Recimo NE mržnji i militarizaciji društva!

Prilikom najava da će se u Hrvatskoj vratiti obveza služenja vojnog roka, Radnička fronta organizira “Prosvjed protiv obveznog vojnog roka!” Održat će se u subotu, 11. veljače točno u podne ispred Ministarstva obrane Republike Hrvatske na Trgu Petra Krešimira IV br. 1. 

U priopćenju koje je Fronta poslala ranije ove godine stoji:  “Znajući da u uvjetima perifernog kapitalizma i ekonomske politike u potpunosti podređene interesima privatnog profita, vlasti ne mogu učiniti ništa što bi poboljšalo životni standard cijeloga društva, rade ono što sve protunarodne političke opcije rade u krizi – traže “vanjske neprijatelje”, pozivaju se na “hrvatstvo” i “domovinu” (iza čega se krije njihov novčanik), traže militarizaciju zemlje i nacionalistički pokušavaju nabrijati obespravljene i osiromašene.”

Fronta smatra da u toj neizlaznoj ekonomskoj situaciji vlasti stvari “rješavaju” tako da obnavljaju obavezan vojni rok, kako bi besperspektivnost riješile nacionalizmom, mržnjom i militarizacijom društva.  “Želimo društvo koje će ulagati u zdravstvo, obrazovanje, znanost i kulturu, a ne u helikoptere, avione i tenkove. Želimo se izboriti za bolje i pravednije društvo tolerancije i solidarnosti, a ne “braniti” naše nacionalne distopije boreći se i ginući u besmislenim ratovima protiv sirotinje iz drugih zemalja”, poručuju iz Fronte.

Stoga, pozivaju sve koji/e se protive ratovima da dođu u subotu, i svojim dolaskom kažu veliko NE mržnji, militarizaciji društva i ratovima!

Ljubav za sve u Saxu

Ljubav za sve krilatica je pod kojom će se u zagrebačkom klubu Sax! obilježiti Dan zaljubljenih i One Billion Rising Day, koji se svake godine zajedno slave 14. veljače. Tim će povodom u Saxu nastupiti Le Zbor, zbor Domaćigosti te senegalski udaraljkaši Commi Balde i Abi Seydi!

ONE BILLION RISING DAY globalni je pokret kojeg je 2012. započela Eve Ensler kako bi zaustavila silovanja i seksualno nasilje prema ženama. “Billion” odnosno milijarda odnosi se na broj žena koje će prema UN-ovim statistikama tijekom života biti žrtve seksualnog zlostavljanja.

LE ZBOR je prvi mješoviti ženski, lezbijsko-feministički zbor u regiji i uopće u ovom dijelu Europe. Krasi ga glas o savršenom spoju kulturno-umjetničkog aktivizma i lakih nota. S pravom se može reći da se od 2005., otkako djeluje, etablirao kao promotor ljudskih prava i kulturno-umjetničkog aktivizma među mlađom urbanom populacijom, a i šire. Le Zbor broji petnaestak članica/pjevačica, a nastupa a capella i uz pratnju benda. “Hrvatske budnice” prvi je album Le Zbora kojeg je izdao Dirty Old Records 2012. godine i njime se sjajno zaokružuje prvih šest godina djelovanja zbora.

Zbor DOMAĆIGOSTI okuplja ljubitelje pjevanja koji su odlučili doprinijeti glazbenoj raznolikosti hrvatskog društva pjevajući pjesme nastale u raznim dijelovima svijeta. Ideja za osnivanje zbora javila se 2015. godine, no tek se u rujnu 2016.godine okupila dovoljno hrabra gomilica ljudi koji su tu ideju realizirali. Svaka članica i član zbora doprinosi glazbenom izričaju zbora i odabiru pjesama koje se pjevaju. Neki od njih profesionalni su glazbenici, a neki amateri; no to u ovom zboru nije važno. Zbor vodi etnomuzikologinja Jovana Lukić, a njegovi trenutni članovi su: Martina, Iva, Sara, Tea, Aurwa, Shoghin, Katja, Lea, Dženana, Rasul, Maruška i Ali.

COMMI BALDE i ABI SEYDI glazbenici su iz zapadne Afrike, točnije Senegala, koji trenutno borave u Hrvatskoj. Oboje su perkusionisti (djembe i soruba) te izvode ritmove i pjesme koje svoje korijene imaju u tradicionalnoj afričkoj glazbi. Nastupali su solo, ali i kao članovi drugih sastava u većem broju hrvatskih klubova i manifestacija, a ovo će im biti prvi nastup u Saxu.

Karte po pretprodajnoj cijeni od 35 kuna mogu se kupiti svakog radnog dana kluba od 20:00, a na dan će koštati 45 kuna.

Deset stvari koje odrasle žene nikada ne bi trebale govoriti mojoj kćeri

Danas djevojčice odrastaju bombardirane propagandom o tome što bi jedna djevojčica ‘trebala’ biti, od strane medije ali i opće javnosti. Ne samo da to u očima djevojčica stvara ograničenu sliku o rodu već može negativno utjecati i na njene buduće ciljeve, aspiracije te njeno emocionalno i psihofizičko zdravlje. Čak im i dobronamjerni rođaci I rodice, učitelji i učiteljice, treneri i trenerice, te prijatelji i prijateljice mogu  poslati negativnu poruku ako ne promišljaju svoje riječi. Zato odrasle žene ne bi nikad trebale govoriti ove stvari mojoj kćeri, piše Kimmie Finke za Romper.

Ja sam progresivna feministkinja koja odgaja kćer tako da će se znati zauzeti za sebe. No, neprestano se moram boriti protive medija tako da, ako si žena u mom životu, očekujem da paziš što govoriš mojoj kćeri. Možda ima samo godinu i pol ali već upija sve što joj se govori. Zato se želim pobrinuti da sve što čuje od baka, teta, prijateljica i dobronamjernih rođakinja pozitivno utječe na njeno poimanje sebe.

Ne želim da hodate kao po jajima oko moje kćeri, i definitivno ne pokušavam biti kučka, samo želim da ljudi promišljaju kako njihove riječi utječu na kćeri njihovih prijatelja I prijateljica. Stoga, uz ono što ne biste trebali govoriti, uključila sam i stvari koje možete reći umjesto toga.

1. ‘Daj mi pusu ili zagrli me’

Ne kažem da ne smijete tražiti fizički kontakt ili nježnost od djeteta ali ne možete ih zahtijevati. I kad smo već kod toga, nemoj napraviti tužan ili razočaran izraz lica ako kaže ‘ne’. Takvo nabijanje krivnje joj stvarno nije potrebno. Svoju kćer učim pristanku i želim da zna da je njeno ‘ne’ uvijek vrijedno poštivanja.

Umjesto toga pokušaj zamoliti: “Mogu li dobiti pusu/zagrljaj?”. Ako kaže ne, pristojno odstupite.

2. ‘Imaš li dečka?’

Ovo je neprimjereno pitanje bez obzira na dob djevojke koju se pita. Zašto? Pa , zato što žene ne bi trebali definirati njihov status veze. Dečke sigurno ne definira. Ne želim da  moja kćer odraste misleći da joj je udaja najveći prioritet. Brak je super, ali nije za sve i sigurno nije nužan za imati ispunjen i uspješan život.

Osim toga, to pitanje je heteronormativno samo po sebi. Kako znaš da moja kćer nema djevojku? Kada krećeš od te pretpostavke samo smanjuješ vjerojatnost toga da će živjeti svoj život autentično. Što se sigurno neće dogoditi dok je pod mojim okom.

Umjesto toga pokušaj reći: ‘Reci mi o nekom cilju koji si postavila’.

3. Doslovno išta o tome što je obukla.

Misliš da izgleda kao dječak? Nije me briga! Spremaš se za neki posramljujući komentar? Pripremi se za punu snagu moga gnjeva. Ne ‘puštam je iz kuće takvu’ ja jer ona je sama svoja osoba i njena odjeća je važan dio njene samoekspresije. Odgajam individuu, a ne leminga.

Umjesto toga pokušaj reći ‘volim te baš takvu kakva jesi’.

4. ‘Pazi!’

Ne kažem da ne bi trebala pokazivati brigu za dobrobit mog djeteta. Samo ne želim da je učite da je slatko biti preplašena. Nedavna studija je pokazala da roditelji četiri puta češće govore djevojčicama da budu oprezne nego dječacima, dok dječacima češće daju detaljne upute kako priječi neku prepreku nego djevojčicama. Dječaci dobiju priliku da sami riješe potencijalni problem, dok se djevojčice ohrabruje da odustanu od rješavanja problema. Dakle, prati mene: Ako ja ne paničarim, ne bi ni ti trebala.

Umjesto toga pokušaj reći: ‘Evo par načina kako možeš završiti taj zadatak’.

5. ‘Uprljat ćeš se’

Zaprljati se I biti prljava je bitan dio djetinjstva. Još važnije – djeca tako uče. Ako će moja kćer neprestano biti zabrinuta da će uprljati haljinu, propustit će mnogo toga. Izbjegavat će riskiranje i propustiti trenutke istraživanja vlastitog avanturističkog duha. Brinući se da joj odjeća ostane čista, bojim se da će propustiti priliku da postane samouvjerena žena.

Umjesto toga pokušaj reći: ‘Voljela bih probati jednu od tvojih blatnjavih pita’.

6. ‘Povrijedio te jer te voli’.

Ne, ne, ne i ne. Ne zanima me što je dječak učinio. Nikakvo se dječačko ponašanje ne može ispričati s ‘dečki ko’ dečki’. Naša očekivanja od djece ne bi trebala biti temeljena na rodu. Biti dobra osoba znači biti dobra osoba. Točka. Također ne želim da moja kćer prešuti neko ponašanje koje nije prema njoj u redu jer ga je odbacila kao ‘tipično dječačko ponašanje’.

Umjesto toga pokušaj reći: ‘Zaslužuješ da se prema tebi odnosi s poštovanjem’.

7. ‘Koja lijepa princeza!’

Priznajem, i sama sam kriva za nazivanje svoje kćeri princezom, ali radim na tome i dobro bi mi došlo malo potpore. Znam da se najčešće koristi od milja, no brinu me očekivanja ženskog ponašanja koja se obično vežu uz tu riječ. Misliš da je ovo nevino? Nedavna istraživanja pokazuju povezanost između velikog uključivanja u kulturu princeza i niskog samopouzdanja vezanog za izgled tijela.

Umjesto toga pokušaj reći: ‘Kako si ti hrabra ratnica/jaka liderica/kreativna umjetnica/odlučna detektivka.

8. ‘Možda bi trebala pustiti brata da to učini umjesto tebe’

Moje dijete nema brata (bar ne još), tako da nam ovo ne predstavlja trenutno problem. Ipak, predstavlja problem mnogim drugim obiteljima. Kada smo prije par mjeseci bili na vježbalištu jedan je dječak pazio na moju kćer. Rekao mi je da on zna kako biti ‘zaštitnik’ jer ima mlađu sestru. Učinilo mi se slatko, ali mi se nije dopala ideja da moja kćer automatski treba zaštitu, radi svog spola (ili godina).

Moja će cura mijenjati ulje u autu, kositi sama svoj travnjak i nositi se s paucima. Ne želim da odrasta misleći da treba muškarca da obavlja stvari umjesto nje.

Umjesto toga pokušaj reći: ‘Možeš to napraviti sama’.

9. ‘Jesi li sigurna da možep sama?’

Kao da podrazumijeva inferiornost i siguran neuspjeh. Čak i da ne mislim da će moja kćer nešto uspjeti sama, ne govorim joj to. I znate što? Puno me puta iznenadi. Nisam mislila da moja osamnaesto mjesečna curica može pomoći oko kućanskih poslova, ali to dijete sprema prljavu odjeću u košaru za veš.

Umjesto toga pokušaj reći: ‘Vjerujem ti’.

10. ‘Ne možeš [umetni bilo što]’

Moj mi je tata govorio da me ne želi čuti da kažem da nešto ne mogu jer ‘njegova Kimmie može sve’. To je na mene djelovalo nevjerojatno osnažujuće.

Zato nemojte govoriti mom djetetu da ne može igrati nogomet. Može (a njena teta ga i igra). Nemoj joj govoriti da se ne može obući kao Kapetan Amerika. Može. Nemoj joj reći da se ne može postati astronautkinja, inženjerka ili predsjednica države. Može, može, može. Moja djevojčica je slobodna postati tko god ona jest i tko god želi biti.

Umjesto toga pokušaj reći: ‘Ja vjerujem u tebe’. 

