2019: Bile smo, jesmo, bit ćemo

Dok odbrojavamo posljednje dane 2019. godine, prisjećamo se svega što smo na političkom i društvenom planu prošle ove godine. Kako godine prolaze, izgleda kao da svjetlo na kraju tunela neprestano titra, a začaranom krugu pokušaja oduzimanja i istovremene borbe za očuvanje naših prava baš se i ne nadzire kraj.

Dakle, što se događalo u posljednjih 12 mjeseci?

Siječanj

Reproduktivna prava

Kao i mnoge prethodne, i 2019. je godina bila obilježena borbom za očuvanje reproduktivnih prava diljem svijeta. Pritom ni Hrvatska nije iznimka, budući da je godinu započela sastankom Povjerenstva za evaluaciju zakonskih kriterija i iskustava država Europske unije koji se odnose na pravo prekida trudnoće, što je trebao biti temelj Ministarstvu zdravstva za izradu prijedloga novog zakona o pobačaju. Pritom je Ante Ćorušić, predsjednik Povjerenstva Ministarstva zdravstva koje se bavi analizom spomenutih zakonskih prijedloga, izjavio kako se njihov prijedlog neće bitno razlikovati od rješenja u postojećem zakonu.

Na temu se nadovezao i saborski zastupnik Mirando Mrsić vlastitim prijedlogom zakona, u kojem predlaže da se prekid trudnoće omogući do 12 tjedana gestacijske dobi, a zdravstvene ustanove u kojima se obavljaju namjerni prekidi trudnoće moraju biti dužne osigurati uvjete za izvođenje pobačaja. Na opće oduševljenje konzervativaca, naravno.

Iako je rok za donošenje novog zakona bio ožujak ove godine, ministar Milan Kujundžić već je u siječnju najavio da novi zakon vjerojatno neće biti donesen u roku koji je naložio Ustavni sud. Kakvo iznenađenje za početak godine.

Nasilje nad ženama

Još je 2018. slučaj brutalnog premlaćivanja 18-godišnje djevojke u Zadru i suđenje nasilniku Darku Kovačeviću Daruvarcu pokrenulo lavinu reakcija u hrvatskom javnom prostoru. Nakon što je sredinom prosinca 2018. godine pušten da se brani sa slobode, suđenje je nastavljeno početkom ove godine, kada je optuženi, za razliku od prethodnih ročišta, priznao krivnju za prijetnje i tjelesne ozljede. Proglašen je krivim i nepravomoćno osuđen na pet godina zatvora, nakon čega je prevezen u istražni zatvor gdje je trebao čekati pravomoćnost presude. Međutim, priča tu nije stala.

Veljača

Nasilje nad ženama

Nakon presude 10. siječnja, slučaj Daruvarac dobio je (ne)očekivani nastavak početkom veljače, kada je izvanraspravno vijeće suda u Zadru donijelo odluku o ukidanju pritvora Darku Kovačeviću, i to nakon što je obitelj žrtve primila prijetnje na društvenim mrežama. Unatoč tome, Kovačević je bez izricanja mjera opreza pušten na slobodu svega mjesec dana nakon izricanja nepravomoćne presude, što je prouzročilo bijes javnosti, a u Zadru je održan i prosvjed na Narodnom trgu. Kako ćemo vidjeti u narednim danima – očito uzaludno.

U isto je vrijeme Kovačević dobio konkurenciju u Zadru, nakon što je 15-godišnjak žigosao vršnjaka i vršnjakinju užarenim vrhom upaljača u obliku slova ‘U’. Iako je to, prema riječima ravnatelja škole, bila ‘dječja igra’, djevojka je nastavila primati prijetnje od kolega da ‘neće biti sigurna dok hoda ulicom’. Zvuči poznato?

Da ne bi bilo da je Zadar ‘grad-slučaj’ kada je riječ o nasilju nad ženama, pobrinuo se istog mjeseca muškarac koji je zagrebačkoj Peščenici izudarao suprugu utegom po glavi, pred očima vlastite djece, nakon čega ju je ugurao u prtljažnik automobila. “Strah me cijelog ovog našeg sustava gdje netko nekog ubije i bude za šest mjeseci vani. Ja sam preživjela pa se bojim da bi on već za mjesec dana mogao biti vani. Nije završio započeto”, rekla je tada žrtva novinaru emisije Provjereno, i potvrdila bolnu istinu za tisuće žena u Hrvatskoj – naša sigurnost i životi i dalje nisu prioritet trulog pravosudnog sustava. 

U moru medijskih natpisa o nasilju nad ženama, u veljači smo opet obilježile svjetsku kampanju Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama (One Billion Rising Revolution), na kojem smo se prisjetile prošlogodišnje akcije #PrekinimoŠutnju. Osim u Zagrebu, ove je godine kampanja obilježena i u drugim gradovima diljem Hrvatske, uz jasnu poruku da i dalje živimo i trpimo nasilje, unatoč (praznim) obećanjima koje vladajući daju na ovakve, prigodne datume.

Zdravstveni i seksualni odgoj

Kad smo već gotovo i zaboravile da je tema seksualnog odgoja u Hrvatskoj prisutna, Ministarstvo znanosti i obrazovanja donijelo je odluku o uvođenju novog kurikuluma međupredmetne teme Zdravlje za osnovne i srednje škole od školske godine 2019/20. U novom prijedlogu niti jednom riječju ne spominju se rodni stereotipi, rodna ravnopravnost, LGBTIQ teme, pitanja uvažavanja različitosti i tolerancije prema seksualnim manjinama, promocija  pozitivnih stavova prema seksualnosti. Ono što prevladava jest medikalizacija seksualnosti i konzervativan pristup u obradi teme, a sve one teme koje su bile “sporne” u kurikulumu Zdravstvenog odgoja za vrijeme ministra Jovanovića su uklonjene, bez ikakvog objašnjenja. Izgleda da u Hrvatskoj na mladima svijet ipak ne ostaje.

Reproduktivna prava

O urušavanju i kontinuiranom kršenju reproduktivnih prava žena krajem veljače oglasila su se i tri ureda stručnjaka/inja Ujedinjenih naroda za ljudska prava, koja su izdala priopćenje za medije u kojem traže da Vlada Republike Hrvatske hitno poduzme radnje kako bi se spriječilo kršenje ljudskih prava žena u reproduktivnom zdravlju. Priopćenje je uslijedilo nakon što je Udruga Roda u studenom poslala prijave trima tijelima za ljudska prava UN-a. U priopćenju je poručeno kako su užasnuti svjedočanstvima žena prikupljenima za vrijeme kampanje #PrekinimoŠutnju te dali preporuku da Vlada RH provede neovisno istraživanje o optužbama iznesenima u kampanji, da javno objavi rezultate te izradi nacionalni akcijski plan za zdravlje žena. Gotovo godinu dana kasnije, i dalje se nismo pomaknuli s mrtve točke.

Pravo na pobačaj je vrlo brzo ponovno došlo u centar pozornosti, nakon održavanja okruglog stola “Zakon o pobačaju za 21. stoljeće – Vjerujemo ženama“, u organizaciji Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) i Inicijative liječnika/liječnica za reguliranje priziva savjesti u medicini. Na okruglom je stolu predstavljen prijedlog Zakona o sprječavanju i prekidu trudnoće, kreiran od nezavisne grupe stručnjaka i stručnjakinja na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Potaknuti činjenicom da novi zakon koji bi trebao regulirati prekid trudnoće još nije donesen (čime je prekršen rok koji je naložio Ustavni sud), stručnjaci/inje okupljeni na okruglom stolu pozvali su Vladu RH da uputi Prijedlog zakona o sprječavanju i prekidu trudnoće u javnu raspravu. Izgleda da je Vlada RH u međuvremenu oglušila jer u posljednjim danima 2019. i dalje nemamo naznake da će ova tema doći na dnevni red.

Rodna ravnopravnost

Krajem veljače, Svjetska banka objavila je rezultate istraživanja “Žene, posao i zakoni 2019.”, koje uključuje indeks razlika među spolovima, utvrđen na temelju podataka prikupljenih u 10 godina iz 187 zemalja svijeta, uključujući i Hrvatsku. Hrvatska se nalazila u skupini sa Češkom, Italijom, Nizozemskom, Norveškom, Paragvajem i Slovačkom s 94,38 bodova, što možda na prvu zvuči impresivno, no svakodnevica nam pokazuje da su žene i dalje u podređenom položaju, osobito kada se radi o ravnoteži između privatnog i poslovnog života, i mogućnostima koje žene u reproduktivnoj dobi imaju na radnom mjestu. Potvrdilo je to i istraživanje, u kojemu je Hrvatska najslabiji rezultat zabilježila na području zakona koji reguliraju jednakost žena i muškaraca u visini mirovina, kao i u kategoriji zakonske zaštite majki na radnom mjestu. Na Balkanu ništa novo.

Ožujak

Nasilje nad ženama

Ožujak je obilježila borba protiv nasilja nad ženama – glasna, hrabra, velika i važnija nego ikada dosada.

Kao i prethodne četiri godine, prvi put kada smo u 2019. osjetile tračak nade za bolje sutra, dogodio se na Noćnom maršu za 8. mart, kada je više od sedam tisuća građana i građanki izašlo na ulice Zagreba i glasno zahtijevalo pravo na pobačaj, zaštitu od nasilja i reakcije vladajućih na sveopće urušavanje prava žena. Ove je godine prosvjed održan i u drugim gradovima u Hrvatskoj, pokazavši da je borba za prava žena zajednička misija svih nas.

Nakon uvertire na Noćnom maršu, 16. ožujka borba protiv nasilja nad ženama dobila je novi oblik – prosvjed inicijative #SpasiMe, koji je pokrenula glumica i kolumnistica Jelena Veljača, uz potporu kolegica Jelene Perčin i Amande Prenkaj. Potaknuta stravičnim slučajem obiteljskog nasilja na Pagu, inicijativa #SpasiMe organizirala je središnji prosvjed u Zagrebu, na kojemu je čitanjem imena žrtava nasilja na zagrebačkom Trgu kralja Tomislava u “pet do 12” željela iskazati solidarnost sa žrtvama nasilja u obitelji te od države zatražiti da ih adekvatno zaštiti. Dva dana nakon prosvjeda, predstavnice inicijative sastale su se s premijerom Plenkovićem, kada su iznijele zahtjeve koje Vlada RH mora ispuniti kako bi zaštitila žrtve nasilja u obitelji.

Međutim, brzo smo se vratili u realnost kada je slučaj Daruvarac dobio još jedan epilog. U ožujku je DORH pokrenuo četiri optužnice za lažno svjedočenje u korist nasilnika, što samo po sebi pokazuje pozitivan pomak u suđenju, no isto tako vrlo jasno daje do znanja da u ovom društvu, nasilje i dalje ima status “privatnog” problema s kojim “drugi nemaju nikakve veze”, a nasilnik uživa veću zaštitu od žrtve.

LGBT+ prava

Udruge Trans Mreža Balkan, Trans Aid i Spektra, u suradnji s pojedinkama/incima i zajednicama iz regije, u ožujku su organizirale povijesni događaj u Zagrebu – prvi Balkanski Trans Inter Marš, pod sloganom “Moje tijelo – moj hram! Moj identitet – moja stvar!” Zatražili su da ih se zaštiti od svih oblika diskriminacije, da se prestanu provoditi operacije nad interspolnom djecom bez njihova pristanka te da Hrvatska, kao i ostale balkanske zemlje, što prije uskladi s europskim normama i preporukama Europske komisije tako da se lakše stječe pravo na promjenu spola u dokumentima.

Reproduktivna prava

Nakon užasa iz hrvatskih bolnica kojima smo svjedočile u 2018. kroz Rodinu kampanju #PrekinimoŠutnju, kao i svjedočanstva o kiretaži na živo saborske zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić, ni u 2019. nismo prošle puno bolje. Zbog priziva savjesti svih anesteziologa/kinja u smjeni, ginekolog je bio prisiljen pobačaj napraviti na živo, svjedočio je jedan riječki liječnik koji je odlazio na ispomoć u dubrovačku bolnicu. Ovaj je slučaj ponovno pokrenuo neriješeno pitanje priziva savjesti medicinskog osoblja, o kojem vladajući uporno izbjegavaju govoriti.

Priziv savjesti sve je češća praksa posljednjih desetak godina, a osim liječnika i liječnica, sve češće svoj posao odbijaju raditi i anesteziolozi/inje, medicinske sestre i tehničari, farmaceuti/kinje i primalje. Tim je povodom fAKTIV izdao priopćenje u kojem traži ukidanje priziva savjesti i prestanak kršenja prava žena na (siguran) prekid trudnoće, a isto je istaknula i predstavnica Platforme za reproduktivna prava Paula Zore u HRT-ovoj emisiji Otvoreno.

Travanj

Reproduktiva prava

Tema novog zakona o pobačaju, koji je i dalje mrtvo slovo na papiru, nastavila se i kroz travanj, kada su se u medijima pojavila najava da bi novi zakon mogao sadržavati odredbu o obveznom savjetovanju kroz koje će žena morati proći prije pobačaja. Iako izgleda bezazleno na prvu, ovakav pristup još više otežava pristup pobačaju i daje otvorene ruke brojnim anti-choice organizacijama (kojih u Hrvatskoj ne manjka) za još dublje uvlačenje u sve pore zdravstvenog sustava.

No, ne zaboravimo na jedan sjajan moment koji je proizašao iz ove situacije, a zauvijek će ostati zabilježen na internetima: narod.hr nas je konačno spomenuo na svom portalu u tekstu “Lezbo-feministički portal Libela: Savjetovanje prije pobačaja je neprihvatljivo, jer će to smanjiti njihov broj”. Konačno smo uspjele!

Nakon ovog monumentalnog događaja za naš mali portal, sve ostalo što se dogodilo u travnju jednostavno pada u sjenu.

P.S. Neću vam ostavljati link na taj članak, u ovom vremenu digitalnih medija, svaki klik se računa. Vjerovat ćete mi na riječ.

Svibanj

Nasilje nad ženama

Nastavno na aktivnosti inicijative #SpasiMe, u svibnju je u Zagrebu održan panel pod nazivom ‘Ne nasilju’, u organizaciji Ureda Predsjednice RH s predstavnicama inicijative i Vladinog Ureda za ravnopravnost spolova. Maja Mamula iz Ženske sobe na panelu je iznijela zastrašujuće podatke: svaka peta žena doživi pokušaj silovanja tijekom života, a 60 do 70 posto seksualnog nasilja događa se u obitelji. Podsjetila je i na nedovoljan broj centara za žrtve seksualnog nasilja u odnosu na preporuku Vijeća Europe po kojemu zemlje trebaju imati barem 21 centar. U Hrvatskoj djeluje samo jedan centar za žrtve seksualnog nasilja formiran pri Ženskoj sobi. Što se do današnjeg dana promijenilo? Pogađate, apsolutno ništa.

Reproduktivna prava

S toplijim danima svašta iz podzemlja izgmiže na površinu, pa je tako u svibnju održan još jedan takozvani Hod za život, na kojem crème de la crème domaćih klerofašista gmiže ulicama u potrazi za pravima fetusa. Za šećer na kraju, skup se završio nastupom jednog od najpoznatijih hrvatskih licemjera (iako je konkurekcija ovdje velika). Naravno, riječ je o Thompsonu.

Kao svjetlo u ovoj tami, Platforma za reproduktivna prava pozvala je građane i građanke da na dan hoda za zabranu pobačaja obuku nešto crveno, izađu na ulice i okrenu im leđa, u sklopu akcije #CrveniOtpor. Brojne fotografije koje su prikupili putem Facebook stranice pokazuju da u ovoj državi, zatrovanoj klerikalnom desnicom koja nam želi oduzeti prava, ipak postoji masa koja je spremna boriti se za očuvanje teško stečenih prava.

