Antifašizam danas: Borba i vizija

Peto izdanje Otvorenog univerziteta posvećeno je aktualnim temama suvremenog društva, globalnim političkim problemima i njihovim regionalnim i lokalnim manifestacijama, kao i potrazi za političkim, društvenim i ekonomskim alternativama postojećem stanju. Održat će se od 4. i 5. studenog u prostoru Sarajevskog ratnog teatra. 

Ovogodišnja tema je antifašizam, kao aktivna borba protiv suvremenog fašizma te vizija društva koje počiva na socijalnoj jednakosti svih, slobodi, demokraciji, ljudskom dostojanstvu i miru. 

“Suočeni s agresivnim valom historijskog revizionizma, otvorenim veličanjem nacističkih, fašističkih i kolaboracionističkih režima i zatiranjem antifašističke borbe u postjugoslavenskim zemljama, pokrećemo niz otvorenih diskusija i foruma na kojima ćemo zajedno s nekim od vodećih regionalnih intelektualaca, autora i aktivista, raspravljati o tim fenomenima ali i o aktivnom otporu, te mogućnostima zajedničkog fronta protiv fašizacije naših društava”, poručuju organizatori/ice. 

Ovogodišnje izdanje tematizirat će ove probleme:

Kapitalizam: njegove razarajuće krize, njegovu povijesnu i današnju vezu s rastom ekstremne desnice, nacionalizmom i rasizmom

Prava žena: odnosno, ugrožavanje i ukidanja tih prava, te feminističke borbe danas. Poseban naglasak će biti na naslijeđu Antifašističkog fronta žena

Antifašistički otpor: pokreti, grupe i pojedinci koji se aktivno bore protiv suvremenih oblika fašizma te nude i iskustva i modele otpora

Alternativa: izgradnja vizije budućeg ne-fašističkog društva koje bi podrazumijevalo ukidanje klasnog, rodnog, rasnog ili etnonacionalnog izrabljivanja i isključivanja te istinsku emancipaciju temeljenu na jednakosti, demokraciji i solidarnosti

 

Armenija: novi zakon koji bi smanjio selektivne pobačaje je riskantan

Grupe koje se zalažu za ženska prava u Armeniji smatraju da je novi zakon koji je osmišljen kako bi se smanjila stopa spolno selektivnih pobačaja u Armeniji neadekvatan, da ograničava ženska reproduktivna prava te da stavlja živote u rizik. 

Naime, Armenija kao zemlja s nešto manje od tri milijuna stanovnika/ica, treća je u svijetu po broju pobačaja ženskih fetusa, odmah iza Kine i Azerbajdžana. Od raspada SSSR-a selektivni pobačaju su u porastu. Tako je 1991. godine na 105 dječaka rođeno 100 djevojčica, dok je 2015. na 115 dječaka, rođeno 100 djevojčica. 

Prema novom zakonu, svaka žena koja želi imati pobačaj mora se prvo savjetovati sa liječnikom/icom, a zatim tri dana čekati proceduru. Vlada smatra da će na taj način liječnici/ice informirati žene o opasnostima pobačaja. S druge strane, lokalne aktivističke grupe za ženska prava kritiziraju nove direktive te smatraju da stavljaju velik psihički pritisak na žene. Također, smatraju da se time neće smanjiti broj selektivnih pobačaja već da će se smanjiti pristup sigurnom pobačaju jer će žene biti prisiljene izabrati riskantnije procedure. 

Ani Jilozian iz Women’s Support Centra u Yerevanu, rekla je da je zakon loše postavljen jer želi smanjiti stopu selektivnih pobačaja bez usmjeravanja na uzorke: lošu socijalno – ekonomsku situaciju u zemlji i patrijarhalne vrijednosti. 

“U tradicionalnim obiteljima u Armeniji, žene se nakon udaje useljavaju u rodnu kuću svojih supruga, a najstariji sin je onaj koji se brije za roditelje. U zemlji kojoj nema socijalne i ekonomske sigurnosti, ta tradicija znači da je poželjnije rađati mušku djecu”, kazala je Jilozian. 

Potrebno je promijeniti rodne uloge i način odgoja djece

Armenija ima dugu povijest dostupnog i slobodnog pristupa pobačaju. S obzirom na rašireno nepovjerenje prema kontracepciji, pobačaj je ostao primarna metoda kontracepcije. Također, natalitet je u padu. Trenutno se po obitelji rađa 1.5 djece, za razliku od 2.5 1980. godine. Uz to, ako obitelj želi imati jedno ili dvoje djece, veći je pritisak da će izabrati imati mušku djecu. 

Posebno velik problem je Gegharkunik, regija na istoku zemlje u kojoj je Ženski istraživački centar u Armeniji (WRCA) pokrenuo kampanju protiv rodno uvjetovanog nasilja, s posebnim naglaskom na raspravu o selektivnom pobačaju. Tijekom kampanje, žene su progovorile o pritisku da rode mušku djecu. Jedna žena je rekla kako je prvo rodila djevojčicu, a da je nakon toga imala čak četiri pobačaja ženskog fetusa, dok nije uspjela začeti sina. 

Druga žena je rekla da je platila 150 tisuća drahmi (oko 260 funti), što je prosječna plaća u Armeniji, kako bi otišla na ilegalan pobačaj. Druge su žene rekle da su ih liječnici pitali žele li pobaciti kad su saznale da nose žensku djecu, te su im ponudili pobačaj kod kuće uz određenu cijenu. 

Jilozian kaže da je upitno hoće li novi zakon pomoći ovim ženama. “Bez nadilaženja patrijarhalnih društvenih struktura žene će nastaviti imati spolno selektivne pobačaje u istoj mjeri, ali rizik će za njih biti veći”, kazala je Jilozian.

Odvjetnik koji se bavi ljudskim pravima Gabriel Armas-Cardona je također zabrinut za sigurnost žene. Razdoblje čekanja, koje je predviđeno novim zakonom, u suprotnosti je s ljudskim pravom na dostupnu zdravstvenu skrb. 

Za Laru Aharonian, jednu od osnivačica WRCA, fokus zakona je promašen. Ona smatra da pitanje selektivnih pobačaja u Armeniji treba promatrati s aspekta rodne nejednakosti u cijeloj zemlji. 

“Ako se zaista želi iskorijeniti selektivni pobačaj, treba se krenuti od srži problema. A to je nejednak odgoj djevojčica i dječaka, rodne uloge, kao i nužnost razbijanja rodnih stereotipa”, rekla je Aharonian. 

Kung fu bake iz Kenije u borbi protiv silovatelja

Seksualno nasilje nad ženama u Keniji u zadnjih je nekoliko godina dosegnulo vrhunac. Stoga su starije žene u Nairobiju odlučile uzeti stvari u svoje ruke i naučiti borilačke vještine kako bi se obranile.

Žene, u dobi od 60 do 85 godina, počele su se sastajati 2007. godine nakon prve epidemije silovanja koja se proširila njihovim naseljem. Naime, silovatelji su se odvažili na silovanja starijih žena vođeni mišlju da one nisu zaražene virusom HIV-a. Ove “bake” vodi 29-godišnja Sheila Kariuki te ih uči kombinaciji kung fua, karatea i taekwondoa, a pritom naglašava kako, s obzirom na njihovu dob, naglasak nije ne snazi, već na preciznosti. Svoje štićenice uči kako brzo i točno udariti u osjetljivija mjesta na muškarčevu tijelu: prepone, nos, ključna kost i čeljust. Budući da policija dosad nije učinila mnogo jer se sa silovateljima obračunava tek nakon što počine zločin, žene su odlučile poraditi na prevenciji.  

Ovaj se trening brzo pokazao efikasnim te se tako 55-godišnja Jane već našla u situaciji u kojoj je mogla primijeniti naučeno: “Dodirnuo mi je vrat pa sam ga udarila. A zatim sam ga ponovno udarila, i ponovno”. 

Za žene u mjestima u kojima je prisutan visok postotak silovanja važno je razviti ne samo fizičku, već i psihičku snagu koja je potrebna za obranu od silovatelja. Upravo se zato dvadesetak žena sastaje jednom tjedno, a promjena je vidljiva i u njihovom stavu. Potreba za ovakvim i sličnim programima u Keniji je zastrašujuća. Naime, brojke govore o 14 posto žena u dobi od 15 do 49 godina koje su doživjele neku vrstu seksualnog nasilja. Ipak, žene iz Nairobija nisu željele mirno čekati da budu dio tih brojki. One čine promjenu i korak po korak mijenjaju svoju okolinu i štite svoju zajednicu. 

Održana konferencija TEDxZagrebWomen

TEDxZagrebWomen konferencija održala se u subotu, 29. listopada u prostoru HUB385 na zagrebačkoj Trešnjevci. Događaj je trajao pet sati i okupio je osam govornica. One su pokazale vrijednost širenja i realizacije dobrih ideja te su željele svojim primjerom srušiti ukorjenjene predrasude i stereotipe vezane uz ženski rod. 

Prva govornica i jedna od nositeljica promjene bila je Ivana Marasović, osnivačica udruge Kolajna ljubavi koja je izgradila vrtić i školu u Tanzaniji. Ona je probila led govorom o svom životu u Tanzaniji i pomaganju siročadi. Bez obzira na sve mogućnosti koje je imala ovdje, odabrala je put pomaganja onima kojima je pomoć potrebnija. Iduća je govorila Josipa Bračanov, osnivačica Cook Huba te izumiteljica prvog hrvatskog džema od luka. Lejla Juranić, suosnivačica inicijative “Are You Syrious”, odrržala je govor o pomaganju izbjeglicama i predstavila inicijativu koja okuplja više od sto volontera/ki iz cijeloga svijeta, više od tri tisuće donatora/ica te je pomogla tisućama izbjeglica na iscrpnom putovanju.

{slika}

Uslijedio je kratak predah uz glazbenu gošću Hanu Huljić. Direktorica marketniške agencije ENTG, Nada Kaurin Knežević žena je s hrpom želja i vlastitom bucket listom. Okupljenima je poručila “Zapišite svoje želje na papir… Nitko vam ne može ukrasti želju, može vam samo pomoći da ju ispunite”. 

Nakon pauze, drugi dio programa, otvorila je Sanja Božić Ljubičić, osnivačica mnogih kompanija poput Pickboxa – streaming videoteke te direktorica New Europe Marketa, godišnje konferencije posvećene TV industriji. Ona je govorila o poslovnom uspjehu i upornosti. Također, progovorila je o stereotipima vezanim uz razlike između žena i muškaraca. Za sebe je rekla da ju je kroz život vodio citat Marka Twaina: “Za 20 godina od danas razočarat će te ono što nisi radio, a ne ono što jesi”. Nutricionistica i poduzetnica Diana Gluhak upoznala je okupljene s predrasudama u prehrani te je poručila:” Nemojte davati drugima za jelo, ono što ne biste dali sebi”. 

Ella Dvornik govorila je o svom životu izvan granica Lijepe naše. Odlazak u Kopenhagen označio je prijelomni dio njenog života, a 24. rođendan bio je odlučujući, smatra Ella, za njenu karijeru blogerice. Za kraj je ostala Meri Bauk, žena po činim se Facebook statusima izvodi monodrama “Ja sam dama…” (koja je izvedena na kraju događaja), a uskoro se planira izdati i istoimena knjiga. Ona ima puno kaotičnih, zanimljivih i “nefinih” priča, a za sebe kaže da je prije počela pisati nego govoriti.

Posebnost konferencije bio je livestream, kojeg su mogli pratiti svi/e. Ovime se osiguralo gledanje konferencije i izvan vrata HUB385, s obzirom da mnogo TED entuzijasta/ica nije stiglo kupiti ulaznicu na vrijeme. Također, prikazani su i govori s trodnevne TEDWomen konferencije o ženama i djevojkama koje su nositeljice promjena u današnjem svijetu, koja je održana u San Franciscu, od 26. do 28. listopada. Zagrebačku je konferenciju posjetilo oko 150 ljudi, te je na njoj premijerno najavljen veliki događaj TEDxZagreba, koji će se održati 15. svibnja u koncertnoj dvorani Lisinski.

Kuratorica TEDxZagrebWomen, Martina Naletilić poručila je: “Teško je opisati dojmove nakon ove predivne konferencije. Dok sam birala govornice i glazbeno-kulturni program bila sam svjesna kakve žene stoje preda mnom, ali sada kada sam ih vidjela u punom sjaju ne mogu opisati koliko sam ponosna jer sam ih imala prilike upoznati. One prkose predrasudama, ruše stereotipe i dokaz su da svatko može biti svoj/a vlastiti heroj/ina. Publika je zračila pozitivom i dodatno doprinijela onome što smo htjeli/e poručiti. Bez obzira na sve, u Hrvatskoj se može.”

Što zapravo znamo o HPV-u?

Većina nas zna ponešto o HPV-u. Prve su nam asocijacije rak, seks i cjepivo s upitnikom. Kako bismo otklonili barem neke od upitnika, donosimo kratak informativni tekst[1] o tipovima humanog papiloma virusa, njegovim posljedicama i mjerama prevencije.

Humani papiloma virus (HPV) je najčešća viralna infekcija reproduktivnog sustava kojom se većina seksualno aktivnih osoba zarazi tokom života, čak i po nekoliko puta. HPV se prenosi putem vaginalnog, analnog ili oralnog seksa sa zaraženom osobom, ali i genitalnim kontaktom bez penetracije.

Postoji preko 100 vrsta HPV virusa, od kojih mnoge ne izazivaju nikakve probleme te se organizam od njih spontano očisti unutar nekoliko mjeseci do dvije godine. Neki tipovi HPV-a, tzv. nisko-rizični, uzrokuju genitalne bradavice i druge zdravstvene probleme, uključujući cervikalne intraepitelne neoplazije prvog stupnja (CIN1), dok mali dio visoko-rizičnih tipova uzrokuje većinu zloćudnih novotvorina na vratu maternice, a prvi se znakovi često pojavljuju dugo nakon zaraze.

Većina žena i muškaraca virusom se zarazi kratko nakon što postanu seksualno aktivne/i, a zarazne su i osobe koje ne pokazuju nikakve simptome.

Najčešći zdravstveni problemi uzrokovani nisko-rizičnim tipom HPV virusa – primjerice tipovi 6 i 11 – uključuju genitalne bradavice i respiratorne papilomatoze (tumore u respiratornom sustavu). Genitalne bradavice su vrlo zarazne, a njihova je pojava vrlo česta i u žena i u muškaraca, no mogu biti lako dijagnosticirane pregledom genitalija.Iako su genitalne bradavice i respiratorne papilomatoze rijetko smrtonosne, mogu izazvati značajne zdravstvene probleme.

Oko 13 tipova HPV virusa mogu u organizmu ostati dugotrajno te u konačnici uzrokovati karcinom, a oko 70 posto pretkancerogenih lezija i karcinoma vrata maternice uzrokovani su dvama vrstama HPV virusa – 16 i 18. U žena sa zdravim imunološkim sustavom karcinom vrata maternice razvija se 15-20 godina nakon zaraze virusom, dok se u žena s oslabljenim imunološkim sustavom, primjerice zbog zaraze HIV virusom, može razviti unutar 5-10 godina. Pretkancerogene lezije razvijaju se u karcinom ukoliko se ne počnu na vrijeme liječiti.

Karcinom vrata maternice je najčešća bolest povezana s HPV virusom, a gotovo svi slučajevi karcinoma vrata maternice uzrokovani su upravo zarazom HPV-om. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, oko 270 tisuća žena umrlo je od karcinoma vrata maternice 2012. godine, od čega je do više od 85 posto smrti došlo u zemljama nižeg i srednjeg dohotka, budući da su karcinomi često dijagnosticirani u kasnijim stadijima zbog ograničenog pristupa testiranju. U razvijenim zemljama se pak pravovremenim otkrivanjem i liječenjem sprječava razvitak oko 80% slučajeva karcinoma raka vrata maternice. Upravo su zato važni redoviti pregledi, jer se pravovremeni reagiranjem mogu izbjeći značajne komplikacije.

Hrvatski zavod za javno zdravstvo navodi da, prema epidemiološkim podacima iz 2011. godine, incidencija raka vrata maternice u Hrvatskoj iznosi 14,5/100.000 žena, a iste je godine 111 žena, odnosno 4,9/100.000, umrlo od raka vrata maternice. Nadalje, u publikaciji iz 2014. godine navode da je stopa incidencijeabnormalnosti u stanicama (carcinomain situ) vrata maternice koje mogu napredovati do invazivnog raka najviša u žena u dobi između 25 i 29 godina.

Osim karcinoma vrata maternice, postoje sve brojniji dokazi o povezanosti HPV-a s karcinomima anusa, penisa, vagine i vulve.

Dijagnoza

Pojava genitalnih bradavica najčešće upućuje na zarazu HPV virusom, no tipovi virusa koji uzrokuju bradavice  (nisko-rizični) najčešće ne uzrokuju i karcinome.

Najčešći način otkrivanja pretkancerogenih promjena i karcinoma na vratu maternice je putem Papa-testa. Ukoliko su takve promjene otkrivene, provode se daljnji testovi koji pokazuju jesu li one uzrokovane zarazom HPV virusom, te kojom vrstom virusa. Također, ukoliko su rezultati Papa-testa abnormalni, stanice vrata maternice se dalje testiraju kako bi se otkrilo jesu li abnormalnosti uzrokovane HPV virusom, odnosno tipovima HPV virusa koji uzrokuju karcinom. Ako se na Papa-testom utvrdi pojava cervikalne intraepitelne neoplazije (CIN 1 – blaga displazija, CIN 2 – srednje izražena displazija i CIN 3 – teška displazija), provode se daljnje pretrage kako bi se odredio adekvatan način liječenja.

Kod muškaraca genitalne bradavice također ukazuju na zarazu HPV virusom. Trenutno ne postoje redovni testovi na zarazu visoko-rizičnim tipovima HPV virusa za muškarce, no potiče se redovito provođenje analnog Papa-testa za muškarce koji stupaju u seksualne odnose s muškarcima, kako bi se na vrijeme spriječilo potencijalno oboljenje od karcinoma anusa.

Prevencija

Kao mjere prevencije, zdravstvene organizacije predlažu promociju i edukaciju o sigurnim seksualnim praksama, koje uključuju korištenje kondoma, naglašavanje mladima da ne postanu seksualno aktivni u preranoj dobi, te upozorenja o konzumiranju duhanskih proizvoda za koje se vjeruje da predstavljaju faktor rizika za razvitak karcinoma. Nadalje, neki predlažu i cirkumizaciju muških osoba te seksualnu ekskluzivnost pri upuštanju u seksualne odnose bez kondoma.

Od 2006. godine, dostupna su i cjepiva protiv HPV virusa, a do sredine 2016. godine 65 država omogućava takvo cijepljenje.

Cjepivo protiv HPV-a

Trenutno su dostupne tri vrste cjepiva protiv HPV-a koja štite od tipova HPV-a 16 i 18, koji uzrokuju karcinom – Cervarix,Gardasil (koji se još naziva i Silgard) i Gardasil 9. Uz to, Gardasil i Gardasil 9 štite i od tipova 6 i 11 koji su najčešći uzročnici genitalnih bradavica, a Gardasil 9 štiti i od dodatnih pet tipova koji uzrokuju karcinome.

Ova se cjepiva primaju u tri doze kroz period od 6 mjeseci. Daju se osobama između 9 i 26 godina starosti, s time da su puno efektivnija u organizmima koji nisu prethodno bili zaraženi HPV virusom, pa se preporuča cijepljenje mladih ljudi koji još nisu stupili u seksualni odnos, najčešće djevojčicama starim 11 i 12 godina, te dječacima od 9. pa sve do 26. godine života.

Kontroverze

Prema riječima Shobhe S. Hrishnan, liječnice i autorice nagrađivane knjige The HPV VaccineControversy: Sex, Cancer, God andPolitics, otkada je američka Agencija za hranu i lijekove (FDA) 2006. godine odobrila HPV cjepivo, njegovo je uvođenje bilo upleteno u medicinsku, društvenu, kulturnu i političku kontroverzu. Internet je otada preplavljen svjedočanstvima mladih djevojaka i njihovih roditelja koji tvrde da je zdravlje djevojaka teško narušeno te njihova kvaliteta života drastično smanjena nakon cijepljenja Gardasilom.  Medicinska struka je i sama podijeljenog mišljenja, pa dok neki uporno pokušavaju smiriti javnost i uvjeriti ljude u sigurnost i uspješnost ovog cjepiva, drugi tvrde kako ono može biti štetno te kako se opravdava zbog velikog profita farmaceutske industrije. Debata se nastavlja i desetljeće nakon što su prva cjepiva odobrena, te je 2016. godine izbila velika kontroverza oko Gardasil cjepiva, posebice u Sjedinjenim Američkim Državama i Japanu.

HPV cjepivo u Hrvatskoj

Cjepivo protiv HPV-a stiglo je u Hrvatsku 2007. godine, kratko nakon što je izbačeno na svjetsko tržište, te se i hrvatska javnost i struka uključila u debatu o njegovoj efikasnosti odnosno štetnosti. Zamjenica ravnatelja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo dr.sc. Ivana Pavić Šimetin tvrdi kako se odaziv cijepljenju u Hrvatskoj bitno razlikuje u različitim dijelovima Hrvatske, pa je u posljednjih sedam godina odaziv u Gradu Zagrebu dosegao 14 posto, a u Primorsko-goranskoj županiji čak 50 posto. U nadi da će se u Hrvatskoj postići 80-postotni odaziv kao u nekim zapadnoeuropskim državama, Hrvatski zavod za javno zdravstvo nabavio je 14 tisuća doza cjepiva protiv HPV-a, te uputio građanima javni poziv na besplatno cijepljenje.Naime, do kraja 2016. godine besplatno se Silgardommogu cijepiti sve osobe između 9 i 25 godina starosti, dok će od školske godine 2017./2018. besplatno (ali ne i obavezno)biti samo za učenice/ke 8. razreda osnovne škole. Nadalje, do kraja 2016. godine cijepljenje Cervarixom je besplatno za sve osobe starije od 25 godina.

______________________________

*Cilj ovog članka nije propagirati niti odgovarati ljude od cijepljenja, te upitnike vezane uz dobit i štetu HPV cjepiva nećemo ovdje rješavati. Namjera je bila generalno informiranje o HPV-u te poticanje zainteresiranih na daljnje istraživanje.

‘Pripadnost bilo kojoj naciji me uopće ne zanima. Ja sam slobodna.’

Dragana Jurišić umjetnica je koja se u svom radu bavi fotografijom, filmom i instalacijom. Rođena je u Slavonskom Brodu.  Fotografijom se počela baviti 1991. godine nakon što je u ratnom Slavonskom Brodu, u požaru potpuno uništen stan njezine obitelji, a s njim i očeve fotografije. On je tada prestao fotografirati, a Dragana je – otkrivši moć fotografije nad sjećanjima – preuzela njegovu strast.

Draganinu umjetničku praksu karakterizira istraživanje pitanja spola, stereotipa te učinaka progonstva i raseljavanja na sjećanja i vlastiti identitet. Navedenim temama bavi se kroz riječku izložbu (Moje nepoznato), u Malom salonu, i zagrebačku (Moja neznana ja) u Galeriji Spot. Izložba u Rijeci bila je otvorena od 18. kolovoza do 4. rujna 2016., a u Zagrebu od 12. do 30. rujna 2016.

Za Libelu smo, uz svojevrsni vremenski odmak razgovarale o ovim, ali i nekim prethodnim izložbama u želji za dekonstrukcijom femininog identiteta – bilo kroz autobiografsku vizuru, ili kroz vizuru svoje tajanstvene tetke, Gordane Čavić, koja je 50-ih godina nestala iz Jugoslavije i živjela u Parizu pod raznim identitetima, ili kroz vizuru Nepoznate iz Seine – nepoznate mlade žene čije je tijelo pronađeno u rijeci Seini krajem 19. stoljeća. Njezina posmrtna ljepota inspirirala je umjetnike i pisce poput Anais Nina, Mana Raya i Alberta Camusa.

{slika}

U riječkom Malom salonu i zagrebačkoj galeriji Spot predstavili ste se s izložbom Moja neznana ja (My Own Unknown). U Malom salonu, pod kustostvom Sabine Salamon, izložba je razdijeljena u 5 poglavlja – od kojih se svako bavi određenim vidom femininih identiteta, pa tako i onog vlastitog. Kako ste u cjelinu uklopili 5 različitih priča, odnosno koja je poveznica?

Feminilni identitet je kompleksan. Htjela sam mu prići iz različitih uglova, jer neki linearan pristup ne bi vjerojatno uspio postaviti sva pitanja koja su meni bila bitna. Ideja oko 5 poglavlja je ta da se ona razvijaju paralelno, s tim da su neka od poglavlja već završena (100 Muza), dok neka kao Noli Timere Mnenosyne (lightboxes) i Bila je tako lijepa (foto-novela) su još radovi u nastajanju. Identitet je vječni rad u nastajanju, tako da ova izložba koja se mijenja sa svakom novom postavkom, pokušava imitirati taj proces. Poveznica je i to što su sva poglavlja o ženama i za žene.

{slika}

Posebno mi je intrigantan dio izložbe pod nazivom 100 muza u kojemu iz rodne vizure problematizirate položaj muza u umjetnosti kroz povijest, koje su nerijetko svedene na objekte, te su zaboravljene. Za razliku od drugih umjetnika, vi ste svojim ‘muzama’ dali glas, mogućnost kreiranja vlastite scenografije čime su postale aktivni agenti. Na koje je sve načine ovaj projekt sudionicama koje ste fotografirali bio osnažujuć?

Prvobitno pitanje sa 100 Muza je bilo kakva je priroda ženskog pogleda (gaze) i da li bi se u tom procesu fotografiranja aktova, žena umjetnica ponašala na sličan način kao muški umjetnik. Taj projekt je bio eksperiment. Nisam krenula s namjerom da svojim muzama dam mogućnost kreiranja vlastite scenografije, a pogotovo ne i moć da izaberu same svoju fotografiju. Kada sam fotografirala prvu volonterku shvatila sam koliko je taj odnos neravnopravan i koliko su subjekti mojih fotografija izloženi i ranjivi u situaciji gdje ih ja manipuliram kroz režiranje njihovih tijela. Stavila sam se u situaciju tih žena i pitala sam se kako bih se ja osjećala da se otvorim na taj način pred umjetnikom i na kraju procesa nemam nikakav input u tome koja će me fotografija  predstavljati u svijetu. To je rezultiralo s tim da sam odlučila postati fascilitator u ovom projektu i da dam ženama nazad moć nad vlastitim tijelom. Ne bih htjela previše dramatizirati, ali meni je taj projekt promijenio život, a i većina žena koje su sudjelovale su mi kasnije pisale kako im je to radikalno na bolje promijenilo odnos prema vlastitom tijelu.

Vaša riječka i zagrebačka izložba bave se uvelike represijom društva nad ženama – u 100 muza toj represiji se suprotstavljate fotografijama nagih žena bez uljepšavanja, photoshopiranja do estetskih ekscesa koji djevojkama i ženama nameću nerealne standarde ljepote, nemilosrdno promovirane u medijima i modnim časopisima. Koje ste još oblike represije ženskih tijela i identiteta pokušali dekonstruirati ovom izložbom?

Jedna od nuspojava fotografiranja nagih žena je da su se one u toj situaciji potpuno otvorile i pričale o traumatskim događajima iz svojih života. Linija koja je spojila sve te priče je bila opresija. I to ne samo ženskoga tijela nego opća društvena opresija nad ženama. Fizičko i mentalno nasilje, osramljivanje, opresija od strane institucija, itd.

Kada bih vas pitala jeste li feministkinja i/ili feministička umjetnica, što biste odgovorili? Što za vas predstavlja feminizam?

Željela bih živjeti dovoljno dugo da vidim pravu ravnopravnost između spolova. Još smo daleko od toga. Zanimljiva je činjenica da su matrijarhalna društva najmanje ratovala u povijesti ljudske civilizacije. Da, naravno da jesam feministkinja; smatram osobe koje kažu da nisu neobrazovanima, zapravo ne znaju što feminizam znači. Za one koji ne znaju — “Feminizam je radikalan pojam da su žene ljudska bića” (Cheris Kramarae).

{slika}

Biste li svoju umjetnost nazvali aktivističkom – s obzirom na vaš imperativ da umjetnost nije umjetnost ako nema namjeru? Koja je namjera vaše umjetnosti, vaše fotografije?

Možda jedna od bitnih posljedica odrastanja u ratu jest ta da sam jako rano shvatila koliko je život kratak i da bi idealno svi trebali ostaviti neki trag o svojemu postojanju, pridonijeti nekom općem znanju i napretku ljudske civilizacije. Neki to rade kroz znanost, neki kroz humanitarne pothvate, neki kroz umjetnost, većina kroz produžavanje ljudske rase s (ne)svjesnom nadom da će i u tim budućim generacijama postojati ljudi koji će pridonijeti tom kolektivnom znanju. Ja to pokušavam kroz umjetnost.

Vaš rad Jugoslavija: Izgubljena zemlja privukao je mnogo pozornosti u stranim i domaćim medijima. U članku Sean O’Hagana na britanskom Guardianu, We can never go home: an elegy for a lost Yugoslavia, uredništvo je moralo isključiti mogućnost komentiranja zbog mnoštva uvredljivih i mrziteljskih komentara od strane vaših bivših sunarodnjaka. O čemu govori navedeni rad i što mislite zašto danas spomen Jugoslavije kod ljudi izaziva toliko netrpeljivosti? Je li ta netrpeljivost razlog zbog kojega ovaj rad nikada nije prikazan u Hrvatskoj?

YU: The Lost Country je bio pokušaj da razmrsim konfliktne emocije i misli koje sam imala prema tome što se kod nas dogodilo u zadnjih 25 godina. Po nacionalnosti sam bila Jugoslavenka – majka mi je Srpkinja, otac Hrvat. Ta nacionalnost je izbrisana kroz svojesvrsni birokratski genocid – u tom radu htjela sam saznati što se dogodilo s milijun i pol ljudi koji su se identificirali kao Jugoslaveni. Gdje su nestali? Gdje je ta zemlja nestala i što ju je zamijenilo?

Možda jedan od razloga zašto je bilo toliko negativnih komentara na razne novinske članke koji su pisali o projektu YU: The Lost Country je moj stav prema nacionalizmu (bilo čijem) –smatram da je nacionalizam ideologija idiota, ignoramusa kojima je lakše pljuvati i vrijeđati nego razmišljati. Ovdje je bitno spomenuti da ni jedna osoba koja je pisala takve komentare nikada nije ni vidjela ni pročitala moju knjigu.

{slika}

Zašto ste kao tematsku potku za rad Jugoslavija: Izgubljena zemlja uzeli djelo feministkinje Rebecce West – Black Lamb and Grey Falcon – svojevrsni putopis autorice nastao na temelju njezina šestotjednog proputovanja Jugoslavijom?

Najbitniji razlog, uz činjenicu da je navedena knjiga literarno remek-djelo 20. stoljeća, je taj da mi je dalo mapu i raspored putovanja. Počela sam putovanje na isti dan kao i ona – 75 godina kasnije i pratila sam njezin put točno u sat. Ona je bila u Jugoslaviji tri puta (1936., 1937. i 1938.) – svaki put kroz period od 4 do 6 tjedana. Rebecca West se uvijek osjećala kao Druga – bila je iz stare, ali osiromašene obitelji, majka joj je bila Škotkinja, otac Irac – tako da ni po nacionalnom identitetu nije znala gdje pripada, bila je samohrana majka na početku 20. stoljeća, feministkinja od svoje 16-te godine – zbog toga nije nikada, kao većina zapadnih pisaca, pisala o Jugoslaviji i ljudima koje je tamo srela kao o Drugima, nego se s njima poistovjetila.

Kako se vaša potraga za vlastitim nacionalnim identitetom prisutna u spomenutom radu o izgubljenoj Jugoslaviji ogleda kada, primjerice, posjetite rodni Slavonski Brod iz kojega ste izbjegli s obitelji tijekom rata 1991. godine nakon što vam je stan uništen u požaru, ali i Hrvatsku uopće – recentno sve više zatrovanu nacionalističkim i desno-ekstremističkim idejama?

Mi nismo nikada izbjegli iz Slavonskog Broda. Hrvatsku sam napustila 1999., kada sam shvatila da je ono što smo dobili nakon skoro desetljeća ratova, stotina tisuća mrtvih i milijuna izbjeglih bilo nešto gdje nisam htjela potratiti svoju mladost.  Pri završetku YU: The Lost Country shvatila sam da me pripadnost bilo kojoj naciji više uopće ne zanima. To ostavljam onima kojima je lakše ponašati se po nametnutima šablonima. Ja sam slobodna.

I za kraj: u razgovoru za Novi list naveli ste da vam je jedna starija gospođa rekla kako u umjetnosti nema mnogo vagina jer ih se boje. Slažete li se s tom izjavom?

Mislim da je razlog zbog kojeg ih nema toliko u vizualnoj umjetnosti simptomatičan kod opresije ženske moći. Pogledajte samo ekstremni primjer ženske genitalne mutilacije ili krštenje djece od strane svećenika kako bi se ponovno rodila pred Bogom, jer je način na koji su se zapravo rodili za društvo prljav, griješan i sramotan. Socijalni mediji vaginu ne dozvoljavaju, ali dozvoljavaju pornografske fotografije u kojima su ženski spolni organi ili bradavice na neki način poništeni. Koju to poruku šaljemo mladim generacijama?