Zašto je posramljivanje na temelju veličine penisa zapravo antifeminističko?

Nedavno sam čula kako je Adolf Hitler imao mikropenis.

Kada sam to vidjela na Facebooku, znala sam da ću vidjeti i gomilu šala – zasnovanih na ideji kompleksa inferiornosti i “kompenziranja” – čija je poanta, u osnovi, kako je imati mali penis inherentno sramotno i nešto što treba ismijavati.

No, posebno me je obeshrabrila količina takvih šala od osoba koje se izjašnjavaju kao feministkinje/i i progresivni/e. Nažalost, u feminističkim krugovima prečesto vidim ruganje na temu veličine penisa – toliko često da me ovo nije trebalo iznenaditi.

Premda Adholf Hitler zaslužuje svu mržnju ovoga svijeta, to ne znači da je prihvatljivo ismijavati bilo što što osoba ne može kontrolirati – a to je nešto za što smatram kako bi, od svih ljudi, feministkinje trebale razumjeti.

Iz iskustva znam koliko je dubok sram zbog toga što imaš mali penis.

Većinu svog života, nisam željela da to itko sazna, sudjelovala sam u šalama o “dečkima s malim kurcima”. No, u tom razdoblju od osjećaja srama do otkrića feminizma, shvatila sam da su takve šale jadne i neukusne.

Posebno sam razočarana kada ih čujem od ljudi s čijim se uvjerenjima generalno slažem. Još više me obeshrabruje kada ovakvo izrugivanje čujem od ljudi koji se inače protive patrijarhalnom ismijavanju.

Smatram kako je krajnje vrijeme da svi ljudi prestanu s tim neosjetljivim šalama o “malom penisu”, a posebno smatram kako bi se feministi/kinje trebali/e usprotiviti takvim šalama.

Namjera ovog članka nije napasti ljude koji zbijaju takve šale. Ne mislim da su zlobni. Zapravo, mislim da bi većina njih prestala s tim kada bi znali koliko su te šale štetne – a posebno kada bi osvijestili kako time zapravo osnažuju ideje toksičnog maskuliniteta i rigidnih rodnih uloga.

Pa, evo nekih razloga zašto je posramljivanje na temelju veličine penisa antifeminističko.

 

1. Koristi ideju kako je “ne biti dovoljno muževan” uvreda

Znači, penisi i muški identitet ne bi nipošto trebali biti usko povezani – budući da svatko, bilo kojeg roda, može imati penis.

No, zato što su penisi i muškost tako usko povezani “zahvaljujući” sustavnom seksizmu, koliko god to bilo pogrešno,  govorit ću o ovom pitanju u odnosu na cis muškarce, budući da su oni najčešća meta tih šala.   

Zato što je primarna funkcija šala o nečijoj veličini penisa napad na njihovu muškost.

Ovakve šale impliciraju kako su muškarci s većim penisom agresivniji i moćniji – što znači muževniji; mali penis znači da je muškarac impotentan i slab, nemoćan.

No, budući da je jedan od aspekata feminizma snažno protivljenje toksičnom maskulinitetu, ismijavanje nečijeg malog penisa kosi se s tim vrijednostima – jer samo podupire štetnu ideju kako su agresija i moć jedini prihvatljivi izrazi maskuliniteta.

Kada ljude kategoriziramo na ovaj način, pridajemo veću vrijednost agresivnosti i povezujemo muškost s fizičkom snagom. I onda se rugamo onima koji ne zadovoljavaju te toksične standarde maskuliniteta.

Brojne su implikacije ovakvog mentaliteta.

Prvo, ignorira trans žene i pretpostavlja da jedino muškarci mogu imati penis. Svodi koncept “muškarca” na njegove genitalije. U stvarnosti, genitalije nemaju nikakve veze s rodnim identitetom.

Drugo, stigmatizira tijela interseksualnih osoba.

Treće, pretpostavlja kako su tradicionalne rodne uloge ideal i kako su muškarci “pravi muškarci” samo kada su agresivni.

Naposljetku, postoje suptilne implikacije da svatko tko nema maskuline značajke, posebno ako je muškarac, smije biti ismijavan zbog nedostatka maskuliniteta – iz toga slijedi kako biti feminin/a znači biti slab/a.

{slika}

Takve šale vrijeđaju ljude koju nemaju maskuline značajke – što znači da poručuju kako su manje maskulini ljudi ujedno i manje vrijedni.

Netko ima malen penis, pa što onda? Čak i da to znači da nije agresivan (što nije istina), zašto bi to bilo bitno?

Je li prihvatljivo ismijavati muškarce koji plaču? Muškarce koji su osjetljivi? Muškarce koji vole raditi tradicionalno “ženske” stvari?

Ne postoji apsolutno niti jedan razlog zbog kojeg treba napasti muškarca na ovaj način, time ga gurajući u rigidne rodne uloge.

Feminizam definitivno ne podržava i ne cijeni toksični maskulinitet te ne omalovažava one koji ne pristaju na takve zastarjele seksističke standarde.

2. Implicira kako je seksualno zadovoljavanje žena najvažnija muška kvaliteta

Obično kada je heteroseksualni cisrodni muškarac ismijavan zbog veličine penisa, time se insinuira kako “ne može zadovoljiti ženu” – što bi trebala biti smrtna uvreda.

To je još jedno učvršćivanje toskičnog maskuliniteta.

Ne vjerujem da su neke feministkinje zapravo svjesne da ruganjem muškarcu na ovaj način samo reafirmiraju ideju kako je “muškost” primarno određena time koliko dobro koriste svoje penise.

Ne samo što ovo postavlja heteroseksualne odnose kao normu (default), već i postavlja seksualnost u središte cjelokupnog muškog identiteta. To pomaže društvu koje ga ohrabruje da dokaže svoju “snagu” kako bi izbjegao daljnje poniženje.

Muškarci su kompleksnija bića od svođenja na veličinu njihovih penisa, a “biti muškarac” znači više od toga s kim spavaš i koliko si potentan u krevetu.

Javna percepcija bi, idealno, tako izgledala. No često, ukoliko se razotkrije da neki muškarac ima mali penis,  čini se da ne može učiniti ništa kako bi vratio svoj integritet.

Kada bi društvo promijenilo definiciju “bivanja muškarcem” koja bi značila druge stvari – primjerice osjetljivost i suosjećajnost – možda tada ne bi postojalo toliko pritiska na heteroseksualne cis muškarce da budu u neprestanom lovu na seks s drugim ženama.

Nema ničeg pogrešnog u konsenzualnom seksu s koliko god ljudi želite, no kada seks postane opsesija, neminovno je toksično pozivanje na pravo na seks.

U osnovi, ismijavanje nečije seksualne moći je krajnje osuđujuće i služi isključivo seksualnom posramljivanju.

Kada govorimo o broju seksualnih partnera, seksualno posramljivanje je antifeminističko i ne bi se trebalo primjenjivati isključivo na žene – već i na muškarce. Kao feministkinje, trebale bismo više poticati muškarce koji se ne uklapaju u paradigmu onoga što bi seksualno “trebali biti”.

Kada ismijavamo muškarce jer nemaju veće penise i vrijeđamo ih implicirajući da ne mogu seksualno zadovoljiti ženu, time samo pojačavamo destruktivno uvjerenje kako bi muškarci trebali biti seksualno aktivni pastusi, što opet samo održava na životu toksični maskulinitet.

3. Izruguje se ljudima zbog nečega na što ne mogu utjecati

Ljudi koji zbijaju takve šale rijetko razmišljaju kako ljudi koji su se rodili s malim penisom nisu sami izabrali s čim će se ili s kakvim genitalijama će se roditi. U osnovi, to znači da se ljudima ruga zbog nečega nad čim nemaju kontrolu.

To je bez dvojbe tjelesno posramljivanje.

Društvo je poduzelo brojne svjesne napore kako bi se žensko tijelo manje posramljivalo (premda s ogromnim zakašnjenjem), no neke feministkinje, iz nekog razloga, ruganje nečijem penisu ne smatraju posramljivanjem tijela.

Premda je to na neki način različito od ismijavanja nekoga zbog debljine (budući da je veličina tijela nešto što odmah vidimo, i stoga može biti svjesno i namjerno ismijavano, što osobu izravno opresira), osjećaj internaliziranog srama je sličan.

U oba slučaja poruka glasi da si manje vrijedan/vrijedna zbog svoga tijela.

Tjelesno posramljivanje u svakom slučaju je antifeminističko jer dehumanizira i svodi ljude na objekte.

Prevladavajući osjećaj koji sam imala kada bih čula takve šale o veličini penisa bilo je internalizirano bespomoćno opravdavanje kako to nije moja greška. Naravno, to opravdavanje nije bilo upućeno nikom posebno jer sam bila ispunjena tolikim sramom da to nikada nisam rekla nikom od svojih prijatelja/ica.

Skrivala sam to od žena koje sam povremeno viđala i izbjegavala sam bilo kakvu vrstu seksualne interakcije koja je uključivala skidanje odjeće. To je rezultiralo brojnim potencijalnim vezama koje bi završile prije nego što bi zapravo počele. Taj strah u pozadini uma mi je govorio da sam defektna osoba i da ona/j tko vidi moj defekt me ne može voljeti.

{slika}

Umjesto da kritiziraju moje negativne karakterne osobine ili nepoželjne navike, ljudi su (nesvjesno) kritizirali nešto što nisam mogla promijeniti.

Stvarno je nepošteno ljudsku vrijednost bazirati na nečemu što percipiraš kao tjelesni nedostatak.

Ako su ljudi rođeni s određenim izgledom i tijelom na što ne mogu utjecati, nitko nema pravo rugati im se ili im poručivati da su manje vrijedni. Nisu izabrali s čim će se roditi, i zasigurno nisu izabrali da će se roditi u takvom osuđujućem društvu.

Ljudi zaslužuju da ih se podsjeća na njihovu vrijednost, a ne da ih se ponižava nepotrebnim i okrutnim napadima na njihovo tijelo.

Feminizam bi trebao biti pozitivan i inspirativan, a ne destruktivan.

4. To je redukcionistički napad na netolerantne ljude

 Uobičajena je taktika, koliko sam vidjela, posebno na internetu, napasti tipa koji izražava netolerantne stavove tako da obznaniš svijetu: “Sigurno ima mali kurac – zato je tako bijesan”.

Ovo općenito zaustavlja konverzaciju i razvije se u to da se tip brani do točke u kojoj konverzacija postane potpuno besmislena.

Ovakve taktike obično koriste dobronamjerne osobe naprednih pogleda koje se opravdano ljute na predrasude i netoleranciju koje vide. Razumijem kako može razljutiti netko to je pun predrasuda. Ali vjerujem da kritiziranje netolerantnih ljudi na ovaj način samo uzrokuje daljnju nepotrebnu štetu – jer ljutnja nije uperena na mrziteljske stavove te osobe,  gdje joj je mjesto.

U slučaju da osoba stvarno ima mali penis, bit će ismijana zbog nečeg nad čim nema kontrolu umjesto zbog svojih problematičnih gledišta.

Ako ta osoba nema mali penis, bit će napadnuta zbog nečeg što je objektivno neistina i to može rezultirati jedino kolateralnom štetom za ljude koji čitaju prepisku i potencijalno mogu biti povrijeđeni.

Ako me neki muškarac maltretira, veličina njegovog penisa mi je potpuno irelevantna. Postoje nasilnici i primitivci svih oblika i veličina.

A osim što je pakosno, to je i prilično lijen način opstruiranja konverzacije. Rasistički, seksistički, transfobni i drugi opresivni stavovi gurnuti su u stranu kako bi se fokus prebacio na nešto što je potpuno nerelevantno.

Umjesto da se potrude ukazati na nečiji govor mržnje, neke dobronamjerne progresivne osobe i feministkinje nesmotreno doprinose negativnoj retorici koja je ionako već prisutna.

Osobe s nazadnim stavovima treba prozivati, no mi im dopuštamo da se izvuku umjesto da ih prozovemo zbog opresivnog ponašanja. Borba protiv predrasuda trebala bi uključivati edukaciju netolerantnih ljudi o njihovim negativnim idejama i misaonim obrascima kako bi se eventualno mogla promijeniti njihova perspektiva.

Ako umjesto toga odaberemo da ćemo nekoga uvrijediti na temelju veličine njegovog penisa, sve te dobre namjere padaju u vodu. Kada feministkinje kritiziraju nazadne ideje koristeći diskriminatorni jezik, to nas čini licemjernima. Još gore, propuštamo priliku da razgovaramo o pravdi – što bi ovom pokretu stvarno trebao bit prioritet.

                                                                           ***

Ne mislim da ljudi koji koriste ove taktike to čine zlonamjerno. Ne mislim da su to loši ljudi. Iskreno vjerujem da mnogi od njih nikome ne žele nauditi. Mislim da to čine zato što je to uobičajena “šala” – tek navika.

Znam da će neki dobri ljudi biti uvrijeđeni i nuditi razloge zašto je za njih u redu zbijati ovakve šale i osjećat će se optuženima kako su loše osobe, što – ponavljam – ne pokušavam ovdje reći niti implicirati.

Samo mislim da je prihvatljivost ruganja nekomu na temelju veličine penisa toliko ukorijenjena da većina ljudi ni ne razmišlja o tome kad se šali na taj račun.

No, ako promislimo odakle dolaze ove šale i što impliciraju, očito je kako primarno funkcioniraju kao podrška patrijarhatu i stoga im nije mjesto u feminizmu.

Robin Tran  je autorica i suradnica portala Everyday Feminism, stand-up komičarka i blogerica. Diplomirala je englesku književnost i jezik na Sveučilištu Irvine. Početkom 2015., Robin se autala kao trans žena i od tada piše o svojim iskustvima iz prve ruke. Nastupala je u klubovima Improv, Mad House Comedy Club i Comedy Palace, a njezini članci su objavljivani na portalima xoJane i Time.com. 

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Danska želi zatvoriti granicu za izbjeglice

Danska Vlada predložila je glasanje o zakonu koji će omogućiti zatvaranje granica za izbjeglice ako bude rastao broj azilanata/kinja koji/e žele ući u Dansku, prenosi abrasmedia.info. “Moramo se nositi s pritiskom. To je razlog što uvodimo hitne kočnice da bismo bili u mogućnosti vratiti azilante na granicu”, rekla je ministrica za strance i integraciju Inger Støjberg.

Mjera je inspirirana zakonom usvojenim u lipnju u Norveškoj, koja dozvoljava policiji da vraća osobe koje dođu na granicu tražiti azil, bilo da su one u “kriznoj situaciji”, ili dolaze iz neke druge nordijske zemlje. Danska je prihvatila 4.700 zahtjeva za azil od početka godine i predviđa ih oko 10.000 godišnje.

Izvršna vlast želi ograničiti pravo na socijalnu naknadu za azilante/kinje, pokrenuti mjere sigurnosti za centre u kojima su oni smješteni, olakšati protjerivanje onih čiji su zahtjevi odbijeni.

“Oko 10.000 podnosioca/ica zahtjeva, to je previše”, rekla je Støjberg, poznata po antiizbjegličkoj retorici.

Danska je šokirala mnoge branitelje/ice ljudskih prava, usvojivši u veljači zakon koji omogućuje konfiskaciju novca od azilanata/kinja i vrijednih stvari da bi financirali svoj boravak.

733 umjetnice se okupile kako bi pokazale kako izgleda solidarnost

Umjetnica Kim Schoenstadt željela je doprijeti do svojih kolegica umjetnica u zajednici kako bi povezale, i to, kako je sama rekla, iz sasvim sebičnih razloga. “Dugo nisam bila prisutna u umjetničkom svijetu, pa sam željela ponovno osjetiti kako je biti dio zajednice”, rekla je. Odaziv je bio veći nego što je uopće mogla zamisliti – u nedjelju ujutro, umjetnice su se okupile u galeriji Hauser Wirth & Schimmel u Los Angelesu kako bi se susrele i povezale, dale podršku jedna drugoj i ukazale na svoje postojanje u umjetničkom svijetu koji ih prečesto zanemaruje. Schoenstadt je kasnije ovaj događaj nazvala Now Be Here.

Projekt je djelomično inspiriran turnejom trenutne izložbe ove galerije, Revolution in the Makin: Abstract Sculpture by Women, 1947.-2016. Umjetnica navodi kako ju je na organizaciju potaknula izjava Jenni Sorkin, kustosice i feminističke teoretičarke: “Rekla je kako za svaku umjetnicu na izložbi, postoji još mnogo više onih koje su mogle biti izabrane. Na to sam pomislila, pa, idemo se okupiti”.

Započela je sa slanjem e-maila umjetnicama koje je znala i čiji je rad voljela, a zatim kontaktirala i lokalne galerije i zamolila ih da pozovu umjetnice koje znaju. Ističe kako je nastojala izbjeći korištenje društvenih mreža kako bi sve ostalo u njihovom umjetničkom krugu.

{slika}

Velik broj umjetnica odazvao se pozivu – njih čak 733. Schoenstadt ističe kako je cijeli događaj bio iznimno poseban, osobito gledati kreativne žene koje su se došle povezati na posebnoj razini. Okupljanje je završilo velikom grupnom fotografijom, na kojoj svaka od žena drži broj. “Nisam željela da ovo bude o meni. Organizirala sam sve kako bi bilo o nama”, ističe Schoenstadt. 

Platforma 112: Tehnička Vlada ogriješila se o ustavna načela po pitanju HRT-a

Platforma 112 ocijenila je u srijedu kako se tehnička Vlada donošenjem Uredbe o izmjeni Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji (HRT) ogriješila o temeljna ustavna načela trodiobe vlasti, ustavnosti i zakonitosti čime je “uzurpirala liberalnu demokraciju i ustavno-pravi poredak Republike Hrvatske”.

Platforma 112 stoga od Ustavnog suda traži da hitno i samoinicijativno pokrene ustavnosudski nadzor, a od predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića da preuzme političku odgovornost za današnje odluke HDZ-ovih članova tehničke Vlade.

“Aktualna Vlada kojoj je Sabor izglasao nepovjerenje u svom tehničkom mandatu nema ni zakonsku ni ustavnu ovlast mijenjati već izglasane odluke Hrvatskog sabora, poput Zakona o HRT-u koji propisuje da isključivo Sabor može imenovati vršitelja dužnosti ravnatelja HRT-a na maksimalno šest mjeseci. Štoviše, današnjim produljenjem mandata v.d. glavnog ravnatelja tehnička je Vlada nedvojbeno prekršila Zakon o postupku primopredaje vlasti koji joj izričito zabranjuje da nakon raspuštanja Sabora donosi odluke o imenovanjima”, ističe se u priopćenju.

Dodaje se kako takvo miješanje tehničke Vlade u zakonom propisane nadležnosti upravljačkih tijela HRT-a kao javne ustanove predstavlja napad na neovisnost HRT-a u odnosu na partikularne političke utjecaje.

Zakon o HRT-u jasno definira da, po isteku razdoblja od šest mjeseci, odgovornost upravljanja HRT-om prelazi u nadležnost Nadzornom odboru HRT-a koji na raspolaganju ima mehanizme upravljanja sukladno Zakonu o ustanovama. Nadzorni odbor već je pokrenuo proceduru imenovanja privremenog upravitelja HRT-a pred Trgovačkim sudom koji u trenutku donošenja odluke tehničke Vlade nije pravomoćno okončan, pa se današnja odluka tehničke Vlade može smatrati nedopuštenim pritiskom na Visoki trgovački sud.

Uplitanje vlasti u rad HRT-a tijekom mandata aktualne Vlade i međunarodno je prepoznato kao ključni problem slobode i neovisnosti medija u Hrvatskoj, na što upozorava izvještaj međunarodnih medijskih stručnjaka ‘Hrvatska: Medijske slobode u turbulentnim vremenima’ gdje se masovno kadrovsko restrukturiranje i paradigmatske promjene programa ističu kao dokaz ‘pokušaja Vlade na odlasku da kolonizira HRT u svoje svrhe'”, navodi u priopćenju Platforma 112.

MSU traži vodiče i vodičkinje

Poziv Muzeja suvremene umjetnosti za vodiče i vodičkinje prenosimo u cijelosti. 

Pozivamo vas da nam se pridružite na izložbi KAKO ŽIVI NAROD – IZVJEŠTAJ O PASIVNOSTI – poučna izložba u osam cjelina umjetnice Kristine Leko i suradnika/ca (Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, 8. 9. 2016. – 21. 10. 2016.) i pomognete nam u realizaciji edukativno-performativnog programa. 

Za sve zainteresirane organizirali smo radionice pod vodstvom umjetnice Kristine Leko, filozofkinje Ankice Čakardić i kazališne redateljice Anice Tomić. Kristina Leko će vas upoznati sa svojim umjetničkim radom, pomoći vam da odaberete one sadržaje prezentirane na izložbi koje smatrate osobito važnima te vas naučiti kako potaknuti posjetitelje na promišljanje, razgovor i raspravu. Ankica Čakardić će vam pomoći u kritičkoj analizi i tumačenju sadržaja, dok će vas Anica Tomić naučiti kako nadvladati i kontrolirati tremu od javnog nastupa, na koji način zadržati koncentraciju grupe te kako artikulirano i jasno iznositi činjenice i pritom ostati zanimljiv.

Želite li pokušati utjecati na promjenu društvenih odnosa u svojoj zemlji, stvoriti od nje društvo iz kojeg se ne bježi? Ili mislite da je sve u redu, baš ovako kako je? I da živite u najljepšoj zemlji na svijetu? Ako mislite da se ništa ne može učiniti, varate se.

Vjerujemo da aktivnim uključivanjem u edukativno-performativni program, kroz promišljanje političke i ekonomske situacije, razgovor i raspravu, možemo pozitivno utjecati na razvoj društva u cjelini. Taj bi se razvoj temeljio na održivom razvoju, društvenoj odgovornosti i solidarnosti. Možda tako Hrvatska može postati zemlja u koju će ljudi dolaziti, a ne iz koje će odlaziti.

Radionice će se održati u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (Avenija Dubrovnik 17) od 2. do 7. rujna 2016. 

Sve zainteresirane molimo da se prijave putem maila kosjenka.laszlo@msu.hr ili na broj 0915730082.

Kalifornija želi postrožiti kazne za seksualni napad nakon slučaja Turner

Kalifornijski su zakonodavci, kao odgovor na bijes kojeg je izazvala kazna od šest mjeseci za bivšeg studenta na Stanford Universityju nakon što je osuđen za seksualni napad na onesviještenu ženu, odobrili propis kojim se zatvorila rupa u zakonu koja je dopuštala takvu kaznu.

Prijedlog zakona je sada na putu do demokratskog guvernera Jerryja Browna koji ga mora odobriti kako bi postao zakon. Hoće li to učiniti, još nije poznato.

“Seksualni napad na onesviještenu ili osobu pod utjecajem alkohola je užasan zločin i naši zakoni to moraju prepoznati”, rekao je demokrat Bill Dodd, jedan od autora prijedloga zakona.

Turner je osuđen za napad s namjerom počinjenja silovanja i penetraciju onesviještene osobe koja je pod utjecajem alkohola. Međutim, pod kalifornijskim zakonom, ove optužbe se ne smatraju silovanjem jer nisu uključivale penetraciju spolnim organom.

“Ovaj prijedlog zakona odnosi se na više od same kazne, odnosi se na podršku žrtvama i promjenu kulture na našim kampusima kako bi spriječili buduće zločine”, rekao je Dodd.

Trenutni zakon u Kaliforniji propisuje obveznu zatvorsku kaznu za slučajeve silovanja ili seksualnog napada u kojem je upotrijebljena sila, ali ne i kad je žrtva onesviještena ili pod utjecajem alkohola, zbog čega nije sposobna pružiti otpor.

Prijedlog zakona, koji nije naišao na ozbiljno protivljenje u demokratski kontroliranom okruženju, eliminirao bi mogućnost da sudac/kinja daju optuženiku takvih zločina samo uvjetnu kaznu. Da je takav zakon sada na snazi, Turner bi služio minimalno tri godine u zatvoru.