sdadmin

“Prije nego kreneš na put osvete, iskopaj dva groba.” Konfucije

SAD i države u koaliciji redovno bombardiraju Islamsku državu od kolovoza 2014., čak svakodnevno od kada je predsjednik Obama pozvao ostale da se pridruže SAD-u i “slome i unište” ISIL. Od tada je to područje Sirije i Iraka pod okupacijom i vladavinom ISIL-a i pod opsadom SAD-a i Koalicije. Kod kuće, SAD strogo kontrolira svoju ratnu propagandu predstavljajući se kao spasitelj Sirije i inzistirajući kako je to jedino moguće obaranjem predsjednika Bashara Assada. (čitaj “promjenom režima” kao u Iraku i Siriji).

Tijekom posljednjih nekoliko godina slušamo o nasilju, smrti i šteti kada ISIL napadne i ubije svećenika u sjevernoj Francuskoj ili ljude na turskom aerodromu ili ljude na festivalu u Nici, Bruxellesu ili Orlandu. Zapadni vođe i mediji upravljaju emocijama naroda i usmjeravaju pažnju prema jezivoj izopačenosti ISIL-a, od dekapitacije novinara do seksualnog porobljavanja jazidskih žena i djevojčica. A što je sa zlom koje se nanosi onima koji ne samo što žive pod vladavinom ISIL-a, već su ujedno i mete američko-koalicijskih zračnih napada koji se događaju prosječno 620 puta mjesečno, 20 puta dnevno?

Od kolovoza 2014., ISIL uzvraća neredima i ubojstvima i preuzima odgovornost za napade u zapadnim državama. Njihov razlog je isti kao i nakon napada u ožujku 2016., kada je u Bruxellesu ubijeno više od 54 i ranjeno 230 ljudi na aerodromu i na stanici podzemne željeznice: “Vojnici Islamske države aktivirali su niz bombi u centru glavnog grada Belgije Bruxellesa, u državi koja je dio koalicije protiv Islamske države”.

Prateći napade ISIL-a u jesen 2015., shvatila sam kako su svi napadi ISIL-a u Europi i protiv Rusije uslijedili nakon što su SAD i Koalicija počeli bombardirati Islamsku državu:

• 30. rujna 2015., Rusija je počela bombardirati ISIL i druge pobunjeničke mete u Siriji. ISIL se osvetio 30. listopada 2015. srušivši ruski putnički avion u Sinaju. Poginulo je svih 220 putnika/ca od jedne ručno izrađene bombe.
• Od srpnja 2014. Hezbollah trenira i pruža tehničku pomoć Iraku i Siriji u borbi protiv ISIL-a. Za osvetu, 12. studenoga 2015., ISIL je napao gusto napučen dio Južnog Bejruta u kojemu živi siromašna, radnička klasa s većinskim šijitskim muslimanskim stanovništvom, neprijateljima sunitskom ISIL-u. Bombe su ubile 43 i ranile preko 200 ljudi u području u kojemu vlada Hezbollah.
• Početkom rujna 2014., Francuska je postala najagresivnija članica Koalicije koja je redovno bombardirala ciljeve ISIL-a u Siriji i Iraku. U siječnju 2015., ISIL je napao redakciju novina Charlie Hebdo. U studenom 2015., ISIL je u nekoliko koordiniranih napada, u kojima je ubijeno 130 ljudi ručno izrađenim bombama, napao Pariz.

Na ove napade ISIL-a, SAD, Francuska i Rusija su odgovorile osvetničkim vojnim napadima na Islamsku državu. Umjesto da obuzda ISIL, Koalicija svakodnevnim zračnim napadima dovodi do eskalacije napada ISIL-a u zapadnim državama.

{slika}

Samo u 2015., prema izvješću Syrian Observatory for Human Rights, napadi i bombe sirijskih pobunjeničkih džihadista ubili su 55 000 Sirijaca i Sirijki od kojih je 21 000 civila. U proljeće 2016., u izvještaju UN-ovog Sirijskog centra za istraživanje objavljeno je kako 11,5 posto građana/ki Sirije ubijeno ili ranjeno od ožujka 2011., od početka Sirijskog rata, kada je SAD počeo naoružavati i pružati vojnu asistenciju pobunjeničkim snagama uključujući i ISIL kako bi svrgnuli s vlasti sirijskog predsjednika Assada. Syrian Observatory for Human Rights izvještava kako je od veljače 2016., 45 posto ukupnog sirijskog stanovništva od 22 milijuna ljudi izbjeglo ili emigriralo u druge zemlje. No, to je dobro za američku ekonomiju. U ponedjeljak ujutro, nakon napada ISIL-a na Bejrut i Pariz, vojna industrija postigla je najveći uspjeh na burzama u tri godine, kako je izvijestio Matt Egan za CNN Money.

Čim je vozač kamiona krenuo u pogrešnom smjeru jednosmjernom ulicom u Nici u Francuskoj, 17. srpnja 2016., okrutno ubijajući sve na svom putu, počela su nagađanja hoće li ISIL preuzeti odgovornost za ovaj napad. Naposljetku, vozač je bio Tunižanin i musliman, a novinski članci su ga gotovo neizostavno opisivali i kao nasilnika koji je tukao svoju ženu. ISIL je potvrdio odgovornost za napad u Nici, rekavši da je vozač bio jedan o njihovih vojnika. Francuski ministar unutarnjih poslova Bernard Cazeneuve govorio je o “novoj vrsti napada”. Izjavio je: “Sada smo suočeni s pojedincima koji su spremni prenijeti poruku ISIL-a i počiniti krajnje nasilne zločine, a da za to nisu trenirani”.

U svibnju 2016., za vrijeme Ramazana, ISIL je imao “odriješene ruke” da napada, ubija i osvećuje se u ime Islamske države “građanima/kama država u koaliciji”.

Nije li se razumno zapitati  zašto države poput Francuske koje su napadnute od ISIL-a zato što su dio američke koalicije ne bi mogle opozvati svoju pripadnost Koaliciji i ponuditi ISIL-u razgovor o mirnom rješenju?

Poziv na domoljublje zbog napada na vlastiti teritorij osigurava i ISIL-u i koalicijskim snagama, uključujući i američku vojsku, nastavak regrutiranja muškaraca koji žude za borbom iz redova silovatelja, obiteljskih nasilnika i ubojica iz državnih zatvora, do veterana koji boluju od PTSP-a i suicidalnih muškaraca koji postaju vojnici. Osvetoljubivi muškarci svih vojski koji ubijaju bez grižnje savjesti (što je uvjet borbene obuke u američkoj vojsci) su među najopasnijim ljudima na ovom planetu – i kada se bore u ratu i kada se vrate kućama.

Prema društvenim standardima, muškarci imaju ulogu zaštitnika žena, djece, svojih obitelji, zajednica i zemlje, stoga se moraju znati boriti. Nakon ISIL-ovih napada u studenome 2015. na Bejrut i Pariz, predsjednik Obama upotrijebio je patrijarhalni paternalizam uloge muškog zaštitnika: “Kao Vrhovni komandant, imam najveću odgovornost zaštititi američki narod”. Kako on to štiti Amerikance/ke? Nakon masakra 14 ljudi u San Bernardinu u Kaliforniji u stilu ISIL-a, Obama je rekao: “Preko godinu dana naređivao sam našoj vojsci da poduzme tisuće zračnih napada na mete ISIL-a”.

Stvarno? Kao žena, valjda bih se trebala osjećati sigurnije zato što je Predsjednik države u kojoj živim naredio neprekidno bombardiranje masovnih ubojica koji se bore za Islamsku državu?

Kako možemo osigurati mir ako ne prepoznajemo da našu vojsku pokreće maskulina osveta? Osveta, ugrađena u značenje muškosti, toliko je zamaskirana u zaštitu da niti naša vlada niti mediji to ne vide. Retorika državnih vođa prepuna je osvete. Kada je Putin saznao da je ISIL srušio ruski zrakoplov u Sinaju u listopadu 2015., objavio je: “Naći ćemo ih gdje god da se nalazili na planetu i kaznit ćemo ih [ISIL]”. Dok su ruski ratni zrakoplovi napadali Raqqu, sirijski grad koji je ISIL proglasio prijestolnicom Islamske države, Putinov osvetnički jezik bio je jasan: ” [zračni napadi] moraju biti intenzivirani tako da zločinci shvate da je odmazda neizbježna.”

Nakon napada ISIL-a na Pariz u listopadu 2015., predsjednik Hollande je poslao poruku kako će Francuska biti “nemilosrdna” i “koristiti se svim sredstvima svugdje, unutar i izvan zemlje” protiv ISIL-a. Iz poniženja zbog nesposobnosti da zaštiti svoju zemlju od napada, želio je da ga svijet vidi kao odlučnog, a Francuzi/skinje kao zaštitnika od budućih napada ISIL-a. Hollande je uzvraćanjem osvetom sugerirao kako bi zbog napada ISIL-a na Pariz Francuska trebala prva započeti napad. Mijenjajući početnu poziciju osvetom, uspješno je odvratio pozornost javnosti od prethodnog i tekućeg bombardiranja Francuske u Siriji, ostavljajući svijet u šoku s pitanjem: “Zašto Pariz?”.

Ukazivanje na to da su bombardiranja Islamske države koja je naredio Hollande najvjerojatnije razlog napada ISIL-a na Pariz ne opravdava niti jednu od tih osveta – ni Francuske, ni ISIL-a. Uzvraćanjem osvetom na osvetu Hollande je predstavio sebe i Francusku kao dominantniju od ine koja je napala njegovu zemlju. Obnavljajući mentalitet francuske kolonizacije arapskog svijeta, ponašao se kao da je njegova zemlja naprosto jača Poput Obame, okrenuo se poznatoj mačističko-osvetničkoj iluziji karakterističnoj za autoritarnu figuru oca, govoreći kako će francuski napadi biti toliko silni da se ISIL nikada neće moći oporaviti, uvjeravajući tako Francusku da je sigurna.

Francuska vlada se okrenula i protiv muslimana/ki koji/e žive u Francuskoj. U četiri mjeseca nakon napada ISIL-a na Pariz u studenome 2015., u Parizu je provedeno “3400 brutalnih racija na domove, džamije, muslimanske restorane itd. s namjerom poniženja ljudi“. Yaser Louati, glasnogovornik Kolektiva protiv islamofobije u Francuskoj ističe: “To znači da ste četiri mjeseca terorizirali nevine ljude i smatrali ih odgovornima za vlastite propuste i neuspjehe”.

Maskulino ratno nasilje je dio muškog nasilja protiv žena, jednih protiv drugih, kao i protiv neprijateljskih vojski i država. Zadatak propagande je da održi kontinuitet muškog nasilja u svim njegovim formama odvojenima, kao da rat nema nikakve veze sa seksualnim nasiljem na kampusima i nasiljem u obitelji ili kontroliranjem toga kako patrijarhalna društva personaliziraju nasilje protiv žena. Depolitiziranjem nasilja prema ženama kako bismo ga tretirali kao niz nepovezanih, privatnih činova dok rat prepoznajemo kao sistemski čin, ratu pridajemo moć, dok nasilje prema ženama umanjujemo do beznačajnosti. A često i jedno i drugo nasilje provode isti muškarci.

U međuvremenu, ISIL i druge džihadističke vojske napustili su ulogu muških zaštitnika ni ne trudeći se skrivati svoju očitu mržnju i okrutnost prema ženama, reinterpretirajući Islam kako bi opravdali nasilje.

{slika}

Ponižavanje je fitilj koji pali mušku “vatru” osvete i ponovno uzvraćanje osvetom na osvetu kako bi brutalnošću osigurali dominaciju. Prerušena u zaštitu, osveta je Ahilova peta muškog nasilja – nezaštićeno, ranjivo mjesto, pukotina u oklopu protiv osvećivanja drugih njima. U grčkom mitu Ahil razotkriva bijes koji eksplodira u muškarcima koji su bili ponižavani u borbama zato što se nisu ponašali kao zaštitnici – kao pravi muškarci. Kada Ahilovog prijatelja Patrokla ubije Hektor, Ahil ubija Hektora, a zatim “zaveže njegovo tijelo za kočiju i vuče ga po bojnom polju do tabora Ahejaca. Nakon Ahilovog dolaska, Ahejci trijumfalno slave Patroklov pogreb nizom atletskih natjecanja u njegovu čast. Sljedećih devet dana, Ahilej vuče Hektorovo tijelo u krug oko Patroklova groba.” Ahil je planirao svoju konačnu osvetu. Nije izgubio kontrolu – njegov bijes je bio proučen, prakticiran, precizan i nemilosrdan.

Patrijarhalna povijest rata koju prikazuje mit o Ahilu ista je iracionalna zabluda koju nazivam “mačo-sljepilo” u svojoj knjizi o maskulinitetu rata ‘Unmaking War, Remaking Men‘. Definiciju “mačo-sljepila” temeljim na ženskom iskustvu muškog nasilja – jedan mali incident, čak i izmišljen, može ga izazvati, te rasplamsati nešto što izgleda kao nekontroliran bijes – možda kao šamar ili udarac šakom u stomak trudnice. No, premda taj bijes djeluje nekontrolirano, muškarac zapravo izabire nasilje, ne ulaže nikakav napor da ne bude nasilan, razotkrivajući kako je njegov slijepi mačizam nešto na što njegov rod ima pravo – pravo zasnovano na uvjerenju da ga zato što je jači, zato što može glasnije urlati, zato što je veći [ili ima više bombi]… ništa ne smije spriječiti da dopusti da ga bijes preplavi. Zna da to izaziva njezin strah – strah koji mu treba poslužiti da proizvede njezin “pristanak”, submisivnost ili podčinjenost. Nije li to upravo ono što rade muškarci iz ISIL-a, američke vojske, sirijske vojske i pobunjeničkih vojski u ratom razorenoj Siriji? Nije li to ono što ISIL radi proizvoljnim, ubilačkim napadima na civile? Cijena muške osvete je ogromna*.

Kaotično nasilje rata uništava društvene infrastrukture – škole, bolnice, socijalne programe, čistu vodu, distribuciju hrane, skupljanje otpada. Zbog te destrukcije, brojni dječaci i muškarci odgajani su da misle kako moraju biti borci. U tom kaosu muškarci se više čak ni ne prave da su zaštitnici. Odvojeni od obitelji i zajednice, nepovezani s društvenim normama i sustavima zaštite koje te norme nude, preživljavajući konstantne napade SAD-a, nije teško zamisliti kako će mnogi izlaz naći u nekoj vojsci. Pa ipak, postoje brojni muškarci koji ne izabiru nasilje.

Stvarna zaštita

Isključivanje svake mogućnosti “pregovora s teroristima” rat čini neizbježnim. Kako bi poduprli svoje ratove, SAD pozivaju i druge države da im se pridruže (po principu “ili si s nama ili protiv nas”). U ovoj igri moći svi misle da su oni “dobri dečki”. Bivša službenica CIA-e Amaryllis Fox, koja je radila na području Bliskog Istoka, zaključila je kako je “neprijatelja možeš razoružati jedino tako da ga slušaš”.

Ako počnemo slušati, kao što sugerira Fox, mogli bismo čuti stvari koje će promijeniti način na koji govorimo. Oni koji će sići s pijedestala na kojemu su ustoličeni američki ekscepcionalizam i globalna superiornost mogli bi čuti zašto ISIL, ali i brojni obični Sirijci/ke i Iračani/ke žele da SAD ode iz njihovih zemalja. Možda bi im moglo pasti na pamet da bombe nisu oružje oslobođenja. No, to je moguće jedino ako SAD preuzme vodstvo u demaskulinizaciji “mirovnih napora”, ako odustane od svoje imperijalističke politike “promjene režima” i ako je voljan učiniti korak nazad sa svojom retorikom o terorizmu i svojim militarističkim proganjanjem ISIL-a.

Kada bi Amerika i zapadne zemlje pošteno razmotrile što je SAD učinio u toj regiji, to bi im omogućilo da shvate kontekst u kojem govore Iračani/ke i Sirijci/ke i shvatili bi da Irak pati pod desetljetnim ratom od početka američke invazije u kojemu je ubijeno 1,3 milijuna Iračana/ki. Taj rat je počeo kao osveta zbog napada Al-Qaede 11. rujna 2011., premda Irak nije imao nikakve veze s tim napadima kao ni s Al-Qaedom u to vrijeme. Drugim riječima, Irak je bačen u kaos, u beskrajno nasilje, izgubila je osnovne životne uvjete kao što su čista voda, električna struja, zdravstvena zaštita samo zbog laži koju je fabricirao predsjednik SAD-a.

Što to znači za žene koje žive u području koje kontrolira ISIL, koje su prodane vojnicima ili su žrtve seksualnog traffickinga i bandi, ubijene ako odbiju “surađivati”? One bi trebale biti vidljive kao žrtve ne samo ISIL-a već i muške kontrole islamskog zakona koji se koristi kako bi zločini protiv žena bili nevidljivi. Dok ovo pišem, zabrinutost Zapada zbog zlostavljanja žena od strane ISIL-a zadobiva oblik propagande s funkcijom opravdavanja ekstenzivnog bombardiranja Sirije i Iraka. Muški ratovi omalovažavaju i unazađuju prava žena paralelno čineći nasilje koje doživljavaju nevidljivim.

Zar ikoga čudi što Al-Qaeda želi SAD izvan Iraka i Sirije ili što će ISIL poduzeti sve da izbaci SAD iz ovog područja? Zar nije moguće da SAD signalizira namjeru da se povuče s ovog područja i odustane od svoje strategije “promjene režima”, da ustukne korak i posluša i razmotri mogućnost mira? To bi bilo moguće ukoliko bismo imali predsjednika/cu koji/a bi se borio/la protiv američke neokolonizacijske politike “promjene režima” i ratnog maskuliniteta. Kako bismo mogli zamisliti ovakvu vrstu promjene, potrebno je da razmotrimo koliko bi mirniji svijet bio kada bismo razmišljali/e “izvan kutije” maskulinog nasilja i militarističkih rješenja.

Primjerice, globalna demilitarizacija poput one o kojoj pišem u knjizi kada predlažem osnivanje snaga globalnog mira koje bi zamijenile državne vojske pod okriljem revitaliziranog UN-a koji služi svim zemljama podjednako. Takva globalna policija možda izgleda kao nemoguća misija dok ne vidite muškarce koji već stvaraju ovu promjenu prema nenasilnom maskulinitetu. Američki muškarci koji su odbacili oružje i odbili se boriti postaju novi model nenasilnog maskuliniteta.

U civilnom životu, mislim na muškarce koji rade s drugim muškarcima kako bi ih “odvratili” od nasilja prema ženama. Kada bismo slomili/e tu cikličku, spiralnu osvetu i muško nasilje koje je hrani, stvorili/e bismo prostor za te muškarce. Oni su dokaz da muška agresivnost nije “biološki uvjetovana” već konstruirana i nametnuta socijalizacijom kako bi poduprla mušku dominaciju. Veselim se novim mladim generacijama muškaraca koji će narušavati nasilni, dominirajući maskulinitet.

U međuvremenu, dok nas ne povedu žene koje ne oblikuju svoje ponašanje prema muškim modelima i muškarci koji su dovoljno jaki da odbace osvetu, svi i sve smo u opasnosti.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević