sdadmin

Bugarske medicinske sestre u borbi za bolje uvjete rada

Posted on by sdadmin

Objavljujemo intervju Kaline Drenske s bugarskom medicinskom sestrom Ninom Georgijevom koja je sudjelovala u borbama koje su 1. ožujka pokrenule medicinske sestre i drugo medicinsko osoblje.

U Bugarskoj je pokrenuta nova mobilizacija kojom se zahtijeva poboljšanje radnih uvjeta, povišice plaća i naknada za sve, a ujedno je to i borba protiv korupcije i financijskih rezova u bugarskom zdravstvenom sustavu. Prekomjeran i naporan rad, nedovoljne plaće, beskorisne vladine reforme su razlozi zbog kojih su brojne medicinske sestre napustile zemlju i rade u inozemstvu. Iskustvo bugarskih medicinskih sestara je naličje procesa urušavanja socijalne države i javnog zdravstva europskih zemalja, koje održava loše plaćen ili neplaćen ženski rad, često migrantkinja. Ovakva situacija se globalno pojačala u vremenu sanitarne krize, što povećava teret na leđima svih žena koje rade u zdravstvenom i skrbnom sektoru. Protest medicinskih sestara nije ograničen na zahtjev za boljim radnim uvjetima i plaćama, već proziva transformaciju sustava u korist nekolicine privilegiranih.

KD: Gdje i koliko dugo radite i kako su se radni uvjeti promijenili kroz to razdoblje?

NG: Radim kao medicinska sestra skoro 30 godina i radila sam u raznim bolnicama. Ja sam iz mjesta Ruse i u tamošnjoj bolnici sam radila 18 godina. Zadnjih 10-11 godina živim u Sofiji i tu sam radila u nekoliko bolnica. Volim svoj posao, no tijekom 30 godina radnog iskustva vidjela sam sve pokušaje reformi zdravstvenog sustava i ne vidim niti jedan pozitivan rezultat.

KD: Što nam možete reći o radničkom položaju medicinskih sestara u Bugarskoj – kolika je plaća, koliko traju smjene, koliko sestara obično radi u smjeni?

NG: Plaća je strašno niska i nedovoljna – prema našem kolektivnom ugovoru trebala bi iznositi 950 leva mjesečno (oko 475 eura), no takve plaće se isplaćuju samo u jednoj ili dvije privatne bolnice Sofiji, a čak ni tamo svo medicinsko stručno osoblje ne prima dostatnu plaću.

U nekim mjestima, osim Sofije i većih gradova, plaće iznose samo 600-700 leva (300-350 eura). Stalno nam obećavaju da će nam povisit plaće, no to se do sada nije dogodilo. Imamo redovne smjene koje traju 12 sati. Moraš ispuniti svoju mjesečnu radnu satnicu – 160-170, a ponekad je to i 180 sati. Također, radimo noćne smjene koje su nevjerojatno malo plaćene – doslovno u centima. Imale smo prosvjede za povećanje plaće za rad u noćnim smjenama, no ništa se nije promijenilo. U nekim bolnicama dobijete 1 lev (50 centi) po satu za noćni rad, ali to je jako malo [za usporedbu – prosječna naknada za noćni rad trenutno u Bugarskoj iznosi oko 12,5 centi]. A to je rad u noćnoj smjeni – koja traje 12 sati! Istovremeno si odgovorna za 30 pacijenata i sama u smjeni. To je užasno! Evo, upravo sam završila noćnu smjenu u kojoj sam se brinula za 31 pacijenta! Jako malo sestara je ostalo zbog malih plaća i užasnih radnih uvjeta. Mnogi medicinski stručnjaci su se obrazovali i stekli vještine ovdje, ali ne ostaju u Bugarskoj i idu radit van. Imali smo već i smrtne slučajeve na radnom mjestu, no nitko ne govori o tome.

KD: Možete li nam reći nešto više o vašim protestima – koliko dugo prosvjedujete, kako se organizirate?

NG: Prosvjedi za bolje radne uvjete za medicinske radnice i radnike započeli su prije godinu dana. Prvi državni prosvjed smo imali 1. ožujka prošle (2019.) godine. Organiziramo se preko Facebooka – sve je započelo kao obična Facebook grupa za medicinske sestre i medicinsko osoblje. Mnogi prosvjedi su održani u raznim gradovima diljem zemlje. Sudjelovala sam u prosvjedina ovdje u Sofiji i u Ruseu. Primjećujem da su moje kolegice diljem zemlje jako uplašene – boje se izaći na ulicu, protestirati, reći što misle. Ne razumijem taj strah – moramo moći reći slobodno što mislimo, ne možemo biti potlačene. Šuti se jer je netko “odozgo” u hijerarhiji zabranio razgovore o protestima po bolničkim hodnicima. Prije svega, ja sam osoba – zašto ne bih smjela izraziti ono što mislim?

KD: Jesu li protesti do sada nešto postigli – je li bilo povišica plaća?

NG: Bilo je minimalnih povišica u nekim bolnicama, ali daleko od dovoljnog. Imale smo sastanke s premijerom Borisovim, s ministrom zdravstva Kirilom Ananijevim, ali smo dobile puka obećanja – ništa se nije promijenilo što bi unaprijedilo položaj sestara. U isto vrijeme, u prosincu je osnovan novi sindikat – Sindikat bugarskih medicinskih stručnja/inja. Sindikat ima podružnice po cijeloj zemlji – u gradovima kao što su Sofija, Sliven, Haskovo, Varna i drugi. Prosvjedi se nastavljaju – 1. ožujka ove godine započele smo kontinuirani prosvjed i nadamo se da će ovoga puta naši zahtjevi biti ispunjeni.

KD: U drugim mjestima u svijetu medicinske sestre štrajkaju za ispunjenje svojih zahtjeva, no u Bugarskoj dosad nije bilo štrajkova zdravstvenih radnica i radnika. Mislite li da će se ih biti?

NG: U nekom ćemo trenutku vjerojatno ići u štrajk, no ne smijemo zaboraviti da smo u Bugarskoj i da se ljudi boje. Neke moje kolegice mi govore da ne smijemo pričati o prosvjedu jer je tako rekao upravitelj bolnice. Tko će promijeniti situaciju ako nećemo mi? Nitko!

KD: Kroz kakve je reforme u zadnjih 30 godina prolazio bugarski zdravstveni sustav i kako je to utjecalo na vaš posao?

NG: Po mom mišljenju, nije bilo reformi s pozitivnim rezultatima za nas. Zdravstvo u Bugarskoj je kompletno komodificirano. Uvijek se priča o novcu, profitu i optimalizaciji troškova, jer su bugarske bolnice prisiljene da funkcioniraju prema principima slobodnog tržišta i moraju biti profitabilne. U ovom trenutku naše plaće ovise o tome da što više ljudi bude bolesno, budući da je to jedini izvor prihoda odnosno jedini način da se izvuče novac iz Nacionalnog fonda zdravstvenog osiguranja (NIHF). Naš rad nije plaćen prema njegovoj punoj vrijednosti, i o odlukama bolničkih uprava ovisi kako kako će novac biti redistribuiran – za opskrbu, za plaćanje računa, za pokrivanje bolničkog duga. Pravila i regulative o trošenju i distribuciji javnog novca nisu jasni i mnogo je zlouporaba i prevara. Kontrola potrošnje javnog novca je slaba, a kazne pri otkrivenim slučajevima korupcije i zloupotrebe moći su beznačajne.

