Došle su prve ženske prijave za specijalne postrojbe američke mornarice

Dvije će žene ući u povijest kao prve kandidatkinje koje se natječu za mjesta u najelitnijim borbenim jedinicama američke ratne mornarice, izvijestio je Military.com.

Prema stranici, koja djeluje neovisno o oružanim snagama SAD-a, jedna žena je u obučnom centru podnijela prijavu za program specijalnog ratovanja Special Warfare Combatant-Craft Crewman. Na web stranici je dodano i da je juniorka, koja je dio postrojbe za obuku pričuvnih časnika/ica podnijela prijavu da postane SEAL časnica

Organizacija NPR je izvijestila da mornarica neće otkriti identitet podnositeljica zahtjeva, navodeći sigurnosne razloge, ali je potvrdila da su dvije žene prve kandidatkinje koje su stigle ovoliko daleko u tom procesu. Prošlo je gotovo 20 mjeseci od kada je Pentagon odobrio ženama sve borbene uloge unutar američke vojske. 

U vrijeme povijesne objave Pentagona, mornarica je, između ostalih vojnih grana, među prvima integrirala žene na ključne položaje. Mornarica je 2010. ukinula zabranu za ženske članove posade podmornica. U roku od godinu dana, prve časnice su počele služiti u podmornici klase Ohio. Do početka 2016. godine, žene su se prijavile za dužnost u U.S.S. Michigan, raketnim podmornicama.

Bivši predsjednik John F. Kennedy osnovao je SEAL timove američke mornarice 1962., iako specijalne operacije mornarice datiraju iz Drugog svjetskog rata. Kandidatkinja/at za SEAL časnicu/ka će započeti trotjedni tečaj tijekom ljeta, nakon čega slijedi izbor časnica/ka, koji započinje 1. listopada. Žene će se podvrgnuti istoj obuci kao i muškarci.

Prevela i prilagodila: Mia Vodopija

CMS: Prigovor savjesti na sudjelovanje u vojnoj pričuvi je moguć!

Centar za mirovne studije i Inicijativa Ne vojnom roku – Hrvatska zna bolje! obavještavaju sve građane koji dobivaju poziv za sudjelovanjem u vojnoj pričuvi da imaju pravo uložiti prigovor savjesti na sudjelovanju u pričuvnoj službi.

Nakon upita zabrinutih građana koji su dobili poziv za sudjelovanjem u vojnoj pričuvi, Centar za mirovne studije i Inicijativa Ne vojnom roku, podsjećaju kako čl. 6. Zakona o civilnoj službi jasno propisuje da zahtjev za civilnu službu zbog prigovora savjesti može podnijeti  pričuvnik tijekom obveze služenja u pričuvnom sastavu.

Nažalost, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske nije reguliralo proceduru ulaganja prigovora savjesti na služenje u pričuvnom vojnom sastavu te CMS i inicijativa Ne vojnom roku apeliraju da to žurno učini! CMS je već ranije upozoravao kako je potrebno reaktivirati Povjerenstvo za civilnu službu, koje bi sukladno zakonu, odlučivalo i o zahtjevima obveznika pričuvnog sastava za prigovor savjesti.

Dok MORH to ne učini, CMS i inicijativa Ne vojnom roku pozivaju građane da već prilikom poziva na ‘ažuriranja podataka vojne evidencije’ pismeno iskažu prigovor savjesti na obvezu služenja u pričuvnom sastavu, kako bi i MORH imao jasnu evidenciju broja ljudi koji ne žele sudjelovati u radu oružanih snaga. Prigovor savjesti se može uložiti i nakon uručenja poziva za vojnu vježbu.

Primjer pisane izjave dostupan je na stranicama www.cms.hr.

Važno je naglasiti da osobe koje ulože prigovor savjesti na služenje u vojnom pričuvnom sastavu i dalje imaju obavezu služenja u sastavu civilne zaštite te se u vojnoj evidenciji vode kao “civilni pričuvnici”.

Centar za mirovne studije i inicijativa Ne vojnom roku, još jednom skreću pažnju javnosti kako se nastavlja negativan trend militarizacije hrvatskog društva, a što je vidljivo i iz jučerašnje najave Vlade RH o nepotrebnom povećanju proračuna MORH-a u naredne tri godine. Kao da su već pali u zaborav požari koji su poharali Hrvatsku i iz kojih je bilo više nego očito da se je raspao sustav civilne zaštite.

Umjesto da Vlada jača oružane snage, u ovom trenutku puno je potrebnije uspostaviti moderan sustav civilne zaštite i aktivirati građane u tom sustavu, a ne u oružanim snagama. Hrvatska zna bolje!

Zadruga za etično financiranje pokreće interaktivne online edukacije

Zadruga za etično financiranje, jedna od najvećih zadruga u Hrvatskoj osnovana s ciljem pokretanja prve hrvatske etične banke, u suradnji s bion.tv pokreće seriju interaktivnih online edukacija namijenjenih svima koje zanima široki raspon originalnih tema i koncepata koji nisu dio tipičnog kurikuluma, ali i već poznatih tema koje se tiču poduzetništva, poslovanja i osobnog razvitka.

“Više od 1100 članova koji danas čine Zadrugu za etično financiranje, koji uključuju pojedince različitih profila i djelatnosti, uspješna trgovačka društva, obiteljska poljoprivredna gospodarstva, jedinice lokalne samouprave, nevladine organizacije i razvojne agencije, posjeduju neprocjenjiva znanja i iskustva koja će biti korisna svima koji žele unaprijediti svoju karijeru, realizirati poduzetničku ideju ili pak saznati nešto novo o inovativnim temama poput etičnog bankarstva i društvenog poduzetništva”, izjavila je Iva Kvakić, koordinatorica edukacija u Zadruzi.

Teme edukacija određivat će se u suradnji s članovima i članicama i zainteresiranom javnošću, a bit će vezane uz bankarstvo, financije, poslovanje u digitalno doba, računovodstvo i porezno savjetovanje, društveno poduzetništvo, natječaje i fondove, osobni razvitak i brojne druge teme s ciljem poticanja poduzetništva, razvoja i inovacija u Hrvatskoj. ZEF edukacije bit će koncipirane kao interaktivni online seminari koji će se emitirati uživo putem YouTube kanala Zadruge za etično financiranje, u koje će se moći pitanjima uključiti sva zainteresirana publika.

Prva edukacija pod nazivom “Što etične banke razlikuje od komercijalnih banaka i zašto je Hrvatskoj potrebna etična banka?” bit će održana u utorak, 1. kolovoza 2017. u 12h uživo putem YouTube kanala Zadruge za etično financiranje, a vodit će ju Ivan Kardum, koordinator poslovnih procesa u Zadruzi. Ova edukacija odgovorit će na pitanje nespojivosti pojmova etike i bankarstva, na stvarnim europskim primjerima opisati kako su etične banke uspješno prebrodile ekonomsku krizu, te pojasniti osnovne razlike između ulagačkih politika komercijalnih i etičnih banaka.

Live stream vrlo jednostavno pratite kao i svaki video koji gledate na YouTube-u, a ukoliko želite, u edukaciju se možete uključiti komentarima i pitanjima. Sve edukacije nakon emitiranja ostat će dostupne i na zahtjev, također na YouTube kanalu Zadruge iz koje pozivaju sve zainteresirane da se uključe u edukacije, ali i u odabir budućih tema.

________________________

Zadruga za etično financiranje jedinstvena je organizacija u Hrvatskoj koja okuplja više od 1100 članova i članica organiziranih u 13 gospodarskih sekcija i 9 regija s primarnim ciljem osnivanja vlastite financijske institucije, prve etične banke u Hrvatskoj, koja će biti u stopostotnom vlasništvu Zadruge, odnosno njezinih članova. Članice Zadruge su fizičke i pravne osobe zainteresirane za razvoj ekonomije utemeljene na demokratičnosti, društvenoj odgovornosti, transparentnosti i solidarnosti. Uz zainteresirane pojedince, članove ZEF-a čine poduzeća, zadruge, obrti, obiteljska poljoprivredna gospodarstva, udruge, sindikati, LAG-ovi, jedinice lokalne samouprave i razvojne agencije. 

Sve više djevojaka upisuje STEM područja

Žene su bile prve računalne programerke, ali kako je to postalo prestižnije zanimanje, one su izbačene iz tog područja. Iako je općenito malo žena u STEM-u rodni jaz je veći u nekim područjima STEM-a, uključujući računalstvo. Unatoč brzom rastu u industriji, broj žena koje se bave računalstvom zapravo se smanjio u posljednjih 30 godina. Iako je to tužna činjenica, stvari se polako popravljaju. U 2017. AP Computer Science testu pristupilo je više djevojaka nego ikad prije.

Prema Code.org, neprofitnoj organizaciji koja ima za cilj poboljšati pristup računalstvu za žene i manjine, 2007. godine samo je 2.600 djevojaka pristupilo AP testu. Ove godine je taj broj skočio na 29.000, što je porast od 135 posto od 2016. godine. Drugim riječima, broj djevojaka koje su pristupile AP testu se više nego udvostručio. To nije jedina dobra vijest – manjinske grupe su također povećale svoje sudjelovanje za gotovo 170 posto u prošloj godini.

Skok u sudjelovanju vjerojatno je rezultat nekoliko različitih čimbenika, ali ne odmaže ni to što je College Board uveo novi tečaj računalstva, Načela računalnih znanosti, u jesen 2016. Iako broj studenata koji slušaju AP Computer Science sveukupno raste, djevojke i manjine su skupine s najvećim porastom svake godine.

Ipak, još uvijek su nevjerojatno brojčano nadmašene. Code.org bilježi da djevojke i dalje čine samo 26 posto studentica AP Computer Science, a broj je još manji za manjine (20 posto). Nažalost, jaz između rodova i dalje postoji na fakultetu, ali i izvan njega. Prema National Girls Collaborative projektu, žene su u 2016. godini dobile manje od 18 posto diploma prvostupnica računalnih znanosti. Američka udruga žena sveučilišta izvijestila je da su samo 26 posto stručnjakinja i stručnjaka iz računalnih znanosti bile žene u 2013. godini. Ovo nije samo značajan pad od 90-ih, to je u rangu s brojem žena u tom području u 60-ima.

Ipak, ako je sve veći broj studentica računalnih znanosti bilo kakva indikacija za promjenu, promjena bi mogla biti na vidiku. Rekla bih da je to vrijedno slavlja. Budućnost je zbilja ženska.

Prevela i prilagodila: Mia Vodopija 

Kako žive umjetnice?

Ritam se života radnica i radnika u kulturi posljednjih dvije godine neosporno gradi na seizmičkim kretanjima hrvatskog političkog, koje je, čvrsto uhvativši europski konzervativni val, nastojalo one koji će se jednom petrificiranom modelu društva suprotstaviti, dispozicionirati, oduzevši im kako prostore, tako i druge alate koji bi im omogućili preživljavanje u epicentru. Medika, Zagrebački plesni centar i Kino Tuškanac tek su neka od problemskih mjesta koja stalno upozoravaju na stabilno lišavanje kulture njezina mjesta u društvu.

Međutim, ako je ona poznatija, zagrebačka politika sustavnog zanemarivanja umjetnosti, uspjela dovesti do povratnih reakcija, teško je ne zapitati se što je s onim umjetnicima i kulturnjacima koji uopće ne dospijevaju pod lupu jer  ne postoji koncentrirani prostor koji bi tom lupom zahvatio – kako izgleda situacija u gradu potpuno podkapacitiranom izvedbenim prostorima, grada koji broji vrlo malo galerijskih i koncertnih prostora, a čiji se mehanizmi detekcije i predočavanja umjetničke scene (tek) grade?

Čini se pomalo nezahvalnim kritički zahvaćati poziciju Rijeke u trenutku u kojem se ona od drugih hrvatskih gradova razlikuje prema oznaci Europske prijestolnice kulture i time unaprijed osigurava za umjetnost privilegiran status naspram ostalih, no s obzirom da je i sam bid-book kojim je Rijeka istupila u prijavi EPK kretao od kontinuiteta procesa koji čine njezin kulturni, povijesni i uopće društveni identitet, u ovome je trenutku vrlo važno razmatrati kako se i na koji način, unutar i izvan reske granice institucionalnog, uspostavljaju infrastrukturna kolanja toga identiteta, odnosno, što je u životu riječke umjetnosti prethodilo i za što se može očekivati da će sustavom nasljedovati tako velik projekt.

Pozicija koju nastojimo otvoriti ona je dvostruke margine – margine na koju su pritisnute one za čiji se rad pretpostavlja kako može funkcionirati bez da za njega postoje uvjeti (jer se očekuje kako ga moraju same stvoriti) te margine unutar margine na koju su postavljene zato što su, spletom prirodnih slučajnosti i povijesno perpetuiranih nepravda, došle baš kao One.

Istraživanje Selme Banich i Nine Gojić u sklopu programa Prostora Plus Oblikovanje izvedbe, situaciju u kojoj žive umjetnice svih dobi u Rijeci nastoji učiniti opipljivijom kako bi se položaju ženskoga rada u kulturi umjesto tek pretpostavljenih predodžbi o djelovanju, podarila vidljivost i, u procesu koji se sastoji od upitnika, serije razgovora i publikacije, prijeko potreban model koji preko pojedinačnog uočava zajedničke tendencije. 

Epidemija seksualnog nasilja kao posljedica zanemarenih bolesti obrazovanja

U američkom časopisu Ms. 1985. godine objavljeni su rezultati trogodišnjeg istraživanja sprovedenog na 35 američkih fakulteta, tokom kojeg je ispitano preko 7.000 žena. Tema istraživanja? Seksualno nasilje na kampusima. Rezultat? Jedna od četiri žene bila je žrtva silovanja ili pokušaja silovanja, piše Marina Veličković za Školegijum.

Ovu statistiku sam prvi put pročitala prije desetak godina na Tumblru (#hack za roditelje – Tumblr je online platforma na kojoj se registruje adresa/username sa kojim se prate drugi blogovi, rebloguju, ili lajkaju postovi). O seksualnom nasilju sam do tog trenutka razmišljala kao o nečemu što se dešava rijetko, u mračnim uličicama, zbog zlih muškaraca, a u svojoj sarajevskoj gimnaziji se sa statistikama vezanim za BiH nikada nisam srela. Sjećam se inicijalnog šoka i instinkta koji ga je pratio; instinkta da pretpostavim da je statistika pretjerana, jer bi to značilo ne samo da poznajem žene koje su pretrpjele seksualno nasilje već i muškarce koji su ga počinili. Jedna od četiri je značilo da seksualno nasilje nije nešto što se dešava rijetko, nekim drugim ženama, već često, ženama koje znam, ili koje ću upoznati. Možda mojim drugaricama, možda meni. Nisam razumjela kako je moguće da je seksualno nasilje toliko prisutno, toliko često, toliko svakodnevno, a istovremeno toliko nevidljivo, toliko prešućeno.

Kako je moguće da će od nas 31 u razredu, statistički, bar tri ili četiri djevojčice tokom svog života preživjeti seksualno nasilje, a da će ga barem jedan dječak počiniti? Kako je moguće da se to ne može spriječiti? Zašto ne pričamo o tome, kao što pričamo o ratovima i frontovima, o vulkanima i zemljotresima, o virusima i bakterijama?

Korak prvi, informiranje.

Željela sam znati više, a u školi to nisam mogla saznati. Kako sam dosta vremena provodila online, okrenula sam se internetu i Tumblr-u. Tumblr je prije većine drugih platformi koristio #tagove po kojima se moglo pretraživati, tako da se o radikalnom feminizmu moglo saznati više ako tražite #radfem, o liberalnom uz #libfem, o onome što je mene zanimalo, ako ukucate #rape culture.

Kultura silovanja je stav društva prema seksualnom nasilju koji odgovornost prebacuje sa počinioca na žrtvu, postavljajući pitanja poput: da li je pila, šta je nosila, kakve signale mu je slala, da li se ranije promiskuitetno ponašala stvarajući tako osjećaj krivice kod žrtava i nepovjerenje da im sistem može ponuditi pravdu, a kod počinilaca osjećaj da njihovi postupci nisu pogrešni. Upravo zbog ovoga je samo jedna od šesnaest ispitanih djevojaka svoja iskustva, koja su zadovoljavala pravnu definiciju silovanja, okarakterisala kao silovanje (u Americi se pravna definicija bazira na dokazivanju da se desila penetracija bez pristanka žrtve, dok se u FBiH koristi zastarjela definicija po kojoj se ispituje da li je počinilac koristio silu, čime se iz razmatranja isključuje iskustvo žrtve i okolnosti unutar kojih se zločin desio te se pravno prepoznaju samo najekstremniji oblici zločina). Dakle, jedna od četiri djevojke je bila žrtva seksualnog odnosa na koji nije pristala, ali je samo 25% od tih 25% svoje iskustvo opisalo kao silovanje.

Drugo objašnjenje je ukorijenjeno u tradicionalnim stavovima o rodu i seksualnosti po kojima su muškarci seksualna bića, a žene to nisu, po kojima su jedine društveno-prihvatljive veze monogamne, a seksualne potrebe muškaraca imaju prioritet – iz čega proizlazi da žena ima obavezu da zadovolji, a muškarac da bude zadovoljen. Ovakvi stavovi određuju odnose moći unutar veza (pogotovo ako se u obzir uzme ekonomska i socijalna nejednakost žena i muškaraca) koji doprinose tome da partnerke imaju osjećaj da svojim partnerima nemaju mogućnost reći ne. Dalje, stereotip o ženama kao aseksualnim bićima ustvari stvara sliku o ženama koje nikada ne žele seks i u njemu ne mogu uživati, i ta fiktivna nemogućnost ženskog pristanka i užitka, u kombinaciji sa patrijarhalnim davanjem prednosti muškom zadovoljstvu i reprodukciji, stvara okvir unutar kojeg se primoravanje žena na seksualni odnos predstavlja kao prihvatljivo. Iako je ideja da žene ne mogu u seksu uživati sa istim intenzitetom kao muškarci naučno pobijena (nauka je, kao i sve ostalo, uokvirena ideologijom, pa tako i seksizmom, tako da se ženska genitalna anatomija počela izučavati prilično kasno, i donedavno smo o njoj znali jako malo), još uvijek je prisutna u vjerskim narativima – nevinost i pokornost se u monoteističkim (i nekim politeističkim) religijama vide kao ključne odrednice dobrih žena, a uživanje u seksu kao znak promiskuiteta, i karakteristika loših žena. Sa druge strane, ovo tjera dječake da preuzmu ulogu hiperseksualnog macho muškarca. Da bi zadržali svoju rodnu privilegiju, moraju prihvatiti modele ponašanja koji su štetni i po njih same.

Iz svog Tumblr istraživanja (koje je za potrebe teksta sa godinu dana skraćeno na dva paragrafa) došla sam do sljedećih zaključaka: ključno za razlikovanje seksualnog odnosa i silovanja jeste da prvi karakteriše dobrovoljni, slobodni, obostrani pristanak, koji je u svakoj situaciji neophodan (može biti i verbalni i neverbalni, ali se ne smije podrazumijevati). Međutim, bitno je naglasiti ograničenja ovakve vrste istraživanja – informacije dostupne online nisu uvijek tačne, teško ih je provjeriti ako niste sigurne šta tražite, dostupne su uglavnom za zemlje engleskog govornog područja; online prostor nije uvijek siguran i sadrži sadržaj koji nije uvijek prikladan za tinejdžere – od pornografije, do glorifikacije destruktivnih ponašanja poput poremećaja u ishrani i samopovređivanja. Samim tim, ovakva vrsta pronalaska informacija, a da se tinejdžeri_ke ne obuče kako da online platforme koriste odgovorno i kako da se na njima zaštite, može imati više negativnih no pozitivnih posljedica. Postoji razlog zašto odrasli još uvijek imaju određenu ulogu u odgoju i obrazovanju adolescenata.

Sljedeći izazov – praksa.

Korak drugi, osvještavanje.

Jedan od ključnih momenata sazrijevanja adolescenata jeste ulazak u seksualne odnose. U školi o tome šutimo (osim što na prilično seks-negativan način ukazujemo na sve opasnosti koje prijete – od bolesti, do neželjene trudnoće), a između sebe, bar u početku, o tome pričamo kao da je najbolja stvar koja nam se ikada desila, iako su u stvarnosti u većini slučajeva prvi odnosi prilično nespretni, smiješni, i totalno neseksi, pri čemu se samo istinski možemo nadati da partner ili partnerka poštuje naš tjelesni integritet i ima solidan smisao za humor. Tek kasnije, nakon više iskustava, od nezgodnih i neugodnih, preko komičnih, do odličnih, počnemo otvorenije jedne sa drugima razgovarati o stvarnosti.

A stvarnost je ta da statistike vjerovatno nisu tačne. U smislu da od svih (heteroseksualnih i biseksualnih) žena koje znam, na prste jedne ruke mogu nabrojati one koje tokom svog života nisu bile primorane na seksualni odnos na koji nisu željele pristati, ili koji su odbile. Kada sam prošle godine o ovome pričala sa prijateljem, izrazio je nevjericu: Kako je moguće da je seksualno nasilje toliko prisutno, a da ja toga nisam svjestan?

Prvo: tako što je spektar seksualnog nasilja jako širok – od odnosa tokom kojeg su djevojke bile u nesvijesti, odnosa tokom kojih su bile previše pijane da partnera odgurnu, te samim tim i da pristanu; preko pretpostavke da se pristanak na jedan seksualni akt odnosi na sve buduće; od skidanja kondoma tokom odnosa, bez izričitog pristanka druge osobe do emocionalne manipulacije sa ciljem primoravanja partnerice (ili partnera) na seks. Sve su to različiti oblici seksualnog nasilja, koji povređuju tjelesni i emocionalni integritet žrtve i mogu imati dugoročne fizičke i psihološke posljedice. Nažalost, načinom na koji o seksualnom nasilju još uvijek razmišljamo i razgovaramo isključujemo većinu ovih iskustava, fokusirajući se jedino na upotrebu sile.

Drugo: tako što žene o svojim iskustvima razgovaraju uglavnom između sebe, iz straha da im se neće vjerovati.

Instinkt većine koja nije sama preživjela seksualno nasilje je nevjerica – jer je ono što im se govori, a to je da je seksualno nasilje svakodnevno i samo jedan oblik nasilja kojem su žene izložene u odnosima, potpuno u suprotnosti s onim kako je odgojen i naučen da vjeruje. Pop kultura, mediji, religija – sve nam govori da je seksualno nasilje negdje drugo, negdje vani, negdje daleko, da nije u stanovima u koje ulazimo, između ljudi sa kojima se družimo. U to vjerujemo, i tome učimo svoju djecu. Nekada znamo drugačije i šutimo. Nekada čujemo drugačije i ušutkujemo. Zašto?

Zato što je alternativa da ozbiljno propitamo sve što znamo o seksualnom nasilju, o odnosima moći u vezama, o stvarnim granicama tjelesne autonomije i slobodnog izbora, o odnosu kapitalizma i patrijarhata i sistemima koji nas uče kako da se pokorimo nasilju, tlačenju i opresiji, sistemima koji nas uče kako da tlačimo i dehumaniziramo, da propitamo da li je silovanje posljedica zla, ili privilegije; mržnje, ili potpune indiferentnosti spram humanosti druge osobe. A sve to izbjegavamo jer bismo se morali suočiti i sa činjenicom da smo i mi nekada, vjerovatno, učestvovali u nekom obliku dehumanizacije druge osobe, da smo nekoga negirali zarad vlastite privilegije.

Korak tri, talasanje.

Prije nekoliko dana je na stranici Krajnje neuračunljive, koja se bavi problematiziranjem svakodnevnog seksizma (od emocionalnog i reproduktivnog rada, prava na izbor, sprege kapitalizma i patrijarhata, do institucionaliziranog seksizma i uloge medija) objavljeno nekoliko postova na dosada neobrađivanu temu seksualnog nasilja. Sa jedne strane se postavlja pitanje da li meme stranice uopšte treba da se bave seksualnim nasiljem – prvo, i format i jezik ograničavaju kompleksnost poruke koja može biti poslana; drugo, sadržaj može biti triggering za žene koje prate stranicu; treće, javne diskusije o seksualnom nasilju skoro uvijek u prostore koji bi trebali biti sigurni za žene i otvoreni za njihova iskustva uvode muškarce koji insistiraju na negiranju tih iskustava. Sa druge strane, online feminizam je trenutno jedan od najvidljivijih oblika feminizma. Iako se statistike seksualnog nasilja nisu značajno promijenile od 1985. kada je magazin Ms. objavio rezultate istraživanja, vidljivost seksualnog nasilja u feminističkom diskursu se znatno smanjila. Djelimično je to posljedica opravdanih kritika drugog vala feminizma i esencijalizacija u kojima je bio ukorijenjen, ali je djelimično i posljedica politika identiteta koje su diskurs rasparčale i postavile tako da feministkinje imaju pravo pričati samo o opresijama koje su doživjele. Da li je o seksualnom nasilju moguće pričati van pozicije preživjele, ili, da li je moguće pričati iz pozicije preživjele a da se to iskustvo ne individualizira i potpuno ne depolitizira, a da mu se ne oduzme strukturalna pozadina?

Na stranici su u dva dana objavljena tri posta. Prvi je bio kritika novih seks robotica koje imaju tri podešenja – prvi je Wild Wendy, drugi je S&M Susan, a treći je Frigid Farah, koji korisnicima omogućava da simuliraju silovanje. Drugi post je problematizirao narativ u kom se silovanje predstavlja isključivo kao nasilje koje vrši stranac, što onda seksualno nasilje u partnerskim odnosima čini potpuno nevidljivim.

Na prva je dva posta komentare ostavio natprosječan broj muškaraca (samo su 6% fanova stranice, a bili su autori više od polovine komentara) koji su insistirali da silovanje može biti fetiš, te da nije uredu tako prozivati muškarce. Politika stranice je da se osobe koje pišu seksistične, homofobne, transfobne ili fašističke/nacističke komentare blokiraju – te je tako nekoliko osoba i banovano. Nakon toga je objavljen treći post koji je pozvao komentatore da propitaju zašto se osjećaju prozvanim u postovima koji tvrde da seksualni odnos bez pristanka nije seks, već silovanje. Istovremeno je neonacistička fejsbuk stranica odlučila da objavi džihad feministkinjama, i onda se grupa regionalnih neonacista sjatila u komentare i u inboks stranice.

Generalno su imali potrebu da plasiraju tri vrste poruka. Prva je da adminke stranice treba da se vrate u kuhinju. Druga vrsta poruka je bila nacistička i fašistička propaganda u kojoj izjavljuju svoju ljubav prema Hitleru i Paveliću, i mržnju prema svima ostalima, pogotovo ženama, feministkinjama, pičkama, kurvama i pederima. Treća vrsta poruka su bile prijetnje nasiljem: od generalnih – treba vas sve pobit, do specifičnih i detaljnih opisa silovanja kojem bi adminke voljeli podvrgnuti, te različitih grafičkih ilustracija nasilja nad ženama. Ono što je prilično uznemirujuće, pored samog sadržaja, jeste da je veliki broj tih poruka poslano sa lažnih profila, uz opravdanu pretpostavku (uvidom u opseg tema i vokabular tih profila) da su dobar dio njih poslale maloljetne osobe. Maloljetni neonacisti; maloljetni šovinisti; maloljetni (potencijalni) silovatelji.

Zašto je bitno da su maloljetni?

Jer ih još uvijek imamo priliku promijeniti!

Korak četiri, obrazovanje.

Prijateljica mi je nedavno pričala kako je sa svojim petnaestogodišnjakom razgovarala o seksu, o zaštiti i odgovornosti, ali kroz prizmu poštivanja druge osobe – ne štitiš samo sebe, već i partnerku, nije cilj da bude samo tebi dobro, već i partnerki, o seksu se priča i dogovara, a ne šuti i pod pritiskom pregovara. Problem je, međutim, što se oslanjamo na individualne roditelje da individualno, sami od sebe, odrade ovaj dio odgoja i obrazovanja svoje djece. Zašto pretpostavljamo da su roditelji eksperti? Zato što imaju seks? Imaju i organe, mišiće i krvotok, pa ne predaju biologiju; znaju voziti, pa se svejedno u školi uče pravila ponašanja na cesti, a vozački se ne polaže pred njima; znaju čitati i pisati, pa ih to ipak ne kvalificira da predaju bosanski/hrvatski/srpski. Sa druge strane, da, tinejdžerima su, kao što su i meni bile, dostupne informacije online. Međutim, mnogi_e ne znaju šta da traže, gdje da traže, niti da procijene koje informacije su tačne, a koje ne; koji izvori su pouzdani, a kojima ne treba vjerovati. Iz škole izlaze sa rupama u obrazovanju, a ne nauče kako da te rupe prepoznaju i zakrpe, kako da nadoknade tamo gdje formalno obrazovanje zakaže.

Relegacijom seksualnog obrazovanja u domen doma samo se potvrđuje tabu da je seks nešto o čemu se ne priča, sramota, nešto što se podrazumijeva. Kako onda očekivati od tinejdžera da o seksu (u vezama ili izvan njih) razgovaraju otvoreno, da eksperimentišu sigurno, bez ugrožavanja nečijeg integriteta?

Djeca u školi devet godina uče vjeronauku – određeni sistem vrijednosti, sistem u kojem muškarci i žene nisu jednaki, sistem u kojem se vrijednost žene veže za njenu čednost, sistem u kojem je seks tabu, i u kojem je seksualnost tabu, i u kojem je propitivanje tabua tabu. O seksu uče na biologiji – mehanički, dosadno, strašno, na način koji neće imati veze sa njihovim iskustvima i životom. Ukoliko žive u Kantonu Sarajevo, i pohađaju jednu od škola u kojima se taj predmet nudi, umjesto vjeronauke mogu izabrati Zdrave životne stilove na kojima se, između ostalog, uči i o seksualnom zdravlju. No, ovaj predmet nije obavezan, već se nudi kao alternativa tradicionalnom i rigidnom shvatanju svijeta.

Da bi se desile značajne promjene, koje bi uzele u obzir strukturalni oblik problema, neophodno je da seksualno obrazovanje postane sastavni dio kurikuluma. Da se djeca o seksu obrazuju kroz program koji odbacuje dogmu, koji je otvoren i ohrabruje znatiželju, koji ih uči da stidu nema mjesta u učionici, koji ih uči da bez crvenila kažu penis, vagina, ili klitoris.

Svakodnevno živimo sa posljedicama nedostatka seksualnog obrazovanja, od kojih je jedna negativna ovdje očita: kada se osjete ugroženim, djeca reaguju nasilno, jer ih niko nije naučio kako da propituju, kako da argumentuju, i kako da kritički razmišljaju. Seksualno obrazovanje koje je seks-pozitivno ne uči samo o seksu, već o komunikaciji u situacijama koje djeluju neugodno, o verbaliziranju osjećaja, o prihvatanju sopstvenih i tuđih nesigurnosti, o razumijevanju i poštivanju različitosti.

Međutim, da bi seksualno obrazovanje bilo istinski seks-pozitivno i imalo emancipatorski potencijal mora biti dio obrazovnog sistema koji je izgrađen na feminističkim vrijednostima. Dio obrazovnog sistema koji odbija tradicionalne rodne uloge i učenike i učenice ohrabruje da propituju šta je prirodno, a šta nam je (i zašto) nametnuto; koji ohrabruje kritičko razmišljanje i ukazuje na ulogu ideologije u formiranju hijerarhije vrijednosti koju i samo obrazovanje internalizira i reproducira; obrazovnog sistema koji nije izgrađen na lažnim dihotomijama i umjetnim razlikama; koji ne služi da zavadi i vlada, već učenike i učenice osnažuje da grade stvarnost pravedniju i bolju od one koju živimo. Stvarnost u kojoj se nadmoć ne osigurava nauštrb drugog, stvarnost u kojoj uopšte ne težimo moći, već solidarnosti; stvarnost u kojoj nas nije strah ranjivosti. Takvo obrazovanje tinejdžere neće samo naučiti kako da imaju bolji seks, već i kako da budu bolje osobe.