13. Antifa Fest

Već trinaestu godinu za redom drugi vikend u 11. mjesecu rezerviran je za pulski Antifašistički Festival, iliti Antifa Fest.

“S programom počinjemo u petak 11.11.2016., nastavljamo u subotu 12.11.2016. i stajemo tek u nedjeljne rane jutarnje sate. Spremili smo tri predavanja i dvije projekcije filma, a ove godine ćemo se i prošetati gradom. Popodnevne programe završavamo koncertima, a ove godine nastupaju 6 bendova, po tri po svakoj večeri”, najavili/e su organizatori/ce.

Predavanja i filmovi održat će se u Monteparadiso Hacklabu (DC Rojc, prizemlje desno), po završetku programa u Hacklabu, kat ispod, u Monteparadiso klub, održat će se koncertni dio programa. Ulaz na program u Hacklabu je besplatan.

Petak, 11.12.2016. Monteparadiso Hacklab

17:00h – CRASS: There’s No Authority But Yourself, projekcija filma
Film nizozemskog redatelja Alexander Oey-a iz 2006. godine dokumentira povijest najpoznatijeg i najutjecajnijeg anarho punk benda ikad. Ovaj dokumentarac krcat je arhivskim snimkama benda, ali i intervjuima s bivšim članovima Crassa. Steve Ignorant, Penny Rimbaud i Gee Vaucher daju nam uvid u povijest benda, ali i u njihove sadašnje aktivnosti. 

18:30h – Istarske sudbine – Istrani u nacističkim koncentracijskim logorima, predstavljanje projekta
Profesori povijesti Igor Šaponja i Igor Jovanović predstaviti će istraživačko – dokumentacijski projekt kojeg provode u sklopu Istarskog povijesnog društva. 
Tijekom Drugog svjetskog rata preko 20.000 stanovnika Istre deportirano je u koncentracione logore diljem njemačkog Reicha i fašističke Italije. Velika većina odvedena je nakon pada Italije u rujnu 1943. godine. Od logora smrti do prisilnog rada diljem okupirane Europe, oko 5.000 Istrana je stradalo i nije se nikada vratilo kući. Cilj ovog projekta je sakupiti što više svjedočanstava preživjelih logoraša i logorašica i zabilježiti njihove priče. 

20:15h – Walking Against Fascism, edukativna radionica, diskusija
Predstavljanje sportskih individualnih i grupnih solidarnih akcija za borbu protiv desnog ekstremizma i fašizma. Sudjeluju članovi Panonske Antifašističke Organizacije (PAOR): Marija Papić Đurić, Srđan Papić Đurić i Dalibor Piskrec.

Monteparadiso Club

22:00h koncert

Aimless Arrow je novi pulski projekt ekipe iz bendova Red Tape, Product Of The Past i Dispossessed. Sviraju post-hardcore, a prvi nastup odsvirali su prošle sezone u našem Hacklabu s Talijanima Antares. Vani imaju šest stvari koje možeš poslušati i besplatno skinuti ako klikneš ovdje.

Safe State je švicarski hardcore punk bend. Osnovani su 2015. godine, a kod nas dolaze predstaviti novi split tape kojeg su izbacili s bendom Angler.

Angler je bend iz Venecije. Sviraju hardcore punk pod utjecajem bendova novije škole. Osnovani su 2013. godine. Od izdanja imaju split s bendom Attempts, album Future, oba iz 2014. godine, a ove godine su izbacili split tape s bendom Safe State, pa povodom toga dijele putne troškove na mini turneji u sklopu koje nam dolaze i u Pulu.

Subota, 12.11.2016. Monteparadiso Hacklab

15:00h – Walking Against Fascism, pješačka akcija
Akcija podrazumijeva 10 kilometara šetnje kroz važne ulice i lokacije u Puli.

18:00h – Sokol ga nije volio – O borbama na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
Razgovarat ćemo i o situaciji na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i solidarnoj borbi studenata i profesora u slučaju suradnje s Katoličko – bogoslovnim fakultetom, koja je nakon traženja ostavke dekana Previšića eskalirala postavljanjem zaštitara u aulu fakulteta, kao i raspuštanjem Studentskog zbora. Kako se boriti protiv nasilne demonstracije moći Senata i uprave fakulteta? Na koji način profesori i studenti mogu surađivati? Je li plenum legalno tijelo i kako odgovoriti na nedemokratska podmetanja u svrhu očuvanja pozicije moći? Kako omasoviti studentski pokret i stvarati dugotrajan pritisak? Na ova pitanja odgovoriti će Karlo Krešimir Kaštelan i Vedrana Bibić.

20:30h – Odpadki druge generacije – po stopinjah nekega punka,projekcija filma
Dunja Danial i Jasna Babić napravile su dokumentarac o drugoj generaciji slovenskih punkera koji još vjeruju da je drukčiji svijet potreban i moguć. Nakon samostalnosti Slovenije činilo se kako je priča slovenskog punka završila. Ali svaki kraj je novi početak, a u Sloveniji je taj novi početak započeo 1991. godine. Aktivni članovi slovenskog undergrounda (glazbenici, aktivisti, skvoteri, promotori i organizatori) pričaju o punku kao ideologiji, kulturi i glazbi, pokretu, žudnji za slobodom i političkoj borbi pod zastavom anarhizma.

