Partycipacija Queeraoke: IGLYO Edition

Maštaš o karijeri pjevačice_a i nastupima pred tisućama osoba? Tuš je tvoja jedina pozornica? Voliš pjevati?

Imamo baš nešto za tebe! Pridruži nam se 29. rujna 2017. u Jiggy baru na još jednom izdanju Queeraoka (poigrale smo se malo s imenom!), ali ovaj put s međunarodnim pojačanjima! Nakon mega-uspješnih karaoka održanih u sklopu Mjeseca ponosa, konačno smo našle izgovor da opet zgrabimo mikrofone i oznojimo se pod svjetlima reflektora! 

Koji je to izgovor pitate se?
Ove godine smo dobile veliku čast da ugostimo 33. IGLYO konferenciju (International Gay Lesbian Youth Organization) na koju dolazi preko sedamdeset mladih aktivistkinja i aktivista iz cijele Europe, spremnih da upoznaju LGBTIQ clubbing u Zagrebu.

Vodimo se provjerenom recepturom uz Abija koji nas je zabavljao na prošlim Queeraokama i na Ribnjaku nakon Povorke ponosa, uz pojačanje DJ-ice Nore, veteranke ZbeLeTrona.

Ulaz je slobodan, no prihvaćamo i donacije na našem “Uprajdaj se” kutku. 😀
Startamo u 23h, a završavamo…. A vidjet ćemo. 😉

Više o IGLYO: http://www.iglyo.com/

Žena – trudnica – majka: zelene sfere i nekropolitike

Centar za kulturu Novi Zagreb poziva vas na izložbu i popratni program “Žena – trudnica – majka: zelene sfere i nekropolitike”

Sudjeluju: Milijana Babić, Ines Matijević Cakić, Tajči Čekada, Vlasta Delimar, Nives Kavurić-Kurtović Martina Križanić Ivana Popović Lena Šimić Ana Uzelac Vlasta Žanić Xena L. Županić,V. D. Trokut (u suradnji s Brankom Pršom i Darkom Schneiderom)

19. 9. 2017. u 19 sati otvorenje izložbe
u 20 sati predavanje Ane Uzelac uz izložbeni rad “Melankolija maternice” 
Tijekom otvorenja izložbe Tajči Čekada će u kontekstu svoga rada “EkoEko ljudsko mlijeko” (2017.) promovirati proizvode od humanoga mlijeka. 

3. 10. 2017. u 19 sati predavanje Željke Jelavić (Etnografski muzej, Zagreb) “Etnografija trudnoće i poroda: priroda, kultura, mitovi i prakse”

13. 10. 2017. u 20 sati zatvaranje izložbe uz jednočinku Vladimira Dodiga Trokuta, Darka Schneidera i Branke Prše: “Atributivna participacija: Nebesko vjenčanje crvene i plave””, projekt, dvojni rad

Izložba se može pogledati do 13. listopada 2017.

Femonacionalizam: Nacionalizam ‘u ime prava žena’

“Znate li što nikada nije spriječilo seksualno nasilje? Razuzdani rasizam.”  (Laurie Penny)*

Nakon što su se u Zagrebu dogodila dva seksualna napada za koja su optužena dvojica azilanata smještena u “hotelu” Porin, u javnoj sferi svjedočimo (mediji, političari, a posebno su se istaknuli brojni komentatori u “obrani naših žena”) stoljećima staroj krađi feminističke retorike u ime rasizma, imperijalizma i nacionalizma. Nećemo pogriješiti ako tu krađu prozovemo naprosto licemjerjem, no ona je daleko više od toga. Dobila je i svoj naziv u novoj knjizi profesorice Sare Farris provokativnog naslova In the name of women’s rights: the rise of femonationalism* (‘U ime prava žena: uspon femonacionalizma’). Iz naslova je lako zaključiti: femonacionalizam je nacionalizam koji se prakticira tobože “u ime prava žena”, a u stvarnosti daljnjim iskorištavanjem žena za nacionalističke, rasističke i (globalno) imperijalističke ciljeve. Srećom, ipak se kod nas pojavilo nekoliko tekstova (nakon upozorenja HND-a) koji su prepoznali licemjerje, lažnu zabrinutost i stvaranje panike te odlučili o tome progovoriti, a ne podržati sljepilo za probleme u društvu i nekompetentnost i/ili nevoljkost državnih institucija instrumentaliziranih rasističkim huškanjem.

U spomenutoj knjizi Sara Farris je fokusirana na suvremenu Francusku, Italiju i Nizozemsku, a propituje političke agende iskorištavanja ženskih prava – od desničarskih nacionalističkih političkih stranaka, preko neoliberala, do nekih feminističkih teoretičara/ki, kao i pojedinih političara i političarki. Termin ‘femonacionalizam’ se odnosi upravo na to kooptiranje feminističkih tema u svrhu anti-islamskih ksenofobnih kampanja na Zapadu koje koriste feminističke teme “rodne jednakosti” u ime “oslobođenja muslimanki i migrantkinja” kako bi opravdali svoju rasističku retoriku i politiku. Ova praksa, naravno, ima i svoju ekonomsku funkciju. Farris analizira kako neoliberalne građanske politike integracije i pojedine feminističke grupe “usmjeravaju” muslimanke i ne-zapadne migrantkinje prema segregaciji – u kućanski/skrbni rad dok cijelo vrijeme proklamiraju emancipaciju.

U nedavno objavljenom intervjuu za Salvage, Farris govori o nepodnošljivoj islamofobnoj klimi u Francuskoj, a između ostalih kritizira i Mélenchona. Primjerice, Mélenchon je kritizirao Ilham Moussaid, izbornu kandidatkinju NPA-a (New Anti-Capitalist Party) 2010. zato što “ima pokrivenu glavu”, a stao je i na stranu policije koja je prisiljavala muslimanke da skinu svoje burkinije na plaži u Nici. Tom prilikom, Mélenchon je dao izjavu kojom svoju poziciju definira “u ime prava žena i u ime sekularnosti (laïcité)”. Osim što takva pozicija u stvarnosti odriče pravo muslimankama da nose što žele, to je i pozicija koja sekularizam interpretira kroz prizmu francuskog republikanskog rigorizma koji u temelju ne tolerira razlike i isključuje one koji/e ne utjelovljuju francuski ideal građanina/ke. Drugim riječima –to je nacionalistička pozicija. U Francuskoj, dakle, postoji konsenzus cijelog političkog spektra (od ljevice do desnice) protiv “marame”. “Mislim da će borba protiv islamofobije i rasizma biti važno političko pitanje budućnosti za ljevicu. Vidjeli smo kako je kapitulacija europske socijaldemokracije prije antimigrantskog diskursa u posljednjih 15 godina pomogla krajnjoj desnici da naraste i konsolidira svoju bazu”, zaključuje Farris. Licemjerje i islamofobija ogledaju se u načinu na koji zapadnjaci tretiraju muslimanke kao “žrtve koje treba spasiti” istovremeno stigmatizirajući muslimane i ne-zapadne imigrante kao najgore neprijatelje žena.

Na primjeru “događaja u Kölnu” za Novu godinu 2015./2016. mogli_e smo vidjeti kako izgleda približavanje nekih feministkinja i nacionalista u zajedničkoj anti-islamskoj agendi. Primjerice, njemačka feministička ikona Alice Schwarzer postala je žestoka kritičarka Islama u Njemačkoj, a pridružio joj se i relativno velik dio njemačkih socijaldemokrata. Čini se da Schwarzer nije stala u svom islamofobnom orašćivanju seksualnog nasilja u Njemačkoj te je nedavno objavila knjigu pod naslovom “Der Schock – die Silvesternacht in Köln” (“Šok : novogodišnja noć u Kölnu”). Rečenica koja se ponavljala u njezinim intervjuima u vezi “novogodišnje noći u Kölnu” iznimno je problematična, spekulativna i opasna, a glasi: “Postoji samo jedno logično objašnjenje za ovo nasilje: ti muškarci su zasigurno islamisti, sljedbenici šerijata.” U svom rezoniranju usvaja interpretaciju Kurana koju protežiraju muslimanski ekstremisti, dolijevajući “ulje na vatru” i osnažujući islamofobnu (nacionalističku) populističku desnicu. Naravno, brojne njemačke (i europske) feministkinje su ustale protiv ovakvog kulturalnog relativizma i šovinizma, govoreći o tome koliko je opasno “sljepilo” za seksualno nasilje u vlastitim kulturama i svođenje uzroka neprihvatljivih ponašanja na problematične elemente druge kulture, one koju proglašavamo nazadnom. Istovremeno se ne suočavamo sa svakodnevnim seksualnim nasiljem prema ženama koje nema veze s islamom i “drugim kulturama”, relativiziramo i izokrećemo elemente vlastite kulture ne dovodeći ih u vezu s nasiljem prema ženama (poput, recimo, seksualiziranog portretiranja žena u medijima) i na taj način potičemo seksizam i nasilje u vlastitom društvu.

