Genitalno sakaćenje događa se i u kršćanskoj Americi

“Doktor, koji je kršćanin, odstranio mi je klitoris kada sam imala samo tri godine kako bi me ‘izliječio’ od masturbacije”, piše Renee Bergstrom.

1947., kada sam imala samo tri godine, doktor mi je odstranio klitoris. Genitalno sakaćenje žena uglavnom se povezuje s afričkim kulturama i nekršćanskim religijama, ali meni se dogodilo u ‘bijeloj’ srednjozapadnoj Americi. Događaj se odvio u crkvenoj klinici u kojoj se na djevojčicama koje masturbiraju koristio skalpel.

Sjećam se neizdržive boli i osjećaja da sam izdana. Rečeno mi je da o tome ne govorim, ali čuvanje te tajne za mene je značilo usamljenost u svim pitanjima koja su mi se javljala ulaskom u pubertet: Što propuštam? Kako je to biti ‘potpuna’?

S 15 godina obratila sam se doktoru zbog zatezajućeg osjećaja na ožiljku. Ne znajući, posjetila sam baš kliniku u kojoj se odvilo odstranjivanje klitorisa te su me posramili pružajući mi knjižicu ‘Grijeh samozadovoljavanja’.

Moje prvo dijete i ja mogli smo umrijeti – skoro pa univerzalna posljedica genitalnog osakaćivanja žena su teškoće pri porodu. Kao i mnoge žene širom svijeta, nisam znala da se genitalno ožiljkasto tkivo ne rasteže. Htjela sam svjesna proživjeti porod, ali doktor koji me porađao je izvršio opsežnu epiziotomiju dok sam bila pod anestezijom, a za oporavak mi je trebalo nekoliko mjeseci. Bio je suosjećajan i šokiran kada sam mu rekla odakle mi ožiljak.

Nažalost, nije bio dostupan za moje sljedeće dvije trudnoće, a novi me doktor vidio kao znanstveni eksperiment. Drugi mi je kirurg predložio da mi odstrani jednu bradavicu kako bi mi napravio lažni klitoris. Te su mi ponude bile odbojne pa sam obje odbila. Neugoda je potrajala 50 godina, kada mi se ožiljak odvojio tijekom menopauze.

Oprost ne znači i zaborav

Više ne postoji podsjetnik na dnevnoj bazi i oprostila sam svima koji su bili uključeni u taj događaj. Ali oprost ne znači zaborav. Sada radim sa ženama koje su žrtve genitalnog sakaćenja.  Zajedno sa svojom prijateljicom, Filsan Ali, kreirala sam brošuru za trudne somalijske žene koje su pretrpile genitalno sakaćenje. Brošure su namijenjene ženama i njihovim kliničarima kako bi lakše započeli razgovor o otvaranju ožiljaka da bi se izbjegao carski rez.

Na pisanje me potakla povećana mržnja i nepoštivanje žena, drugih kultura i religija – kao da kršćani SAD-a imaju čistu povijest.

Genitalno sakaćenje nije moja sramota nego moja priča. Svjedočila sam nazivanju masturbacije grijehom od strane kršćanstva, preporuci ‘nekih kršćanskih vođa i doktora’ da je obrezivanje prevencija, izvršavanju takvih preporuka i američkoj kulturi koja je takav oblik seksualnog zlostavljanja prvo prihvatila, a zatim porekla da se ikada dogodilo.

Moja elastičnost cvjeta iz ljubavi, poštovanja i brige moga muža, moje obitelji i mnogih ljudi širom svijeta koji su bili solidarni sa mnom kako sam napredovala na putu do ozdravljenja.

Odavanje počasti boli kroz umjetnost

Prije 30 godina naslikala sam sliku žene koja leti oslobođena svih oblika opresije i zlostavljanja. Tada nisam ni znala da se budi umjetnica u meni.