Monteparadiso Club

22:00h koncert

Disspossesed je bend iz Pule, nastao sredinom 2014. godine. Pokušavajući kombinirati vlastite ideje i filozofije o glazbi, trude se na prvom mjestu zabaviti, a za glazbu koju stvaraju vjeruju da pripada sadašnjosti. Iza njih je nekoliko koncerata, a zadnji put smo ih u Paradisu imali priliku vidjeti prije dvije godine kada su otvorili sezonu u klubu sa Šveđanima Agent Attitude.

Pakt je novi bend članova bendova Human Host Body, Mellta, Anarho Terror Squad i Antikontra. Osnovani su 2015. godine, dolaze iz Slovenije i sviraju d-beat.

Ovrha je pulski bend osnovan u travnju 2012. godine. Radi se o glazbenicima s višegodišnjim iskustvom u raznim bendovima – Crnački znoj, Frontalni udar, Preludium i Pokret otpora. 2014. godine snimili su album Država.

‘Please Like Me’ ne treba nas moliti da je volimo, već nas je osvojila

Svi i sve ste vjerojatno doživjeli/le situaciju u kojoj s roditeljima gledate film ili TV seriju i na ekranu se pojavi neočekivana scena seksa. Roditeljima nelagodno, vama nelagodno, nitko ne zna što bi sa sobom, svi/e sjede u tišini i priželjkuju što brži završetak scene. E, pa zamislite sada situaciju u kojoj gledate tu istu scenu s vašom majkom, ali jedan/na od glavnih likova u sceni ste vi!

Upravo to se dogodilo 29-godišnjem australskom komičaru Joshu Thomasu, kreatoru i glavnoj zvijezdi serije Please Like Me, kada je doveo svoju majku na premijerno gledanje prve epizode treće sezone svoje serije u New Yorku, anegdotu je prepričao novinaru časopisa Time. Serija prati grupu od (poglavito) troje bliskih prijatelja i Josheve obitelji koji teturaju kroz svoje privatne i profesionalne živote. U spomenutoj epizodi Thomasov lik (također imena Josh) se po prvi put seksa sa svojim novim dečkom. Scena seksa je jedna od reprezentativnih u današnje doba sve realističnije televizije orijentirane prema mladima (tzv. millennials) – nema golotinje, ali upotreba kondoma i kratka diskusija o pristanku na seks su prisutni. No ono što je zaintrigiralo Thomasovu majku bila je činjenica da se gej muškarci mogu seksati ‘licem u lice’. Nakon odgledane epizode rekla je svom sinu: “Želim te nešto pitati, ali neće ti se svidjeti: Nisam znala da se gejevi mogu tako seksati!”, “Da, mogu” odgovorio joj je Josh, “Pa to je puno ljepše.” bio je majčin zaključak.{slika}

To je Please Like Me u suštini: serija, kao i ova kratka interakcija, pronalazi podosta humora u nelagodnim i neugodnim situacijama. Trenutno u počecima svoje četvrte sezone serija je zaradila hvalospjeve za svoj slojeviti prikaz LGBT ljudi, dubokim i dirljivim pričama o ljudima s mentalnim bolestima i prikazu kompleksnih i stvarnih ženskih likova koje se nose s čitavim nizom životnih situacija (od bipolarnog poremećaja do abortusa). Savršenim balansiranjem ‘coming-of-age’ priča, dražesnih, ali i zastrašujućih obiteljskih situacija i izvrsnog humora serija postiže bezbrižni šarm koji vas uvlači u živote ovih likova.  Duhovita je, emotivna i dirljiva na način koji malom broju serija od 20-nešto godišnjacima/kinjama uspijeva. Josh Thomas i suradnici/e su stvorili/e seriju s kojom se ‘millennials’ mogu poistovjetiti, bez da se osjećaju da ih (nas) patronizira i bez da prikazuje nekakav idealizirani i neostvarivi životni stil. Iskrena je i otvorena i možete vidjeti sebe u njoj. Ja vidim sebe u njoj. Malo serija imaju tu moć.

Josh i reprezentacija gej muškaraca na TV-u

Iako su queer likovi na televizijskim ekranima sve češća pojava u zadnjih 10 godina, odlaskom serija poput Looking, L-Word, Queer As Folk itd., televizijskom prostoru je nedostajala serija s queer glavnim likom u fokusu. Gdje je SAD zakazao (osim u slučaju nerijetko briljantnog Transparenta), Australija se iskazala i počela 2013. godine emitirati Please Like Me. Usprkos nedovoljnoj gledanosti u njegovoj zemlji (gdje je serija, od strane vlastite produkcijske kuće, navodno etiketirana kao ‘pregej’ za primetime TV termine, navode u The Atlanticu), uspjela je prijeći Pacifik i naići na vjernu publiku u SAD-u (ali i šire).  Ali ono što čini Please Like Me pravim osvježenjem na TV ekranima je upravo činjenica da serija nije nimalo ‘pregej’. Dapače: pruža dobrodošlu alternativu prikazima gej muškaraca kao ‘tokenima’ ili kao komentarima na stereotipe, prezentirajući glavni lik u vidu muškarca koji voli muškarce i ništa više ni manje od toga. I to je upravo ono što televiziji, između ostalog, treba.

Za razliku od npr. (s jedne strane razlogom hvaljenog) Kurt Hummela (Chris Colfer) koji je proveo čitavu prvu sezonu Gleea zaljubljen u svog hetero prijatelja Finna (pokojni Cory Montieth), Josh i njegov najbolji prijatelj Tom (Thomas Ward – koautor i prijatelj iz stvarnog života) održavaju poprilično uobičajen ‘bromance’ odnos koji smo navikli/e gledati u serijama koje prikazuju hetero muškarce, poput Nicka i Schmidta iz New Girl. Tipičan odnos pun druženja uz anime filmove ili ‘dick jokes’, ali koje nikad ne pretvaraju Joshovu seksualnost predmetom sprdnje (za kontrast sjetimo se samo panične homofobije jednog Chandlera Binga iz serije Prijatelji).{slika}

Nadalje, Joshov fokus nisu samo i isključivo veze i seks (za razliku od npr. likova u serijama Looking ili Queer As Folk). Josh ima paničan strah od seksa, odbojnost od isklesanog tijela prvog dečka (Geoffrey) i ambivalentan je prema njegovim osjećajima i želji za emotivnim vezanjem. A uz to, Josh ima drugih briga na pameti: kao npr. pomaganje suicidalnoj i bipolarnoj majci, svom ocu u njegovoj novoj vezi u kojoj ima malo dijete i svojim prijateljima s njihovim ljubavnim i poslovnim problemima – sve to dok pokušava prokužiti vlastiti život, želje i karijeru.

Kao lik, Josh niti maršira duginom zastavom u dnevnim sobama svojih gledatelja, niti se suočava s ustaljenim stereotipima prikazujući njihove polarne suprotnosti. I iako nije prvi takav lik na televiziji, svejedno predstavlja bitan napredak u reprezentaciji LGBT likova na televiziji.

Mentalne bolesti

Jedan od najvećih uspjeha serije, od samog njena početka, je njen prikaz mentalnih bolesti (inspirirano stvarnom obiteljskom situacijom Thomasa). U seriji Rose, Joshova majka, izvede pokušaj samoubojstva i u klinici za oporavak dijagnosticiran joj je bipolarni poremećaj (za najbolju i najduhovitiju reprezentaciju osobe s bipolarni poremećajem pogledajte Lady Dynamite). Ono što je sjajno kod Please Like Me je to što se ni u jednoj trenutku Roseina raspoloženja ne radikaliziraju ili dramatiziraju. Ona ne bijesni i ne upada u napadaje plača (nešto na čemu bi neke manje osjetljive serije sigurno kapitalizirale radi dramskog efekta). Umjesto toga imamo znakove njene bolesti, kao npr. činjenica da joj je kuća konstantno u neredu simbolizira njene depresivne epizode. Vidimo to u njenim raspoloženjima, kao kad dojuri u Joshov stan, u maničnoj epizodi, i govori o svim promjena koje će napraviti u životu. Ne postoji magična pilula koja ‘popravlja’ njen život. Jer ovakva mentalna bolest je cjeloživotna borba, i upravo to je ono što vidimo na ekranu: način na koji se Rose bori sa svojom bolešću kroz sve tri dosadašnje sezone, sve njene uspone i padove.{slika}

I Rose nije jedini lik u seriji koji se bori s mentalnom bolešću. Tu su i Hannah (depresija i samoranjavanje) i Arnold (anksiozni poremećaj). S jednakom lakoćom i pažnjom i njima je dan prostor da rastu i razvijaju se i bore sa svojim bolestima. Jer je serija razoružavajuće iskrena u svom prikazu mentalne bolesti i nikada se ne boji prikazati ljude koji žive s njom kao stvarne i nesavršene.

Žene – slojevite, zanimljive, duhovite

Pored toga, postoje teme koje plove ispod strukture same serije – one koje ne preuzimaju nužno često fokus, ali su prisutne i odjekuju, kao npr. činjenica da su žene apsolutno fenomenalne u Please Like Me. Likovi poput Rose (Debra Lawrance), Claire (Caitlin Stasey poznata i po svojoj feminističkoj kampanji herself), Mae i Ella su slojevite, zanimljive, duhovite i ponekad tragične, ali nikad ne ostavljaju dojam da su išta manje od ljudskih bića.

Claire, Ella i Hannah su sve samouvjerene feministkinje koje nikad ne propuštaju priliku da se zauzmu za sebe kad ima netko pokuša diktirati kako da se ponašaju, negativno im komentira tijelo ili ih osuđuje za nešto što je izvan njihove kontrole, ističu u The Mary Sue. Najljepši prikaz ovog tretmana ženskih likova je u epizodi u kojoj Claire odluči napraviti pobačaj. Ni u jednom trenutku se ne srami svojih postupaka i nitko je ne pokušava odgovoriti od njene odluke. Postoji još puno manjih trenutaka osnaživanja ovih ionako snažnih žena, ali prepustimo to samostalnom otkrivanju.{slika}

Radi svega navedenog Please Like Me je šarmirao kritiku, neovisno o tome jesu li oni/one LGBT ljudi, muškarci, žene, feministi/kinje, navode u The Atlanticu. Jedan kritičar je čak usporedio vještinu pronalaženja humora u najmračnijim situacijama s Louiejem (izvanrednom i revolucionarnom serijom Louis C.K.-a). Iz jedne male serije o mladiću koji otkriva svoju seksualnost i sebe, Please Like me je u prve tri sezone izrasla u zrelu dramediju koja može parirati najboljima na TV-u. Način na koji se nosi sa svakodnevnim situacija, bilo to s humorom s kojim se lako poistovjetiti, ili s dirljivim i emotivnim trenucima koji uvijek izgledaju zasluženi, nikad forsirani radi dramatičnog efekta uspijeva rušiti barijere, i to sve ostavljajući dojam da toga nisu ni svjesni/e. 

{slika} 

Grčki/e anarhisti/kinje pretvaraju napuštene ho(s)tele u smještaj za izbjeglice

Grčki ljevičari/ke i anarhisti/kinje pronašli su bolju i mnogo humaniju alternativu izbjegličkim kampovima u obliku napuštenih ho(s)tela koje su od tada pretvorili u privremeni smještaj za izbjeglice iz Sirije, Iraka, Afganistana i raznih afričkih zemalja.

U Grčkoj se trenutno nalazi oko 60.000 izbjeglica s područja Afrike i Bliskog istoka, koji su u zemlju pristigli kao dio milijunskog izbjegličkog vala prema Europi. Turska je još u ožujku potpisala sporazum s Europskom Unijom, u zamjenu za više od 6 milijardi dolara u državnim poticajima, kojim je zatvoren izbjeglički promet prema Europi. Istovremeno, Makedonija je zatvorila svoju granicu s Grčkom onemogućivši tako izbjeglicama kretanje i ostavivši na taj način više od 60.000 ljudi ‘nasukanima’ u Grčkoj dok čekaju pravo na premještaj u različite zemlje zapadne Europe.

Grčka, koja se i dalje bori s vlastitom ekonomskom krizom, osigurala je pristiglim izbjeglicama privremeni smještaj u obliku kampova opremljenih šatorima i jedva najosnovnijim životnim potrepštinama. S obzirom na loše uvjete u kampovima (nedostatak tople vode, tuševa, WC-a te također škola i dječjih igrališta) i općenitu neučinkovitost trenutnog plana skrbi o izbjeglicama, aktivisti Solidarnosti iz Atene odlučili su pronaći bolje rješenje – napuštene zgrade.

“Trenutno se diljem Europe nalazi barem 11 milijuna napuštenih zgrada i kuća, od čega se 4.000 nalazi samo u Ateni. Te kuće mogle bi se prenamijeniti u smještaj za izbjeglice jer su u mnogo boljem stanju od kampova. Izbjeglice trebamo tretirati kao ljude, a ne kao životinje”, govori član Solidarnosti, Nasim Nomani, koji je u Grčku iz Afganistana stigao prije 16 godina – također kao izbjeglica.{slika}

Pokret Solidarnosti za sada je uspio okupirati devet takvih napuštenih zgrada u kojima se trenutno nalazi oko 1.500 izbjeglica. Jedna od tih zgrada je i hotel City Plaza koji je svoja vrata za javnost zatvorio još 2010. godine. No, 22. travnja 2016. skupina grčkih anarhista/kinja, ljevičara/ki i međunarodnih volontera/ki, koji sebe nazivaju Inicijativom solidarnosti s političkim i ekonomskim izbjeglicama, razbila je brave i okupirala zgradu. Skupina je potom osposobila komunalije, uredila sobe i vrata hotela otvorila za skoro 400 ratnih izbjeglica s područja Bliskog istoka, Afganistana i Afrike.

Hotel City Plaza sada funkcionira na način da svi njegovi stanovnici doprinose održavanju u skladu s vlastitim mogućnostima. Uz izbjeglice, među kojima se nalaze kuhari/ce, učitelji/ce, doktori/ce, inžinjeri/ke i mnogi/e drugi/e, radu zajednice doprinose i mnogi/e volonteri/ke.

“Ono što mi se posebno sviđa kod ovog mjesta je to što imam vlastitu sobu. Mogu zatvoriti vrata i biti sama sa svojom obitelji”, kaže 20-godišnja Shirine Othman, koja je, u gumenom čamcu, s mužem i djecom u Grčku stigla u ožujku.

Izbjeglicama je potrebna pomoć i ovakva su mjesta uvelike bolja solucija od pretrpanih, hladnih i vlažnih kampova. No, ne slažu se svi s tom idejom. Mjesta poput hotela Plaza City smatraju se ilegalnima te je protiv aktivista i aktivistkinja pokrenut i zakonski postupak kojim vlasnica hotela zahtjeva evakuaciju svih trenutnih stanovnika/ca zgrade. Na sreću, pokušaj nije urodio plodom te zgrada i dalje ostaje otvorena za one kojima je u sadašnjem trenutku i najpotrebnija.{slika}

U samo 4 dana ubijene 3 žene u Hrvatskoj: fAKTIV upozorio medije da ne izvještavaju senzacionalistički

“A.B. (17) ubijena je u nedjelju oko 20 sati. N.N. (78) preminula je u utorak od ozljeda zadobivenih u ponedjeljak. K.I. (50) ubijena je u srijedu oko 17.45 sati. U samo 4 dana ubijene su 3 žene u Hrvatskoj. Jedan je nasilnik svima najavljivao ubojstvo, drugi je nekoliko dana prije dvaput privođen zbog obiteljskog nasilja. Ovo smo tražile u veljači, ovo tražimo i danas: Preuzmite odgovornost za ubojstva žena”, poručile su aktivistkinje feminističkog kolektiva fAKTIV.

Ponovile su 10 jednostavnih i važnih savjeta novinarima i novinarkama, urednicama i urednicima na koje trebaju obratiti pažnju dok pišu o slučajevima nasilja prema ženama.

“U osvještavanju i senzibilizaciji javnosti, mediji igraju važnu, ako ne i ključnu ulogu. Ta uloga i utjecaj donose odgovornost – za formiranje javnog stava i pokretanje društvene promjene. Umjesto da budu saveznici žrtava nasilja i svih onih koji/e se protiv tog nasilja bore, mnogi mediji svojim izvještavanjem perpetuiraju pa i stvaraju atmosferu koja problem produbljuje. Žrtvama takva situacija otežava borbu te ih odvraća od prijavljivanja nasilja i traženja pomoći”, ističu iz fAKTIVA.

Zločini nasilja prema ženama (silovanja, ubojstva, premlaćivanja…) nisu ‘dobre priče’ za crne kronike. To su zločini kojima svi odgovorni/e za kreiranje, objavljivanje i emitiranje medijskih sadržaja moraju pristupiti s posebnom pažnjom. Gledajte širu sliku, uključite brojke, ne romantizirajte nasilje, ne radite priče od nebitnih izjava susjeda o tome kako je nasilnik bio miran i povučen, ukažite na društvenu odgovornost i propuste institucija“, naglasile su i navele smjernice:

1. Što ćemo točno sa svim tim nepotrebnim detaljima?

Izbjegavajte pisati samo “sočne” detalje priče klikova, čitanosti, gledanosti radi. Nije riječ o jednom slučaju, bitno je ukazivati na društvenu odgovornost i propuste institucija. Mediji mogu pomoći u kreiranju društva koje ne odobrava nasilje.

2. Gledajte širu sliku. Uključite brojke u tekst.

Umjesto nepotrebnih detalja, ubacite brojke. Prikažite statistiku kako bi se ukazalo na širu sliku i učestalost nasilja prema ženama. Brojkama izvršite pritisak na nadležne institucije – objavite statistike o neprijavljenim i prijavljenim zlostavljanjima žena, procesuiranim nasilnicima i izrečenim kaznama. Upozorite na rupe u sustavu i manjkave legislative. Više izvještavajte o sudskim praksama i pratite sudske postupke.

3. U nasilju nema ništa romantično ni tragično i jasno je tko je nasilnik. Ne opravdavajte ga!

Kad kao razlog nasilja navodite “bračnu svađu” ili pišete o “tragičnom kraju jedne ljubavi”, zapravo govorite da se uopće ne radi o nasilju, nego o nečemu što se može staviti u kategoriju ljubavi te da oba aktera snose odgovornost. To nije istina. U slučajevima silovanja ne koristite riječi “seks”, “obljubio”, i sl., jer te riječi impliciraju pristanak. “Zločin iz strasti” je isto tako neprihvatljiva sintagma. Ne implicirajte kako postoje situacije u kojima muškarci imaju pravo reagirati nasilno – time se solidarizirate s nasilnikom.

5. On nije zvijer, nažalost!

Nasilnike ne nazivajte čudovištima i zvijerima jer time pogodujete mitu kako nasilje čine neki “drugi”, neki izvan naše zajednice. Nasilnici nisu “drugi”, često su i vrlo cijenjeni članovi zajednice koja odobrava i prešućuje nasilje.

6. Tako miran i povučen susjed? Koga briga i kako je to relevantno?

Javno mišljenje je znatno oblikovano kulturom silovanja – izjave i stavove počiniteljevih poznanika, obitelji i susjeda, kao i proizvoljno odabrana mišljenja važno je kritički prikazati – dobro je navode popratiti objašnjenjem zašto su problematični i što potiču.

7. Identitet žrtve se štiti. Osim ako ona ne traži drugačije. Ne otežavajte!

Ukoliko se objavljuje fotografija žrtve, njezino lice mora biti zamućeno ili žrtva treba biti fotografirana s leđa kako bi se izbjeglo prepoznavanje. Ime žrtve i pojedinosti po kojima bi mogla biti identificirana moraju ostati zaštićeni. Objavljivanje identiteta djeteta žrtve zabranjeno je zakonom. Potrebno je zatražiti dozvolu za objavljivanje onoga što je žrtva povjerila i objasniti joj kako će se koristiti informacije koje je dala.

8. Etnički i nacionalni identitet nasilnika je nebitan.

Izbjegavajte opise ili komentare koji sadrže ili navode na diskriminacijski stav prema određenim grupama, odnosno upućuju da je nasilje uobičajeno ili učestalo ponašanje osoba koje pripadaju nekim “drugim” ili manjinskim grupama. Ne navodite njihov etnički, nacionalni i sl. identitet, jer ga ne navodite ni za pripadnike/ce “većinskih” grupa.

9. Uklonite komentare čitatelja/ica koji su govor mržnje.

Upravljanje društvenim mrežama postalo je neizostavna karika u medijskoj industriji. Budući da je javno mišljenje značajno oblikovano kulturom silovanja, komentari na društvenim mrežama često su puni osude i vrijeđanja prema – žrtvi. Takvi komentari trebaju biti uklonjeni u najkraćem roku.

10. Oprema prodaje, ali oprema i najviše šteti.

Posebno su važni konstrukti i izrazi korišteni u naslovu i podnaslovu jer se njima sugerira odnos publike prema sadržaju teksta. Kada kreirate naslov, razmišljajte o svemu gore navedenom. Dakle: bez senzacionalizma, bez seksizma, bez seksualiziranja, bez upitnika i izraza koji ukazuju na nevjerovanje žrtvi (navodno i sl.). Isto vrijedi i za fotografije, videopriloge te svu opremu koja prati tekst.

Hoće li nova Vlada zaustaviti udar na civilno društvo?

U travnju 2016. godine, Vlada je Uredbom o kriterijima za utvrđivanje korisnika i načinu raspodjele dijela prihoda od igara na sreću za 2016. godinu donijela političku odluku o drastičnom rezanju sredstava civilnom društvu. Inicijativa za snažno civilno društvo otada je opetovano javno istupala i upozoravala javnost i vladajuće kako se drastičnim smanjenjem lutrijskih sredstava Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva za programe organizacija civilnog društva te Uredu za udruge Vlade RH za sufinanciranje projekata iz fondova Europske unije, ozbiljno ugrožava rad udruga koje se bave ranjivim društvenim skupinama, zaštitom okoliša, održivim življenjem, mladima, demokratizacijom i ljudskim pravima i sl. Usprkos svim nastojanjima Inicijative kojima se tražio dijalog te razlozi ovakvom drastičnom rezu, nikada nismo dobili odgovor na to zbog čega se rušio sustav potpore civilnom društvu.

Pola godine nakon donošenja ovakve odluke, sve štetne posljedice izlaze na vidjelo: udruge su prisiljene smanjiti broj usluga koje pružaju korisnicima, a sam broj korisnika je time smanjen; došlo je do brojnih otkaza i/ili značajnih smanjivanja plaća te radnih vremena osobama koje su vrijedno radile s korisnicima pružajući im podršku, besplatne pravne savjete, edukaciju, koje su informirale javnost i podizale svijest o važnim društvenim pitanjima, provodili društveno korisne kampanje, educirali mlade i/ili osobe koje su u riziku od društvenog isključenja, a neke su pak udruge ugasile sve svoje aktivnosti i svele se na volonterski rad pojedinaca. Pored smanjenja ili gašenja programskih aktivnosti organizacija, bilo kakav rast ili razvoj organizacija i njihovih programa koji imaju opću društvenu korist, u potpunosti je zaustavljen.

Iako je Vlada u travnju naglašavala kako će se preraspodjelom lutrijskih sredstava poboljšati podrška udrugama koje se bave najranjivijim društvenim skupinama, primjerice, osobama s invaliditetom, danas vidimo kako se to nije dogodilo jer su i te udruge, kao i ostale, prisiljene svesti svoje aktivnosti na minimum i otpuštati ljude. Tako ostaju otvorena pitanja: jesu li i kako su utrošena lutrijska sredstva koja su se oduzela razvoju civilnog društva, jesu li raspisani natječaji za ta sredstva te za koje su korisničke skupine sredstva utrošena?

Pored direktne štete koja je nastala po organizacije, njihove programe i korisnike koji su koristili usluge koje organizacije pružaju, smanjeni su kapaciteti za povlačenje sredstava iz fondova Europske unije budući da je broj ljudi aktivnih u udrugama koji bi provodili EU projekte smanjen te je iznos sredstava za (obavezno) sufinanciranje takvih projekata također drastično srezan.

Zbog svih navedenih štetnih posljedica političkih odluka bivše Vlade, Inicijativa za snažno civilno društvo hitno traži:

  1. Povratak od 15 posto na stavku koja se odnosi na razvoj civilnog društva u Uredbi o kriterijima za utvrđivanje korisnika i načinu raspodjele dijela prihoda od igara na sreću za 2017. godinu.

  1. Hitno konstituiranje Savjeta za razvoj civilnog društva čija je uloga savjetovati Vladu o javnim politikama pa tako i o Uredbi.

  1. Da se javnosti podastru podaci o tome jesu li i kako su utrošena sredstva iz prihoda od igara na sreću preraspodijeljena sa stavke razvoj civilnog društva, jesu li raspisani natječaji za ta sredstva te za koje su korisničke skupine sredstva utrošena?

Razbijmo tabue, pričajmo otvoreno: Imam vaginizam. Evo kako je živjeti s tim

“Duboko udahnite. Neka vam se abdomen podigne i raširi kao balon. Sad opustite dno zdjelice. Zamislite da kroz vašu vaginu prolazi limeta” .

Potrebno je mnogo mentalne energije i fokusiranosti da pomičeš mišiće koje nikada nisi svjesno pomicala – mišiće o kojima se nikada ne priča. Premda ne mogu sa sigurnošću tvrditi, mora da mi to uspijeva, jer je moja terapeutkinja rekla: “Savršeno”. Tada je izvadila prst iz moje vagine i rekla: “Vidimo se sljedeći tjedan”, i izašla iz ordinacije, piše Shelby Hadden za Bust.

Nejasno se sjećam vremena kada mi je vagina bila kao i bilo koji drugi dio tijela – tek dio mene o kojemu nisam mnogo razmišljala. A sad o njoj razmišljam cijelo vrijeme. To utječe na to kako sjedim, stojim, dišem i vježbam. Imam vaginizam: medicinsko stanje koje karakterizira nenamjerno grčenje mišića zdjelice koji tako sužavaju vaginalni otvor – to uzrokuje bol, probleme s penetracijom i izrazito otežava snošaj. U srednjim sam dvadesetim godinama i zbog toga se nikad nisam seksala ili čak imala dečka.

Otkrila sam da imam vaginizam kada sam sa 14 godina dobila prvu menstruaciju. Kada sam pokušavala koristiti tampon, imala sam osjećaj da ga pokušavam ugurati u rupu koja ne postoji, time si uzrokujući jaku, probadajuću bol. Prvih nekoliko godina menstruacije, majka me je svakoga mjeseca poticala da koristim tampone. Stajala bi s druge strane vrata kupaonice i davala mi upute, inzistirajući na tome da samo moram pronaći pravi kut. Gotovo da sam mogla čuti kako koluta očima dok viče: “Stavi malo vazelina! Samo će ti ukliznuti!” No, znala sam da nikakva količina vazelina neće pomoći. Naučila sam dobro skrivati svoju tajnu. Nosila sam tampone tako da bi druge djevojke mislile da ih koristim. Kupovala sam haljine s širokim donjim dijelom kako bih sakrila higijenske uloške. Odbijala sam pozive na zabave na bazenu i izbjegavala odlazak na plažu sa svojim prijateljicama. Nošenje kupaćeg kostima nije dolazilo u obzir.

Godine su prolazile, slušala sam detalje o prvom seksualnom odnosu svojih prijateljica, pa onda o drugom, pa o trećem. Prestala sam brojati. Uskoro su djevojke mojih godina bile trudne. Pohađala sam Sveučilište u Alabami s kojeg su praktički sve djevojke izlazile s prstenom na ruci. Svaki dejt na koji su išle moje prijateljice, svaki dečko s kojim su se spetljale, svaka veza u koju su ušle, za mene su predstavljali osobnu izdaju. Svi su išli naprijed i odrastali bez mene. Osjećala sam se napuštenom – posramljenom, izoliranom i infantiliziranom.

U međuvremenu, posjećivala sam brojne liječnike/ce i nitko mi nije znao reći što mi je ili kako to popraviti. Liječnici/ce su mi govorili/e “samo se opusti”, što je vrlo teško kada očekuješ mnogo boli. Neki su mi rekli da pijem alkohol kad god želim s nekim biti intimna. (To ne funkcionira. Alkohol ne vodi do opuštenih mišića, samo do loših odluka). Jedan ginekolog mi je predložio da kupim najtanju svijeću i stavim je u sebe za vrijeme menstruacije. Drugi mi je rekao da svaki dan radim Kegelove vježbe (od kojih su mi mišići bili još napetiji, a penetracija još teža). Jednom mi je medicinska sestra držala raširena koljena jer je liječnici dosadilo što ih pokušavam stisnuti svaki put kad mi se približi s pedijatrijskim spekulumom. Migoljila sam se iz stremena, jecajući, stišćući majci ruku dok nije poplavila. Što sam više liječnika/ca vidjela, što sam više tretmana isprobala, bila sam sve frustriranija jer nisam vidjela nikakve rezultate.

Tijekom prve godine na koledžu, imala sa posebno gadan panični napad u svojoj kupaonici dok sam u sebe pokušavala ugurat svijeću. Niz lice mi se slijevala maskara sa suzama, menstrualna krv prekrila je svijeću, moje ruke, pult, pod – prvi put sam razmišljala o tome kako moja budućnost možda neće izgledati onako kako sam zamišljala. Zločesti, ružni glas u mojoj glavi je šaputao: “Nikada se neću poseksati. Nikada se neću zaljubiti. Nikada se neću udati i imati djecu. Mnogo toga ovisi o samo jednom dijelu tijela”.

U ljeto između koledža i upisa na Sveučilište Teksas u Austinu, posjetila sam ginekologa koji me je uputio na fizikalnu terapeutkinju specijaliziranu za bol u zdjelici. Odlazila sam kod nje dva puta tjedno, kako bi mogla stavit svoju ruku u mene i rastezat me. Kod kuće sam sat vremena dnevno provodila rastežući vaginu i stavljajući u nju dilatore – plastične, u obliku penisa, različitih dimenzija. Do kraja ljeta, mogla sam koristiti tampone. Imala sam 21 godinu, krenula sam na fakultet, i prvi put u životu sam upotrijebila tampon.

Tijekom te prve godine korištenja tampona, doslovno sam se veselila menstruaciji. Nastavila sam raditi vježbe i željela sam istražiti svoj seksualni potencijal. To mi je bilo novo i uzbudljivo i željela sam to učiniti na pravi način. Željela sam podijeliti taj dio ljudskog iskustva o kojemu govore pjesme, knjige i filmovi. Također, osjećala sam kako me djevičanstvo čini nesigurnom. Nitko ne misli da je simpatično biti djevica u dvadesetima.

Mrzim tu riječ: djevica. Kao i njezina sestra na opoziciji, kurva, vrednuje i prosuđuje žene tako da nikad ne možemo pobijediti. I dok su svi čuli za posramljivanje ‘drolje’ (slut shaming), u velikoj mjeri je prisutno i posramljivanje djevice. Mediji prikazuju djevice kao neopuštene, prijekorne moralizatorice koje sve pokvare (killjoys). Kada žena dođe do određenih godina, a da se nije još seksala, pretpostavlja se da s njom nešto nije u redu ili da ju nitko ne smatra privlačnom.

Žene se od malih nogu uči kako je njihova atraktivnost izravno povezana s njihovom vrijednošću. Da ne spominjemo činjenicu kako je definicija seksa u našem društvu u potpunosti zasnovana na heteronormativnom, penis-vagina, penetracijskom snošaju, što je iznimno isključivo.

Bila sam potpuno spremna da ‘izgubim djevičanstvo’ i pokušala sam s nekoliko muškaraca. No, ti pokušaji su bili neuspješni i svi oni su se ponijeli potpuno odurno. Evo jedan slučaj: jedne večeri sam se napila s tipom koji se zvao Adrian i odlučila se poseksati s njim. No, čim je počela penetracija, osjetila sam užasnu bol i rekla mu da prestane. Gnjavio me da mu kažem zašto, i osjećala sam se kao da mu dugujem objašnjenje. Trebalo mi je neko vrijeme da pronađem prave riječi, no na kraju sam mu rekla za vaginizam. Nasmijao se i rekao: “Ovo je urnebesno”. Ležala sam tamo potpuno gola – povjerila sam mu svoju najdublju, najprivatniju i najbolniju tajnu, a on mi se nasmijao u lice. Kada smo se obukli, rekao mi je da me više ne želi viđati. Biti odbijena zbog fizičke različitosti je užasno bolno, jer samo potvrđuje vlastite strahove da ste bezvrijedni i da vas nitko nikada neće voljeti. Nikada se neću poseksati. Nikada se neću zaljubiti. Nikada se neću udati i imati djecu.

Nekoliko mjeseci kasnije, pronašla sam fizikalnu terapeutkinju u Austinu. Pomogla mi je da opustim mišiće i treniram ih na različite načine. Svaki dan sam vježbala s dilatorima. Konstantno sam korigirala tijelo kako bih opustila bedra, mišiće stražnjice, trbušne mišiće, jer svi su oni izravno povezani s dnom zdjelice. Stezanje i opuštanje ovih mišića steže i opušta druge. Puštala sam da mi stomak ‘visi’, nastojeći se riješiti navike da ga uvlačim. Zabranjeno mi je raditi “trbušnjake”, tako da sam morala odustati od sna da ću jednom imati čvrste trbušne mišiće.

U međuvremenu, seks je posvuda i nemoguće ga je izbjeći. Ne gledam romantične komedije i ignoriram redove ženskih časopisa na policama trgovina. Imam potrebu uštipnuti fotošopiranu zvijezdu na naslovnici Cosma koja mi poručuje da ima ravan stomak i ’78 načina kako da napali muškarca’. Objave na društvenim mrežama prepune su novih ‘statusa o vezama’, objava o zarukama, fotografija s vjenčanja i sonograma (ultrazvučnih slika). Teško mi je pokazivat zanimanje za ljubavni i seksualni život prijateljica. Ponekad ih moram prestati slušati dok mi ne popuste ogorčenje, ljutnja i zavist.

Ne znam što mi donosi budućnost. Postizanje cilja da ću jednoga dana imati partnera i obitelj, uključuje drugu osobu, a nad tim nemam kontrolu. To je iznimno frustrirajuće, jer sam potrošila gomilu vremena, novca, energije i truda na nešto što, kako se čini, izlazi izvan okvira mojih mogućnosti.

Za sada, radim što mogu i spoznajem kako napredujem. Prije dvije godine, ginekologinja je jedva mogla umetnuti pedijatrijski spekulum tijekom pregleda, a sada se mogu prilagoditi regularnom spekulumu. Tampone koristim bez problema, čak i bez pomoći lubrikanta. Ne živim više grču srama zbog svoje tajne. Također sam naučila da neću moći ‘to jednostavno obaviti’ s nekim tipom do kojega mi nije stalo. Ako će se to dogoditi, dogodit će se s nekim kome vjerujem, tko je voljan surađivati sa mnom, tko će biti strpljiv i empatičan. Hoće li se ta osoba pojaviti sutra? Za šest mjeseci? Deset godina? Nikada? Ne znam. Samo znam da me je vaginizam spasio od brojnih grešaka i otklonio brojne mamlaze. Također, sigurna sam da je ono što sada radim mnogo korisnije od umetanja svijeće u vaginu koja krvari.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević