Suživot sekularnog i religijskog?

Predstavljanje knjige “Vjera u dijalog: religijsko i sekularno u razgovoru” održat će se u četvrtak, 21.01. u 19 sati u Muzeju prekinutih veza u Zagrebu. 

Knjigu su u izdanju Centra za kulturu dijaloga I Ex Librisa iz Rijeke uredili Zoran Grozdanov i Nebojša Zelić. U nastojanju da se oko najdubljih pitanja otvori i širi prostor dijaloga, uređena su i tiskana predavanja i razgovori proizašli iz ciklusa predavanja i tribina “Religija i javnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci”. Tako Regina Ammicht Quinn govori o pitanju pobačaja i analizira sliku žene u kršćanstvu i Rimokatoličkoj crkvi, Norbert Reck govori o homoseksualnosti. Predrag Lucić i fra Ivan Šarčević vode zanimljiv razgovor o kršćanstvu i nacionalizmu. Teresa Forcades kritizira kapitalizam i za postizanje socijalne pravednosti predlaže suradnju. Hrvoje Jurić i Željko Tanjić govore o odnosu siromaštva i kršćanstva, te značenju Crkve siromašnih. Viktor Ivančić, fra Drago Bojić, Zoran Grozdanov i Nebojša Zelić našli su se u razgovoru o vjerskom i sekularnom ekstremizmu kojeg su zbog velikog interesa nakon Rijeke odlučili ponoviti i u Zagrebu.

Na predstavljanju i u razgovoru sudjeluju: 

Nebojša Zelić, urednik knjige, Filozofski fakultet u Rijeci
Zoran Grozdanov, urednik knjige, Teološki fakultet “Matija Vlačić Ilirik” 
Marina Škrabalo, GONG 
Srećko Koralija, dominikanac, Sveučilište u Cambridgeu
a moderira ga Jelena Berković

Gdje su žene na Wikipediji?

Često se kaže da su žene izbrisane iz povijesti. Sve/i smo čuli za Alexandera Grahama Bella i Thomasa Edisona, ali malo tko je čuo za njihovu suvremenicu, Margaret E. Knight, plodnu američku izumiteljicu koja je imala više od 20 patenata i koju je odlikovala kraljica Viktorija. Knight je stvorila svoj prvi uređaj, sigurnosni mehanizam za tekstilne strojeve, nakon što je svjedočila tvorničkoj nesreći u dobi od samo 12 godina. Kasnije je izumila stroj koji je proizvodio papirnate vrećice s ravnim dnom, koje se i danas koriste u trgovinama. Kad je umrla 1914. godine, jedna osmrtnica ju je opisala kao “žena Edison.” Ponešto obeshrabrujuće, također je opisana kao “najpoznatija ženska izumiteljica 19. stoljeća.” No, koliko nas je čulo za nju?

Ako biste pokušale/i istražiti život i rad Knight, možda bi se namučile/i. Njezin profil na Wikipediji dugačak je nešto manje od 500 riječi; Edisonov je više od 8.500 dug. Naravno, Edisonov doprinos razvoju električnog svjetla opravdava značajan opis, a njegova ostavština zaslužuje poduži profil. No, njegova stranica na Wikipediji sadrži i potankosti o njegovom ranom životu, prehrani i pogledu na religiju. S druge strane, podaci na Knightinoj stranici su oskudni, iako je i ona izumila predmet koji se i danas naširoko koristi. Na njezinom profilu nedostaje mnogo detalja (uključujući bilo kakav spomen njezina prvog izuma), koji su dostupni na drugim mjestima na internetu, posebno na internetskim stranicama posvećenim obilježavanju rada ženskih izumiteljica. Postojanje takvih resursa govori puno o brisanju žena poput Knight iz više mainstream izvora informacija.

Ovaj tjedan je otkriveno da je tek oko 17% istaknutih profila na Wikipediji posvećeno ženama. Dok oplakujemo seksističku ​predrasudu koja je spriječila da mnoge povijesne ženske figure budu s pravom obilježene i slavljene, postoji rizik da se povijest ponavlja.

