sdadmin

Ovo je peti tekst iz serije Crveni feminizam u doba neoliberalizma. Podsjetimo se prethodnih: Radikalni feminizam u neoliberalno doba, Pogreške postmodernog feminizma, Zašto feminizam mora biti antikapitalistički, Odbacivanje anarhizma: Liberalni anarhizam.

Buntovni (insurekcionarni) anarhizam

“Smatram da današnje društvo nalikuje vlaku koji juri prema potpunoj dehumanizaciji. Mi smo motor koji pokreće taj vlak, njegov stroj, njegovi/e putnici/e, njegovi kotači. Strojovođa ima okrutno kapitalističko lice, a suvozač je lijena, bezlična Država. Tračnice nisu napravljene od latica ruža, već od krvi i leševa, od hrpa tijela ljudi koji su se željeli oduprijeti ili promijeniti taj suludi smjer”, Yiannis Dimitrakis, “Letter from Korydallos Prison” (Pismo iz zatvora Korydallos)[1]

Drugu glavnu grupu anarhističke misli kategorizirala sam kao buntovni (insurrectionary) anarhizam. Ta je teorija stara koliko i moderni anarhizam, a svoje korijene ima u individualističkoj i egoističkoj teoriji i ilegalnoj praksi 19. stoljeća. Odgovarajući na činjenicu da država ima monopol na legitimnu uporabu nasilja, buntovni anarhizam ohrabruje pojedince i male grupe na činove pobune, nasilja, uništavanja vlasništva, čak i napade i ubojstva protiv države i kapitala kako bi nadahnuli druge u borbi za anarhističke ciljeve.  Ova je praksa poznata kao “propaganda djelom” (propaganda of the deed) i široko je rasprostranjena u brojnim anarhističkim strujama, premda su je marksisti i revolucionarni komunisti često kritizirali. Praksa buntovnog anarhizma postoji preko 150 godina, premda neki noviji (suvremeni) primjeri izdvajaju i povezuju s antialijenacijskom i antisimboličkom primitivističkom teorijom.

Pišući o dragoj mu, no na propast suđenoj anarhističkoj revoluciji u Kataloniji tijekom Španjolskog građanskog rata 1936., David Harvey kritizira teoriju buntovništva:

“Radikalne anarhističke grupe provodile su buntovničke taktike koje su proizvele ‘sve veću zabrinutost’ u vezi njihovog ‘elitizma’ i nedemokratskih metoda kojima stvaraju kontinuirane buntovne akcije. Opisivali su svoje akcije kao “kataliktičke” a ne kao “vangardističke”, no većina ljudi je prepoznala da je to bio anarhistički vangardizam pod drugim imenom. Očekivali su i apelirali za masovnu podršku (koja se rijetko materijalizirala) u svojim akcijama o kojima je odlučivalo najviše stotinu, a u mnogim slučajevima tek desetak ljudi ili članova pojedine grupe… Što je smisao buntovničke akcije ako ne postoji ideja, a kamoli konkretan plan reorganizacije svijeta za “dan poslije”?… Ako se, kako se čini, svijet ne može promijeniti bez preuzimanja vlasti, u čemu je onda smisao pokreta koji odbija graditi i preuzeti moć?”[2]

Marksisti tvrde da teorija koja preuveličava pobunu nad organiziranom revolucijom ne osporava činjenicu da se otpor i pobuna događaju voljom masa tijekom određenih političkih trenutaka.

Odličan suvremeni primjer pobunjeničkog anarhizma u praksi možemo pronaći u Grčkoj. Društvena i politička povijest suvremene Grčke doprinijela je relativno raširenoj popularnosti anarhističkih ideja u toj zemlji.[3] Od početka ljevičarskog studentskog ustanka protiv vojne hunte 17. studenoga 1973., studentski kampusi u Grčkoj predstavljali su legalan i fizički siguran raj za ljevičare/ke i buntovničke akcije. S padom hunte, suvremeni anarhistički pokret počeo je popunjavati prazninu koju je za sobom ostavila poražena komunistička partija. Popularno prihvaćanje anarhističkih ideja u kombinaciji s nedavnom poviješću povećanja socijal-demokratske države koja je upala u pakao neoliberalnih mjera štednje nakon grčke dužničke krize 2010., potaknuto je okruženjem u kojemu je buntovna praksa mainstream među masovnim anarhističkim politikama. Premda anarhističko djelovanje možemo pronaći u svim većim gradovima u državi, poluautonomna četvrt Exarchia u Ateni najbolje utjelovljuje grčki anarhistički ethos.