Prevela i prilagodila Klara Višnjić

Pogled prema različitim obiteljima

U okviru projekta Kaleidoskop kojeg provodi udruga Roda s partnerima ADOPTA – Udruga za potporu posvajanju i LET – Udruga za unapređenje kvalitete življenja, te sa suradnikom Zagreb Pride, objavljena je publikacija “Pogled prema različitim obiteljima”.

“Kada bi sve oko nas bilo isto i kada bismo mi svi bili isti, naš planet bio bi jednolično i zasigurno dosadno mjesto za život. Srećom, sva sila različitosti oko nas obogaćuje naše živote i čini ih uzbudljivima. Većina nas rado upoznaje različite države i gradove, kulture i jezike, raznolikost prirode i ljudskih postignuća. Međutim, kada je riječ o obitelji, još uvijek teško prihvaćamo različitosti i za većinu je obitelj zajednica koju čine djeca i njihovi biološki roditelji. Pa ipak, neke obitelji su mnogobrojne, a neke čine samo dijete i jedan roditelj. U nekim su obiteljima svi članovi iste boje kože, a u nekim – različite. Kakva god bila obitelj po obliku, broju članova i boji kože, za dijete je ona najljepše i najbolje mjesto na svijetu ako mu pruža sigurno okruženje u kojemu se članovi obitelji podržavaju i vole“, navode autori/ice publikacije. 

Autori i autorice ove publikacije kroz analizu pravnoga okvira, obrazaca u javnim ustanovama kojima se roditelji najčešće obraćaju kako bi ostvarili neka svoja prava te kroz analizu nastavnoga materijala za prva četiri razreda osnovne škole, sastavili/e su preporuke namijenjene donosiocima/teljicama odluka, ali i civilnome sektoru i institucijama. Smatraju da bi usvajanje tih preporuka dovelo do institucionalnoga unapređenja prava različitih obitelji, ali i njihova subjektivnoga osjećaja veće pravne sigurnosti. 

Publikaciju “Pogled prema različitim obiteljima – Jednoroditeljske, posvojiteljske i dugine obitelji kroz analizu zakonodavstva, osnovnoškolskih udžbenika i formulara” možete pronaći na kraju ovog teksta ili u uredu udruge Roda, u Žerjavićevoj 10 u Zagrebu.

Rojava u očima zapadne YPJ-ovke: ‘Revolucija od ljudi zahtjeva da budu proaktivni’

Otkako se svijetom prije nekoliko godina proširila vijest o osnivanju YPJ-a, ženskih obrambenih snaga na području Rojave, odnosno sirijskog dijela Kurdistana, zapadnjački mediji nisu prestajali izvještavati o ‘ljepoticama koje se bore protiv ISIS-a’ ili pak ‘opakim Kurdinjama kojih se džihadisti užasavaju’. Bez dubljeg razmatranja razloga koji stoje iza osnivanja ove ženske vojske, prve takvog tipa ne samo na Bliskom istoku, već i svijetu, zapadni su mediji često izvještaje uvelike pojednostavljivali svodeći ih na tvrdnje poput one da YPJ postoji zato što se džihadisti plaše borbe sa ženama jer će im, ukoliko ih neka od njih ubije, biti uskraćen ulazak u raj.  

Takve senzacionalističke priče uspijevaju tek okrznuti samu površinu ideje koja stoji iza osnivanja YPJ-a. U jeku rata u Siriji, Kurdi i Kurdinje posegnuli su za oružjem kako bi obranili/e vlastite živote i otjerali/e džihadiste iz svojih gradova, ali su pritom učinili/e mnogo više od pukog odupiranja Islamskoj državi – utabali/e put vlastite revolucije utemeljene na feminizmu i demokraciji. Revolucija u Rojavi privukla je brojne žene, kako Kurdinje, tako i Jazidkinje i Arapkinje, ali i zapadnjakinje.

Kanađanka Hanna Böhman jedna je od tih žena. Privučena potrebom da na neki način doprinese borbi protiv ISIS-ovog terora iz dana u dan prisutnog u medijima, poput ubojstava Jazida/kinja u Chingalu, u veljači 2015. godine stupila je u kontakt s Kurdima. Ubrzo nakon prvog kontakta i uputa o dolasku do zaraćenog područja bez prelaska preko Turske, Böhman je napustila Vancouver i osobno se našla u središtu revolucije u Rojavi. Provela je šest mjeseci u redovima YPJ-a prije nego li je bila primorana ponovo se vratiti u Kanadu zbog lošeg zdravstvenog stanja uzrokovanog pothranjenošću. No, to ju nije obeshrabrilo od ponovnog povratka u Rojavu. Smatrajući kako je pronašla svoj istinski poziv, čim je ponovo bila u mogućnosti, vratila se u YPJ kako bi zajedno s Kurdinjama mogla doprinijeti stvaranju boljeg društva u ratom razorenoj Siriji.

Razgovarala sam s Hannom Böhman i saznala što ju je kao zapadnjakinju iznenadilo kod YPJ-a, kako slika ‘lijepih, opakih Kurdinja’ utječe na borbu žena u Rojavi, kakva je zapravo važnost feminističkog pokreta ove vrste te čemu se nada u budućnosti Rojave.

Kada ste se pridružili YPJ-u, je li se vaše iskustvo ikako razlikovalo od onoga što ste očekivali od članica YPJ-a?

To je vrlo zanimljivo pitanje. Iako se moje iskustvo uglavnom pokazalo sukladnim s očekivanjima koja sam imala od YPJ-a, iznenadile su me Sirijke i Turkinje. Pokazalo se da su kao borkinje, YPJ-ovke sve ono što nam mediji govore. Hrabre i predane, ali kao djevojke u društvenom okruženju mogu biti vrlo konzervativne što je za mene, kao otvorenu ženu sa Zapada koja se ne plaši muškaraca, ponekad bilo podosta frustrirajuće. Veliki se dio svakodnevnog života i dalje bazira na starim tradicijama Bliskog istoka. Često se radi o sasvim običnim stvarima poput odlaska u kupaonicu. Na primjer, ako je djevojka u kupaonici dok se muškarac nalazi u vidokrugu te iste kupaonice, često će pričekati s izlaskom dok muškarac ne otiđe pa makar to bilo i satima kasnije. Nisam točno sigurna čija je to tradicija, no kao zapadnjakinji činilo mi se bizarnim jer se radi o jednoj od stvari koju svi radimo. Čemu se onda praviti da nije tako? Također se smatra nepristojnim biti viđenom mokre kose ili prekriženih nogu. Mogućnost da činim ono što sam došla činiti često mi je bila ograničena od strane samih žena kod kojih je još uvijek znatno prisutan strah od muškaraca. Navikla sam se družiti i raditi s muškarcima, ali one bi me konstantno pokušavale čuvati i zaštititi od njih iako mi je 47 godina. Također, kada sam se priključila YPJ-u, bilo je i trenutaka kada me izuzetno frustriralo to što sam htjela trenirati s profesionalnim vojnikinjama, a djevojke bi slobodno vrijeme radije odlučile iskoristiti za ispijanje čaja i razonodu nego za vojni trening. No, sagledam li sada širu sliku, to uopće nisu bili veliki problemi. Jednom kada sam se priviknula na to kako stvari funkcioniraju čak sam i preferirala isključivo kurdske jedinice. Još nešto iz čega sam mnogo naučila, a najvjerojatnije i najvažnije, su prijateljstva koja sam sklopila s djevojkama. Nikada nisam imala mnogo prijateljica u Kanadi i shvatila sam da zapravo imam vrlo malo toga zajedničkog sa zapadnjakinjama. Mi zapadne žene smo vrlo razmažene i naivne, baš kao i zapadni muškarci. Sirijke bolje od nas razumiju život. Čini se da mnogo više žive u trenutku. Nema toliko drame. Ne uzrujavaju se oko nebitnih stvari poput zapadnih muškaraca i žena, što je pravo osvježenje. Stvarno mi nedostaje život s djevojkama iz mojih jedinica. 

YPJ uistinu funkcionira onako kako i prikazuju mediji? Kakva je situacija u pogledu svakodnevnih aktivnosti u Rojavi? Odražava li podjela dnevnih zaduženja rodnu jednakost prisutnu na frontu?