Možda razlika nije začuđujuća s obzirom na to da žene čine samo oko 15% Wikipedijinih volonterskih urednica. Predloženi razlozi za nesrazmjer sežu od elitističke naravi “nabrijanog hakerskog svijeta” do otvorenog uznemiravanja i mizoginije s kojima se urednice suočavaju na stranici. Kada je jedna urednica predložila  prostor na Wikipediji samo za žene, gdje bi ženske suradnice mogle podupirati jedna drugu i raspravljati o online mizoginiji, drugi korisnici zavjetovali su se da će se boriti protiv prijedloga do “do smrti.”

Problem što Wikipedija ima takav ogroman nesrazmjer u svojim istaknutim profilima je u tome što je ona jedan od najčešće korištenih izvora informacija u svijetu. Istraživanje iz 2011. godine pokazalo je da 53% svih američkih korisnika/ica interneta traži informacije na Wikipediji, što se povećava na gotovo 70% fakultetski obrazovanih korisnika. Prema Alexi, kompaniji za mrežni promet podataka, Wikipedija je trenutno peta najposjećenija internetska stranica na svijetu. To što takav popularan izvor informacija pruža milijunima studenata/ica, znanstvenika/ca i novinara/ki iznimno rodno pristrane članke može imati stvaran utjecaj na sve, od karijernih težnji mladih ljudi do toga koje su istaknute osobe pozvane da govore na konferencijama i događajima.

U tijeku su napori za rješavanje ovog problema, kao što je i BBC 100 Women edit-a-thon. U međuvremenu, Wikipedijin osnivač Jimmy Wales je pozvao na obuhvatniju i raznolikiju zajednicu urednika/ica. Wales je istaknuo da proces kojim Wikipedijini urednici/e kolektivno odlučuju zaslužuje li određena tema svoj vlastiti članak može dovesti do pristranih rezultata kada su ti urednici većinom muškarci. Pokrenuti su različiti projekti namijenjeni rješavanju problema, ali se napredak čini spor.

Knight vjerojatno ne bi bila iznenađena razlikom. U svom životnom vijeku suočila se sa seksizmom i diskriminacijom od strane muškaraca – osobito od Charlesa Annana, koji je špijunirao njezin prototip proizvodnje papirnatih vrećica i pokušao ukrasti patent, čak tvrdeći na sudu da žena nikada ne bi mogla izmislio tako inovativni stroj. No, možda je mogla zamisliti da će se rodni nesrazmjer znatno poboljšati do 2017. godine.

Prevela i prilagodila: Marina Bubalo

Furaj feminizam: ohrabriti i osnažiti djevojčice i dječake u njihovoj radoznalosti

Nedavno je izašao priručnik za djevojčice pod naslovom Furam feminizam autorica Marine Veličković i Lamije Begagić. Riječ je o knjizi koja djevojčice treba upoznati s feminizmom oslikavajući nestereotipne likinje i likove, marginalizirane zajednice i obitelji, situacije i probleme s kojima se djevojke svakodnevno susreću, ali patrijarhalne sredine u kojima živimo obeshrabruju i ušutkavaju ženske glasove. Dok čekamo svoj primjerak, Libela je doznala od Marine Veličković zašto morate nabaviti Furam feminizam svojoj djeci, braći, sestrama, nećakinjama i nećacima, djeci od susjeda, prijateljima i prijateljicama.

Kako je došlo do nastanka priručnika?

U maju 2016. godine je Lamija Begagić održala predavanje Feminizam za početnice osnovkama iz nekoliko gradačačkih škola, za vrijeme Književnih susreta Hasan Kikić. Reakcije djevojčica i interakcija na predavanju su bile toliko super da su mi se sa kafe nakon predavanja ona i urednik Školegijuma, Nenad Veličković, javili sa idejom da se napravi priručnik za djevojčice koji bi služio kao uvod u osnovna pitanja feminizma. Uz svaki štampani broj Školegijuma izađe po jedna knjiga iz edicije Lektira narodu, i ideja je bila da ovo bude decembarski dodatak uz časopis. Početkom ljeta smo Lamija i ja napravile osnovni koncept – da knjiga bude dnevnik i pojmovnik, da dnevnik bude pisan žargonski da bi bio što pristupačniji, i da će početi na dan Likicine prve menstruacije. Uz kafu krajem ljeta smo istesale osnovne likove, uz jesenju kafu podijelile teme i poglavlja i tako je Likica počela nastajati. Mnogo kafeina kasnije, rodio se priručnik.