Pacijenti su u osnovi pretvoreni u klijente – nisu tretirani kao bolesni ljudi koji trebaju pomoć i skrb. Posvuda niču privatne bolnice i klinike (uz blagoslov ministra zdravstva) – jer je voditi privatnu bolnicu ili medicinski centar trenutno najprofitabilniji posao u Bugarskoj budući da i takve bolnice dobijaju javni novac iz Nacionalnog fonda. Jedno je sigurno: dok god bolnice budu funkcionirale kao profitne institucije, bit će krađa, korupcije i zloupotrebe javnog novca. Zato smo mi, medicinski radnici i radnice, protiv profitabilnih praksi u zdravstvenom sustavu. Centralni zahtjev našeg protesta je prestanak tretiranja zdravstvene skrbi kao profitne industrije. Mi smo ljudi – naše zdravlje nije roba.

KD: Upravo sada se diljem svijeta odvijaju prosvjedi i štrajkovi medicinskih sestara – u SAD-u, u Francuskoj, Njemačkoj. Što biste poručili vašim kolegicama u Bugarskoj i drugim zemljama?

NG: Drage kolegice, ne bojte se! Ostavite svoj kućni komfor i borite se za svoja prava! Vladi odgovara da ih ne uznemirujete sa svojim zahtjevima, jer ne moraju ništa mijenjati ako mi mirujemo i šutimo. Dosta je toga! Dosta je poslušnosti i pristajanja! Progovorimo – snaga je u jedinstvu!

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

‘Sex Education’ inzistira na odbacivanju tabua

Posted on by sdadmin

Seriju Sex Education započela sam gledati čim je izašla, a osvojila me bezbrišnošću mladih likova koji naglašeno razmišljaju o seksu jer su očito dovoljno privilegirani da im to bude jedina briga prilikom odrastanja. Radi se o životnome razdoblju koje smo svi_e prošli_e, a serija prikazuje neki idealni model koji bi pomogao u rješavanju brojnih problema već u tinejdžersko doba, zahvaljujući bezuvjetnoj podršci roditelja, potpunoj slobodi izražavanja i pomoći obrazovnih ustanova kako bi se naučilo o onome što u knjigama ne piše. Uloga seksa znatno je potencirana u seriji, to je gotovo jedino o čemu se razgovara i razmišlja jer te srednjoškolce_ke ispiti nimalo ne zabrinjavaju, a brojni_e pacijenti_ce seksualne terapeutkinje dokazuju da interes za seks s godinama ne jenjava. Ne mogu reći da sam grizla nokte iščekujući drugu sezonu ili zbog stalne neizvjesnosti koju je pružala svaka epizoda, no seriju krasi neka vrsta šarma koji je vjerojatno naglašen činjenicom da volim Gillian Anderson, koju smo inače navikli_e gledati u ukočenijim ulogama, a ovdje je kul seksualna terapeutkinja u ljubavnoj vezi sa savršenim muškarcem, zgodnim Šveđaninom Jakobom, koji je valjda jedini majstor kojem ne vidimo stražnjicu dok se saginje te da mlada Emma Mackey neodoljivo podsjeća na popularnu glumicu Margot Robbie. Pa krenimo.
Netflixova serija Sex Education prati svakodnevicu šareno odjevenih srednjoškolaca_ki u izmišljenom britanskome gradu Moordale. Nastala pod redateljskom palicom Laurie Nunn, u dvije sezone pruža razonodu unatoč obrađivanju ozbiljnih i nadasve aktualnih tema. Tako primjerice klamidija poprima razmjere koronavirusa pa zbog neznanja učenika i profesora o toj spolnoj bolesti zavlada panika te je potrebno poduzeti mjere suzbijanja tako ozbiljne opasnosti.

Radnju je teško smjestiti u vremensko razdoblje jer se koriste nove, ali i stare tehnologije, spominje se Pornhub, a listaju retro časopisi. Likovi uglavnom žive u prostranim kućama, do škole idu autobusom ili biciklom, okruženi su zelenilom jer je u Moordaleu ,izgleda, uvijek proljeće. Prisutna je klasična srednjoškolska društvena podjela na popularne bogataše_ice, autsajdere_ice, čudake_inje, samotnjake_inje, sportaše_ice itd., a likovi su ipak ujedinjeni u jednome – problemima sa seksualnošću.

{slika}

Prva epizoda započinje uvidom u obiteljske prilike glavnih likova te odmah shvaćamo koje su njihove, vjerojatno time i djelomice uvjetovane, seksualne boljke. Uz Otisa, Erica i Maeve potrebno je izdvojiti njihove školske kolegice i kolege Adama, Jacksona, Aimee, Lily i Olu te Jean i ravnatelja Groffa kao primjer roditelja oprečnih odgojnih pristupa. Tako na nagovor Maeve, Otis počinje pružati usluge seksualne terapije svojim vršnjacima_kinjama kojima nije problem platiti za pomoć. S klijentima_cama se najčešće nalazi u starome WC-u koji više podsjeća na narkojazbinu, nego na mjesto na koje bi itko imalo oprezan ikada zašao. Tamo mu kolege_ice otvaraju dušu, on im poput svećenika (i zaista ih u početku ne gleda već sjedi s druge strane zida) nalazi lijek, inzistirajući na nekim principima koje je nesumnjivo saznao od majke, seksualne terapeutkinje.

Kako se sve vrti oko seksa koji je stvar prestiža, o kojemu se otvoreno govori i koji kao da je jedini problem svih likova, (jedino Maeve ima financijskih poteškoća, ali ih s lakoćom rješava), jasno je da se tematizira i nelagoda koja se veže za neiskustvo te očajnički pokušaji nekih likova, primjerice Otisa, da se toga neiskustva riješe. Mladi općenito osjećaju pritisak okoline jer je sramotno biti neiskusan_a, a i “kad ćeš ako ne sad” –zamislite kako li je tek u svijetu u kojemu su spolni odnosi najvažniji, koliko je bitno sakriti istinu koja bi mogla sabotirati nečiju budućnost ili u ovome slučaju Seksualnu kliniku. Potrebno je napomenuti kako protagonist Otis nije aseksualan, uzbuđuju ga rijetki fizički dodiri djevojaka u njegovoj okolini. Dovodi se u pitanje muško-žensko prijateljstvo jer je prikazano kao prilično nedostižno i kao da nema perspektivu “pravoga prijateljstva”. Pomalo je problematično što na tome inzistira Eric (“Cure i dečki mogu biti prijatelji? Da, baš, njihove genitalije mogu biti prijatelji”) koji bi se po toj logici zbog svoje seksualne orijentacije trebao družiti isključivo sa djevojkama, jer bi inače prema muškim prijateljima uvijek razvio romantične osjećaje.

{slika}

Serija problematizira i vršnjačko nasilje pa tako spomenutoga Erica, mladoga geja eklektičnoga stila odijevanja redovno zlostavlja školski kolega. Adam je dakle onaj homofobni naporni tip koji gnjavi geja, ne zato što mu smeta, već iz svoje želje za kontaktom s njim, koju nikako da si prizna. Kako epizode odmiču, Adam nam je sve draži, činjenicu da je zlostavljač kao da je opravdala kruta očeva figura i još samo treba da netko za njega i Erica kaže “tko se tuče taj se voli”.

{slika}

Serija očito obiluje neprestanim ljubavnim zapletima pa se ponekad čini kako nikako da se posreći jedino Otisu i Maeve. Oboje su bili u ljubavnim vezama koje im zapravo ne odgovaraju i tijekom kojih su više razmišljali jedno o drugome nego o svojim partnerima. Unatoč svim neprilikama koje su zajedno prošli, imam osjećaj da upravo Otis i Maeve ostaju likovi koji se nisu pretjerano razvili tijekom dvije sezone. Maeve je opet pokazala da joj je žao što nema klasičnu obitelj, no nastavila se ponašati sebično, svjesno sabotirajući Otisovu vezu, dok je Otisu dugo trebalo da shvati kako se ljubavni odnosi ne mogu forsirati. Tijekom 16 epizoda očekujemo da će se nešto dogoditi među njima, pomalo su smiješni razlozi zbog kojih se i poljupci izjalove, no želje nam ostaju neutažene, što je vjerojatno i pozitivno jer kao da bi serija njihovom ljubavnom vezom postala besmislena.

Prilikom razmišljanja o seriji čini se neophodnim osvrnuti se na odnos Otisa i njegove majke Jean, veoma otvorene seksualne terapeutkinje koja između ostaloga sa sinom želi razgovarati o masturbaciji koju on ne prakticira. Možemo odmah primijetiti da su jako bliski – večeri provode zajedno gledajući filmove s Julijom Roberts, Jean svojim seksualnim partnerima jasno daje do znanja da im se nema namjeru posvetiti jer kao samohrana majka brine o sinu, a istovremeno radi odgovoran posao. Naročito je važno kako je prikazana kao majka, jer smo razvedene žene navikli_e gledati kao čedne gospođe koje okolini nastoje pokazati svoje savršenstvo i opravdati “nelogičnost” činjenice da su se rastale. Jean želi da se Otis osamostali, ali se ponaša prezaštitnički i previše zadire u njegovu intimu te je sasvim razumljivo da njega to frustrira. Usprkos tomu, kad Jean upoznaje staloženoga Jakoba, koji se razlikuje od onih tipova koji su u njezinom žutome ogrtaču upadali u Otisovu sobu tražeći kupaonicu, Otis nije zadovoljan. Svoje osjećaje obrazlaže činjenicom da nije u redu da je njegova majka u vezi s čovjekom koji je otac njegove cure Ole, no jasno je da mu zapravo smeta što je majka otvorila mjesto za drugoga muškarca osim njega. Razumljivo je da mu je teško, no radi se o tipičnom ponašanju djece koja teško prihvaćaju da im roditelji, a pogotovo majke, imaju ljubavni život nepovezan s drugim roditeljem.

{slika}

Zanimljivo je što Otis poput svoje majke Dr Jean F. Milburn ima poteškoća u ostvarivanju odnosa sa suprotnim spolom, upravo zbog manjka komunikacije koju najčešće smatra uzrokom problema u ljubavnim i seksualnim odnosima svojih mladih klijenata_ica. Naravno, moguće je da Jean uživa u mijenjanju partnera, no u situaciji kad je htjela ozbiljnu vezu nije uspjela jer također ima neriješenih problema, što samo pokazuje koliko je bitno znati što želimo i kako to dati do znanja ljudima u našoj okolini. Radi se zapravo, o činjenici na koju će ukazati svaki_a iskusni_a terapeut_kinja – lakše je rješavati tuđe, nego svoje probleme.

Prilikom ponovnoga gledanja serije podsjetila sam se da mi je Maeve Wiley zapravo jako antipatična, ali shvaćam da može biti upečatljiva kako školskim kolegama_icama, tako i gledateljima_icama. Tijekom druge epizode prve sezone otkriva da je trudna, a treća epizoda započinje liječničkim pregledom prije pobačaja za koji se odlučila pa odgovara na rutinska pitanja o kontracepciji, broju seksualnih partnera i o tome je li razmotrila opciju posvojenja. Kako je pravilo da netko mora doći po nju, moli Otisa za uslugu, a pri ulasku u kliniku dočekuju ih religiozni_e obožavatelji_ce života s transparentima na kojima piše: “I ja sam bio fetus” te uzvikujući: “Za šest tjedana tvoje dijete će moći osjećati”, “Za osam tjedana tvojoj bebi će kucati srce”, “Okončanje trudnoće je ubojstvo”. Za to vrijeme u klinici vlada prijateljska atmosfera pa se žene međusobno ohrabruju prije zahvata, što stvara sasvim drugačiju sliku od one kakvu žele prikazati hostilni_e protivnici_e pobačaja. Maeve je u više navrata pomogla školskim kolegicama, primjerice u situaciji kad je otkrila čije su intimne slike kružile internetom i kad je nastojala pomoći Aimee da prebrodi stresno iskustvo seksualnoga zlostavljanja u autobusu. U oba se slučaja radi o osnaživanju djevojaka koje su uz potporu vršnjakinja prebrodile teška razdoblja. Veoma je važno što i ovako prpošna serija tematizira pobačaj i žensko zajedništvo, a pogotovo što to čini bez imalo patetike, omogućivši Maeve i ostalim ženama da žive onako kako žele.

{slika}

Iako na prvi pogled djeluje kao tipična tinejdžerska serija s trendy protagonistima, Sex Education obrađuje ozbiljna pitanja poput maloljetničke trudnoće, pobačaja, seksualne orijentacije, aseksualnosti, monogamije, apstinencije, seksualnoga zlostavljana itd. Možemo ustvrditi da to čini prilično uspješno te da osim dobre zabave, inzistiranjem na zanemarivanju tabua nudi i priliku za proširenje vidika, ne samo adolescenata_ica, već i odraslih.

Pravo na grad: Četiri zahtjeva za sigurnost doma tijekom krize

Posted on by sdadmin

Udruga Pravo na grad uputila je jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave te Vladi Republike Hrvatske otvoreno pismo u kojem traže hitne mjere koje bi omogućile da nitko u Hrvatskoj uslijed gubitka ili smanjenja dohotka zbog situacije prouzročene svjetskom pandemijom ne izgubi sigurnost doma.

Pravo na grad apelira da se:


1. Hitnom mjerom uspostavi moratorij na sve deložacije i ovrhe koje mogu dovesti do gubitka jedinog doma.

2. Naloži bankama, po uzoru na Italiju i Španjolsku, da omoguće moratorij (bez penala) na otplatu stambenih kredita na jedini dom dok traje izvanredno stanje zbog epidemije.

3. Hitnom mjerom oslobode plaćanja najamnine za jedini stan sve koji_e su uslijed širenja epidemije izgubili_e ili su im smanjena primanja. 

4. Hitno organizira smještaj beskućnika_ca u praznim javnim stanovima u vlasništvu lokalnih samouprava i Republike Hrvatske

Hrvatska je prvak Europe po kratkoročnim ugovorima o radu do tri mjeseca, a mnogi svoja mjesečna primanja ostvaruju kroz različite oblike samozapošljavanja, što najčešće znači da nemaju stalna primanja već ovise o povremenim projektima, narudžbama i poslovima koji se u velikom broju otkazuju. Gubitak dohotka zbog otkazivanja projekata, poslova, kao i boravka u nužnoj izolaciji sa smanjenim ili nikakvim primanjima za sve koji ne mogu obavljati svoj posao od doma, bitno će utjecati na mogućnost plaćanja troškova stanovanja. Iz perspektive javnog zdravlja nedopustivo je da ljudi moraju birati između zadržavanja doma i vlastitog, pa tako i zdravlja drugih.

Pored troškova stanovanja koji mnoge sprječavaju da se u ovom trenutku posvete prvo vlastitom zdravlju, podsjećamo i na one najugroženije – ljude bez krova nad glavom kojima hitnom mjerom treba osigurati smještaj. Samo je u Zagrebu prema podacima Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu preko 500 praznih stanova kojima upravlja Grad, a ako se tome pridoda broj stanova u državnom vlasništvu, zasigurno se radi o dostatnim resursima.

Apeliramo da se po uzoru na uspješan projekt koji se provodi diljem svijeta, Housing first, hitnom mjerom u ove stambene jedinice smjeste najranjivije skupine u našim gradovima. S obzirom na to da prema podacima kojima raspolaže Hrvatska mreža za beskućnike na ulicama Hrvatske živi oko 2000 ljudi, sigurni smo da lokalne samouprave i država imaju više nego dovoljno resursa da riješe ovo goruće pitanje.

Budući da znamo da se kriza koju je izazvala svjetska pandemija može ublažiti samo smanjivanjem socijalnih kontakata, izolacijom i pravilnom higijenom, jedan od prvih koraka koje država i gradovi moraju poduzeti je omogućiti svima koji žive u Hrvatskoj sigurnost doma. To podrazumijeva ne samo zaklon od zaraze, već sigurnost da gubitak poslova i smanjenje dohotka neće rezultirati gubitkom doma ili dubljim zaduživanjem.

Ovim putem apeliramo na lokalne samouprave i Vladu RH da osiguraju sigurnost doma i time povećaju šanse za suzbijanje pandemije.

Otvoreno pismo svi_e mogu potpisati putem peticije “Četiri zahtjeva za sigurnost doma tijekom krize”.

Što nas je naučila zombie apokalipsa ili kako koronavirus zahtijeva borbu protiv rodno-klasnih nejednakosti

Posted on by sdadmin

Od zatvaranja pojedinih granica, izolacije čitavih gradova, zabrana putovanja pa do obustave rada institucija poput škola, vrtića i fakulteta kao i privremenog zatvaranja ostalih djelatnosti koje nisu prijeko potrebne za preživljavanje, neosporno je da su mjere uzrokovane koronavirusom od kojih su neke već uvedene, a stupanje na snagu nekih svakog se dana u Hrvatskoj očekuje,  uistinu drastične, a mnogim građanima_kama dosad i neviđene. Iako nužni, smirivanju građana_ki također zasigurno ne doprinose konstantni medijski izvještaji glede situacije vezane uz širenje koronavirusa, kao ni neprestane press konferencije i ostali tv prijenosi s pripadnicima/ama institucija odgovornim za sprječavanje širenja epidemije, među kojima se čak javlja i vojska.

S obzirom na navedeno, nimalo ne čudi da se velika većina ljudi našla u stanju sveopće panike gotovo iste kakvu imamo prilike gledati u flashback scenama iz hollywoodskih filmova koje prikazuju radnje poput gomilanja namirnica te barikadiranje  unutar vlastitih domova ili kojekakvih skloništa neposredno prije društvenog kolapsa uzrokovanog zombijima, vanzemaljcima, ili pak nekim trećim neprijateljem. Panika nije presudna, presudno je kako ćemo se s panikom nositi.

Iako se u navedenim filmskim scenama ipak zasad radi o nerealno preuveličanom scenariju, one nas ipak mnogo toga mogu naučiti. I ne, ne uče nas potrebi za gomilanjem svega i svačega u svoj tajni podzemni bunker pored kojega ćemo stražariti i fizički se obračunati sa svakim nesretnikom kojeg procijenimo kao prijetnju našoj zavidnoj zalihi wc papira – upravo suprotno.

Naravno ruke sada moramo prati (a ni inače ne bi bilo naodmet), nepotrebne dodire izbjegavati, vožnju javnim prijevozom kao i izlaske na javna mjesta svesti na minimum kako bismo zaštitili sebe, ali prvenstveno i spriječili širenje zaraze među posebno ugroženim skupinama poput starih i kronično bolesnih. Dakle, ono što se u ovim trenutcima može smatrati ključnim za uspješno hvatanje u koštac s problemom epidemije koronavirusa jest upravo uspostava učinkovitih oblika društvene solidarnosti kakvi i stoje u pozadini socijalnog distanciranja kako bi se ugroženim osobama pružila zaštita kakva im je potrebna, ali ta solidarnost ne smije ostati samo na distanciranju.

Na potrebu za uspostavom funkcionalnog sustava društvene solidarnosti upozorava nas i svaki film katastrofe. Pogledamo li pobliže, za civilizacijski kolaps kakav nastane uslijed pojave tog famoznog neprijatelja ljudskog roda, bili to zombiji, vanzemaljci ili nešto treće, uistinu nisu krivi ni zombiji ni vanzemaljci već upravo panikom izazvana reakcija samih ljudi te postojeći sistem koji potiče na odgovor u every (wo)man for him(her)self maniri. Naravno, u čitavom tom kaosu koji zavlada dok se svatko sam nastoji pobrinuti za vlastitu sigurnost jedino što vrijedi jest zakon jačega što na posljetku pak rezultira odbacivanjem ugroženih ili u najboljem slučaju potpunim zanemarivanjem njihovih društvenih doprinosa i potreba, ali i nemogućnošću ‘jačih’ pojedinaca_ki da sami_e preuzmu teret vlastitih društvenih odgovornosti kao i odgovornosti onih proglašenih slabijima i stoga – nebitnima.

Vratimo li se na realnu situaciju u Hrvatskoj i svijetu, sasvim je moguće vidjeti da se cjelokupna situacija izazvana koronavirusom također, čast izuzetcima, razvija na sličan način. I ovdje već postoji evidentna podjela na jače i slabije, na bitne i nebitne, s tim da se ne radi ni o kakvim novonastalim grupacijama već naprosto o osvjetljavanju već ustaljene distinkcije između privilegiranih društvenih skupina te onih klasno/rodno potlačenih i društveno deprivilegiranih poput primjerice ‘običnih’ radnika_ca i žena. Činjenica da se radi upravo o navedenim skupinama ne čudi budući da u kapitalističkim društvima među kakva ubrajamo i Hrvatsku čitavo društveno uređenje počiva na perpetualnoj klasnoj te rodnoj nejednakosti. U kapitalističkoj društvenoj računici zasnovanoj na maksimizaciji profita iznad istinskih ljudskih potreba navedene skupine prijeko su potrebne kako bi se postojeći sistem održao, a unutar njega izvukle su deblji kraj. Epidemija poput trenutne izazvane koronavirusom to samo još više naglašava. Navedeno postaje sasvim evidentno zapitamo li se sljedeće:

Što je s onima za koje socijalno distanciranje nije opcija? S onima za koje stvaranje višemjesečnih zaliha nije opcija? Tko su uopće oni_e? Jesu li njihovi doprinosi uistinu nevrijedni spomena? Zamislimo li društvo u trenutnoj situaciji lišeno tih pojedinaca_ki, bi li ono moglo opstati?

Promislimo li o odgovorima na postavljena pitanja, moguće je uvidjeti da je odlazak u samoizolaciju uz višemjesečne zalihe hrane itekako opcija dostupna tek privilegiranima i na ovaj ili onaj način ‘jačima’, dok pak teret održanja zadovoljavajuće razine društvene funkcionalnosti ovisi upravo o zanemarenima i obespravljenima.

Institucije čije se funkcioniranje smatra prijeko potrebnim u trenutnoj situaciji one su poput bolnica, trgovina, pa na kraju krajeva i vlastitih kućanstava. Osim prijeke potrebe za održanjem funkcionalnosti, svemu navedenom zajedničke su još dvije izrazito važne komponente – potplaćenost i ženski rad.

Na ‘prvoj liniji bojišnice’ protiv epidemije koronavirusa, nisu direktori tvrtki, vlasnici kompanija i poduzetnici, na njoj se nalaze upravo medicinske sestre čiji se posao odvija u još težim, zahtjevnijim i rizičnijim uvjetima no što je to inače slučaj, prodavačice i blagajnice u prepunim trgovinama koje većinski rade bez omogućene im zaštite u vidu rukavica ili maski, čistačice koje o higijeni navedenih trgovina i zdravstvenih ustanova brinu, a zbog i dalje uvelike patrijarhalnog društvenog mentaliteta, na ženska leđa pada i teret sada prijeko potrebnog reproduktivnog rada u vidu kućanskih poslova te brige o djeci i starijim i nemoćnim članovima obitelji.

Do ‘jučer’, navedena su zanimanja bezobzirno i bezrazložno omalovažavana – dok je reproduktivni rad unutar vlastitog kućanstva u kapitalističkim društvima bio i ostao potpuno neplaćen – što je posljedično stvorilo pogodne uvjete za postavljanje u najugroženiju poziciju upravo onih o čijem radu dostatna funkcionalnost društva sada ovisi, a to su žene.

Usprkos nezanemarivom doprinosu u kriznim trenutcima upravo radnice na navedenim poslovima (budući da se radi o predominantno ‘ženskim’ zanimanjima) vrlo lako mogle bi postati te za koje stvaranje višemjesečnih zaliha predstavlja problem. S obzirom na dosadašnji iznos mjesečnih plaća na navedenim pozicijama u usporedbi s troškovima života, u mnogim slučajevima navedena zanimanja naprosto ne dopuštaju raspoloživa sredstva u iznosu dostatnom za kupovinu potrepština koje iziskuje potencijalno dugotrajna samoizolacija nasuprot razumnoj kupovini svakodnevnih namirnica. Iako istinske nestašice potrepština nema, činjenica da ne postoji regulatorni mehanizam koji bi spriječio one financijski tj. klasno privilegirane da hranu i ostale potrepštine kupuju i skladište u nepotrebno velikim količinama imajući prvenstveno vlastito samoodržanje u vidu, vrlo bi lako, nastavi li se postojeći trend, mogla dovesti do još većeg produbljenja jaza između privilegiranih i onih već obespravljenih, ostavljajući jedne u izobilju koje uvelike nadilazi osobne potrebe, a druge u potpunoj nestašici – budući da bi zbog kupnje na veliko određene proizvode naprosto moglo biti nemoguće pronaći na policama u trenutku kada manje privilegiranim osobama financijsko stanje kupnju dopušta – ugrožavajući tako dodatno njihovu radnim uvjetima već ugroženu dobrobit.

Iako je moguće reći da isti problemi mogu pogoditi i muškarce u sličnoj obespravljenoj poziciji (što je i istina), razlog iz kojeg je u ovom trenutku važno govoriti upravo o ženama jest ponovno isticanje interakcija klasne i rodne opresije s kojom se iste susreću u kapitalističkim društvima. Uz navedene probleme koje može uzrokovati potplaćenost pretežno ženskih zanimanja, kako je već spomenuto, na žene u ovom trenutku pada i većina već neravnomjerno raspoređenog tereta kućanskog rada i skrbi o obitelji zbog povećanog vremena boravka unutar vlastitog doma. No, osim povećanog tereta koji sa sobom nose mjere poput zatvaranja škola i vrtića te preporuka neizlaženja starijim članovima kućanstva, uvedene mjere poput samoizolacije ponovo polaze iz perspektive privilegiranih izostavljajući iz vida i čitav niz drugih problema s kojima se kao potlačena skupina pod patrijarhatom svakodnevno susreću žene.

Naime, za neke žene, možda baš za neku od spomenutih medicinskih sestara/blagajnica/prodavačica/čistačica, usprkos opasnosti koju predstavljaju komplikacije uzrokovane zarazom koronavirusom ili pak nemogućnost stvaranja po potrebi višetjednih/mjesečnih zaliha, najopasnije mjesto ostaje unutar njihova četiri zida. Potreba za samoizolacijom, naplaćivanje kazni u slučaju kršenja iste ili pak uvođenje karantene kakvoj imamo prilike svjedočiti u Italiji znači da će se žrtve partnerskog nasilja naći pod još većim rizikom. Uz obvezu ostanka u domovima u što većoj mjeri, mnoge žene mogle bi se naći u situaciji da s nasilnikom provode gotovo 24 sata dnevno. Osim rada sigurnih kuća, SOS telefona i drugih nevladinih organizacija koje i u jeku epidemije i dalje nastavljaju neometano pružati pomoć ženama kojima je pomoć potrebna, službeni državni aparat trenutno i dalje ne osigurava adekvatne mjere zaštite od nasilja kao i preventivne mjere (npr. osiguravanje alternativnog smještaja u slučaju izrečene mjere samoizolacije za žene koje se nalaze u zajedničkom kućanstvu s partnerom koji ima povijest nasilja čak i ako je nasilje prijavljivano prije sadašnjeg trenutka i zanemareno od strane nadležnih institucija) o kojima ovisi dobrobit, pa čak i životi mnogih žena. U ovom slučaju, čini se, odgovornost ostaje na ugroženoj ženi i njezinim nastojanjima da potraži pomoć u vidu kontakta s nekom od sigurnih kuća, SOS telefona ili sličnih nevladinih organizacija. Dakle, i ovdje vrijedi na početku spomenuti every (wo)man for him(her)self princip kao i zakon jačeg koji primat stavlja na potrebe privilegiranih, a one ugrožene iznova ostavlja neadekvatno zaštićenima.

S obzirom na navedeno zanemarivanje potreba čitave skupine koja ne samo da je ugrožena, već je i u ogromnoj mjeri odgovorna za sprječavanje situacije u kojoj društvo naprosto kolabira i ostvarivati se počne neki od scenarija hollywoodskih filmova katastrofe, uz svo pranje ruku, rad od kuće, online nastavu i socijalno distanciranje možemo li uistinu govoriti o postojanju učinkovitog modela društvene solidarnosti na državnoj razini? Odgovor je izričito NE.

Učinkovit model društvene solidarnosti podrazumijeva adekvatno adresiranje potreba sviju bez obzira na vrstu njihovih društvenih doprinosa, ne samo najjačih, privilegiranih ili prema nekom arbitrarnom kriteriju najbitnijih, te brigu o održavanju zadovoljavajuće razine funkcionalnosti društva kao kolektiva čiji_a je svaki_a član_ica važna te zaslužuje zagarantirano zadovoljenje barem najosnovnijih joj potreba. Ako su nas na početku spomenuti filmovi katastrofe i fikcionalne zombie/vanzemaljske apokalipse ičemu naučile, naučile su nas da ni every (wo)man for him(her)self način pristupa problemima u kriznim situacijama, kao ni zakon jačeg nisu sadržani u ljudskoj prirodi već su posljedica na profit iznad ljudskih potreba orijentiranih sistema poput kapitalizma koji i u ne-kriznim situacijama potiče hiperindividualizam te komplementarnog mu patrijarhata koji cjelokupno društvo potiče na biologizaciju stanja permanentne nejednakosti. Ono što nas je svaka fikcionalna apokalipsa također naučila jest da apokalipsu istinski nisu uzrokovali ni vanzemaljci niti zombiji, kao što ju sam po sebi ne može uzrokovati ni korona virus, već sistemske manjkavosti pred-kriznog društva kao i prekasno uviđanje potrebe za promjenom.

Naime, mnogi filmovi katastrofe završavaju upravo dirljivim scenama društvene solidarnosti i ujedinjenja čovječanstva u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. No, krajnji cilj nikada nije borba protiv zajedničkog neprijatelja po sebi, ona se samo nalazi u svrsi pomoći pri ostvarenju istinskog krajnjeg cilja – očuvanja dobrobiti svih ljudi bez obzira na društveni položaj koji su dotad zauzimali, važnost čega u jeku krizne situacije biva osvjetljenija no ikad. Dakle, priznavanje važnosti međuovisnosti pojedinaca_ki i skupina ključ je preživljavanja epidemije. To je osnovno sredstvo u borbi protiv zaraznih bolesti ili kakvih drugih kolektivnih prijetnji, a kako bismo osigurali istinsku funkcionalnost društva i u ne-kriznim vremenima, po završetku krize potrebno ju je pretočiti u učinkoviti model borbe za ženska prava, radnička prava, javnozdravstvene i socijalno-stambene politike za dobrobit sviju i tome slično.

Imajući to na umu, moguće je primjetiti da se radi o promjenama za koje je potpuni društveni kolaps koji im prethodi krajnje nepotreban.

Stoga, najvažnija poruka koju epidemija koronavirusa šalje nije samo ona koja ukazuje na potrebu za hitnom reakcijom na sam virus, već i ona koja nas trenutnim produbljenjem istih tjera da primijetimo, a potom i preispitamo postojeće rodo-klasne nejednakosti i iznađemo nove modele društvenog uređenja koje će umjesto utrke za profitom adekvatno odgovoriti na potrebe svih, pa i onih najneprivilegiranijih društvenih sastavnica – a kriza uzrokovana koronavirusom jasno je pokazala da takav model u svojoj srži nužno mora biti anti-patrijarhalan i anti-kapitalistički.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Jedni za druge – Facebook grupa za volontersku organizaciju pomoći (nabavka namirnica, lijekova…) osobama u riziku ili samoizolaciji, pretežno područje Zagreba

Rijeka – Zajedno smo jači – Facebook grupa za volontersku organizaciju pomoći (nabavka namirnica, lijekova…) osobama u riziku ili samoizolaciji, područje Rijeke i okolice

Udruga Brod – Grupa za ženska ljudska prava – pružanje besplatnog smještaja za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, pružanje pravnih savjeta

Ženska pomoć sada – SOS telefon i pružanje smještaja na tajnoj adresi

Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela – podrška žrtvama i svjedocima kaznenih djela u županijama u kojima nisu osnovani odjeli za podršku žrtvama i svjedocima

‘Nema ekonomije, niti tehnologije, niti politike, niti društva bez prirode i bez njege i skrbi’

Posted on by sdadmin

Antropologinja, inženjerka, profesorica i aktivistkinja, Yayo Herrero postala je u španjolskoj državi jedna od glavnih zagovarateljica ekofeminizma, teorije i prakse koja povezuje opresije i tumači svijet kombinirajući alate socijalne ekologije i feminizma.

Objaviti rat onima koji su objavili rat životu. Ekofeminizam je teorija ili skup teorija koja_e omogućuje_u povezivanje različitih opresija, ali je također društveni pokret. Iako prema onomu što kaže aktivistkinja Yayo Herrero, “etikete” nisu ono bitno, već je “ono što se nalazi u dubini”, to jest bitna je “obrana zemlje i, s druge strane, emancipatorski proces žena koje se predstavljaju i potvrđuju kao ključne akterice u obrani i zaštiti života”.

Yayo Herrero, jedna od glavnih aktivistkinja i teoretičarki ekofeminizma na području španjolske države, prolazi u ovom intervjuu kroz povijest, sadašnjost i budućnost ove teorije koja nastoji povezati ideje feminizma i ekologije s jedinom misijom: staviti u “središte ono što je potrebno za održati život”.

Kakve veze ima ekologija s feminizmom?

Poveznica između ekologije i feminizma i njihov potencijal dijaloga imaju za vidjeti s pitanjem “što održava život?”. I ako se pitamo što održava život trebamo priznati da smo bića u potpunosti ovisna o planeti Zemlji koja ima svoje fizičke granice, a ovisimo, dodatno, o tim dobrima ispod zemlje koja nisu proizvedena niti kontrolirana voljom ljudskih bića. S ovim se želi reći da ne postoji ekonomija, niti tehnologija, niti politika, niti društvo bez prirode.

Ali, s druge strane, kao ljudska bića živimo utjelovljeni u tijelima, u tijelima koja su ranjiva, u tijelima koja su konačna, u tijelima koja trebaju biti njegovana tijekom cijelog života i prije svega u određenim trenutcima životnog ciklusa, kao što je djetinstvo, starost, trenutci bolesti ili čitavi život u pojedinim slučajevima osoba s funkcionalnom raznolikošću.

Ono što se događa je da tijekom čitave povijesti one koje su se u većini brinule o ranjivim tijelima su bile i jesmo žene, i ne zato što bi bile genetski opremljenije da bi to radile, već zato što živimo u društvima koja na neslobodni način pripisuju, u trenutku rođenja kada ti se dodijeljuje određeni spol, zadaće njegovanja i skrbi.

Kada razmotrimo što održava život, izravno nailazimo na zahtjeve i borbe koje su od prije mnogo vremena povijesno održale feministički pokret u njegovoj želji i nastojanju da raspodijeli, da defeminizira zadaće njegovanja i skrbi, da društvo u svojoj cjelokupnosti postane suodgovornim za svakodnevnu i generacijsku reprodukciju života ljudskih bića; kao što nailazimo i na zahtjeve ekologizma.

Od sredine 90-ih do danas primarno u Latinskoj Americi, ali također i u Africi ili Indiji, odvija se jedan niz borbi za zaštitu okoliša u kojima su žene (bile) protagonistkinje. Možeš li biti ekofeministkinja bez da to znaš?

Istina je da mi je svejedno hoće li se etiketa ekofeminizma dodijeliti borbama ili ne. Ono što me zanima je vidjeti što se nalazi u dubini i što zahtijevaju sve ove borbe. Kao što ima ekologizama koji se ne izjašnjavaju kao ekologizmi, oni koji su prema Martínez Alier ekologizmi juga ili ekologizmi siromašnih. Postoje mnoge borbe koje vode žene koje se nisu izjasnile kao ekofeministkinje, ali u tim borbama je prisutna, s jedne strane, obrana zemlje i, s druge strane, proces emancipacije žena koje se predstavljaju i koje se oblikuju kao ključne akterice u obrani i zaštiti života. U tom smislu, nazivale se kako se nazivale, istina je da nalazimo na sponu, poveznicu i na bliskost u svim tim borbama.

Majke uključujući i bake ovih žena su vodile jedan pokret također za obranu života, ali života svojih članova obitelji, svoje djece, svojih unuka nestalih zbog diktatura. Koja poveznica postoji između te generacije braniteljica života i ove sadašnje?

Mi se smatramo učenicama i da smo povezane jednom genealogijom sa svim tim ženama. Kada promatramo majke s Trga Mayo nailazimo na žene koje počinju ulaziti iz ureda u ured unutar jedne od najkrvavijih diktatura koje smo upoznale, zahtijevajući povratak svoje nestale djece. Ono što vidimo mnogo puta su žene koje su, od zadaće njegovanja i skrbi, od jedne uloge tradicijski obezvrijeđene i potlačene kao što je biti majkom, odjednom sposobne poraziti jednu od najgrubljih diktatura koje postoje na svijetu. Mnoge od žena koje se bore protiv ekstraktivizma ili mnoge od žena koje se bore da bi mogle udisati zrak koji bi se mogao udisati također su žene koje se sukobljavaju s vrlo moćnim interesima stavljajući u središte ono što je potrebno da se život održi. Postoji jedna nit kontinuiteta u svim ovim formama obrane onoga što je važno da bi se život mogao nastaviti.

U zajednici pogođenoj industrijom rudnika ili ekološkom katastrofom koja se dogodila u Bhopalu čini se poprilično jasno čemu može služiti ekofeminizam, ali može li nam jedno urbano društvo pomoći u ovom pogledu na svijet?

Zapadna i urbana društva također čine bitan dio u borbama koje su ekofeminističke ili koje imaju karakteristike ekofeminizma. Na primjer, impresivno je kako smo pronašli važne poveznice i jednu bitnu usklađenost sa svim pokretima za obranu stanovanja. Braniti svoje pravo na stanovanje je nasličnije obrani teritorija unutar konteksta urbanog društva, zato što braniti svoje stanovanje ne znači braniti samo zidove gdje kuhaš, spavaš ili održavaš seksualne odnose, nego također znači braniti jedan prostor koji te povezuje s tebi bliskim teritorijem, znači održavati susjedske veze, znači održati pripadnost gradskoj četvrti u kojoj živiš. Ali, dodatno na primjer, postoje borbe koje su vezane za pitanja kvalitete zraka, ograničavanja toplinskih udara, koje se javljaju u urbanoj sredini i vezane su s klimatskim promjenama. Također unutar suburbanih prostora nailazimo na pojedine borbe protiv ekstraktivizma, primjerice, platforma protiv rudnika ugljena smještena u blizini grada Santiago de Compostela, rudnici litijuma u Cáceresu… sve te borbe su borbe koje se povezuju s drugima i u kojima su dominantno žene protagonistkinje. U tim platformama ima jako puno žena. Ako ovomu nadodamo sve ono vezano za kemijsko onečišćenje, proizvode koji remete funkcije endokrinog sustava ili uzrokuju hormonalne poremećaje koji najčešće utječu na tijela žena, a kada ne, utječu na najmanje ili na najstarije osobe, o kojima se u najvećem broju skrbe žene, vidimo da u biti postoje mnoge borbe.

Dodatno, i povrh toga, moći se solidarizirati sa ženama koje se bore protiv ekstraktivizma na globalnom jugu, koje se bore protiv utjecaja sustava i jednog brutalno-predatorskog kapitalističkog modela ekstraktivizma, rasističkog i kolonijalnog, ovisi mnogo o promjeni u našim navikama potrošnje i u pogledima na iste. Ovdje, na globalnom sjeveru, ovisi o zaustavljanju TTIP-a, ovisi o zaustavljanju CETA-e, TISA-e i ovisi o zaustavljanju tih politika toliko puta provedenih od strane nacionalnih i/ili multikorporacijskih tvrtki koje uništavaju živote drugih žena. Nema feminističke solidarnosti bez tih pokreta ovdje, koji također pokušavaju zaustaviti i zaštiti ono što postoji tamo.

Obranom figure “majke hrabrost”, žene braniteljice života i svoje djece, okoliša i zdravlja, učvršćuju li se te uloge koje je patrijarhat rezervirao za žene?

Očito. Ako je pristup potapšati žene po leđima – Kako dobro skrbiš o životu! – bez da se razvije niti jedan oblik emancipatorskog procesa, prije svega bez da se proizvede suodgovornost u njezi i skrbi o tijelima osoba, muškaraca, žena, o tijelima koja se definiraju već kako se definiraju, suodgovornost koju ne preuzimaju institucije, niti ih preuzimaju zajednice, ispada da pravimo politiku obrane života koja nastavlja biti primarno teret na tijelima žena. Što želi reći da je preraspodijela obveza koja proizlazi od toga da imamo tijelo i da smo vrsta, ta defeminizacija primarno ženskoga rada vezanog za njegu i skrb tijela, u potpunosti ključna.

Prevela i prilagodila: Bepina Draž

Deset filmova o ženama koje su se borile protiv kapitalizma i fašizma

Posted on by sdadmin

Kako bismo obilježile 8. mart, Međunarodni dan žena, sastavile smo listu najboljih 10 filmova o borbi žena protiv patrijarhata i kapitalizma. Pronaći filmove u kojima žene imaju vodeće uloge nije bilo lako, jer se većina biografskih filmova o pojedincima ili pokretima vrti oko muške revolucionarne priče.

U ovih deset filmova žene imaju centralnu ulogu u radničkom pokretu te borbi protiv kapitalizma i patrijarhata. 

[Zbog kapitalističkih autorskih prava, linkovi na cijele filmove možda će biti uklonjeni, preporučujemo pretraživanje ili common streaming servise].

SALT OF THE EARTH (1954.)

Ovaj film su napisali, snimili i producirali autori s hollywoodske Crne liste u vrijeme antikomunističkih čistki (Red Scare) pod palicom senatora Josepha McCarthyja. Film se bavi pitanjima rodne opresije, rasizma, državne represije nad radničkim pokretom. U središtu priče je štrajk meksičkih i meksičko-američkih radnika u rudnicima cinka za bolje radne uvjete i jednakost s Anglo (bijelim) rudarima. Supruge rudara sudjeluju u štrajku sa svojim radničkim zahtjevima, uključujući i tekuću čistu vodu (“”We want sanitation, not discrimination!” – Želimo sanitarne mjere, a ne diskriminaciju!). No, muškarci se nisu solidarizirali sa ženama sve dok nisu bili prisiljeni da se uključe u kućanske poslove i brigu o djeci. Dok sijeku drva i pripremaju vruću vodu za pranje veša i pripremu hrane, uče o “ženskom pitanju”. Sva ova pitanja su, dakako, relevantna i danas.

*Cijeli film: https://www.youtube.com/watch?v=5Dt2PKU4yLg

LIBERTARIAS  (1996.)

Ovo je jedan od brojnih španjolskih filmova o Španjolskom građanskom ratu, no među rijetkima koji u središtu priče ima revolucionarnu žensku organizaciju Mujeres Libres (Slobodne žene). Iz redova anarho-sindikalističkih organizacija (CNT, FAI i FIJL), ženske članice koje su predvodile Amparo Poch y Gascón, Lucía Sánchez Saornil i Mercedes Comaposada, pokrenule su časopis i političku struju pod nazivom Mujeres Libres kako bi organizirale kolektivni glas i poziciju žena u revolucionarnoj borbi. Naravno, vodile su “dvostruku borbu” – protiv kapitalizma i protiv patrijarhata; slično politikama (“double militancy”) koje opisuju latinoameričke feminističke revolucionarke 1980-ih. Prije vojnog poraza, Mujeres Libres su okupile preko 20 000 članica i iza sebe ostavile političko nasljeđe koje živi i danas.

