sdadmin, Author at Libela - Page 469 of 1806

Rezultat Hasanbegovićeve čistke: od 1. listopada 280 novinarka i novinara bez honorara i plaća

Posted on October 3, 2016 by sdadmin

Završetkom programa bespovratnih potpora neprofitnim medijima Ministarstva kulture, koji je u posljednje tri godine osnažio treći medijski sektor, 280 novinara i novinarki sa zadnjim danom rujna ostalo je bez prihoda za život, priopćilo je u subotu Hrvatsko novinarsko društvo (HND), koje od budućeg ministra ili ministrice očekuje hitno rješenje za ‘goruće probleme na medijskom polju’.

Budućnost 20 neprofitna medija, u kojima je radilo 30 stalno zaposlenih novinara/ki i 250 vanjskih suradnika/ca, neizvjesna je, a to je, kaže se u priopćenju, rezultat političkog djelovanja ministra kulture na odlasku Zlatka Hasanbegovića.

On je, navodi HND, u siječnju ove godine ukinuo program sufinanciranja neprofitnih medija, raspustio stručno povjerenstvo koje je te potpore dodjeljivalo te stopirao program potpore medijima zajednice za koji je Ministarstvo u prošlom mandatu osiguralo 30,6 milijuna kuna iz Europskog socijalnog fonda. Tako su Hasanbegovićevim ‘radom’ prekinuti programi koji su barem djelomično zaustavljali trend odlazaka profesionalnih novinara i novinarki na burzu, kao i potpunog društvenog i materijalnog urušavanja profesije, ističe HND.

Neprofitni mediji nisu bili financirani iz proračuna

Usprkos raširenih tvrdnji kako se na te portale trošio novac poreznih obveznika/ca, treba naglasiti kako je rad neprofitnih medija sufinanciran sa nešto manje od tri milijuna kuna od prihoda igara na sreću Hrvatske lutrije, dakle, pojašnjava HND, ne iz proračunskog novca.

Ta skromna sredstva bila su dostatna da pojedini portali zaposle prosječno po jednog novinara ili novinarku za neto plaću od oko 4.000 kuna, a honorari vanjskih suradnika/ca nerijetko su dosezali tek par stotina kuna mjesečno.

Ističe da važnost neprofitnih medija leži u obradi društveno važnih tema za koje komercijalni mediji rijetko pokazuju interes. Navodi da se za dosadašnji model financiranja neprofitnih medija zainteresirala Europska federacija novinara i druge novinarske organizacije, čija je zajednička delegacija nedavno boravila u Hrvatskoj, pohvalivši ga kao “jednu od rijetkih pozitivnih stvari na novinarsko-medijskoj sceni u nas”.

“Način na koji je Zlatko Hasanbegović vodio Ministarstvo kulture, posebno kada je riječ o medijima, smatramo ozbiljnim ugrožavanjem demokracije i pluralizma. Učinjen je golem korak unatrag kada je riječ o slobodi medija i pravu na slobodu izražavanja, dok je istodobno ohrabren revizionizam, čime su protudemokratske i totalitarne ideje dobile pravo građanstva. Izborom Hasanbegovića za ministra teško je narušen ugled Republike Hrvatske u međunarodnim krugovima”, ocjenjuje HND.

Novi ministar treba u što kraćem roku popraviti štetu i riješiti goruće probleme

Hrvatsko novinarsko društvo od budućeg mandatara očekuje da ‘ozbiljno povede računa’ o osobi koja će voditi ti ministarstvo ‘kako bi se u što kraćem roku sanirala šteta koju je svojim djelovanjem počinio’ odlazeći ministar.

“Kako u medijskom, tako i ukupnom kulturnom prostoru, s kojim je sustavno odbijao bilo kakvu komunikaciju, a pogotovo suradnju, a u svoj resor pripuštao tek svoje svjetonazorske istomišljenike kojima je isključivost i netolerancija prema drugima i drugačijima glavna odrednica djelovanja”, ocjenjuje HND.

Od novog ministra, ili ministrice, traži da hitno riješi goruće probleme na medijskom polju te da s HND-om, kao strukovnom novinarskom udrugom, te predstavnicima/ama medija što prije otvori dijalog radi donošenja medijske strategije u skladu s najboljim demokratskim praksama, koja treba sadržavati i rješenje za sustavno financiranje trećeg medijskog sektora, kaže se u priopćenju koje je potpisao predsjednik HND-a Saša Leković.

Mala izlaznost na referendumu u Mađarskoj, nužne izmjene ustava da se priznaju rezultati

Posted on October 3, 2016 by sdadmin

Gotovo svi/e građani/ke koji/e su u nedjelju izašli/e na referendum odbili/e su migrantske kvote EU-a, ali izlaznost je bila daleko ispod potrebnih 50 posto kako bi rezultati bili valjani.

Naime, na referendum je izašlo oko 40 posto od 8.26 milijuna građana/ki s pravom glasa, a prema prvim rezultatima njih 98.3 posto koji/e su glasovali/e bili/e su protiv kvota.

To znači da je 3.249 milijuna građana i građanki Mađarsle odbilo migrantske kvote EU, dok je 2004. godine na referendumu oko pristupanja Mađarske EU ‘za’ glasovalo njih 3.056 milijuna.