Zapravo mogu govoriti jedino o životu u YPJ-u koji je, osim za vrijeme borbe, odvojen od muškog ogranka, YPG-a. Čak i kada se radi o mješovitoj jedinici, stvari poput jela, čišćenja, kuhanja, spavanja i druženja i dalje su odvojene. No, postoje pravila koja nalažu da žena ne smije zamoliti muškarca za pomoć pri obavljanju tradicionalno muških dužnosti, ali se muškarce zato potiče da zamole žene za pomoć. Takva pravila postoje kako bi se poticala neovisnost žena, kako bi se naučile same popravljati i graditi, bez potrebe da se oslanjaju na muškarce. Muškarce se pak potiče da potraže pomoć od žena kako bi naučili sami održavati kuću čistom i kuhati umjesto da to žena čini za njih. Čini se da takav sustav funkcionira s obzirom na broj svojevoljnih sudionika/ca. Revolucija od ljudi zahtjeva da budu proaktivni, a koliko sam vidjela, u Rojavi se svi trude sudjelovati.

Spomenuli ste da smatrate kako Sirijke bolje razumiju život od žena sa Zapada. Prema vašem iskustvu, čini li se da je takvo shvaćanje života utjecalo na tijek revolucije ili je pak revolucija uzrokovala određeni način razmišljanja?

Možda ‘bolje’ nije prava riječ. Njihov pogled na svijet je drugačiji. Možda zbog toga što su odrasle u društvu u kojem djevojke rijetko kad imaju priliku ispuniti svoje snove, pa jednostavno odluče prihvatiti tu realnost. Naravno, ne u potpunosti, jer i dalje sanjaju o boljem životu, ali njihovi su snovi sputani. U Kobaneu sam upoznala ženu koja nije mogla imati djece i muž ju je otvoreno krivio za to. Nikada mu nije ni palo na pamet da možda problem ni nije u njoj. Kako god bilo,  bila je vrlo nesretna. Pozvala sam ju na stranu i rekla joj da nije dužna trpjeti takav život te da ako želi može poći s YPJ-om, ali bojala se. Odlučila je nastaviti živjeti onako kako se od nje očekuje ma koliko bolno bilo. Nažalost, to je realnost mnogih djevojaka i žena na Bliskom istoku. Društveni pritisak često guši njihove snove. Možda zato nastoje ‘živjeti za današnji dan’?

Svjetski mediji vrlo često senzacionalistički izvještavaju o ‘ljepoticama kojih se ISIS užasava’ odvraćajući tako od pravog razloga koji stoji iza postojanja YPJ-a. Kako ta fetišizacija ljepote utječe na Kurdinje i njihovu borbu?

Omalovažava njihove napore. Ono što me uvijek frustrira jest da postoje čak i muškarci, borci volonteri sa zapada kojima djevojke u YPJ-u i dalje predstavljaju samo neku vrstu fetiša, pogotovo iz razloga što je glavna svrha postojanja YPJ-a upravo borba protiv patrijarhata. Očekivala sam više od zapadnjačkih muškaraca, ali nažalost mnogo njih i dalje ne shvaća za što se ove djevojke bore, pa čak ni onda kada se dokažu u bitci. Trebamo imati na umu da u ovom ratu ne pogibaju samo Kurdi. Pogibaju i Kurdinje. Na osobnoj razini, primijetila sam da me zapadnjački mediji, pogotovo oni američki, ne shvaćaju ozbiljno kao borkinju i vojnikinju YPJ-a te i dalje o feminističkoj revoluciji radije pitaju muškarce. Tako nešto je vrlo frustrirajuće i samo potvrđuje da su i u zapadnim društvima žene i dalje zanemarene.

Jeste li upoznali mnogo stranih borkinja u Rojavi? Koliko je važno da strankinje prepoznaju važnost solidarizacije s Kurdinjama?

U Rojavi zapravo nema mnogo stranih borkinja u YPJ-u. Bar ih nije bilo tada kada sam ja bila tamo. Mislim da nas je od lipnja 2016. bilo samo sedam. No, daleko veći broj strankinja u Rojavi se bavi civilnim radom. Doduše, nedavno sam čula da se još sedam žena iz Brazila, Njemačke, Nizozemske i Francuske pridružilo YPJ-u, ali ništa nije potvrđeno. Ponosna sam što kao Kanađanka mogu reći da više stranih borkinja dolazi upravo iz Kanade nego iz ijedne druge zemlje. Ženska revolucija raste. Ne samo u Kurdistanu, već i u ostatku svijeta. Ženske udruge u Indiji, Turskoj, Brazilu, Kolumbiji te drugim dijelovima svijeta počele su obraćati pozornost na YPJ i napore koje ulaže u pogledu ženskih prava. Neopisivo sam ponosna što mogu biti dio toga.