Uz aktivaciju na društvenim mrežama, hodačima su se na njihovom putu usprotivile i aktivistkinje koje su sjele na pod u mirnom prosvjedu, nakon čega su privedene. U Rijeci se istovremeno odvijao Hod za slobodu, a dežurnim moralnim dušebrižnicima suprotstavile su se i žene u Osijeku. Aktivisti/kinje su tako poručili da se zalažu život protiv svake prisile, nasilja i diskriminacije, kao i za slobodu žena da same odlučuju o svom tijelu te budu jednakopravne članice društva. Kada će nam to svima postati cilj?

Lipanj

LGBT+ prava

Kao i proteklih 18 ponosnih godina, i ovog je lipnja održana zagrebačka Povorka ponosa, koja je barem na tren zašarenila inače sivu svakodnevicu u Hrvatskoj. “U ovih smo osamnaest godina pokazali da stvarnost možemo mijenjati jedino zajedno. Ovo je zemlja za sve nas, a stajati na pravoj strani povijesti znači stajati na strani jednakopravnosti i obrani dostojanstva svih nas. Ovo nije sam faza, tu smo, postojimo, dio smo hrvatskog društva i ne idemo nikuda”, poručili su organizatori/ce. I tako ćemo i dalje!

Osim u Zagrebu, povorka se održala i u Splitu, ove godine deveta po redu, i ujedno najveća dosada. Veselimo se okrugloj iduće godine!

Nasilje nad ženama

Nakon brojnih aktivnosti u prvoj polovici godine, inicijativa #SpasiMe je u suradnji sa zakladom Solidarna pokrenula donacijsku kampanju za žrtve nasilja. Pozivom na humanitarni telefon Fonda #SPASIME građani/ke su do 31. srpnja mogli donirati 6,25 kn za pomoć žrtvama nasilja koje svakodnevno trebaju pravnu, medicinsku, psihološku, financijsku i ostalu neophodnu pomoć koju si same ne mogu priuštiti. U dva mjeseca koliko je trajala humanitarna kampanja, fond #SPASIME prikupio je gotovo 400.000 kuna donacija građana/ki za hitnu pomoć i zaštitu žrtava obiteljskog nasilja.

Hvalevrijedna kampanja MUP-a i Borova u lipnju ove godine fokusirala se na problem nasilja nad ženama kroz Nacionalni preventivni projekt Lily. Projekt je usmjeren na prevenciju nasilja prema ženama i podizanje svijesti građana i građanki o samoj problematici, ali i na osnaživanje žena kod prepoznavanja oblika rodno uvjetovanog nasilja i važnosti prijavljivanja istog nadležnim državnim tijelima. U okviru projekta, nastala je i posebna verzija startasica, kupnjom kojih je 20 kuna donirano u humanitarne svrhe.

Srpanj

Rodna ravnopravnost

Da biti žena u Hrvatskoj nije neka sreća, pokazalo je i izvješće o radu za 2018. godinu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Pritom je Višnja Ljubičić istaknula kako su rad, zapošljavanje i socijalna sigurnost područja iz kojih je zaprimila najviše pritužbi te da se najviše pritužuju žene, što ne čudi ako uzmemo u obzir da žene čine većinu nezaposlenih, većinu u potplaćenim sektorima i većinu kao žrtve spolnog uznemiravanja na radnom mjestu. Hoće li 2019. pokazati pomak na bolje ili smo potonuli još dublje, ostaje nam vidjeti.

Radnička prava

Još jedan slučaj koji je zgrozio javnost ovog ljeta i ukazao na brojne propuste vladajućih insitucija bilo je i ubojstvo socijalne radnice Blaženke Poplašen. Nakon ovog užasavajućeg događaja, pokrenuta je lavina reakcija socijalnih radnika i radnica u zemlji, koji su ukazali na neisgurnost, ogroman stres i nemoguće uvjete rada i na prosvjedu pred resornim ministarstvom zatražili ostavku tadašnje ministrice Nade Murganić. Na temu se oglasila i SOLIDARNA – Zaklada za ljudska prava i solidarnost priopćenjem u kojem su tražili hitno uvođenje mjera koje će osigurati socijalnim radnicima/cama dostojne uvjete rada. Murganić je u međuvremenu smijenjena, no i dalje ostaje pitanje zašto država reagira tek kada se dogodi tragedija.

Kolovoz

Nasilje nad ženama

Da sezona kiselih krastavaca u kolovozu ne bi potrajala baš predugo, mediji su prenijeli nove informacije u slučaju Daruvarac, koji je sredinom kolovoza došao u Remetinec na odjel dijagnostike prije početka služenja zatvorske kazne. Budući da je u pritvoru do tog trenutka proveo 7 mjeseci, trebao bi odslužiti još tri godine i pet mjeseci zatvora, s time da nakon odslužene polovice kazne može tražiti prijevremeni otpust. Hoćeš li hrvatsko pravosuđe pasti (i) na ovom testu, vidjet ćemo početkom 2021. godine.

Rujan

Nasilje nad ženama

Rujan je, začudo, počeo dobrim vijestima. “Spolni odnošaj bez pristanka odlazi u povijest i briše se, kazna za silovanje je od 3 do 10 godina”, izjavila je Maja Mamula iz Ženske sobe nakon sastanka udruga za borbu protiv nasilja s članovima Vlade. Radi se o izmjenama Kaznenog zakona koje bi na snagu trebale stupiti početkom 2020. te velikom i nužnom koraku naprijed u zakonodavnom tretiranju seksualnog nasilja i shvaćanju kako je svaki spolni odnos bez pristanka – silovanje.

U rujnu se već tradicionalno obilježava Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, povodom kojeg je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova iznijela statistiku prema kojoj je u prvih osam mjeseci 2019. evidentirano 639 kaznenih djela u kojima su žene bile žrtve obiteljskog nasilja, što evidentno ukazuje na značajan i zabrinjavajuć porast obiteljskog nasilja, kojim se i dalje nitko (od vladajućih) adekvatno ne bavi.

Reproduktiva prava

I ove je godine u rujnu obilježen je Međunarodni dan za legalan i siguran pobačaj. Tim su povodom aktivistkinje iz Platforme za reproduktivna prava poručile da, iako zakonski legalan, pobačaj je nedostupan iz tri temeljna razloga: visokih i neujednačenih cijena, sve raširenijeg priziva savjesti i društvene stigme. Platforma je pokrenula i kampanju #JesuLiGospodariceSvogTijela, s ciljem stavljanja pitanja pobačaja u odnos prema ostalim aspektima života koji utječu na odluku o zasnivanju obitelji.

Listopad

Nasilje nad ženama

Da će 2019. definitivno biti zapamćena po najgorem zamislivom nasilju nad ženama i dubinskoj pokvarenosti i trulosti hrvatskog pravosuđa, postalo nam je jasno, ako ne prije, onda u listopadu, kada je javnost zgrozio brutalan slučaj opetovanog seksualnog zlostavljanja i silovanja maloljetne djevojke. Iz okolice Zadra.

 Zadarska je policija u listopadu podnijela kaznenu prijavu protiv sedam mladića zbog sumnje da su tijekom gotovo godinu dana više puta grupno silovali maloljetnicu iz njihovog mjesta. Odvratan čin su također snimali mobitelom, a navedene snimke koristili su kako bi je ucjenjivali i od nje iznudili seksualne odnose. Prijetili su da će sve pokazati njezinim roditeljima i prijateljima, a jedan od upletenih, njezin bivši dečko, u nekoliko ju je navrata pretukao. Na sve to je zadarski sudac Ivan Marković zaključio kako je dovoljno da se brane sa slobode, još jednom potvrđujući prevladavajući stav u hrvatskom društvu da će nasilnik uvijek biti zaštićeniji od žrtve.

Platforma za reproduktivna prava, Inicijativa #spasi me, Ženska soba – Centar za seksualna prava i Zaklada SOLIDARNA, Fond #SPASIME poslali su otvoreno pismo, a uskoro je održan i jedan od najvećih prosvjeda ove godine u brojnim gradovima, Pravda za djevojčice, u znak podrške svim žrtvama seksualnog nasilja koje od sustava ne dobivaju adekvatnu zaštitu. Nekažnjavanje zločina je zločin, poručili su prosvjednici/ce. Pitanje je samo kada ćemo početi kažnjavati one koji to ne rade.

Reproduktivna prava

Neokonzervativci su se probudili s prvim listovima jeseni, pa je tako Tonči Matulić listopad započeo predstavljanjem svoje knjige “Pobačaj – drama savjesti”. U sadržaj neću ulaziti jer više manje svi već znamo tu pjesmu, no ono što ostavlja u čudu, bila je najava održavanja predstavljanja na Sveučilištu u Zadru, znanstvenoj, akademskoj sredini, koja bi se prva trebala suprotstaviti klerikalnom uplitanju u ljudska prava. Tim je povodom Platforma za reproduktivna prava izdala priopćenje kojim je osudila održavanje predavanja i pozvala na potpisivanje peticije, no budući da je Matulić svejedno održao svoj anti-choice skup na spomenutom mjestu, vidimo koliko je Sveučilištu stalo do kritičkog promišljanja, otvorenosti i zaštite ljudskih prava.

Studeni

Radnička prava

Studeni ove godine ostat će zapamćen po dosad najdužem štrajku u školstvu, ali i najmasovnijoj obustavi rada u javnoj djelatnosti, tijekom koje su prosvjedni radnici i radnice zahtijevali bolje radne uvjete, obećano povećanje koeficijenta i, na kraju, dostojanstvene uvjete rada. Nakon mjeseci ignoriranja njihovih zahtjeva, situacija je eskalirala, a štrajk je postao simbolom pobune, bunta protiv loše Vladine politike i trajne društvene nepravde. S prvim danima prosinca, završio je štrajk prosvjetnih djelatnika i djelatnica, nakon postizanja sporazuma sindikata s Vladom. Jesu li vladajući nešto naučili iz ovoga, vidjet ćemo do idućeg štrajka.

LGBT+ prava

Još jedan prikaz stanja trans prava u Hrvatskoj dala je emisija Provjereno, koja je prikazala snimku liječnice koja vrijeđa, omalovažava i psuje pacijenta jer je transrodna osoba. Udruga Trans Aid tim je povodom izdala priopćenje u kojem oštro osuđuje ponašanje liječnice i još jednom pozvala odgovorne da sankcioniraju navedeni slučaj te osiguraju da se mehanizmi zaštite pacijenata/ica provode u praksi, a ne da ostanu samo slovo na papiru.

Nasilje nad ženama

U studenome, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, započela je globalna kampanja “16 dana aktivizma”. Platforma za reproduktivnu pravdu u suradnji s organizacijama civilnog društva Roda – Roditelji u akciji, Ženskom sobom – Centrom za seksualna prava, inicijativom #SpasiMe te nizom drugih organizacija i inicijativa najavila je javne akcije i druga događanja u više gradova u kampanji “Od šutnje do promjene”.

Kao što smo mogle vidjeti iz pregleda 2019., u proteklih godinu dana u Hrvatskoj smo svjedočile procesima otkrivanja nasilja nad ženama i djevojčicama kao društvenog problema i trima uspješnim kampanjama koje su mobilizirale građanke i građane u borbi protiv nasilja prema ženama – #Prekinimošutnju, #SpasiMe i #Pravdazadjevojčice.

Prosinac

LGBT+ prava

Završit ću ovogodišnji pregled s jednom od najljepših vijesti ove godine koja je stigla upravo u posljednjim danima prosinca – upravni sud u Zagrebu donio je povijesnu odluku za napredak prava LGBTI osoba u Hrvatskoj, odlučivši da životni partneri Ivo Šegota i Mladen Kožić imaju pravo postati udomitelji djece, a da nadležno Ministarstvo obitelji, koje im je prvotno odbilo zahtjev za obavljanje udomiteljstva, mora u roku od 60 dana ponoviti postupak i donijeti novu, nediskriminirajuću odluku o njihovom slučaju.

Ovo je prvi put da je jedan sud u Republici Hrvatskoj presudom potvrdio međunarodnu sudsku praksu i odluke Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj se istospolni parovi moraju zakonski tretirati jednako kao i heteroseksualni parovi. Odluka Upravnog suda važan je trenutak i za buduće pravne bitke prema ravnopravnosti istospolnih parova i u drugim područjima.

Goodbye 2019., hello 2020.

Završit ću pregled riječima koje je Jelena izrekla na prosvjedu Pravda za djevojčice:

Posljednje riječi strašne žene, feministkinje Rose Luxemburg su: “Bijah, jesam, bit ću”.

E, pa, bile smo, jesmo, bit ćemo.

Zajedno u nadi, prkosu, pobuni, nepokolebljivom otporu.

Zajedno u borbi za pravedan svijet. Novi, drugačiji svijet za djevojčice.

I sve druge i Drugotne.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Alkoholizam – ‘ravnopravnost’ koja nije bila potrebna

Kako pričati o alkoholu, a pritom ne pokvariti blagdanski raspored domjenaka i novogodišnju pijanku? Posljednjih se dana zabavljamo gledajući pijano čelo države, a društvene mreže frcaju memeovima koji banaliziraju upotrebu alkohola kao kul sredstva za smirenje i hendlanje problema ili fotografijama koje ga glamuriziraju (“ženska pića”). U društvu toliko naviknutom na alkohol, teško je povući crtu između onoga tko ima problem s alkoholom, a tko je samo vrlo društven.

Problem s pićem možda nam je bliži od lokalnog pijanca koji priča sam sa sobom i spava na klupi. Velik dio ovisnika/ica su tzv. funkcionalni ovisnici/ice koji, obloženi opijatima, uredno odlaze na posao, plaćaju račune, skrbe za obitelj i izlaze van. Naizgled je sve pod kontrolom, a budući da ovisnost povezujemo s nefunkcionalnošću, zapuštenošću, nezaposlenošću i općom propasti u zadnjem stadiju, teže je prepoznati osobu iz okoline koja je “tek” na putu k tome. Naročito ako su u pitanju žene.

Vjerojatno nema slađeg osjećaja zapaliti uz čašu vina kad djeca i muž zaspu, ali ako to činiš i kad se probude, vjerojatnije je da nisi simpatična mommy who needs her wine već žrtva normalizacije alkoholizma među ženama, ukamuflirane u žensku emancipaciju, kao što su to nekad bile cigarete. U svijetu koji alkoholizam još uvijek prvenstveno povezuje s muškarcima, mnoge žene ne primjećuju kad je vrijeme za potražiti pomoć.

Maybe it’s time to stop with that wine o’clock

Razlozi zbog kojih alkohol i dalje povezujemo s muškim rodom je zapravo je logičan – muško konzumiranje pića povijesno je uvjetovano njihovim kretanjem van kuće, boljim prihodima i bogatijim društvenim životom od žena. Masovnija ženska konzumacija alkohola relativno je nova pojava: nakon Drugog svjetskog rata žene ulaze u javnu sferu i postepeno se bore za ravnopravnost s muškarcima, što im je omogućilo vlastite prihode i pripadajući životni stil – putovanja, poslovne susrete, samostalan život, slobodu izbora.

Moderna istraživanja ističu kako je povećana konzumacija alkohola među ženama povezana s većom društvenom otvorenošću i mogućnostima za žene da izlaze van i piju. Dakle, pozitivni pomaci u društvu koji su omogućili ženama bogatiji društveni život, prodor u tradicionalno muška područja, liberalniji stil života i pomicanje dobi u kojoj žene rađaju i veću odgovornost na sebi, dovele su i do veće infiltracije alkohola u svakodnevni život, pa smo se tako izjednačile s muškarcima i po čaši. “Ravnopravnost” koju možda nismo trebale, osobito zašto što sa sobom donosi čitav set problema svojstvenih ženama.

Zbog razlike u visini, težini, omjeru vode i masnoće u tijelu, na žene alkohol djeluje brže i pri manjim količinama, a tijelo ga teže probavlja. Ovisno o dobi i hormonalnoj ravnoteži jače utječe na promjene raspoloženja nego kod muškaraca, a tu je i čitav niz komplikacija za žene koje planiraju trudnoću. Klinička istraživanja su to pokazala tek nedavno jer se do 1990-ih alkoholizam i dalje smatrao uglavnom muškim problemom.

S pritiskom modernog doba da budu kompletan paket – žena s diplomom, karijerom i kuhačom u ruci, majka koja unatoč obiteljskim zahtjevima ne propušta brunch s prijateljicama, stepfordska supruga s tijelom i stavom mlade bezbrižne ljubavnice – i društvenih mreža da život učine i prikažu (lažno) idealnim, mnoge žene pucaju po šavovima. Fizički slabije pred alkoholom od muškaraca i podložnije anksioznosti i depresiji koje ga prate, na kraćem su putu do propasti i toga da od žene s karijerom i kuhačom postanu samo žena s dijagnozom.

Istraživanja koja je provela američka novinarka Gabrielle Glaser pokazala su kako je ženski problem s alkoholom povijesno bilo teže uočiti jer je većina ovisnica pila kod kuće. To su uglavnom (bile) žene koje su dane provodile doma, s djecom, u kućanskim poslovima. Umor, monotoniju i neispunjenost (naročito spram muževa koji imaju karijere, bogatiji društveni život i bolje prihode) sklonije su odagnati čašom vina koja je barem društveno prihvaćen stimulans. U svojoj knjizi “Her best kept secret“, Glaser ističe kako su se na prve sastanke Anonimnih alkoholičara prijavljivali uspješni muškarci toga doba koji su razvili ovisnost o alkoholu iz razloga što im je u životu bilo dobro – poslovni uspjesi, sastanci na kojima se pilo, proslave, dovoljno novca kojim su si mogli priuštiti ekstravagantniji stil života… S druge strane, žene su posezale za alkoholom iz nezadovoljstva svojim životom i teže su se odlučivale potražiti pomoć.

Alcohol! Because no addiction story started with someone eating a salad

Brojni su razlozi zbog kojih je ženama teško progovoriti i priznati da im je potrebna pomoć. Dio njih ima iza sebe povijest seksualnog zlostavljanja koja je kumovala ovisnosti i koja i dalje izaziva osjećaj srama i nelagode. Tu su i bolne teme poput razvoda ili gubitka djeteta. Neke se boje društvene osude ili oduzimanja djece ukoliko bi se saznalo za njihov problem – često su djeca jedino što ih još donekle drži na životu.

Ironija je u tome što dio žena razvije ovisnost o alkoholu jer su i same u vezi s ovisnikom i ne pronalaze drugog načina za nositi se s problemom. Još uvijek postoji prešutna pretpostavka da je žena emocionalni stup odnosa i obitelji – ona je ta koja preuzima tuđe muke, nudi rame za plakanje i nastoji ne opteretiti druge svojim problemima. Jedina gora stvar od društva koje vjeruje u tu ulogu je žena koja vjeruje u nju.

Kako god da je moderni muškarac involviran u “cuganje” – bio to uspješan biznismen u stilu Dona Drapera koji s kolegama vrti whiskey na sastanku, iz nekog nepoznatog razloga urnebesan Mladen Grdović, kvartovski klošar s tetovažom keltskog križa od kojeg okrećemo glavu, nacionalni boem i intelektualac koji ne može bez svog goriva – prizor je već toliko puta viđen da ne izaziva pretjerano zgražanje. S druge strane, žene koje piju društvo osuđuje strože nego muškarce: konzumacija alkohola povezana je sa smanjenim seksualnim inhibicijama (silovana žena teže će zadobiti suosjećanje okoline ako je u tom trenutku bila pijana), žena pod utjecajem alkohola djeluje kao raspuštenica i loša majka te zaslužuje biti kažnjena zbog toga, ženski alkoholizam je znak emocionalne nestabilnosti itd. Takve stigme samo obeshrabruju žene da priznaju da imaju problem.

Shelly F. Greenfield, harvardska psihijatrica koja proučava rodne razlike u ovisnostima i terapiji, u svojoj knjizi “Treating Women with Substance Use Disorders: The Women’s Recovery Group Manual” podsjeća da program liječenja treba biti prilagođen pojedincu/ki i njegovim/njenim potrebama. Savjetuje udrugama potpore da obrate pozornost na posebne probleme koji pogađaju ženski dio ovisnika na rehabilitaciji: poticati žene da se prijave kako bi pomogle sebi (umjesto naglašavanja benefita za obitelj i ukućane) i pomoći im razviti vlastiti identitet (umjesto identificiranja u odnosu na druge – supruga, majka), uočiti ostale gravitirajuće probleme poput depresije, anksiozosti, poremećaja u prehrani, uzeti u obzir da dio žena na rehabilitaciji pati i od obiteljskog nasilja itd.

U istraživanjima provedenim nad isključivo ženskim grupama podrške, pokazalo se kako je takav pristup efikasniji i kako je ženama lakše pričati o nekim temama međusobno nego pred muškarcima (usklađivanje posla i obitelji, hormonalne promjene, fizičko/psihičko/seksualno zlostavljanje, viđenje vlastitog tijela). Naravno, postoje žene koje ne žele sudjelovati u isključivo ženskim grupama i to treba poštovati. Greenfield navodi kako su mnoge žene pokazale značajan napredak “pod nadzorom” druge žene koja je također u procesu rehabilitacije, a kasnije bi i njihovo mentoriranje drugih pozitivno utjecalo na vlastiti oporavak.

Prvi korak je najteži, pogotovo za osobu koja ima problem s alkoholom jer je jedan od najčešćih simptoma negiranje problema. Ukoliko poznaješ nekoga kome bi trebala pomoć ili smatraš da je potrebna tebi, obrati se osobi od povjerenja, liječniku/ci ili nekoj od udruga koje ti mogu pomoći.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Povijesna presuda: istospolni parovi mogu postati udomitelji

Upravni sud u Zagrebu je u četvrtak donio povijesnu odluku za napredak prava LGBTI osoba u Hrvatskoj, odlučivši da životni partneri Ivo Šegota i Mladen Kožić imaju pravo postati udomitelji djece, a da nadležno Ministarstvo obitelji, koje im je prvotno odbilo zahtjev za obavljanje udomiteljstva, mora u roku od 60 dana ponoviti postupak i donijeti novu, nediskriminirajuću odluku o njihovom slučaju.

Nakon duge pravne bitke, odugovlačenja slučaja i neizvjesnosti kroz koji su morali prolaziti Ivo i Mladen od trenutka kada su se prijavili da žele postati udomitelji i nakon učestalih apela udruge Dugine obitelji, koja okuplja LGBTI osobe koje su roditelji i one koji to žele postati, ovo je prvi put da je jedan sud u Republici Hrvatskoj presudom potvrdio međunarodnu sudsku praksu i odluke Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj se istospolni parovi moraju zakonski tretirati jednako kao i heteroseksualni parovi.

“Napokon smo dočekali presudu koja potvrđuje sve naše javne izjave unatrag više od dvije godine, koja potvrđuje ono što strani sudovi, znanost, druge zemlje Europske unije govore već više od 10 godina. Zakon o životnom partnerstvu jasno govori kako se prema istospolnim parovima treba postupati jednako kao i prema bračnim drugovima, i drago nam je da je Sud odlučio pozitivno u slučaju naših članova Ive i Mladena koje je Ministarstvo obitelji izravno diskriminiralo.” – izjavio je Daniel Martinović, predstavnik udruge Dugine obitelji.

“No ne smijemo zaboraviti da Ivo i Mladen također nisu jedini par koji je u zadnjih par godina odbijen od strane Ministarstva obitelji u tome da postanu udomitelji ili posvojitelji. Njihov hrabri čin, javni istup i pristanak na ovu pravnu bitku tijekom koje su imali punu podršku udruge Dugine obitelji presedan je i za ostale parove koji se odluče na ovaj način proširiti svoju obitelj i time pružiti topli dom, ljubav, svakodnevnu podršku i bolju budućnost djeci koja provode svoje djetinjstvo u domovima.”

