Festival dramskog stvaralaštva osoba s invaliditetom

U Valjevu, 5. prosinca će se održati četvrti Festival dramskog stvaralaštva osoba s invaliditetom FOSI. Festival će započeti u 19 sati u valjevskom Centru za kulturu. 

Organizator je Društvo za cerebralnu paralizu iz Valjeva u suradnji s Kreativno Afirmativnom organizacijom Parnas iz Novog Sada. Prvi festival je pokrenut 2013. godine s ciljem da se pokažu dostignuća osoba s invaliditetom koji/e nastupaju u kazališnim predstavama i njihov aktivizam te inkluzivnost osoba s invaliditetom u kulturi ali i svim drugim sferama društva. 

Ove godine, na programu će se biti prikazano 15 predstava, a neke od njih su: “Tišina” (Silence) talijanskog režisera Paola Fantinija, “Zaveslaji”, autora Vladimira Perovića, “Karmen” autora  Đuzepea  Kardaćia i  premijerna predstava  “Kako ubiti muža i ne pitati zašto”  u režiji Ljubivoja Buba Markovića.

Maskulinost beskrajnog rata: SAD i ISIS

Prije nego kreneš na put osvete, iskopaj dva groba.” Konfucije

SAD i države u koaliciji redovno bombardiraju Islamsku državu od kolovoza 2014., čak svakodnevno od kada je predsjednik Obama pozvao ostale da se pridruže SAD-u i “slome i unište” ISIL. Od tada je to područje Sirije i Iraka pod okupacijom i vladavinom ISIL-a i pod opsadom SAD-a i Koalicije. Kod kuće, SAD strogo kontrolira svoju ratnu propagandu predstavljajući se kao spasitelj Sirije i inzistirajući kako je to jedino moguće obaranjem predsjednika Bashara Assada. (čitaj “promjenom režima” kao u Iraku i Siriji).

Tijekom posljednjih nekoliko godina slušamo o nasilju, smrti i šteti kada ISIL napadne i ubije svećenika u sjevernoj Francuskoj ili ljude na turskom aerodromu ili ljude na festivalu u Nici, Bruxellesu ili Orlandu. Zapadni vođe i mediji upravljaju emocijama naroda i usmjeravaju pažnju prema jezivoj izopačenosti ISIL-a, od dekapitacije novinara do seksualnog porobljavanja jazidskih žena i djevojčica. A što je sa zlom koje se nanosi onima koji ne samo što žive pod vladavinom ISIL-a, već su ujedno i mete američko-koalicijskih zračnih napada koji se događaju prosječno 620 puta mjesečno, 20 puta dnevno?

Od kolovoza 2014., ISIL uzvraća neredima i ubojstvima i preuzima odgovornost za napade u zapadnim državama. Njihov razlog je isti kao i nakon napada u ožujku 2016., kada je u Bruxellesu ubijeno više od 54 i ranjeno 230 ljudi na aerodromu i na stanici podzemne željeznice: “Vojnici Islamske države aktivirali su niz bombi u centru glavnog grada Belgije Bruxellesa, u državi koja je dio koalicije protiv Islamske države”.

Prateći napade ISIL-a u jesen 2015., shvatila sam kako su svi napadi ISIL-a u Europi i protiv Rusije uslijedili nakon što su SAD i Koalicija počeli bombardirati Islamsku državu:

  • 30. rujna 2015., Rusija je počela bombardirati ISIL i druge pobunjeničke mete u Siriji. ISIL se osvetio 30. listopada 2015. srušivši ruski putnički avion u Sinaju. Poginulo je svih 220 putnika/ca od jedne ručno izrađene bombe.
  • Od srpnja 2014. Hezbollah trenira i pruža tehničku pomoć Iraku i Siriji u borbi protiv ISIL-a. Za osvetu, 12. studenoga 2015., ISIL je napao gusto napučen dio Južnog Bejruta u kojemu živi siromašna, radnička klasa s većinskim šijitskim muslimanskim stanovništvom, neprijateljima sunitskom ISIL-u. Bombe su ubile 43 i ranile preko 200 ljudi u području u kojemu vlada Hezbollah.
  • Početkom rujna 2014., Francuska je postala najagresivnija članica Koalicije koja je redovno bombardirala ciljeve ISIL-a u Siriji i Iraku. U siječnju 2015., ISIL je napao redakciju novina Charlie Hebdo. U studenom 2015., ISIL je u nekoliko koordiniranih napada, u kojima je ubijeno 130 ljudi ručno izrađenim bombama, napao Pariz.

Na ove napade ISIL-a, SAD, Francuska i Rusija su odgovorile osvetničkim vojnim napadima na Islamsku državu. Umjesto da obuzda ISIL, Koalicija svakodnevnim zračnim napadima dovodi do eskalacije napada ISIL-a u zapadnim državama.