Istaknuli ste da ženske udruge u Indiji, Turskoj, Brazilu, Kolumbiji i drugim dijelovima svijeta prepoznaju trud YPJ-ovki u pogledu unaprjeđenja ženskih prava. Postoji li nešto što bi zapadne zemlje poput SAD-a, Kanade i zemalja EU također mogle naučiti iz revolucije u Rojavi?

Mislim da žene u svim zemljama teže ka ostvarenju rodne jednakosti. Naravno, neke su zemlje dalje a neke bliže postizanju tog cilja. Čak ni u zapadnom društvu jednakost još nije postignuta u mnogim područjima života. No, strategija kojom će se rodna ravnopravnost postići ovisi i o samom korijenu problema. Činjenica da je YPJ ženska vojska čiji je primarni cilj borba za ženska prava nešto je neviđeno u povijesti, pogotovo na području koje je dugo vremena žene tretiralo poput vlasništva ili robinja. Ta ženska revolucija može poslužiti kao inspiracija mnogim ženama širom svijeta jer pokazuje da, ako se žene koje dolaze iz jedne od najviše mizoginih kultura mogu suprotstaviti ekstremnom patrijarhatu i organizirati se u borbi za svoja prava, onda to mogu i one. U Indiji gdje u zadnje vrijeme kultura silovanja dobiva sve veću medijsku pozornost, YPJ se prikazuje kao primjer onoga što su žene sposobne učiniti kako bi se zaštitile kada shvate da muškarci to neće učiniti za njih. Nedavno sam vidjela članak o YPJ-u u indijskim novinama uz koji je stajala moja slika i moram reći da sam se osjećala izuzetno počašćeno.

Zbog težnje za rodnom jednakošću i stvaranjem nadasve inkluzivnog društva, mnogi Rojavu smatraju najvećim društvenim eksperimentom našeg vremena. Što mislite, što Rojavu čeka u budućnosti?

Nadam se da će u Rojavi nastupiti mir i stabilnost, te da će se eksperiment nastaviti razvijati svojim tokom, evoluirati i poboljšavati se bez vanjskih interferencija. No, trenutno i Erdogan i Barzani aktivno nastoje ugasiti revoluciju, svaki iz vlastitih razloga. Također, ako je suditi prema dosadašnjoj povijesti, postoje sile u svijetu u čijem interesu neće biti sustav vlasti koji ljude i okoliš stavlja ispred profita.

Više o ovoj temi možete pronaći na: 

Hrvatska zaslužuje bolje od vas!

Centar za mirovne studije i GONG pozivaju građane i građanke da potpišu peticiju koju su osobe iz javnog i kulturnog života pokrenule za smjenu ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića zbog plagiranja i time iskažu snažno protivljenje plagiranju u znanosti i obrazovanju!

Ugledni znanstvenici i znanstvenice pokrenuli su peticiju protiv plagiranja upozoravajući da je “plagiranje raširen problem u akademskom, obrazovnom i javnom djelovanju u Republici Hrvatskoj te da plagiranje i slični oblici etički neprihvatljivog ponašanja dugoročno uništavaju znanstvene, obrazovne i odgojne ustanove, te vode opasnom slabljenju društvenog povjerenja”.

“Dok građanke i građani kontinuirano podsjećaju vlast da obrazovanje jest i treba biti ključna javna politika za održivi razvoj Hrvatske, vlast se ne samo oglušuje na zahtjeve građana/ki nego i dodatno degradira znanost i obrazovanje. Tako vlast pokazuje nebrigu za obrazovanje kao i za društvenu poziciju i dignitet učitelja/ica i znanstvenika/ica, a istovremeno podržava i ničime ne osporava mandat dužnosnika/ica i drugih osoba na najvišim pozicijama u sektoru znanosti i obrazovanja koji se ne libe plagiranja, izigravanja procedure i drugih etički neprihvatljivih postupaka”, poručuju iz CMS-a i GONG-a i pozivaju sve da svojim potpisom pokažu neslaganje s ovakvim ponašanjem vlasti.