Odluka Upravnog suda važan je trenutak i za buduće pravne bitke prema ravnopravnosti istospolnih parova i u drugim područjima. Lezbijskim parovima i dalje je zabranjeno pristupiti postupcima medicinski potpomognute oplodnje u Hrvatskoj, zbog čega su primorane na odlazak u klinike u inozemstvo, dok još uvijek Ministarstvo obitelji zaustavlja prijave istospolnih parova koji žele postati posvojitelji – iako posvojitelj može postati pojedinac ili pojedinka, bez obzira na seksualnu orijentaciju.

“Koristimo priliku i pozivamo sve istospolne parove koji se suočavaju s diskriminacijom u Republici Hrvatskoj da nam se slobodno jave i zatraže našu besplatnu pravnu pomoć. Slučaj Mladena i Ive pokazuje da se do pravde može doći i da se možemo izboriti za naša prava. Ovaj povijesni trenutak je prvi korak prema potpunoj ravnopravnosti LGBTI osoba u našoj državi i stvarno nismo mogli očekivati bolji poklon za blagdane od ovoga. I naravno, čestitamo budućim udomiteljima Ivi i Mladenu, u želji da čim prije nadležni Centar za socijalnu skrb donese pozitivnu odluku, a ne političari koji pokušavaju kočiti i usporavati naš napredak i razvoj kao jedne tolerantne i uključive države koja poštuje, prihvaća i slavi sve obitelji” – zaključio je Martinović.

Ovo je Libanon – borba protiv suvremenog ropstva

Kad sam prvi put odlazila u Libanon, 2015. godine, prvo sam se u avionu sjetila kako je Rawi Hage u De Nirovoj igri pisao da tijekom građanskog rata u Libanonu nije bježao od rata, već od Fairuz i njenih sjetnih pjesama koje su uvijek svirale na radiju njegove majke, umotanom u jeftinu zelenu plastiku s rupama Ipak, možda više od Fairuz i svega, zapamtila sam Hageov opis pasa koji su lutali zaraćenim Bejrutom, gotovo ga u potpunosti preuzeli. Bijesne, napuštene životinje, žrtve rata koje nitko ne spominje. Pitala sam se ima li ih još koji lutaju gradom, je li Bejrut i dalje pasji grad. 

Odgovor sam brzo saznala – nije. Jedini psi koje sam srela u Bejrutu bili su mali, ušminkani, s rozim ogrlicama, nadasve nervozni, koje u centralnom Bejrutu ranim jutrom sluškinje s Filipina, iz Eritreje i Sudana, izvode u šetnju. I kasnije sam, kad sam opet dolazila u Bejrut, ako bi se šetala elitnim dijelom grada, sretala njih – kućne pomoćnice, sluškinje. U luksuznim četvrtima Bejruta sve bliješti,  tu su veliki vrtovi, luksuzni soukovi, trgovine Chanel, Elie Saab, Rolex, pogled na Corniche, portiri na ulazu u zgrade, a u zgradama odaje za sluge (od par metara kvadratnih, bez prozora).

Te iste godine, 2015., unatoč ozbiljnim sigurnosnim prijetnjama, više od dvjestotinjak kućnih pomoćnica i migrantkinja osnovalo je u Libanonu prvi sindikat kućnih pomoćnica u arapskom svijetu. Prema libanonskim zakonima, naime, stranim radnicama uskraćeno je pravo osnivati vlastite sindikate.

Radilo se o velikom i hrabrom pothvatu, ali u luksuznim četvrtima Bejruta stvari su se tada činile “po starome”, migrantske radnice i dalje su bile eksploatirane, i dalje je preko usana prelazila priča o petnaest Nepalki koje su nekoliko godina ranije unutar godinu dana počinile samoubojstvo, jer nisu mogle izdržati financijske i psihičke patnje, tjelesno mučenje i seksualna zlostavljanja koja su im nanijeli poslodavci. Vani je Bejrut, svemu tome unatoč, i dalje bliještio. Umjetno, krhko sunce, koje nikako da zađe.

Tako je barem bilo tada. Posljednjih dva mjeseca u Bejrutu i ostatku Libanona događa se pravi ustanak naroda – prosvjedi u zemlji ne jenjavaju od listopada. Između ostalog, i zbog prizora gore opisanih, zbog ogromnog jaza između bogatih i siromašnih, korupcije i eksploatacije.

Radi se o jednoj od najzaduženijih zemalja svijeta, zemlji u kojoj je privatizacija zajašila na sve javno, zemlji kojom vladaju ratni profiteri i mafijaši, zemlji u kojoj je korupcija najučestaliji pozdrav, zemlji u kojoj je više od milijun sirijskih izbjeglica, zemlji u kojoj su tisuće podjarmljenih migrantskih radnika iz Etiopije, Filipina, Indije…. Kako je izjavio jedan prosvjednik: “Nismo ovdje zbog WhatsAppa, ovdje smo zbog svega: goriva, hrane, kruha… Svega.”

U trenutnoj fazi prosvjeda, prosvjednici upotrebljavaju i druge metode djelovanja – osim blokiranja cesta, krenulo se i u blokade ciljanih ministarstava i drugih zgrada koje služe kao simboli trulog političkog i ekonomskog sustava. Taktike su različite i mijenjaju se, jer prosvjednici pokušavaju održati svoj broj na ulicama, ali i realizirati različite oblike pritiska i poboljšati artikulaciju svojih zahtjeva.

U prosvjedima su tako, kao nikad prije, artikulirani problemi izbjeglica i migrantskih radnika, patrijarhalnog nasilja i rodne neravnopravnosti, beskućništva i siromaštva, radničkih prava i rasizma, ekologije i neodrživog “razvoja” itd.

Po prvi puta na ulicama se priča o problematičnom sponzorskom sustavu (tzv. kafala sustav), kojime su kućne pomoćnice (i ostali migrantski radnici i radnice) u potpunosti prepuštene na milost i nemilost poslodavaca/ki. Radnice su vrlo ograničene s promjenom radnog mjesta, suglasnost poslodavaca oko ranijeg odlaska dobiva se vrlo teško, a vrlo su česti slučajevi trajne predaje putovnice poslodavcu. Nerijetki su slučajevi izgladnjivanja, zaključavanja i ograničavanja kretanja, a mnoge od pomoćnica mjesecima su bez plaće i lišene svih prava.

U Libanonu radi preko 250 000 migrantskih radnika i radnica, a mnogi od njih aktivirali su se i zauzeli ulogu u širokom pokretu protiv kafala sustava. Samo u  2017. godini procijenjeno je da su najmanje dva migrantska radnika/ce umirala svaki tjedan, zbog samoubojstva ili neuspjelih pokušaja bijega. Iako libanonski zakon priznaje prava na plaćeno bolovanje, rijetki migrantski radnici/e to zapravo dožive u praksi. Nevladina organizacija Legal Agenda, koja pomaže obrani migrantskih radnika na sudu, navodi kako 54 posto libanonskih poslodavaca ne daje slobodne dane, a daljnjih 23 posto radnike ostavlja zaključane u kući kad god oni (poslodavci) iziđu vani.

Podizanju svijesti i konkretnim akcijama protiv kafala sustava izuzetno je pomogla inicijativa This is Lebanon, projekt udruživanja radnika koji vodi koalicija bivših radnika i radnica te aktivista i aktivistkinja, koji zahtijevaju zaštitu radnika/ca i zaustavljanje radne eksploatacije i zlostavljanja, s ciljem učinkovitog okončanja suvremenog ropstva u Libanonu. This is Lebanon je osnovan na praznik rada, 1. maja 2017. godine, a rade volonterski.

Njihova Facebook stranica s vremenom je postala “vruća linija” za zlostavljane radnike i radnice koji se nemaju kome obratiti. Jedna od posljednjih objava na stranici glasi: “Nader Sarkis, nasljednik modne kuće Dolce Farfalla, pretukao svoju filipinsku kućnu pomoćnicu i zaključao je bez hrane i vode.”

Kad obitelji radnika ili sami radnici/e pišu stranici kako bi zatražile pomoć, This is Lebanon prvo kontaktira poslodavce i inzistira da plate svoje radnike, ili da ih puste na slobodu. Ukoliko poslodavci ne pristanu, ide se s javnom objavom o slučaju, s imenima i prezimenima poslodavaca i njihovih tvrtki. U početku su ovu taktiku poslodavci jednostavno ignorirali. Kako je stranica s vremenom dobila velik broj sljedbenika, a o slučajevima se izvještava i u inozemstvu, poslodavcima više nije (toliko) svejedno.

Oko 50 posto slučajeva zlostavljanja prijavljenih inicijativi danas se riješi bez potrebe za javnom objavom, a iz This is Lebanon kažu da su do danas izvukli više od 40 radnika i radnica iz nasilnih situacija, te paralelno rade na 95 drugih slučajeva. Posljednje dvije godine oko 1500 radnika i radnica im se obratilo za pomoć. Njihova web stranica više je puta blokirana i trenutno je nedostupna u Libanonu, a vlasti su također pokušale zatvoriti i Facebook stranicu, ali u tome nisu uspjeli.

Što god netko mislio o njihovim taktikama, This is Lebanon uspio je u dvije godine povećati vidljivost i glas migrantskih radnika i radnica, ali i konkretno im pomoći u pojedinačnim slučajevima, više nego sve druge nevladine organizacije u desetljećima rada u Libanonu.

Velikim dijelom i zbog njihovog neumornog rada, otpor migrantskih radnika i radnica jača i neizostavan je glas u prosvjedima koji traju posljednja dva mjeseca. Po prvi puta ujedinjen, narod Libanona ne želi šarlatanske ostavke i povratke, želi revoluciju i promjenu sistema. Povratak na staro više nije opcija.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pratnja na porodu mora biti omogućena u svim rodilištima

Članice udruge Roda i Platforme za reproduktivna prava jučer su urudžbirale peticiju Ministarstvu zdravstva za ukidanje uvjeta za pratnju na porodu i omogućavanje pratnje na carskom rezu. Potpise, omotane kao božićne poklone, urudžbirale su uz poruku da je krajnje vrijeme da rodilje u Hrvatskoj imaju pratnju na porodu kao što imaju žene u drugim europskim zemljama, pozivajući ministra da naloži svim rodilištima da ukinu sve uvjete za pratnju na porodu i time “spasi” Božić za buduće roditelje. 

Zašto peticija?

Ponukana postroživanjem uvjeta za pratnju na porodu u varaždinskom rodilištu, udruga Roda pokrenula je peticiju Moj porod – Moja pratnja – Moj izbor, kojom se traži od Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske da HITNO svim rodilištima naloži da:

  1. Omoguće svakoj rodilji da uza se za vrijeme poroda ima pratnju po svom izboru,
  2. Ukinu sve uvjete i ograničenja koje pratnja na porodu treba ispuniti (pohađanje tečaja, srodstvo s rodiljom, plaćanje naknade, itd.)
  3. Uvedu mogućnost pratnje za vrijeme carskog reza pod spinalnom anestezijom, za dobrobit majke i djeteta te mogućnost kontakta koža na kožu djeteta s partnerom kada ga majka nije u mogućnosti ostvariti.

Neujednačene prakse pratnje na porodu diljem Hrvatske

Praksa o omogućavanju pratnje na porodu u rodilištima vrlo je neujednačena diljem Hrvatske – u nekim rodilištima rodilja je slobodna odabrati pratnju po vlastitoj želji, u drugima je pratnja moguća tek uz plaćanje, dok je u trećima pratnja uvjetovana pohađanjem tečaja. To je u suprotnosti s najboljim praksama temeljenim na znanstvenim dokazima (evidence-based medicine) koje zagovaraju stručne organizacije diljem svijeta. Pratnja pri izvođenju carskog reza i dalje je gotovo nemoguća u Hrvatskoj, iako je to praksa koja u Europi postoji desetljećima. Detaljan popis uvjeta za pratnju na porodu možete pročitati ovdje. 

“Uz sva ograničenja, u mnogim je rodilištima i dalje praksa da se pratnji omogući ulazak u rađaonicu tek pred izgon djeteta, iako je rodilji najvrjednija pratnja u ranijim i dužim fazama poroda. Ovom peticijom želimo dati do znanja da bi rodilje trebale imati mogućnost pratnje kroz cijeli porod, ne samo na kraju”, poručuju iz Roda. 

Peticija je naišla na veliku podršku – skupljeno čak 6000 potpisa!

U kratkome vremenu u kojem je peticija bila dostupna na mrežnom servisu Peticija24, preko 6000 osoba iz cijele Hrvatske dalo je svoj potpis. Komentari potpisnica i potpisnika ukazuju na to da budući roditelji žele mogućnost pratnje na porodu bez ograničenja, a neke potpisnice su ukazale na probleme s kojima su se susrele kad im partneri nisu mogli iz nekog razloga ispuniti zadane uvjete.

“Vrijeme je da hrvatska rodilišta otvore vrata pratnji po izboru trudnice, odnosno rodilje. Dok na svijet donosimo novi život, imamo pravo na prisustvo bliske osobe.”

#MojPorodMojaPratnjaMojIzbor. 

‘Ponuda je daleko perspektivnija od one koja koja nas čeka na predsjedničkim izborima’

Udruga Zbeletron u petak, 20. prosinca, od 20 sati organizira svoju tradicionalnu dodjelu nagrada za lezbijku godine – LOTY. Ove godine događaj se odvija u samom centru Zagreba, u kultnom Melinu.

LOTY je skraćeno za Lez of the Year, odnosno dodjelu nagrada za LezBijke godine. Lez of the Year priznanje dodjeljuje se od 2012. godine osobama, kolektivima, inicijativama, etc. koji pridonose vidljivosti lezbijki, biseksualnih i trans žena na području sporta, kulture, aktivizma i općenito poboljšavaju kvalitetu života LGBTIQ+ manjine.

Zbeletronke u opisu događaja pozivaju zainteresirane da izađu i glasaju.

“Ponuda je daleko perspektivnija od one koja će vam se dva dana kasnije nuditi na predsjedničkim izborima”, najavile su organizatorice događaja. 

Ove godine publika može birati između 9 nominiranih, a tko se sve bori za titulu naj lezBijke pročitajte ovdje.

  1. Nastja Kljajić aka Šareni Artikal (Aртикал) akanadin.artikal je street art umjetnica koja u svojim crtežima progovara o temama neodvojivim od njezinog identitete žene-radnice, žene-kćeri i žene-lezbijke. U lipnju ove godine u Botaničaru je održala prvu samostalnu izložbu pod nazivom “Moj svemir”, na kojoj je svakako najupečatljivija ilustracija bila gigantski crtež stiliziranog cvijeta-vagine. Šareni Artikal u svojim radovima slavi svu ljepotu ženstvenosti, s dlakama, u svim oblicima i veličinama, a djevojkama i ženama poručuje da se vole, paze i redovno posvećuju pažnju svom mentalnom zdravlju.
  2. ej, dečko je projekt kojeg je na Instagramu i Facebooku 2018. godine pokrenula fotografkinja Martina Šalov. Ej, dečko slavi ljepotu androginih, butch i tomboy žena koje se gotovo svakodnevno susreću sa situacijom u kojom su zamijenjene za dečka, odnosno muškarca. Martina njihove portrete objavljuje zajedno s kratkim pričama koje ilustriraju njihovo (ne)snalaženje u heteronormativnom svijetu u kojemu njihove nedovoljno feminizirane pojave izazivaju čitav spektar reakcija – od onih ružnih i tužnih, do onih koje će vam izazvati osmijeh na licu.
  3. Zagreb je 30. ožujka ove godine postao domaćinom prvog Balkanskog trans inter marša u organizaciji Trans Mreža Balkan, Trans Aid i Spektra. Osim hrvatskih aktivista/kinja, maršu su se pridružili/e inter i trans osobe iz Slovenije, Srbije, BiH, Rumunjske, Njemačke, Švicarske i Velike Britanije. Zagrebom je marširalo 300-tinjak osoba koje su glasno poslale zahtjev da ih se zaštiti od svih oblika diskriminacije, da se prestanu provoditi operacije nad interspolnom djecom te da Hrvatska, kao i ostale balkanske zemlje, treba uskladiti svoje Zakone s europskim normama i preporukama Europske komisije, kako bi se u konačnici lakše steklo pravo na promjenu spola u dokumentima.
  4. Povodom prvog Balkanskog trans inter marša pripadnici_e hrvatske trans i inter zajednice Adri, Diana i Erindalie su podulji intervju za Globus, s čije su nas naslovnice tjedan dana u svim dućanima i kioscima promatrala njihova lica. Progovorilie su o svojem iskustvu outanja, tranzicije, razbijanja predrasuda, ali i suočavanja s diskriminacijom te njenom utjecaju na emocionalno i psihičko zdravlje trans, inter i rodno varijantnih osoba. Vjerujemo da je intervju pročitao velik broj osoba koje nemaju gdje čuti i čitati o trans pitanjima, ali i onie među njima kojima su trans i rodno varijantne osobe prijatelji ili članovi obitelji, a koje su u Hrvatskoj još uvijek uglavnom nevidljive
  5. Početkom 2019. godine Zbeletronke je oduševila reinterpretacija životne priče jedne od naših najpoznatijih umjetnica u strip verziji u autorstvu Leonide Kovač i Ane Mušćet. U grafičkom romanu naslovljenom “Ja, borac” kroz formu stripa ispričana je životna priča NasteRojc, temeljena na autobiografskim zapisima i pismima kao inspiraciji. Nasta Rojc je važna ličnost u hrvatskoj LGBTIQ+ povijesti, jer se radi o ženi koja je početkom 20. stoljeća bila ne samo uspješna umjetnica, već je i otvoreno živjela s partnericom.Strip je nastao kao suradnja Jasne Jakšić, kustosice MSU i urednice publikacije te povjesničarke umjetnosti Leonide Kovač i umjetnice Ane Mušćet. Grafički roman je, uz istoimenu Aninu izložbu 3. ožujka objavio zagrebački Muzej suvremene umjetnosti.
  6. Renata Lučić je u Zagreb došla kako bi upisala Akademiju te se bacila u ono što je oduvijek htjela – režiju. Scenarij za film Peti kat lijevo Renata je počela pisati još prije nego što je upisala Akademiju, a za film kaže da se radi o izmišljenom događaju inspiriranom stvarnim likovima. U filmu se, naime, radi o djevojkama Maji i Niki koje žive zajedno, a u goste nenadano dođu Majini roditelji. Tada kreće onaj “ne želim prihvatiti da mi je kćer lezbijka” dio, a Maja i Nika stavljaju maske na lice i igraju tu (a)utohomofobnu igru u želji da izbjegnu tu tešku situaciju.Film je premijerno prikazan na jednom od najvećih LGBT film festivala u SAD-u, Wicked Queer Film Festivalu, a do sada je pokupio nagradu u kategoriji najboljeg LGBT filma na Indie Short Festu, nagradu za najbolju žensku ulogu na Međunarodnom festivalu nezavisnog kratkometražnog filma SHOTS 2019., nagradu za najbolji kratkometražni film u LGBT tematike na Festivalu kratkometražnog filma u Veracruzu 2019. godine te specialmention za najbolji scenarij na KASHISH Mumbai International Queer Film Festivalu.
  7. Sonja Hranjec je glazbenica i aktivistica, a njezin rad je najupečatljiviji na području DIY Punk kulture na čijoj sceni djeluje preko 13 godina. U tom razdoblju najaktivniji i njen najvažniji projekt je band Abergaz koji prolazi kroz tranziciju od banda do Sonjinih” radim sve sama” uradaka te u tom razdoblju ima zavidan opus od 7 albuma, nekoliko live snimki i EP-a. U svojim javnim nastupima jasno daje do znanja da ne trpi bilo kakve oblike mržnje te kao organizatorica na punk sceni ne dozvoljava ikakve ispade u smjeru fašizma, transfobije ili homofobije. Jedan od njenih javnosti poznatijih aktivističkih istupa bio je u Savskoj 77 gdje su se utaborili “Šatoraši” pri čemu je naglas čitala Zagorkin roman “Tajne Krvavog mosta” kao odgovor na trenutno socijalno i društveno stanje u državi.
  8. Nakon uspješnog organizirane Prvomajske jam fešte u močvarinoj kuhinji, edukativnog i kulturnog događanja na kojemu su predstavile ideju solidarnog kuhanja i muziciranja, Ana i Mariana iz inicijative AURA nastavljaju raditi u smjeru educiranja šire publike svojim idejama te započinju program Aura. Osnovni principi koje slijede su ekološka osviještenost, veganska kuhinja te promicanje prava i briga prema životinjama. U sklopu svojih događanja odradile su nekolicinu zanimljivih i besplatnih radionica u suradnji i s drugim edukatorima. Tako je jedna Aura bila posvećena udruzi Društvo za zaštitu životinja “Zlatni čagalj” u namjeri da ljude educira o tome koliko je važno osvijestiti suživot i s divljim životinjama.
  9. Karla Horvat Crnogaj dugogodišnja je aktivistkinja i djelatnica u kulturi, koja se može pohvaliti s 11 godina rada u udruzi Domino Zagreb ali i angažmanima na na raznim drugim aktivističkim projektima, u udrugama i inicijativama; od Zagreb Pride-a, akcije za satiru, prosvjeda za kurikularnu reformu i inicijativu Spasi me. U svibnju ove godine u sklopu Queer Zagreb Festivala organizirala je program “All things clitoris”, kao što samo ime kaže, program u potpunosti posvećen jedinom organu koji je namijenjen isključivo ženskom užitku – klitorisu! Tako je ispred Muzičke akademije postavljena dva i pol metra visoka cvjetna instalacija u obliku klitorisa, na kojoj je doktorica Jasenka Grujić održala i prezentaciju načina na koji klitoris funkcionira. U sklopu festivalskog programa održana je i radionica izrade vezova, radionica 3D printanja klitorisa, radionica izrade glitorisa te je predstavljen fanzin posvećen klitorisu, odnosno super junakinji Super-Kliti! Tih nekoliko dana Zagreb se pretvorio u pravi Klitograd!

Za top tri favoritkinje publika glasuje na samom eventu, principom zaokruživanja. Tri osobe/kolektiva koji osvoje najviše glasova publike kući nose simboličnu nagradu, za koje se ove godine pobrinula Matea Jurčević, aka Kila slova.

Obzirom da je ovo osma godina ove jedinstvene dodjele, broj dobitnica nagrada je popriličan, a Zbeletronke podsjećaju kako glasove publike pokupili/e kronološki: 2012. godine Le Zbor, u pol 9 kod sabe i ZbeLeTron, 2013. godine ŽEN, Karla i Milka na Prideu i LGBTIQ inicijativa Filozofskog fakulteta ‘AUT’, 2014. godine Marina Milković, Udruga Zemlja Za Nas / Community Earth For Us i VoxFeminae, 2015. godine AUTovci, NezzLezz i Libela.org, 2016. Espi Tomičić, Ana Brakus i Sandra Tolić, 2017. Tús Nua, Faktiv i Ana Opalić te 2018. Dugine obitelji, Zrinka Bojanić i FierceWomen.

Uz dodjelu nagrada, publiku očekuje i glazbeni program. Umjetnica i multi-instrumentalistica Tena Rak stiže sa svojim solo projektem ŠećeЯkoji se može opisati kao post-dance i folktronica. Nakon ŠećeЯ kreće DJ set Miss Iconic i Ru.

Više informacija o događanju možete potražiti ovdje.