Nipošto ne smijemo zanemariti povezanost, da tako kažem, “lokalnog nacionalizma” s rasističko-imperijalističkim-kapitalističkim “politikama” Zapada, što je u svom tekstu za Index dobro objasnio Gordan Duhaček (‘Desničarskim ekstremistima silovanje Hrvatica smeta samo kada su optuženi azilanti’): “S druge je sve samo ne jednostavna tema jer obuhvaća kompleksne društvene odnose, patrijarhalnu paradigmu u kojoj živimo, vanjsku politiku nivoa daleko iznad bilo kakvog hrvatskog dosega, ali i onu u koju je Hrvatska uključena, primjerice kroz višegodišnje prisustvo HV-a u Afganistanu. Žaliti se na afganistanske izbjeglice pred hrvatskim granicama, a pritom posve ignorirati ulogu prisustva hrvatskih vojnika u Afganistanu predstavlja ili političko sljepilo ili licemjerje najgore vrste. Izbjeglice i tražitelji azila koji su došli i dolaze u Hrvatsku dolaze kod nas i zbog naše vanjske politike, koja podržava vanjsku politiku SAD-a”.

Ovih dana u Hrvatskoj imamo upravo takvu situaciju – nakon seksualnih napada za koje su optuženi azilanti, umjesto da se suočimo s tim kako naše institucije i društvo nisu u stanju zaštititi žrtve i da je u Hrvatskoj kultura seksualnog nasilja prema ženama duboko ukorijenjena u kolektivnoj psihi, dogodilo se ono što se događa diljem Europe – optužbe i iskorištavanje nasilja prema ženama u nacionalističke/rasističke svrhe.

Očito je potrebno ponavljati – za 96,73 posto seksualnih delikata počinjenih prošle godine u Hrvatskoj odgovorni su hrvatski državljani.* Ovih dana smo svjedočili još jednoj sramotnoj presudi hrvatskog pravosudnog sustava – nepravomoćnom pravorijeku za kazneno djelo protiv spolne slobode nad tada šesnaestogodišnjakinjom – za koju su petorica počinitelja dobila kaznu od godinu dana zatvora, premda se radi o kvalificiranom obliku kaznenog djela s nizom otežavajućih okolnosti (pet počinitelja, ponižavanje žrtve, činjenje u dužem vremenskom razdoblju, maloljetnost žrtve…). Ovo je samo još jedan postupak za seksualne zločine koji je nakon deset godina “iznjedrio” sramotnu i nepravomoćnu sudsku odluku. Počiniteljima seksualnih zločina u Hrvatskoj se SUSTAVNO izriče minimalna zatvorska kazna od godinu dana. Čak i kada su u pitanju ovako teška kaznena djela, pravosudni sustav ih uspijeva “interpretirati” u korist počinitelja, a žrtvu traumatizira trajanjem i načinom izvođenja samog sudskog postupka kao i donošenjem ovakvih nedopustivih presuda.

O ukorijenjenosti nasilja prema ženama u kolektivnoj psihi, ali i o rasizmu našeg društva i opet “najbolje” svjedoče komentari pod člancima i objavama o slučajevima seksualnog nasilja.

Ovo su neki od komentara ispod objavljenog teksta na net.hr, tipični po tome što okrivljavaju žrtvu silovanja:

*”Nikako ne opravdavam silovanje, no u ovom slučaju se zaista može zaključiti da je sama pridonijela situaciji. Pristala je na drogiranje s njima, pristala je na seks za 100kn, no stvari su na kraju krenule krivim tokom. Zna ona i sama da je pridonijela cijeloj situaciji, zato i nije sama prijavila slučaj.”

