Što god je da je, borile smo se

Kad je za bučnim stolom u kafiću svoj put do mene našao Svjetlanin glas i riječi: “Libela prestaje s radom krajem godine”, ostala sam malo bez zraka (portal će i dalje postojati na internetima, ali više neće objavljivati u kontinuitetu). Iz njenih sam očiju odmah iščitala da joj je ovo otvorena rana, nakon toliko godina uredničkog truda i sati rada koji ne bi stali u nijednu volontersku knjižicu. Nisu me iznenadile knedle u grlu, svima su nam već poznate održavanja neprofitnog medija na životu. Nije iznenadilo, ali jest rastužilo. 

Libela je prvi medij za koji sam počela “ozbiljno” pisati i volontirati, još kao studentica, 2011. godine. Urednice su od samih početaka hrabrile šaroliki izbor tema – arapske pjesnikinje? može! Izraelsko-jemenski bendovi? samo daj! Blogerice iz Bagdada? Dapače!. Kroz te sam prve novinarske korake imala priliku razgovarati s aktivistkinjama, novinarkama i urednicama koje su bile sposobne, uviđavne, velikodušne. U nijednom se trenutku nisu ponašale nadmeno, u nijednom trenutku nisam imala osjećaj da igramo igru nadigravanja. Osjećala sam da je svaka od nas dobrodošla, da se u svaku od nas vjeruje. Upravo zbog toga smo se mogle i kritizirati i šaliti i jedne od drugih učiti. Upravo zbog toga se iz Libelinog članstva izrodilo toliko drugih sjajnih inicijativa. Neću zaboraviti kad mi je prije 7-8 godina tadašnja urednica Tajana Broz na moj prijedlog teme o ratu u Afganistanu i izraženi strah da “možda nije to tema za Libelu”, komentirala kako se feministkinja svakako tiču i ratovi, ali i kako nema priče koja nas se ne tiče, o čemu god se radilo.

Pamtit ću i kako mi je prije osam godina, za Božić, u kuverti na kućnu adresu stigla čokolada, sto kuna i poruka “Hvala ti što pišeš za Libelu. Urednice”. Taj sam papirić i tih sto kuna sačuvala do dana današnjeg, a bilo je više nego par kriza kad me je tih sto kuna mamilo. Neki ljudi čuvaju servise od kristala, ja čuvam prvih sto kuna od pisanja. Dat ću ih dalje nekome, kad se desi moment vrijedan takve primopredaje.

Pisati ovaj “oproštajni” tekst i pričati i tipkati sa ženama koje su skoro 12 godina držale Libelu na životu, istovremeno je i čast i kamen na srcu. U njega nisu, naravno, stale sve Libeline volonterke, jer takvom tekstu ne bi bilo kraja. Ali one znaju tko su i znaju da će svako njihovo slovo ostati u Libelinoj arhivi. Neću stoga duljiti – riječ prepuštam dalje –  jer što je Libela nego jedna veličanstvena štafeta koju su istrčale žene.

Tajana Broz bila je prva Libelina urednica i pokretačica na samim počecima 2009. godine. Na Libeli je aktivno radila do 2017., od kada je, kako se opisuje – “slabije aktivna volonterka”.

 O svom iskustvu i značaju Libele Tajana priča:

 “Meni osobno je Libela, na kraju kad sve to pokušavam sagledati, važna zbog svih divnih žena koje sam kroz nju upoznala, drugarstva koje se razvilo, prilike za učenje i naš mali prostor slobode. Društveno, Libela je na neki način bila prvi korak brojnim aktivistkinjama i novinarkama i naprosto mladim ženama koje su se kroz nju oblikovale i učile i na kraju dana postale to što jesu, a mnoge od njih su istovremeno na ovaj ili onaj način mijenjale društvo u kojem žive. Libela je pokretala neke jako važne teme. Na svojim počecima bila je gotovo jedino mjesto na kojem ste mogli saznati nešto o ženama koje su aktivne u političkom životu, prva je ozbiljno pisala o seksizmu, pratila politike rodne ravnopravnosti, problematizirala konzervativne pokrete i mnogi su upravo zahvaljujući Libeli došli u doticaj s brojnim pitanjima roda. Možda je čak i pravo čudo da je tolike godine opstala u potpuno prekarnim uvjetima rada, nošena golemim volonterskim angažmanom kako urednica tako i novinarki. Od svega mi je u ovom COVID-19 trenutku rastanka najgore što ne možemo napraviti pošteni oproštaj u kuhinjici na Novoj cesti 4 s još jednom Libelinom kavom smijeha i razgovora. Bila je čast živjeti i boriti se s vama, drugarice”.

Među tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Tajana ističe:

“Neki od meni najdražih/najvažnijih tekstova su kolumna koja je prvih par godina bila kontinuirano najklikaniji i čitaniji tekst, a bavio se sveprisutnim seksizmom kroz gostovanje Jelene Veljače kod Ace Stankovića puno prije nego je ona postala poznata i kao aktivistkinja. Nekoliko kolumni i komentara koje su mi posebno dragi jer su duhoviti i nježni i opori su Pomireni s medom Ane Brakus i Topovskim udarom na Thompsona Lee Jurišić. Jedan od sigurno najvažnijih Libelinih tekstova u izuzetno jakoj konkurenciji je tekst Svjetlane Knežević i Hane Grgić o dostupnosti pobačaja. One su taj tekst napisale kada još niti jedan mainstream medij nije o pobačaju pisao na taj način, dok je danas to redovni sadržaj svakog teksta o pobačaju u Hrvatskoj. Od mojih tekstova najdraži mi je onaj možda najmračniji, a napisan povodom gostovanja Judith Reisman u Hrvatskoj i jedan intiman tekst Dušo, ovo će malo boljeti koji je se godinama skupljao u mojim žilama i onda je samo iscurio. I to je još jedna stvar zbog koje mi (nam?) je Libela (bila) važna. Omogućila nam je da iscurimo kroz Jožin kod i Tomislavov dizajn na ekran i vrištimo radi nepravdi koje nas okružuju i istovremeno stvaramo neki bolji svijet”.

{slika}

Ana Brakus na Libeli je kao volonterka završila 2012, godine, od 2013. do 2016. godine bila je dio uredničkog tima.

O svom iskustvu i značaju Libele, Ana kaže:

“Kako to Svjetlana voli reći – Libela je za mene bila širenje područja borbe. Mjesto na kojem kao da su se sprovodile akcije nekog našeg tajnog pakta da rastemo, pišemo, mislimo, družimo se. Libela mi je dala neke od najboljih prijateljica koje imam, dala mi je prva novinarska i urednička iskustva. Svega toga ne bi bilo da nam nije dala prostor u kojem smo učile kroz rad, jedna od druge. Libela je za mene, dakle, bila prostor slobode, u mnogočemu moj početak. Možda najznačajnije što sam iskustvom na Libeli dobila je bilo povjerenje koje mi je ukazala Tajana Broz. Ona je, naime, davno na moj prvi opširni, tri puta prekontrolirani i krajnje službeni mail u kojem izražavam želju da volontiram na Libeli odgovorila s jednim običnim ‘Ok’. I onda je godinama nastavila biti tu za nas. Znam da ona sebe ne vidi tako (i to je valjda normalno i zato još čarobnije), ali Tajana je nevjerojatno smirena, senzibilna i zapanjujuće sposobna. Znala je da se ugledamo u nju, znala je da njezine savjete i slušamo i nikada to nije koristila ni za što drugo osim za to da nam pomogne. Štoviše, inzistirala je uvijek na tome da smo ravnopravne. Kako vrijeme prolazi, ili direktnije – kako starim(o) – primjećujem sve više koliko je to zapravo rijetko i značajno. Da jedna od prvih osoba na koju naletiš u  novinarskom i/ili volonterskom svijetu, ona koja u mlade žene toliko nesebično sipa hrabrost i odgovornost, ona koja živi solidarnost, dijeli svoju moć i za koju i kad te kritizira nikada ne sumnjaš da vjeruje u tebe. Ne sumnjam da joj je barem jednako neugodno dok ovo čita koliko meni dok ovo pišem – nije nijedna baš poznata po emotivnim ispadima – ali mislim da zaslužuje biti zapisano u povijest da Libele ovakve sigurno ne bi bilo bez nje. Nimalo manje važna za Libelu nije ni uloga Svjetlane Knežević koja je u ovaj portal uložila cijelo svoje srce i godinu za godinom beskonačne volonterske sate. Ne bi je bilo ni bez nebrojeno mnogo volonterki, mladih i starijih žena, koje su svoje vrijeme i trud uložile u to da Libela zaista bude inkluzivan i otvoren prostor. Nedavno sam za okrugli rođendan dobila foto-album, prepun fotografija iz svih razdoblja života. Cure s Libele, nasmiješene, pametnih očiju, uvijek na korak od neke žustre rasprave su moja slika tog razdoblja.

Manje sretan dio Libeline priče je što nikada nije dobila pravu šansu. Kao što znamo, neprofitni mediji u Hrvatskoj su zanemareni, necijenjeni i ostavljeni da se snalaze kako znaju i umiju. Libela je zbog mnoštva volje i mnoštva žena odolijevala sustavnom ignoriranju godinama, vraćala se ruba ponora u nekoliko navrata, ali sada to, očito više nije moguće. Za sobom će, duboko vjerujem, ostaviti prazninu. Prostora za perspektive, poglede i potrebe žena i svih drugih diskriminiranih i marginaliziranih skupina u ovoj skučenoj zemlji ima sve manje. Libelinim krajem sužava se još više. Za mene to samo znači da kada voda još jednom dođe do grla, a doći će, sve ono što Libela jest će se vratiti, zvao se taj portal tako ili drugačije. Nadam se da će tada naići na veću podršku ovog društva”.

O tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Ana kaže:

“Naprosto ne mogu izabrati. Nadam se da će cjelokupna arhiva ostati dostupna”.

{slika}

Silvija Jakovljević na Libeli je počela volontirati kao autorica i prevoditeljica 2016. godine, a uredništvu se pridružila 2018. godine.

O svom iskustvu i značaju Libele, Silvija priča:

“Pisanje i prevođenje tekstova za Libelu predstavljalo mi je od samog početka veliki izazov i veliku čast. Nije uvijek bilo lako artikulirati svoje stavove i na neki način nadmašiti samu sebe u pisanju, čitati vlastite tekstove očima oštre i, usuđujem se reći, zahtjevne Libeline publike – a prevođenje i prilagodbu tekstova, s kojom nisam imala nikakvog prethodnog iskustva, da i ne spominjem. Ipak, biti dio te zajednice, kao autorica i kasnije kao urednica, značilo je u mojim očima biti pozvan za stol s velikim curama.  Na prilici da se moj glas čuje, i kroz njega, nadam se, mnogi drugi glasovi, mnoge priče i iskustva, bit ću vječno zahvalna. Libela je na mene djelovala onako kako mi se, kao urednici, čini da je trebala djelovati na čitateljice; ohrabrila me i osnažila, pružila mi je okvir za poimanje društva u kojem živimo, pomogla pronaći mjesto među ‘svojima’.

U širem društvenom kontekstu, volim vjerovati da je Libela bila i ostala, kako naziv portala i govori, mjerni instrument za (ne)jednakosti, pokazatelj svega što je u društvu ‘nahero’ i na čemu bi trebalo raditi da se barem za koji stupanj ispravi. Libela je za mene prostor susreta, razmjene, pa čak i prostor konflikta, jer bez konflikta i krize nema rasta. Nevjerojatno je koliko je ideja i feminizama koegzistiralo na toj platformi, ujedinjenih u zajedničkoj borbi protiv patrijarhalnih struktura u najširem smislu. To je, po meni, bila snaga Libele”.

O tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Silvija kaže:

“Volim Libeline intervjue. Mislim da je važno i nagrađujuće dati glas osobama koje rade dobre stvari i volim što je Libela služila kao platforma na kojoj će se predstaviti brojne kvalitetne feminističke i queer autorice, umjetnice, udruge i inicijative. Feminizam, uostalom, podrazumijeva podršku i solidarnost”.

{slika}

Marinella Matejčić za Libelu je počela pisati 2012. godine. Prevodila je tekstove, pisala autorske članke, provodila istraživanja i u jednom momentu postala članicom redakcije – što opisuje kao “jednu od najdražih tranzicija u životu”.

O svom iskustvu i značaju Libele, Marinella kaže:

“Osim borbe protiv patrijarhata preko tipkovnice, Libela je i poligon za suradnje, prijateljstva, ali i prostor  dijeljenja nevjerojatno prekrasne energije suborkinja. Namjerno ne pišem u prošlom vremenu jer je Libela vječna: sve što je na Libeli stvoreno, ostaje. Na i s Libelom rastemo, razvijamo se, upoznajemo sebe i društvo, pomičemo vlastite granice komfora. Kao izuzetno aktivan i produktivan portal, Libela kroz svoje raznolike rubrike i snalažljivost novinarki, redakcije i, naravno, urednica, širi svijest o aktualnim događanjima i praksama, ali prepušta prostor i našim promišljanjima kao autoricama, što ostavlja dubok trag na razvijanju retorike i brušenju vještina pisanja. Na Libeli su uvijek sve akcije popraćene: koliko god bile jednostavne, zauzimale su prostor. Tekstovi su pratili kako stanje u Hrvatskoj, tako i internacionalno. Spektar tema je oduvijek bio širok, a intervjui su čitalaštvu dozvoljavali da upozna i neke manje eksponirane heroine i heroje ljudskih prava. Kada nam je oduzeto pravo na brak, Libela je uredničkom intervencijom osvanula s jednostavnim natpisom: GEJ BRAK. Kontra struje i kontra mainstreama, Libela je bila i ostala nevjerojatna platforma briljantnih aktivistkinja i aktivista”. 

O tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Marinella objašnjava:

“Ne bih izdvajala zaseban tekst, no s obzirom na razvoj situacije oko reproduktivnih prava svakako bih preporučila tekstove označene sa ‘SRH’  i ‘reproduktivna prava’. Temeljito čitanje svih tih autorskih i prevedenih tekstova daje izvrstan uvid u trendove koji se događaju unazad šest-sedam godina”.

{slika}

Tea Stipan na Libelu je došla 2013. godine, a 2014. godine postala je članica uredništva, gdje je ostala do dana današnjega.

O svom iskustvu i značaju Libele, Tea priča:

“O tome sam dosta razmišljala u posljednjih nekoliko mjeseci kada smo razgovarale o mogućnosti gašenja portala. Iako smo sve bile vrlo svjesne težine situacije i nemogućih uvjeta u kojima radimo (zapravo, volontiramo), uvijek ti se javi taj glasić negdje u pozadini koji vrišti NE NE NE NE. I mislim da je to zato što je Libela jedno jako formativno iskustvo za mene – na Libeli sam primarno pronašla nevjerojatnu zajednicu žena, istomišljenica, koje se bave istim stvarima koje i mene zanimaju. Koje se bore, traže više i bolje za sebe i druge oko sebe, međusobno se motiviraju i podržavaju, i taj osjećaj pripadnosti nečem većem je neprocjenjiv. Što se nekog šireg konteksta tiče, do pojave Libele u obliku medija, na našim prostorima nije praktički bilo izvora iz kojeg se mogao dobiti uvid u bilo kakvu temu iz feminističke perspektive (čast izuzecima!), a da to nije bio senzacionalistički članak nakon tragedije kao posljedice obiteljskog nasilja ili obilježavanje Osmog marta ružama i slatkišima. Libela je dala kritički pogled na brojne stvari koje u našem društvenom okruženju predstavljaju ogroman problem (od prava na pobačaj do sustavnog rodno uvjetovanog nasilja i dalje), a koje su predugo bile gurane pod tepih. Osim toga, iz Libele su se izrodile neke divne aktivističke inicijative i organizacije koje su napravile puno po pitanju prava žena i manjina”.

Među tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Tea izdvaja:

“Prvi tekst koji mi pada na pamet je ‘Majčinstvo me ne ispunjava‘. Činjenica da je star šest godina, a prvog sam se sjetila, dovoljno govori sama za sebe. Ovo nam je do danas jedan od najčitanijih tekstova na portalu, i to baš iz onog razloga koji sam ranije navela: govori o stvarima koje su u našem društvu i dalje velika tabu tema, a mnoge žene to proživljavaju, osjećajući da su pritom same. A imale smo i nastavak. Generalno mislim da smo puno i dobro pisale o problemu obiteljskog nasilja u Hrvatskoj i pitanjima reproduktivnih prava i zaštite, pa se za takav tekst uvijek možete zaletjeti na Libelu”.

{slika}

Dolores Marčetić za Libelu je pisala četiri godine, od 2013. do 2016. godine.

O svom iskustvu i značaju Libele, Dolores priča:

“Libelu sam otkrila 2012. godine, a suradnju sam započela u želji da istražujem rodnu ravnopravnost, aktivizam i ljudska prava kroz različite umjetničke projekte u regiji i svijetu. Imati iza sebe medij koji podržava tvoje ideje i podupire rad spomenutih tema, bila je i ostala rijetkost na našim prostorima. Kroz 100-tinjak izvještaja, članaka, reportaža i intervjua razgovarala sam s ljudima od Kanade do Španjolske, a svima je bilo izuzetno drago podijeliti svoju priču za Libelu. Hvala svim mojim tadašnjim kolegicama novinarkama i urednicama, kao i čitateljima koji su podupirali naš rad”.

O tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Dolores kaže:

“Dojmili su me brojni razgovori i projekti koje sam predstavljala, a svakako bih istaknula intervju iz 2015. godine s peruanskom vizualnom umjetnicom Mariom Mariom Achom Kutscher koja kroz umjetničke radove propituje položaj žene. Baš kao i prije pet godina, tako i ove 2020-te, kada je većina umjetničkih i kulturnih događanja zbog pandemije morala utihnuti, ne smijemo zaboraviti: umjetnost može doprinijeti izgradnji boljeg svijeta i otvoriti neke nove vidike koji su našem društvu prijeko potrebni. Što je Maria Maria Acha Kutscher rekla za Libelu 2015. godine, možete pročitati ovdje“.

{slika}

Jana Kujundžić volontira za Libelu od 2012. godine. Krenula je prvo s prijevodima, a onda se ohrabrila i s autorskim tekstovima.

O svom iskustvu i značaju Libele, Jana kaže:

“Meni Libela prije svega znači prostor slobode i rasta u feminističkom i aktivističkom smislu, mislim da sam puno toga naučila i dobila kroz Libelu. Libelini tekstovi često su otvarali razne teme i približavali feminističke borbe koje se događaju negdje drugdje domaćem terenu. Također, pluralizam i interesa i mišljenja kroz razne teme na Libeli stvarno su mi pomogle da izbrusim vlastitu feminističku poziciju. U širem smislu mislim da je Libela jedan od rijetkih portala, pogotovo negdje na početku svoga rada, koji je nudio informiranu feminističku kritiku koja nije štedjela nikoga, ni domaću ni vanjsku politiku, ni pop kulturu, razno razne socio-političke trendove, izjave poznatih i manje poznatih ljudi, sve se pratilo i kritički promatralo. Također, mislim da je posebno to što je na portalu velika raznovrsnost tema, a opet kroz sve se provlačila ta feministička kritička crta. Naravno, feministička kritika se rafinirala kroz godine, i nova znanja su se pretvarala u tekstove, prvo su možda ipak dominirali čisti prijevodi, ali kasnije je to postalo istraživački rad korištenjem više izvora i različitih tekstova. Mislim da su i aktualne teme i brze reakcije na razna dnevno politička događanja privlačile ljude da čitaju Libelu i da budu informiranie o tome što se događa i koja je aktualna problematika”.

Među tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Jana izdvaja:

“Posebno mi je značajan stup srama na Libeli jer nudi pregled najsramotnijih izjava političara, političarki i drugih javnih osoba što nam služi kao trajan podsjetnik na rasprostranjene diskurse u društvu u kojem živimo i služi kao poticaj i motivacija da ne odustajemo od borbe protiv svih oblika diskriminacije, seksizma, govora mržnje itd. Teško mi je istaknuti samo jedan tekst ili temu, ali ako baš moram izdvojila bih seriju tekstova ‘Adrio bella’ o razvoju zadarske industrije, odnosno o tvornici Adria i njezinim radnicama, kao i seriju tekstova o ženskoj revoluciji Kurdkinja. Za kraj, dosta bitna i aktualna tema jer ne možemo biti slobodne dok  svaka od nas nije slobodna, da parafraziram Audre Lorde, odnosno zašto TERF-ovkama nema mjesta u feminizmu. Mislim da je Libela uvijek bila i biti će na pravoj strani povijesti protiv svih vrsti ugnjetavanja i konzervativizma, u kojem god obliku se oni pojavljivali”.

{slika}

Iva Zelić na Libeli je od 2012. godine i kroz nju je prošla sve etape, od volonterke, novinarke pa do urednice.

O svom iskustvu i značaju Libele, Iva objašnjava:

“Iskreno, ja sam na Libelu došla slučajno. Željela sam negdje pisati, a vidjela sam da Libela traži volonterke. U samom početku moje je znanje o temama kojima se Libela bavi bilo prilično oskudno. No, od teksta do teksta, od druženja do druženja, a posebno kroz urednički angažman, jako sam puno učila, preispitivala svoja stajališta, svoje privilegije, svoje prijašnje postupke i svoje kapacitete. Mogu reći da je Libela za mene bila prostor, kako učenja o društvenim nejednakostima, tako i prostor učenja o sebi samoj. U širem društvenom i aktivističkom kontekstu volim misliti da je Libela davala sve od sebe, a ponekad gotovo i preko mogućnosti volonterki/a, novinarki/a i urednica, da iznese teme koje smo smatrale/i neizmjerno važnima u datom momentu, nerijetko ignoriranim ili nekompetentno obrađivanim na dominantnim medijima. Ipak, prvenstveno volim misliti da je Libela utjecala na pojedinke/ce kao što je utjecala i na mene, kroz učenje, osvještavanje i stvaranje boljih verzija njih samih”.

O tekstovima koje želi da ljudi pročitaju, Iva kaže:

“Teško mi je neki tekst ili temu posebno preporučiti. No, kad već razgovaram s tobom, mogu reći da su mene uvijek veselile tvoje reportaže o zadarskoj industriji. Veselile jer su sjajno obrađene, a istovremeno, u cijelom kontekstu, istinski rastuživale”.

{slika}

Sanja Kovačević na Libeli je radila gotovo pet godina, od 2o15. do 2o19. godine.

O svom iskustvu i značaju Libele, Sanja kaže:

“Za Libelu sam pisala i prevodila intenzivno – aktivistički, novinarski, istraživački, politički i osobno. Za mene je Libela bila prije svega prostor učenja, razvoja i slobode, kao i odskočna daska u mom aktivnom feminističkom djelovanju – sve što sam radila kasnije (i što radim sada) u tom polju, poteklo je iz Libele. Uvijek ću ostati zahvalna na tom prepoznavanju i prihvaćanju koje sam imala u Libeli, kao i na višegodišnjem zajedničkom entuzijastičnom, posvećenom i mahom volonterskom radu. Libela je u ovih više od deset godina za mene u ovom našem društvenom-političkom kontekstu bila i ostala najvažniji feministički portal – pokrivala je cijeli dijapazon važnih društvenih, feminističkih i lijevih tema i ideja, pratila i anticipirala procese društvenog razvoja, bila je pokretač i zamašnjak feminističkog društvenog osviještavanja. Iz Libele su potekle i važne za društvo bitne aktivističke inicijative – u moje vrijeme to su bili fAKTIV i Noćni marš – Osmi mart, Platforma za reproduktivnu pravdu, niz suradnji i zajedničkih akcija s drugim savezničkim inicijativama i organizacijama”.

O tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Sanja komentira:

“Mislim da su mi najvažnije teme bile one koje su se bavile feminizmom samim, njegovim definiranjem, problemima, procesima, razvojem, sukobima, artikulacijama, teorijama i praksama… Pa ću preporučiti jedan prijevod drage mi autorice Glosswitch pod naslovom ‘Valoviti feminizam’ (mislim da mi je to bio prvi prijevod za Libelu), a čini mi se da pokriva bitnu temu koja je nekako marginalizirana i o kojoj općenito ima malo tekstova –  a to su ageizam i međugeneracijski konflikti kao stvarnost unutar feminističkog pokreta”.

{slika}

Jelena Tešija na Libeli je počela s radom kao prevoditeljica od 2011. godine, a od 2015. do kraja 2019. godine bila je članica uredništva.

O svom iskustvu i značaju Libele, Jelena priča:

“Svjetlana me već nekad na počecima Libele pitala hoću li se pridružiti, a ja sam bila u epizodi ‘Šta je to, neka ženska sekta?’. Bože, Jelena… Koju godinu i koje saznanje o feminizmu poslije, počela sam prevoditi članke i tako se zarolala moja priča s portalom, a na kraju sam provela skoro pet godina u uredništvu. Nekoliko sam dana razmišljala o pitanju što mi je značila i opet shvatila da mi je jako teško s riječima kad je Libela u pitanju. Kad god probam, više-manje završi u lošoj patetici, ali dobro. Značila mi je učenje o feminističkom novinarstvu, ono uzbuđenje kad radiš nešto u što sto posto vjeruješ i s čim nemaš nikakvih etičkih dilema. Značila mi je otkrivanje svega i svačega, piva uz rasprave što ćemo i kako ćemo, tulume i neka od najvažnijih prijateljstava. Značila mi je i puno nerviranja zbog (ne)financiranja, umor u pokušaju hendlanja portala i ostalog u životu, brigu s kojom sam u jednom trenu morala raskrstiti. Najzahvalnija sam joj na tome što je oko sebe skupila i jedan krug žena koje su poslije sudjelovale u osnivanju fAKTIV-a. Sažeto, Libela me oblikovala i privatno i aktivistički. A čini mi se da je oblikovala i druge. Jedanaest godina ovaj portal educira, informira, kreira stavove i mišljenja o temama o kojima su mnoge od nas prvi put i čitale upravo na Libeli. Otvarala je bitna pitanja, bila hrabra i bavila se feminističkim temama na način da je služila i kao korektiv mejnstrimu i kao izvor informacija zainteresiranim novinarkama”.

Među tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Jelena izdvaja:

“Izdvojila bih dva teksta koja su stvarno bila neizmjerno važna tad kad su nastala i koja dobro pokazuju što je to što je Libela sjajno radila. Prvi je tekst Majčinstvo me ne ispunjava iz 2014. godine koji je dugo bio među najčitanijima na portalu i koji je pokrenuo veliku raspravu o temi koja je bila tabu. Drugi je Anin Pomireni s medom iz 2012. godine, koji je bio važan odgovor na neokonzervativne napade na zdravstveni odgoj”.

{slika}

Katarina Pavičić Ivelja na Libeli je počela volontirati 2015. godine, a 2018. godine pridružila se uredništvu portala.

O svom iskustvu i značaju Libele, Katarina kaže:

“Libela je u mom slučaju definitivno odigrala ogromnu ulogu u pogledu ‘feminističkog buđenja’, ali i pravljenja prvih feminističko-aktivističkih koraka. Prije nego li sam osobno počela pisati za portal, Libelu sam nekoliko godina pratila kao čitateljica i divila se ženama koje otvoreno i bez dlake na jeziku progovaraju o temama vezanim uz ženska prava koje su unazad par godina bile smatrane mnogo kontroverznijima i nailazile na mnogo žešće kritike nego što je to danas slučaj (iako primjećujemo da je i danas situacija tek neznatno bolja). Kad sam se napokon odvažila javiti Libeli, za svoj prvi autorski članak pisala sam o balerini Misty Copeland i percepciji crnkinja u baletu, što je u tom trenutku (barem van Hrvatske) bila već poprilično obrađivana tema. Odabirom teme odlučila sam igrati na sigurno, a članak proslijedila uredništvu prilično bojažljivo pitajući se još uvijek mogu li i ja uistinu biti jedna od tih žena koje se ‘perom’ suprotstavljaju patrijarhatu. Naravno, ubrzo sam shvatila da je Libela prostor prepun pozitivne energije u kojem je uvijek moguće zatražiti pomoć ili savjet. Bila sam i ostala presretna što sam na portalu imala priliku naići na skup divnih žena i istomišljenica koje su uvijek spremne pružiti podršku, što me i ohrabrilo da nastavim pisati. Kako sam se tijekom godina ‘ohrabrivala’ moj tematski fokus sve je više prelazio na feminističke aspekte borbe protiv kapitalizma i pokrete koji u navedenom sudjeluju, kakav je ostao do danas.

Mislim da je sasvim moguće tvrditi da je Libela za mnogo mladih djevojaka i žena odigrala sličnu ulogu u kontekstu buđenja feminističke svijesti – od onih koje su tokom godina volontirale/pisale za portal, do onih koje su godinama ostale vjerne čitateljice. Libela je zasigurno predstavljala (i još uvijek predstavlja) vrelo kritičkog promišljanja o podzastupljenim temama koje nije uvijek bilo moguće pronaći u mainstream medijima, a od izuzetnog su društvenog značaja. Danas, nakon 11 godina postojanja Libele, portal je također i bogata arhiva feminističkih kretanja unutar Hrvatske i dokumentira društvene napretke ostvarene od 2009. godine do danas te na taj način može predstavljati i važan izvor informacija i inspiracije u kontekstu smjera nekih budućih aktivističkih djelovanja”.

O tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Katarina objašnjava:

“Stvarno mi je teško izabrati određeni tekst ili određenu temu budući da ih ima zaista mnogo te je obuhvaćen zaista širok spektar aspekata iz kojih je moguće sagledati ženska prava. Vjerujem da se na Libeli zaista nalazi za svakog ponešto. Osobno mi je vrlo drago da smo na Libeli imale članke vezane uz žensku revoluciju u Rojavi i intervjue s borkinjama YPJ-a i ostalim aktivistkinjama sudionicama revolucije. Naravno, nikako se ne radi o tome da to kažem zato što sam osobno mnogo pisala o toj temi i provodila mnoge intervjue pa želim ‘reklamirati’ samu sebe, već iz razloga što sam izuzetno ponosna na činjenicu da smo kao portal imale priliku pružiti medijski prostor jednom nadasve inovativnom te izuzetno važnom suvremenom feminističkom revolucionarnom pokretu čime se nadam da smo barem na neki mali način doprinijele internacionalizaciji antikapitalističko-feminističke borbe utemeljene na ideji ženskog oslobođenja jer je i svaki mali doprinos u širem kontekstu velika stvar”.

{slika}

Hana Grgić na Libeli je počela raditi 2012. godine, a vrlo brzo se priključila i uredništvu, gdje je ostala do 2016. godine.  

O svom iskustvu i značaju Libele, Hana priča:

“Točno se sjećam glavne motivacije dolaska na Libelu. Kao mladoj studentici novinarstva kronično mi je nedostajalo kvalitetne novinarske prakse. Praksa koju su nam inače nudili uglavnom se svodila na potpuno besmisleno pretipkavanje stranih vijesti ili izvještavanje o ‘pao je snijeg temama’ u mainstream medijima. Libela je, osim bavljenjem rodnom tematikom koja me odmah privukla, nudila i suvisao program novinarske školice kroz vježbanja pisanja različitih novinarskih formi. To je verzija koju bih napisala u nekom službenom dokumentu, neslužbena verzija bila bi: Libela mi je bila druga obitelj. Ne znam što se točno nadvilo nad neboder na Novoj cesti gdje je bila službena Libelina adresa, iako se san o pravoj redakciji nikad nije ostvario, ali profesionalno i vrlo osobno, Libela je zadala neku direkciju mom životu. Prijateljstva koja sam tamo stekla postala su najvažnija prijateljstva koja danas danas prelaze nekoliko granica i tisuće i tisuće kilometara.

Imam osjećaj, gdje god se okrenem, posvuda Libeluše. Neke su izgradile novinarsku karijeru, neke otišle po doktorske diplome, mnoge i danas neumorno na životu održavaju aktivističku scenu, ali da moramo pobrojiti koliko je suradnica/ka prošlo našu virtualnu redakciju, brzo bismo se umorile. Libela je egzistirala u toj jednoj fazi kad se činilo da su neprofitni mediji uspjeli nekako dobiti sredstva za pokoju plaću i honorare i mogli malo lakše disati. Svi smo se mi borili za iste mrvice, što je ionako malu scenu neprofitnih medija uvijek dodatno cjedilo. Libela nikad nije došla do one ‘najveće’ potpore kojoj smo se jedne godine jako nadale. I ne samo jedne. Libelu smo gurale uz sve svoje druge poslove koji su u tom trenu plaćali račune. Kad razmišljam o Libeli, sjetim se svog tog neumornog rada i truda koji je svaka od nas ulagala, pisale smo o temama koje nas ljute i brinu, ali i vesele i nasmijavaju, po noći, ujutro prije posla, vikendima. Ne trebam posebno naglašavati da su neprofitni mediji, prije blitzkriega koji je nad njima počinio fašistoidni Hasanbegović, a kasnije nastavila notorna Obuljen Koržinek, u hrvatskom medijskom prostoru djelovali kao korektiv: onoga što su javni mediji trebali biti, a nikad nisu.

Libela je mijenjala oblike, ali uvijek ostala važan feministički i antifašistički medij. Vremena i životi se mijenjaju, neke od nas više i ne žive u Hrvatskoj, ali me vijest o gašenju iskreno zatekla: uvijek sam se nadala ušetati jednog dana u redakciju neke nove, svježe Libele sa stabilnom financijskom situacijom, uredništvom i redakcijom na plaći, i tužno mi je gledati da taj san s prvim mjesecom nestaje. S druge strane, sve razumijem. Država koja ne cijeni svoje neprofitne medije ih vjerojatno ni ne zaslužuje. A Libeluše razbacane posvuda ionako na neki način, nastavljaju s radom”.

O tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Hana kaže:

“Pomalo je nezahvalno izdvajati, posebnost Libele ležala je i u tome što je mnogima od nas pružila prostor u kojem smo mogle eksperimentirati s temama i formama, napisati što se ne bismo usudile napisati ranije, a nekima je bila i prvi medij u kojem su išta i objavile. Ima doduše jedan tekst, ako baš moram. Još uvijek sam živila u studentskom domu, Cvjetno naselje. Na ulazima paviljona počeli su se pojavljivati crno-bijeli plakati u DIY stilu ‘Ovo nije moj medo’. Zbunjeni kampanjom i nepoznatim inicijatorima, neko smo vrijeme pokušavale dokučiti koja se priča kotrlja iza svega toga. Sjećam se dana i sata kada je Ana Brakus poslala svoj tekst ‘Pomireni s medom‘, ja sam bila na uredničkom dežurstvu, i zamolila nas da ga objavimo. Sjećam se točno i što je rekla, ‘objavite ga baš takvog kakav i je’.  Tekst je objavljen 21.11. 2012., malo više od godinu dana prije homofobnog referenduma koji nas je dočekao 1.12. 2013. I dalje mislim da je taj mali, ali izuzetno važan tekst udario temelje našem otporu klerofašističkim inicijativama, borbama koje su se nastavile i na portalu, ali i na ulici”.

{slika}

Svjetlana Knežević najdugovječnija je Libelina urednica, na portalu je aktivna od 2010. godine. Punih deset godina u kojima je uređivala,  napisala tekstove kojima nema broja i uvijek bila tu za druge Libeline novinarke. Zato je i moja zadnja sugovornica u ovom tekstu – lijepo nas je vodila i nek nas lijepo i isprati.

O svom iskustvu i značaju Libele, Svjetlana kaže:

“Deset godina. Gotovo trećina mog života. Tijekom tih deset godina useljavala sam se u pet različitih stanova, potpisala pet ugovora o radu i raskinula njih četiri. Deset godina sam utiskivala laktove u šankove raznih birtija koje sam u tom času zvala svojima, svojim dnevnim boravkom, a koji za koju godinu bi postale demode, ispale iz đira, a neki drugi bar postao bi mjesto susreta, druženja i veselja. Rijetka konstanta u vrtlozima života i nepredvidljivim sutrašnjicama bila su prijateljstva, a moja prijateljica Libela je uvijek zauzimala posebno mjesto.

Pred kraj svog studiranja slučajno sam završila kao volonterka na nekoj konferenciji Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje. Ne sjećam se teme ni govornica, ali sjećam se upoznavanja Tajane i Lee, koje su tada uređivale Libelu, i njihovog poziva da napišem nešto za tada mladi portal. Uzela sam njihove mail adrese i ubrzo im se javila, preuzela neke teme i krenula tipkati, a onda i odlaziti uživo u CESI, piti kave s tadašnjim urednicama i novinarkama. U to vrijeme Libela objavljuje skromno, ali se ni ne inzistira na količini, nego širenju kruga ljudi koji bi nosili portal. Libela tada ima 200 lajkova na Facebooku, nije prepoznatljiva, nije vidljiva, tek se budi. U to vrijeme se ne govori o feminizmu, a feministkinja je dosta grda riječ. Nitko od mojih kolegica i prijateljica se u to vrijeme ne naziva feministkinjom. Družeći se s Tajanom i ostalim CESI-cama mnogo učim. Tajanino mentorstvo I prijateljstvo bilo je mnogo više od drugarstva jer kroz komunikaciju s njom nisam samo mnogo toga novog saznala i upila, nego sam sazrijevala kao osoba, oblikovala stavove o brojnim pitanjima i osnažila se za djelovanje u različitim aspektima života. Tajana je srušila mnogo zidova u mojoj glavi i pružila mi nove životne perspektive. Tajana nije bila tu samo da pričamo o tekstovima, riječima i feminizmu, bila je tu kada su se događali prevrati u životu, razumjela je, tješila i ponovno postavljala na noge. Pišem ovdje o vlastitom iskustvu, ali vjerujem kako ne bih pogriješila kada bih rekla da je to učinila svima nama u prvim godinama Libele. Kada bih morala izabrati tri osobe/događaja koji su bitno utjecali/e na moj život, jedna bi svakako bila Libela i Tajana”.

Knežević o razvoju portala priča:

“Polako su počela okupljanja oko Libele. Došla je Dada Turk preko Volonterskog centra, a zatim i Karmela Gajdek preko CESI-ja. Pozivala sam svoje prijateljice, poznanice, kolegice s faksa za koje sam smatra da ih zanima tema i da žele pisati da se pridruže Libeli. Objavljujemo na faksevima oglase da tražimo novinarke. Održavaju se edukacije o novinarstvu i feminizmu. Stvara se golema baza novinarki koje žele pisati, pišu, ali se i druže. Nekada tada Tajana odlazi na jednomjesečni put u Ameriku i ostavlja Libelu samo u mojim rukama. Libela u mojim rukama proizvodi više sadržaja nego dotadašnja Libela. Budući da u to vrijeme radim kao novinarka na desku u jednoj mainstream redakciji, bila sam ponosna na pojačanu objavu sadržaja. Povratkom u Hrvatsku, Tajči je bila malo skeptična hoćemo li moći održati taj tempo dugoročno. No, taj tempo nas je uveo u takozvano zlatno doba Libele kada je tempo dnevnih objava bio na tri, a uredništvo, kojeg tada čine Jelena Tešija, Hana Grgić, Ana Brakus, Tea Stipan i ja, svakodnevno se dogovora i pregovora oko smjera u kojem portal ide i treba ići. Nerijetko uz pivo u Krivom putu. Sjećam se tog ludog doba previranja na političkoj sceni koje je Ana Brakus svaki dan popratila novim komentarom na Libeli, kao da smo portal koji uistinu ima zaposlene ljude, redakciju, prostor i opremu. Ludog doba kada nije prošao niti jedan regionalni ženski festival bez Libele kao govornice. Dok sam radila u jednom ženskom ngo-u, nevezanom uz Libelu, prilikom intervjuiranja osoba za novootvoreno radno mjesto, pucala sam od ponosa što su gotovo sve intervjuirane istaknule Libelu kao svoj uzor”.

{slika}

Za kraj, Knežević dodaje:

“Libela je zaslužna i za brojna prijateljstva, ali je poslužila i kao inkubatorica nekih novih inicijativa i poslovnih suradnji. Libela je svima nama dala vjetar u leđa da se sustavnije I konkretnije bavimo i feminizmom i novinarstvom. Pogotovo kada je prilika za bavljenje pravim novinarstvom malo ili nimalo.

Iskreno, nikada nisam ni pomislila da bi mogla pisati izjavu povodom obustave redovnog pogona Libele. U moj očima je Libela uvijek imala snagu i borbenost za nastaviti kada su svi_e drugi_e već davno odustale. No, nikako ovo ne smatram odustajanjem ili porazom. Feministički portal koji gotovo 12 godina aktivno radi, uglavnom volonterski i na plećima entuzijastkinja koje su se na ovaj način borile protiv društvenih i političkih nepravdi i mržnje. Libela je bila i ostala naš pokušaj mijenjanja svijeta, naš doprinos pravednijem i poštenijem društvu. Ona je naš pokušaj da informiramo i educiramo, da osvijestimo i senzibiliziramo. Ona je naš otpor, političan glas žena koje se bore za svoja prava, kao i prava svih marginaliziranih i obespravljenih.

Mene je Libela formirala u odraslu osobu kakva sam željela biti. Libela mi je pružila imenice za sve ono što sam bila i što sam osjećala, ali nisam znala to nazvati svojim imenom. Libela me naučila da nisam usamljena u svojim uvjerenjima. Ona je kriva što je ‘feministkinja’ prvo što izgovaram o sebi. Libela me je potaknula da se strastvenije borim i vještijem artikuliram svoje riječi, hrabrije i odvažnije upozorim na nepravdu i progovorim o emocijama. Libela je učinila ono što nitko nije do tada, sjedinila me je s istomišljenicama, s morem žena koje razmišljaju slično ili isto. I tu je njezina snaga i ljepota! Ona nas je okupila, dala nam glas i pojačala ga kao tisuća razglasa”.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

‘Briga o sebi’ kao statusni simbol

Možda je rođena s tim. A možda su to kiseline, niacinamid, vitamin C i retinol. S neizostavnim zaštitnim faktorom.

Predviđa se da će industrija njege kože 2023. biti “teška” 180 milijardi dolara. I nije to ništa novo, priča je stara koliko i marketing. Ista industrija koja prodaje ženama “rješenja”, elegantno im prodaje i “probleme”, stvarajući potražnju za svoje proizvode. Ipak, u posljednjem desetljeću, rastom društvenih mreža i platformi, događa se fenomen koji, barem se tako čini, demokratizira njegu kože, čineći je dostupn(ij)om prosječnoj korisnici. Ta ista prosječna korisnica na istim se tim platformama obrazuje, uči o aktivnim sastojcima, djelatnim tvarima i učincima koje imaju na bore, mrlje, prištiće, perutanje, sjaj i sve drugo što kožu čini nepravilnom, a korisnicu, valjda, nedostojnom poštovanja i ljubavi. Čin je, uči se konzumentice ovog u staklenu bočicu s kapaljkom upakiranog narativa, samoljubavi i brige o sebi, koristiti nekoliko proizvoda, kombinirati ih, brižljivo slagati u jutarnju i večernju rutinu, pazeći na redoslijed i interakcije. No pitanje je nešto složenije od “zločeste industrije koja zarađuje na našim nesigurnostima”.

S jedne strane, žene (kao one na koje je marketing još uvijek većinom usmjeren) se doista informiraju, uče jedne od drugih i stvaraju zajednice unutar kojih pronalaze ne samo informacije i savjete, nego u kojima se otvoreno govori o nesigurnostima i tegobama i daje, odnosno pronalazi podrška. Postoji nešto povezujuće u takvoj globalnoj zajednici, što može djelovati gotovo kao grassroot pokret. Postoji, osim toga, nešto emancipatorno u čitanju liste sastojaka na bočici i razumijevanja njihova (ne)djelovanja, u preuzimanju inicijative i samoobrazovanju, u sposobnosti kritičkog promatranja etikete koja obećava nešto što sadržaj ne može ispuniti.

No, ono što izgleda kao organski pokret nastao kao odgovor na industriju ljepote, zapravo je samo njezino drugo lice. Naime, golem dio kolača te rastuće industrije grabe kompanije koje nude upravo ono što – mlade, obrazovane, urbane – potrošačice traže. Emancipaciju, sudjelovanje, obrazovanje o proizvodima, povezanost. Najvažnije, one nude tzv. “clean beauty”, koncept “čiste” kozmetike obično zapakirane u bočice nalik ljekarničkima, s etiketama jednostavnog dizajna, s proizvodima bez štetnih sastojaka, iritansa, parfema i sl. Nude, osim toga, moderan hobi i prije svega, statusni simbol: umjesto markica ili znački, skupljaju se čudotvorne bočice. I iako industrija i marketing povezan s istom – koji se u posljednjih nekoliko godina golemim dijelom oslanja na influencere_ice, koji_e naglašavaju važnost communityja i razmjene iskustava te organskog širenja znanja, iako je ono često financijski potpomognuto upravo kompanijama – naglašavaju kako su proizvodi za njegu kože danas dostupniji nego ikad, postavlja se pitanje kome su proizvodi, rastavljeni na aktivne sastojke koje je sada potrebno kupovati zasebno i kombinirati u vlastitoj kupaonici, doista dostupniji. Dakako, generaciji samoukih entuzijastkinja teže je prodati kremu za koju moraju (često prekarno) raditi cijeli mjesec, a koja sadrži zlato ili neku sličnu posve nepotrebnu glupost, ali im je – kroz uvjeravanje da za par sati guglanja mogu biti same svoje majstorice – često moguće prodati nekoliko “čistih” proizvoda, namijenjenih svaki pojedinom problemu. Ili “problemu”. Industrija, dakle, i dalje raste zahvaljujući onome što oduvijek čini – umjesto proizvoda, prodaje klijentima ideju o vlastitom identitetu, setu vrijednosti i konačno, mjestu pod Suncem.

Slično fenomenu “mrežnog marketinga” o kojem smo nedavno pisale, kojeg karakterizira kapitaliziranje tobožnje emancipacije žena dok ih se (ponajprije) financijski iskorištava. Princip je sličan – iza fasade osnaživanja i obrazovanja, stoji i dalje profit koji se velikim dijelom slijeva u džepove tek nekolicine na samom vrhu.

I naravno, cijelu je priču moguće prikazati posve bezopasnom – radi se ovdje o odluci koju žene donose za sebe. U tome je, zar ne, sva ljepota i emancipatorni moment ovog, moglo bi ga se tako nazvati, pokreta – mogućnost samoobrazovanja, dijeljenja, povezivanja i odlučivanja. No, takav je pogled vrlo uzak i takvo zaključivanje vrlo lijeno i paušalno, jer se kao i kod svakog izbora, postavlja pitanje njegovih posljedica.

Naravno da je (teoretski) moguće, osobito u modernim, zapadnim društvima, u progresivnim sredinama, odbiti prikloniti se pisanim i nepisanim normama. Odbiti svaki korak “njege” tjelesnog izgleda koji prelazi osnovnu higijenu – i još to proglasiti stejtmentom. No, još uvijek postoji snažan pritisak na žene da izgledaju na određen način, odnosno da streme prvenstveno mladolikom izgledu – ali ne preočito, jer ih se u tom slučaju okarakterizira očajnima.

Jednostavnije rečeno, cijena odabira koji kapitalističko, potrošačko društvo – u kojem je izgled nerijetko ulaznica za tržište rada, ali i “tržište” dejtanja i veza – ocijeni pogrešnim, za dobar dio je žena previsoka. A biti dio takvog društva ne znači samo “dobro” izgledati, nego to postići ulaganjem goleme količine resursa. Ti resursi, uz novac, danas podrazumijevaju i vrijeme, nešto što se potrošačicama plasira kao “me-time”, ili vrijeme za sebe, a koje je velikom broju žena nedostupno – jer ga usmjeravaju u neplaćeni kućanski rad, skrb i emocionalni rad.

Briga o sebi u suštini je briga o vlastitom imidžu u umjetno stvorenoj zajednici kroz signaliziranje statusa kroz trendi i nerijetko skupi hobi, te briga za financijsku dobrobit megakorporacija. A “savršena koža” prastara je laž, danas samo malo perfidnije upakirana.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kad napišem pesmu kao da sam makar delom vratila ‘milo za drago’

Knjiga mlade srpske pjesnikinje Radmile Petrović “Moja mama zna šta se dešava u gradovima” jedna je od najčitanijih zbirki pjesama ove godine u regiji. Petrović piše komunikativnu, provokativnu i angažiranu poeziju koju je prigrlila i publika koja ne pripada najužem krugu pratitelja pjesničke produkcije.

Objavljivati je počela rano, pa joj je ovo već treća knjiga. Nakon pobjede na natječaju 42. Limskih večeri poezije objavila je zbirku “Miris zemlje”, a nakon još jedne pobjede, one na natječaju “Desanka Maksimović”, zbirku “Celulozni rokenrol”.

Rođena je 1996. godine u Užicu, odrasla je u selu Stupevići u Arilju, diplomirala je ekonomiju u Beogradu gde i sada živi i radi.

Dok smo dogovarale intervju imale smo uobičajenih problema s dostavom tvoje knjige u Hrvatsku. Naime, rekla si mi da puno knjiga moraš slati… Što me vodi na pitanje o bavljenju vlastitom “pjesničkom karijerom”. Koliko stvari radiš sama, a nisu vezane za samo pisanje i rad na tekstu?

Nema toliko stvari, koliko ne volim sve vezano za poeziju što nije čitanje ili pisanje. Kada treba poslati neku knjigu na neki konkurs ili nekom novinaru, vrlo sam lenja. Drugo, niste svesni koliko je strana koje smatraju da bi vašu knjigu trebalo da dobiju džabe, a ne znaju da kad istrošite svoje primerke morate i sami da otkupite knjigu od izdavača. Te, samo da znate, sem što se ne može živeti od prodaje knjiga, poezija vas može odvesti u poslovanje sa gubitkom.

Moj urednik i izdavač Zvonko Karanović je divan čovek. Savetuje me, obaveštava o raznoraznim konkursima, dogovara neka od gostovanja. Meni ostaje da odgovorim na poneki intervju i da se prošetam do poštanskog šaltera.

Već neko vrijeme, otkada se pojavila knjiga “Moja mama zna šta se dešava u gradovima”, prati te epitet književne senzacije. Je li to teret i iz čega proizlazi, što misliš?

Zna to da optereti. Nije važno šta radite, jeste li upravo izdali knjigu, imali izložbu ili rodili dete, ljudi odmah pitaju a šta ćete/kad ćete naredno. I onda, naravno, ima pritiska šta ćete i kako dalje, ali adaptirate se na to.

Umjesto paorske svakodnevice, odabrala si svijet ekonomije i poslovnjaštva. Nije to toliko dijametralno suprotno kao što s predstavlja; u svijet sela već su odavno prodrle ideje i prakse biznisa, start up-ova. A ti si pragmatična, na vrijeme si shvatila da nećeš imati kruha od poezije. Je li financijska neovisnost jedini razlog zbog kojeg te ekonomija privlači, drugim riječima; kako je tvoja poezija povezana s ekonomijom?

Oduvek sam znala da ću biti ekonomistkinja, imala sam neku ideju o tome ili možda iluziju, još ćemo videti, poezija je došla mnogo kasnije. Maštala sam da budem poslovna žena. To sam videla u španskoj seriji. Kao mala nisam poznavala nikoga ko se bavi nečim drugim sem poljoprivredom. U to vreme poljoprivreda i ekonomija jesu bile dijametralno suprotne stvari, barem u mojim očima. Nisam znala ništa o umetnosti, nisam znala da se može biti dramaturg, režiser ili fotograf, da neki ljudi žive od toga. Kad rastete u malim sredinama ne znate koji je mogući opseg profesija kojima se možete baviti.

Ovih meseci svi me suočavaju sa pitanjima poput: jeste li iskren pesnik, a neiskren ekonomista. Neću da lažem, ima nečeg u tom pitanju što me plaši.  Mislim da nisam ništa neiskreno ili bar ne bih to želela biti. Trenutno se bavim onim što sam studirala, želim da vidim koliko ekonomija može da mi da i koliko ja mogu da dam njoj. Ekonomija je mnogo više od pukog knjigovodstva ili prodaje, mada nije lako biti dobar knjigovođa ili prodavac. Ako mene pitate, ona podrazumeva pametno objedinjavanje svih resursa/kvaliteta koje poseduješ. Nadam se da ću u budućnosti uraditi nekoliko lepih stvari/projekata za koje ću moći da kažem: evo vidite, ovo je ekonomija o kojoj sam maštala.

S druge strane, nemam trenutno nekakvu tajnu veštinu kojom bih prikupila novac za stanarinu i ostalo. Niko ne plaća ako napišete pesmu. Polako sagledavam sve moguće opcije, želim da probam još mnoge stvari. Čime ću se sve baviti, treba biti dovoljno hrabar i otvoren i reći: ko zna!

Otac, majka, tetke, bake: cijela porodica je prisutna u tvojim stihovima, tvoj pjesnički subjekt obraća im se skoro u svakoj pjesmi. Krivnja, ljutnja, drskost, svadljivost i mnoge druge emocije koje ovdje prednjače gotovo su uvijek izraz nezadovoljstva tradicionalizmom i patrijarhalnim odnosima moći na selu. Ima li za tebe veselja u tom buntovništvu, čini mi se da iz tvojih stihova bukti užitak pobune?

Ima veselja u buntovništvu, naravno. Ima užitka pobune. Bunim se protiv nekih nepravdi za koje smatram da su nanete drugim ljudima ili meni. Nekad ne mogu ništa sa svim tim sem da napišem pesmu. Tačnije, uglavnom ne mogu ništa sa svim tim, a kad napišem pesmu kao da sam makar delom vratila “milo za drago”.

Čini se da je jedan od centralnih odnosa u knjizi onaj s ocem, često mu se u stihovima obraća tvoj pjesnički subjekt:

“..tata, u ovoj ćerki imaš pomalo sina

koji se nije rodio

spašena je jedna žena

muške krvi po kojoj plivaju ćuskije..”

Kao da se tvoj pjesnički subjekt neprestano pravda i dokazuje pred ocem, no čime mu se doista suprotstavlja, osim deklariranjem svog drugačijeg rodnog identiteta?

Devojka-hajdučka trava i ljutić devojka i dalje ocu piše svoje najnježnije stihove.

Ne vidim problem u tome da se ocu pišu najnežniji stihovi, a da se on neprestano optužuje i da se pred njim neprestano dokazuje. Nije li to suština mnogih odnosa otac- ćerka. Normalno je da postoje ljudi koje volite, a kojima nešto zamerate. Lirski subjekat se ocu suprotstavlja emocijama, istinom. To je njeno najjače “oružje”.

U jednoj od pjesama svojim ženskim pretkinjama oštro poručuješ:  

“…izađite iz mojih pesama!

i vi ste htele samo sinove

koji su vam posle razbijali glave

ništa iz muke niste naučile, babe

sve je bilo uzalud..”

Što misliš da veže nas i naše prethodnice, naše majke i bake?

Ista smo krv, imamo mamine oči ili babine obraze, a imamo bogami i tuge za koju verujem da se transgeneracijski prenosi bolje nego geni. I mislim da toj tuzi neko nekako mora da stane na kraj. Ja zaista pokušavam da budem ta, prva srećna žena. Ne mislim, naravno, na sreću kao permanentno stanje, toga nema, ali na radost i nezavisnost, da.

U književnosti je odnedavno postala vidljiva generacija mladih pjesnikinja i pjesnikinja koji su odrasli na selu, u surovom i krutom patrijarhatu i koji konačno deromantiziraju ruralnu sredinu u svojoj književnosti: na nju se ljute i ne pristaju se ponašati prema pravilima kojima su povinovale generacije njihovih predaka. No, je li baš sve bilo uzalud, jesu li među tim ženama, kao i danas, postojale one koje su krčile put novim vremenima, opirale se nasilju?

U mom neposrednom okruženju žene su podlegale nasilju i nisu imale dovoljno snage da se otrgnu. Sigurna sam da postoje neke druge, koje su to uspele.

Ako ste dečak čiji otac maltretira svoju suprugu, a vašu majku, i kad odrastete, ako i sami maltretirate partnera i ne razmišljate da bi to moglo ostaviti posledice i na vašu decu, onda je baš sve bilo uzalud. Ako ste pak ćerka i dozvolite da budete žrtva, takođe je bilo uzalud. A da ne govorim da će vas obrasci koje ste usvojili u detinjstvu vući ka tome da sve bude uzalud.

U pjesmi “Moja loza ima dar da skrati liniju života” završavaš sa stihovima: “..ako u proleće posadiš grašak/na toj njivi u leto neće biti paradajza/. Rad na selu jako je važan za tvoju radnu etiku u vjerojatno svim stvarima koje radiš. Na koji način te poljoprivreda pripremila za život?

Nekad pitam sestru posle posla jel se umorila, ona kaže: pa kliktala sam čitav dan, nisam orala i kopala. Postoji neka lepa i naivna sreća kad vam se posao svodi na tapkanje po tastaturi, što je zapravo većina poslova danas. Ne kažem da nije naporno razmišljati, ali kad znate da su Vaši roditelji radili najteže fizičke poslove da bi živeli i školovali vas, ne možete da ne nađete sreću u tome što fino obučeni sedite u hladu i kuckate, šta god i o čemu god da kuckate. Takođe, imam tu “profesionalnu deformaciju” da kad gledam ljude razmišljam npr. koliko bi mogli tereta da ponesu. U teretani se smejem sama sa sobom kad gledam momke koji se bilduju i kao jaki su i krupni, a kladim se da je gotovo svaki šezdesetogodišnjak iz mog sela sposobniji i jači od njih. Nema sve to baš smisla, ali zabavljam se.

Loša vest jeste da sam čitavu tu težinu seoskog života nekako ponela sa sobom u grad i ne znam kako da je se moja duša oslobodi.