Što se s ‘Furam feminizam’ želi postići?

Priručnik je, prije svega, didaktičko sredstvo. Cilj je bio djevojčicama približiti osnovne pojmove i ideje feminizma na način koji je zanimljiv i zabavan (zato je pisan žargonski i u formi dnevnika), i koji prepoznaje da je feminizam u njihovoj svakodnevnici prilično drugačiji nego feminizam u teoriji, te koji im nudi neka potencijalna rješenja i odgovore za izazove sa kojima se svakodnevno susreću, samo zato što su djevojčice.

Kakvi sadržaji očekuju djevojčice i dječake u Priručniku?

Priručnik se sastoji iz dva dijela – dnevnika i pojmovnika. Dnevnik Likica piše na blogu, žargonski, totalno opušteno, i tu priča o školi, simpatiji, sestri i porodici, ali i o izazovima sa kojima se suočava ulaskom u pubertet – od toga da se na nju jer je djevojčica odjednom primjenjuju druge društvene norme, preko kupovine prvog grudnjaka, pokušaja mijenjanja uloška u školskom WC-u, do opomena da ne treba da trči, skače i glupira se samo jer je djevojčica. Likica ima super stariju sestru koja je feministkinja i koja joj dosta toga objašnjava, i uz koju Likica ustvari počinje istraživati šta je ustvari feminizam i zašto joj je potreban. Pored svakodnevnice Likica piše i liste sa po pet stvari koje nije znala, pa je googlala, od historije grudnjaka i uložaka, do super žena naučnica. Pojmovnik je napisan formalnije i služi da objasni termine koje Likica nekada koristi usput, poput patrijarhata, ili reproduktivnog rada, ali i da ponudi više informacija o historiji feminističkog pokreta, različitim feminizmima, odnosu feminizma sa kapitalizmom, religijom.

Za djecu kojeg uzrasta je napisan Priručnik?

Ciljana grupa su djevojčice od 12 do 16 godina, ali i njihove mame, sestre, tetke i nastavnice. Priručnik jeste primarno za djevojčice, ali kao što kaže prva stranica – zašto ne i za dječake – Likica ima najboljeg druga koji je super feminista, Slatkog koji uz Likicu postaje sve osvješteniji, tatu koji pokušava shvatiti šta i kako taj feminizam radi sa Likicom i njenom sestrom, i tetkinog partnera koji Likici daje prijedloge za feminističke serije i filmove. Tako da je jedna od glavnih poruka priručnika da feminizam nije, i ne treba biti, samo ženska stvar.

Djevojčice tijekom svog obrazovanja čitajući lektire nemaju se često prilike poistovjetiti s junakinjama jer žene su nerijetko prikazane stereotipno ili su marginalne. Osim toga, obrazovanje na našim prostorima ne upoznaje djecu s feminizmom i borbom za ljudska prava. Kako da ovaj potpuno drugačiji pristup koji širi vidike, uči različitosti i zagovara jednakopravnost, ‘ugurati’ na dnevni red dječaka i djevojčica?

Nama je bilo jako bitno da napišemo likice koje su multidimenzionalne, zanimljive i koje nisu uvijek dopadljive. Likica je nekada previše štreberka, često se ujede za jezik umjesto da odreaguje, često je zbunjena i nesigurna, ali je istovremeno i sarkastična i duhovita, i hrabra i osviještena; uz sestru uči o muzici i feminizmu, uz slatkog o stripovima i umjetnosti, uz tetku o tome šta znači živjeti feminizam. Bilo nam je tekođer bitno da sestra bude lezbejka, da Tetka nema djecu i ima partnera za kojeg nije udata, da su roditelji najboljeg druga razvedeni – da prikažemo različite oblike zajednica i porodica koje postoje u društvu, a ne postoje u knjigama sa kojima se djevojčice i dječaci najčešće susreću. Za sada će djevojčice i dječaci do knjige morati dolaziti preko odraslih – mama, tata, sestri, tetki, ali mi također planiramo uraditi nekoliko promocija po gradovima u BiH tokom kojih ćemo pričati o Likici, feminizmu i obrazovanju. Mislim da će manji problem biti ‘ugurati’ likicu i feminizam na dnevni red djevojčica i dječaka (pogotovo kada bude postojala u formi online bloga), nego u dnevni red obrazovanja. To da obrazovanje postane više feminističko zahtjeva mnogo veće promjene od uvrštavanja Priručnika na spisak lektira. Prije svega je potrebna sekularizacija obrazovanja – sve dok obrazovanje forsira tradicionalne i patrijarhalne vrijednosti, sve dok imamo vjeronauku umjesto seksualnog obrazovanja u školama, sve dok se vjerske vrijednosti koriste kao glavne odrednice morala, ne možemo pričati o širenju vidika, već samo o navlačenju roletni preko dječijih očiju. Nadamo se da će priručnik, za početak, djevojčice i dječake ohrabriti i osnažiti u njihovoj radoznalosti.{slika}

U kontekstu u kojem Priručnik nastaje, jedna vrlo patrijarhalna i konzervativna sredina, kako su djevojčice reagirale na Likicu i feminizam?

Prva reakcija je bila od Anuške iz Zadra kojoj je 12 godina, koja je Priručnik “pročitala u jednom dahu” (citiram Anuškinu sestru) i kojoj se svidjelo što je Likica pametna kao ona. Meni lično je to bio genijalan momenat, jer mislim da je užasno bitno da se djevojčice ohrabruju da budu što radoznalije, što načitanije, i što kreativnije, i super je da Likica tome može doprinjeti. Osim toga smo uglavnom dobile reakcije mama, koje su bile prilično pozitivne. Nadamo se da će blog biti prostor na kojem će se djevojčice osjećati dovoljno sigurno da pitaju pitanja i pokrenu diskusije i daju nam svoje komentare.

Priručnik je pisan rodno ravnopravnim jezikom.

Da! Jeste pisan žargonski, ali je rodno odgovoran jezik nešto o čemu smo vodile računa. Odmah u prvom poglavlju Likica naglasi da je ona Lik-ICA, i onda se upusti u diskusiju sa nastavnicom bosanskog jezika o tome zašto Hasanaginicu zovemo po mužu, da li ona ima ime, i da li je ona kao žena glavni lik, ili glavna likica.

U koliko je primjeraka izdan priručnik i gdje možemo pronaći svoje primjerke?

Priručnik je izdat u 2.000 primjeraka i može se uz magazin Školegijum kupiti na trafikama u BiH. U Hrvatskoj nema distributera, tako da je za sada samo nekoliko primjeraka našlo put preko granice, u rukama, gepecima i kovertama. Ali ako neka djevojčica baš želi da ga ima, javite se, pa ćemo nešto skontati. Početkom februara će Likica vjerovatno nastaviti pisati blog, koji će sada stvarno biti online i na kojem će se moći ostavljati komentari i pokretati diskusije. Više detalja će biti na Školegijumovoj Facebook stranici u narednih nekoliko sedmica.

Ovo nije jedina tvoja suradnja s Lamijom Begagić.

Lamija i ja se znamo više od deset godina, ali je ovo prva stvar koju smo zajedno pisale. Razvile smo neku super radnu dinamiku, tako da blog nastavljamo pisati zajedno. Osim toga smo surađivale na feminističkom časopisu Bona koji uređujemo Selma Asotić i ja, za koji je Lamija napisala super priču. Lamija je bila glavna i dežurna savjetnica i kritičarka zbirke kratkih priča na kojoj trenutno radim, ja sam Lamijin prvi roman U zoni, koji je nedavno izašao, čitala dok je još bio u Wordovom dokumentu, tako da nam i neslužbena saradnja odlično ide. Trenutno, uz kafe, namaštavamo sljedeći projekat na kojem bi mogle raditi.

Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava

Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA na samom koncu 2016. godine objavila je zbornika Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava.

Zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, jedan je od ishoda višegodišnjeg rada Udruženja Crvena na stvaranju online Arhiva antifašističke borbe žena Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Dio je to napora da se doprinese kolektivnom znanju o djelovanju Antifašističkog fronta žena, ali i potraga za onom stranom historije koja je uvijek bila na marginama. Unatoč masovnosti koja je bila važan cilj, te kasnije odlika Antifašističkog fronta žena (riječ je o najbrojnijem pokretu žena na našim prostorima i šire), AFŽ ostaje historijskom nepoznanicom. Online arhiv i Zbornik koji je iz njega nastao mogu poslužiti kao historijske lekcije ili čitavi udžbenici, uz pomoću kojih, s onu stranu patrijarhata i revizionističkih ideja totalitarizma, pokušavamo misliti vlastitu historiju, bez da je monumentaliziramo.

Pet autorskih tekstova ispisuju ideološki višestrane reprezentacije AFŽ-a, s jedne strane propitujući revolucionarne lomove, a s druge kontradikcije trenutka koji je označio historijski preokret za žene. U Zborniku, kojem je svoj doprinos dalo i petvizualnih umjetnica, pronalazimo ilustracije ključnih tema Arhiva, kao što su politička, ilegalna i borbena djelovanja jugoslavenskih žena neposredno pred, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Tijekom istraživačko-kreativnog procesa koji je prethodio stvaranju Zbornika, osim ilustracija, umjetnice su, u različitim crtačkim tehnikama, producirale i nove radove koji sačinjavaju ovu grupnu izložbu.

Autorice i autor tekstova su: Ajla Demiragić, Chiara Bonfiglioli, Danijela Majstorović, Tijana Okić i Boriša Mraović, dok ilustracije i umjetničke radove potpisuju: Adela Jušić, Aleksandra Nina Knežević, Kasja Jerlagić, Nardina Zubanović i Sunita Fišić.

Mrzim Novu godinu!

Svako jutro kada se iznova probudim ispod vela neba osjećam se kao da je za mene Nova Godina. To je i razlog zašto mrzim ove Nove Godine koje napadaju kao rok dospijeća plaćanja i pretvaraju život i ljudski duh u komercijalni interes sa svojom urednom konačnom bilancom, svojim nepodmirenim iznosima, svojim budžetom za novo raspolaganje. To nas tjera da izgubimo kontinuitet života i duha. Završiš u ozbiljnom razmišljanju da između jedne nove godine i one iduće postoji prekid, da počinje nova povijest; donosiš odluke, žališ zbog svoje neodlučnosti i tako dalje i tako dalje. To je u pravilu ono što nije u redu s datumima.

Kažu da je kronologija osnova povijesti. Dobro. Ali isto tako moramo prihvatiti da svaka dobra osoba ima u glavi zapisana četiri ili pet bitnih datuma koji su izigrali u povijesti. To su također Nove Godine. Nove Godine rimske povijesti, srednjeg vijeka ili modernog doba. I postale su tako invazivne i skamenjene da se ponekad ulovimo u razmišljanju kako je život u Italiji počeo 752.god. i  da su 1490. i 1492. god. kao planine koje je čovječanstvo preskočilo i našlo se odjednom u novom svijetu, ulazeći u novi život. Tako datum postaje prepreka, zaklon koji nam onemogućava da vidimo da se povijest nastavlja odvijati istom temeljnom nepromjenjivom linijom, bez iznenadnih zaustavljanja, kao u kinu kada je film isprekidan i dogodi se interval zasljepljujućeg svijetla.

Zato mrzim Novu Godinu. Hoću da za mene svako jutro bude nova godina. Želim se baviti sa sobom svaki dan i želim svaki dan obnoviti sebe. Bez ijednog dana odmora. Svoje pauze biram sam, kad se osjećam pijano od intenziteta života i hoću uroniti u animalnost kako bi izvukao iz nje novu snagu. Bez duhovnog oportunizma. Volio bih kad bi svaki sat mog života bio novi, no ipak povezan s onima koji su prošli. Ne marim ni za jedan dan slavlja sa svojim obaveznim kolektivnim ritmom koji se dijeli sa strancima. Mi bi trebali imati težnju za slavljem zbog djedova naših djedova i tako dalje. To je odvratno.

I zbog ovog razloga iščekujem socijalizam. Zato što će baciti u smeće sve ove datume koji nemaju odjeka u našem duhu i, ako stvori druge, barem će biti naši vlastiti, a ne oni koje moramo bez izgovora prihvatiti od naših šašavih predaka.