*”Trebala je znat u šta se upušta… Ne opravdavam čin kao takav, ali nije nevina!!!!!”

*”Treba se pitat. gdje su joj bili roditelji tj kako su je odgojili i sto je nisu kontrolirali gdje ide i s kim se druži.”

*”Uzas!No djevojka je najvise sama kriva za sve sto joj se dogodilo!!Makni se od pijanih momaka pogotovo sama dj.sa nekoliko muskaraca.Nije normalno nikako.”

*”Dalo bi se raspravljati kaj cura sama radi s četvoricom nazovi prijatelja i opija se…ali isto tako i NE znači NE.Svi bi uvodili spolni odgoj u škole o pederima,čak i pedofiliji,al ne bi objasnili djeci posljedice spolnog čina i nasilnog spolnog čina.Društvo u cjelini ima odgovornost,kao i roditelji koji ne vode brigu o svojoj djeci.Ova petorica ili su lažno optuženi(tj. glupi)ili su toliki šljam i kukavice da ih je trebalo petero na jednu djevojku.Sramota…”

*”Mala trazila si sex ali jbg dobila malo vise od ocekivanog.TI 16 G.I PIJANCIS .TRAZILA I DOBILA.BUDI SRETNA STO SI ZIVA”

*”Ne opravdam čin kao takav, to je užasno, ali nije ni ona sasvim nedužna! Da nije pristala na kokain i društvo takvog narkomanskog kalibra, nebi im ni dala ideju… Mislili su da je “laka roba”, a obzirom da i sama konzumira drogu i da je pila, ovi su spojili “dobro s korisnim”!”

S druge strane, kada su u pitanju seksualni napadi za koje su optuženi tražitelji azila, tipični komentari su bili izrazito nasilni, huškački i rasistički.

[komentari ispod teksta objavljenog na 24sata]

{slika}

*”i sad opet neka se azilanti bune jer su ih neki dečki izmlatitli,to je bilo preventivno a pošto baš i nedjeluje terapije treba još dodatno obaviti…”

*”Ma neee ovo je nemoguce msm ovo doktori inzinjeri ginekolozi ne rade boze sacuvaj sigurno lazete ovaj napacen narod. Od prvog dana sam ja govorio sta ce i kako ve bit vidit cete za par godina kad ih dode jos vise necete vi vanka smit prosetat navecer od straha !!! Uzivajte u multikulti eu.”

*”Katastrofa! Pa neznam ko je uopće pametan dozvolio boravak azilantima iz afganistana i pakistana! Halo pa to su najgorji azilanti ( po europi rade najvise sranja)! Bagra! To je trebalo vratiti!”

Zaključit ću ovaj tekst primjerom domaćeg političkog iskorištavanja nasilja prema ženama na primjeru objava Ivana Pernara, koji je u ovim napadima očito vidio priliku za svoj notorni populizam.

A potom je u drugoj objavi napisao i:

“… Iz tog razloga se usuđujem reći da je naše društvo otvoreno za silovanje i da su ženska prava zapravo gurnuta u stranu. Živi zid je jedina stranka koja se zalaže za zaštitu prava žena, pogotovo od seksualnog nasilja, te za objektivno izvještavanje od strane medija i policije o takvim slučajevima. Paradoks je da iako nismo lijevo liberalna ili feministička stranka da nam je više stalo do zaštite žena žrtava nasilja nego onima koji su tobože žestoki borci za prava žena, a zapravo se bore za svoj džep ili pak neke druge političke ciljeve kojima se prava žena stavljaju u stranu.”

Ne mogu se baš sjetiti kada su se to Pernar i Živi zid zalagali za prava žena “pogotovo od seksualnog nasilja”? No, prilično je jasno zašto se protiv seksualnog nasilja “zalažu” baš sad i baš u ovom slučaju.


* https://www.libela.org/sa-stavom/6944-nakon-k-lna-ne-smijemo-dopustiti-da-nam-rasisti-ukradu-feminizam/

* Prema Statističkom pregledu MUP-a za 2016. god.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Parada ponosa u Beogradu prošla je bez incidenata

Ovogodišnji Prajd u Beogradu održan je u nedjelju, 17. rujna pod sloganom “Za promenu” te je prošao bez incidenata. Uz oko tisuću ljudi, Prajdu su prisustvovali premijerka Srbije Ana Brnabić, gradonačelnik Beograda Siniša Mali te ambasador amsterdamskog prajda Hans Vanhoven.

Parada ponosa započela je oko podneva okupljanjem na Cvetnom trgu te se povorka kretala Ulicom kralja Milana do Trga Republike gdje je bilo obraćanje organizatora/ica i gostiju/šća. Siniša Mali, gradonačelnik Beograda koji je na Prajdu četvrti put, poručio je da je njegova obveza i dužnost kao gradonačelnika da sudjeluje u svim velikim manifestacijama u gradu te da se nada da u Beogradu više nije vijest ako je netko drugačiji. 

“Drago mi je što su ovdje i ministri Đorđević i Ružić, ali i gradonačelnik Mali. Srbija poštuje različitosti, moja poruka je da je Vlada Srbije tu za sve građane, dobro je da možemo da imamo različite stvari. Danas je predsednik Republike na saboru u Tršiću, deo Vlade je tamo, a deo ovde – sve je to Srbija”, kazala je Brnabić. Uz to, dodala je da Vlada neće tolerirati govor mržnje i zločine iz mržnje te da će ih dosljedno sankcionirati. 

Upitana hoće li Srbija ikada doći do nivoa kada će Parada ponosa biti održana bez policije i blokade grada, Brnabićeva je rekla da su svuda u svijetu tijekom održavanja Prajda ulice zatvorene, a da je samo pitanje da li je to zbog velikog broja ljudi, ili zbog sigurnosti. “Sve je bolje svake godine u Srbiji, nemamo tenzija kao ranijih godina u nedeljama pre Prajda i nećemo ih imati u nedeljama posle. Svi radimo svoj posao”, rekla je premijerka. 

Upitana koliko je Srbija blizu legalizacije istospolnih brakova, ona je rekla da sve ide “korak po korak”, da je vlada od 2014. dala jasan signal da će poštovati ljudska prava.

Kuma Prajda bila je pjevačica Jelena Karleuša koja je okupljenima poručila da je obveza svih javnih osoba da se bore za ljudska prava jer se njihov glas čuje te dodala: “Ja sam i svoju decu naučila da vole i da to što mama piše levom rukom ne treba da bude problem, ona je samo drugačija.” Osim Karleuša, Paradi ponosa nazočile su i bivše kume Mirjana Karanović i Biljana Srbljanović, koje su nosile transparent “Za promene”.

Na ovogodišnjoj paradi nije bilo većih incidenata, samo je jedan muškarac ispred kolone vikao i krenuo ka okupljenima. Policija je odmah reagirala i sklonila ga prije nego što je uspio doći do sudionika i sudionica Prajda, a Viši sud u Beogradu odredio mu je mjesec dana pritvora.

Član organizacijskog odbora Parade ponosa Goran Miletić je rekao da su sve ulice prohodne, da ništa nije blokirano i da policija nadzire skup. Također, najavio je da će i dogodine Prajd biti održan između 10. i 16. rujna. Miletić je istaknuo tri osnovna zahtjeva ovogodišnje Parade ponosa. Prvi se bavi vršnjačkim nasiljem u školama, budući da je ono jedan od osnovnih problema za LGBT zajednicu, drugi se tiče zakonskih rješenja koja bi osobama koje žele promijeniti spol to omogućile u svim aspektima. Treći zahtjev tiče se zakona o ozakonjenju istospolnog partnerstva: “To je nešto što je tabu i za što se smatra da je ‘previše za Srbiju”, poručio je Miletić. 

Svojim govorom, ambasador amsterdamskog prajda Hans Vanhoven, zaključio je Paradu. Rekao je da Srbija napreduje na polju prava pripadnika i pripadnica LGBT zajednice i posebno pohvalio činjenicu da je paradi prisustvovala premijerka. Dodao je da su promjene spore, ali da borba za slobodu nikada ne prestaje. 

Istovremeno sa Prajdom, skupina vjernika i vjernica predvođeni monahom Antonijem iz Valjeva, okupila se ispred Crkve Svetog Marka kao bi prosvjedovali protiv održavanja Parade ponosa. Oni su nosili ikone i transparente protiv Prajda, a nakon što je Prajd završio otišli su do Trga “da ga okade”.

Kvirstvo, klasa i razumijevanje vlastite opresije (bez diplome)

Lako je zaboraviti važnost društvene klase kada je na obzoru već uobičajeno iskustvo određenog tipa ugnjetavanja, kao što je to slučaj s kvirstvom. Queer prostori često su podcrtani pretpostavljenim poznavanjem struktura moći koje se moraju razumjeti kako bi se spoznala priroda samog ugnjetavanja te kako bi se naučilo istome suprotstaviti.

Navedeno kreira dinamiku unutar koje morate biti privilegirani/e kako biste spoznali/e da ste potlačeni/e. Implicira se da vaš glas ne vrijedi kao ostali glasovi, osim ako ne progovarate iz vlastite queer i društvene pozicije koristeći jezik za razumijevanje kojeg vam treba diploma. Takvi su glasovi nerijetko ušutkani – ili putem svojevrsnog prozivanja kada osoba kaže nešto “pogrešno”, ili zato što je natjeran/a da se osjeća kao da ne zna dovoljno da išta kaže.

Nastranu činjenica da vam je za razumijevanje queer političke rasprave diploma najčešće zbilja i potrebna, postoji toliko različitih načina da shvatite gdje se, u ovom hetero-dominantnom i ekonomski stratificiranom društvu, kao queer osoba uklapate. Različite teorije o prirodi ugroze utemeljene na seksualnosti izrastaju iz drugih zajednica te dijele lokalizirano znanje, baš kao i akademska zajednica.

Navedena različita shvaćanja o tome kako biti queer proizvode različite stupnjeve nerazumijevanja među različitim prostorima. Ali kada razmišljamo o onim glasovima koje najčešće imamo priliku čuti – poput onih koji/e vode političku diskusiju – oni/e u velikoj većini slučajeva pripadaju ljudima koji su privilegirani/e po pitanju obrazovanja.

Razlika po pitanju navedene privilegije utječe na koheziju cjelokupne zajednice, baš kao i načini na koje se ljudi iz različitih klasa uključuju u aktivizam i kulturni prostor. To znači da će naša jedinstvena iskustva naići ili na razumijevanje bilo koje osobe koja djeluje unutar istog političkog prostora ili na diskusije koje naširoko variraju, a na razliku kojih utječe stupanj obrazovanja i klasa.

Razmišljam o tome u trenucima kada svjedočim prozivkama (momenti u kojima jedna osoba ukazuje na tuđe političke pogreške ili nesvjesnost), bilo da se događaju onlajn ili u razgovorima koji se odvijaju među ljudima različitih pozadina i različitih stupnjeva znanja. Najviše mi pažnje odvlače prozivke osoba čija je pozadina, u okviru tradicionalnih i socioekonomskih mjerenja, povlaštena (a dio takve pozicije nerijetko je i sveučilišno obrazovanje), usmjerene prema onima koji/e nisu imali/e jednake mogućnosti i pristup istim oblicima ekonomskih/obrazovnih povlastica.

Ali u prostorima koji ujedinjuju ljude po queer liniji umjesto po onoj klasnoj, klasne su i ekonomske privilegije u drugom planu, međutim, i dalje vrlo prisutne u navedenim prozivkama. To je toliko očito, ali o tome nitko ne govori. Može se reći da je već sama pozicija u kojoj se osoba može podučiti kako provjeravati sve aspekte svojih privilegija – u smislu spola, rase, sposobnosti – oblik klasne povlastice kao takve.

Klasa je ušivena u svaki aspekt našeg postojanja. Diktira sve – od toga koliko si zdrav do odjeće koju si možeš priuštiti (što je relevantno jer se rodni i seksualni identiteti u značajnoj mjeri izražavaju stilom odijevanja). 

