sdadmin

“Duboko udahnite. Neka vam se abdomen podigne i raširi kao balon. Sad opustite dno zdjelice. Zamislite da kroz vašu vaginu prolazi limeta” .

Potrebno je mnogo mentalne energije i fokusiranosti da pomičeš mišiće koje nikada nisi svjesno pomicala – mišiće o kojima se nikada ne priča. Premda ne mogu sa sigurnošću tvrditi, mora da mi to uspijeva, jer je moja terapeutkinja rekla: “Savršeno”. Tada je izvadila prst iz moje vagine i rekla: “Vidimo se sljedeći tjedan”, i izašla iz ordinacije, piše Shelby Hadden za Bust.

Nejasno se sjećam vremena kada mi je vagina bila kao i bilo koji drugi dio tijela – tek dio mene o kojemu nisam mnogo razmišljala. A sad o njoj razmišljam cijelo vrijeme. To utječe na to kako sjedim, stojim, dišem i vježbam. Imam vaginizam: medicinsko stanje koje karakterizira nenamjerno grčenje mišića zdjelice koji tako sužavaju vaginalni otvor – to uzrokuje bol, probleme s penetracijom i izrazito otežava snošaj. U srednjim sam dvadesetim godinama i zbog toga se nikad nisam seksala ili čak imala dečka.

Otkrila sam da imam vaginizam kada sam sa 14 godina dobila prvu menstruaciju. Kada sam pokušavala koristiti tampon, imala sam osjećaj da ga pokušavam ugurati u rupu koja ne postoji, time si uzrokujući jaku, probadajuću bol. Prvih nekoliko godina menstruacije, majka me je svakoga mjeseca poticala da koristim tampone. Stajala bi s druge strane vrata kupaonice i davala mi upute, inzistirajući na tome da samo moram pronaći pravi kut. Gotovo da sam mogla čuti kako koluta očima dok viče: “Stavi malo vazelina! Samo će ti ukliznuti!” No, znala sam da nikakva količina vazelina neće pomoći. Naučila sam dobro skrivati svoju tajnu. Nosila sam tampone tako da bi druge djevojke mislile da ih koristim. Kupovala sam haljine s širokim donjim dijelom kako bih sakrila higijenske uloške. Odbijala sam pozive na zabave na bazenu i izbjegavala odlazak na plažu sa svojim prijateljicama. Nošenje kupaćeg kostima nije dolazilo u obzir.

Godine su prolazile, slušala sam detalje o prvom seksualnom odnosu svojih prijateljica, pa onda o drugom, pa o trećem. Prestala sam brojati. Uskoro su djevojke mojih godina bile trudne. Pohađala sam Sveučilište u Alabami s kojeg su praktički sve djevojke izlazile s prstenom na ruci. Svaki dejt na koji su išle moje prijateljice, svaki dečko s kojim su se spetljale, svaka veza u koju su ušle, za mene su predstavljali osobnu izdaju. Svi su išli naprijed i odrastali bez mene. Osjećala sam se napuštenom – posramljenom, izoliranom i infantiliziranom.

U međuvremenu, posjećivala sam brojne liječnike/ce i nitko mi nije znao reći što mi je ili kako to popraviti. Liječnici/ce su mi govorili/e “samo se opusti”, što je vrlo teško kada očekuješ mnogo boli. Neki su mi rekli da pijem alkohol kad god želim s nekim biti intimna. (To ne funkcionira. Alkohol ne vodi do opuštenih mišića, samo do loših odluka). Jedan ginekolog mi je predložio da kupim najtanju svijeću i stavim je u sebe za vrijeme menstruacije. Drugi mi je rekao da svaki dan radim Kegelove vježbe (od kojih su mi mišići bili još napetiji, a penetracija još teža). Jednom mi je medicinska sestra držala raširena koljena jer je liječnici dosadilo što ih pokušavam stisnuti svaki put kad mi se približi s pedijatrijskim spekulumom. Migoljila sam se iz stremena, jecajući, stišćući majci ruku dok nije poplavila. Što sam više liječnika/ca vidjela, što sam više tretmana isprobala, bila sam sve frustriranija jer nisam vidjela nikakve rezultate.

Tijekom prve godine na koledžu, imala sa posebno gadan panični napad u svojoj kupaonici dok sam u sebe pokušavala ugurat svijeću. Niz lice mi se slijevala maskara sa suzama, menstrualna krv prekrila je svijeću, moje ruke, pult, pod – prvi put sam razmišljala o tome kako moja budućnost možda neće izgledati onako kako sam zamišljala. Zločesti, ružni glas u mojoj glavi je šaputao: “Nikada se neću poseksati. Nikada se neću zaljubiti. Nikada se neću udati i imati djecu. Mnogo toga ovisi o samo jednom dijelu tijela”.

U ljeto između koledža i upisa na Sveučilište Teksas u Austinu, posjetila sam ginekologa koji me je uputio na fizikalnu terapeutkinju specijaliziranu za bol u zdjelici. Odlazila sam kod nje dva puta tjedno, kako bi mogla stavit svoju ruku u mene i rastezat me. Kod kuće sam sat vremena dnevno provodila rastežući vaginu i stavljajući u nju dilatore – plastične, u obliku penisa, različitih dimenzija. Do kraja ljeta, mogla sam koristiti tampone. Imala sam 21 godinu, krenula sam na fakultet, i prvi put u životu sam upotrijebila tampon.

Tijekom te prve godine korištenja tampona, doslovno sam se veselila menstruaciji. Nastavila sam raditi vježbe i željela sam istražiti svoj seksualni potencijal. To mi je bilo novo i uzbudljivo i željela sam to učiniti na pravi način. Željela sam podijeliti taj dio ljudskog iskustva o kojemu govore pjesme, knjige i filmovi. Također, osjećala sam kako me djevičanstvo čini nesigurnom. Nitko ne misli da je simpatično biti djevica u dvadesetima.

Mrzim tu riječ: djevica. Kao i njezina sestra na opoziciji, kurva, vrednuje i prosuđuje žene tako da nikad ne možemo pobijediti. I dok su svi čuli za posramljivanje ‘drolje’ (slut shaming), u velikoj mjeri je prisutno i posramljivanje djevice. Mediji prikazuju djevice kao neopuštene, prijekorne moralizatorice koje sve pokvare (killjoys). Kada žena dođe do određenih godina, a da se nije još seksala, pretpostavlja se da s njom nešto nije u redu ili da ju nitko ne smatra privlačnom.

Žene se od malih nogu uči kako je njihova atraktivnost izravno povezana s njihovom vrijednošću. Da ne spominjemo činjenicu kako je definicija seksa u našem društvu u potpunosti zasnovana na heteronormativnom, penis-vagina, penetracijskom snošaju, što je iznimno isključivo.

Bila sam potpuno spremna da ‘izgubim djevičanstvo’ i pokušala sam s nekoliko muškaraca. No, ti pokušaji su bili neuspješni i svi oni su se ponijeli potpuno odurno. Evo jedan slučaj: jedne večeri sam se napila s tipom koji se zvao Adrian i odlučila se poseksati s njim. No, čim je počela penetracija, osjetila sam užasnu bol i rekla mu da prestane. Gnjavio me da mu kažem zašto, i osjećala sam se kao da mu dugujem objašnjenje. Trebalo mi je neko vrijeme da pronađem prave riječi, no na kraju sam mu rekla za vaginizam. Nasmijao se i rekao: “Ovo je urnebesno”. Ležala sam tamo potpuno gola – povjerila sam mu svoju najdublju, najprivatniju i najbolniju tajnu, a on mi se nasmijao u lice. Kada smo se obukli, rekao mi je da me više ne želi viđati. Biti odbijena zbog fizičke različitosti je užasno bolno, jer samo potvrđuje vlastite strahove da ste bezvrijedni i da vas nitko nikada neće voljeti. Nikada se neću poseksati. Nikada se neću zaljubiti. Nikada se neću udati i imati djecu.

Nekoliko mjeseci kasnije, pronašla sam fizikalnu terapeutkinju u Austinu. Pomogla mi je da opustim mišiće i treniram ih na različite načine. Svaki dan sam vježbala s dilatorima. Konstantno sam korigirala tijelo kako bih opustila bedra, mišiće stražnjice, trbušne mišiće, jer svi su oni izravno povezani s dnom zdjelice. Stezanje i opuštanje ovih mišića steže i opušta druge. Puštala sam da mi stomak ‘visi’, nastojeći se riješiti navike da ga uvlačim. Zabranjeno mi je raditi “trbušnjake”, tako da sam morala odustati od sna da ću jednom imati čvrste trbušne mišiće.

U međuvremenu, seks je posvuda i nemoguće ga je izbjeći. Ne gledam romantične komedije i ignoriram redove ženskih časopisa na policama trgovina. Imam potrebu uštipnuti fotošopiranu zvijezdu na naslovnici Cosma koja mi poručuje da ima ravan stomak i ’78 načina kako da napali muškarca’. Objave na društvenim mrežama prepune su novih ‘statusa o vezama’, objava o zarukama, fotografija s vjenčanja i sonograma (ultrazvučnih slika). Teško mi je pokazivat zanimanje za ljubavni i seksualni život prijateljica. Ponekad ih moram prestati slušati dok mi ne popuste ogorčenje, ljutnja i zavist.

Ne znam što mi donosi budućnost. Postizanje cilja da ću jednoga dana imati partnera i obitelj, uključuje drugu osobu, a nad tim nemam kontrolu. To je iznimno frustrirajuće, jer sam potrošila gomilu vremena, novca, energije i truda na nešto što, kako se čini, izlazi izvan okvira mojih mogućnosti.

Za sada, radim što mogu i spoznajem kako napredujem. Prije dvije godine, ginekologinja je jedva mogla umetnuti pedijatrijski spekulum tijekom pregleda, a sada se mogu prilagoditi regularnom spekulumu. Tampone koristim bez problema, čak i bez pomoći lubrikanta. Ne živim više grču srama zbog svoje tajne. Također sam naučila da neću moći ‘to jednostavno obaviti’ s nekim tipom do kojega mi nije stalo. Ako će se to dogoditi, dogodit će se s nekim kome vjerujem, tko je voljan surađivati sa mnom, tko će biti strpljiv i empatičan. Hoće li se ta osoba pojaviti sutra? Za šest mjeseci? Deset godina? Nikada? Ne znam. Samo znam da me je vaginizam spasio od brojnih grešaka i otklonio brojne mamlaze. Također, sigurna sam da je ono što sada radim mnogo korisnije od umetanja svijeće u vaginu koja krvari.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević