Na kipovima osvanule poruke za besplatan i dostupan pobačaj

Anonimne aktivistkinje s primorsko-goranskog podneblja u noći su s 27. na 28. rujna provele gerilsku akciju postavljanja lenti na kipove grada Rijeke s porukama kojima se ukazuje na važnost legalnog i dostupnog pobačaja. Uz veći broj riječkih kipova, u Poreču je kip Majka i dijete osvanuo s natpisom Za besplatne, kvalitetne i dostupne vrtiće i jaslice.

{slika}

U znaku Svjetskog dana akcije za siguran i legalan pobačaj koji se obilježava 28. rujna, ova akcija željala je ukazati na sustavno zanemarivanje i ignoriranje reproduktivnih prava građanki Republike Hrvatske od strane institucija, naročito Vlade i Sabora. Tako su inače nijemi uresi grada Rijeke, poput popularnog Hodača Ivana Kožarića na Korzu, postali zagovornici feminističke agende za reproduktivna prava svih žena. Porukama je obuhvaćen cjelokupni kontekst koji pravo na pobačaj podrazumijeva – javno dostupno zdravstvo i školstvo, sigurni poslovi te kvalitetni i javno dostupni vrtići.

{slika}

Akcija predstavlja uvod u prosvjed “Za besplatan i dostupan pobačaj” 28. rujna u Zagrebu na Cvjetnom trgu, s početkom u 18 sati, na kojem će se okupiti zagovarateljice i zagovaratelji ‘prava na pobačaj’ sa svih strana Hrvatske.

Kad mi kažu da sam ‘teška’

Kada ste žena mojih godina (30 i nešto), morate živjeti s barem dva stereotipa – biti idealna žena, tj. onakva kakvu očekuje vaša okolina, i svakako, biti žena koja trebate biti, ali to niste.

Izgleda kao da se radi o igri s riječima, ali u biti osnovna poanta je da nitko zapravo ne zna što učiniti sa ženom koja se nigdje ne uklapa.

Razmišljala sam o tome kada me prije nekoliko dana prijatelj nazvao “teškom ženom”. Izgovorio je to kao da se podsmjehuje i mislim da je stvarno bio iznenađen kada se nisam nasmijala. Umjesto toga, zurila sam u njega, ne baš uzrujano, ali prilično neugodno. Ne smatram da je izraz potpuno uvredljiv, ali opisuje vrstu predrasude koja je složena i dovoljno zbunjujuća da tu i tamo zaslužuje  preispitivanje vrijednosti.

Kad sam mu to rekla, slegnuo je ramenima. “To nije uvreda,” pojasnio je.

“Nisam niti rekla da jeste.”

“Zašto te onda uznemiruje?”

“Stvarno ne razumijem što tebi znači etiketa “teška”?

Uzdahnuo je, a kad sam ga pogledala, bilo mi je jasno da ga moja pitanja zabrinjavaju.

Možda je mislio kako je sam sebe bez namjere uvukao u jednu od onih beskrajnih tirada o patrijarhatu, feminizmu ili čak u jednu o političkoj korektnosti. Ali nije se radilo uopće o tome. Moje pitanje bilo je jednostavno i jasno: Željela sam znati zašto je on pomislio da sam teška žena.

“Ne znam. Nije ti lako ugoditi”, rekao je naposljetku. Sve je pomalo sklisko s tobom, kao da se stalno treba pretpostavljati ili proučavati što reći jer bilo koje stanovište te može povrijediti ili razbjesniti. Ti si… teška za razumjeti.”

Nisam odgovorila. Mentalno, zapitala sam se je li se moj prijatelj osvrnuo na moju sklonost argumentima, raspravama i debatama ili se radi o nečem dubljem, puno zamršenijem ili kako je sam rekao – teškoći.

Bila sam donekle osupnuta jer se nikad nisam smatrala osobito agresivnom ili kontroverznom osobom. Ali, čini li me to teškom? Ono što je moj prijatelj opisao bliže je krutom i nejasnom pojmu kojeg ne mogu definirati. O čemu zapravo razgovaramo?

“Znači, očito sam… sklona polemikama?” Upitala sam.

Slegnuo je ramenima. “Jesi, ali ne radi se o tome.”

“Onda, o čemu se radi?”

“Nije jednostavno objasniti. Ali ti si netko tko uvijek ima nešto za reći, prigovor i komentar na sve. Svaka ideja mora se raspraviti s tobom. Svaka….”.

Tišina.

Odjednom sam primijetila kako mu je neugodno kao i meni, kao da ga je izlaganje tog cijelog niza predodžbi učinilo svjesnijim njihova značenja.

“Možda je to samo zbog navike”, objasnio mi je. “Žene su gotovo uvijek fleksibilnije, ljubaznije i manje agresivne.”

“Znači ako nisam takva, to me čini teškom?”

“Barem čudnom.”

Sad smo negdje stigli” – rekla sam sebi. U čitavom nizu zastarjelih definicija o ženama postoji neoznačeni pustinjski teritorij o onom što se smatra “pravim” i što je još više uznemirujuće, što se pretpostavlja da čini žensko.

To nije nova misao. “Žensko pitanje” počelo se raspravljati u 19. stoljeću. Drugim riječima, žene – kao identitet i osobnost – počinju se shvaćati kao “društveni problem”. Do tada, ženski rod je bio minimaliziran maglovitim tumačenjem neke vrste smušenog stvorenja bez odlučnosti, koje je podređeno muškoj volji. Tako je bilo unatoč napretku koji je napravljen tijekom Francuske revolucije sa ženskim klubovima, mjestima okupljanja samo žena, na kojima se raspravljalo o politici i kulturi žešće nego u muškom društvu.

Međutim, smrću jednog od sponzora, izvrsnog filozofa Nicolasa de Condorceta, ti mali koraci napretka u pogledu ženskog identiteta izblijedili su još jednom u povijesti. Žene – ili još pravilnije – njihova egzistencija ponovno su bile podvrgnute interpretaciji muškaraca i što je bilo još bolnije, osnovnom konceptu njezine uloge pomoćnice kroz stoljeća i desetljeća.

No s ponovnim pojavljivanjem određenih tema o ravnopravnosti tijekom 19. stoljeća, “žensko pitanje” pokazalo je kako je potrebno ponovno redefinirati žensku osobnost. Možda zbog toga što je Industrijska revolucija uništila tradicionalni obiteljski život, izvlačeći žene iz kuhinja i sobica sa šivaćim mašinama, omogućujući im da napreduju kao jedinke. Ili zbog jednostavne činjenice da siromaštvo gura kulturu prema pragmatičnoj rekonstrukciji. Moguće da se iz tog obnovljenog koncepta o ženama, rodila “teška žena”.

Ta percepcija o ženama postoji posvuda i naslijedile smo ju iz velikih rasprava. Ona postaje stvarna kada pogledate oko sebe i shvatite da je “žensko” pretvoreno u puno aspekata: snažnu ženu, poduzetničku ženu, impresivnu ženu, intelektualnu ženu. Koncept tko smo, dio je svih društvenih ideja koje se isprepliću i kombiniraju da odrede značenje nečemu što je puno više bitnije, osjećajnije i stvarnije.

Možda je dovoljna samo riječ žena. Prilično jednostavno, zar ne?

Prevela i prilagodila Dinka Premužić

Žene su uvelike diskriminirane pri zapošljavanju unatoč zakonskim propisima koji bi ih trebali štititi

Jučer je u velikoj dvorani Filodrammatice u Rijeci održan okrugli stol naziva “Odnos politike prema majčinstvu i radu”. Na stolu su govorile Ivana Nekić, Petra Kontić iz udruge B.a.B.e., a moderirala je Marinella Matejčić iz PaRitera.

Okrugli stol je započeo kratkim predstavljanjem projekta, nakon čega je govorila Ivana Nekić. Nekić je predstavila tijek događaja koji su prethodili uključivanju žena na tržište rada te se je dotaknula problematike preraspodjele vremena, kao i činjenice da ženski rad besplatno osigurava usluge za sve članove društva te nije valoriziran na tržištu. Uz diskriminaciju pri zapošljavanju i napredovanju navela je i problem razlike u plaćama. Ivana Nekić svoje je izlaganje završila zaključkom da je za smanjenje neravnopravnosti na tržištu rada nužno dosljednije primjenjivati postojeće regulative uz razvijanje boljih sustava zaštite.