Osobito me zanima tijelo kao žarište ovih sukoba, uhvaćeno u svim navedenim napetostima. Fizičko queer tijelo – rodno kodiranje kroz odjeću, frizuru, čak i manire, kako se norme aktivno odbacuju, kako su queer tijela intimna s drugim tijelima u javnosti – kao da utjelovljuju mjesto otpora heteronormativnosti. Tijelo je kritično mjesto političkog prekršaja – ovo je način na koji outate ostatku svijeta da ste queer.

Naša su tijela primarni mediji komunikacije, a načine na koje ih u komunikaciji koristimo diktira klasa: kako si možemo priuštiti da tijelo odjenemo, da brinemo o tjelesnoj pojavnosti, kako to tijelo koristimo kako bismo zaštitili svoju seksualnost na način za koji osjećamo da je jedini ispravan. Ovaj je proces prevođenja znatno olakšan ako postoji dohodak kojem imamo pristup, a što određene modne izbore održava na životu.

Kolizija između načina kojima predstavljamo queerizam svojim tijelima i načina kojima isto razumijevamo svojim umom osjeti se i jedinstvena je za raskrižje između klasno baziranih i seksualno utemeljenih opresija. Može li, stoga, doći do zajedničkog razumijevanja kvirstva kada pojavnost te kategorije ovisi o klasi? Treba li kvirstvo biti primarni unifikator našeg aktivizma ako klasa diktira naš odnos prema samoj kategoriji i vlastitim tijelima?

Problem leži u političkoj kulturi koja pretpostavlja da svi članovi/ice grupe trebaju biti dobro upućeni/e u queer teoriju kako bi mogli/e sudjelovati u raspravama o tome što kvirstvo uopće znači, i što to znači “nastaniti” određeni tip tijela.

Rasprave se oblikuju glasovima koje možemo čuti jer su ti glasovi obučeni unutar određene retorike, što znači da moramo obratiti pozornost na one glasove koje ne čujemo. One koji/e govore istinu o stvarima o kojima oni/e glasniji ne mogu govoriti. Kreiranje mjesta unutar kojeg će se čuti oni/e utišani/e, mjesta koje će reflektirati kada i zašto dižu svoj glas nije pasivizam nego čin stvaranja i održavanja prostora.

Moramo poslušati navedene tišine, i to na isti način na koji slušamo i zvukove.

Prevela i prilagodila: Kristina Ilić

20. rođendan CMS-a: #20GodinaNeMIRa

Centar za mirovne studije vas poziva da s njima obilježite prvih 20 godina postojanja Centra za mirovne studije, skorašnju 20. Generaciju Mirovnih studija te Međunarodni dan mira od 19. do 22. rujna 2017. godine.

Pripremili su raznovrstan program u kojem će se naći za svakog ponešto:

Predavanje “Zašto se nenasilje i građanski otpor više isplate od vojne intervencije?” dr.sc. Erice Chenoweth, jedne od najzanimljivijih znanstvenica u području politika izgradnje mira održat će se u utorak, 19. rujna u 19 sati, u dvorani Müller kina Europa, Varšavska 3. 

Projekcija CMS-ovih dokumentaraca, održat će se u srijedu, 20. rujna, u 18 sati u klubu MaMa, Preradovićeva 18. Radi se o filmovima PoplavaHtjeli smo radnike, došli su nam ljudi i Okus doma, čija je tematika još uvijek aktualna. 

Tribina “Prijetnje miru pred nama”, će se održati 22. rujna od 18 sati u Močvari (Trnjanski nasip bb). Centar za mirovne studije, premda stasao u radu na direktnim posljedicama rata i pokidanih društvenih veza, od svog osnutka njeguje širi pristup mirovnim temama. Izgradnju pozitivnog mira, koji je puno više od pukog odsustva rata vezuje uz rad na društvenoj promjeni i postizanju društvene pravde, jednakosti i solidarnosti, nerijetko odozdo, iz uloge građana. O tome će na tribini govoriti Jerko BakotinKarin DoolanGoran Jeras i Marina Škrabalo. Nakon tribine pridružite nam se na domjenku koji će pripremiti Okus doma, pjesmama koje će izvesti zbor DomaćiGosti te tulumu uz glazbu koju će puštati DJ Mario Kovač.