politički motivirano. Moja depresija je barem djelomično odraz loše kvalitete mog života žene iz radničke klase u kapitalizmu, stoga su pokušaji da me se otupi tabletama i razgovornom terapijom praktički način održavanja života podnošljivim u materijalnim uvjetima koji me čine duboko nesretnom. Tretman mentalnog zdravlja može biti oblik biopolitičke kontrole, održavajući radnike_ce funkcionalnima.

Prisilna uloga dijagnosticiranja i liječenja mentalnih bolesti/poteškoća/stanja može nam pomoći da shvatimo zašto “progresivniji” Konzervativci sve više posežu za temom mentalnog zdravlja. Govoreći o epidemiji depresije, Torijevci ističu važnost skrbi za mentalno zdravlje ne nudeći dodatne financijske resurse te tako ideološki učvršćuju ideju “zdravlja” kao optimalnog radnog funkcioniranja, istovremeno prepuštajući teret podrške “mentalno oboljelima” sektoru dobrovoljnih organizacija.

Optimistična verzija mene bi iz vlastitog iskustva s depresijom zaključila kako postoje dva “borbena polja” za revolucionarne socijaliste_kinje. Prvo, možemo se boriti za bolje i održivije javne servise/usluge za sve. Pa ipak, trebali bismo biti sumnjičavi prema ulozi medicinskog establišmenta kada se radi o našem mentalnom zdravlju te se boriti za sustav u kojemu “zdravlje” nije definirano prema nečijoj sposobnosti da bude entuzijastičan/na radnik_ca dok je osiromašen/a i iscrpljen/a radeći za kapital.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

LIBELIN OSMI: živi, živi, živi se…

Zadnji smo rođendan slavile tamo početkom 2016. godine, ne sluteći još što nam sve ta nesretna godina sprema. Preživjele smo ju nekako borbom i solidarnošću, a sigurne smo da je Libela i vama pomogla u preživljavanju uzleta nacionalizma, fašizma i mizoginije. Izgurale smo skoro i 2017. godinu te zaključile kako je konačno došlo vrijeme da proslavimo s vama Libelin osmi rođendan. ♥ 

Tu smo od 2009. godine svim nevoljama unatoč, i nemamo se namjeru ugasiti. Promoviramo ‘rodnu ideologiju’, ‘kulturu smrti’ i ‘ideologiju raščovječenja’, tipkovnicom se borimo s patrijarhatom i kapitalizmom, spremno ukazujemo na probleme neokonzervativizma i radikalne desnice – i ovom prilikom odlučujemo proslaviti našu borbu pjesmom i plesom. Za glazbu su zaduženi_e DJ Ivan i Zbeletronova DJ Iva. 

Libelina dženderska mafija poziva vas u subotu, 21. listopada od 21 sati u Jiggy bar na rođendansku žurku. Zaboravimo nakratko sve Bujance, Markićke, Stojiće, Hasanbegoviće, Ilčiće, Plenkoviće, molitelje, četu libertarijanskih trolova, falše ljevičarske drugove (pravi su dobrodošli) i ostale probleme i družimo se feministički razdragano nakon rakije dobrodošlice. 

Svim je Libelicama ovaj portal mijenjao živote, puno smo učile i podučavale jedne druge i čitateljstvo uvodile u feminističke teme. I dalje odgajamo nove feminističke generacije i na to smo izrazito ponosne. Sve vas koje ste nekad čitale i pisale za Libelu, sve koji_e nas i dalje čitate i pišete i sve vas koji ste možda čuli za taj neki portal i želite vidjeti kakvu ekipu okuplja – pozivamo da dođete u Jiggy, proćaskate, zapjevate i zaplešete s nama.

Nazdravimo i zaželimo si još jednom manje borbe, a više života u budućnosti! 

*Smisla za humor nam ne nedostaje, a pojedinke obećaju da će svoje glazbene ukuse vidljive iz naziva eventa sačuvati za fajrunt. Ili neće.

Kad friendly nije dovoljno…

Razgovaram na sasvim običnoj kafi s prijateljima o psihoterapiji. Jesam li, pitaju me, zadovoljna terapeutkinjom. Jesam, velim, i više nego. Kako se zove, pitaju. Tako i tako, kažem. Je li friendly, pitaju. Dašta da jeste, pa kako bih bila zadovoljna njom da nije, čudim se, pa se i oni nasmiju, glupo pitanje, da, priznaju.

U kontekstu moje psihoterapije, prijatelji su mislili na LGBT friendly. Jedan od njih, gej muškarac, rado bi joj se javio, kaže, ali mora znati. Da, friendly je, ponavljam, dok razmišljam koliko je taj termin više izraz trpeljivosti ne naklonosti, eufemizam za tolerisanje, ali ne i istinsko prihvaćanje?

Friendly. Friendly prema ovome ili prema onome. Gay friendly, child friendy, bike friendly, dog friendly, vegan friendly…

Dok se sintagma s tim terminom ispisana na naljepnici na vratima klubova, prodavnica ili lokala i može smatrati izrazom čiste naklonosti, otvorene podrške i dobrodošlice, ona se, u idealnom svijetu, ne bi trebala uzimati u obzir pri procjeni i odabiru stručnih ljudi, profesionalaca, naročito ovih s početka naše priče. U idealnom svijetu, ljudi koji se bave mentalnim zdravljem i pružanjem stručne podrške morali bi biti u stanju prihvatiti svaku moguću različitost i svoje prihvaćanje garantovati svojevrsnom Hipokritovom zakletvom i dokazivati je svakodnevno, sa svakim svojim pacijentom i pacijenticom. Pitati da li su oni friendly, trebalo bi biti kao upitati zna li pedijatar ponešto o dječijim bolestima i je li veterinarska oridinacija pet friendly?

Neću nikad to zaboraviti, priča mi na drugoj, jednako tako običnoj kafi, druga prijateljica, to kako nije ništa rekao, samo je ušutio, ali ja sam znala koliko je to njemu problem i koliko se bori sa sobom i ne može preko sebe. Ta je terapija bila pogubna, dugo sam se poslije izasipala na pomisao odlaska stručnjacima. Jer koga zmija ujede…

Danas, desetak godina kasnije, prijateljica može svoje loše iskustvo i dugogodišnje nepovjerenje prema psihoterapiji prepričavati opušteno, na kafama, s određenom dozom britkog humora. Godinama o tome nije govorila nikome. Umjesto da trenutak povjeravanja donese katarzu i pomogne joj da lakše prođe kroz tešku emotivnu krizu zbog obiteljskog neprihvaćanja, postao je samo još jedna trauma u kolekciji. Katarza je izostala jer je jednako neprihvaćanje zatekla i u tom navodno sigurnom prostoru.

Rekla sam mu, priča prijateljica danas, da se moji protive našoj vezi jer je on druge vjere i da čine sve da nas razdvoje i da ja ne znam kako više da se nosim sa njihovim stalnim pritiscima.

Danas je dobro. Neželjeni joj je i dalje partner, skupa imaju dijete. Žive zajedno već deceniju. Vjeru u profesiju vratile su joj neke divne terapeutkinje tek godinama poslije, kada je o svemu pričala kao o davno odležanoj dječijoj bolesti.

Friendly. Može, ako je to mjesto gdje mogu uvesti bicikl ili pustiti psa i računati na zdjelu sa svježom vodom, bez ibreta i mrkih pogleda. Friendly u kontekstu dodatne preporuke za terapeutkinju, nastavnicu, ljekarku, ne. Neću da je friendly. Hoću da radi svoj posao, da ne diskriminira, da poštuje zakon.

Udžbenik psihologije koji kaže da homoseksualnost nije bolest nije friendly, on je samo stručan i usklađen sa zakonom o zabrani diskriminacije. Matičarka koja vjenča par bez obzira na njihova imena i vjeroispovijesti nije friendly, već radi posao u skladu s ustavom zemlje ispod čijeg grba sjedi i udara muhure. Doktor koji obavlja abortus ženi koja iz bilo kojeg razloga ne želi roditi nije friendly, već se drži svoje zakletve i ponovo, zakona zemlje u kojoj živi i radi. Škola koja obezbjeđuje sigurno okruženje i adekvatan nadzor za djecu koja ne pohađaju časove vjeronauke nije atheist friendly, već je javna ustanova koja, gle čuda, treba poštovati kako zakon i ustav, tako i međunarodne konvencije .

Možemo biti otvoreni da u svoje prostore puštamo ljubimce ili dvotočkaše. Stvar je našeg izbora.

S ljudskim pravima drugih, naš izbor, pak, nema baš ništa. Možemo biti friendly ili ne, naspavani ili ne, dobiti menstruaciju, imati zubobolju, oni koji su pred nas stali puni povjerenja, donoseći nam pitanja života ili smrti s tim nemaju baš nikakve veze.

Tekst je u cijelosti preuzet s portala lgbti.ba