sdadmin

Zašto sve žene nisu feministkinje?

Posted on by sdadmin

Nekako mi prirodno dolazi da ako si žena, moraš podržavati feministički pokret. Jednostavno je, da nije bilo feminizma, ne bi imala građanska prava, i dalje bi ostala svedena na sudoperu/perilicu/konkubinu. Međutim, neretko na društvenim mrežama nailazim na žene koje su jasno i glasno protiv feminizma, predstavljajući se kao antifeministkinje i koristeći #idontneedfeminism haštagove, što me dosta zbunjuje. Razlog ovom fenomenu je neupoznatost sa feminističkim pokretom i njegovom istorijom, kao i objektivnim faktorima koji oblikuju živote žena u sadašnjem vremenu, koji vode formiranju sledećih zabluda.

Feminizam je muškomrzački pokret 

Feminizam je pokret koji se bori za prava žena, i njihov ravnopravan status, u državi/na ulici/na poslu/u porodici, sa muškarcima. Ovo ne znači oduzimanje prava muškarcima, već dodeljivanje tih istih prava ženama, jer, i žene su ljudi. Rušenjem dosta rigidnih rodnih uloga, propisa šta muškarci i žene smeju a šta ne smeju da rade, sam feminizam se bori i za muška prava – prava muškaraca da pokazuju svoje emocije a ne budu nazivani slabićima, da izaberu da ostanu kući i učestvuju podjednako u porodičnom životu a da ne budu nazivani papučarima, da se njihova vrednost ne meri brojem seksualnih partnerki. 

Feminizam želi da uništi muškarce (jes su sve feministkinje lezbejke) 

U pitanju je radikalnija verzija prethodne zablude – feminizam ne samo da mrzi muškarce, već želi svet bez njih. Ovo jednostavno nije tačno. Kao prvo, feminizam nije ekskluzivan pokret koji je zatvoren za sve heteroseksualne i biseksualne žene, feminizam boli uvo s kim spavaš, sve dok je taj odnos dobrovoljan i nije iskorišćavanje. Mnoge feministkinje imaju muške partnere, koji ih, veoma često, podržavaju u borbi za ženska građanska prava. Kao drugo, jedini muškarci sa kojima feminizam ima problem, a to znači na pozivanje moralne ali i krivične odgovornosti a ne na linč, su muškarci koji maltretiraju, siluju, prebijaju i ubijaju žene, muškarci koji ženama oduzimaju građanska prava i status ljudskog bića svodeći ih na kućnu radnu snagu, seksualnu funkciju i/ili alat za zadovoljenje njihovih ličnih potreba.

Feministkinje su ružne žene ( I ja ne želim da budem jedna od njih) 

Feministkinje su ružne u onoj meri u kojoj su pankeri i pankerke prljavi a oni koji slušaju metal satanisti. Lepota je u oku posmatrača i stvar je individualne percepcije. Isto tako, ne uklapamo se svi u dominantne ideale lepote, jednostavno, neko ima veći nos, neko tanke usne, neko kratak vrat – nismo svi, niti želimo da budemo, modeli sa naslovnice. Možda će neke feministkinje odbiti da nose visoke štikle ili da budu non stop našminkane jer jednostavno ne smatraju da su im te stvari najvažnije pa svoje vreme i fokus posvećuju drugim stvarima koje ih ispunjavaju i čine srećnim. Ono što je feministkinjama važno je da shvatiš je da ne moraš da imaš full šminku, nalakirane nokte, super glatke noge ili najtananiji struk da bi bila vredna, tvoja vrednost se ipak meri onim što nosiš u sebi. Ali ako te čini srećnom šminkanje, farbanje kose ili šta god vezano za doterivanje, a ne baštovanstvo, alpsko penjanje ili štrikanje, feminizam to podržava.

Feministkinje žele da iskorene porodicu 

Jedino što feministkinje žele da iskorene su brakovi u kojima jedna strana trpi nasilje, prisilne brakove i dečje brakove. Neke feministkinje će možda misliti da je brak glupost jer pravoj ljubavi ne treba papir kao garantni list, ali zar to nije nešto što često čuješ i od ne-feministkinja? Parterstvo i udruživanje su u feminizmu važne stvari jer zajedništvo pruža snagu i podršku. Međutim, problematično je kada to partnerstvo nije dobrovoljno i nastaje pod prinudom, bez obzira da li je reč o prijateljskom, emotivnom ili bilo kom drugom odnosu. Feminizam se zalaže za pravo žena, ali i muškaraca, da, bez posledica, napuste takve odnose.

