Pozivamo zainteresirane da se prijave na ovogodišnji obrazovni program Centra za ženske studije. Prijava se sastoji od životopisa i kraćeg obrazloženja interesa za program (do 1 kartice teksta). Uz osnovne podatke, molimo da u životopisu navedete i informacije o formalnom i neformalnom obrazovanju, studentskom, profesionalnom statusu/zanimanju, aktivističkom djelovanju te dosadašnje interese iz područja ženskih/rodnih i feminističkih teorija i praksi.
Program će se provoditi kroz predavanja podijeljena u 11 modula i trajat će od 10. veljače do 17. lipnja 2020. godine. Nastava će se održavati u Centru za ženske studije (Dolac 8, Zagreb) dva puta tjedno, ponedjeljkom i srijedom od 17.00 – 21.00 sati, uz eventualne promjene termina zbog praznika i dostupnosti predavača_ica. U programu će gostovati međunarodne predavačice_i te će pojedina predavanja biti na engleskom jeziku, po potrebi organizirana na alternativnim lokacijama.
Moduli:
Uvod u feminističku epistemologiju, terminologiju i ženske studije
Analitički fokusi feminističkih struja i pravaca
Historija feminizma – lokalno i regionalno u globalnom kontekstu
Reprodukcija, tijelo i režimi patrijarhata
Feministička kritika nasilja
Žene i socijalna država
Socioekonomski kontekst suvremenih feminističkih borbi
Lezbijski studiji
Queer studiji
Feministička optika kulturno-umjetničkih praksi
Feministička kritika nacionalne države i kapitalizma
Brošura s detaljnim opisom programa bit će uskoro dostupna.
Odabir ćemo učiniti na temelju pristiglih prijava i obavljenog razgovora sa svim kandidatkinjama_ima, nakon čega ćemo polaznice_ke obavijestiti o detaljima provedbe programa. Mogućnost redovitog pohađanja nastave jedan je od osnovnih kriterija odabira budućih polaznica i polaznika.
Participacija za jednosemestralni program iznosi 400 kuna, uz mogućnost volontiranja dijela iznosa.
Centar za ženske studije zadržava pravo na eventualne izmjene programa.
Voditeljica obrazovnog programa je Karolina Hrga.
Koordinatorica obrazovnog programa je Ivana Jandrić.
* Polaznice_i će imati mogućnost pohađanja dodatnog predavanja u sklopu modula Kreativni kritički laboratorij: Zašto feminizam? koji će se odvijati u travnju i svibnju u suradnji s Akademijom dramskih umjetnosti u Zagrebu. Cjelokupni program bit će dostupan uskoro.
U petak, 10. siječnja 2020. udruga Roda, Platforma za reproduktivnu pravdu i Koordinacija udruge u zdravstvu (KUZ) uputile su ministru zdravstva Milanu Kujundžiću pismo o iznimno velikom problemu nedostatka ginekoloških timova u Domu zdravlja Zadarske županije. Priopćenje izdano tim povodom u nastavku prenosimo u cijelosti:
“Taj problem nije prisutan samo u Zadarskoj županiji, već i u gradovima i županijama diljem Hrvatske”, upozorile su iz udruge Roda. “Trenutno, u Hrvatskoj nedostaje 61 ginekološki tim”, dodaje Platforma za reproduktivnu pravdu.
Trenutna situacija u Zadru je primjer kako se višegodišnje nekvalitetno upravljanje sustavom, neučinkovito dugoročno planiranje, neutemeljeno rezanje troškova, sve veći odlazak liječnika u privatne ordinacije, ali i u inozemstvo te koruptivne prakse lome na leđima najranjivijih pacijenata u sustavu – žena, posebice trudnica, rodilja i babinjača.
Do sada se problem nedostatka ginekoloških timova i ginekologa općenito u Hrvatskoj rješavao na različite neučinkovite, skupe i neodržive načine koji su narušavali kvalitetu i dostupnost skrbi. U petak je skupina zadarskih ginekologa poslala pismo ministru u kojemu su upozorili na niz problema, poput toga da na razini države HZZO podiže maksimalan broj pacijentica koje pojedini ginekolog može primiti – na broj koji je sad dosegao čak 9.000 pacijentica po odabranom ginekologu, dok ginekolozi uporno upozoravaju da bi taj broj trebao biti maksimalno 4.200 pacijentica po ginekologu.
U drugim slučajevima, pojedine bolnice i domovi zdravlja plaćaju troškove putovanja, dnevnice i naknadu ginekolozima iz drugih (često vrlo udaljenih) gradova kako bi na kraće vrijeme nadomjestili nedostatak ginekologa u njihovom gradu. Treće rješenje koje se trenutno koristi je privremena ili povremena preraspodjela ginekologa s jednog radilišta na drugo (primjerice, iz bolnice u dom zdravlja). “Te solucije su neodržive, skupe i narušavaju kvalitetu zdravstvene skrbi za žene”, ističu iz Rode. “Umjesto da se nazire rješenje, nazire se sve jasnije da će problem biti sve veći i rašireniji, osobito za žene iz dislociranih i manjih mjesta Hrvatske, a sve to usprkos činjenici da udruge, pa tako i Roda, upozoravaju na njega već dugi niz godina”.
Neka od rješenja koja predlažemo uključuju: ● Veća ulaganja u zdravstveni sustav, posebice u prevenciju, primarnu zdravstvenu zaštitu i optimizaciju sustava za pacijentice s invaliditetom, jer zdravlje svih mora biti jedan od prioriteta u proračunu; ● Potrebe i prava pacijenata moraju biti na prvom mjestu u sustavu, a mehanizmi za zaštitu prava pacijenata moraju se učinkovitije koristiti i ojačati kako bi sustav bolje odgovarao na prava i potrebe pacijenata; ● Task shifting, odnosno omogućavanje primaljama da pružaju skrb zdravim ženama, što može uključiti redovite godišnje preglede, uzimanje uzoraka za probire, savjetovanje o seksualnom zdravlju i kontracepciji; ● Redovito i temeljito revidiranje praksi, tako da se raspored pregleda i vrste pregleda usuglase s najboljim dostupnim dokazima o učinkovitosti, što bi rasteretilo ginekološke timove i uštedilo sredstva za zdravstveni sustav; ● Izravno poticanje djevojaka i žena, a posebno žena iz ranjivih skupina poput žena s invaliditetom, na odlazak na redovite preglede kod ginekologa, što bi olakšalo ranije otkrivanje mogućih bolesti i stanja i tako smanjilo troškove liječenja uz bolje ishode; ● Kontinuirane i učinkovite kampanje o seksualnom i reproduktivnom zdravlju za sve, ali osobito za mlade, koje bi osnažile preventivu.
Tek što smo podvukle crtu pod prošlogodišnje događaje po pitanju reproduktivnih prava, nasilja nad ženama i rodne ravnopravnosti, drugi je tjedan 2020. godine obilježila jedna sramotna presuda.
2016. godine policajka je na dužnosti doživjela spolno uznemiravanje. Vođa njezine grupe ju je, dok su bili sami u automobilu na jednom od nadzornih punktova, više puta neprimjereno dodirivao, upućivao joj lascivne komentare, postavljao neprimjerena pitanja. Događaj je prijavila neposrednom rukovoditelju te je podnesena kaznena prijava za spolno uznemiravanje. Općinski sud u Vukovaru presudio je da se radilo o spolnom uznemiravanju – iako je danas već umirovljeni optuženi policajac tvrdio da su samo razgovarali o obiteljskim problemima – ali počinitelj je prošao nekažnjeno. U presudi sutkinje Anice Filipović stoji da se uznemiravanje, naime, dogodilo samo jednom te je sud procijenio da nije kažnjivo.
Kazneni zakon definira spolno uznemiravanje kao “svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje”, no ne navodi koliko se puta opisano ponašanje mora ponoviti da bi se kvalificiralo kao kazneno djelo.
Nije ovo prva pljuska hrvatskog pravosuđa žrtvama nasilja. Prisjetimo li se slučajeva poput prošlogodišnjeg silovanja djevojčice i premlaćivanja djevojke u Zadru, te relativiziranja obiteljskog nasilja od strane ministrice, nije teško zaključiti da institucije Republike Hrvatske ne štite žrtve. Pitamo se koliko je ubojstava žena, silovanja i uznemiravanja potrebno da bi se žrtve nasilja čulo, da bi se njihovim pričama vjerovalo, da bi bile važne, čak i kada im se uznemiravanje ili nasilje dogodilo “samo jednom”.
Poruka je ovo da, čak i kada sve učiniš kako treba, kada dobiješ podršku kolega_ica i nadređenih, kad si dovoljno osnažena da doista i prijaviš ono što se istovremeno u tišini nekog ureda ili skladišta događa tisućama žena – nije dovoljno dobro. Poruka je ovo svim onim ženama koje samo koračić dijeli od te velike, hrabre odluke da prekinu šutnju, da se podići glas ne isplati i da će institucije koje bi ih trebale zaštititi – jer nasilje je nasilje, ma koliko se puta dogodilo – okrenuti glavu.
Žene su u Hrvatskoj doista drugotne. Krive smo ako doživimo nasilje (jer – što smo odjenule, kamo smo išle, koliko smo popile…?), krive smo ako ga ne prijave (želimo ostati s nasilnikom, same smo si krive, mogle smo otići…), krive smo i ako ga prijavimo (tako vam je to u braku…), a krive smo, čini se, i ako ne pričekamo da se ponovi, ne bismo li bile sigurne da smo dobro čule neprimjerene komentare šefa, prisiljene boraviti s njim u skučenom prostoru, usred ničega.
Ako se po jutru dan poznaje, bit će ovo još jedna godina zatiranja ženskih ljudskih prava i borbe za njihovo očuvanje. Krive i Drugotne, solidarno nastavljamo s borbom.
Kroz američku povijest, žene svih klasa, rasa, starosne dobi i društvenih položaja prekidale su svoje trudnoće, i prije nego što su se pojavili bilo kakvi zakoni o pobačaju i nakon što su zakoni 19. stoljeća ograničili pristup pobačaju. Naše nepoznavanje te povijesti, međutim, pomaže antipobačajnom pokretu dajući im moć da stvara opasne narative. Oni propagiraju mitove o prošlosti prema kojima su žene koje su tražile pobačaj bile očajne, jadne žrtve predatorskih pobornika pobačaja. Lažu tvrdeći da društvo odavno smatra fetuse ljudima s pravima. Netočno interpretiraju slučaj Roe v. Wade kao anomaliju, govoreći kako su se Amerikanci_ke oduvijek protivili liberalizaciji prakse pobačaja. No povijesni zapisi upućuju na potpuno drugačije zaključke.
U 17. i 18. stoljeću pobačaj je unutar općeg zakona bio dopušten prije primijećenih pokreta fetusa (tzv. “quickening”), što se obično događa oko šesnaestog tjedna trudnoće. U desetljećima nakon Američke revolucije stopa novorođenih konstantno je opadala budući da su parovi, iz brojnih razloga, htjeli kontrolirati broj djece u obitelji. U ranim fazama trudnoće pobačaj je bio uobičajen i općenito nije bio smatran nemoralnim ili ubojstvom. Uz dojenje, apstinenciju, metode ritma, vaginalno ispiranje i korištenja biljaka kao što su mirisna metvica i somina (za koje se vjerovalo da potiču menstruaciju), pobačaj je bio smatran dijelom onoga što danas zovemo “kontrolom rađanja”. Do 1820-ih, postupak, odnosno usluga pobačaja i kontracepcijska sredstva bili su oglašavani u novinama kodiranim jezikom. Općeniti pojmovi kao što je “uklanjanje” upućivali su da se radi o oglasima za kirurški ili inducirani pobačaj. Kada se radilo o fetusu, ukoliko je fraza “posebne nepravilnosti” bila isuviše nejasna, dodavali bi joj se izrazi kao što je “opstrukcija”.
Premda su u 19. stoljeću kontraceptivne i pobačajne prakse bile uglavnom neregulirane i često opasne, raširenost ovih oglasa ukazuje koliko su ženama bile nužne. Također, o planiranju obitelji se pisalo u dnevnicima i privatnim pismima, ali se govorilo i na javnim predavanjima i pisalo u traktatima, naravno, uz korištenje drugačijih riječi. No, razgovor o ovome bio je sveprisutan.
{slika}
Većina aktivistkinja za prava žena u 19. st. nije otvoreno zagovarala kontracepciju ili pobačaj kao dio nacionalne platforme. Znale su da bi to povećalo seksualni pristup muškaraca ženama dopuštajući im da izbjegnu odgovornost za ikakve posljedice. Umjesto toga su zagovarale “dobrovoljno majčinstvo”, pravo žene da odbije seksualne zahtjeve muža i pravo da ima djecu samo onda kada se osjeća spremnom. Reformatorice su znale da je pravo žena na tjelesni integritet, koje je čak iznad prava glasa, ključno za postizanje punih građanskih prava žena.
Međutim, od polovice 19. st. kreće snažan pohod na pobačaj. Nastojeći uvjeriti zakonodavce da kriminaliziraju pobačaj i kontrolu rađanja, liječnici_e su htjeli_e učvrstiti poziciju vlastite profesije.
U eri u kojoj je medicina u Americi bila prepuna “neregularnih” i needuciranih liječnika_ca, mnogi_e su vidjeli_e zagovaranje protiv pobačaja ključnim za poboljšanje javne percepcije liječnika_ca i njihovo samoetabliranje kao cijenjenih članova_ica društva.
Neki od njihovih argumenata bili su fokusirani na “prava nerođenih” što je bilo u sukobu s velikim dijelom javnog mnijenja tog vremena, ali i sa stajalištem Vrhovnog suda u Massachusettsu. U slučaju Dietrich v. Northampton ovaj je sud presudio da fetusi umrli prije mogućnosti da se odvoje od tijela majke nisu osobe. Osim toga, liječnike_ce je brinula prijetnja “rasnim samoubojstvom” ukoliko bijele žene nastave izbjegavati svoje “majčinske dužnosti”.
Čak je i Journal of the American Medical Association pisao kako “sredstva za sprječavanje začeća i praksu kriminalnog pobačaja Židovi i Katolici koriste daleko manje nego Protestanti”. Američki_e liječnici_e potpirivali_e su nativističke i anti-imigrantske strahove tvrdeći kako će “neznalice, protuhe i stranci” rađenjem više djece nadvladati dobre protestantske Amerikance i uništiti naciju.
Do početka 20. stoljeća, većina je američkih država uvela zakone koji su ograničavali dostupnost pobačaja ili kontracepcije. Comstockov zakon, usvojen 1873., klasificirao je informiranje i oglašavanje kontracepcije i pobačaja kao opscene i nemoralne, što je vrijedilo i kroz veći dio 20. stoljeća. Taj je zakon branio slanje “opscenih, vulgarnih, lascivnih ili nemoralnih” materijala poštom. To je značilo da je oglašavanje abortivnih sredstava, usluge pobačaja ili kontracepcijskih sredstava zabranjeno uz kaznu zatvora ili visoku novčanu kaznu.
Naravno, žene su i dalje tražile načine kako da kontroliraju svoj reproduktivni život. Informacije i sredstva kontrole reprodukcije postali su nedostupniji i bili su obavijeni tajnama i sramom, što je značilo veće rizike za žene koje su bile prisiljene potražiti nelegalne metode. Medicinski časopisi tog doba bilježe brojne slučajeve perforiranih i inficiranih maternica te užasne i često fatalne posljedice upotrebe kemijskih sredstava za ispiranje (irigatora) i injekcija.
Krajem 1920-ih, federalna agencija za djecu i obitelj Children’s Bureau, otkrila je da ilegalni pobačaji uzrokuju najmanje 11 posto slučajeva smrti majke. Do 1930-ih objavljeno je da se u SAD-u obavlja najmanje 681 tisuća pobačaja godišnje od kojih osam do deset tisuća rezultira smrću žene.
Odluka Vrhovnog suda u slučaju Roe v. Wade iz 1973. omogućila je ženama pobačaj pod određenim uvjetima. Odluka je glasila da tijekom prvog tromjesečja trudnoće određena država ne može zabraniti pobačaj, što je samo legaliziralo praksu koja se ionako cijelo vrijeme odvijala. U godinama nakon ove odluke, broj legalnih pobačaja se povećao na preko milijun postupaka godišnje. Stopa smrtnosti se značajno smanjila – sa sedamdeset u sto tisuća slučajeva na 1.3 – statistički je u SAD-u postalo sigurnije imati pobačaj nego proći kroz trudnoću i porođaj.
Znanstvenici_e su neumorno radili_e kako bi obznanili_e ovu dugu povijest i ukazali_e na njezinu pouku. Ipak, suvremenom politikom dominiraju povijesne laži, prodajući Amerikancima_kama povijest koja nikada nije postojala i na osnovu koje stvaraju moguću budućnost bez presedana. To je svijet u kojemu niti jedna žena nikada neće pokušati prekinuti svoju trudnoću. No, vrijedi promotriti izbliza povijesne činjenice, jer nam one iznova govore uvijek isto – bez obzira je li pobačaj bio legalan ili ne, i koliko ljudi misli da fetusi imaju prava, bez obzira na to što liječnici_e misle – bez obzira na sve – žene su uvijek prekidale trudnoću.
Lauren MacIvor Thompson povjesničarka je na Georgia State University, autorica knjige “Battle for Birth Control: Mary Dennett, Margaret Sanger and the Rivalry That Shaped a Movement”
Mohammed El Kurd mladi je palestinski pjesnik. Početkom ove godine objavio je album (recitacija) poezije Bellydancing On Wounds, u suradnji s palestinskom sviračicom uda i producenticom Clarissom Bitar. Jedna od šest pjesama na albumu zove se I zato plešemo, a za Libelu ju je prevela Ivana Perić.
I zato plešemo
Dom je u mom sjećanju zeleni, istrošeni kauč
i moja baba u svakoj pjesmi
svaki jasmin ubran pred oluju
svaka oluja pred suzavac
a suzavci zaliječeni jogurtom i lukom
otporom
ženama koje leleču i bubnjaju
na tavama i loncima
s prokletbio i hasbiyallah, alah je dovoljan.
Prokletnici operiraju tenkovima, ali mi smo ovladali kamenjem
(2008 – bombardiranje Gaze)
moj ritual gledanja televizije
ide od oplakivanja
do egipatskih trbušnih plesačica
pa plovim između mržnje i štovanja
skupljajući Darviševe razloge za život
“na ovoj zemlji još ima nečega što čini život vrijednim”
nekad sam mu vjerovao
nekad zadovoljno umakao kruh znajući da je dijete u Khan Yunisu bez kruha, u kršu krova što je bio dom.
Ako me pitaš otkud sam, odgovor neće biti jedna riječ.
Pripremi se, sjedni, ne diši, upregni se,
i ako ti je čuti o svijetu drugačijem od tvoga
nelagodno,
pa, idi,
napij se mora,
odsjeci si uši,
napuši još jedan balon, balon za balon, povećaj svoj mjehur od sapunice,
raznesi još jedan grad u ime straha.
I zato plešemo.
Otac mi je rekao: “Ljutnja je luksuz koji si ne možemo priuštiti”,
ostani staložen, miran, suzdržan – nasmij se kad te pitaju,
smij se dok govore, odgovaraj im, obrazuj ih.
I zato plešemo.
Jer ako prvi zucnem, opasan sam.
Vi otvarate usta,
vi podižete obrve,
vi upirete prstima.
I zato plešemo.
Ranjena stopala, ali ritam ne prestaje.
I zato plešemo.
Koliko god mi pridjeva okačili preko ramena
Ja definiram sebe.
I zato plešemo.
Jer ni moja poezija nije slobodna.
I možete li mi samo još reći,
zašto je za mene ljutnja – čak i ljutnja – luksuz?
Nakon što smo objavile zbivanja i borbe na polju prava žena u Hrvatskoj u 2019. godini, evo i kratkog pregleda na globalnoj razini. Kako je izgledala feministička borba diljem svijeta 2019. godine i oko kojih se ključnih problema vodila? Neke od borbi su dugotrajne i ne tako vidljive pa – uz napomenu da je teško obuhvatiti sve – donosimo kratki pregled raznolikih inicijativa, fenomena, (razvoja) događaja i pobjeda koje su obilježile ovu godinu. U 2020. će nam svakako trebati inspiracija i podsjetnik na to da se vrijedi boriti.
‘Vučji čopor’ konačno osuđen za silovanje
Jedna od većih borbi protiv nasilja prema ženama vodila se zadnjih nekoliko godina u Španjolskoj, potaknuta silovanjem u Pamploni 2016. godine, kad je skupina muškaraca koja se sama nazvala la manada (vučji čopor) grupno silovala 18-godišnju djevojku. 2018. godine donesena je sramotna presuda prema kojoj su muškarci osuđeni za blaže kazneno djelo, tj. seksualno zlostavljanje umjesto silovanje. Presuda je rezultirala masovnim feminističkim prosvjedima i osvještavanjem problema priznanja kaznenog djela silovanja samo u slučaju primjene sile u Španjolskoj. I za ovogodišnji Međunarodni dan žena organizirane su velike demonstracije na kojima se uzvikivalo Tranquila hermana, aquí esta tu manada (Ne brini, sestro, mi smo tvoj vučji čopor). U srpnju 2019. godine Vrhovni sud u Madridu poništio je presudu s prethodnog suđenja i osudio petoricu muškaraca za silovanje (umjesto za seksualno zlostavljanje) te im povisio kazne s devet na petnaest godina zatvora.
Štrajk učiteljica i nastavnica u SAD-u
Postotak žena zaposlenih u obrazovnom sektoru (učiteljice i nastavnice) u saveznim državama SAD-a varira između 75 i 80 posto. Veliki štrajk započeo je još početkom 2018. godine u Zapadnoj Virginiji, a proširio se i na druge savezne države. Štrajkašice i štrajkaši tražili su veća ulaganja u sustav javnog školstva, veće plaće i bolje uvjete rada. 2019. godine borba za radnička prava u sektoru obrazovanja nastavila se – u Chicagu je krajem listopada završio štrajk koji je trajao 11 dana i bio jedan od najduljih u Chicagu posljednjih desetljeća. Štrajkom su se radnice i radnici izborile za ulaganje u smanjenje broja učenika_ca po razredu i povećanje plaće tijekom sljedećih pet godina, a obećane su plaće za stotine novih knjižničara_ki, socijalnih radnica_ka i zdravstvenih radnika_ca.
Ženski štrajkovi – feminizam za 99 posto
“… nadu pronalazimo u internacionalnim feminističkim i ženskim štrajkovima iz 2017. i 2018. godine. Upravo su ti štrajkovi, kao i sve koordiniraniji pokreti koji se oko njih razvijaju, u početku inspirirali – a danas utjelovljuju – feminizam za 99 posto”, stoji na početku manifesta “Feminizam za 99%”, koji su napisale Cinzia Arruzza, Tithi Bhattacharya i Nancy Fraser, a objavljen je 2019. godine. Najprije se štrajkalo u Poljskoj protiv zabrane pobačaja, zatim u Argentini, Španjolskoj i drugim zemljama. 2018. godine u Španjolskoj je 5,3 milijuna žena bilo u 24-satnom štrajku povodom Dana žena, koji je podrazumijevao prestanak plaćenog rada, neplaćenog kućanskog rada i kupovine. Stotine tisuća izašle su na ulicu pod sloganom “Ako mi stanemo, staje svijet“. Slično se ponovilo i ove godine, a ženski štrajk postaje sve raširenija metoda protesta.
Čileanski performans – nova feministička himna
Fenomen koji se ove godine proširio rapidnom brzinom i bio prihvaćen od feministkinja diljem svijeta je performans “Silovatelj na tvom putu”, prvi put izveden u Čileu tijekom demonstracija na Međunarodni dan borbe protiv nasilja prema ženama u studenom. Od tada je izveden više puta u Čileu, Francuskoj, Španjolskoj, Indiji, Kolumbiji…
“Patrijarhat je sudac
Koji nas osudi čim se rodimo,
A naša kazna je nasilje koje vidite.
To je femicid!
To je nekažnjeni silovatelj!
To je naše nestajanje!
To je silovanje!
I to nije moja greška,
Niti gdje sam bila i što sam obukla!
Silovatelj si ti!
To su policajci!
To su suci!
To je država!
To je predsjednik!
Opresivna država je muški silovatelj!
Silovatelj si ti!”,
stihovi su u prijevodu Platforme za reproduktivnu pravdu.
Pravda za Mariju Lukić
Marija Lukić prijavila je seksualno zlostavljanje od strane svog šefa, gradonačelnika male općine Brus u Srbiji, još u ožujku 2018. godine, a poslije su se javile i druge žene i članovi njihovih obitelji. Suđenje je počelo u veljači 2019. godine, a od tad je odgođeno nekoliko ročišta. Ispred suda, ali i u drugim gradovima, organiziraju se skupovi podrške Mariji Lukić i svim žrtva seksualnog nasilja. “Marija je sve vreme izložena pritiscima da odustane, optužbama da politizuje slučaj, objavljivanju ličnih podataka iz zdravstvenog kartona, porukama ‘upozorenja’ koje su pretnje, širenju neistina, uključujući distribuciju fotografija lascivnog sadržaja sa njenim likom. Ali Marija ne odustaje – i to je problem. Ona je postala simbol ženskog otpora, ali i otpora (svakoj) bahatoj vlasti, zbog čega je organizovana podrška pod sloganom ‘Pravda za Mariju Lukić i žene iz Brusa'”, izjavila je za Libelu u lipnju psihologinja i programska koordinatorica Autonomnog ženskog centra u Beogradu Tanja Ignjatović.
#NebudemeTicho! – Borba za pravo na pobačaj u Slovačkoj
Diljem svijeta trajala je borba za pravo na pobačaj i u 2019. godini. U Europi slavimo jedan uspjeh i to u Slovačkoj u kojoj su feministkinje zatražile međunarodnu podršku kad se na dnevnom redu našao prijedlog vrlo restriktivnog zakona o pobačaju. Slovački parlament krajem godine raspravljao je o zakonu prema kojem bi žene koje žele pobaciti morale prolaziti kroz obvezno ultrazvučno skeniranje. Morale bi pogledati ultrazvučnu sliku embrija i, ako je to tehnički moguće, poslušati “otkucaje srca embrija ili fetusa”. Aktivistkinje iz drugih zemalja, pa i Hrvatske, supotpisale su pismo slovačkih suborkinja te se fotografirale u znak podrške s natpisom #NebudemeTicho! Naposljetku je, početkom prosinca, prijedlog zakona odbijen u slovačkom parlamentu.
Glitter revolucija u Meksiku
Prema podacima Amnesty Internationala Meksiko ima najvišu stopu femicida među zemljama Latinske Amerike. Između 9 i 10 žena biva ubijeno svakog dana, a brojke su u stalnom porastu. Žene u Meksiku izašle su na ulice protiv nasilja prema ženama u velikom broju 2016. godine, a masovni prosvjedi ponovili su se i 2019. godine. Pokret je nazvan Glitter revolucijom zbog događaja na prvom prosvjedu u kolovozu kad su prosvjednice ministra sigurnosti Mexico Cityja posule ružičastim šljokicama. Povod za prvi prosvjed bilo je silovanje tinejdžerice od strane četiri policajca početkom kolovoza. Prosvjedi su se nastavili i tisuće žena izašlo je na ulice i povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama i sve većih stopa femicida i silovanja u Meksiku. Maskirane prosvjednice sukobile su se s policijom, postavljale barikade, zapalile vatru i grafitirale poruke poput “Koliko žena još treba umrijeti?” na spomenicima. Policija je na prosvjede odgovorila bacajući suzavac na sudionice.
Borba za radnička prava radnica u kućanstvu
Još jedna dugotrajna borba za radnička prava žena trajala je i u 2019. godini u različitim državama i kontekstima. Radi se o borbi za dostojanstvo i slobodu radnica u domaćinstvu i kućnih pomoćnica. U Belgiji u studenom sindikati su organizirali prosvjede kojima su se tražile veće plaće u sektoru, uključujući veće plaće za čistačice i radnice koje peglaju odjeću. U Libanonu je nastavila s radom inicijativa Ovo je Libanon – “projekt udruživanja radnika koji vodi koalicija bivših radnika i radnica te aktivista i aktivistkinja, koji zahtijevaju zaštitu radnika/ca i zaustavljanje radne eksploatacije i zlostavljanja, s ciljem učinkovitog okončanja suvremenog ropstva u Libanonu”. Inicijativi se obraćaju zlostavljani migrantski radnici i radnice, uključujući i kućne pomoćnice, koji traže izlaz iz nasilja koje trpe od strane poslodavaca.
RiseUp4Rojava
RiseUp4Rojava je internacionalna kampanja i platforma pokrenuta u svibnju 2019. godine s namjerom uspostave mreže solidarnosti s revolucijom u Rojavi. Kad je početkom listopada odluka SAD-a o prekidu podrške Sirijskim demokratskim snagama otvorila vrata turskoj invaziji na području Sjeverne Sirije, RiseUp4Rojava radila je na pripremi sela i gradova diljem Rojave na artiljerijske i bombaške napade. Volonterka kampanje Dani Ellis za Libelu je tad rekla: “Žene su od početka revolucije imale centralnu ulogu u organizaciji. Kongra Star proteklih je godina bio pokretačka sila u civilnom području, dok je u oružanom to naravno bio YPJ. Žene iz tih organizacija čak posjećuju obitelji, razgovaraju s njezinim muškim članovima, očevima, ujacima, kako bi educirale o tome da žene ne smiju biti ograničene samo na ulogu kućanica te pripomogle razbijanju patrijarhalne strukture obitelji. To je bilo i ostalo esencijalno. Neke od žena koje su sada u YPJ-u prije samo godinu dana bile su ‘strojevi za rađanje’ pod ISIS-om, Žene i sada moraju biti u središtu donošenja odluka kako bi osigurale plodno tlo na kojem slobodno društvo može rasti. Jineologija uči da društvo neće biti slobodno dok sve žene ne budu slobodne”, kazala je.
#KuToo pokret u Japanu
Glumica i spisateljica Yumi Ishikawa dobila je potporu tisuća japanskih žena za #KuToo pokret koji želi zaustaviti poslodavce da zahtijevaju od žena da nose visoke potpetice na posao. Sam naziv pokreta dolazi iz spoja dviju japanskih riječi ‘kutsu’ što znači cipela te ‘kutsuu’ što znači bol. Tisuće žena diljem Japana pridružilo se ovog ljeta #KuToo pokretu te su potpisale online peticiju zahtijevajući od Vlade da zabrani kompanijama pravo da traže zaposlenice da nose visoke potpetice na posao. Osim peticije, Ishikawa je najavila da se želi više usmjeriti na ‘lookisam’, odnosno da će nastaviti borbu protiv diskriminacije utemeljene na vanjskom izgledu, posebice kad se radi o uskoj socijalnoj definiciji privlačnosti.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