S jedne strane val oduševljenja čitateljica i čitatelja, s druge strane izrazi mržnje u komentarima trolova. Tako se može ukratko opisati recepcija tvoje poezije u medijskom prostoru zadnjih godinu dana. Izvana izgleda kao da se u svemu tome dobro snalaziš i iz svega za sebe dobivaš samo poticaj. No, u zbilji, je li doista tako?

Ne bih ja to nazvala mržnjom, pretpostavljam da je mržnja intenzivnija emocija. A ovo neko uz kafu otkuca neku svoju frustraciju projektovanu na moje pesme ili mene. Kada se nađete u masovnim medijima, ništa drugo ne možete ni da očekujete.

Sad su aktuelne društvene mreže te su svi stručnjaci za sve, a naročito poeziju. Međutim, koga ovih dana ” mrze” i “preziru” , mogu samo da se ponosim.

Na rukopisu ove knjige radila si s pjesnikom i urednikom Zvonkom Karanovićem. U čemu su se sastojali njegovi savjeti tebi i na koji je način on bio važan za knjigu u cjelini?

Išla sam kod Zvonka na radionicu pisanja pre nego što je knjiga nastala. On tamo daje razne savete, ali vas ne indoktrinira da radite kako on želi. Pišete o čemu hoćete, on je tu da skrene pažnju pre svega na tehničke stvari, da vas ohrabri, da vam preporuči dobru knjigu i dobar film. Važan mi je kao mentor, duže je na književnoj sceni nego ja na ovoj planeti. Moraš da budeš baš velika budala i da ne slušaš šta jedan takav čovek ima da kaže. On je, takođe,  bio urednik moje zbirke i radio je ono što urednik treba da radi, mada se na ovim prostorima ni ne zna šta urednik treba da radi, pa ću reći: najmanje što treba jeste da pogleda tekst drugim očima, da vidi je li to i drugima razumljivo ili ima značenje i smisao samo u glavi autora. Nemaju svi pisci/pesnici urednika, prvo zato što nema mnogo dobrih urednika, drugo, da biste imali urednika svoj ego morate malo da stišate. Rad na knjizi funkcioniše kao i sve drugo u životu, nekad morate da pristanete na neki kompromis.

Poezija te, možemo reći, proslavila. Gostuješ i gostovala si u svoj sili mainstream, ali i nezavisnih medija. Kako su tvoji roditelji reagirali na iznimno provokativne stihove kojima pišeš o selu, ali i njima samima?

Roditelji su čuli (ili pročitali) po neku pesmu u medijima ili od mene, a ja im ne bih savetovala da čitaju moju zbirku. Zapravo moje pesme nisu namenjene mojim roditeljima, sa njima komuniciram u prozi i rekli smo jedni drugima sve što je bilo potrebno. Volim svoje roditelje i uvek ću nastojati da ih zaštitim.

Naporan rad na poeziji i prozi ili naporan rad na zemlji, što bi radije odabrala i misliš li da će doći vrijeme da biraš? Od zemlje se bolje živi, no je li taj pragmatizam nužno oslobađajući za osobu koja u svojoj okolini  uviđa društvenu nepravdu?

Generalno, naporan rad na bilo čemu pri kome napreduješ i učiš. Na njivi kopaš pa kopaš, ništa novo godinama. Sem toga, u poređenju sa napornim radom na zemlji, naporan rad na poeziji i prozi je čista smejurija za nekog ko ima nekog talenta i ko voli da piše. Ne kažem, moj otac je sto puta izjavio kako bi pre kopao nego čitao knjige koje ja čitam. Zapravo, nego čitao bilo kakve knjige.

No, nadam se da neće doći vreme da biram između dve sintagme koje počinju sa naporno. Očekujem da život postane malo manje naporan. Takođe, mislim da ne treba da kukamo kako je društvo nepravedno, već da se zapitamo šta smo i šta možemo učiniti da ono postane bolje. Manje kuknjave, više akcije i inicijative.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zaigrajmo: Queen’s Gambit i stvarne žene koje su rušile kraljeve

Milijuni ljudi diljem svijeta za ove blagdane će otpakiravati isti poklon: set za igranje šaha. U doba pandemije, lockdowna i izjedajuće dosade u četiri zida – nova stara društvena igra pokazala se kao bingo. U tisućama dućana ponestalo je šahovnica iz zalihe, stranica Chess.com zabilježila je rast broja novih igrača za preko 50%, a Google bilježi ekstreman porast pretraživanja riječi šah.

Šah je perzijska riječ koja označava vladara, veliku osobu, kralja. Sama igra dolazi s Istoka, iz Indije preko Perzije i Arapa do Zapada, a, iako je stara oko 1500 godina, doživjela je novu renesansu zahvaljujući Netflixovom serijalu The Queen’s Gambit. (Upozorenje: tekst sadrži spoilere)

Serija je snimljena prema romanu Waltera Tevisa iz 1983. godine, a radnja se vrti oko Beth Harmon, djevojke koja je 1950-ih odrasla u sirotištu gdje je igrajući partije šaha s domarom otkrila svoj iznimni talent za igru. Njen put do vrha popraćen je flashbackovima na traumatično djetinjstvo, odrastanjem na sedativima u sirotištu (koje na trenutke podsjeća na ustanovu za psihički oboljele), ovisnošću o tabletama za koje je vjerovala da joj pomažu u taktiziranju i vizualiziranju poteza na šahovskoj ploči, te kasnije ovisnošću i o alkoholu.

Iako je upadljivo to što je Beth žena u svijetu muškaraca, pa čak i igre koju odlikuju “muške” osobine (logika, analitika, taktiziranje, kalkuliranje…), njena najveća borba se ne odvija na ploči s protivnikom, već sa samom sobom. Svaki poraz u igri doživljava se kao i osobni poraz jer Beth, kao i njeni protivnici, žudi za priznanjem, validacijom i osjećajem da u nečem može imati kontrolu (“I’ve never won anything before“).

Unatoč tome, serija ne nabija feminizam gledatelju u lice  – ne spominju se društvena previranja 1960-ih, a ni sama Beth ne pripisuje svojoj strasti za šahom i borbi za tron veće značenje. Na upite novinarke koja želi kopati dublje djeluje gotovo zatečeno, a više joj znači kompliment od šahovskog velemajstora nego hvalospjevi nacije zbog uspjeha unatoč svom rodu. U tom smislu, Beth je “djela, a ne riječi” – ima li što radikalnije od toga?

Queen’s Gambit ne poziva na rušenje patrijarhata i rodni rat preko šahovnice, već dokumentira stvarne ženske probleme toga doba i njihovo nastojanje da pronađu svoje mjesto u svijetu. Svijetu koji, za razliku od šahovnice, nije crno-bijel i u kojem je žena ženi nekad veći neprijatelj od muškarca.

Biti žene među svim tim muškarcima

Od malih nogu Beth je suočena s prizorima borbe, umjesto suživota s muškarcima. Njena majka imala je loše odnose s njenim ocem, a nakon što im on odbija pomoći, pokušava ubiti sebe i kćer u prometnoj nesreći. Majka pogiba na licu mjesta a Beth preživljava, no s trajnim psihičkim posljedicama i traumama.

Smještena je u kršćanski dom za nezbrinutu žensku djecu odakle kreću njene dvije najveće ovisnosti: šah i tablete. Naime, serija je prikazala stvarnu praksu toga doba, kada su se djeci u domovima dijelili sedativi kao bomboni da bi ih se lakše smirilo, držalo u poslušnosti te odgojilo u poželjnu djecu za usvajanje. Kasnije su tablete zabranjene jer stvaraju ovisnost, no za Beth je bilo kasno – spoznavši učinak koji određen ritam konzumacije tableta ima na njenu moć vizualizacije, Beth je uvjerena da joj tablete omogućavaju uspješno igranje šaha. Igri je uči domar u školi, gospodin Shaibel, a njen anđeo čuvar postaje afroamerička djevojka Jolene.

Unatoč mnoštvu muških likova, nekoliko je zanimljivih ženskih relacija u seriji. Najprije, odnos s vlastitom majkom koja joj je dugo bila jedina figura u životu i popratno uvjerenje da ima genetsku predispoziciju “poludjeti” kao i ona.

Kada nakon posvojenja kreće u školu, suočava se s toksičnim ženskim odnosima uzrokovanim potrebom da se svide muškarcima: njen interes za znanošću i šahom protumačen je kao smaranje “još jednog mozga” i izvrgnut porugama školskih navijačica i pripadnica ženskih društava čije su jedine preokupacije vezane uz šah zapravo ljubavne tračarije o zgodnim muškarcima s kojima Beth možda igra.

Tragičan prikaz pomajke Alme pomalo podsjeća na tužnu sudbinu Betty Draper iz Mad Mena: život kućanice u američkom predgrađu svodi se na čekanje – muža s posla ili puta, džeparca, boljih vremena. Njihovi dani ispunjeni su kućanskim poslovima, kupnjom namirnica i dosadom koju ubijaju ispred TV ekrana i kojom čašicom (viška), a njihovi muževi u nastojanju da ih skinu s grbače bježe na “poslovne sastanke” ili ih usmjeravaju u neke hobije. Betty je bila manekenka u usponu, a Alma je znala svirati klavir – objema je trudnoća promijenila planove i život, a u vremenu društvenih promjena (pokreti za ženska i građanska prava) one ostaju zarobljene u tradicionalnom uvjerenju da bez muškarca nisu vrijedne. Tu su i dobro prikazani povijesno zanemareni problemi: alkoholizam i “tabletomanija” kod žena koji su dugo ostali skriveni u četiri zida zajedno s njima (o alkoholizmu smo već detaljnije pisale). Tablete koje su im pomagale Rolling Stonesi su u svojoj istoimenoj pjesmi proslavili pod nazivom “Mother’s little helper”. Bile su potrebne godine dok se nije spoznao njihov adiktivni učinak.

Ostavljena od muža, Alma se predaje alkoholu i tabletama. Premda se nastoji uključiti u Bethin život i pronaći sreću, dočekao ju je samo još jedan ljubavni brodolom, te konačno smrt od hepatitisa. Koliko je Alma značila Beth, prikazano je u jednoj naizgled običnoj sitnici: ružu koji Beth nosi, a čija se boja intenzivira iz epizode u epizodu dok konačno ne poprimi istu boju koju je ona cijeli život nosila.

Konačno, tu je i lik Jolene koju nakon odlaska iz sirotišta ne vidimo do zadnje epizode, kada dolazi obavijestiti Beth da je gospodin Shaibel umro. To su ujedno i trenuci Bethine najveće krize i ovisnosti, kada ju je najviše i trebala. U Shaibelovom uredu pronalazi novinske isječke sa svojim imenom i shvaća koliko je pratio njenu karijeru. To je trenutak koji je trgne – odlučuje skupiti hrabrost i uputiti se na šahovski turnir u Moskvu, zaigrati protiv svjetskog prvaka Borgova.

Nakon što su joj financijsku podršku odbile dati američke vlasti, otac i bivši prijatelji/partneri, novac koji joj je bio potreban za put na turnir u Moskvu dala joj je Jolene kojoj je taj novac bio potrebniji. Jolene je u životu doživjela veće prepreke: nitko nije htio usvojiti “crno” dijete, a scena u kojoj Beth sjedi na druženju s najpopularnijim curama iz škole dok ih poslužuje afroamerička sluškinja podsjetnik je na jedini način na koji bi Jolene ikad mogla “upasti” na takvo privatno druženje. Novac koji je godinama skupljala za studij prava posudila je Beth za put u Moskvu, svjesna da ga, ako Beth izgubi, nikad neće vidjeti.

Sam lik Beth, ali i njenog rivala/partnera Bennyja podsjeća na stvarnu osobu iz svijeta šaha – Bobbyja Fischera. U Las Vegasu njena pomajka čak krivo izgovara Bennyjevo ime kad upita Beth za njega (“Tvoj prijatelj, kako se ono zove, Bobby?”). Ovo je namjerno tako snimljeno kako bi aludirali na Bobbyja Fischera, svjetskog prvaka koji je i sam bio društveni autsajder, šampion u pubertetskim godinama, s brojnim psihičkim problemima i fazama povlačenja iz javnosti nakon “prevelike doze” slave… No, Fischer je prema ženama bio mnogo oštriji nego što bi se u seriji dalo naslutiti o muško-ženskim odnosima 1960-ih. U intervjuu 1963. godine izjavio je kako su žene “očajne” u šahu, vjerojatno “jer nisu baš pametne”. Upravo taj muško-ženski odnos izazvao je različite reakcije kod publike, iako je serija ostvarila ogromnu gledanost i pokupila pozitivne komentare.

Nije sve crno – bijelo

Kritičari su hvalili odličnu glumu, zanimljiv tok serije, dobru kostimografiju i prenošenje atmosfere 1960-ih, a profesionalni šahisti i svjetski prvaci Garry Kasparov i Bruce Pandolfini radili su kao savjetnici zbog čega je svaki potez figure u seriji točan i smislen.

Osobno bih izdvojila još nešto na što nisam naišla, a bilo mi je dojmljivo: prikaz ruske kulture. Na Zapadu ekranizirani Rusi kao da uvijek imaju skrivenu zlokobnu agendu, često prikazani kao sovjetske/Putinove kamikaze ispranog mozga i bešćutnog birokratkog pogleda. Nekako se uvijek provuče (aktualni ili vječni) politički animozitet između Zapada i Rusije. No, za seriju čija je radnja smještena u doba Hladnog rata, Rusi su, iznenađujuće, prikazani kao – ljudi.

Iako se u jednom dijelu na Borgovljeve zaštitare referira kao na “KGB koji mu ne da pobjeći”, u seriji je prikazano isto stanje s druge strane. Kada dječak s kojim je igrala šah kaže kako nikad nije bio u “drive-inu”, Beth odgovara kako nije ni ona, a komentirajući njenu agresivnu igru, Borgov pronalazi poveznicu između njih u teškom djetinjstvu i nemogućnosti da si priušte poraz.

Propaganda i neslobode prikazane su i u američkom dvorištu: katoličko udruženje uvjetuje Beth financije pod uvjetom da se deklarira kao katolkinja koja ne podržava komunistički SSSR, a u Moskvi joj njen zaštitar ne dozvoljava kretanje i komunikaciju ni sa kim osim njim samim. Kada su u pitanju novinari, nastoji je iskoristiti za američku hladnoratovsku agendu i savjetuje: “Reci im da te boravak u Rusiji učinio sretnom što si Amerikanka.” Ni Beth ni Borgov ne pristaju na ovakve podjelejedno u drugome vide protivnika samo u igri koju vole i koja ih ujedinjuje.

Iako je serija pomela publiku i kritičare s nogu, a prodavačima šahovskih ploča uljepšala blagdane, javili su se neki kritički glasovi koji je optužuju za eskapizam i tvrde da je tok Bethinog života, unatoč svim problemima, prikazan glatko: njene “mamurluke” čovjek gotovo poželi imati, njeni muški suparnici nisu se osjećali nimalo ugroženi spram nje (štoviše, obožavali su je) što možda ne bi bio slučaj u 1960-ima, smrt pomajke preboljela je relativno brzo, a ovisnost o tabletama još lakše – jednim potezom bacanja istih u WC. Tema mentalnog zdravlja samo je ovlaš dodirnuta – osim ovisnosti o tabletama ne preispituju se drugi problemi koje je vjerojatno imala već se samo zagazilo jednom nogom na trag spone između genija i ludila, te brzo povuklo natrag.

S obzirom da je riječ o mini seriji koju bi valjalo gledati kao inspirativnu priču, te da se nije rodio tko bi narodu ugodio, ostavit ćemo po strani detalje kojima će se radije pozabaviti profesionalni kritičari i okrenuti se “pravoj” povijesti ženskog šaha – uvažavajući time jedino sugestiju američke šahistkinje Jennifer Shahade koja kaže da je šteta što će gledatelji guglati Beth Harmon i saznati da nikad nije postojala, kad zapravo postoji toliko inspirativnih ženskih igračica na koje se publiku moglo uputiti.

(Uz mali ispravak Jennifer: ruska igračica Nona Gaprindashvili se zapravo pojavljuje u posljednjoj epizodi u publici. Za razliku od Beth, Nona je stvarna osoba, velemajstorica šaha koja je pet puta osvojila titulu (ženskog) šampiona svijeta. U seriji je spomenuto kako se Nona nikad nije suočila s muškim protivnikom, što u stvarnosti ipak nije istina.)

“U životu ćeš se susretati s muškarcima koji će te htjeti učiti stvarima. To ih ne čini ništa pametnijima. Pusti ih neka se ispušu, a ti nastavi raditi točno onako kako ti želiš.” (Bethina majka)

Žene su igrale šah otkako je šaha. O tome postoje zapisi iz najranijih dana šaha u Europi: igrale su ga u Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj i dalje, iako je doduše ova društvena igra bila češća razonoda viših, dokoličarskih slojeva koji su si mogli priuštiti ponekad i višesatne igre nad pločom (primjerice, engleska kraljica Elizabeta I. bila je dobra igračica šaha). Možda se to smatralo i dobrom vježbom taktiziranja za tadašnje vladare u doba čestih ratova.

Prvo žensko svjetsko prvenstvo u šahu odigrano je 1927. godine – inače, šah je jedna od malobrojnijih disciplina u kojima žene mogu sudjelovati u natjecanju zajedno s muškarcima ili zasebno protiv drugih žena. Jedno takvo žensko natjecanje u šahu odigrano je i 1961. godine u Vrnjačkoj Banji u Srbiji (nedaleko od Kragujevca), a mješani turniri odvijali su se i u Banjaluci, Beogradu, Tuzli… Inače, evo jedne zanimljive trivijalnosti: u SR Jugoslaviji je 2001. godine izašla serija od devet poštanskih markica posvećenih svjetskim prvakinjama u šahu, među kojima su bile i neke koje ćemo sad spomenuti.

{slika}

Kao što je i prikazano u seriji (“Sovjeti su ubojice na šahovnici“), sredinu 20. stoljeća svijet šaha obilježili su Sovjeti. Ništa drugačije nije bilo ni u ženskom šahu: Ruskinje, Ukrajinke, Gruzijke… Kasnije se ističu i šahistkinje iz Kine, Mađarske, Bugarske, Ukrajine…

Nabrojat ćemo samo neke:

Vera Menchik: njeno djetinjstvo bilo je obilježeno ruskim siromaštvom i selidbom u Englesku u kojoj nije znala jezik. Šah je bio njeno utočište jer je “tiha igra i najbolji hobi za osobu koja ne zna jezik”. Krajem 1920-ih osvojila je prvenstvo u ženskom šahu, no kako je to bio prilično siromašan “event”, medalju i zlatni bokal primila je tek dvije godine kasnije. Kada je ušla u natjecanje s muškarcima, dočekali su je pogrdni komentari. Austrijanac Hans Kmoch izjavio je: “Ako Menchik osvoji više od tri boda, ja ću upisati ženski balet“, a Albert Becker je došao na urnebesnu ideju: “Gospodo! Predlažem da osnujemo klub Vera Menchik. Svi koji izgube od nje postat će članovi, a one koji budu izjednačeni smatrat ćemo kandidatima za članstvo.” Ironično, upravo je on izgubio protiv nje, a poraz je dočekan gromoglasnim smijehom kolega: “Čestitam, profesore! Upravo ste postali predsjednik kluba!”

Maia Chiburdanidze: počela je igrati sa svega osam godina, osvojila je svoju prvu titulu s 15 godina i kasnije stekla naziv Grandmaster šaha. Nije marila za “ženski šah”, vjerujući kako će “doći vrijeme kada neće biti nikakve razlike između muškog i ženskog šaha”. Naravno, nije mogla izbjeći novinarska pitanja o svom bračnom statusu, ali ih je srezala odgovorom da se jednom skoro udala, “ali je srećom taj plan propao”.

Xie Jun i Hou Yifan: Xie je rođena 1970. i već 1980. postala ženska prvakinja u kineskom šahu u Pekingu. Njena zemljakinja Hou Yifan drži rekord najmlađe sudionice svjetskog turnira za žene – naime, u natjecanje je ušla sa svega 12 godina, a sa 14 je postala najmlađa kineska prvakinja. Uz to, osvojila je i titulu velemajstorice. Na pitanje o položaju žena u svijetu šaha, istaknula je kako za njihov manjinski udio postoji više razloga: svjetskih prvakinja je manje jer su muškarci i dalje zastupljeniji pa je veća statistička šansa da će u mješanim natjecanjima pobjednik biti muškarac. Zašto je žena manje? Tvrdi kako su u Kini djevojke posvećene više stvari: studiranje, posao, obitelj itd. dok su muškarci skloniji koncentrirati se na jednu stvar i postati “specijalci” u njoj. Isto tako, smatra da je kriv i pogrešan odgoj: mlade djevojke se bodri na zasebno natjecanje isključivo s drugim ženama i jednom kada dođu do vrha, to je to – nedovoljno ih se potiče na osvajanje univerzalne titule.

Judit i Susan Polgar: Judith se smatra jednom od najboljih šahistkinja svih vremena, a zanimljivo je kako je sama Judith komentirala seriju Queen’s Gambit. Za nju, prikaz odnosa muškaraca prema Beth, koji u seriji nisu pokazivali nikakvu iritaciju niti su je omalovažavali, predstavlja “lijep san”. U dobi od 15 godina srušila rekord koji je postavio Bobby Fischer (sjećate se, onaj koji je rekao da su žene očajne u šahu, vjerojatno jer nisu toliko pametne). Judit i njene dvije sestre, također odlične šahistkinje, svoj uspjeh u crno-bijelom svijetu duguju neobičnom djetinjstvu. Njihov otac i sam je bio ljubitelj šaha, a svoje kćeri učio je igru, pa čak i umjetni jezik Esperanto, samo kako bi dokazao da se “genijem postaje, a ne rađa”. Kad je čuo da postoji isključivo ženski turnir u šahu… pa, nije htio čuti za to. Protestirao je pred mađarskim vlastima protiv takve diskriminacije, inzistirajući na ravnopravnoj muško-ženskoj igri i tako utabao put svojim kćerima do raznih titula prvaka. Zanimljivo je da je svjetski prvak u šahu koji je radio i kao savjetnik u seriji Queen’s Gambit, Gari Kasparov, jednom davno komentirao Judit ovako: “Neizbježno je da će priroda raditi protiv nje. Ona ima fantastičan talent za šah, no ona je, na kraju krajeva, žena. Sve se svodi na nesavršenost ženske psihe. Nijedna žena ne može izdržati tako dugu bitku, naročito ne onu navike koja traje stoljećima i stoljećima, od početka svijeta.” Godine 2002. Gari i Judit našli su se u utakmici nad šahovnicom. Gari je izgubio. Kasnije je promijenio stav i u svojoj knjizi pisao: “Sestre Poldar pokazale su kako ne postoje urođena ograničenja – stav koji su brojni muški igrači odbijali prihvatiti sve dok ih nije uništila 12-godišnjakinja s kosom u repiću.”

A sjećate li se scene u kojoj Beth u knjižnici traži literaturu o šahu? Knjižničarka joj preporučuje knjigu (kubanskog) velemajstora Josea Capablance. Njega je u stvarnom životu na Kubi još 1922. godine dva puta pobijedila Kubanka Maria Teresa Mora Iturralde. Ostala je upamćena po uzviku nakon pobjede: “Ay qué pena, le he ganado!” (Oh, kako neugodno, ja sam pobijedila!).

Popis je dugačak, a još je duži onaj žena koje bi sigurno osvojile titulu – da su samo imale priliku.

Šahovnica kao život, ili obrnuto

Istraživanje američkih psihologa iz 2013. pokazalo je kako su, nažalost, čak i šestogodišnje djevojčice svjesne stereotipa da su “dobri igrači šaha uglavnom dečki”, što vjerojatno utječe i na njihovu igru. U istraživanju provedenom 2008. među igračicama šaha, ustanovljeno je kako bolje igraju kada tijekom online partije ne znaju spol protivnika, nego kada im se kaže da je to muškarac.

Svim fanovima serije i onima koji su navalili na kupnju šahovskih ploča i svoj novi hobi, očito ne smeta činjenica da Beth nije postojala – niti bi trebala. Naravno, zamjerki se može naći, no ne nauštrb generalno pozitivne poruke serijala. Za neke će to biti ona da se žene ne smiju sramiti svog talenta i znanja, za neke da je svačija najveća pobjeda preuzimanje kontrole nad samim sobom.

Posljednja scena u kojoj Jolene daje Beth novce za Moskvu, njeni nekadašnji protivnici na šahovnici zajednički pomažu u osmišljavanju pobjedničke taktike, svijet na trenutak postaje ujedinjen u ljubavi prema igri, ruski velemajstori joj pružaju ruku u pobjedi, a ona konačno pronalazi mir u parku gdje stari Rusi igraju šah i pozivaju je na partiju, potvrđuje za mene najljepšu poruku: Život ne mora biti natjecanje. Poput šaha, može biti – lijep.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Grozna poslovna prilika i štetnost #girlboss poruka u rukama MLM organizacija

Bok, imaš li par minuta vremena? Imam priliku života za tebe: možeš biti sama svoja šefica i raditi s odličnom ekipom! Više od 400 žena već se priključilo mom timu! Dio smo industrije od milijardu dolara i tražimo baš žene poput tebe! Gledaj, uspjeh će se dogoditi sigurno, s tobom ili bez tebe… Ne želiš li zarađivati i istovremeno pomagati drugima?

Nekima ovo zvuči uvjerljivo poput e-maila nigerijskog princa, no brojnima se ovo čini kao uistinu dobra prilika. U SAD-u je čak 8% populacije sudjelovalo u barem jednoj MLM organizaciji u životu, a premda nemamo točne brojke za Hrvatsku, možemo pretpostaviti da nije bezazlena stvar jer se većina nas ili susrela s takvim oblikom rada (naročito u studentskim danima) ili sama radila u MLM organizaciji ili poznaje nekoga tko jest.

Kako to? Razlog djelomično leži u činjenici da se i u doba društvenih mreža pristup trgovaca promijenio. Nije nužno ovako jeftin i očit već je upakiran u primamljivi lifestyle, motivacijske poruke s pratećim #girlboss, pozive na promjenu i viši cilj poput očuvanja zdravlja, obitelji, okoliša… A ciljana publika? Najčešće žene.

Manipulacija na više nivoa

MLM je skraćen naziv za “multi-level marketing scheme” ili po našem: mrežni marketing. Doduše, mreža nije adekvatan naziv jer može implicirati horizontalnu suradnju dok je ovdje riječ o legalnoj vrsti piramidalne sheme. MLM je sustav prodaje koji se oslanja na osobnu preporuku. Tradicionalno je osoba koja preporučuje proizvod bliski prijatelj, stari poznanik, član obitelji i sl. iako ne mora nužno biti. Cijela struktura i lanac prodaje nalikuju na piramidu, a u kategoriji MLM često se spominju imena iza poznate kozmetike, eteričnih ulja, kućanskih proizvoda…

Iako cijela priča podsjeća na devedesete kada su roditelji puštali u kuću čudne ljude s kojekakvim uređajima i kozmetikom – iznenađujuće je aktualna i danas u modernijem obliku. Novo polje za regrutaciju je Instagram na kojem se prodaje sve: od šminke, eteričnih ulja, proizvoda za njegu kože, čajeva za mršavljenje, vitamina, čarobnih krpa… Pretpostavljate, proizvoda koji i dalje većinom koriste žene.

Ponukana iskustvom osoba koje su bile učlanjene u domaću “piramidu” prodaje kozmetike i eteričnih ulja, pišem ovaj tekst o manipulativnim MLM metodama kojima se obrušavaju najčešće na žene pod krinkom feminizma. Ne mogu tvrditi da su svi MLM-ovi sastavljeni od manipulatora i njihovih žrtava niti da svi funkcioniraju na isti način, jer primjerice već Avon i Oriflame djeluju na drugačijem sistemu prodaje (prodavačice ne otkupljuju proizvode unaprijed, već ostvaruju proviziju narudžbom putem njih – metode im uglavnom nisu nametljive i svode se na “evo ti katalog pa vidi ako ti se nešto svidi”). Isto tako, ne smijemo osuđivati žensko nastojanje za ostvarivanjem financijske neovisnosti. Problem leži u tome što oni MLM-ovi koje ću ovdje opisati nisu put u neovisnost već ropstvo. Nadam se da će se ovime prepoznati oni koji to rade i s vremenom bojkotirati njihov rad.

Prilika života za zakomplicirati si život

Iza chic Instagram profila i dolce vita dimne zavjese onih koji slave svoj poslovni uspjeh i #girlboss poduzetništvo u piramidalnim strukturama, MLM sistem rada bazira se na “eliti” koja regrutira radnike – bez da ih pritom plaća.

Primjerice, šefica imena A zaposli radnicu imena B da prodaje, primjerice, kozmetiku – ali B za to ne dobiva plaću već proviziju. Također, za početak mora kupiti tu kozmetiku koju će prodavati (a koja, btw, nije jeftina). Nova članica kupuje proizvod i kako bi njene buduće mušterije mogle vidjeti da i ona vjeruje u njegovu učinkovitost, očito.

Da bi B kompenzirala svoj financijski gubitak i nešto zaradila, ona traži C i D kojima će “uvaliti” isti posao i ubrati njihov dio kao što A ubire od njega, C i D istom logikom dalje traže ostatak abecede i cijela mreža se grana u obliku piramide gdje je A na vrhu, a većina ostalih na dnu.

Naravno, da bi se piramida održala svaka karika u lancu teži tome da i sama nekoga regrutira i ubire svoj dio, a s vremenom napreduje na višu poziciju. Regrutacija, prodaja, regrutacija, prodaja, regrutacija, regrutacija… Sve često završi s hrpom robe u skladištu koju pripadnica MLM-a nema kome prodati pa, da bi održala svoj status, prodaje robu sama sebi.

A da bi se stvorila prodaja, potrebno je kreirati potražnju i želju da se bude dijelom lanca. Metode su često agresivne i podmukle, jer u samoj regrutaciji leži više kapitala nego u proizvodu. Stoga ni naglasak nije na njemu, već “prilici za zaradu”, “odluci koja mijenja život” i sl. Na kraju krajeva, proizvod često jednostavno – nije dobar. Možda je loš, ali je zato barem skup, jer njegovom prodajom treba nahraniti cijeli lanac ljudi koji stoje iza njega. No, to nije toliko ni bitno jer je bitna struktura.

MLM i žene – ima neka tajna veza

Zašto bi itko pristajao na članstvo u kultu u kojem će se osobu vrijeđati i manipulirati, a sav prihod ovisit će o njoj jednako kao što bi ovisio da otvori svoj obrt ili firmu te uistinu postane sam svoj šef? Zato što je takvo poslovanje lažno prikazano kao dobra prilika i uhodan biznis, naročito u nesigurnim vremenima kada su ljudi spremniji na različite opcije samo kako bi nešto zaradili, a početni ulog jeftiniji je nego kod otvaranja vlastite tvrtke.

MLM-ovi dobro znaju koga kriza najviše pogađa i na kome profitirati. Zanimljivo je da postoji posebna veza između MLM-ova i (američkih) žena čiji su muževi vojnici. Budući da su im muževi često na terenu, one uglavnom ostaju doma, u predgrađima gdje su mogućnosti za zaposlenjem manje nego u gradovima. Suprugova karijera ponekad iziskuje selidbe, pa su i te žene često izolirane, same i nezaposlene. Brojni MLM-ovi u njima su vidjeli idealnu priliku: dati im priliku da se nečime bave, izliku za sklopiti “prijateljstva” u susjedstvu i šansu za dodatnu zaradu.

Uvijek počinje s izrazima poput “odlična poslovna prilika”, visoka zarada uz malo truda, rad od kuće… Regruter koji im prilazi mami ih pričama o financijskoj neovisnosti (“I ti možeš imati sve to!”), najčešće uz kavu i “besplatni” seminar. Regruterke su nerijetko žene s doktoratima, doktorice, fizioterapeutkinje, fitness trenerice i slične koje koriste svoju titulu radi stjecanja većeg kredibiliteta. Izražavam se u ženskom licu jer je u industriji ljepote i kućanstva to uglavnom “ženski” posao, no naravno, postoje i muški predstavnici.

U Sjedinjenim Državama konferencije dosežu razinu spektakla: masovne dvorane, pop zvijezde, motivacijski govornici i sl. a Instagram profili onih s vrha piramide mame prizorima team buildinga na tropskim otocima, skupocjenim automobilima, raskošnim kućama…

Ponuda da “i ti možeš imati to sve” jače odzvanja i sada, za vrijeme pandemije koronavirusa, jer je većina nas bila primorana ostati doma, često sa smanjenim primanjima ili nakon potpunog gubitka posla.

 Krinka feminizma i hustle kultura

Rad u MLM-u je obavijen nekim plaštom “misije” – ne radi se samo o prodaji proizvoda, već “pomaganju drugima”, bilo da je riječ o promoviranju zdravog životnog stila, proizvoda koji štite okoliš itd. Posljednjih desetak godina naročito je jak naglasak na sestrinstvu.

Tako su se i neke naše poznate influencerice bacile u te vode – naravno, iz njihovih profila prosječan pratitelj teško će naslutiti što sve može ležati u pozadini. Osmijesi i lepršave haljine na fotografijama, ugodni topli domovi s mirisnim svijećama i pampasima (btw kako se to već ne zapali?), savršen muž/obitelj, pozitivne poruke… Sve u svemu, život za poželjeti. Kojekakvi “starter kits” sa suludo skupim cijenama, programi vjernosti čije su računice zamršenije od kose u odvodu kade, obećanja o mogućim putovanjima i nagradama, okupljanja u Facebook i Viber grupama, akcije osvajanja proizvoda (“giveaways”) i naravno, motivirajuće poruke. Regrutiranima se preporučuje da na Instagramu prikazuju vlastiti život kao idealan jer će im pomoći u prodaji. Nećeš vjerovati frizerki s očajnim vrhovima, zar ne?

Prilika za zaradu se predstavlja pod feminističkom krinkom ojačavanja žena: ti možeš biti sama svoja šefica, radit ćeš u timu žena sličnih tebi, u zajednici na koju se možeš osloniti (što bi teže imala da sama pokrećeš svoj posao) itd. Sve ovo začinjeno je poduzetničkim vokabularom: mentor, tutor, lider tima, predstavnik… Ah, da, i obavezno: #girlboss i #bossbabe. Zvuče li ove poruke poznato?

It’s hard to beat a girl who never gave up!

I’m not bossy. I am the boss.

You have the same amount of hours in a day as Beyonce.

Coffee strong, lashes long, hustle on!

Be so bold they can’t ignore you.

Malo cringe, ali slatko, ako iza njih ne stoje predatori i Jehovini svjedoci eteričnih ulja.

Novinarka Leigh Stein opisala je #girlboss fenomen kao “utjelovljenje ambicije kod milenijalaca, nekritičko miješanje kapitalizma sa socijalnom pravdom i prepuštanje povjerenja korporacijama jer smo izgubili vjeru u to da će javne institucije poraditi na socijalnoj pravdi”. Sophia Amoruso koja je svojom knjigom #Girlboss utabala put Instagram revoluciji nije mislila da je potrebno baviti se politikom, nije joj smetala titula “najseksi CEO” koju joj je dodijelio Business Insider, a kao uspješnu bjelačku poduzetnicu još manje ju je smetala rasna nejednakost, ističe Stein. Možda nije bilo namjerno, no dogodilo se – feminizam je postao roba na tržištu.

Sve ovo ide ruku pod ruku s toksičnom “hustle” kulturom i pozitivnim gledanjem na svijet. Prigodno, um obložen pozitivnim mislima, uvjeren da negativne misli privlače i negativne događaje, neće ni pomišljati na to da je sve samo obična manipulacija. Tu je još jedan adut koji svaki pravi manipulator drži u rukavu: nabijanje osjećaja srama i krivnje.

Sram zbog strahova i nesigurnosti koji nas koče i drže u našem osrednjem životu, strah koji nas sprječava da počnemo živjeti svoj život, a jednom kada upadnemo u njihovu mrežu – sram jer ne radimo dovoljno i ne dajemo sve od sebe.

Ne radiš dovoljno – što to uopće znači? Bez klasičnog radnog vremena, teško je staviti točku na kraj radnog dana. On u ovom slučaju ne prestaje, pa čak i obična kava s prijateljicom predstavlja priliku za lov plijena ili prodaju proizvoda. Naprosto nikad nije dovoljno dobro, uvijek može više i bolje.

Nije li ironično da MLM pod parolama feminizma i sestrinstva parazitira na samohranim majkama, radnicama, siromašnim ženama…? Ono što ovi “uspješni poslovi” čestu zaboravljaju napomenuti (ili još bolje – sami ne znaju) svojim žrtvama koje nemaju iskustva u vođenju poslova, su primjerice porezna politika, vođenje računa i slične sitnice koje ih mogu skupo koštati.

Huškanje na konstantan rad, prodaju, regrutiranje, odražava se i na privatni život i osobne veze. Budući da se nove članove potiče na prodaju najprije prijateljima i obitelji (baš zato jer smo skloniji vjerovati preporukama bliskih ljudi), ovo s vremenom članove vodi u izoliranost – jer se razgovor s njima pretvara u prezentaciju i prodaju proizvoda. S druge strane, oni koji brzo napuste MLM, ističu kao razlog upravo to: neugodu zbog poticanja rodbine i prijatelja na kupnju proizvoda ili, još gore, uključivanje u MLM.

Nakon nekog vremena posao postaje samo teži, a stres počinje utjecati na psihičko i fizičko zdravlje. Postavljaju se određeni ciljevi, cifre koje treba ostvariti, broj ljudi koje treba regrutirati, proizvoda koje treba prodati da bi se ostvarili određeni bodovi, rokovi do kojih treba prodati, tj. kupiti…

Poput veze s narcisom…

Prije nego si stigne postaviti pitanje vrijedi li to sve truda i treba li odustati, njen klan obrlatit će ju pričama o tome kako je već daleko dogurala i puno uložila – bilo bi šteta sve upropastiti, zar ne?

Ono što ne govore jest to da većina prodavačica izgubi novac koji je uložila. Kao što je već spomenuto, počinje kupovinom “početničkog paketa” a najčešće završava hrpom robe koju treba nekome uvaliti. Da bi članica MLM-a izvršila svoju kvotu i spasila svoj status, ona ju kupuje sama od sebe.

Ne treba zaboraviti ni novac koji se troši na konstantna druženja i zabave koja su poligon za daljnju prodaju i regrutaciju, kao što ne treba zaboraviti ni samo vrijeme i trud koji se ulažu. Kad se sve stavi na vagu, naprosto nije vrijedno. Američko Savezno povjerenstvo za trgovinu izračunalo je da čak 99% predstavnika MLM-a gubi novac, te prozvalo čak i kockanje “sigurnijom opcijom”.

Oni koji su se progurali na vrh ljestvice i izašli iz začaranog kruga, ne govore rado o svojim MLM danima – bivša pripadnica MLM-a u SAD-u izjavila je kako dugo nije htjela govoriti o tome jer bi ju uvijek pokopali tvrdnjama da nije bila uspješna kao što se predstavljala, da nije zarađivala nikakav novac i sl. Možda nije čudno što su bivši članovi opisali članstvo u MLM-u kao vezu (i prekid) s narcisom, a na Instagramu i drugim društvenim mrežama niknule grupe podrške i inicijative za raskrinkavanjem MLM organizacija.

Već je spomenut sram kao osjećaj koji mentori u MLM-ovima koriste da bi motivirali i zadržali ljude. Sram ako ne radiš dovoljno, sram ako si dozvoliš ružne misli, sram ako ne prodaš proizvod, sram ako se usudiš dovesti u pitanje organizaciju…

No, sve to nije toliko neugodno kao sram koji osoba doživi jednom kad odluči raskinuti lance. S jedne strane, tu je čitava piramida ljudi koji kreću u pohod na nju s ciljem da ju posrame jer odustaje i jer nije dovoljno uporna – bivši mentori i kolege okrenut će se protiv osobe ponekad čak i lažima o njenim neuspjesima i nesposobnosti, samo kako bi u startu diskreditirali njene pokušaje da raskrinka organizaciju. S druge strane, tu je sram koji osoba osjeća jednom kad se “vrati u stvarnost” pred svim onim ljudima koje je neuspješno pokušala regrutirati ili od kojih se izolirala i sram koji osjeća u trenutku kada želi progovoriti o vlastitoj naivnosti i iskustvu pripadanja MLM-u.

Jedini trenutak kada će žena uistinu biti sama svoja šefica u odnosu s takvim strukturama biti će onaj kada – da otkaz.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Klasna optika bez osobne odgovornosti

U travnju 2011. imala sam 27 godina. Bila sam studentica dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti koja se, i samoj sebi i drugima, autala godinu-dvije prije, te sam, nakon 26 godina samovanja, prvi puta bila u ozbiljnoj vezi. Jednog popodneva moja tadašnja djevojka proslijedila mi je najavu za HRT-ovu emisiju “Drugi format” koju je autorica Nora Verde objavila na svojem Facebook profilu. Najavu prenosim u cijelosti:

{slika}

Cura i ja te smo večeri otišle do frendica da zajedno pogledamo dotičnu emisiju. Iako je ona prije emisije, (zbog intonacije gornjeg statusa koji implicira određenu dozu ponosa i ormariranost u istoj rečenici), bila puno nabrijanija od mene, tekst o cijelom “slučaju” idućeg sam dana napisala ja.

~

Deset godina kasnije odlučila sam ga objaviti i u svojoj knjizi eseja “One stvari”, u drugom dijelu knjige, zajedno s još dva teksta u kojima se “obračunavam” s određenim javnim istupima književnih autora_ica, jer sam smatrala da se na dobar način dotiče određenih tema koje sam u prvom dijelu knjige obradila iz osobne, intimističke perspektive.

Nekoliko mjeseci nakon izlaska knjige, Antonela Marušić (koja se u međuvremenu autala i izašla iza pseudonima Nora Verde) napisala je tekst “Identitetske politike bez klasne optike” i u njemu se s mojim tekstom i sa mnom obračunala na ovaj način: “Deset godina trebalo mi je da shvatim jednostavne stvari: nelagoda Jasne Jasne Žmak zbog mog književnog ormara zapravo nema veze sa mnom, u pitanju je nespremnost srednje i više srednje klase da osvijesti svoje privilegije i da kroz njih promatra društvo i vlastiti položaj u njemu” te u ostatku teksta jasno prokazala da nisam spremna na taj “prljav, neugodan posao preispitivanja vlastitih privilegija” jer tu nema “erosa, lezbijske žudnje, estetičkih kategorija” te ukazala kako opetovano ignoriram pisati o tome “kako su klasne privilegije i vlastito obiteljsko naslijeđe odredile dinamiku [mojeg] autanja i načina na koji ga je prihvaćala [moja] obitelj”.

Drugim riječima: moje klasno zaleđe krivo je za moje nerazumijevanje toga što se ona u “Drugom formatu” odlučila pojaviti “skrivena mističnom rasvjetom i modulirana glasa”.