ROSA LUXEMBURG (1987.)

Margarethe von Trotta režirala je ovaj film o veličanstvenoj poljsko-židovskoj revolucionarki. Film prati Luxemburgin razvoj od podržavateljice Njemačke socijaldemokratske partije do potpunog prekida s Karlom Kautskym i Eduardom Bernsteinom kada je partija podržala Prvi svjetski rat zbog čega su Luxemburg, Karl Liebknecht i u drugi osnovali Spartakističku ligu. Film prikazuje život masovne organizacije, ali i Luxemburgina bliska prijateljstva s drugim ženama u organizaciji, koje su uglavnom bile tajnice i partnerice muških partijskih vođa. Luxemburg je često odbijala pisati o Ženskom pitanju jer nije željela da se njezin politički angažman svodi na ženska pitanja, za razliku od njezine prijateljice Clare Zetkin koja je položaj žena stavila u središte svoga rada. Luxemburg je često vodila polemičke rasprave s Lenjinom (primjerice, protivila se povezivanju s nacionalističkim strujama, nazivajući to “plesom s đavolom” i oštro je kritizirala Lenjinov koncept partijske centralizacije). Smrt Rose Luxemburg i njenog političkog suradnika Liebknechat još uvijek primjer krajnje izdaje socijaldemokracije.

LOUISE MICHEL: LA REBELLE (2010.)

Francuska TV-drama o utamničenju Louise Michel u zatvoru u Novoj Kaledoniji. Michel je bila anarhistkinja koja je izbjegla kontra-revolucionarni masakr nakon poraza Pariške komune. Bila je uključena u sve najvažnije događaje Komune od početka do samoga kraja i – poput ostalih žena koje su sudjelovale u ustanku – obilježena kao “nepokorna” te optužena za sudjelovanje u pobuni. Poslana je u Novu Kaledoniju s 4500 drugova i drugarica. Francuska vlada je iskoristila njihovo zatočenje kako bi kolonizirala Pacifičko otočje i narod Kanak. Tijekom utamničenja sprijateljila se s pripadnicima Kanaka i ušla u sukob sa svojim rasističkim drugovima. Taj sukob je tema ovog filma, Michel je bila oslobođena 1880. te provela ostatak života držeći govore i razvijajući blisko prijateljstvo s Kropotkinom.  

  • “Louise Michel,” Great Lives, BBC radio program (audio)
  • Unruly Women of Paris: Images of the Commune (1996) by Gay L. Gullickson
  • The Women Incendiaries: The Inspiring Story of the Women of the Paris Commune by Edith Thomas

NI DIOS, NI PATRON, NI MARIDO (2010.)

Argentinski film o prvim anarhističko-feminističkim novinama i organizaciji La Voz de la Mujer (Glas žena) koje je djelovala u Argentini 1890-ih. La voz predstavlja iznimno hrabar iskorak u povezivanju anarhističkog i feminističkog diskursa. Film prikazuje akterice i politički rad koji je kratko trajao, no koji je ostavio snažan utjecaj u ženskoj radničkoj povijesti Argentine.

BORN IN FLAMES (1983.)

Fikcionalni film Lizzie Borden o grupi žena koje su organizirale Armiju žena kao odgovor na nepostojanje društvenih promjena protiv rasizma, seksizma i homofobije za vrijeme američke socijaldemokratske vlade. Na 10. godišnjicu “najmirnije revolucije u povijesti”, Armija žena pojačava svoje aktivnosti konfrontirajući se muškom seksualnom nasilju koristeći gerilsku radio-stanicu i radeći akcije otpora državi. Nakon ubojstva jedne od njihovih vođa Adelaide Norris koja je gradila internacionalnu solidarnost udružuju se sa ženama u Alžiru, njihov otpor postaje sve radikalniji.

WITH BABIES AND BANNERS; THE STORY OF THE WOMEN’S EMERGENCY BRIGADE (1979.)

Dokumentarni film Loraine Gray (autorice filma “Union Maids“, 1976.) U filmu su intervjuirane članice Ženske krizne brigade (Women’s Emergency Brigade) za vrijeme sit-down štrajka u Flintu (Michigan) 1936-1937.godine. Žene su držale štrajkaške straže, tukle se s policajcima, razbijale tvorničke prozore kada je na njih bio bacan suzavac. U ovom filmu se ponosno sjećaju svoje povijesti.

*Cijeli film: https://www.youtube.com/watch?v=q4n9vQZEza0

{slika}

NORMA RAE (1979.)

Biografski film sa Sally Field u glavnoj ulozi o iskustvu Crystal Lee Sutton u organiziranju sindikata s radnicama u tekstilnoj tvornici J.P. Stevens u mjestu Roanoke Rapids, Sjeverna Karolina. Film se osim radničkom borbom bavi pitanjima seksualne slobode, patrijarhata, rasizma i antisemitizma.

BREAD AND ROSES (2001.)

14. film britanskog redatelja Kena Loacha poznatog po filmovima koji u središtu imaju revolucionarne socijalističke, anarhističke i radničke pokrete. Naslov filma se referira na govor Rose Schneiderman – zasnovan na pjesmi Jamesa Oppenheima – za vrijeme poznatog štrajka tekstilnih radnica u Lawrenceu u Massachusettsu. Film prati priču o Mayi, imigrantkinji koja je postala vođa kampanje Justice for Janitors u Los Angelesu.

A PORTRAIT OF TERESA (1979.)

Kubanski film Pastora Vega koji prati lik Terese, tvorničke radnice i njezina iskustva s rodnom opresijom te posvećenosti politici revolucionarne Kube. Teresa predstavlja ideal žene kakav je promoviran u Sovjetskoj Rusiji i komunističkoj Kubi – radnice koja nastoji dostići i premašiti proizvodne norme. U dojmljivoj sceni razgovora s njenom majkom, Teresa se žali kako njen suprug ne sudjeluje u kućanskom radu i općenito ne podržava njezine napore, a majka joj odgovara: “Žene su žene, a muškarci su muškarci… čak ni Fidel to ne može promijeniti”. No, Teresa ne misli tako. Ovo je pogled u pozadinu obećanja socijalističke Kube uvođenja rodne jednakosti putem Obiteljskog zakona. A Teresa otkriva da su potrebne mnogo dublje promjene.

*Cijeli film: https://www.youtube.com/watch?v=mYtIo2MOL2Q

BONUS: ¡LAS SANDINISTAS (2018.)

Dokumentarni film od životu žena koje su postale aktivne vojnikinje Nikaragvanske Sandinističke fronte za nacionalno oslobođenje (FLSN) prije konačnog raspada dinastije Somoza i tijekom rata s Kontrašima koje je financijski i vojno podupirao SAD. Vodeći revoluciju, žene su postale radikalne i sudjelovale su u lokalnim akcijama, priključivale se gerilskim jedinicama u planinama, sudjelovale u otmicama i imale ključne uloge u revoluciji. U ovom filmu govore svoje osobne priče o kolektivnom uzbuđenju, strahu, hrabrosti te međusobnoj ljubavi i poštovanju. Priče prate osobne fotografije iz razdoblja o kojem prije ovog filma nije postojala arhivirana dokumentacija.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org