{slika}

Samo u 2015., prema izvješću Syrian Observatory for Human Rights, napadi i bombe sirijskih pobunjeničkih džihadista ubili su 55 000 Sirijaca i Sirijki od kojih je 21 000 civila. U proljeće 2016., u izvještaju UN-ovog Sirijskog centra za istraživanje objavljeno je kako 11,5 posto građana/ki Sirije ubijeno ili ranjeno od ožujka 2011., od početka Sirijskog rata, kada je SAD počeo naoružavati i pružati vojnu asistenciju pobunjeničkim snagama uključujući i ISIL kako bi svrgnuli s vlasti sirijskog predsjednika Assada. Syrian Observatory for Human Rights izvještava kako je od veljače 2016., 45 posto ukupnog sirijskog stanovništva od 22 milijuna ljudi izbjeglo ili emigriralo u druge zemlje. No, to je dobro za američku ekonomiju. U ponedjeljak ujutro, nakon napada ISIL-a na Bejrut i Pariz, vojna industrija postigla je najveći uspjeh na burzama u tri godine, kako je izvijestio Matt Egan za CNN Money.

Čim je vozač kamiona krenuo u pogrešnom smjeru jednosmjernom ulicom u Nici u Francuskoj, 17. srpnja 2016., okrutno ubijajući sve na svom putu, počela su nagađanja hoće li ISIL preuzeti odgovornost za ovaj napad. Naposljetku, vozač je bio Tunižanin i musliman, a novinski članci su ga gotovo neizostavno opisivali i kao nasilnika koji je tukao svoju ženu. ISIL je potvrdio odgovornost za napad u Nici, rekavši da je vozač bio jedan o njihovih vojnika. Francuski ministar unutarnjih poslova Bernard Cazeneuve govorio je o “novoj vrsti napada”. Izjavio je: “Sada smo suočeni s pojedincima koji su spremni prenijeti poruku ISIL-a i počiniti krajnje nasilne zločine, a da za to nisu trenirani”.

U svibnju 2016., za vrijeme Ramazana, ISIL je imao “odriješene ruke” da napada, ubija i osvećuje se u ime Islamske države “građanima/kama država u koaliciji”.

Nije li se razumno zapitati  zašto države poput Francuske koje su napadnute od ISIL-a zato što su dio američke koalicije ne bi mogle opozvati svoju pripadnost Koaliciji i ponuditi ISIL-u razgovor o mirnom rješenju?

Poziv na domoljublje zbog napada na vlastiti teritorij osigurava i ISIL-u i koalicijskim snagama, uključujući i američku vojsku, nastavak regrutiranja muškaraca koji žude za borbom iz redova silovatelja, obiteljskih nasilnika i ubojica iz državnih zatvora, do veterana koji boluju od PTSP-a i suicidalnih muškaraca koji postaju vojnici. Osvetoljubivi muškarci svih vojski koji ubijaju bez grižnje savjesti (što je uvjet borbene obuke u američkoj vojsci) su među najopasnijim ljudima na ovom planetu – i kada se bore u ratu i kada se vrate kućama.

Prema društvenim standardima, muškarci imaju ulogu zaštitnika žena, djece, svojih obitelji, zajednica i zemlje, stoga se moraju znati boriti. Nakon ISIL-ovih napada u studenome 2015. na Bejrut i Pariz, predsjednik Obama upotrijebio je patrijarhalni paternalizam uloge muškog zaštitnika: “Kao Vrhovni komandant, imam najveću odgovornost zaštititi američki narod”. Kako on to štiti Amerikance/ke? Nakon masakra 14 ljudi u San Bernardinu u Kaliforniji u stilu ISIL-a, Obama je rekao: “Preko godinu dana naređivao sam našoj vojsci da poduzme tisuće zračnih napada na mete ISIL-a”.

Stvarno? Kao žena, valjda bih se trebala osjećati sigurnije zato što je Predsjednik države u kojoj živim naredio neprekidno bombardiranje masovnih ubojica koji se bore za Islamsku državu?

Kako možemo osigurati mir ako ne prepoznajemo da našu vojsku pokreće maskulina osveta? Osveta, ugrađena u značenje muškosti, toliko je zamaskirana u zaštitu da niti naša vlada niti mediji to ne vide. Retorika državnih vođa prepuna je osvete. Kada je Putin saznao da je ISIL srušio ruski zrakoplov u Sinaju u listopadu 2015., objavio je: “Naći ćemo ih gdje god da se nalazili na planetu i kaznit ćemo ih [ISIL]”. Dok su ruski ratni zrakoplovi napadali Raqqu, sirijski grad koji je ISIL proglasio prijestolnicom Islamske države, Putinov osvetnički jezik bio je jasan: ” [zračni napadi] moraju biti intenzivirani tako da zločinci shvate da je odmazda neizbježna.”