Feministkinje žele da unište roditeljstvo, zato se zalažu za abortus

Dosta feministkinja su majke ili žele da budu majke, ali su svesne da im trenutni društveni uslovi to otežavaju ili čak onemogućavaju. Imaju male plate, boje se da će dobiti otkaz ili ih neće zaposliti ako su trudne, nisu stalno zaposlene pa nemaju pristup zdravstvenoj zaštiti. Abortus je u ovom kontekstu važan, jer kontracepcija ponekad zakaže, a ponekad je i nedostupna (pogotovo kada se sav teret sprečavanja neželjene trudnoće svaljuje na ženu), a jednostavno nije pravo vreme za decu. Neke žene žele da odlože majčinstvo za ono vreme u kojem će budućem detetu moći maksimalno da se posvete i obezbede sve uslove za dostojanstven i normalan život. Situacija je dodatno kritičnija u slučajevima silovanja ili visokorizičnih trudnoća. Isto tako, neke žene ne žele da budu majke, i to je skroz okej, jer žene imaju mnogo toga da pruže ovom svetu van majčinstva. Feminizam se bori za pravo žena da slobodno raspolažu svojim telima i odlučuju o svom životu, i abortus, kao krajnji vid sprečavanja neželjene trudnoće, je važan.

Žene već imaju ista prava kao i muškarci

Žene nemaju ista prava kao i muškarci, čak i kada je to zakonom propisano. U uređenim državama, to je najvidljivije u razlici u platama, gde žene zarađuju manje u odnosu na svoje muške kolege, pa npr. žene u Španiji rade 72 dana besplatno, u Srbiji rade 39 dana besplatno a u BIH čak 170 dana besplatno zbog razlike u platama.[1] Pored toga, od žene se “prirodno” očekuje da bude majka i domaćica, a ta očekivanja poprilično otežavaju pristup sferi rada ženama. U slučaju ekonomske krize, žene prve ostaju bez posla iz navedenog razloga. Isto tako, pristup određenim zanimanjima je za žene prećutno zabranjen, npr zanimanja u okviru STEM sektora (science, technology, engineering and math, eng – nauka, tehnologija, inženjerstvo i matematika) gde postoji stakleni plafon (glass ceiling, eng). U nerazvijenim zemljama, situacija je mnogo drastičnija, u nekim žene nemaju pravo glasa, u nekim ih prisilno udaju za miraz, a u nekim ih jednostavno porodice prodaju u belo roblje. Žene jednostavno nemaju ista prava kao muškarci.

[1] Više informacija na: http://www.euractiv.rs/ljudska-prava/10593-ene-u-paniji-od-danas-rade-besplatno-

CIJANKALIJ §218: Priča o pobačaju u nacističkoj Njemačkoj

Posted on by sdadmin

Pitanje pobačaja, to jest pitanje prava žene na izbor, jedno je od trenutno najaktualnijih u hrvatskom javnom i medijskom prostoru. Povodom goruće javne rasprave o navedenom problemu slobode odlučivanja, umjetnički kolektiv MONTAЖ$TROJ predstavio je cross-media projekt pod nazivom CIJANKALIJ §218. Projekt obuhvaća audiovizualne i tekstualne sadržaje te zvučnu rekonstrukciju istoimene kazališne drame podijeljene u osam epizoda. Navedeni projekt predstavlja praizvedbu kultnog, kontroverznog djela njemačkog liječnika, umjetnika i komunista Friedricha Wolfa koje datira još iz davne 1929. godine te je uvelike inspirirano uvjetima života radničke klase kojima je, kroz svoj liječnički rad, Wolf osobno i neposredno svjedočio.

Drama CIJANKALIJ §218, čija radnja odražava pokret za legalizaciju abortusa nastao u vrijeme kada se na snazi nalazio paragraf 218 Krivičnog zakona kojim se isti postupak zabranjuje, smještena je u Berlinu te prati životnu priču mlade radnice imenom Hete koja, motivirana vlastitom situacijom, ali i posvjedočivši teškim životima žena u vlastitoj okolini počinje preispitivati stav društva koje nalaže da žena, neovisno o socio-ekonomskom položaju, naprosto mora ispuniti svoju građansku dužnost i – postati majka. Likovi prisutni u Wolfovoj drami vlastitu, mnogobrojnu djecu nazivaju pogrdnim imenima poput crva ili štakora, čime se, reducirajući ih na razinu pukih nametnika, naglašava nemogućnost simultanog uzdržavanja petero, ili čak sedmero djece i održavanja prihvatljivog životnog standarda. Kako bi se pobliže naglasila ne samo atmosfera ekonomske krize pred-nacističke i nacističke Njemačke, već i prevladavajući stav o ulozi žene u tadašnjem društvu, moguće je istaknuti da je ‘uzorna Njemica’ Magda Goebbels, supruga vođe berlinskog ogranka Nacionalsocijalističke partije, Josepha Goebbelsa, koji je po pitanju uloge žene u društvenom životu ustvrdio: “Misija je žena da budu lijepe i da donose djecu na svijet.”, i sama bila majka čak sedmero djece.