Najbolji primjer anarhističke buntovne prakse u Grčkoj su događaji iz prosinca 2008. godine. “Nije započelo 6. prosinca”, napisao je jedan sudionik. “Pobuna je uvijek bila prisutna. U svakom pojedincu ili svakoj grupi ljudi koji su reagirali na državu i vlast.” No, u Exarchiji, koja je već bila “donekle slobodna od policije”, 6. prosinca 2008. dva su policajca pucala i ubila nenaoružanog 15-ogodišnjeg tinejdžera Alexisa Grigoropoulosa.[4] U roku od nekoliko sati, lokalni sveučilišni kampus (isti onaj koji je 1973. bio anarhističko političko središte), okupirali su aktivisti i aktivistkinje, te su napali policiju u Exarchiji. Pobuna se proširila čitavim gradom i ostatkom zemlje u roku od nekoliko sati. Uskoro su se okupljanja i napadi na policiju razvili u raširenu pobunu u obliku planirane i spontane destrukcije, u napade protiv kapitala i vlasti, okupacije strateških lokacija, pljačku, palež, propagandu i uništavanje simbola bogatstva i otuđenja.

“Sljedećeg jutra [ulice] su izgledale nadrealno… Cijela ulica prekrivena kamenjem, komadima metala, svime što se moglo baciti. Prevrnuti automobili. Dim. Kao na površini Mjeseca. vrlo tiho… No, niste mogli vidjeti nikoga da ide na posao… kao da je vrijeme stalo.”[5]

No, nisu ustali samo mladi, gnjevni anarhisti Grci i Grkinje. Dva sudionika opisuju “useljenike svih rasa i iz svih zemalja, crnce, istočne Europljane… srednjoškolce_ke, lumpen-proletarijat koji živi na ulicama… svih dobi… od prve noći.” Bio je to ustanak isključenih protiv buržoaskog statusa quo.

Neredi su fizički događaj –  uništavane su nekretnine, ogromno božićno drvo je zapaljeno, stvarni dečko je ubijen – no i dalje to ostaje ideološki apstraktno. Kao što ćemo vidjeti, za marksiste koji kritiziraju insurekcionizam kao inferioran revolucionarnoj akciji,  to je bila “društvena eksplozija”  koja potpuno pripada narodu, no ne može sve politički obuhvatiti i nije svima dostupna. Sami anarhisti kažu: “Ne shvaćamo pobunu kao izraz procesa naših ideja ili jasnu manifestaciju anarhističkih organizacija u društvu, veća kao društvenu eksploziju, izraz potreba ljudi koji su potlačeni, iskorišteni, mučeni.”[6] Nisu se sve antikapitalističke grupe slagale s nasiljem. Jedna grčka emigrantkinja u Londonu primijetila je ironiju vidjevši kako britanski marksisti-lenjinisti (koje ona naziva staljinistima) demonstriraju ispred grčke ambasade jer se “dan prije glavni sekretar Komunističke partije u Grčkoj ogradio od pobune i nasilja”.[7]

U Grčkoj je snažno prisutna podjela između anarhista i komunista. Anarhisti smatraju da Komunistička stranka surađuje s državom i da su komunisti “internalizirali poraz” u brutalnom građanskom ratu nakon što je završio Drugi svjetski rat[8]. “Prvi anarhisti i anarhistkinje koristile/i su nasilje u demonstracijama kako bi svima dali do znanja da su drugačiji…  nisu pristajali na kompromise s državom poput ostalih ljevičara”.[9] Nisu vjerovali lenjinistima zbog njihove vangardističke ideologije koju su anarhisti smatrali uvredljivom za revolucionarne mase te hijerarhijskom. Anarhisti “ne čekaju da [ih] policija napadne, [oni] napadaju prvi, bez obzira što mase žele mirne demonstracije.[10] Harveyevim riječima, to je “anarhistički vangardizam pod drugim imenom”.[11] Kada marksisti-lenjinisti odluče podržati masovnu pobunu, s krajnjim ideološkim ciljem širenja u politički oblikovanu revoluciju, to je aproprijacija (prisvajanje). No, kada anarhisti izađu na ulice kako bi ponudili politički “nabijen” i važan “kontradiskurs” o seksualnom trefikingu, rasističkim napadima i državnom nasilju pobunjenim masama gladnim političke edukacije, onda je to anarhizam.[12]

Vidimo licemjerje u anarhističkoj teoriji koje je prisutno i u njihovom povijesnom štovanju revolucionarne Barcelone tijekom kasnih 1930-ih kada su revolucionarni anarhisti CNT-a (Confederación Nacional del Trabajo) koristili, između ostalih “anarhističkih” sredstava kao što su legislativa i vojska – radne logore. U jednom anarhističkom-nestaljinističkom glasilu iz doba revolucionarne Španjolske čitamo: “Korov treba istrgnuti iz korijenja. Ne smije biti suosjećanja za neprijatelje naroda…  ali je moguća njihova rehabilitacija kroz rad, i upravo to je smisao ‘radnih logora'”.[13] Kako bi zatvorili i “rehabilitirali” desničare,  braneći svoju revoluciju i poraz kapitalizma, anarhisti su morali ući u rat – koji je izrazito ne-anarhistička aktivnost s obzirom da su protiv autoriteta i discipline. U istom glasilu piše: “Prihvatiti disciplinu znači da odluke koje potpišu drugovi u vezi bilo kojeg zadatka trebaju biti izvršene bez pogovora u ime slobode, slobode koja u mnogim slučajevima postaje okrutna.”[14] Znači, anarhisti otkrivaju da se liberalni individualizam, koji im toliko znači, razotkriva kao buržoaski i kontrarevolucionaran u praksi. Kako je to primijetio The Finnish Bolshevik: “Dakle, njihova linija glasi: Okej je kad mi to radimo, a nije okej kad to rade boljševici”. [15]

U jednom od svojih posljednjih tekstova, poznati slobodarski municipalist Murray Bookchin je zaključio: “Anarhisti možda zahtijevaju ukidanje države, no neka vrsta prisile bit će nužna kako bi se spriječilo da se buržoaska država vrati u punoj snazi sa svojim neobuzdanim terorom.  Izbjegavanje slobodarske organizacije, koje proizlazi iz neutemeljenog straha, da stvore “državu”, preuzimajući moć kada to mogu učiniti uz potporu revolucionarnih masa – u najboljem slučaju je zbunjujuće, a u najgorem potpuno pogrešno”. (Bookchin, The Next Revolution. 2014. 183)[16] Kada to kaže čovjek koji je diljem svijeta poznat po svojim anarhističkim tekstovima, ovo je snažna samokritika liberalizma unutar anarhizma.

Crnačka pobuna

“… rasna linija [je postala] klasna linija, koja je potpuno u skladu s neoliberalnom redefinicijom jednakosti i demokracije. Odražava društvenu poziciju onih koji imaju koristi od stajališta da je tržište pravedno, efikasno ili čak prikladan sistem za nagrađivanje talenta i vrlina, a kažnjavanje suprotnosti tomu, stoga će ga [tržište] uklanjanje “artificijelnih” zapreka njegovom funkcioniranju kao što su rasa i rod učiniti još efikasnijim i pravednijim”, Adolph Reed, “The limits of anti-racism” (“Granice antirasizma”).[17]

U svom eseju “Insurrectionary vs. Organization” (“Neredi  vs. organizacija”) koji je uglavnom inspiriran suvremenim anarhizmom u Grčkoj i objavljen godinu dana prije pobune 2008., anarhistički autor Peter Gelderloss završava svoj komentar oštrom i prilično točnom kritikom “najvećeg problema” anarhizma: bjelaštva (whiteness). “Oni među nama koji su odrasli_e kao privilegirani bijelci_kinje ‘naučili’ su biti vrlo loši slušatelji_ce”, napisao je, ignorirajući ulogu maskuliniteta u društvenoj dominaciji.[18] Gelderloss daje specifične primjere: “čuvanje narativa pokreta koji govori priče i sadrži vrijednosti bijelih ljudi, a odbija prepoznati važnost bijele supremacije kao sistema opresije u svakom djeliću države, kapitalizma i patrijarhata”.[19] Rekla bih da anarhisti također često ne prepoznaju važnost patrijarhata. Gelderloss kritizira “inzistiranje da je bijela supremacija samo oruđe i izum kapitalizma, koje je moguće savršeno objasniti u ekonomskim terminima”. S druge strane, Adolph Reed kritizira klasifikaciju rasizma kao problema odvojenog od ekonomije.

“Suvremeni diskurs ‘antirasizma’ [i politika identiteta općenito] fokusiran je više ne taksonomiju nego na politiku. Naglašava kako bismo trebali nazivati neke značajke nejednakosti – premda ih treba prepoznati kao dokaze ‘rasizma’ – umjesto specificiranja mehanizama koji ih proizvode ili čak koraka koje bismo trebali napraviti kako bismo ih pobijedili”.[20]

Ove nejednakosti, koje su utemeljene na “razlici” među ljudima, uvijek “predstavljaju razliku u odnosu na sistem eksploatacije” globalnog kapitalizma. “Društvene razlike su, ukratko, materijalni učinci promjenjivih kontradikcija unutar podjele rada”.[21] Ovaj fokus na materijalističke izvore opresije često je izostavljen iz anarhističke analize. Odbacivanje temelja društvenih nejednakosti s pozicije historijskog materijalizma nije nesretno previđanje, već je fundamentalno anarhističkoj ideologiji.

Premda anarhistički tekstovi o prosincu 2008. spominju crne imigrante kao sudionike, praksu pobunjeničkog anarhizma obilježava izostanak crnih ljudi (anti-blackness). Imigranti, posebno oni koji vidljivo nisu Grci te ne-bijeli imigranti u velikoj su opasnosti od napada fašista, desničara i policije.  Ne-bijeli imigranti su izrazili svoju solidarnost u pobuni u prosincu 2008., no pisali su o nemogućnosti slobodnog života u grčkom društvu (“sloboda završava u moja četiri zida”) i nemogućnosti da se sukobe s policijom: “… policajac će uzeti moju boravišnu dozvolu, uzet će moje osobne stvari, udarit će me kad god to poželi…”.[22] Izbjeglica iz Sudana koji živi u Ateni je napisao: “Ubijaju nas lakše nego što ubijaju Grke”.[23]

Afrički imigranti u Grčkoj nisu jedini koji se osjećaju paraliziranima pred policijom. Ovdje, na konferenciji na Sveučilištu Teksas u Austenu, o policijskom nasilju nad crncima, liberalni_e aktivisti_kinje i studenti_ice izrazili su svoju frustraciju prema bijelim “manarhistima” koji se osjećaju sigurnima da napadnu policiju na prosvjedima, no ne štite ne-bijele prosvjednike prepuštajući policiji da ih uhapsi. Crnačka pobuna u SAD-u je možda ostvarila nevjerojatan napredak u kratkom razdoblju, no represija i brutalnost policije su snažniji neko ikada. Edgar Hoover je postavio kao prioritet FBI-ja potpunu eliminaciju bilo kakvog oblika crnačke moći i otpora, crnih nacionalista i grupa za ljudska prava, što je materijalizirano super-tajnim i nelegalnim programom COINTELPRO i brutalnim uhićenjem jednog od vođa Crnih pantera – Freda Hamptona u njegovom domu u Chicagu.[24] Ubojstva brojnih crnih civila u SAD-u su u posljednjih pet godina na radaru javnosti. Teško je zamisliti kako bi se crni ljudi trebali masovno pobuniti, uz takav rizik da ih ubije policija ili da dobiju ekstremno visoke kazne, kao što se , primjerice, dogodilo s Joshom Williamsom, 20-ogodišnjim crnim mladićem koji nije prije bio uhićen, a osuđen je na 8 godina zatvora zbog pokušaja da zapali trgovinu tijekom pobune u Fergusonu.[25] Ako su neredi jedina validna mogućnost zaustavljanja opresije, a izbjegavaju se hijerarhija i autoritet što su neizbježni proizvodi organizacijskih taktika, kako da ti neredi ne budu  samo “bijeli”? Kada je pobuna potpuno crna, represija države je snažna i ozbiljna. Ukoliko je mješovita, crni sudionici će prvi nastradati (biti ubijeni ili uhićeni). Kako pobuna može biti “održiva” za crne ljude, ako je to jedini put do oslobođenja ljudi, što neizbježno uključuje oslobođenje crnih ljudi? I oslobođenje žena?