~

Intenzivno sam razmišljala da li da napišem ovaj tekst ili ne. Klackala sam se između potrebe da se obranim, potrebe da se obračunam, da uzvratim istom mjerom, potrebe da (se) objasnim, da kontekstualiziram stvari. I s druge strane, potrebe da jednostavno šutim, da se distanciram, da se zaštitim, da preselim raspravu iz javne u privatnu domenu. Ove su se potrebe izmjenjivale, onako, na valove, zajedno s osjećajima ljutnje, razumijevanja, razočaranosti, empatije, nevjerice, tuge, i tako ukrug, ispresijecane povremenim screenshotovima statusa i rasprava koje je Antonelin tekst prouzročio na fejsu te dopisivanjima s raznim bližim i daljim prijatelji(ca)ma i koleg(ic)ama.

Neke su me od njih nagovarale da napišem tekst uzvrata, druge me odgovarale od toga. Ove prve držale su da je važno da se uzvrat dogodi, i to u javnoj domeni, manje zbog činjenice što sam prozvana u Antonelinom tekstu, više zbog načina na koji se to dogodilo. Ove druge upozoravale su me da će se svaki moj uzvrat čitati kroz moju privilegiju i da sam, ponovo zbog načina na koji je tekst napisan, stavljena u pat poziciju zbog koje će svaki moj uzvrat zvučati kao nastavak moje klasne sljepoće.

~

Malo konteksta.

Antonela piše: “Bez želje da zavirujemo u njihove imovinske kartice (zaboga, pa još nisu saborske zastupnice!), valja ipak reći da one u tom trenutku posjeduju neusporedivo snažniji društveni kapital i obiteljsko zaleđe.”

U trenutku Antonelinog nastupa u “Drugom formatu” i pisanja tog teksta ja sam bila vječna (i prilično izgubljena) studentica dramaturgije (s par ispita i diplomom koje nikako da riješim), autorica desetak kratkih priča i isto toliko kritičkih tekstova, uglavnom o kazalištu, te dramaturginja na četiri predstave s nezavisne scene. Tek sam počinjala biti dio LGBTQ scene, znala sam što je feminizam, ali nisam se njime pretjerano bavila. Radila sam kao freelancerka u nezavisnom kulturnom sektoru, uglavnom na organizacijskim poslovima i nisam imala jasne ideje o svojoj budućnosti niti zacrtane karijerne planove. Moj današnji posao na Akademiji nije bio ni u najavi, kao ni doktorat koji ću kasnije zbog tog posla upisati, a isto vrijedi i za knjige koje ću u narednih deset godina napisati i objaviti.

Drugim riječima: bez želje da zavirujem u ičiju biografiju, valja ipak reći da je moj društveni (i iskustveni) kapital u tom trenutku bio prilično minoran, pogotovo u usporedbi s karijerom osobe koja je u tom trenutku npr. bila čitavih deset godina starija od mene, iza sebe imala završen faks, sedam godina rada za najveću medijsku kuću u Hrvatskoj (dakle i dobro poznavanje načina na koji funkcioniraju mainstream mediji, i to iznutra) i objavljene dvije knjige, jednu zbirku poezije i jednu glazbenu biografiju.

Što se tiče obiteljskog zaleđa, da, imam nevjerojatnu sreću da su mi roditelji dugo vremena bili financijski, a i dalje jesu moralni backup. I dok ova prva kategorija ima najviše veze sa zanimanjem moje majke i znači neusporedivu prednost u odnosu na većinu mojih prijatelj(ic)a i koleg(ic)a, (pogotovo zato što su mi roditelji u nekom trenutku pomogli riješiti stambeno pitanje), njihova moralna podrška nije direktna posljedica toga što mi je majka liječnica. Jer znam nebrojeno sinova i kćeri iz srednje- i višesrednjeklasnih obitelji čiji roditelji nikada nisu prihvatili njihove identitete, koje su roditelji izbacili iz kuće, prestali razgovarati s njima ili bili nasilni prema njima. Iako su to redom bili “liječnici, profesori, učitelji, novinari, poduzetnici” što su profesije koje Antonela pozicionira kao klasno privilegirane te implicitno sugerira da se djeca iz takvih obitelji ne suočavaju s problemima prilikom autanja.

Da, svijet bi bio puno jednostavnije mjesto da postoji jasna korelacija između klasne pripadnosti i homofobije. Ili između seksualnog identiteta i karaktera.

Ali ne postoji.

Ima liječnica koje su homofobne, ima lezbi koje su licemjerne.

~

Naravno, kada govorimo u generalizacijama, određene su simplifikacije nužne. Jer određene pravilnosti ipak postoje, složit ćemo se. Zato i postoje feminizam i borba za LGBTQ prava. Zato što su, u Globalu (pun intended) muškarci i strejt osobe manje ugrožene. Zato i postoje koncepti white privilega i white guilta. Zato što su, u globalu, BIPOC osobe više ugrožene. Zato, naravno, postoji i borba za radnička prava. Zato što su, u globalu, više klase manje ugrožene. Zato što su veliki, ogromni dijelovi populacije sistemski deprivilegirani, često na vrlo suptilne, naizgled nevidljive načine.

Samo, stvar je u tome da, kada se siđe s opće na pojedinačnu razinu, te, već prilično kompleksne stvari, postaju još puno kompleksnije. I jednako kao što na globalnoj razini stvari treba promatrati intersekcionalno, a ne odvojeno, tako na pojedinačnoj razini stvari treba promatrati kontekstualno, a ne površno.

~

Malo demantija.

Antonela piše: “U tekstovima koje je u posljednjih deset godina periodično objavljivala na neprofitnim portalima Žmak se hvatala u koštac s različitim vrstama stereotipa, društvenih stigmi. Ljutila se, najčešće s pravom, na muškarce: redatelje, pisce, muškarce na pozicijama moći. Meta njene kritike rijetko su bile druge žene, a gotovo nikada lezbijke. Osim u slučaju Nore Verde.”

U posljednjih deset godina napisala sam ukupno tri teksta u kojima se na “nekoga ljutim” (ako ne brojimo tekstove u kojima se ljutim na samu sebe). Tri teksta.

Prvi je dotični tekst o Nori Verde s Kulturpunkta, drugi je tekst o Marinku Košcecu (“Hrvatska kujica“), a treći o Susan Sontag (koja je također lezba, iako mrtva te i dalje na poziciji moći) i sva tri, kako sam već navela, objavljena su u mojoj knjizi “One stvari”.

Redatelji koje iz nekog razloga također spominje u množini su, pretpostavljam, jedan jedini Rajko Grlić o čijem sam filmu “Ustav Republike Hrvatske” pisala za VoxFeminae (u tekstu “Film koji nas je uvrijedio”) koji je zapravo filmska kritika u kojoj se, prema tome, bavim filmom, a tek posredno njegovim redateljem (i scenaristom).

Množina koju Antonela implicira u svojem tekstu nije, dakle, realan odraz stanja na terenu. Nisam redala kritičke tekstove o muškarcima, što je dojam koji bi se mogao steći čitajući njen tekst, nego sastavila sve skupa tri do četiri teksta.

~

Iako u to vrijeme nisam pretjerano razmišljala o tome što me tog davnog jutra u travnju 2011. nagnalo da napišem tekst o Antonelinom gostovanju na televiziju,  kad razmišljam o tome danas, deset godina kasnije, sve mi je jasnije: moja nelagoda zbog Antonelinog književnog ormara nema veze s mojim privilegijama nego ima veze s tim da sam ja u svojem ormaru provela dugih, mračnih 25 godina u kojima sam, svojoj klasi usprkos, bila tužna, sama i sjebana. I iako sam godinama na svoje autanje gledala kao bezbolno i lako, dugo mi je trebalo da shvatim da je bilo sve samo ne bezbolno i lako. Bilo je dugotrajno i teško. Ali me oslobodilo, autanje je bio trenutak u kojem sam napokon prihvatila sebe i predstavila se svijetu.

I kada sam, nedugo nakon vlastitog autanja, na javnoj televiziji svjedočila tuđem “autanju” koje je bilo polovično, u kojemu je lezbijski identitet bio, s jedne strane, predstavljen kao apriori traumatičan (jer, podsjetimo se, pravo se autanje još nije ni dogodilo, dogodila se samo artikulacija nemogućnosti da se ono dogodi), a s druge iskorišten u svrhu promocije književnog djela, kao dobar spin moment, postala sam ljuta i tu sam ljutnju pretočila u tekst, bez obzira na to što me naljutila žena, baš zato što me naljutila lezba.

Ali ono što mi je najvažnije danas reći: iako je lajtmotiv Antonelinog teksta to da se ona te davne 2011. nije mogla potpuno autati zbog kompleksne obiteljske situacije i da ja nemam razumijevanja za to, lajtmotiv mog teksta nikada nije bio imperativ njenog autanja već svraćanje pozornosti na to kako se autamo kad se odlučimo autati. Jer autanje je, kao što znamo, politički čin. Pogotovo kada je javno. I ono se može obaviti na tisuću različitih načina. I svaki od tih načina nešto znači.

Iako kao mlađa, priznajem, ponekad nisam imala razumijevanja za osobe koje nisu aut (prije bih rekla zbog nezrelosti nego privilegiranosti, ali tko sam ja da si sudim), meta moje kritike u tom tekstu nikada nije bila Antonelina nespremnost da se auta. Kako sam već pisala u svojem tekstu o autohomofobiji, autanje je proces koji traje, ne događa se u trenutku, i svaka osoba na drugačiji način prolazi kroz njega. To jako dobro znam iz osobnog iskustva. I razumijem da Antonela u tom trenutku nije bila spremna izaći pred svijet svojim imenom i prezimenom, licem i tijelom. Moj tekst nije bio o njenoj nespremnosti, nego o njenoj odgovornosti. Jer u trenutku u kojemu se, bez obzira na svoju nespremnost, odlučila “autati” počela je njena odgovornost za to kako će to učiniti.

I da je tu nespremnost tada drugačije postavila, iskoristila za otvaranje tema koje je, po meni prilično nespretno, otvorila svojim zadnjim tekstom, i ja i ostatak zajednice bili bismo joj zahvalni.

Ali ono što se umjesto toga dogodilo bila je eksploatacija vlastite pozicije u svrhu samopromocije. A deset godina kasnije, dogodilo se dodatno odricanje od vlastite odgovornosti i okrivljavanje drugih za vlastite greške.

~

Clash između klasnih politika i politika identiteta davna je boljka ljevice koja se tako obično dijeli na dvije suprotstavljene struje – one koja se bavi samo identitetom i one koja se bavi samo klasom. Njihova se komunikacija tako svodi na međusobna predbacivanja i optužbe za sljepoću i nerazumijevanje, na sličan način na koji je te teme Antonela uvela i u svoj tekst, posredstvom moje biografije.

No, u tom sukobu ja radije stajem na stranu Didiera Eribona koji je u relativno nedavnom intervjuu za Novosti rekao: Morate izbjegavati to da politike identiteta dovodite u suprotnost s klasnim politikama.

A ja vjerujem da apsolutno vrijedi i obrnuto.

Jer stvar je u tome da svoje privilegije, baš kao ni deprivilegije, najčešće ne možemo birati. One nam se “događaju”. Ali ono što možemo birati jest što ćemo napraviti s njima. Slično kao i s autanjem, nije pitanje koje privilegije imamo ili nemamo, nego što i kako s njima radimo.

I da, naravno, stupanj naše (de)privilegiranosti snažno se reflektira na našu mogućnost, svjesnost, kapacitet da nešto napravimo… I to je rasprava koju po meni vrijedi otvoriti, ali to se, po meni, u Antonelinom tekstu nije dogodilo. Ono što se umjesto toga dogodilo jest  poručivanje da je deprivilegiranost nužno i apriori gubitnička pozicija, pozicija žrtve. A to je višestruko problematična i štetna poruka, pogotovo kada se između dva takva iskaza dogodi deset godina života na sceni.

Jer, da parafraziram kraj Antonelinog teksta: što nam vrijedi klasna optika bez osobne odgovornosti?

Vrlo malo.

~

Iako me Antonela u tekstu prilično eksplicitno prozvala što u svojim tekstovima skrivam svoju klasnu poziciju i način na koji je ona utjecala na moj proces autanja (potpuno pritom zaboravljajući da je, prije happy end podrške mojih roditelja, tu bilo 25 godina šutnje, straha i sjebanosti te ignorirajući ostatak moje knjige, njenog fokusa, njenih tema, kao i moje druge tekstove i ostatak mojeg javnog djelovanja), mislim da bi na ovom mjestu bilo deplasirano navoditi argumente koji pobijaju njezine tvrdnje o mojoj klasnoj nesvijesti. Kao što su uostalom, i njene optužbe deplasirane.

U tom kontekstu Antonela između ostalog piše i kako “u ovih deset godina [nije] na domaćim portalima pročitala ni jedan tekst koji se jasno pozabavio ovom problematikom, oprimjeren konkretnim slučajevima ovakvih i sličnih praksi” te kako je od mene očekivala da napišem jedan takav tekst, ali se ja umjesto toga, s ostatkom srednje i više srednje klase, bavim samo “identitetskim i uže umjetničkim pitanjima, za [koja smo] školovani i višestruko kapacitirani, u [kojima] se [osjećamo] sigurnima”.

Kao odgovor na ove optužbe, samo ću podsjetiti na gornji paragraf o osobnoj odgovornosti u odnosu na pozicije koje zauzimamo, kao podsjetnik na to koja očekivanja imamo od sebe, a koja od drugih ljudi.

~

“Hvala vam svima koji mi pišete u inbox da vam je ovo važno i koji mi se zahvaljujete jer moje pisanje je uvijek bilo i ostalo potreba za komunikacijom, odnosno, zajednicom.”

Ove je rečenice Antonela napisala dan-dva nakon objave teksta, a do mene su stigle u obliku screenshota koji mi je, ponovno, proslijedila jedna od frendica. Iako nemam Facebook, kako sam već rekla, do mene je došao dio javnih prepiski odrađenih ondje, a dio sam sama pratila preko Twittera. I do mene su isto tako stizale poruke podrške, preko telefona, Instagrama, Whatsappa, stizale su mi i vijesti o svađama između prijatelj(ic)a kojie su u ovoj priči stalei na različite strane, komentari o lajkovima i komentari o komentarima. Scena se digla na noge, kao što se periodično digne nakon sličnih događaja.

Pokrenuta je živa i žustra rasprava za koju su mnogi istaknuli da je najbitniji moment cijele ove priče – to da se o ovim pitanjima napokon događa javna rasprava, to da o stvarima treba razgovarati, da je zbog toga Antonelin tekst bitan. I ja se apsolutno slažem s njima. I isto se tako slažem s Antonelom kada kaže da je pisanje prije svega potreba za komunikacijom, za uspostavom zajednice.

A za kvalitetnu zajednicu potrebni su nam i klasna osviještenost i politike identiteta i osobna odgovornost. I fairplay.