Živimo u turbulentnim i opasnim vremenima, a feminizam je najbolji otpor

Za pretpostaviti je da borbe koje su se vodile tijekom nekoliko stoljeća, danas moraju imati uporište u mnogo pravednijem društvu od onog koji je postojao prije stotinjak godina. Jednom definirana prava koja su uvedena u zakonodavne okvire, za pretpostaviti je da se danas ne trebaju dovoditi u pitanje. Obrazovanje, koje je nakon mukotrpnih borbi postalo jednako dostupno i jednako kvalitetno za sve rodove i grupacije, danas se ne bi trebalo dovoditi u pitanje.

Zalaganje za reproduktivna prava gdje se žena definira kao “subjekt” koji samostalno odlučuje o svom tijelu, koja ima mogućnost izbora i procjene koliko je spremna, voljna, željna i kompetentna odgajati dijete ili djecu u društvenom okruženju kojega je dio, trebalo bi se podrazumijevati.

Jednom uperen prst u manjkavost sustava koji bez uporišta u logici i svakodnevnom životu obespravljuje jednu društvenu skupinu, ne bi trebalo ponavljati.

Politička prava za čiju se realizaciju prolijevala krv, potrošene godine borbe, u koju su utkane čitave studije i analize objašnjavanja zašto je važno i nužno da žene ravnopravno sudjeluju u političkom životu. Da ostvare i pasivno i aktivno birako pravo. Da budu birane i da biraju. Da odlučuju o svijetu u kojemu žive. S obzirom na različitost intenziteta borbe i različitost u uspješnosti u zaštiti od strane Ustava i zakona, ipak su polučeni rezultati koji bi danas samo trebali biti nadograđeni. Gdje bi jednakost plaćenog rada za isti posao i iste kompetencije između muškaraca i žena, trebala biti podrazumijevajuća činjenica.

No, sve borbe koje su do sada vođene, moraju se intenzivirati. Opreznost i povinovanje standardima i vjetrovima koji pušu u smjeru unazađivanja ljudskih prava, koji dovode u pitanje demokratske vrijednosti, koji demokratskim metodama zavaravaju sustav i zloupotrebljavaju ga ga kako bi unazadili sva prava i sve stečevine modernog svijeta. Argumentacija koja se borba za rodnu ravnopravnost svrstava u destruktivne sektaške pohode na obitelj i obiteljske vrijednosti manipulacija je tradicionalnim dijelom populacije. Stvaranje atmosfere poljuljanih kršćanskih vrijednosti, samo je sredstvo za postizanje ciljeva interesnih grupacija koje preko religijskih zajednica zarađuju ogromne svote novca. Njima nije u interesu razvijeti zajednicu i štititi je. Njima je cilj upravljanje masama za ostvarenje vlastitih interesa i to beskrupulozno i agresivno. Nametanje vlastitih stavova svima koji misle drugačije, metode su jednoumnim režima kojima je glavni cilj moć i upravljanje iz jednog centra bez mogućnosti analiziranja, propitivanja i kritiziranja.

Sve borbe koje su vođene tijekom povijesti, danas se vraćaju u središte društvenih zbivanja. Letargija nikako ne smije (p)ostati dijelom društvene stvarnosti s obzirom na smanjenje političke participacije žene, sve manji društvenim utjecaj istih, dovođenje u pitanje prava na odlučivanje o vlastititom tijelu, iniciranje odvojenih škola za djevojčice i dječake, sprječavanje upoznavanja različitosti, pojačan jaz u društvenom angažmanu muškaraca i žena, isticanje ženine svrhe kao roditeljice i odgajateljice, naglašavanje rodnih uloga, najezda konzervativističkih stajališta koja se jasno artikuliraju u javnom prostoru o drugotnoj i podređenoj prirodi žena te poražavajući rezultati anketa među srednjoškolcima/ka o nasilju u intimnim vezama.

Ovo su alarmantni pokazatelji u kakvim vremenima živimo.

Htjeli/e ili ne htjeli/e priznati- živimo u vremenima kada se ravnopravnost dovodi u pitanje.

Dugogodišnja borba da se izbrišu razlike između rodova, kao da je bila uzaludna i danas je ponovno aktualna. Spomenute inicijative koje se zalažu za odvojenu nastavu za djevojčice i dječake pod svojom palicom upravljaju medijima kako bi svoj sustav vrijednosti inkorporirale u sve sfere društva. I uopće im ne ide loše.

Sve snažnije desničarske grupacije po cijelom svijetu, ne samo kod nas, preuzimaju političko vodstvo, dok ekonomsku moć ionako već imaju. To ne može jedno bez drugoga. I uz to što propagiraju netoleranciju, predstavljaju primjere kako nije važno biti pomirljiv, pacifističan, pravdoljubiv i obrazovan da bi predstavljao uzor. Uspješnost se mjeri isključivo u koliini zarađenog nova. Kako? Nije važno. Ističu ljepotu i njegovanost žene kao sredstvo ostvarivanja cilja, a taj je da pronađe bogatog muža pored kojega neće morati realizirati vlastitu karijeru već će bez briga i pameti uživati u luksuzu. Treba li navoditi primjer nekih prvih dama ili predsjednika koji odgovaraju opisu?

Njegujuća kultura straha i prilagođavanje kako se ne bi pravilo probleme, kako se ne bi isticalo, dominantna je filozofija u društvenom prostoru.

Izvještavanje o političarkama svodi se na komentare o stajlingu i koliko su puta isti odjenule u javnosti.

Živimo u vremenima kada je normalno očekivati fizički napad od strane intimnog partnera za neposluh, neslaganje u mišljenjima i shvatiti to kao kaznu. S tim se slaže nezanemariv broj tinejdžerki i tinejdžera.

Živimo u vremenima kada se u gradskom prijevozu djevojice od 13 godina susreću s neprimjerenim dodirivanjem od znatno starijih muškaraca.

Živimo u vremenima kada se ne prepoznaje seksualno uznemiravanje. Uči se djevojčice kako moraju biti pokorne i kako komentiranje fizičkog izgleda moraju shvatiti kako kompliment.

Izvještavanje o obiteljskom nasilju i rodno uvjetovanom nasilju obiluje podilaženju počinitelju koji je uglavnom muškarac. Ljubomora se navodi kao izražavanje ljubavi, a nasilje kao manifestacija strasti i ispoljavanja ljubavi.

Živimo u vremenima u kojima učenici/e odlaze na tržište rada bez osnovnih obrazovnih kompetencija.

Možemo li promijeniti društvenu klimu i biti uspješne u realizaciji jednakosti i osiguravanju sigurnost društva u kojemu će svatko, bez osude, imati pravo na izbor? Koliko je cilj rodne ravnopravnosti dalji ili bliži nego prije nekoliko godina? Zalaganje za obrazovni sustav koji ima za svrhu i odgoj te podizanje svijesti i senzibiliziranosti za sve društvene grupacije čini se kao romantičarski san. Svi napori kao da blijede pred zahuktalom atmosferom netrpeljivosti i oduzimanja i ono malo prava koja su se godinama branila. Vremena su turbulentna i nimalo blagonaklona prema ženama, ali tek tada proradi inat. Ženske inicijative sve su glasnije. Nove borbe tek slijede. Otpor je jedini odgovor.

Deseci tisuća djece u riziku od gladi u Nigeriji

Godine pobuna Boko Harama prouzročile su nedostupnost mnogih otkosa sa zemljišta i neprohodnost mnogih puteva kojima bi konvoji za pomoć prolazili.

Ujedinjeni Narodi upozoravaju da je više od 120 tisuća ljudi, čiju većinu čine djeca, u opasnosti od umiranja od gladi sljedeće godine u Nigeriji na područjima koje je zahvatila pobuna Boko Harama.

Žestoke borbe na nekim područjima Nigerije, Čada, Nigera i Kameruna ostavile su više od 2 milijuna ljudi bez doma, onemogućile farmerima da poberu svoje usjeve i konvojima za pomoć otežale pristup izoliranijim zajednicama. Jedno malo područje u Nigeriji ima više ljudi bez doma nego cijeli priljev izbjeglica koji su prošle godine stigli u Europu.

Korespondent The Guardiana vidio je na desetke pothranjene djece kojima se kroz kožu vidi kostur  u improviziranim kampovima u regionalnom centru Maiduguri. Mnogi od njih imali su plastične čvoriće pričvršćene na lubanju kako bi ih medicinske sestre uspjele spojiti na drip. Mnoga su djeca toliko mršava da su im vene vidljive samo na lubanji.

Unatoč svim tim užasnim scenama, Maiduguri je najpodobnije mjesto u regiji veličine Belgije. Većina područja još nije sigurna zbog rata s Boko Haramom i tisuće još nisu u mogućnosti doći u neki od naseljenih centara za pomoć.

Orla Fagan, glasnogovornica UN-a za Koordinaciju humanitarnih poslova (UNOCHA), bazirana u Nigeriji, kaže: “Ako im ne pružimo pomoć, iduće godine očekujemo 120 tisuća smrtnih slučajeva, od kojih će većina biti djeca. Ako im ne možemo prići i pružiti im hranu i potrebnu njegu, umrijet će”.

Kevin Watkins, izvršni šef organizacije Save the Children nakon svoje posjete je komentirao kako je cijela regija pokolebana te da je na rubu.

Watkins kaže: “Područja do kojih možemo doći su zahvaćena su teškim i akutnim stopama pothranjenosti. Postoje žarišta mnogo gora od područja na kojima smo mi. Procjenjuje se da je 400 tisuća djece u stanju teške pothranjenosti“.

Watkins kaže da, ako se ne poduzmu hitne mjere, svaki dan sljedeće godine umrijet će 200 djece. Odlučni se sastanak održao 2. prosinca u Abuji i na njemu su se okupile agencije za pomoć kako bi raspravile o metodama prema kojima bi reagirali.

“Unatoč ovakvoj pozadini, ovo je potpuno nepoznata hitnost, međunarodna zajednica uopće nije reagirala” Watkins komentira.

Boko Haram, grupa džihadista, u protekloj su godini izgubili potporu, ali mnoga su obradiva zemljišta nedostupna, a ceste neprohodne za kamione koji voze pomoć, zahvaljujući njihovim pobunama. Situacija je još gora zbog nedostatka međunarodne pomoći: UN-u nedostaje 61% (297 milijuna dolara) za potpuno financiranje Nigerijske krize.

Kashim Shettima, guverner Borna u Nigeriji koje je nositelj težišta pobuna, rekao je da se srušila poljoprivreda koja je bila dostatna za prehranjivanje lokalnog stanovništva. “Mnoge naše zajednice nisu bile u mogućnosti obrađivati tlo zadnje četiri godine”, Kashim je rekao Guardianu, “Nezamislivo je: 80% ljudi u Bornu ne može do svoje zemlje jer im to brani Boko Haram“.

Kao rezultat toga, 55 tisuća ljudi u sjeveroistočnoj Nigeriji gladuje, Fagan je rekao. Prema klasifikaciji UN-a, oni su na petom (i najgorem) stupnju nedostatka hrane.

1,8 milijuna ljudi je na četvrtom stupnju, koji je definiran kao kriza, dok je 6,1 milijun na trećem stupnju, koji označava hitnost. UNOCHA očekuje da te brojke u sljedećoj godini porastu na 2 i 8,3 milijuna.

Fagan kaže: “Ovo je najveća kriza na kontinentu i ignorirana je. Ono što se događa u Aleppu je grozno, ali jednako je grozno i ovo što se događa u sjevernoistočnoj Nigeriji, samo kontekst je drugačiji”.

Širenje nezaposlenosti među ljudima koji su ostali bez domova dovela je do smrti glađu čak i kod ljudi koji imaju pristup pomoći.

U Maiduguriju, koji je zasut sa 600 tisuća raseljenih ljudi, Guardian je posjetio kliniku za pothranjenost koju vode Liječnici bez granica. Većina pacijenata bila su djeca nezaposlenih raseljenih ljudi koji im nisu mogli pružiti potrebnu njegu i hranu.

U obližnjem kampu za 3 tisuće raseljenih ljudi, Bulama Modusalim, vođa kampa, rekao je da je prestao brojati ljude koji umiru od gladi. “Glad nas ubija”, rekao je, držeći izrazito pothranjeno dijete, “ljudi svakodnevno umiru od gladi“.

Majka tog djeteta, 35-godišnja Hauwa Nana, rekla je kako joj je jedno od petero djece umrlo od gladi otkad su Stigli u Maiduguri, a sada strahuje i za sljedeće. “U mogućnosti sam hraniti ih jednom dnevno“, rekla je.

U Mongunu, izoliranom gradu do kojeg novinari mogu samo helikopterom, grupe za pomoć opisuju situaciju kao jednako strašnu.

Ljudi ovdje ovise isključivo o pomoći”, rekao je Mathieu Kinde, menadžer projekta za Alimu, prvu nevladinu organizaciju koja je uspjela prići gradu otkako je oslobođen od Boko Harama. “Zajednica domaćina ne može obrađivati svoju zemlju iz straha da ne budu ubijeni”, rekao je.

Dužnosnici i radnici koji pružaju pomoć upozoravaju da, ako se situacija nastavi, može potaknuti ekstremizam u okolini i pokrenuti migracije. “Mladi muškarac koji gladuje lako je podložan manijama religijskoh demagoga kao što su Mohammed Yusuf (osnivač Boko Harama) i Abubakar Shekau (vođa pobunjenika)”, rekao je Shettima.

Pobune su pokrenule migracije unutar Nigerije i Toby Lanzer, pomoćnik glavnog tajnika UN-a i regionalni koordinator za humanitarna pitanja Sahela upozorava da će mnogi raseljeni ljudi pokušati doći do Europe.

“Fokusirani ste na ljude koji u Europu dolaze zbog problema u Siriji i Afganistanu, ali za sljedećih pet godina predviđam, i kladio bih se u iznos mjesečne plaće, da će broj ljudi koji u Europu dođu iz Nigerije, Čada, Kameruna i Nigera bitno rasti”, rekao je Lanzer.

Prevela/o i prilagodila/o: Sonja Novoselić

Epilog udara na civilno društvo u 2016.

Tekuća godina, 2016., bila je jedna od godina u kojoj smo naučili/e da uvijek može gore. Pamtit ćemo je po nestabilnosti političke scene, dolasku na vlast marginalizirane radikalne desnice, maršu na medijske slobode i uništenju dugo građenih demokratskih i civilnih vrijednosti. Poseban linč doživio je neprofitni sektor. Prvo medijski, a onda i civilni. Jedan od najznačajnijih poteza bivše vlade kratkog trajanja, bio je rezanje sredstava Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva.

Naime, unatoč konsenzusu da se sredstva Zakladi trebaju povećati, nju i njene korisnike i korisnice u travnju je dočekao šok – proračun Zaklade umjesto planiranih gotovo 50 milijuna kuna (14,21% lutrijskih sredstava), smanjen je na 26 milijuna kuna (6,88%). Time su različite organizacije, unatoč potpisivanju ugovora o dugoročnoj potpori ostale bez sredstava za stabilno i održivo poslovanje.

Kako to biva u nas, uslijedili su spinovi sa svih strana. Tako su tu odluku s entuzijazmom pozdravili Ladislav Ilčić, Željka Markić i njihovi istomišljenici i istomišljenice. Ilčić se istaknuo kao poseban zagovaratelj te mjere prozivajući neke udruge da im se trebaju oduzeti sredstva jer ne rade za dobrobit ove zemlje i oštećuju državu uzimajući novac poreznih obveznika, s posebnim naglaskom na GONG. Tako jednom prilikom navodi: “Masu ljudi koji nemaju posla daju da onih 16 zaposlenika u GONG-u imaju prosječnu plaću sedam tisuća kuna, znači neki imaju i puno veću.” U drugom slučaju, pak, navodi: “Hrvatsko društvo će tako dugo biti nezadovoljno civilnim udrugama dok će GONG za ključni posao dovesti na glasovanje 15 volontera, imati 19 zaposlenih i proračun od 10 milijuna kuna.”

Riješimo prvu netočnu informaciju. Novac kojim je upravljala Zaklada bio je novac od igara na sreću. Radilo se o 50 posto lutrijska sredstva, a 50 posto sredstva od igara na sreću. Dakle to NIJE novac poreznih obveznika. Također, izgleda da se Ilčić ne može dogovoriti koliko zaposlenih ima GONG i koliki su mu prihodi. U izvještaju “Činjenicama protiv floskula” GONG progovara o svom poslovanju: “Najveći godišnji proračun GONG-a zabilježen je 2003. godine kada je GONG za provedbu svojih aktivnosti prikupio 7,1 milijun kuna, dok prosjek u razdoblju 2011.-2015. iznosi 3,9 milijuna.” Dakle, nigdje se ne govori o 10 milijuna kuna. Nadalje, u izvještaju stoji: “GONG je ponosan što ga danas čini 14 zaposlenih, 12 vanjskih stručnjaka koji volonterski djeluju kroz Vijeće i Nadzorni odbor te 30-ak volontera.” 14 zaposlenih nije ni 16 zaposlenih, a ni 19.

Osim GONG – a, na njegovoj se listi našlo i pregršt drugih udruga, a posebice one koje čine platformu 112, za koje Ladislav tvrdi da su u 10 godina primile 112 milijuna kuna. Ako ćemo se baviti matematikom, platformu čini 13 udruga (a podržava ukupno 60ak), a ako Ilčićeve brojke podijelimo dobivamo podatak da je prosječno svaka udruga godišnje dobila oko 860 000 kuna. Kako je Ilčić došao do tog broja ne znamo. No, zanimljivo je da je za vrijeme gostovanja u Otvorenom Željka Markić rekla da je njena udruga/stranka/inicijativa “U ime obitelji” od donacija građana i građanki dobila – upravo – 860 000 tisuća kuna.

{slika}

Kako je preraspodjela sredstava zaista izgledala?

Inicijativa za snažno civilno društvo u više je navrata upozoravala da zbog 7% budžeta koji ide za organizacije koje se nalaze na meti napada, ruši se 70% proračuna koji ide udrugama koje se bave ranjivim skupinama: braniteljima, invalidima, socijalnom skrbi i mladima. Taj su podatak naš dvojac Ilčić – Markić neprestano izokretali, a to je uspješno činila i ondašnja (ne)sretno kratka Vlada. Tako su ponavljali da će se ta sredstva raspodijeliti tako da će umjesto Zaklade, njih dodjeljivati ministarstva kroz svoje regularne natječaje. Sukladno tomu, navedeno da će sredstva za socijalnu skrb biti povećana s 8,5 milijuna na 14, 5 milijuna. Je li se to desilo ili ne, ne znamo jer do trenutka objave nismo primile odgovor nadležnog ministarstva.

Napomenut ću to još jednom, iako je Mirela Travar to bezuspješno činila cijelo vrijeme, takva preraspodjela sredstava nije rješenje. Radi se o dvije različite potpore. Projektne potpore financiraju projekte, a Nacionalna Zaklada je pružala udrugama institucionalnu potporu da mogu nesmetano i kvalitetno provoditi te projekte. Što točno znači institucionalna potpora pitali smo Savez društava naša djeca Hrvatske koji postoji još od 1950. godine i zagovara dječja prava više od 60 godina. “Institucionalna potpora nam je dragocjena jer je to jedina vrsta podrške koja omogućuje udrugama da na duže vrijeme (tri godine) održe financijsku i programsku stabilnost te mogu ulagati u ljude koji onda se bave djelokrugom prikupljanja sredstava, odnosa s javnošću, stvaranja strateških partnerstva i slično, kao i djelomično u opremu, režije, edukaciju članova. Sve su to najvažniji elementi za održivost i razvoj”, rekla nam je Snježana Krpes, tajnica udruge. Također, kažu da ovom odlukom nisu direktno zahvaćeni jer imaju godinu pauze, no smatraju da ovakve vrste odluka izazivaju kod udruga određeni strah da njihovom primjenom obveze koje su unaprijed preuzele neće imati mogućnosti realizirati te u slučaju apliciranja za EU sredstva projekti neće imati potrebno međufinanciranje, što postupno dovodi do nestabilnost sektora. Naime, projekti EU se financiranju do određenog postotka, a ostatak udruge moraju pribaviti same. Značajnost Nacionalne Zaklade pri apliciranju za EU sredstva naglasila je i Iva Zenzerović iz Centra za mirovne studije: “Ta su sredstva važna i jer pomažu prilikom zatvaranja (sufinanciranja) Europskih projekata. Europska komisija i/ili njene agencije financiraju projekte 80 posto od ukupne vrijednosti projekta, dok 20 posto organizacija koja provodi projekt mora sama pronaći ili sufinancirati. Sredstva Nacionalne zaklade najčešće se koriste za financiranje tih 20 posto sredstava.”

Danas, više od šest mjeseci kasnije kako izgleda realnost?

Dok su željeli rezati sredstava udrugama s čijim se vrijednostima ne slažu, kako je najavljivano – nastradale su one koje se bave korisnicima i korisnicama s posebnim potrebama. Tako je Savez udruga za autizam Hrvatske, bez obzira što im je ranije odobrena petogodišnja podrška u sklopu Centra znanja u području unaprijeđenja kvalitete življenja osoba s invaliditetom, s obzirom na smanjenje sredstava morao otpustiti dvije jedino zaposlene osobe i obustaviti svoje aktivnosti. “Savez je imao u planu aplicirati za europske fondove i nacionalne projektne pozive no jasno je da su ti planovi neizvjesni s obzirom da Savez trenutno nema zaposlenika”, rekao nam je Nikola Tadić. Također, na pitanje o povećanju potpore ranjivim skupinama kroz druge natječaje Tena Veverka iz Saveza nam je rekla: “Što se tiče povećanja potpore, jedna naša udruga dobila je dodatna sredstava za asistente i asistentice u nastavi. Također, nakon brojnih upita koje je slao naš Savez vezano za razloge rezanja sredstava nužno potrebnih udrugama OSI, napokon je 1.prosinca održan sastanak s premijerom A.Plenkovićem. Ipak, u utorak je Uredba o raspodjeli lutrijskih sredstava za 2017. godinu stavljena na javno savjetovanje, gdje je stavka za razvoj civilnog društva manja nego unazad 10 godina (11.18%). Rok za podnošenje komentara je 12.prosinca, te se nadamo se da će ipak biti sluha za organizacije civilnog društva i da će stavku za razvoj civilnog društva vratiti na stari postotak, dakle minimalno 14,2%.” Slična je sudbina zadesila i Društvo naša djeca Poreč koje omogućava djeci da na kvalitetan, kreativan i edukativan način iskoriste slobodno vrijeme. “Kao i ostale udruge koje koriste institucionalnu potporu Nacionalne zaklade, ove smo godine dobili samo 70% ugovorenih sredstava. To smanjenje nam je bio veliki udarac, jer smo financijski plan temeljili na tom prihodu kao sigurnom. Budući da iz institucionalne dolazi 70 posto plaće zaposlenoj čiji je prvenstveni posao pripremanje projekata, morali smo prekinuti ugovor o radu na dva mjeseca, da ne dovedemo u pitanje funkcioniranje udruge, a plaću do kraja godine pokušavamo osigurati iz intenzivnijih kontakata s donatorima, što također troši energiju i vrijeme. Osim toga, raskinuli smo trajno tri ugovora o radu s voditeljicama plesnih radionica, a DND  je 13 plesnih radionica trajno prepustila drugoj udruzi, jer to više nismo mogle servisirati. Sada radimo s bitno manje djece.” Također, podrška Zaklade čini četvrtinu njihova prihoda, čime pokrivaju hladni pogon i ostaje im više vremena za rad s djecom. “To nam puno znači, jer kontaktiranje s učenicima u školi otvara priliku za razgovor s djecom o njihovim potrebama u slobodno vrijeme, na temelju čega pripremamo kreativne radionice za njih tokom godine”, rekla je Snježana Lehman, tajnica udruge.

Kako je prošao Ilčić – Markić plan o uništenju platforme 112?

{slika}

Markić je za Otvoreno rekla da su sredstva Nacionalne Zaklade “dobivale one udruge koje nemaju rezultate, volontere, one koje su povezani s političkom moći”. Jedna od tih “političkih” udruga je i Centar za Mirovne studije koji nam je pojasnio zašto se udruge (ne)mogu oslanjati samo na volonterski rad na koji se Markić u svojoj udruzi/stranci/inicijativi “U ime obitelji” neprestano poziva. “Moguće je da udruge počivaju na volonterskom radu, ali ako se sve aktivnosti svedu na volonterski rad, malo smo na tankom ledu – volonteri mogu podržati ad hoc inicijative i akcije, ali ako oni nisu organizacijski podržani, teško da će dugoročno proizvesti kvalitetu koju ljudi ili institucije očekuju. Cijenimo volonterski rad i aktivistički angažman za opće dobro, ali koncept volonterstva ne smije ući u zloupotrebu.  Ljudima koji daju velik dio svog vremena treba osigurati sredstava za život i rad treba platiti. Rad na društvenoj promjeni i društvenoj pravdi nerijetko privlači upravo obespravljene, one bez ekonomskog zaleđa i s manje društvenih šansi i zloupotreba njihova rada bila bi ozbiljna stvar”, rekla nam je Iva Zenzerović. Na pitanje o financiranju CMS – a, Iva nam je rekla: “Nacionalna zaklada čini (sedam posto) i druga sredstva iz domaćeg proračuna čine (osam posto) – što je ukupno 15 posto financiranja CMS-a. Ta sredstva, iako značajna zbog infrastrukturne podrške – nisu ključna za rad. Financiramo se kroz natječaje na razini EU i na nacionalnoj razini, u vrlo kompetitivnoj sredini. Mi ostvarujemo 52 posto sredstava kroz sredstva iz EU, 22 posto od drugih međunarodnih donatora (Open Society Foundations, UNHCR, UNESCO) te već spomenutih 7 posto od Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i državnog proračuna. Istovremeno, u državni proračun, kroz davanja i doprinose, uplaćujemo 2,8 puta (u 2015.) više nego što iz njega povlačimo.” Kao posljedicu rezanja sredstava zakladi Zenzerović kaže da situacija nije sjajna, bili su primorani otkazati nekoliko ugovora o radu, ali s obzirom da ih u najvećoj mjeri pokreće aktivizam i želja za boljim i pravednijim društvom, ne vide opasnosti za nastavak rada organizacije.

Udruga s kojom Markić ratuje od samih početaka svog djelovanja je Zagreb Pride. Na pitanje koliki je udio Nacionalne Zaklade u njihovu proračunu, dobile smo odgovor da se radi o 13% ukupnog proračuna. “Zagreb Pride ima proračun od oko milijun kuna, kada uzmemo prosjek od zadnje tri godine, uključujući i ovu. Oko 65 posto naših prihoda čine fondovi Europske unije, dakle javni izvori financiranja. Oko 15 posto čine drugi privatni međunarodni izvori financiranja, javni poput vlade SAD-a ili Velike Britanije ili fondacije u privatnom vlasništvu, poput Open Society Fondations, Astraea Lesbian Fondation for Justice, Urgent Action Fund ili Global Fund For Women, ovisno o godini ili ciklusima za prijavu projekata. Najveći dio tog iznosa ide za potrebe naših programa edukacije i suzbijanje diskriminacije. Oko 15 posto našeg budžeta čine i domaći javni izvori financiranja, poput Grada Zagreba ili Ministarstva kulture, a to se odnosi samo na podršku Povorci ponosa, dok samo Ministarstvo socijalne politike i mladih financira naše druge programe, točnije projekt vezan za suzbijanje homo/bi/transfobije u školama koji provodimo s LORI-cama. U ovih 15 posto ubrajamo i financiranje od strane Nacionalne zaklade. Oko 5 posto našeg budžeta čine donacije građana i građanki RH koji nam uplate simbolične donacije kroz godinu, polovicu od toga uoči Povorke ponosa, koju ne želimo komercijalizirati jer želimo da bude financirana od strane građana i građanki i javnih institucija”, kazao nam je Marko Jurčić. O broju zaposlenih i prosječnoj plaći Jurčić kaže: “Ove godine imamo šest zaposlenih osoba, a 2014. smo imali tri. Prosječna plaća je 6000 kuna, a početna 4500. Da imamo samo pola onoga što tvrde akteri klerikalne desnice (10 milijuna godišnje, 7000 kuna prosječne plaće) bila bi puno drugačija situacija u našem društvu, jer bismo mogli pomoći puno većem broju LGBT osoba, educirati mnogo veći broj policijskih službenika i službenica, održati veći broj edukacija u školama, imati mnogo više javnih kampanja za senzibilizaciju javnosti o našim problemima a i njihov utjecaj i pokušaj klerikalizacije našeg društva bio bi, vjerujemo, daleko manji.”

Udarimo po onima koji imaju najmanje. Opet.

Kako to najčešće biva, ove su mjere opet najviše oštetile one – najsiromašnije, najugroženije, one s poteškoćama, mlade, djecu i ostale ranjive skupine. Bacajući floskule o demografskoj obnovi zemlje naš dvojac je direktno ugrozio onu djecu koja već egzistiraju u ovoj zemlji. No to i nije neka novost, zar ne?

Polazeći od svega navedenog ono što se može zaključiti je da nam je neprofitni sektor napravio par koraka unazad. Ipak, kako je i CMS naglasio, ljude koji rade u tom sektoru pokreće vlastite entuzijazam i vjera da rade na izgradnji pravednijeg društva. Stoga, planovi o satiranju cijelog jednog sektora nisu uspjeli. Složno možemo reći da je on usporen, no nije i nestao. Ono što se sigurno dogodilo, kao što je i najavljivano, je da su ranjive skupine ostale bez značajnih sredstava i da je opseg rada s njima smanjen.

Osiromašen je i državni proračun jer mnoge od tih organizacija, posebno one koje rade s ranjivim skupinama, su jedne od najzaslužnijih za privlačenje EU sredstava u državni proračun. Ovom mjerom, dio sredstava koje same moraju financirati im je postao nedostižan, pa se ni ne prijavljuju za natječaje čime je i sam državni proračun za njihove prireze i poreze ostao kratak.

Sve su to posljedice nepromišljene vlade “stručnjaka i stručnjakinja” u čijim su klupama sjedili Ilčić, Čorić i Tepeš. No, da i mi ne pričamo neistine u ovoj 2016., nije bilo ni za očekivati da ljudi koji civilni sektor iskorištavaju za registraciju svojih prihoda i osobno bogaćenje ne ponoseći financijska izvješća, razumiju kako sektor funkcionira.


Tekst je objavljen uz podršku Ureda za financijske mehanizme Europskog gospodarskog prostora i Norveškog financijskog mehanizma te Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva u sklopu projekta udruge Zagreb Pride – “Prema održivom pokretu za ostvarivanje LGBTIQ prava”.

BeFem WorkOut: Treniraj svoj feminizam!

U subotu, 3. decembra u prostorijama Kulturnog centra Grad u Beogradu održan je BeFem WorkOut – jednodnevni događaj posvećen feminizmu i borbama koje femnistkinje vode širom sveta. BeFem WorkOut, kao i sve inicijative u organizaciji BeFem feminističkog kulturnog centra, nastaje kao reakcija na društvene odnose u kojima sve više raste intervencija nacionalističkih i konzervativnih tendencija, a patrijarhat snažno određuje živote žena i muškaraca. U okruženju ograničavanja stečenih prava, suzbijanja slobode izražavanja i uspostavljene kontrole nad javnom reči, BeFem WorkOut je pružio priliku da se čuju alternativni, i inače marginalizovani glasovi.

BeFem WorkOut je okupio feminstkinje i feministe iz Evrope koji su diskutovali o mogućim strategijama otpora i kreiranju okruženja u kojem će se građanke i građani snažnije suprotstavljati koruptivnim delima vladajućih slojeva, dubokim klasnim razlikama, kršenju ljudskih prava i jačanju ekstremističkih pokreta na evropskom tlu. Kroz diskusije, talk show, perfomanse i muziku, okupljene aktivistkinje i aktivisti su promovisali pravo pravo na donošenje odluka o sopstvenom zdravlju, telu seksualnosti i identitetima bez osećaja straha, prinude i diskriminacije.{slika}

Panel diskusija Odbrana tela – reproduktivna prava u vreme rasta neokonzervativizma okupila je feministkinje iz Poljske, Makedonije, Hrvatske i Srbije koje su podelile svoja iskustva borbe za pravo na donošenje odluka o sopstvenom telu. Magda Poheć je prenela dragoceno iskustvo masovnih protesta žena u Poljskoj, nakon kojih je povučen predlog zakona za totalnu zabranu abortusa u ovoj zemlji. Ona je naglasila da je do tako ujedinjenog protesta došlo tek nakon što je granica pređena, i kad je predložen akt koji bi abortus potpuno zabranio, iako je u Poljskoj već na snazi izuzetno restriktivan okvir za abortus, koji nije doveo do masovnih protesta. Slična situacija vlada i u regionu. U Makedoniji  je 2013. godine izglasan zakon koji je ženama znatno otežao da prođu kroz proceduru prekida neželjene trudnoće. Protesta je bilo, ali je zakon izglasan. U Hrvatskoj se sve učestalije poseže za idejom o kriminalizaciji abortusa, a više od polovine ginekologa odbija vršiti abortuse pozivajući se na priziv savesti. Inicijative za ograničenje prava na telo postoje i u Srbiji, te je zaključak učesnica panela bio u saglasnosti da se mora glasnije govoriti o opasnosti jačanja ovakvih politika koje nastoje upravljati telima slobodnih građanki radi ostvarenja nacionalnih interesa.{slika}

Julia Scott iz Švedske je održala predavanje Body panic – ko profitira od tvog nezadovoljstva? govoreći o idealima lepote i fizičkog izgleda koji se nameću kao poželjni i u društvu prihvaćeni. Ona je u formi motivacionog govora predstavila svoje viđenje aktivizma tela (body activism) i borbe za zdravo telo, koje nikako ne sme da se poistoveti sa “mršavim telom”. Julia je poentirala pričom o stigmatizaciji kroz koju prolaze “debela tela”, kao i koliko često se dešava da ljudi bivaju demotivisani da leče određenu bolest, zbog toga što doktori njihovu gojaznost određuju kao osnovni uzrok bolesti.{slika}

Talk show: Zašto tako ozbiljno? okupio je sedam žena koje su govorile o tome kako praktikuju femizam u svakodnevnom životu – na tržištu rada, na sceni, prilikom odabira toga šta će da obuku, odabira partnera/ke, odnosa s prijateljima i kolegama, dok kuvaju, u prostoru javnog i privatnog. Razgovor je pokazao da je dihotomija privatno/javno veštacki proizvedena i da se feministička borba vodi uvek i svuda, te da ne možemo biti feministkinje na ulici, a ne biti feministkinje kod kuće. Između pitanja koje su postavljale Jelena Višnjić i Marija Ratković, gošće i gosti su uživali u muzičkom predahu koji su predvodile muzičarke Sara Renar iz Hrvatske, Ana Ćurčin i Marina Milošević iz Srbije.{slika}

Usledio je kabare šou Gadjo Dildo koji su vodile  članice feminističke pozorišne trupe Romkinja iz Rumunije Giuvlipen (na romskom: feminizam), te performans House of Flamingo werqout extravaganza koji je publiku ostavio bez daha.  {slika}

Kabare Gadjo Dildo je bacio svetlo na diskriminaciju i život onih koji su višestruko Drugi. Kroz likove Stele, Vanese i Sidonie, kroz svoj šou, ironično su pristupili temi hiperseksualizacije Romkinja koja potiče od ne-Roma, ali i minimiziranju seksualnosti Romkinja od lokalne zajednice kojoj pripadaju. Dok postavljaju pitanje da li su dovoljno dobre ne-romskom društvu, da bi mogle da budu prihvaćene, one sve vreme razmišljaju i o tome da li su dobre predstavnice romske zajednice.

Muzički program je svojim nastupom otpočela muzičarka Kezz, kantautorka koja nastupa uz looper, klavijaturu i melodiku stvarajući jedinstven i samostalan zvučni prostor u kom se prepliću i upliću melodije elektronskih i akustičnih instrumenata sa karakterističnim stilizovanim pevanjem inspirisanim tradicionalnom muzikom slovenskih naroda, nakon čega je usledio koncert ad hoc feminističkog benda Mama mora da se sluša, a posle ponoći su stejdž zauzele DJ DeadTrashSuperStar i DJ Marie Cherie za miksetama i dj pultom.{slika}

Galeriju fotografija i kompletan program možete pronaći na www.befem.org

BeFem Workout je organizovao BeFem feministički kulturni centar u partnerstvu sa fondacijama Kvinna till Kvinna i Global Fund for Women. 

Hollaback – Predavanje o uličnom uznemiravanju

Predavanje o uličnom uznemiravanju održat će se u petak, 09.12. od 18 sati u Klubu za mlade (Avenija Marina Držića 71/A). Vodit će ga članice inicijative Hollaback

Ciljevi predavanja su osvijestiti i razumjeti definiciju, razne oblike te predrasude rodno uvjetovanog nasilja, s posebnim osvrtom na uznemiravanje na javnim mjestima. Jedan od ciljeva je i vježbati načine kako se zaštititi od nasilja i vježbati asertivno ponašanje (kako reagirati ako smo žrtva uznemiravanja i kako pomoći ako primijetimo uznemiravanje na javnim mjestima)

Na predavanju će se i raspravljati o načinima aktivizma za ženska prava, a prijaviti se za sudjelovanje možete ovdje

Hollaback je pokret posvećen iskorjenjivanju uličnog rodno uvjetovanog uznemiravanja kao jednog od najraširenijih oblika rodno uvjetovanog nasilja.

Ni jedna žena manje, ni jedna mrtva više!

U sklopu 16 dana aktivizma, u utorak, 6. prosinca,  Mreža Žene protiv nasilja i Žene u crnom protestnom su šetnjom obilježile godišnjicu Montrealskog masakra, dana kada je 1989. godine naoružani 25-godišnjak Marc Lepine, ubio 14 žena na kanadskom sveučilištu u Montrealu. 

Mreža Žene protiv nasilja ovaj dan posvećuju ženama u Srbiji koje su ubijene od strane bivših ili sadašnjih partnera te članova obitelji. Protestna je šetnja započela u 13 sati iz Pionirskog parka i kretala se ulicom Kneza Miloša do zgrade Vlade Republike Srbije. Tamo su okupljeni/e uzvikivali/e “Nijedna žena manje, nijedna mrtva više.”

“Podsećamo da su do danas 32 žene ubijene od strane partnera ili muškog člana porodice tokom ove godine. I pored svih uloženih napora i akcija, i ovu godinu završavamo sa poražavajućom statistikom prema kojoj u Srbiji svake godine između 30 i 40 žena bude ubijeno od strane partnera ili muškog člana porodice. Zahtevamo dosledno sprovođenje zakona kojima je regulisana oblast nasilja prema ženama i nasilja u porodici i postupanje profesionalaca u skladu sa tim zakonima i postojećim protokolima, tražimo profesionalno disciplinsku odgovornost za službenike koji ne postupaju u skladu sa zakonom. Tražimo od institucija države i društva da veruju ženama jer će jedino u takvim okolnostima žene verovati da treba da prijave nasilje”, poručile su organizatorice uoči protesta. 

Šetnja je protekla mirno, a predstavnica Mreže Vedrana Lacmanović kazala je da njena organizacija traži da se 18. svibanj postavi kao Dan sjećanja na žrtve muškog nasilja. Razlog tomu je što je prošle godine u samo nekoliko dana oko tog datuma ubijeno sedam žena. “Mi uvek kažemo da je to najmanje 30 ili 40 ubijenih žena godišnje zbog toga što do tih podataka dolazimo na osnovu analize medijskih članaka, a moguće je da mnogi slučajevi nisu ni dospeli u medije”, istakla je Lacmanović.

Okupljeni/e na protestnoj šetnji nosili/e su transparente: “Stop femicidu u Srbiji”, “18. maj, Dan sećanja na žene – žrtve muškog nasilja” i “Kaznimo neodgovorno postupanje institucija”.