“Trinaest godina nakon što je velika većina Mađara glasala na referendumu da se Mađarska priključi EU-u, danas su se Mađari ponovno očitovali o europskom pitanju. “Postigli smo izniman rezultat, jer smo nadmašili rezultat referenduma o priključenju”, rekao je Orban na konferenciji za novinare.

Orban je rekao da će podnijeti ustavni amandman kako bi ozakonio rezultate referenduma, premda on nije valjan jer je odziv glasača/ica bio ispod minimalnog praga od 50 posto, te kako će čelnici EU-a morati uzeti u obzir rezultate glasovanja.

Konačni rezultati referenduma bit će poznati kasnije tijekom tjedna.

Na referendumu se odgovaralo na pitanje želi li Mađarska dopustiti da Europska unija odlučuje o naseljavanju nemađarskih građana i građanki u tu zemlju bez odobrenja mađarskog parlamenta.

Više od polovice žena strahuje da će im rod naštetiti karijeri

Posted on October 3, 2016 by sdadmin

Studija je pokazala kako više od polovice studentica vjeruje kako ih spol može ograničiti u karijeri.

Kako njihov spol ne utječe na njihove plaće i napredak u karijeri uvjereno je samo 42 posto žena, za razliku od 70 posto muškaraca koji vjeruju u isto prema prvoj nacionalnoj Think Future studiji KPMG-a i Kluba 30%, skupini izvršnih direktora koji se zalažu za bolju ravnotežu spolova kroz dobrovoljne akcije.

Studiju je pokrenula Helena Eccles, studentica preddiplomskog studija na Sveučilištu Cambridge u studenom prošle godine. U studiji je anketirano više od dvadeset tisuća studenata/ica s 21 sveučilišta.

Studijom je utvrđeno da je više od 70 posto mladih žena uvjereno u svoje sposobnosti, ali dvoje kako ih tradicionalne vrijednosti ograničavaju u napretku karijere.

{slika}

Rezultati, također, osvjetljavaju problem “rodnog” sektora koji nastavlja ograničavati kandidatkinje u određenim granama industrije. Gotovo polovica studentica osjeća kako će ugled sektora za ravnopravnost spolova utjecati na njihovu odluku o njihovom budućem zanimanju, dok samo 27 posto studenata razmišlja o ravnopravnosti spolova kao uvjetom rada u određenoj grani industrije.

Prema istraživanju Brende Trenowden, predsjednice Kluba 30%, financijske usluge su bile četvrti najpopularniji izbor zanimanja za muškarce, a tek dvanaesti izbor za žene.

Melanie Richards, potpredsjednica KPMG-a iz Velike Britanije i članica Upravnog odbora Kluba 30%, izrazila je brigu činjenicom kako su žene znatno manje optimistične o njihovim budućim izgledima za gradnju karijere od muškaraca. “Kao poslovna liderica smatram kako moramo staviti prioritet na aktivniju ulogu promicanja ravnopravnosti, razbiti mitove i stvoriti imidž koja će privući najbolje kandidate, bez obzira na spol. U okviru naše firme, želimo promovirati rodnu jednakost i privući ženske kandidatkinje”, izjavila je Richards.

“Znamo da bolja komercijalna izvedba dolazi od inovacija koje se događaju između različitih ljudi i želimo zaposliti kandidate iz šireg raspona njihovih pozadina i disciplina. Raznolika radna snaga nam daje bolji uvid u stavove klijenata i pruža nam nove izazove”, dodala je.

Pronalazak posla u kojem uživaju, slobodno vrijeme za obitelj i prijatelje te intelektualno ispunjenje – prioriteti su i studenticama i studentima, navodi se u studiji.

Još jedna nedavno objavljena studija Komisije za jednakost i ljudska prava (EHRC) pokazala je kako napredak u postizanju cilja od 25 posto žena u upravnim odborima firma je tek – iluzija. Tri od pet firma u FTSE 350 ne ispunjavaju ciljeve, a manje od polovice firmi su povećale zastupljenost žena u upravnim odborima tijekom posljednjih nekoliko godina.

Prevela i prilagodila Martina Raos

Ovo je 8 najčešćih mitova o pobačaju

Posted on October 3, 2016 by sdadmin

Članice feminističkog kolektiva fAKTIV u srijedu su performansom pred Zagrebačkom katedralom poručile Katoličkoj crkvi da prestane zadirati u sekularni prostor te aktivno raditi na ugrožavanju seksualnih i reproduktivnih prava žena. Povodom Globalnog dana akcije za siguran i legalan pobačaj razbile su 8 tanjura s 8 najčešćih mitova koje Crkva i njene pomoćne udruge šire javnim prostorom. Osim doslovnog razbijanja tanjura s mitovima, fAKTIV-ke su iznijele i argumentaciju za svaki razbijeni mit:

1. Pobačaj je dostupan svima u Hrvatskoj – MIT

{slika}

U Hrvatskoj je na snazi Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece koji definira pobačaj kao medicinski zahvat koji se vrši na zahtjev trudne žene te jamči ženama pristup ovoj vrsti liječničke usluge pod uvjetima propisanim samim zakonom. Više istraživanja provedenih zadnjih godina pokazalo je kako se pobačaj na zahtjev ne vrši u svim bolnicama u okviru državnog sustava zdravstvene zaštite koje imaju organiziranu jedinicu za ginekologiju i porodiljstvo, najčešće se opravdavajući prizivom savjesti liječnica/ka. Ukoliko bolnica nije sposobna osigurati ženama pristup pobačaju na zahtjev, propisi uređuju kako je Ministarstvo zdravlja zaduženo omogućiti dostupnost ove zdravstvene usluge u određenoj ustanovi. Kao posljedica izražene autonomije lokalnih bolnica koje ne žele vršiti pobačaj na zahtjev i nepostojanja odgovornog mehanizma Ministarstva zdravlja koji bi vršio kontrolu dostupnosti pobačaja u državnom sustavu zdravstvene zaštite, javljaju se izražene regionalne razlike. Tako su žene iz manjih sredina ili ruralnih krajeva prisiljene vršiti pobačaj u udaljenijim gradovima, najčešće urbanim sredinama. Od bolnice od bolnice razlikuju se i cijene zahvata.

Prema istraživanju iz 2014. godine , prosječna cijena pobačaja iznosila je 1.840 kuna, najniža cijena zabilježena je za OB Slavonski Brod (860 kuna), a najviše za OB Dubrovnik (3000 kuna). Od kirurškog pobačaja jeftiniji je medikamentozni pobačaj, ali se trenutačno izvodi samo u KBC Rijeka. Previsoka cijena drugi je čimbenik koji znatno ograničava dostupnost pobačaja ženama. Siromašne i/ili nezaposlene žene, one iz ekonomski nerazvijenih krajeva, kao i druge koje se nose s otežanim financijskim i životnim uvjetima, teško će ili nikako namaknuti sredstva za zahvat i dodatne izdatke poput troška prijevoza do najbliže bolnice koja vrši pobačaj na zahvat. Sve učestaliji priziv savjesti, socijalna neosjetljivost i autonomija bolnica pri određivanju cijena pobačaja te status quo Ministarstva zdravlja izravno utječu na dostupnost pobačaja svim ženama u Hrvatskoj.

2. Žena koja je pobacila više ne može zatrudnjeti – MIT

{slika}

Ovo je nažalost vrlo rasprostranjen mit čija je svrha izazivanje straha kod žena, a današnja retorika kampanje protiv pobačaja fokusira na to kako je zdravstveno opasan. Radi se o klasičnoj proizvodnji straha koja ima za posljedicu uvjerenje kako je sâm postupak pobačaja iznimno riskantan, iako stručne studije potvrđuju da je legalni pobačaj sigurniji od nekih uobičajenih medicinskih postupaka (primjerice, od operacije umnjaka). Novija istraživanja (poput prošlogodišnjeg opsežnog istraživanja Medicinskog Centra u Tel Avivu koje je uključilo 13 tisuća žena) ukazuju kako ne postoji niti jedna razlika u komplikacijama kod začeća kod žena koje su prethodno imale abortus i onih koje nisu. Stručnjaci/kinje za reproduktivno zdravlje, istraživači/ce i ginekolozi/ginje u praksi jasno tvrde kako se žene koje se odluče na abortus ne bi trebale zabrinjavati za svoje reproduktivno zdravlje i mogućnost začeća zbog ovog medicinskog zahvata. Svaka žena, osim prava na vlastite odluke o svom tijelu i reproduktivnom zdravlju, ima pravo i na stručnu, informiranu, znanstveno i praktično utemeljenu potpunu zdravstvenu skrb umjesto na opasna i lažna zastrašivanja posljedicama pobačaja kakva nude” navodne “klinike za pobačaje”.

3. Pobačaj izaziva psihičke poteškoće – MIT

{slika}

Većina žena nakon samog postupka ima najnormalnije pomiješane osjećaje koji su uglavnom kondicionirani i uzrokovani stigmom i negativnom društvenom percepcijom, kao i mitovima i zastrašivanjima koji prate ovaj medicinski postupak. No, recentna istraživanja (npr. Instituta Guttmacher) nedvojbeno pokazuju da velika većina žena (95 posto) neće zažaliti zbog svoje odluke, te da naposljetku smatraju kako je odluka na pobačaj bila ispravna. Nema dokaza da žene koje su odlučile prekinuti neplaniranu trudnoću više pate od mentalnih poteškoća od žena koje iznesu neplaniranu trudnoću.

Američko udruženje psihologa (APA) u svom izvještaju ističe kako neplanirane trudnoće uzrokuju emocionalni stres, te da nema dokaza da prekid neplanirane trudnoće uzrokuje veći stres od prvobitnog. Negativni osjećaji nakon pobačaja nisu isto što i uvjerenje kako pobačaj nije bio dobra odluka, a jedan od najznačajnijih faktora koji utječe na kvalitetu mentalnog zdravlja je odgovorno donošenje odluka – što odluka žene o prekidu ili iznošenju neplanirane trudnoće jest.

4. Pobačaj je ubojstvo djeteta – MIT

{slika}

Temeljno ljudsko pravo žene je da odlučuje o broju, razmaku i vremenu rađanja ili ne rađanja. Opredjeljenje za pobačaj nije ubojstvo jer se plod ne može razvijati u potpunoj neovisnosti o ženinom organizmu. Opredjeljenje za pobačaj je odluka o neiznošenju neželjenog ploda u svom tijelu, odluka o nepreuzimanju materinstva (ili odluka o ne-trudnoći) u datim okolnostima i u konkretnom času. Pobačaj je legalan medicinski zahvat i nije ubojstvo, a najmanje je ubojstvo djeteta s obzirom na to da fetus jednostavno nije dijete. Zabrana pobačaja je čin prisile nad ženom koji dokida njenu slobodu samostalnog odlučivanja i pravo na vlastito tijelo i reprodukciju. Žene imaju pravo odluke na izbor bez uplitanja “treće osobe”.

5. Zabranom pobačaja štitimo život – MIT

{slika}

Iako inicijative koje se zalažu za zabranu pobačaja naglašavaju kako je njihov primaran cilj zaštititi život, istovremeno pokazuju nezainteresiranost i djeluju nauštrb žene, njezinih reproduktivnih prava, zdravlja i života. Teža dostupnost legalnog pobačaja, a naročito njegova zabrana vode do sve većeg broja ilegalnih i nesigurnih pobačaja koji mogu imati teške posljedice po ženino zdravlje ili uzrokovati njezinu smrt. Osuđivanje žena koje su pobacile ili se raspituju o mogućnostima pobačaja utječe na psihičko zdravlje žene. Manipulacija informacijama i iznošenje lažnih podataka kojima se služe različite inicijative utječu na mogućnosti kvalitetnog i pravovremenog informiranja o pobačaju te otežavaju ženinu slobodu odlučivanja. Žena ima pravo na autonomiju nad svojim tijelom i samostalno donošenje odluke o pobačaju. Teret trudnoće i prisilan porod, odnosno podređivanje ženskog tijela u korist razvoja potencijalnog ljudskog života imaju dugotrajne posljedice na fizičko i psihičko zdravlje žene. Posljedice zabrane pobačaja i nametanja materinstva ne manifestiraju se samo kroz ugrožavanje ženinog zdravlja, već i kroz narušavanje njezinih životnih planova i perspektive te socioekonomskih uvjeta i kvalitete života.

6. Uvođenjem spolnog odgoja povećat će se broj pobačaja – MIT

{slika}

Brojnim istraživanjima pokazalo se da se upravo uvođenjem kvalitetnog spolnog odgoja stopa spolno prenosivih bolesti, neželjenih trudnoća i pobačaja smanjila. U SAD- u se primjerice u većini škola promiče zdravstveni odgoj temeljen samo na apstinenciji, dok se u europskim razvijenim zemljama o tome daleko otvorenije govori. Statistike pokazuju da je broj pobačaja veći u SAD-u nego europskim zemljama. Nadalje, kada se usporede države SAD-a koje u školama promiču isključivo apstinenciju sa državama u kojima škole imaju kvalitetniji zdravstveni odgoj vidimo iste podatke – i maloljetnička trudnoća i broj pobačaja veći je u državama bez zdravstvenog odgoja, odnosno s nekvalitetnom verzijom istog. Što se više promovira apstinencija, a spolni odgoj zatire, veći je broj pobačaja.

7. Ginekolozi moraju imati pravo na priziv savjesti – MIT

{slika}

Ginekolozi/ginje su obvezni/e poštivati prava pacijentica u reproduktivnoj medicini te njihovu dobrobit smatrati svojom prvom i osnovnom brigom.

U reproduktivnoj medicini uglavnom se govori o negativnom prizivu savjesti tj. o odbijanju vršenja nekih medicinskih postupaka koji su dio propisane ginekološko-opstetričke prakse. Takav je priziv često religijski, još češće ideološko-politički motiviran i ne obazire se na profesionalne obaveze liječnika/ca i drugih medicinskih radnika/ca prema pacijentici. Profesionalna udruženja koja nastoje pomiriti interese obiju strana i razriješiti koliziju do koje neminovno dolazi kada se suprotstave profesionalni, etički standardi i savjest prizivača uvijek ističu prvenstvo liječničkih profesionalno-etičkih obveza prema pacijentici, a osobni priziv savjesti ostaje sekundaran i ograničen. Neki vide potrebu zabranjivanja prigovora savjesti u medicini. To su, među članicama EU-a, uostalom već učinile Češka, Švedska, Finska, Island i Bugarska.

Sloboda priziva savjesti ne smije ugrožavati slobodu žene niti prelaziti granice određene zakonom. Međutim, u Hrvatskoj se događa to da liječnici pod izgovorom priziva savjesti odbiju izvršiti abortus u javnoj bolnici, no istu pacijenticu naruče u privatnu kliniku gdje taj medicinski zahvat prikažu kao nešto drugo. Budući da se pobačaj prema zakonima RH može provoditi samo u javnim bolnicama, takvom praksom se krše legislative, ali i dovode životi pacijentica u opasnost. Uz to, statistike o obavljenim pobačajima koje svake godine objavljuje HZJZ stoga ne mogu prikazati točnu sliku prekida trudnoće u Hrvatskoj.

8. Zabrana pobačaja dovodi do demografskog rasta – MIT

{slika}

U Hrvatskoj se veliki naglasak stavlja na populacijsku politiku s obzirom da natalitet već godinama pada. Jedna od stvari koja se spominje u tom kontekstu je i zabrana abortusa. Međutim, istraživanja su pokazala da se stope rađanja ne mogu promijeniti ograničavanjem prava na pobačaj. Podaci pokazuju kako razvijene europske zemlje koje bilježe demografski rast jesu one koje pružaju socijalnu podršku ženama koje se odluče postati majkama.

Sustavno i sistematsko promišljanje mjera pronatalitetnih politika dovodi do demografskog rasta, a ne zabrana medicinskog zahvata. Ekonomske i socijalne mjere jesu te koje mogu pridonijeti odluci da žena postane majka ili da se odluči za više djece jer podrazumijevaju kako će ona imati siguran i adekvatno plaćen posao, pravo na porodiljni dopust te podršku socijalnih servisa.

Demografska će se slika poboljšati kada ljudi od svojeg rada budu mogli pristojno živjeti, kada se žene prestanu bojati poslodavcima reći da su trudne zbog velike mogućnosti da im zbog toga ne produže ugovor o radu, kada planiranje obitelji prestane biti pitanje standardno upućeno ženama na razgovorima za posao i kada prestanemo donositi zakone o radu koji trudnicama odriču prava.

Silovanje u djelima Toni Morrison, Alice Walker i June Jordan

Posted on October 2, 2016 by sdadmin

Toni Morrison, Alice Walker i June Jordan bez sumnje su među najvećim imenima američke književnosti 20. stoljeća. Toni Morrison, Alice Walker i June Jordan su žene. Toni Morrison, Alice Walker i June Jordan su crne žene. One su i prijateljice, i sve tri su, na svoj način, čitav život, držale svoja prijateljstva i svoju slobodu iznad svega ostalog.

Lijepo to ilustrira trenutak iz dokumentarca o životu Alice Walker (1944. – ), Beauty in Truth, u kojem Walker govori kako su drugi ljudi često imali problem s njenom nezainteresiranošću za bilo kakvu vrstu pokoravanja i “podnošenja”: “Imali su problem s mojim intelektom. Mojim izborom ljubavnika. Mojim izborom svega. Izaberi jedno. Izaberi sve. Jednostavno im je to smetalo, ali mene i nije bilo baš briga što drugi misle”.

U nekom negdje idealnom svijetu o Morrison, Walker i Jordan ne bi trebalo pisati kao o crnkinjama, kao o ženama, ali u ovom svijetu, ovdje i sada, to je nemoguće izbjeći. Većina njihovih djela bavi se upravo specifičnostima bivanja crnom ženom, iskustvima, poviješću i značenjima koje proizlaze iz tog bivanja, ali i oslobođanjem od takvog definiranja.

Tema koja se provlači kroz značajan broj djela ovih autorica je silovanje – i Morrison i Walker i Jordan su o silovanju pisale mnogo, pisale detaljno, pisale kompleksno. Jordan (1936-2002), velika pjesnikinja i esejistkinja, u Pjesmi o mojim pravima piše:

“Zašto ne mogu izaći vani bez da promijenim odjeću i cipele

Način na koji držim svoje tijelo svoj rod identitet svoju dob

Moj status žene koja je sama a večer je

Sama na ulicama ali sama nije ono što je važno

Važno je da ne mogu raditi ono što hoću

Sa svojim tijelom zato što sam krivi

Spol kriva dob kriva koža”

Strah, nemogućnost neopterećenog uživanja u vlastitom tijelu, zarobljenost u tijelu koji je nasilno pokušala prisvojiti druga osoba, ograničena sloboda kretanja, teme su koje opsjedaju Jordan, koja je dva puta silovana i o tim je iskustvima detaljno pisala. Jordan se pritom odmiče od jednodimenzionalne pozicije žrtve, njena putanja od žrtve se širi dalje – ona postaje svjedokinja, i kao svjedokinja progovora o silovanima, ali i o silovateljima, i o vremenu i prostoru u kojem se silovanje događa.

Tako u eseju Rekvijem za šampiona (iz posthumno objavljene zbirke eseja Some of us did not die: New and selected essays), o optužbama za silovanje protiv boksača Mikea Tysona, piše:

“Uvijek sam mislila da je Tysonov kvart izgledao kao ratna zona, podsjećao me na Berlin, odmah nakon Drugog svjetskog rata… Mislila sam si – to znači boriti se i stvarno izgubiti ili stvarno pobijediti. Rat znači da ćeš povrijediti nekoga, ili nešto, dok više ne preostane ništa nježno, ništa smisleno… I što je Mike Tyson ikada vidio osim zidova od cigle i smeća u žlijebovima, stepenica što se raspadaju, zakrcanih prozora, autodijelova svugdje po pločniku, i muškaraca, ogorčenih, s rukama u džepovima, i žena, ogorčenih, s pognutim glavama i očima gotovo zatvorenim?”

Jordan nastavlja: “Ja sam crna. I Mike Tyson je crn. I nijedno od nas nikada ne bi trebalo pobijediti u ničemu osim u borbi između nas dvoje. I ako pogledate natpise u medijima, ako pogledate izvještaje s hitnih prijema bolnica, možda ćete i povjerovati da zbilja ne uspijevamo napraviti ništa više od onoga što su za nas odredili naši neprijatelji. Vjerujem li da je kriv za silovanje? Vjerujem. Što bih predložila kao odgovarajuću kaznu? Bilo što što bi ga natjeralo da strahuje od pravde podjednake odmazde, što će ga natjerati da, do kraja svog prokletog života, žali i prezire činjenicu da je okaljao, podčinio i ranio nekoga nemoćnog u njegovim rukama. Veselim li se odluci suda? Ne. Bi li voljela vidjeti Tysona ponovno na slobodi? On nikada nije bio slobodan.”

{slika}

Jordan ne traži izlike kako bi se zaboravio ili umanjio zločin koji je Tyson napravio. Ali ona ne želi ni dopustiti da se američko društvo tek tako izvuče, da se upirući prstom u Tysona ustvrdi kako društvo s onime što je Tyson napravio nema nikakve veze. Jordan, koja je sama dva puta silovana i o tome je mnogo pisala, ne pristaje na odnos koji kaže da je kriv on i da na njemu staje i krivnja i odgovornost i kazna.

U eseju dalje piše: “Je li itko ikad Tysonu rekao da razgovara drugačije s djevojkom? Gdje je to mogao naučiti? Od američkog senatora Teda Kennedya? Od zvijezde redatelja Romana Polanskog? Od rap zvijezde Ice Cubea? Od Georga Busha u Panami? Od Busha i Powella u Perzijskom zaljevu? Od ratnih heroja koji su se vratili nakon što su izbombardirali sve što se dalo izbombardirati u gradovima punim civila u Iranu i ponosni i sretni proglasili kako je ‘sve što im sada treba – žena’? Ili od milijuna Amerikanaca koji bi, da mogu, platili nadrealne svote novca da gledaju kako netko poput Tysona izbija mozak nekoga drugog? U ovoj Americi u kojoj Mike Tyson i ja živimo zajedno, i ujedno gorko razdvojeni, tvrdim da je Tyson postao ono što je osjećao. Osjetio je stigmu mržnje koja prethodi svemu, stigmu namjernog siromaštva. Dan mu je izbor između nasilja i nasilja: nasilja poraza ili nasilja pobjede. Tko bi mu platio da radi na revitalizaciji straćara u kojima je živio ili da obnavlja mostove? Tko bi mu platio da uči o činjenicama naše zajedničke povijesti? Tko bi mu platio da sadi, uzgaja i brine o biljkama? I tko će pisati i tko će svirati pjesme koje bi rekle Tysonu kako da priča s djevojkom, s drugim ljudskim bićem? Što je Amerika bila spreman voljeti u Tysonu? Ili bilo kojem drugom crnom muškarcu? Tysonova četvrt i moja četvrt postale su iste, bojište bez pobjeda. I on je ondje pao. I ja se ne mogu radovati”.

Za Jordan, Tysonova priča, i druge priče silovatelja i silovanih, ukazuju na društveni problem, koji se ne može rješiti ako inzistiramo isključivo na individualnoj odgovornosti. Jordan ponavlja – silovanje ne postoji u vakuumu, radi se o rasizmu, o seksizmu, o patrijarhatu, o klasi. Takvu kompleknost može se uočiti i u romanu The Bluest Eye, vjerojatno najveće američke živuće književnice Toni Morrison (1931.- ).

U The Bluest Eye, kroz lik Pecole, Morrison otvara prozor u svijet mlade djevojke čija su prva seksualna iskustva iskustva u kojima nije htjela sudjelovati. Dva ju je puta silovao njen otac Cholly, te je zbog toga ona odbačena u šrioj zajednici u kojoj živi, ali i i vlastitoj obitelji, dok otac naizgled nastavlja živjeti kao i prije. Pecolino okruženje možemo promatrati kao mikrokozmos nacije, pa je jasno da u američkom društvu Pecola, crna silovana djevojčica – ne pripada, nije željena, nije uvažena. Ona je od samog početak kriva, nju treba kazniti. U američkom društvu, koje obavija konstrukt nacionalne nevinosti, Pecola Breedlove nema priliku, od ranog djetinjstva nadalje, biti nevina. Morrison razotkriva te paradokse, pokazuje nam uzročnoposljedične veze koje odbijamo vidjeti.

Pecolina priča ne podržava (u književnosti česte) mitove o lijepom, iako teškom djetinjstvu – u njenom djetinjstvu nema gotovo ništa lijepo, gotovo ništa nevino. Čarobnog praha ni za lijek. Njeno djetinjstvo obilježeno je rasnom, rodnom i klasnom diskriminacijom. Pecola se, za razliku od Claudie koja kao mlada djevojka osjeća potrebu da uništava sve bijele lutke koje dobije, povlači u sebe, ne pokazuje svoj bijes. Mirna je, djeluje kao da joj svejedno, njen duh rasipa se u mrvicama.

Sve za što Pecola pokazuje ikakvu strast jest želja da ima plave oči. Dane posvećuje molitvama za plave oči i istinski vjeruje kako bi je one spasile. To je i jedino što dijeli sa svojom majkom Pauline, koju je želja da izgleda kao bjelkinja uništila u ranoj dobi života. Život se, u slučaju Pecole i Pauline, pretvorio u razarajući krug.

{slika}

Isti je slučaj i s njenim ocem. Cholly, Pecolin otac, u djetinjstvu je iskusio seksualno nasilje te je kasnije istu štetu i uništenje donio vlastitom djetetu. Koliko je Cholly kompleksno truo i razrušen iznutra, pokazuje se u sceni silovanja, u kojoj netom prije silovanja osjeća navalu ljubavi prema Pecoli – gleda Pecolu i sjeća se Pauline kao mlade djevojke, kako se u nju zaljubio – ti ga osjećaji preplave i nekoliko trenutaka kasnije siluje Pecolu. Cholly uopće ne poznaje pojam roditeljske ljubavi, i ne razumije zašto ga Pecola voli. Morrison piše:

“Kad bi pogledao njeno lice, vidio bi te oči, oči uklete, pune ljubavi. To ga je živciralo – ta ljubav ga je tjerala da pobjesni. Kako se usuđuje voljeti ga? Zna li ona išta? Što da on napravi s time? Da joj uzvrati ljubav? Kako? Što joj od njegova znanja o svijetu i životu može biti korisno? Što bi njegove teške ruke i zbunjeni mozak mogli postići, kako bi sam zaradio svoje poštovanje, i zauzvrat prihvatio njenu ljubav?”

Nakon silovanja Cholly osjeća sram, ali zapravo ne zna zašto – osjeća da bi ga trebao osjećati, da je to primjereno. Njegovo razumijevanje ne ide dalje, dublje.

Jedino što Pecola dijeli sa svojim roditeljima, jedino što su joj roditelji dali – želja da izgleda kao bjelkinja (majka) i iskustvo silovanja (otac) – dvije su stvari koje su, kako piše Morrison, podjednako uništile njen život. Lik Pecole može se povezati s mitom o Filomeni – radi se o ženi koja nije samo silovana, već i ušutkana. Morrison pokazuje svu razornost tog iskustva, ali nam pritom oduzima lakoću mržnje Chollya, silovatelja. Ono na što Morrison tjera čitatelje/ice jest da se zapitaju kako se stvaraju ljudi poput njega i na kojim razinama i na koje sve načine svi/e mi sudjelujemo u tome.

Zanimljivo je u tom kontekstu razmatrati i roman Boja purpura Alice Walker. Početak romana prikazuje kako je Celie silovana od strane oca, ali je prenaivna da shvati što joj se događa. Za Morrison i Walker, mit of Filomeni ilustrira način na koji patrijarhalno društvo cenzorira i briše ženske glasove. Filomenina priča pokazuje, što je još opasnije, da čak i kad žene pronađu druge metode komuniciranja, te alternative vode do još više nasilja te posljedično – još dublje tišine. U slučaju Boje purpura, Walker mijenja taj mit.

Martha J. Cutter u svojoj analizi romana piše: “Boja purpura priziva ovaj arhetipski narativ silovanja, ali Walker zanima nešto drugo – ona mijenja mit, prerađuje ga kroz alternativnu metodologiju jezika. Njen roman revidira mit o Filomeni kreirajući tekst junakinje koji rekonfigurira retoričku situaciju primatelj-pošiljatelj i artikulira Celijino pomicanje od žrtve u patrijarhalnom okruženju do lingvističkog i naracijskog postojanja kao autorice i subjekta vlastite priče. Walker u Boji purpura prerađuje mit kreirajući alternativni diskurs koji dopušta izražavanje muške i ženske subjektivnosti kroz jezik koji se odmiče od nasilja patrijarhalne dominacije i patrijarhalnog diskursa”.

{slika}

Boja purpura prati žene koje su se odmaknule od definiranja kroz muškarce i iskustva muške brutalnosti, koje su, unatoč zatrovanim i cikličnim silama okruženja u kojima su odrasle, uspjele pronaći svoj put. Način na koji Celie dolazi do oslobođenja vraća nas na početak ovog teksta i činjenicu da su Morrison, Walker i Jordan bile prijateljice.

Upravo je žensko prijateljstvo ključno za oslobađanje (crnih) žena u djelima Morrison, Walker i Jordan. Uzmimo samo Sulu ili Ljubav od Toni Morrison – u Suli je žensko prijateljstvo presudno na putu prema samoostvarenju i emocionalnom zdravlju, a u Ljubavi gubitak ženskog prijateljstva zbog nadmetanja oko muškarca vodi žene u propast.

Snagom koju crpe iz prijateljskih odnosa sa ženama likinje iz Sule i Boje purpura uspijevaju se odmaknuti s periferije društva i pronaći svoj način bivanja, suprostavljajući se društvenim konstruktima rasizma i seksizma, nasilju i siromaštvu.

Stranice koje su Morrison, Walker i Jordan ispisale o nemoći, gnjusnosti, boli, razaranju, slojevitosti i nasilju silovanja, ali i o ljubavi, žilavosti, borbi i transformacijskoj moći prijateljstva, među najljepšim su i najvažnijim u američkoj književnosti 20. stoljeća. One nas tjeraju da zapamtimo kako bi život Pecole iz The Bluest Eye vjerojatno bio drugačiji da je imala prijateljicu, ali i život Mikea Tysona, da ga je itko učio ičemu osim nasilju.

Preporuka za čitanje (dalje):

Boja purpura (1983), Alice Walker

You Can’t Keep a Good Woman Down: Short Stories (1994), Alice Walker

The Bluest Eye (1970), Toni Morrison

Sula (1973), Toni Morrison

Love (2003), Toni Morrison

Some of us Did Not Die: New and Selected Essays (2003), June Jordan

Directed by Desire: Collected Poems (2005), June Jordan

Splićani/ke prosvjednom povorkom protiv nasilja nad ženama

Posted on October 2, 2016 by sdadmin

Želeći upozoriti na problem nasilja nad ženama, stotinjak osoba sudjelovalo je u petak navečer u prosvjednoj šetnji kroz Split do mjesta ubojstva 49-godišnje žene koju je u srijedu ujutro iz jurišne puške na Poljudu ubio muž od kojega se odselila prije nekoliko mjeseci.

Akciju “Nasilniku 1000 kuna, njoj vječni pokoj?!” organizirala je Udruga za promicanje ženskih prava “Domine”. Skupina je krenula u 18 sati u prosvjednu šetnju ispred zgrade Prekršajnog suda prema zgradi Splitsko-dalmatinske Policijske uprave, Državnog odvjetništva i Centra za socijalnu skrb, a završila je u Ulici Hrvatske mornarice kod broja 32 na mjestu ubojstva žene, gdje su položili cvijeće, zapalile svijeće i ostavili poruke.

Na porukama koje su nosili cijelim putem pisalo je: “Do kada ćemo zbrajati žrtve nasilja?”, “Kada će država početi strožije kažnjavati nasilnike?”, “Nemojte tati uzeti oružje tako da može ubiti mamu” i “Njoj vječni pokoj, njemu 1000 kuna.”

Izvršna koordinatorica “Domina” Mirjana Kučer rekla je novinarima da su ih zvale mnoge žene i tražile da se organizira prosvjedna šetnja koja bi upozorila na Split kao grad crne statistike po nasilju nad ženama. Istaknula je da se u Hrvatskoj godinama događa nasilje nad ženama, da se na godinu ubije od 20 do 40 žena, a slične su statistike i u drugim zemljama. Nasilja su, dodala je, seksualna, psihička, ekonomska, tjelesna i verbalna, sve do brutalnih ubojstava.

{slika}

“Društvo žene može zaštititi tako da ratificira Istanbulsku konvenciju koja je u pravnu terminologiju uvela pojam nasilja nad ženama, a koju Hrvatska, za razliku od 27 država, među kojima je i 12 država EU-a, nije ratificirala. Treba uvesti standarde, poboljšati zakone, uskladiti ih s međunarodnim dokumentima i prihvatiti opće preporuke te konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena, rekla je Kučer.

Kad popravimo legislativu, drugi je korak edukacija od prvih razreda osnovne škole, do sudaca, državnih odvjetnika, policije te socijalnih radnika. Problem nasilja nad ženama ne shvaća se dovoljno ozbiljno. Društvo je konzervativno i sve tradicionalnije, a još postoji mišljenje da je to privatna stvar, no nije – javna je stvar”, ocijenila je Mirjana Kučer.

Da se od institucija traži veća odgovornost, djelotvornije provođenje zakona i da žrtve nasilja ne budu same, nego da im se da potpora i ohrabrenje da nasilnika ubuduće prijave – slaže se i predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Splita i gradska vijećnica Slavica Bartulović-Barač. Među prosvjednicima je bila i dogradonačelnica Aida Batarelo, koja je, kako je rekla, ponajprije došla iskazati potporu zato što je nasilje nad ženama postalo vrlo raširen problem u našem društvu.Kako je rekla, uz mnoge potpisane sporazume i protokole te održane seminare, društvo pada na nečemu što se zove “tisuću kuna po metku”, od toga da se postavlja pitanje odakle tom čovjeku oružje, do toga kako prevenirati nasilje i odrediti stroge i bespoštedne kazne za počinitelje.

{slika}

Na pitanje može li nešto Grad učiniti u tom slučaju, odgovorila je da će svakako nešto učiniti, a za početak će provjeriti kako pomoći kćeri ubijene žene i muškarca koji je u nju pucao.

Aktivistkinje udruge “Domine” u institicijama do kojih su došle ostavile su letke na kojima je pisalo “Dobrodošli u Hrvatsku, zemlju u kojoj žene žrtve nasilja nemaju odgovarajuću zaštitu” i “Ratificirajte konvenciju.” Riječ je o kampanji koju ta udruga provodi posljednje četiri godine tražeći ratifikaciju Istambulske konvencije.

Maricu Č. (49) u srijedu u 4,20 sati iz jurišne je puške na Poljudu hicima u glavu ubio njezin muž Boris Č. (48), koji ju je dočekao dok je izlazila iz zgrade u kojoj nekoliko mjeseci živjela u podstanarskom stanu, nakon što je napustila nasilnog muža. Kad je ušla u svoj kombi Mercedes, koji je bio pun voća i povrća jer je išla na posao na tržnicu, Boris je otvorio suvozačeva vrata i pucao joj u glavu te je na mjestu ubio. Nakon toga pucao je i u sebe te je s teškim, za život opasnim ozljedama prevezen u splitsku bolnicu u kojoj se liječnici bore za njegov život. Boris je u lipnju ove godine Maričine osobne stvari izbacio iz stana u kojem su zajedno živjeli, nakon čega se ona odselila. Prijavila ga je policiji, a sudac za prekršaje mu je izrekao novčanu kaznu od tisuću kuna.