Nakon napada ISIL-a na Pariz u listopadu 2015., predsjednik Hollande je poslao poruku kako će Francuska biti “nemilosrdna” i “koristiti se svim sredstvima svugdje, unutar i izvan zemlje” protiv ISIL-a. Iz poniženja zbog nesposobnosti da zaštiti svoju zemlju od napada, želio je da ga svijet vidi kao odlučnog, a Francuzi/skinje kao zaštitnika od budućih napada ISIL-a. Hollande je uzvraćanjem osvetom sugerirao kako bi zbog napada ISIL-a na Pariz Francuska trebala prva započeti napad. Mijenjajući početnu poziciju osvetom, uspješno je odvratio pozornost javnosti od prethodnog i tekućeg bombardiranja Francuske u Siriji, ostavljajući svijet u šoku s pitanjem: “Zašto Pariz?”.

Ukazivanje na to da su bombardiranja Islamske države koja je naredio Hollande najvjerojatnije razlog napada ISIL-a na Pariz ne opravdava niti jednu od tih osveta – ni Francuske, ni ISIL-a. Uzvraćanjem osvetom na osvetu Hollande je predstavio sebe i Francusku kao dominantniju od ine koja je napala njegovu zemlju. Obnavljajući mentalitet francuske kolonizacije arapskog svijeta, ponašao se kao da je njegova zemlja naprosto jača Poput Obame, okrenuo se poznatoj mačističko-osvetničkoj iluziji karakterističnoj za autoritarnu figuru oca, govoreći kako će francuski napadi biti toliko silni da se ISIL nikada neće moći oporaviti, uvjeravajući tako Francusku da je sigurna.

Francuska vlada se okrenula i protiv muslimana/ki koji/e žive u Francuskoj. U četiri mjeseca nakon napada ISIL-a na Pariz u studenome 2015., u Parizu je provedeno “3400 brutalnih racija na domove, džamije, muslimanske restorane itd. s namjerom poniženja ljudi. Yaser Louati, glasnogovornik Kolektiva protiv islamofobije u Francuskoj ističe: “To znači da ste četiri mjeseca terorizirali nevine ljude i smatrali ih odgovornima za vlastite propuste i neuspjehe”.

Maskulino ratno nasilje je dio muškog nasilja protiv žena, jednih protiv drugih, kao i protiv neprijateljskih vojski i država. Zadatak propagande je da održi kontinuitet muškog nasilja u svim njegovim formama odvojenima, kao da rat nema nikakve veze sa seksualnim nasiljem na kampusima i nasiljem u obitelji ili kontroliranjem toga kako patrijarhalna društva personaliziraju nasilje protiv žena. Depolitiziranjem nasilja prema ženama kako bismo ga tretirali kao niz nepovezanih, privatnih činova dok rat prepoznajemo kao sistemski čin, ratu pridajemo moć, dok nasilje prema ženama umanjujemo do beznačajnosti. A često i jedno i drugo nasilje provode isti muškarci.

U međuvremenu, ISIL i druge džihadističke vojske napustili su ulogu muških zaštitnika ni ne trudeći se skrivati svoju očitu mržnju i okrutnost prema ženama, reinterpretirajući Islam kako bi opravdali nasilje.

{slika}

Ponižavanje je fitilj koji pali mušku “vatru” osvete i ponovno uzvraćanje osvetom na osvetu kako bi brutalnošću osigurali dominaciju. Prerušena u zaštitu, osveta je Ahilova peta muškog nasilja – nezaštićeno, ranjivo mjesto, pukotina u oklopu protiv osvećivanja drugih njima. U grčkom mitu Ahil razotkriva bijes koji eksplodira u muškarcima koji su bili ponižavani u borbama zato što se nisu ponašali kao zaštitnici – kao pravi muškarci. Kada Ahilovog prijatelja Patrokla ubije Hektor, Ahil ubija Hektora, a zatim “zaveže njegovo tijelo za kočiju i vuče ga po bojnom polju do tabora Ahejaca. Nakon Ahilovog dolaska, Ahejci trijumfalno slave Patroklov pogreb nizom atletskih natjecanja u njegovu čast. Sljedećih devet dana, Ahilej vuče Hektorovo tijelo u krug oko Patroklova groba.” Ahil je planirao svoju konačnu osvetu. Nije izgubio kontrolu – njegov bijes je bio proučen, prakticiran, precizan i nemilosrdan.

Patrijarhalna povijest rata koju prikazuje mit o Ahilu ista je iracionalna zabluda koju nazivam “mačo-sljepilo” u svojoj knjizi o maskulinitetu rata ‘Unmaking War, Remaking Men‘. Definiciju “mačo-sljepila” temeljim na ženskom iskustvu muškog nasilja – jedan mali incident, čak i izmišljen, može ga izazvati, te rasplamsati nešto što izgleda kao nekontroliran bijes – možda kao šamar ili udarac šakom u stomak trudnice. No, premda taj bijes djeluje nekontrolirano, muškarac zapravo izabire nasilje, ne ulaže nikakav napor da ne bude nasilan, razotkrivajući kako je njegov slijepi mačizam nešto na što njegov rod ima pravo – pravo zasnovano na uvjerenju da ga zato što je jači, zato što može glasnije urlati, zato što je veći [ili ima više bombi]… ništa ne smije spriječiti da dopusti da ga bijes preplavi. Zna da to izaziva njezin strah – strah koji mu treba poslužiti da proizvede njezin “pristanak”, submisivnost ili podčinjenost. Nije li to upravo ono što rade muškarci iz ISIL-a, američke vojske, sirijske vojske i pobunjeničkih vojski u ratom razorenoj Siriji? Nije li to ono što ISIL radi proizvoljnim, ubilačkim napadima na civile? Cijena muške osvete je ogromna*.

Kaotično nasilje rata uništava društvene infrastrukture – škole, bolnice, socijalne programe, čistu vodu, distribuciju hrane, skupljanje otpada. Zbog te destrukcije, brojni dječaci i muškarci odgajani su da misle kako moraju biti borci. U tom kaosu muškarci se više čak ni ne prave da su zaštitnici. Odvojeni od obitelji i zajednice, nepovezani s društvenim normama i sustavima zaštite koje te norme nude, preživljavajući konstantne napade SAD-a, nije teško zamisliti kako će mnogi izlaz naći u nekoj vojsci. Pa ipak, postoje brojni muškarci koji ne izabiru nasilje.

Stvarna zaštita

Isključivanje svake mogućnosti “pregovora s teroristima” rat čini neizbježnim. Kako bi poduprli svoje ratove, SAD pozivaju i druge države da im se pridruže (po principu “ili si s nama ili protiv nas”). U ovoj igri moći svi misle da su oni “dobri dečki”. Bivša službenica CIA-e Amaryllis Fox, koja je radila na području Bliskog Istoka, zaključila je kako je “neprijatelja možeš razoružati jedino tako da ga slušaš”.

Ako počnemo slušati, kao što sugerira Fox, mogli bismo čuti stvari koje će promijeniti način na koji govorimo. Oni koji će sići s pijedestala na kojemu su ustoličeni američki ekscepcionalizam i globalna superiornost mogli bi čuti zašto ISIL, ali i brojni obični Sirijci/ke i Iračani/ke žele da SAD ode iz njihovih zemalja. Možda bi im moglo pasti na pamet da bombe nisu oružje oslobođenja. No, to je moguće jedino ako SAD preuzme vodstvo u demaskulinizaciji “mirovnih napora”, ako odustane od svoje imperijalističke politike “promjene režima” i ako je voljan učiniti korak nazad sa svojom retorikom o terorizmu i svojim militarističkim proganjanjem ISIL-a.

Kada bi Amerika i zapadne zemlje pošteno razmotrile što je SAD učinio u toj regiji, to bi im omogućilo da shvate kontekst u kojem govore Iračani/ke i Sirijci/ke i shvatili bi da Irak pati pod desetljetnim ratom od početka američke invazije u kojemu je ubijeno 1,3 milijuna Iračana/ki. Taj rat je počeo kao osveta zbog napada Al-Qaede 11. rujna 2011., premda Irak nije imao nikakve veze s tim napadima kao ni s Al-Qaedom u to vrijeme. Drugim riječima, Irak je bačen u kaos, u beskrajno nasilje, izgubila je osnovne životne uvjete kao što su čista voda, električna struja, zdravstvena zaštita samo zbog laži koju je fabricirao predsjednik SAD-a.

Što to znači za žene koje žive u području koje kontrolira ISIL, koje su prodane vojnicima ili su žrtve seksualnog traffickinga i bandi, ubijene ako odbiju “surađivati”? One bi trebale biti vidljive kao žrtve ne samo ISIL-a već i muške kontrole islamskog zakona koji se koristi kako bi zločini protiv žena bili nevidljivi. Dok ovo pišem, zabrinutost Zapada zbog zlostavljanja žena od strane ISIL-a zadobiva oblik propagande s funkcijom opravdavanja ekstenzivnog bombardiranja Sirije i Iraka. Muški ratovi omalovažavaju i unazađuju prava žena paralelno čineći nasilje koje doživljavaju nevidljivim.

Zar ikoga čudi što Al-Qaeda želi SAD izvan Iraka i Sirije ili što će ISIL poduzeti sve da izbaci SAD iz ovog područja? Zar nije moguće da SAD signalizira namjeru da se povuče s ovog područja i odustane od svoje strategije “promjene režima”, da ustukne korak i posluša i razmotri mogućnost mira? To bi bilo moguće ukoliko bismo imali predsjednika/cu koji/a bi se borio/la protiv američke neokolonizacijske politike “promjene režima” i ratnog maskuliniteta. Kako bismo mogli zamisliti ovakvu vrstu promjene, potrebno je da razmotrimo koliko bi mirniji svijet bio kada bismo razmišljali/e “izvan kutije” maskulinog nasilja i militarističkih rješenja.

Primjerice, globalna demilitarizacija poput one o kojoj pišem u knjizi kada predlažem osnivanje snaga globalnog mira koje bi zamijenile državne vojske pod okriljem revitaliziranog UN-a koji služi svim zemljama podjednako. Takva globalna policija možda izgleda kao nemoguća misija dok ne vidite muškarce koji već stvaraju ovu promjenu prema nenasilnom maskulinitetu. Američki muškarci koji su odbacili oružje i odbili se boriti postaju novi model nenasilnog maskuliniteta.

U civilnom životu, mislim na muškarce koji rade s drugim muškarcima kako bi ih “odvratili” od nasilja prema ženama. Kada bismo slomili/e tu cikličku, spiralnu osvetu i muško nasilje koje je hrani, stvorili/e bismo prostor za te muškarce. Oni su dokaz da muška agresivnost nije “biološki uvjetovana” već konstruirana i nametnuta socijalizacijom kako bi poduprla mušku dominaciju. Veselim se novim mladim generacijama muškaraca koji će narušavati nasilni, dominirajući maskulinitet.

U međuvremenu, dok nas ne povedu žene koje ne oblikuju svoje ponašanje prema muškim modelima i muškarci koji su dovoljno jaki da odbace osvetu, svi i sve smo u opasnosti.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević 


* Pogledajte statistiku: od kolovoza 2014. do srpnja 2016., SAD je izvršio 77 posto od 14,903 zračnih napada na Islamsku državu i okolicu – 9411 na Irak i 4682 na Siriju.

 

‘Nesigurne intervencije: LGBTIQ korisnici/e u narodnim knjižnicama’

Na koji način su povezane knjižnice, umjetnost i aktivizam? Kako narodne knjižnice u procijepu institucionaliziranosti i kritičkog odmaka prema društvu nude prostor za aktivizam, društveno djelovanje i subverziju? Kakav je politički potencijal knjižnice kao mjesta otvorenosti, neelitizma, uključivosti i poliperspektivnosti?

Ovim pitanjima se bave programi koje provodi Knjižnica S. S. Kranjčevića u sklopu svoje Galerije Prozori, koji nastoje odgovoriti kako umjetničke prakse i strategije mogu doprinijeti važnosti i kulturnom kapitalu knjižnica u interesu njihovih korisnika/ca. U toj suradnji nastao je i umjetničko-istraživački projekt Nesigurne intervencije: LGBTIQ korisnici u narodnim knjižnica koji artikulira problemtiku LGBTIQ zajednice i njezinog položaja u kontekstu narodnih knjižnica kao javnih kulturnih ustanova s ciljem poticanja rasprave unutar stručne/akademske zajednice te pozicioniranja galerijsko-knjižničnog prostora kao osnažujućeg i aktivističkog za osjetljive društvene skupine.

Nositelj projekta je Galerija Prozori Knjižnice S. S. Kranjčevića (Knjižnice grada Zagreba) u suradnji s udrugama Domino i Centar za ženske studije iz Zagreba te Katedrom za bibliotekarstvo Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Projekt podržava Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. 

Ovaj važan i zanimljiv projekt definiran je kroz nekoliko povezanih aktivnosti i faza, a dio tog procesa bio je Okrugli stol koji je održan 2. prosinca 2016. u net.kulturnom klubu MaMa.

Kritičko knjižničarstvo je kod nas relativno nepoznat pojam, a zasniva se na dekonstrukciji mita o neutralnosti i nepolitičnosti knjižničarske profesije. Ovaj projekt direktno se bavi pozicioniranjem knjižnice kao mjesta subverzije u odnosu na hegemonijsku (u ovom slučaju heteropatrijarhalnu) kulturu. Projekt i rad Galerije Prozori predstavila je voditeljica programa Irena Bekić, dok se autorica projekta Petra Dolanjski osvrnula na teorijske aspekte povezane s ključnim točkama projekta s naglaskom na mogućnosti umjetničke prakse kao društvene dekonstrukcije unutar institucionalno pozicioniranog i društveno-kulturalno konstruiranog javnog prostora kao što je narodna knjižnica. “Narodna knjižnica je otvorena širokoj publici i na neki način je koristimo kao alibi, ‘stratešku podvalu’ za aktivističke prakse. U takvim praksama, publika često postaje akterom”, istakle su Bekić i Dolanjski. Naglasile su i važnost uloge knjižnica u obrani javnog dobra, ljudskih prava i kritične javnosti, ali i kritičnosti spram vlastitog djelovanja.

Jasminka Pešut iz Centra za ženske studije predstavila je djelovanje ženskostudijske knjižnice koja već dvadeset godina nudi sigurno mjesto i mjesto informiranja i promišljanja o feminističkoj teoriji i praksi. S pozicije margine, alternative, izvan knjižničkog sustava u Hrvatskoj, knjižnica CŽS-a djeluje kao akter kritičkog i aktivističkog knjižničarstva povezujući teorijska znanja i aktivistička iskustva vezana uz feministički pokret i feminističku teoriju i praksu u svim aspektima.

{slika}

Zvonimir Dobrović predstavio je dugogodišnji i važan rad Udruge Domino u popularizaciji i osnaživanju queer kulture u domaćem javnom kulturnom i medijskom prostoru. Govorio je o ulozi institucija u jačanju manjinskih pozicija u društvu i međusektorskim suradnjama koje omogućuju stvaranje sigurnih prostora za LGBTIQ osobe. Udruga Domino u našem javnom prostoru od 2003. godine radi na transformaciji opresivnih normi kroz kulturu, medije, javne politike, obrazovanje, intenzivno surađujući s domaćim i međunarodnim organizacijama. U svojoj misiji koriste se različitim umjetničkim izričajima koji su garancija pomicanja granica i kritičkog propitivanja postojećih društvenih normi. 

Ana Barbarić i Aleksandra Pikić (Filozofskog fakultet u Zagrebu) kao sociologinje i informacijske stručnjakinje predstavile su rezultate istraživanja provedenog u sklopu ovog projekta tijekom rujna i listopada ove godine – “LGBTIQ zajednica i narodne knjižnice u Hrvatskoj“. Barbarić je naglasila kako prema smjernicama krovne knjižničarske međunarodne organizacije IFLA-e, narodna knjižnica treba biti na raspolaganju svim članovima/cama zajednice. IFLA-in i UNESCO-ov Manifest za narodne knjižnice (1994.) ističe kako zbirke i službe ne smiju biti izložene bilo kakvom obliku ideološke, političke i vjerske cenzure. U prosincu 2013., IFLA-in Stručni odbor odobrio je formiranje Posebne interesne grupe za LGBTIQ korisnike/ce. Hrvatska je pored Mađarske jedna od rijetkih članica EU-a koja u isto vrijeme ima ustavnu zapreku u ostvarivanju potpune bračne jednakosti heteroseksualnih i homoseksualnih parova, a s druge strane ima zakone kojima se LGBTIQ zajednica štiti od diskriminacije, mržnje i nasilja. “Ovo je poslužilo kao polazište za provedbu istraživanja koje je prvo takvo (pionirsko) istraživanje z Hrvatskoj”, naglasila je Ana Barbarić. Aleksandra Pikić potom je predstavila rezultate istraživanja, koje je provedeno metodom ankete u mrežnom formatu na prigodnom uzorku (281 ispitanika/ca) od 42 pitanja organizirana u tri cjeline – sociodemografska pitanja ; na koje načine LGBTIQ osobe zadovoljavaju svoje informacijske potrebe, koji su njihovi stavovi o tome u kojoj mjeri narodne knjižnice uključuju članove/ice LGBTIQ zajednice, stavove prema organizaciji građe koja afirmativno gleda na LGBTIQ osobe ; istraživanje iskustva LGBTIQ osoba s obzirom na njihov status kao korisnika/ca ili nekorisnika/ca narodnih knjižnica.

Rezultati pokazuju kako narodna knjižnica uglavnom ne zadovoljava informacijske potrebe LGBTIQ osoba i ukazuju na nezadovoljstvo količinom (zastupljenošću) LGBTIQ građe i kao i na potrebu za većom i novom vidljivošću. Ispitanici/e su dali i niz prijedloga kako poboljšati usluge u smjeru zadovoljenja svojih potreba kao korisnika/ca narodnih knjižnica, a autorice projekta i istraživanja se nadaju kako će ovi rezultati poslužiti narodnim knjižnicama u Hrvatskoj u razvoju i unaprjeđenju službi i usluga sa stajališta koje promiče inkluzivnost i socijalnu pravednost u skladu s etičkim kodeksom i principima struke.

{slika}

 Mario Hibert (Filozofski fakultet u Sarajevu) održao je iznimno zanimljivo izlaganje pod naslovom “Happiness in uncensored library: Ishodišta feminističkog bibliotekarstva”. Kritičko, aktivističko, radikalno, progresivno, anarhističko bibliotekarstvo utemeljeno je na dekonstruiranju mitova neutralnosti, nepristranosti, objektivnosti poziva knjižničara/ki i kroz povijest je imalo ključnu ulogu u osvještavanju profesionalne dužnosti knjižničarki/a da ustraju u borbi protiv antidemokratskih praksi – društvenih i internih. Uključivanjem feminističkog nasljeđa u bibliotekarski diskurs osigurane su kritičko-pedagoške pozicije za javno djelovanje u interesu obespravljenih. Uz pojam feminističkog bibliotekarstva najčešće se veže ime američke knjižničarke i autorice Celeste West. Hibert je poseban naglasak stavio na istraživački rad knjižničarki koje su oduvijek ukazivale na diskriminatorne politike u praksi i zagovarale značaj uključivanja i predstavljanja prešućenih i/ili ne-discipliniranih glasova marginaliziranih društvenih skupina (žena, LGBTIQ osoba, etničkih manjina, radnica/ka i drugih).

Nakon izlaganja povela se zanimljiva rasprava koja se referirala na zaključke istraživanja, a sugestije iz publike (u skladu i s rezultatima predstavljenog istraživanja) išle su u smjeru potrebe za osnivanjem posebnog tijela koji će se baviti korisničkim potrebama LGBTIQ populacije (po uzoru na praksu IFLA-e) unutar naše krovne knjižničarske organizacije – Hrvatskog knjižničarskog društva.  

Čitajmo između redaka – Priručnik za razvoj medijske pismenosti

Priručnik za razvoj medijske pismenosti “Čitajmo između redaka”, u petak 9.12. u 18 sati u Booksi će predstaviti autorice Antonija Letinić iz Kulturpunkt.hr-a i Martina Horvat iz GONG-a.

Publikacija je nastala kroz razvoj i nadogradnju obrazovnih aktivnosti za učitelje i mlade koje već niz godina organiziraju i provode GONG i KURZIV. Nakon niza provedenih edukacija održano je i nekoliko sastanka i javnih događaja – konferenciju i edukacije s ciljem razmjene iskustava i ideja zainteresiranih stručnjakinja i stručnjaka iz organizacija civilnog društva, škola i drugih ustanova te iz akademske zajednice. Ova je publikacija rezultat prikupljenih iskustava i znanja, a kroz buduće suradnje se namjerava razvijati.

Publikacija obuhvaća 5 tematskih poglavlja:

  • Medijsko obrazovanje i pismenost
  • Abeceda medijskog polja: medijski sustav i politika
  • Kritičko čitanje medija
  • Produkcija – stvaranje medijskog sadržaja
  • Javne komunikacije o obrazovnima aktivnostima i aktivnostima u zajednici.

Svaka tema obrađena je u teorijskom dijelu nakon kojeg su navedeni korišteni izvori koji su ujedno i preporuke za daljnje istraživanje pojedine teme, a nakon toga i preporuke vježbi za mlade koje su primarno namijenjene srednjoškolskom uzrastu, ali ih edukatori/ice – učitelji/ice i treneri/ice – mogu prilagoditi i za druge dobne skupine mladih.

Autori i autorice priručnika su Martina Horvat, Antonija Letinić, Janja Sesar, Jelena Berković, Matija Mrakovčić, Martina Kontošić, Vatroslav Miloš i Domagoj Morić, a urednice su Antonija Letinić, Martina Horvat i Janja Sesar.

Projekt Cornerstones for Media Literate Croatia suradnički su provodile udruge GONG i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, a publikacija je dio tog projekta. 

Ženski antifašistički Zagreb – promocija Zidnih novina

Promocija nove edicije Zidnih novina Bacača sjenki Ženski antifašistički Zagreb” može se vidjeti od 8. prosinca ove godine do 10. siječnja 2017. na lokacijama: Republike Austrije 1, križanje Primorske i Deželićeve, Tratinska 14, Zvonimirova 2, Vlaška 53 i Cerska 1. Ova edicija osmišljena je iz sakupljenih materijala istoimenog istraživačkog projekta Barbare Blasin i Ane Lovreković u organizaciji Centra za ženske studije.

Promocijom će se obilježiti 6. prosinac, dan osnivanja AFŽ-a. U sklopu promocije Ana Lovreković i Barbara Blasin će kroz malu virtualnu šetnju (predavanje) prikazati neke od lokacija značajnih za organiziranje i sudjelovanje žena Zagreba u antifašističkom otporu. Ova edicija Zidnih novina prezentacijom nekih zaboravljenih, nepoznatih ili prešućenih biografija, lokacija i ženskih organizacija, opirući se zaboravu i konformizmu, upisuje tako iznova žensku antifašističku borbu u locus grada.

Ženski antifašistički Zagreb je istraživački projekt koji se bavi razdobljem II. svjetskog rata (1939 -1945) iz antifašističkog i feminističkog diskursa, prateći predratnu povijest ženskih pokreta, sindikalnog, omladinskog i studentskog organiziranja, te naposljetku organiziranje i masovno sudjelovanje žena Zagreba u antifašističkom otporu. Borba za politička i radna prava, te jednaku dostupnost obrazovanja na svim razinama, u kontekstu ubrzanog rasta ekonomske i političke represije u zemlji, kao i bujanja fašizma u Europi, stvorilo je generaciju žena koje su svojim masovnim učešćem u antifašističkom otporu i velikim žrtvama konačno omogućile potpunu jednakopravnost žena, što je ključno i neizbrisivo oblikovala društvo i generacije nakon njih, sve do danas.

Barbara Blasin i Ana Lovreković članice su i bivše studentice Centra za ženske studije. Ana Lovreković diplomirala je povijest i muzeologiju u Zagrebu, gdje živi i radi. Interesiraju je razne teme iz socijalne i političke povijesti. Članica je feminističkog kolektiva fAKTIV. Na projektu Ženski antifašistički Zagreb radi od 2015. jer poznavanje i interpretaciju historijata ženskog organiziranja smatra važnima u kontekstu suvremene ženske borbe. Barbara Blasin diplomirala je Studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Po vokaciji dizajnerica i fotografkinja, radila je i na različitim interdisciplinarnim umjetničko-istraživačkim projektima. Dobitnica je dvije nagrade Hrvatske sekcije AICA-e, na Zagrebačkom salonu 2009. i 2011. godine. Knjiga koja je objavljena u sklopu umjetničko-istraživačkog projekta Ženski vodič kroz Zagreb (2004-2006) ušla je 2006. u uži izbor za književnu nagradu Kiklop u znanstveno-popularnoj kategoriji. Svoje radove izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Članica je ULUPUH-a, živi i radi u Zagrebu. 