Petra Kontić je predstavila rezultate istraživanja provedbe i učinka instrumenata i mjera koje utječu na usklađivanje obiteljskih i poslovnih obaveza. Navedeno istraživanje provedeno je u sklopu projekta “Žene na tržištu rada-procjena utjecaja roda”, u razdoblju od veljače do prosinca 2015. godine. Navela je kako Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama, koji je izuzetno bitan za očuvanje radnih mjesta, nije toliko loš u odnosu na druge EU države.  Kontić se je dotakla i pitanja naknada za novorođeno dijete, te je navela kako postoji velika razlika koja zavisi od samouprave do samouprave. Kao jedan od važnih preduvjeta za uspješnost žena na tržištu rada izdvojila je predškolski odgoj i važnost dostatnih kapaciteta predškolskih institucija. Na primjer, iz istraživanja je razvidno kako je glavni problem generalni nedostatak kapaciteta vrtića. “Izuzetno malo sredstava se ulaže u vrtiće, kao da se ne vidi korelacija između zaposlenosti i dobre organizacije vrtića”, zaključila je.

Rezultate ispitivanja “Reproduktivna prava i karijera” koje je provela udruga PaRiter u rujnu 2017. godine predstavila je Marinella Matejčić. Zaključci istraživanja potvrđuju da su žene uvelike diskriminirane pri zapošljavanju unatoč zakonskim propisima koji bi ih trebali štititi te su u nepovoljnijem položaju u odnosu na muškarce, postoji iznimno visoko nepovjerenje u funkcioniranje pravne države i provođenja postojećih zakona te postoji potreba za unapređenjem zakonskih okvira koji bi spriječili nepovoljno postupanje poslodavaca prema ženama.

Nakon izlaganja je uslijedila kratka rasprava o problematici u koju se je uključio i dio publike. Okrugli stol “Odnos politike prema majčinstvu i radu” dio je projekta Prava, rad i žene kojeg provodi udruga PaRiter uz financijsku podršku Rosa Luxemburg Fundacije. U sklopu istog projekta je snimljeno i emitirano osam emisija naziva Prava, rad i žene, a koje su dostupne na zahtjev na MixCloud kanalu udruge PaRiter na adresi www.mixcloud.com/PaRiter/. Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter ovim se putem zahvaljuje svim posjetiteljima i posjetiteljicama okruglog stola te govornicama, uz posebnu zahvalu Savezu udruga Molekula na posudbi prostora. 

Irska najavila održavanje referenduma o pobačaju

Građani/ke će na proljeće iduće godine odlučiti o tzv. Osmom amandmanu, koji osigurava pravo na život ‘nerođenima’, navodi se u priopćenju vlade premijera Lea Varadkara. Javnost će na referendumu odlučiti hoće li se pobačaj legalizirati “u gotovo svim slučajevima”.

Odluka o referendumu donijeta je nakon duge borbe za “ukidanje osmog”, koja je privukla i međunarodnu pozornost, a neposredno prije prosvjednog Marša za izbor (March for Choice) koji se u subotu treba održati u Dublinu i Londonu.

Claire McGowran, volonterka London-Irish Abortion Rights Campaign, za The Independent je izjavila da se iščekuje točan datum i formulacija te da je njezina organizacija spremna za predstojeću kampanju. “U idealnom scenariju, osmi će se amandman posve ukinuti, ne samo izmijeniti”, rekla je. “Minimum zahtjeva je, pak, da više ne bude zbunjujuć i da osigurava besplatan i siguran pobačaj ženama u Irskoj, bez obzira na to kako su zatrudnjele“.

Povjerenstvo Ujedinjenih naroda za ljudska prava pozvalo je prošlog srpnja na ukidanje zabrane.

U najavi Marša za izbor, na internetskim stranicama Kampanje za pravo na pobačaj stoji: “Ove smo godine doznali/e da se Zakon o mentalnom zdravlju odnosi na trudne djevojčice koje traže pobačaj, te o ‘nedovoljno suicidalnim’ ženama kojima su liječnici odbili obaviti pobačaj premda na njega prema Zakonu o zaštiti života tijekom trudnoće imaju pravo”.

U međuvremenu, u Sjevernoj Irskoj vlasti i dalje kazneno gone žene koje same obavljaju pobačaje, iako u Velikoj Britaniji jača pokret za dekriminalizaciju pobačaja.

“Trebamo potpuno ukidanje Osmog amandmana u Republici Irskoj i zadovoljavajuću legislativu u Sjevernoj Irskoj. Trebamo pristup besplatnom, sigurnom i legalnom pobačaju za sve one koji ga trebaju ili žele – i to odmah“.

Tisuće žena iz Irske godišnje odlaze u Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje je pobačaj legalan, no ondje moraju dodatno plaćati i do četiri tisuće funti za putne, smještajne i medicinske troškove.

Irska, pretežno katolička zemlja, trenutno ima jedan od najrestriktivnijih zakona o pobačaju u Europi. Osmi amandman izglasan je u vrijeme kada je u Irskoj nezakonita bila i kontracepcija.

Iako je abortivne pilule moguće naručiti putem interneta, žena koja ih uzme može dobiti kaznu i do 14 godina zatvora. Prekid trudnoće dopušten je tek u iznimno rijetkim okolnostima u kojima je život majke ugrožen. Osamdesetih godina prošlog stoljeća ova je odredba za zaštitu majke većinski izglasana na drugom referendumu te je uvrštena u Ustav.

Referendumi su posljednjih godina u Irskoj nosioci progresivnih društvenih promjena; na primjer, istospolni brakovi legalizirani su nakon referenduma 2015. godine.

Mnogi javnosti poznati slučajevi žena koje traže tjelesnu autonomiju doveli su ovo pitanje u središte pozornosti. Pozornost UN-ova povjerenstva izazvala je priča Amande Mellet, žene kojoj je u 21. tjednu trudnoće rečeno da će njezin fetus umrijeti u maternici ili neposredno nakon poroda. Pobačaj je obavljen u Ujedinjenom kraljevstvu, ali budući da se morala odmah vratiti kući, pepeo njezina djeteta dostavljen joj je naknadno.

U ožujku su žene diljem zemlje proglasile jednodnevni štrajk. Noseći crno, prosvjedovale su protiv važećih zakona. Organizator(ic)e kampanje Strike 4 Repeal inspirirao je prošlogodišnji prosvjed Poljakinja, kada su žene izašle na ulice mašući vješalicama za odjeću, upečatljivim simbolom žrtava rizičnih i ilegalnih pobačaja.

‘Lako je privilegiranima govoriti što bi drugi(e) trebali raditi’

Prosvjednom akcijom ‘Za besplatan i dostupan pobačaj’  28. rujna, u 18 sati na Cvjetnom trgu, Platforma za reproduktivna prava obilježit će Globalni dan akcije za siguran i dostupan pobačaj. U vrijeme pripreme novog zakona o pobačaju koji Hrvatski sabor mora izglasati do jeseni iduće godine, aktivistkinje Platforme upozoravaju na vrlo loše stanje na terenu i traže legalan, dostupan i besplatan pobačaj.

Pobačaj je, navode, potrebno promatrati ne kao moralno ili etičko pitanje, nego u okviru šire slike reproduktivnih prava, koja podrazumijevaju besplatno i svima dostupno javno zdravstvo i školstvo, radna mjesta, skrb za djecu te solidarnu stambenu politiku.

Platforma se također zalaže za javni popis ginekolog(inj)a koji/e ne obavljaju pobačaje radi tzv. priziva savjesti, te se u nekim zdravstvenim ustanovama uopće ne obavlja taj medicinski zahvat, što u nepovoljan položaj stavlja upravo žene slabijeg socio-ekonomskog statusa koje nemaju resursa tražiti zahvat izvan mjesta stanovanja.

O trenutnom stanju u javnom zdravstvu, klerikalizaciji društva, te o prosvjednoj akciji Platforme za reproduktivna prava razgovarala sam s Marijanom Bijelić, članicom Platforme.

 

Prekid trudnoće medicinski je zahvat koji se, prema sadašnjem zakonu, u zdravstvenim ustanovama može izvršiti do desetog tjedna trudnoće na zahtjev žene. Ustavni je sud u veljači ove godine odbio ocjenu ustavnosti važećeg zakona i naložio Hrvatskom saboru da u roku od dvije godine donese novi zakon. Ipak, unatoč trenutno važećem zakonu, dostupnost i cijena pobačaja na zahtjev variraju. Kakvo je doista stanje “na terenu”?

Ovdje već imamo problem s dostupnošću informacija jer niti jedna državna institucija nema informacije o tome u kojim bolnicama se abortus obavlja, a u kojima ne. Naime, u 32 bolnice u Hrvatskoj postoje svi preduvjeti za obavljanja abortusa te su te bolnice u stanju legalno pružiti tu zdravstvenu uslugu pacijenticama, međutim, neke bolnice su naprosto odlučile da ne obavljaju abortus na zahtjev.

Dostupna su mi anketna novinarska istraživanja provedena na uzorku od po deset bolnica. Prema istraživanju Svjetlane Knežević i Hane Grgić iz 2012. godine od 10 kontaktiranih bolnica iz različitih dijelova Hrvatske samo jedna je bila spremna pružiti sve informacije o izvođenju abortusa, dok su ostale kontaktirane bolnice izjavile da ne rade abortuse ili ih rade samo iz medicinskih razloga te nakon odobrenja komisije ili nisu htjele dati informacije ili postavljaju neka ograničenja kao što je, primjerice, dostupnost abortusa na zahtjev samo ženama koje imaju prebivalište ili boravište na području toga grada. Prema istraživanju Kristine Turčin iz 2014. godine abortusi se u nekim ovlaštenim klinikama uopće ne izvode zbog priziva savjesti, takav slučaj je u OŽB Našice, OB Požega, OB Vinkovci i OB Knin. Bolnice u kojima niti jedna osoba nije uložila priziv savjesti su: OB Šibenik, OB Pula i KBC Rijeka. Treba napomenuti da su i cijene u različitim bolnicama prilično neujednačene pa abortus u Hrvatskoj može koštati od 1000 do 2500 kuna. 

U posljednjih nekoliko godina svjedočimo sve učestalijim napadima na reproduktivna prava u sklopu sve agresivnije klerikalizacije društva koju se predstavlja kao borbu za život od začeća i stavlja pitanje pobačaja u domenu moralnog i etičnog, a ne zdravstvenog i ekonomskog pitanja. Što smatrate problematičnim kod smještanja pobačaja unutar ove domene?

Ni zdravstvo ni ekonomija nisu izvan etike, međutim, etika koja ignorira ekonomske uvjete donošenja odluka i zdravstveno stanje žena u startu je problematična i upada u opasnost da se svede na puko moraliziranje u svrhu nametanja određenog svjetonazora iza kojeg se obično kriju vrlo opipljivi materijalni interesi. Takva etika također može postati sredstvo tlačenja i eksploatacije najranjivijih i najugroženijih društvenih skupina. Lako je s pozicije krajnje privilegiranosti govoriti što bi trebali raditi drugi i koliko bi se trebale žrtvovati za ispunjenje nečega što npr. religijski autoriteti nameću kao jedini ispravan izbor, premda nikad neće biti u poziciji da sami nešto žrtvuju za realizaciju odluka koje svima nameću.

{slika}

Da bi žena uopće mogla slobodno odlučivati o rađanju ili o abortusu, za to moraju biti ispunjeni neki materijalni preduvjeti – od određenog stupnja materijalne situiranosti do dostupnosti zdravstvenih usluga i pouzdanih informacija. Pozicija Crkve i klerikalnih udruga ovdje se pokazuje prilično ciničnom jer iz vrlo lagodne materijalne pozicije traži od žena odricanje od kontrole nad vlastitim tijelima i vlastitim životima, a pri tom šute o materijalnim uvjetima u okviru kojih žene odlučuju ili materijalne probleme svode na nešto što se može riješiti humanitarnim djelovanjem. Nisam primijetila da se Crkva i klerikalne udruge bore protiv komercijalizacije javnog zdravstva i javnog obrazovanja i dokidanja socijalnih servisa države. Zapravo, Crkva itekako koristi povlačenje države s područja socijalne skrbi kako bi tu sebe mogla nametnuti kao alternativu koja, međutim, ne djeluje u smjeru emancipacije socijalno ugroženih i eksploatiranih, već ih nastoji trajno učiniti ovisnima o sebi i zapravo potpomaže njihovoj eksploataciji. Niti Crkva niti klerikalne udruge nisu posvećene rješavanju problema žena koje nakon povratka s porodiljnog dopusta čeka otkaz ili degradacija na radnom mjestu, o ženama koje su prisiljene raditi na crno bez ikakvih radničkih prava da ne govorimo.

Njihovo “rješenje” je povratak žena u kuhinje, odnosno svođenje žena na položaj u kojem će obavljati hrpu neplaćenog reproduktivnog rada i pri tome biti potpuno materijalno ovisne, a time i izuzetno ranjive i podložne. Takva pozicija nije daleko od onoga što možemo nazvati reproduktivnim robljem – žena koja nije materijalno neovisna, koja si ne može osigurati elementarnu egzistenciju, nego je ovisna o tuđoj dobroj ili lošoj volji, žena koja ne može kontrolirati ni vlastito tijelo i vlastitu reproduktivnu funkciju, koja ne može ostvariti većinu ljudskih prava jer za to nema materijalne preduvjete pa mora podložna prema onima o kojima materijalno ovisi jer nema drugog izbora – realno jest u poziciji reproduktivnog roblja. Naravno, osim borbe protiv abortusa, i protivljenje uvođenje zdravstvenog odgoja učenika/ca i demoniziranje kontracepcije ima istu svrhu – jer da je Crkvi stvarno stalo da se smanji broj abortusa, podržali bi upotrebu kontracepcije i zdravstveni odgoj utemeljen na znanstvenim spoznajama. Budući da oni na svakoj razini opstruiraju sve mogućnosti žena da kontroliraju vlastitu reproduktivnu funkciju, jasno je da im je cilj onemogućavanje žena da kontroliraju vlastitu reproduktivnu funkciju, odnosno da je im je cilj preuzimanje kontrole nad ženskim tijelima i njihovo podređivanje vlastitoj reproduktivnoj politici.

 

28. rujna, na Globalni dan akcije za siguran i legalan pobačaj, u 18 sati organizirate prosvjednu akciju na Cvjetnom trgu. Koji je cilj akcije, zašto je važno da građanke i građani dođu na Cvjetni trg?

Cilj je izboriti se za legalan i dostupan pobačaj za sve žene što uključuje i žene slabijeg materijalnog stanja, materijalno ovisne žene, npr. studentice, nezaposlene žene, žene iz ruralnih krajeva, tražiteljice azila i azilantice, čija su reproduktivna prava danas ugrožena prvenstveno njihovim teškim materijalnim položajem, odnosno ekonomskom ovisnošću. Osim cijene abortusa koja može biti ogromna prepreka za ostvarivanje tog prava ako je riječ o siromašnoj ženi, kojoj zapravo takva usluga i najviše treba, tu sada imamo i problem nedostupnosti abortusa u nekim mjestima zbog zlouporabe institucije priziva savjesti u tamošnjim klinikama pa su žene prisiljene na putovanje, a ponekad i noćenje, u drugim mjestima u kojima je abortus dostupan. Sve ovo ionako socijalno ugrožene i ovisne žene stavlja u još nezavidniju poziciju i onemogućuje im bilo kakvo preuzimanje kontrole nad vlastitim životima.

{slika}

 

Pravo na legalan i besplatan pobačaj klasno je pitanje i dio je šire slike prava na reproduktivno zdravlje i socio-ekonomskih prava. Zašto je to tako, što sve pravo na reproduktivno zdravlje uključuje i na koga se sve odnosi?

Pravo na reproduktivno zdravlje se odnosi na sve ljude, ali prvenstveno na žene i obuhvaća pravo na adekvatnu medicinsku skrb u smislu svih oblika ginekoloških usluga kao što su kontracepcija i abortus, ali i opstetricijske skrbi u trudnoći i kod porođaja, kao i pomoć kod liječenja neplodnosti. Jasno je da je ekonomski situiranim ženama dostupniji pobačaj i zbog cijene i zbog eventualnih troškova prijevoza i izostanka s posla. U slučaju zabrane abortusa situiranim ženama je opet pristupačniji odlazak u inozemstvo ili pobačaj na crno. Socijalno ugroženim ženama na raspolaganju je puno manje mogućnosti i što se tiče odluke da rode i skrbe se za dijete i što se tiče abortusa, kontracepcije, trudničke njege i slično. Slično je i s medicinski potpomognutom oplodnjom i s većinom životnih izbora koji su mnogima u startu uskraćeni zbog loše materijalne situacije.

Prosvjedom tražite i javni popis takozvanih “prizivača”, ginekologa koji rade u bolnicama ali radi priziva savjesti odbijaju obavljati pobačaje. Otkud potreba za takvim popisom i koju bi korist on imao u trenutnoj situaciji?

Žene bi mogle znati kojim ginekolozima mogu vjerovati, a kojima ne mogu, odnosno kome se mogu obratiti, a mogli bismo i steći bolju sliku o tome tko se i zbog kojih razloga od određenog momenta poziva na savjest, koliko tu ima političkog i karijernog oportunizma.

 

Koji su sljedeći koraci u borbi za legalan, siguran i besplatan pobačaj, odnosno u borbi za reproduktivna prava? Klerikalne udruge i organizacije konstantno vrše pritisak; nedavno je najavljen početak nove 40-dnevne akcije uznemiravanja građanki i građana pred bolnicama. Što očekujete od Vlade Republike Hrvatske pri donošenju novog zakona o prekidu trudnoće? Što se sve treba napraviti da bi pobačaj uistinu bio svima dostupna zdravstvena usluga?

Mi ćemo svakako nastaviti našu borbu svim raspoloživim sredstvima. Naša sredstva nisu velika, za razliku od Crkve i klerikalnih udruga, ali spremne smo uložiti puno rada kako bismo se izborile za prava svih žena. Za sad vam ne mogu odgovoriti ništa o konkretnim budućim koracima, ali mogu poručiti da ćemo se nastaviti boriti. Od Vlade RH zahtijevamo da zaštiti reproduktivna i socijalna prava žena koja su međusobno neodvojiva i da probleme ne pokušava rješavati lomeći ih preko tijela najranjivih, što su u ovom slučaju žene, pogotovo socijalno ugrožene i materijalno ovisne žene.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zlostavljanje mladih djevojaka u Indiji u ime tradicije

Praksa držanja mladih djevojaka u seoskim hramovima da ih se “štuje kako boginje” kao dio rituala u južnoj Indiji ravno je zlostavljanju i ropstvu, navodi National Human Rights Commission u izvještaju objavljenom u ponedjeljak.

Rituali u kojima se djevojke oblači kao mladenke, nakon čega im se haljine uklanjaju, ostavljajući ih golima, dio su zabranjenog devadasi sistema, koji se prakticira u indijskim državama Tamil Nadu i Andhra Pradesh i dijelovima zapadne Indije. Devadasi sistem “posvećuje” djevojke životu seksualnih robinja u ime religije, a i dalje se prakticira, unatoč tome što je zabranjen 1988. godine.

“Onemogućuje im se život s obiteljima i obrazovanje. Prisiljene su živjeti u Mathamma hramovima, kao javno vlasništvo, podložno seksualnom iskorištavanju”, navode u izjavi. Izvještaj se referira na dvotjedni festival u dijelovima države Tamil Nadu, na kojemu se lokalne “boginje” slave, a sedam mladih djevojaka bude odabrano od zajednice da ostanu u hramu. Vlada je odbila optužbe za zlostavljanje: “Naša je služba za zaštitu djece obišla navedeni hram i utvrdila da su tamo i roditelji koji brinu o djevojčicama. Riječ je o tradiciji staroj 200 godina koja se prakticira u mnogim seoskim hramovima u regiji. Nismo utvrdili nijedan slučaj zlostavljanja, a naše službe motre što se događa”, navode iz Vlade.

Mđeutim, iz NHRC-a navode da se, u ime tradicije, stotine djevojčica u dobi između 7. i 10. godine prisiljava na ostatak u hramovima tijekom festivala. Također, zabranjeno im je udati se, a za život moraju zarađivati plešući u Hindu hramovima.

“Kako prolazite različitim dijelovima zemlje, nazivi tih djevojčica se mijenjaju, no ostaje činjenica da se žene prisiljava na prostituciju u ime rituala”, navodi Priyamvada Mohan Singh, profesorica kriminalistike koja je 2016. godine provela anketu o devadasi tradiciji za indijsku vladu. “Tradicija postoji u državama Tamil Nadu, Andhra Pradesh, Karnataka i Maharashtra. Dokumentirali smo velik broj takvih slučajeva tijekom istraživanja”.

NHRC ističe da ove prakse krše prava djece i tražili od vlada Tamil Nadua i Andhra Pradesha da daju svoj odgovor u roku četiri tjedna.