Naime, položaj žene u nacističkoj Njemačkoj uvelike su formirala osobna tradicionalistička i nadasve konzervativna uvjerenja Adolfa Hitlera i njemu bliskih suradnika. Prema Hitlerovim shvaćanjima, žene su predstavljale slabija i emocionalnija bića koja nisu u stanju podnijeti pritisak s kojim se na radnom mjestu susreću muškarci te im je kao takvima život unutar kućanske sfere naprosto prirodan. U skladu s navedenim, nakon dolaska Führera na vlast, uloga žene ubrzo se reducirala isključivo na onu domaćice i majke koja bespogovorno brine o kućanstvu i mužu kojemu rađa što veći broj djece. U raznim se Hitlerovom govorima, kao i u autobiografskom djelu Mein Kampf mogu se naći fraze poput “Žene su vječne majke nacije.”, “Trijumfalni zadatak žene jest roditi djecu i brinuti o njima.” ili pak “Žena ima vlastito bojno polje. Svakim djetetom koje rodi, ona se bori za naš narod.” Takvim se parolama nastojalo potaknuti porast ‘čiste’, ‘arijevske’ populacije te su žene za rođenje četvrtog djeteta čak bile nagrađivane brončanim Križem časti njemačke majke, dok su za rođenje petog bile nagrađivane srebrnim, a šestog zlatnim Križem.

No, malo je reći da se porast nataliteta nije nastojao ostvariti samo pozitivnim poticajima. Dok je razdoblje pred kraj postojanja Weimarske republike obilježilo društveno komešanje uzrokovano zalaganjem za legalizaciju abortusa koje je na posljetku rezultiralo liberalizacijom postojećih zakona, uspon Nacionalsocijalističke stranke na vlast, te posljedično proglašenje Trećeg Reicha, sa sobom je donijelo i zakone glede pobačaja mnogo restriktivnije od onih koji su na snazi bili za vrijeme postojanja prijašnje države. Liberalizacija zakona o abortusu bila je kratkog vijeka. Po dolasku na vlast, Nacisti su zatvorili centre za spolno i bračno savjetovanje te uništili velik broj knjiga, znanstvenih radova i edukativnih materijala koji su se na bilo koji način doticali spolnosti. Nova je vlada, uz osudu kontracepcije čija se uporaba smatrala protivnom ljudskoj prirodi, u Kazneni zakon ponovo uvela tek nedavno izmijenjene paragrafe 218, 219, 220 koji su u svibnju 1933. godine pretvoreni u jedinstveni paragraf – paragraf 2018. Spomenuti paragraf predviđao je kaznu zatvora u periodu trajanja do pet godina za svaku ženu koja sama ili uz pomoć liječnika/ce pokuša izvršiti abortus. Ukoliko je liječnik/ca izvršio/la pobačaj na zahtjev same žene, snosio/la je jednake posljedice kao i pacijentica, dok je za izvršenje pobačaja na zahtjev s ciljem zarade predviđena kazna i do čak 15 godina zatvora. Također, svaka osoba koja drugoj preporuči metodu izvršavanja abortusa ili ju pak uputi na liječnika/cu koji/a će postupak izvršiti samim je time riskirala zatvorski kaznu u trajanju do dvije godine. Iako su tada žene činile manje od 5% liječnika/ca, većina onih koji su se našli pod optužbama za umiješanost u bilo kakav oblik pomoći pri izvršavanju abortusa bile su upravo žene.

Kao što je već prije spomenuto, stroga kontrola ženskih reproduktivnih prava rezultat je eugeničke politike kojom se nastojalo njemačku, ‘nadmoćnu’ arijevsku rasu prikazati što superiornijom u odnosu na druge, zbog čega se pripadnike iste nastojalo učiniti što brojnijima kroz reduciranje žene na ništa drugo do tvornicu plavokosih, svjetloputih beba koje će jednog dana pomoći izgraditi etnički homogenu Njemačku u kojoj nema mjesta ‘genetski inferiornijim’ narodima poput Židova, Roma ili pak Slavena. Dok su se ‘arijevske’ žene pobačajima morale podvrgavati u tajnosti ne bi li izbjegle predviđene sankcije, Židovke, Romkinje, pripadnice slavenskih naroda te osobe koje pate od nasljednih oboljenja suočavale su se sa u potpunosti suprotnim problemom. U srpnju 1933. godine donesen je Zakon o sterilizaciji u svrhu sprječavanja “života nevrijednog življenja” koji je nalagao obveznu sterilizaciju za sve građane/ke za koje se ustanovilo da pate od određenih genetski uvjetovanih oboljenja. Nasljedne bolesti koje su osobu činile nepodobnom za prokreaciju u ovom su slučaju obuhvaćale vrlo širok spektar zdravstvenih teškoća te su na sterilizaciju bili/e primorani/e svi/e od osoba s težim tjelesnim deformacijama pa sve do alkoholičara/ki.

Poput prisilne sterilizacije, pobačaj je uskoro također postao sredstvo ‘pročišćavanja’ njemačkog naroda. 15. rujna 1935. godine na snagu je stupio Zakon o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti. Ovaj je zakon pobačaj odobravao ukoliko za isti postoje određene ‘rasne indikacije’ to jest, ukoliko se njemu podvrgava Židovka, Romkinja ili pak neka druga ‘genetski nepoćudna’ žena. Iako se ovaj zakon naizgled mogao činiti pozitivnim pomakom za određene žene (koje su spadale u skupinu ‘inferiornih’, a svojevoljno su željele izvršiti abortus), početkom rata i provedbe tako zvanog Konačnog rješenja, pokazalo se da on to nikako nije. Židovske, romske i slavenske žene koje su uspjele barem privremeno izbjeći odlazak u koncentracijski logor mahom su postajale robovska radna snaga te su, kako ih trudnoća ne bi ometala u radu, često bile podvrgavane prisilnim abortusima koji su ujedno služili i svrsi etničkog čišćenja. Ukoliko se radilo o trudnoći koja je nastala kao produkt silovanja od strane njemačkog muškarca, ‘stručnjaci za rase’ donijeli bi odluku o tome treba li trudnoću prisilno prekinuti iz razloga što će ista rezultirati djetetom nepodobnim za germanizaciju.

Sve do pada Trećeg Reicha njemačka je vlada zabranjivala abortus Njemicama, dok je isti prisilno izvršavala na pripadnicama ‘inferiornih rasa’. Oba spomenuta slučaja odražavaju krajnje opresivne karakteristike tadašnjeg režima koji je proizveo neke od najgorih zločina kojima je čovječanstvo ikad posvjedočilo. Represivnost nacističkog režima prožela je apsolutno sve aspekte života ekstremno konzervativnom i eugenikom obojenom ideologijom koja je društvenu ulogu žena s obiju strana (one arijevske ili pak one ‘inferiorne’) svela na ništa drugo do sredstva za postizanje određenog cilja – nadmoći arijevske rase, pretvorivši ih tako u žrtvenu janjad lišenu ne samo temeljnih ljudskih prava već i same čovječnosti.

Više o povijesnom kontekstu drame CIJANKALIJ §218 i društveno-političkoj klimi perioda raspada Weimarske republike i osnutka Trećeg Reicha pročitajte ovdje.  

‘Dobacio mi je: Siđi s bicikla da te nasjednem!’

Posted on by sdadmin

Povodom obilježavanja Međunarodnog tjedna borbe protiv uličnog uznemiravanja koji se ove godine obilježava od 2. do 8. travnja, HollaBack! Hrvatska najavljuje flash mob naziva “Dobacio mi je: Siđi s bicikla da te nasjednem!”. Akcija će se održati na Trgu Petra Preradovića u 10,00 sati u subotu, 08. travnja. Flash mob upozorit će na situacije uličnog uznemiravanja koje doživljavaju žene i LGBTIQ osobe svakodnevno na ulicama Hrvatske. 

Ulično uznemiravanje je svako ponašanje na javnim mjestima između neznanaca koje je neželjeno, uznemiravajuće ili zastrašujuće, a motivirano je pripadnošću osobe određenoj društvenoj skupini. Ono se najčešće događa ženama i pripadnicima_ama LGBTIQ zajednice.

Iako ga se obično smatra benignim i zanemarivim problemom u najboljem slučaju, a “tipičnim” ponašanjem ili komplimentom u najgorem, ono ostavlja značajne posljedice na psihičko zdravlje i kvalitetu života osobe koja ga je doživjela ili ga često doživljava.

Prvi takav događaj u Hrvatskoj se odvio 2012. godine kada je inicijativa Hollaback Hrvatska predstavila projekt “Čuvam ti leđa” i objavila niz statistika koje se tiču uličnog uznemiravanja. U svijetu se obilježava od 2011. godine kada je 13 zemalja sudjelovalo u zajedničkoj kampanji kojom se pokušava podići svijest o tom veoma raširenom, ali zanemarenom društvenom problemu.

“Ovom akcijom želimo poručiti da osobe koje su doživjele ulično uznemiravanje nisu krive! Želimo potaknuti druge da razmisle sljedeći put kada na ulici žele nekome nešto dobaciti. Želimo da se društvo zapita zašto se žrtve okrivljuje, kako se one osjećaju u tim prilikama te zašto misle da imaju pravo uznemiravati druge na javnim prostorima. Javni prostori trebali bi biti sigurni za sve, a ne samo za neke”, poručuju organizatori_ice akcije. 

Također, dodaju: “Zajedno možemo ljudima kojima se ono događa ili se dogodilo dati do znanja da to nije njihova krivnja i da nisu sami_e. Želimo upoznati zajednicu s tim problemom, adresirati ga i osvijestiti da je borba protiv uličnog uznemiravanja zadaća svih nas. Možemo glasno zahtijevati promjene kako bi društvo bilo ravnopravnije!”

Monitoring i analiza LGBT sadržaja u medijima za 2016. godinu

Posted on by sdadmin

Gej lezbejski info centar u petak, 7. travnja, u 12 sati, u Press centru Udruženja novinara Srbije predstavit će Godišnji izvještaj o monitoringu i analizi LGBT sadržaja u medijima za 2016.

Na predstavljanju izvještaja govorit će: 

Predrag Azdejković, vođa projekta koji će predstaviti rezultate monitoringa

Tamara Skrozza, novinarka i članica Komisije za žalbe Saveta za štampu koja će predstaviti svoju analizu pisanja medija o prošlogodišnjoj Paradi ponosa

Gordana Novaković, generalna sekretarka Saveta za štampu koja će predstaviti LGBT žalbe Savetu kojih je prošle godine bilo duplo više

Relja Pantić, savjetnik kod Poverenika za zaštitu ravnopravnosti koji će predstaviti LGBT pritužbe protiv medija

Mladen Antonijević Priljeva, programski direktor IDEAS-a koji će predstaviti zaključke s konferencije “Integracija LGBT građana i građanki” 

Nino Brajović, državni sekretar za informiranje koji će govoriti kako Ministarstvo kulture i informisanja može doprinijeti smanjenju diskriminacije LGBT građana i građanki u medijima.

Izvještaj će predstaviti kvantitativno i kvalitativno istraživanje medijskog sadržaja, broj negativnih tekstova i priloga, kao i razliku između 2016. i 2015. godine, primjere negativne prakse i uočenih problema, ali i preporuke za njihovo poboljšanje. 

Zašto obrnuta opresija jednostavno ne postoji

Posted on by sdadmin

Uobičajeno je mišljenje kako se mi – svi_e mi – koji_e radimo u pokretima za društvenu pravdu suočavamo sa zamjenom teza o obrnutoj opresiji. Čak i među ljudima koji se smatraju “društveno osviještenima”, stalno se pojavljuje ovaj argument.

“Da, crnkinje su lijepe – ali mislim da si htjela reći da su sve žene lijepe” kažu.

“Ali, nije li reći muškarcu da ‘sjedne i umukne’ također seksistički?”, mudruju.

“Ali tako piše u rječniku”, započinju argumentaciju.

A mi – veteranke rata protiv anti-opresije – znamo da je ta bitka unaprijed izgubljena.

Teško je uvjeriti nekoga da je pogrešno shvatio neki koncept kada njegovo/njezino vrlo razumljivo (premda pogrešno) shvaćanje svijeta počiva na neistini u samom pitanju.

A istina jest da obrnuta opresija – kao što su “obrnuti rasizam”, “ženska privilegija” i “cisfobija” – ne može postojati. Jer to ne dopušta sama bît opresije!

Ne mislim da su ljudi koji zagovaraju obrnutu opresiju tvrdoglave neznalice, već mislim da jednostavno griješe. No, tko ih može kriviti? Svi/e imamo internalizirane opresivne ideje i vrijednosti.

Moramo moći oprostiti sami sebi zbog toga, umjesto da se grizemo i kudimo, te trebamo uložiti vrijeme i energiju u rad prema promjeni.

Neki ljudi su naprosto  internalizirali (opresivnu) ideju da je ljudsko iskustvo opresije “fluidno” i “dostupno” svima – i, uhhh, na neki način poželjno?!

I moramo, zaista moramo, oboriti tu ideju.

Pa, krenimo.

Rječnik

Ostavite taj rječnik. Zatvorite web pretraživač. A za vas koji namjeravate kopirati rječničke definicije u komentare prije nego što pročitate ovaj članak – vama baš i nemam što reći. Jednostavno prestanite.

Merriam-Webster vam danas neće pomoći.

Za početak, rječnik je doista banalan izvor u raspravi o kompleksnim temama.

Možete mi pokazati definiciju “biljke” ako želite, no to vas zasigurno ne čini botaničarem/kom. Slično, definicija “rasizma” u važem rječniku, primjerice, ne čini vas sociologom/injom.

Ne kažem da su svi u pokretu za socijalnu pravdu znanstvenici/e – premda, očito, neki/e od nas jesu – no mi koji smo obavili težak posao osvještavanja privilegija i odučavanja socijalizacije imamo informacije od onih najboljih – ne iz rječnika.

Kimberlé Crenshaw nije rječnik. Kao ni Derrick Bell ili Patricia J. Williams ili Mari Matsuda.

Želite jednostavnu, površnu definiciju “rasizma” kako biste potkrijepili svoje gledište? Pogledajte u rječnik. No, ako želite primijeniti Kritičku teoriju rase (Critical race theory) u razgovoru o moći i opresiji, onda potražite najvažnije tekstove gore spomenutih ljudi – ili barem jedan sekundaran izvor.

Rječnik je dobar alat.

Ja koristim rječnik cijelo vrijeme zato što me uvijek zbunjuju “insure” i “ensure” i zato što uvijek želim koristiti “fora” riječi, a ne znam uklapaju li se u kontekst.

Rječnik služi tomu – da vam da kratku i sirovu definiciju s kojom možete dalje raditi.

No, rječnik nema dubinu.

Kada sam bila mlađa koristila sam rječnik kada bi me upitali da govorim o nečemu što sam samo marginalno poznavala, ali sam očajnički željela o tome imati mišljenje: petljala bih oko toga, pokušavala pronaći smisao, dobiti informaciju iz samo jednog paragrafa – ako i to!

To jednostavno ne funkcionira.

Rječnik će vam reći da možete kombinirati crvenu i plavu boju kako biste dobili ljubičastu. No, upitajte vizualnog umjetnika da vam objasni pojam “ljubičasto” – eksplodirat že vam mozak.

Ne mislite li da pojam opresije zaslužuje istu količinu poštovanja?

Osim toga, želim vam odati jednu tajnu u vezi rječnika: rječnik je kao takav opresivno oruđe. Svi izvori koji operiraju jezičnim “pravilima” su opresivni. 

Premda najstariji rječnici potiču iz razdoblja Mezopotamije, prvi engleski rječnik napisao je 1604. tip koji se zvao Robert Cawdrey – bijeli muškarac.

Ne želim vas zamarati s poviješću engleskoga jezika (premda ću sigurno htjeti, ukoliko to želite), pa ću skratiti priču:

Svaku prekretnicu u povijesti engleskih rječnika ostvario je (da, da!) bijeli muškarac –  u potrazi za “standardnim jezikom… u smislu nadmoći”, što po meni “opterećuje” jezik.

Zato što je ovo tekst o nepostojanju obrnute opresije, znam da postoje ljudi koji je će zagunđati – “Pa što je to tako problematično s bijelim muškarcima?”.

Citirat ću briljantno objašnjenje Audre Lord zašto upotreba izvora koji je kreirala opresija kako bi objasnila pojam opresije nema nikakvog smisla: “Oruđem gospodara ne može se srušiti kuća gospodara”.

Hijerarhija

Kako bismo bolje shvatili što opresija nije, popričajmo o tome što opresija jest.

Problem s rječničkom definicijom “seksizma”, primjerice, je u tome što seksizam objašnjava kao “predrasudu, stereotipizaciju, diskriminaciju… na temelju spola” ili “nepravedan tretman ljudi zbog njihovog spola”.

No, dobra je stvar što je rječnici počinju shvaćati da se ovaj pojam općenito odnosi na diskriminaciju žena (kada kažem “općenito” ne mislim da je moguć seksizam protiv muškaraca već da seksizam pogađa i trans i rodno varijantne ljude) – te se to odražava i na definicijama.

No, rječnici i mnogi ljudi još uvijek ne prepoznaju da seksizam nije samo predrasuda, stereotipizacija i diskriminacija (premda uključuje i to).

{slika}

Seksizam je oblik opresije

Ako o ovome razmišljamo kao o hijerarhiji, vidjet ćemo da svi ljudi mogu doživjeti stereotipiziranje, predrasudu i diskriminaciju.

Međutim, jedino opresirani ljudi doživljavaju ovo i institucionalno nasilje i sistemsko “brisanje”.

Zato nije moguć seksizam protiv muškaraca [op. prev. kao skupine].

Muškarce možemo stereotipizirati. Možemo imati predrasude o muškarcima. Možemo ih i diskriminirati. I ništa od toga nije u redu! Ali, opresija – zato što je institucionalizirana i sistemska – sasvim je druga razina.

Objasnit ću to vrativši se na svoj tekst o privilegiji mršavosti i izvoru koji sam u tom tekstu koristila.

Opresija je specifičan problem.  Evo četiri razloga – zašto je to tako.

Opresija je sveprožimajuća

Prožima društvene institucije i ukopana je u individualnu svijest.

Ne radi se o tome da je jedna osoba bezobrazna prema drugoj osobi. Ne radi se o tome da neka žena objavi “mizandričnu” šalu na Twitteru. Ne radi se o tome da si jednom vidio/jela kako crni policajac vuče bijelog muškarca naizgled bez razloga.

Radi se o kulturalnoj vrijednosti koja je sistemska te stoga obitava u svakoj pori našeg društva i prakticiraju je (iako često podsvjesno) sve institucije u koje nas uče vjerovati – kao na primjer, rječnici koje su napisali bijeli cis muškarci.

Radi se o stavu koji je toliko duboko ukopan u našu svijest da ga ispoljavamo bez razmišljanja.

Radi se o sili koja nas okružuje i utječe na naše odnose prema samima sebi i prema drugima.

Primjerice, pogledajte što se dogodi kada se “seksistički” našalite s muškarcima. Koliko će se muškaraca pozvati na #NotAllMen? No, ako kažete nešto seksistički o ženama, koliko će muškaraca stati u obranu žena?

Dovraga, koliko će žena stati u obranu žena? A koliko je tek žena kojima će, kada to i učine, reći da “ne mogu podnijeti šalu”?

Ljudi će sudjelovati u seksističkim šalama [op. prev. na račun žena] jer je rašireno kulturalno uvjerenje da se sa ženama smije “ismijavati”.

Opresija je restriktivna

Dakle, strukturalna ograničenja značajno oblikuju prilike neke osobe i shvaćanje mogućnosti koje imaju izvan granica individualne kontrole.

Pogledajte ove primjere muške privilegije, bjelačke privilegije, kršćanske privilegije, heteroseksualne privilegije i privilegije mršavosti.

Ukoliko nemaju pristup ovim privilegijama, životi opresiranih ljudi su ograničeni.

Primjerice, žene će vjerojatno biti odgajane da vjeruju da je njihova vrijednost izravno povezana s njihovom ljepotom – bez obzira koliko su pametne i uspješne, njihovi životi su još uvijek ograničeni na seksualnu privlačnost.

Želite li stvarno odličan primjer načina na koji su životi opresiranih ljudi ograničavajući?

Pogledajte model “iz škole u zatvor” (school-to-prison pipeline), koji je samo jedan od užasnih načina na koje zatvorski kompleksi ograničavaju živote ne-bijelih ljudi.

U međuvremenu, u većini država istospolni parovi još uvijek ne mogu usvojiti djecu, a da prije toga ne moraju dobit sudsko odobrenje – nad čim uopće nemaju nikakvu kontrolu.

U mnogim slučajevima, trans i rodno varijantne osobe ne mogu koristiti javne toalete sigurno i bez ispitivanja. Toliko o restrikcijama!

Mogla bih i dalje nabrajati, ali mislim da je dovoljno, zar ne?

Opresija je hijerarhijska

Dakle, opresija pozicionira jednu grupu kao “bolju” od druge.

Dominantna ili privilegirana grupa ima koristi, često nesvjesno, od obespravljivanja podčinjenih ili “targetiranih” grupa.

Na primjer, kao mršava/vitka osoba, i prema tome netko tko se ne suočava s posramljivanjem debljine, imam znatno bolje izglede u traženju/pronalasku partnera_ice.

Jeste li ikada proučavale/i “osobne oglase” na Craigs List? Ja jesam. Ne sjećam se da sam igdje vidjela “NEKA SE NE JAVLJAJU MRŠAVE/VITKE CURE”. Ali, “No BBW” [Big Beautiful Woman] možete pročitati posvuda. Tako imam koristi od diskriminacije na temelju “debljine”.

Također, ako želite vidjeti kako funkcionira hijerarhija, pogledajte kako kolorizam utječe na ne-bijele zajednice.

Zbog bjelačke supremacije i posljedica kolonizacije, ljudi sa svjetlijom bojom kože se smatraju privlačnijima – zbog čega ih se više povezuje s drugim pozitivnim “značajkama” – kao što su bogatstvo i inteligencija.

Kako bi jedna grupa bila na vrhu, postoje brojne druge koje moraju biti ispod. To je opresija.

Dominantna skupina ima moć da definira stvarnost

To znači da oni održavaju status quo i određuju što je “normalno”, “stvarno” ili “ispravno”.

Sjetimo se ranijeg primjera s rječnikom: kada bijeli muškarac definira granice našeg jezika, to znači da ima kontrolu nad tim aspektom naše stvarnosti.

Još jedan vrlo moćan način definiranja stvarnosti je nedostatak različitih medijskih reprezentacija.

Ako ste dijete s invaliditetom koje gleda televiziju i izloženi ste gotovo isključivo tijelu bez invaliditeta kao normi, što vam to govori o vlastitom životu?

Nadalje, ako muškarci kontroliraju medije (a kontroliraju – preko 95 posto najviših pozicija u medijima zauzimaju muškarci), kakav će onda biti narativ o ženama?

Ako narative o ženama kontroliraju muškarci – to će biti prihvaćeni narativ koji definira stvarnost – ili ono što je “točno”, “normalno”, “stvarno” bivanje ženom (womanhood).

Kada jedna grupa ima priliku definirati naš svijet – to je ogromna količina moći. A moć je naličje opresije.

                                                                                ***

Kada su ljudi koji imaju moć stereotipizirani ili diskriminirani – koliko god to bilo užasno – to nije posljedica podčinjenosti, bez obzira što vam kaže rječnik. Takvi negativni stavovi prema privilegiranim ljudima nisu sveprožimajući, restriktivni ili hijerarhijski.

To znači da neće izgubiti ništa zato što su ih nečije riječi, ponašanje ili uvjerenja povrijedili – niti će im to nanijeti štetu.

A to je velika razlika.

Opresija ne može postojati bez moći koja je podupire.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Nedopustivo je da sve manje očeva koristi rodiljni i roditeljski dopust

Posted on by sdadmin

Brojna su istraživanja pokazala kako djeca očeva koji su aktivno uključeni u njihov odgoj pokazuju veći stupanj socijalizacije, emocionalnog razvoja te bolja akademska postignuća. Također, pokazalo se kako uključenost očeva u brigu o djeci doprinosi boljoj kvaliteti života očeva samih – poboljšava njihove odnose, kako s partnericom, tako i djecom, pozitivno utječe na razvoj i mentalno zdravlje djeteta te podiže opću kvalitetu života majke i djeteta. Međutim, u Izvješću o radu za 2016. godinu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova jasno se ističu porazni rezultati uključenosti očeva u život njihove djece, posebice u njihovoj najranijoj dobi.

S obzirom na porazne rezultate o korištenju rodiljnih i roditeljskih dopusta očeva, Organizacija mladih Status:M želi ukazati na nužnost zagovaranja i poticanja aktivnog očinstva, kako sa zakonske i institucionalne, tako i s društvene i obiteljske razine.

U Izvješću o radu za 2016. godinu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova navodi se kako je došlo do značajnog pada u korištenju rodiljnog i roditeljskog dopusta očeva. Tijekom 2016., ukupno je samo 158 očeva koristilo rodiljni dopust, a njih samo 1930 koristilo je roditeljski dopust. Takve brojke same po sebi možda i ne zvuče zabrinjavajuće, toliko dugo dok se ne stave u omjer s ukupnim brojem novih očeva tijekom 2016 godine. Tek se tada uviđa poraznost ovih brojki – tijekom 2016. godine od tisuću očeva, samo je dvoje koristilo rodiljni dopust (tijekom prvih šest mjeseci djetetova života), odnosno, samo četiri oca od 100 koristilo je roditeljski dopust.

Aktivna uključenost muškaraca u obiteljski život, odnosno živote partnerica i djece, stvara priliku za ostvarivanje ravnopravnosti i dobrobiti, kako ženama i djeci, tako i samim muškarcima. Aktivno očinstvo doprinosi boljem zdravstvenom stanju majke i djeteta, jačim i ravnopravnijim partnerskim odnosima, smanjenju nasilja nad ženama i djecom te dugoročnim dobrobitima za djecu.  Uključenost očeva u odgoj djeteta i brigu o djetetu, kućanske poslove te ostale aspekte obiteljskog života, važan je čimbenik postizanja rodne ravnopravnosti u roditeljstvu.

Unatoč tome što imaju važan utjecaj na vlastitu djecu, posebice u njihovoj najranijoj dobi, kada djeca uspostavljaju prve kontakte i ostvaruju snažnu povezanost s osobama oko sebe, očeva, nažalost, i dalje nema, odnosno, mnogo manje sudjeluju u brizi za dijete od majki. Ako i sudjeluju, rade to uglavnom autoritarno, postavljajući stroga pravila, ili, sasvim suprotno, kroz laissez-faire prizmu igre i zabave s djecom, dok su majke te od kojih se očekuje obavljanje repetitivnih poslova koji se tiču njege i skrbi za dijete (npr. kuhanje, mijenjanje pelena) i odgoja, a kasnije npr. briga o tome da se djeca drže pravila, briga o njihovim obrazovnim postignućima i sl.

Apsolutno je nedopustiva situacija u kojoj postoje zakonske mogućnosti za korištenje rodiljnih i roditeljskih dopusta očeva, no sve manje očeva te mogućnosti uistinu i koristi. Nekoliko je mogućih razloga ovako poraznih rezultata – osim financijske strane (muškarci još uvijek zarađuju više od žena), muškarci se često susreću i s veoma negativnim reakcijama okoline, posebice drugih muškaraca i poslodavaca.

Nedovoljna uključenost očeva u odgoj djece direktni je rezultat rodne nejednakosti u društvu, odnosno krutih rodnih normi i stereotipa prema kojima se odgaja nas, a prema kojima onda, svoju djecu odgajamo i mi.

Upravo zato, Status:M zahtjeva veću senzibilizaciju društva o važnosti uključenja očeva u aktivan odgoj djeteta, počevši od senzibilizacije okoline i poslodavaca te u konačnici, uvođenjem posebnog dopusta za očeve u trajanju od mjesec dana tijekom djetetovih prvih šest mjeseci, kojeg zagovara i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.

Rodna ravnopravnost u roditeljstvu ne može biti ostvarena bez aktivnog i odgovornog sudjelovanja očeva u odgoju djece. Želimo društvo u kojoj će očevi bez stigme i uz potporu okoline i poslodavaca moći koristiti rodiljni i roditeljski dopust ne samo deklarativno, već i u praksi te na taj način biti očevi u punom smislu te riječi. 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org