Prevela i prilagodila: Darja Galović


Ovaj tekst je prvi put objavljen u Avanti! 1. siječnja 1916. 

[Antonio Gramsci je bio talijanski marksist i jedan od osnivača Komunističke partije Italije]

Navodno kršenje religijskih sloboda postaje izgovor za rodnu diskriminaciju

Okružni sud u Sjevernom Teksasu donio odluku prema kojoj liječnici/ce mogu odbiti pružiti medicinske usluge transrodnim pacijentima/icama i ženama koje su imale pobačaj.

Reed O’Connor, okružni sudac Sjevernog Teksasa, prošlog je vikenda donio odluku da liječnici/ce imaju pravo odbiti pružiti medicinsku skrb ženama koje su imale pobačaj i transrodnim pacijentima na temelju slobode vjeroispovijesti čime je dopustio direktnu i otvorenu diskriminaciju zbog navodnog kršenja religijskih sloboda.

Njegova je odluka izravan odgovor na parnicu iz kolovoza prošle godine koju je protiv federalnog suda vodio državni odvjetnik Teksasa Ken Paxton zastupajući Franjevačku alijansu (Franciscan Alliance) –  religijsku bolničku organizaciju i još četiri američke države. U parnici je napadnut Zakon o dostupnoj/povoljnoj zdravstvenoj skrbi (Affordable Care Act tzv. Obamacare) tvrdnjom da njegova klauzula koja se tiče nediskriminacije krši liječničke vjerske slobode prisiljavajući ih da obavljaju zahvate tranzicije (prilagodbe) spola i pobačaj. “Ovaj zahtjev predstavlja veliki teret liječnicima/ama i onemogućuju im prakticiranje njihove vjeroispovijesti”, rekao je O’Connor u odluci.

Citirao je presudu iz slučaja Burwell v. Hobby Lobby (2014.) koja je dopustila obiteljskim korporacijama da odbiju policu osiguranja za reproduktivnu skrb i kontrolu rađanja koju pokriva Obamacare (ovo se odnosi prije svega na kontracepciju) ukoliko se to protivi njihovim religijskim uvjerenjima.

Nakon tog slučaja, New York Times je prognozirao kako bi ta odluka mogla “otvoriti vrata brojnim neslaganjima korporacija sa zakonima za koje tvrde da krše njihove slobode vjeroispovijesti”. Čini se da su bili u pravu.

{slika}

U tekstu za Slate, Mark Joseph Stern kvalificirao je O’Connorovu odluku kao “ekstremnu nadogradnju dubiozne logike” koja se oslanja na presudu u slučaju Burwell v. Hobby Lobby, a koja otvoreno ismijava smjernice za nediskriminaciju koje propisuje Zakon o dostupnoj zdravstvenoj skrbi .

Premda obje ove odluke uključuju diskriminaciju zasnovanu na “rodnom identitetu” i “prekidu trudnoće” pod zajedničkim nazivnikom rodne diskriminacije, O’Connorova odluka ukazuje na još rudimentarniju  diskriminaciju – neprijateljstvo prema rodnom identitetu kao takvom.

O’Connor je obrazložio i kako pojedinačne liječničke odluke da ne pruže usluge transrodnim pacijentima/icama ili ženama koje su imala pobačaj neće ograničiti njihov pristup zdravstvenoj skrbi, te da vlada ionako ne brine previše za specifične zdravstvene potrebe trans osoba. “Savezni programi zdravstvenog osiguranja, Madicare i Medicaid, ne pokrivaju operativne zahvate prilagodbe spola, dok vojni program osiguranja – TRICARE – eksplicitno isključuje ove usluge”, piše u O’Connorovom obrazloženju. No, jasno je da će ova odluka samo nastaviti ograničavati mogućnosti koje imaju transrodne osobe i dodati ulje na vatru kada se radi o ograničavanju reproduktivnih prava žena, jer to su ciljevi na kojima konzervativci vrijedno rade – od zabrane transrodnim učenicima i učenicama korištenja toaleta koji odgovara njihovom rodnom identitetu  do zakona protiv pobačaja u brojnim američkim državama.