Ranih osamdesetih, u jednoj švicarskoj galeriji, vidjela sam kip muškarca koji je izgledao identično kao moj brat Phil, koji je umro dok sam studirala. Obuzeta tugom, stvorila sam prolaz za oplakivanje još jednog velikog gubitka u svom životu. Taj sam kip smatrala znakom, čak blagoslovom posla kojeg sam počela poduzimati u iskorijenjivanju genitalnog sakaćenja.

Želja mi je da naša zemlja bude poznata po suosjećanju i pravednom liječenju svih koji su patili i još uvijek pate. San mi je da se genitalno sakaćenje prestane izvršavati u svim kulturama i da žene osjete potpunost, za što vjerujem da je bila namjera našega Stvoritelja. Nadam se da ćemo uspjeti odletjeti od opresije i zlostavljanja. Sa 72 godine, ja, Umjetnica Renee, stavljam svoj glas s onima koje su se uspjeli dići iznad društvenog i kulturalnog pritiska na šutnju.

Prevela/o i prilagodila/o: Sonja Novoselić

Noćna akcija: Želim birati i živjeti u sekularnoj državi

Malom noćnom akcijom skupina aktivistkinja i aktivista uredila je manipulativne ‘Želim živjeti’ plakate anti-choice pokreta na lokacijama u Zagrebu te poručila kako želi živjeti u sekularnoj državi u kojoj Crkva i njezine satelitske udruge ne odlučuju o reproduktivnim pravima žena i u kojoj žene imaju pravo na izbor.  

{slika}

{slika}

{slika}

Na plakatima su prebrisane riječi kojima nam se obraća fetus – ideja na kojoj se temelji cijela  govorom mržnje prema ženama protkana kampanja Vigilarea i Hrvatskog pokreta za život i obitelj – te su poslane poruke: ‘Želim birati’ i ‘Želim živjeti u sekularnoj državi’.

“Plakati sad, rekli/e bismo, izgledaju mnogo bolje”, poručili/e su aktivisti/kinje. 

{slika}

{slika}

Queer2queer Psihoškolica: Slika o sebi

TKO SAM JA? Kratko pitanje, dugačak odgovor. Što znamo o sebi, očekujemo od sebe i kako same_i sebe vrednujemo, sve to oblikuje našu sliku o sebi. Svatko od nas ima neke naočale kroz koje gleda svijet, druge ljude, ali i same sebe. U paketiću zvanom slika o sebi sadržane su i naše snage, ali i naše slabosti, naša mane i vrline, obrasci reagiranja, interesi vrijednosti…

O konstruktima kao što su samopouzdanje, samopoštovanje i slično se u popularnoj psihologiji puno govori. Literatura samopomoći prepuna je savjeta kako imati više samopouzdanja u što manje koraka, što manje vremena i sa što manje truda. To nije ni čudo kada su misliti pozitivno, prštati od samopouzdanja, biti sretna i slični jednorozi, neki od imperativa društva u kojem živimo. Od previše informacija može nam se dogoditi da od šume ne vidimo stablo. Ili od stabla šumu? 🙂

Što sve čini sliku o sebi? Koja je razlika između samopouzdanja, samopoštovanja, samoefikasnosti…? Što je psihološka otpornost? Koji su preduvjeti pozitivne slike o sebi? O svemu tome i još koječemu razgovarat ćemo na novoj Queer2queer Psihoškolici!
Vidimo se 22.12.2016. u Klubu MAMA, Preradovićeva 18, u 18 sati!
Prijave do 21.12.2016. na marinamilkovic88@gmail.com ili queer2queer.zg@gmail.com.

Queer2queer je program psihološke podrške čiji su ciljevi povezivanje, druženje i osnaživanje mladih LGBTIQ osoba.

Queer2queer Psihoškolica je ciklus od ukupno 7 interaktivnih predavanja o različitim temama iz područja mentalnog zdravlja. Programi psihološke podrške općenito su slabo dostupni, u našem društvu, a kada postoje, često su heteronormativni i nedovoljno uključivi za LGBTIQ osobe. Cilj ovog ciklusa je informiranje i educiranje LGBTIQ osoba o mentalnom zdravlju. 

Planirane teme i termini su:
24.11.2016. Anksioznost
22.12.2016. Slika o sebi 
26.01.2017. Depresija
23.02.2017. Osobna odgovornost 
30.03.2017. Perfekcionizam 
27.04.2017. Prokrastinacija/odgađanje
25.05.2017. Stres

Homofobija i transfobija u sustavu obrazovanja

Panel “Homofobija i transfobija u sustavu obrazovanja” održan je u srijedu, 14. prosinca na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Organizirao ga je Zagreb Pride u suradnji s lezbijskom organizacijom LORI iz Rijeke. Povod panelu bila je činjenica da su spolna orijentacija i rodni identitet česta osnova diskriminacije, društvene stigmatizacije i marginalizacije unutar obrazovnog sustava. Na njemu su govorili i govorile Martina Horvat iz GOOD inicijative, Mia Gonan, aktivistkinja Zagreb Pridea, Sunčica Remenar, profesorica u Obrtničkoj školi za osobne usluge, Iva Žegura, psihologinja u klinici za psihijatriju Vrapče, Dino Markešić, učenik u strojarsko tehničkoj školi Faust Vrančić, Sabina Saltović, psihologinja u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji te Darko Tot iz ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

Panel je otvorila Mia Gonan koja je predstavila okupljene i naglasila da cilj ovog panela nije samo progovoriti o nasilju u obrazovnom sustavu, već i o posljedicama homofobnog i transfobnog nasilja. Iva Žegura je naglasila da je problem činjenica da se u društvu često seksualna identifikacija svodi na infantilnu razinu tj. očekuje se da se radi o nekoj fazi u odrastanju koja će proći, odlika je nezrelosti. Također, rekla je da homofobija ne počiva samo u obrazovnom sustavu, već i da snažan utjecaj na razvoj djece imaju roditeljski stavovi. “Ono što je važno spomenuti kad govorimo o rodnom identitetu je da obitelj ne čini rod osoba, već snaga odnosa unutar nje”, rekla je Žegura. Martina Horvat je, također, ustanovila da je homofobija prisutna u cijelom društvu pa tako i u školama. “Moja nada je da je razlog tomu da dijelom kao društvo ne znamo kako reagirati. Možda nismo dovoljno naučili/e, možda ne znamo kako kazniti diskriminatorna i nasilna ponašanja”, rekla je Horvat. Ipak, poručila je da postoje programi na kojima se radi na suzbijanju takvog nasilja. Potencijal za to imaju kurikulumi građanskog i zdravstvenog odgoja, posebni kurikulumi svake škole te školski preventivni programi. Darko Tot je, pak rekao da kurikulumi i školski preventivni programi mogu biti veliki, mali ili krupan doprinos rješavanju problema. Nakon priča o sličicama, zoološkom vrtu, računalnim igrama iz djetinjstva i koncertima rekao je: “Priča o LGBT za nas je novina. Moj dolazak ovdje pokazuje da nam je ova tema jako zanimljiva i izazovna.”

O stanju u školama progovorile su Sunčica Remenar i Sabina Saltović. Remenar je rekla da su njena iskustva pozitivna te da je u njihovoj školi velik broj učenika i učenica autan. Iako postoje iznimke, smatra da je veći broj kolega i kolegica prijateljski nastrojen/e prema LGBT pitanjima i osobama. Ipak, smatra da svi skupa nisu dovoljno educirani o ovim pitanjima. “Neke smo informacije dobili/e zahvaljujući radionicama koje je proveo Zagreb Pride. Mi trebamo biti potpora onima koji/e se traže, onima koji/e se nalaze i onima koji/e su na putu”, kazala je Remenar. O nedovoljnoj informiranosti nastavnika i nastavnica progovorila je i Saltović.  “Ima nastavnika i nastavnica koji/e pružaju direktan otpor i ne žele uopće govoriti o toj temi. Ima i onih koji/e govore da su prijateljski nastrojeni prema LGBT temama i osobama pa po njihovim komentarima ispadne da to i nije baš točno”, ustanovila je Saltović. Također, održavanje radionica za nastavnike/ice pozdravila je kao pozitivan edukacijski pomak.

Svoju priču i iskustvo o autanju, ispričao je Dino Markešić: “Kad sam se prvi put autao, reakcije u mom krugu prijatelja i obitelji su bile u redu. Međutim, igrom slučaja se saznalo na višoj razini pa sam bio napadnut i isključen iz društva. U srednjoj školi Končar sam morao biti u ormaru, morao sam skrivati stvari. Nakon što su neke osobe saznale za moj spolni identitet bio sam anksiozan i u depresiji. Kad sam se prebacio u Faust, bio sam suočen s puno vrijeđanja, prijetnji i sl. Škola je kaznila pojedince, ali se to nije zaustavilo.” Što se tiče odnosa profesora i profesorica spram njega Markešić kaže:” Određeni/e profesori/ice su me podržali/e, određeni/e su bili suzdržani/e, a neki/e su okrenuli/e glavu na vrijeđanje upućeno meni.” Na to je Tot rekao da “svaku situaciju treba gledati individualno i rješavati diskretno.” Ustanovio je da treba razgovarati i raditi s osobama koje su žrtva tog nasilja, a ne s napadačima. “Teško je reći što raditi u konkretnoj situaciji. Neke su osobe snažne pa ćete do njih doprijeti, neke su osobe jako ranjive. Ipak, ne možete uči u razred i razgovarati s ovima što ih napadaju. Oni će se ispričati i nastaviti napadati i dalje. S druge strane, mi smo dužni skrenuti pozornost da svako ponašanje koje nije primjereno u školama. Škola nije kafana“, zaključio je Tot. Na pitanje što ministarstvo može napraviti na globalnoj razini, rekao je da ne može reći konkretan stav.

“Neke zemlje oko nas su kad su prepoznale homofobiju i transfobiju u sustavu obrazovanja, počele razvijati akcijske planove. Mi dosta pričamo o ovim problemima, ali možda ne činimo dovoljno da to promijenimo“, rekla je Martina Horvat. Također, smatra da je društveni otpor prema kurikulumu koji sadrži LGBT teme ukazao na veliku raširenost homofobije u društvu. “Ljudi u obrazovanju se boje spomenuti LGBT osobe. Time na neki način poručuje da je u redu marginalizirati, učiniti nevidljivim”, dodala je Horvat. Sunčica Remenar i Sabina Saltović nadovezale su se s pričom da se u praksi o takvim temama može govoriti na satu razredne nastave. “LGBT temama se prvenstveno bavim kao razrednica na satu razredne nastave. Također, važno je uočiti da osoba koja vrši nasilje je istovremeno osoba nad kojom se negdje drugdje vrši nasilje. Naše je društvo ozlojeđeno i nesretno, pa možda i zato imamo problema s afirmacijom identiteta“, kazala je Remenar. Saltović je naglasila kao primjer dobre prakse da njihova škola osim same zabrane diskriminacije, u statutu ima i eksplicitno navedenu zabranu diskriminacije po rodnom i spolnom identitetu te spolnoj orijentaciji. Smatra da je važno svakodnevno raditi na prevenciji, reagirati na svaki “mali” komentar. Ono što smatra posebno važnim da bi se napravili iskoraci u suzbijanju homofobije i transfobije je educiranje i informiranje roditelja.

Važnost sustavne edukacije naglasila je i Horvat kazavši da sada imamo različite edukacije i zato dobivamo i različite stavove. Kao primjer pozitive edukacije navela je kvalitetan seminar osposobljavanja nastavnika i nastavnica koji provodi LORI. Ipak, on od strane sustava, unatoč uspješnosti evaluacije, nije prepoznat jer se odvije subotom. Danijela Almesberger iz Udruge Lori je dodala: “Bez suradnje svih aktera, boriti se s homofobijom će biti kao boriti se s vjetrenjačama.” Dodala je da je do sada educirano 100 osoba, a kad bi ministarstvo bilo otvoreno za suradnju educirali bi 1000 osoba. “Suzbiti homofobiju možemo samo znanjem i edukacijom“, kazala je Almesberger.

Iz publike su naglasili da svi ljudi koji provode LGBT teme u svojim školama su socijalno osviješteni/e, no činjenica je da velika većina to nije. Naglašeno je i da je problem što već u nižim razredima djecu toliko uvodimo u heteronormativan način razmišljanja (muški i ženski sportovi, prije i poslije puberteta) da je kasnije teško raditi korektiv. Ravnatelj jedne škole rekao je da je problem i što škola da bi nešto novo naučila učenike i učenice, mora prvo obrisati ono s čime su došli iz svoje okoline. Također, naglasio je da je problem kažnjavanja nasilnika/ica u školama što je teško ustanoviti jesu li oni/e to počinili/e iz neznanja i nedovoljne edukacije ili zato što su nasilnici/e. U publici se našao i predstavnik ureda pravobraniteljice  koji je naglasio da je diskriminacija po spolnoj orijentaciji i rodnom identitetu veći problem od bilo koje duge diskriminacije. Prema nedavnim istraživanjima, roditeljima i učenicima/ama homoseksualnost je diskutabilnija od pedofilije, pornografije ili prostitucije.

Što će se točno dogoditi s ovim temama u novim kurikulumima, još se ne zna i ostaje nam sačekati. No, Iva Žegura je poručila: “Vidjeli smo pozitivne i negativne strane edukacije, moj apel je da se ponovno ne dogodi da prođe nešto što ugrožava osnove znanstvene spoznaje i što dodatno ugrožava pokušaj suzbijanja homofobije i transfobije.”

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Feministkinje u Peruu protiv prisilne sterilizacije

Feministkinje u Peruu bore se protiv odluke Vlade da prestane istraživati optužbe žena koje tvrde da su nasilno sterilizirane, navodeći da tisuće žena zaslužuje da se njihovi slučajevi istraže. Oko 350 tisuća žena u Peruu sterilizirano je sredinom 90-ih unutar programa tadašnjeg predsjednika Alberta Fujimorija, koji je tvrdio da su niže stope nataliteta krucijalne za eliminiranje siromaštva u Peruu. Mnoge od njih sterilizirane su bez njihova znanja i pristanka, a one koje su odbile sterilizaciju često su suočavane s prijetnjom kazni ili zatvora, navode aktivistkinje, dodajući da je ova odluka Vlade jedan od najvećih skandala po pitanju ljudskih prava.

Više od dvije tisuća žena dalo je izjavu peruanskim i međunarodnim skupinama za ljudska prava, navodeći da su sterilizirane bez da ih se o tome obavijestilo, kao i bez njihova pristanka. Državni je odvjetnik pokrenuo istragu o prisilnim sterilizacijama najprije 2009., a zatim i prošle godine. No, prošlog je tjedna odlučio zatvoriti istragu 77 slučajeva, a ista se stvar dogodila tijekom ljeta s više od dvije tisuće žena.

Demus, neprofitna ženska skupina iz Lime, uputila je zahtjev sudu da se ova odluka odbaci. “Vlada odbija omogućiti ovim ženama pravo da nastave tražiti pravdu”, rekla je Milton Campos, odvjetnik Demusa.

Jedna od tih žena je i Inés Condori, koja ističe da je prisilno sterilizirana 1995. godine, kada je otišla u bolnicu na redoviti pregled nakon rođenja svog četvrtog djeteta. Navodi kako se sjeća prizora iz bolnice u kojoj žene leže na podu, vičući i plačući. Nakon što joj je dana injekcija, probudila se nakon nekoliko sati u užasnim bolovima, na što joj je bolničko osoblje reklo da više neće imati djece te da će “ponovno biti mlada”. Do danas ne zna kakvu su operaciju izveli na njoj.

Fujimori, koji se nalazi u zatvoru zbog kršenja ljudskih prava tijekom svoje autoritativne vladavine od 1990. do 2000. godine, oslobođen je 2014. godine svih optužbi vezanih uz ovaj program. Tužitelji su naveli kako tri ministra zdravstva tijekom njegove vladavine ne mogu biti smatrana odgovornima za prisilne sterilizacije. Drugima se sudilo, no također su oslobođeni.

Država mora osvijestiti nasilje koje je provela nad ženama, rekla je Marina Navarro, direktorica Amnesty Internationala u Peruu. “Država ne priznaje vlastitu odgovornost“, kaže Navarro. “A to je ono osnovno što sada mora učiniti”.

Mnoge od žena koje su sterilizirane dolaze iz najsiromašnijih dijelova države. One koje su potpisale obrasce za pristanak nepismene su na španjolskom i govore jedino autohtoni jezik Quechua, navode skupine za ljudska prava. Gotovo dva desetljeća poslije, mnoge od tih žena pate od fizičkih i psihičkih posljedica, ističe Navarro.

Kriza ljudskih prava migranata/kinja u Libiji

Migranti/kinje u Libiji trpe stalno i rašireno zlostavljanje, uključujući pritvor, prisilni rad, silovanje i mučenje, iznosi se u izvještaju Ujedinjenih naroda objavljenom u utorak. Rekordni broj migranata/kinja, najviše iz subsaharske Afrke, nastoje doći do Europe kroz Libiju, najčešće u nesigurnim brodovima krijumčara.

Oružane skupine su preuzele kontrolu službenih prihvatnih centara za migrante/kinje usred političkog kaosa koji trenutno vlada u Libiji, a uz to vode i vlastite centre, natječući se i boreći pritom s kriminalnim skupinama i krijumčarima.

Migrantska situacija u Libiji je pitanje krize ljudskih prava. Podjela u pravosuđu dovela do stanja nekažnjivosti, u kojima oružane grupe, kriminalne bande, krijumčari i trgovci ljudima kontroliraju protok migranata/kinja kroz zemlju”, navodi se u izvješću.

“Organizacija United Nations Support Mission in Libya (UNSMIL) također je dobila pouzdane informacije da su neki članovi državnih institucija i neki lokalni dužnosnici sudjelovali u procesu krijumčarenja i trgovine ljudima”, dodaje se.

U izvješću se navodi da se migranti/kinje često kupuju i prodaju te su prisiljeni na rad kako bi platili za daljnji put, dok krijumčari i trgovci ljudima iznuđuju dodatan novac od njihovih obitelji kroz složen sustav platnog prometa. Zarazne bolesti proširile su se u brojnim centrima, gdje se migranti/kinje nalaze u prostorijama bez dovoljno prostora.

Mnogim je Sudankama savjetovano da uzmu tromjesečnu kontracepcijsku injekciju prije putovanja u Libiju zbog očekivanja da bi mogle biti silovane, stoji u priopćenju. Šestanestogodišnji dječak iz Senegala koji se nalazi u pritvoru u južnom gradu Sabha je rekao: “Žene i vrlo mlade djevojke su silovane, a ako se opiru, tuku ih i prijete im oružujem”.

Do 22. studenoga ove godine, gotovo 170 tisuća migranata/kinja stiglo je u Italiju iz Libije, a za 4.164 njih se zna da je umrlo u moru tijekom putovanja.

UN-ov izvještaj poziva libijske vlasti da odmah puste najugroženije migrante/kinje, kako bi im omogućili zaštitu od zlostavljanja, te da pokrenu postupke protiv trgovine ljudima i krijumčarenja.