Zidne novine Bacača sjenki propituju hiper tekstualnost grada i urbanu percepciju privlačenjem peripatetičkog pogleda. Zidne novine su spin-off projekt višegodišnjeg interdisciplinarnog urbanog projekta Bacača sjenki “Bilježenje grada Bilježenje vremena”, a nastale su iz potrebe da se istraživanje konteksta nematerijalne kulturne baštine (memorije) i urbanog hiperteksta učini vidljivim u javnom prostoru. U razdoblju od 2006. do danas, Zidne novine su predstavljane predavanjima, multimedijalnim izložbama i akcijama u Puli, Splitu, Zagrebu, Dubrovniku, Genovi, Amsterdamu, Mariboru, Ljubljani, Leidenu, Nikoziji, Pančevu, Beogradu, Manchesteru.

Bacači sjenki su višestruko nagrađivana neprofitna udruga iz Zagreba koja je u svom 15-godišnjem radu i javnom djelovanju ostvarila više od 150 suradnji s profesionalcima/kama iz više od 30 zemalja svijeta te realizirala više od 50 edukativnih, kazališnih i filmskih projekata i manifestacija na 3 kontinenta.

# i mene se tiče: ‘Ako želimo suzbiti nasilje nad ženama – nužno je da ljudi prihvate građansku odgovornost’

Inicijativa # i mene se tiče želi osvještavati o problemu nasilja nad ženama, te promišljati kako osobe na pojedinačnoj razini mogu doprinijeti suzbijanju i eliminaciji nasilja nad ženama.

Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, aktivistkinje # i mene se tiče organizirale su performans u centru Zagreba.

“Svjedočanstva i izjave koje prikazujemo su javna, nađena putem Google tražilice. Smatramo da postojeće politike i prakse sustavno ušutkavaju žene, nema ni pravde ni pravičnosti. Stoga smo 25. studenog. po centru Zagreba stajale bez riječi. Ovakav je performans uvijek i duboko osobno iskustvo, za izvođačice, produkciju i gledatelje/ice. Cilj inicijative je osvještavati i širiti prostor za razmjenu informacija, iskustava i znanja koja pomažu suzbijanju i eliminaciji nasilja nad ženama i djevojčicama”, kazale su nam aktivistkinje #i mene se tiče.

Također su dodale kako traže da Hrvatska postane maksimalno efikasna u suzbijanju i eliminaciji nasilja nad ženama.{slika}

“Trenutno stanje je zabrinjavajuće, kako na razini kroničnog manjka političke volje, tako i na razini praksi. Ženama se ne pruža adekvatna pomoć i podrška, prečesto ih se dodatno viktimizira, ne brine se o njihovoj sigurnosti, kazne za počinitelje nasilja nisu adekvatne, kao ni mjere zaštite, partnersko nasilje prečesto se tretira kao ‘privatni’ problem i sve zajedno se pokazuje neefikasnim u suzbijanju rodno uvjetovanog nasilja nad ženama. Preko 80 posto žena ne zatraži pomoć policije. Žene najviše podrške dobivaju u neprofitnim nevladinim organizacijama, koje zapravo, rade posao Vlade iako nisu adekvatno financirane od strane iste. Problem nasilja je strukturalne naravi, bez političke volje i preuzimanja odgovornosti, ne možemo govoriti o suzbijanju i eliminaciji nasilja nad ženama”, naglašavaju.

“Želimo li suzbijati nasilje nad ženama nužno je da ljudi prihvate građansku odgovornost. Međunarodna tijela pobrinula su se za dovoljan broj dokumenata koji jasno definiraju nasilje nad ženama. Dok članovima i članicama društva na svim razinama nije jasno što zapravo znači da je nasilje nad ženama rodno utemeljeno i strukturalne naravi, ne možemo govoriti o suzbijanju i eliminaciji nasilja nad ženama”, upozoravaju.{slika}

Aktivistkinje podsjećaju na istraživanje Europske unije prema kojem četiri od pet žena nije potražilo pomoći i podrške u slučaju doživljenog nasilja, dok dvije od pet žena nije upoznata s osnovnim pravima i pravnim okvirima. Čak tri od četiri žene smatraju kako je nasilje nad ženama uobičajeno u njihovoj zemlji.

“Živimo u kulturi nasilja, društvu koje već predugo šuti pred nasiljem nad ženama, a svojim narativom perpetuira objektivizaciju i degradaciju žena do te mjere da je svaka treća žena na svijetu doživjela fizičko ili seksualno nasilje”, zaključile sui z inicijative # i mene se tiče.{slika}