Često čujete kako termin “objektivizacija” opisuje medijske prikaze žena, no ova “pojava” dolazi i iz manje očekivanog izvora: od žena samih. Tijekom svog života, žene su izložene brojnim suptilnim načinima koji ih uče da same sebe vide kao objekte (autoobjektivizaciji). Internalizirana objektivizacija može dovesti do niskog samopoštovanja, problema sa slikom o vlastitom tijelu i nedostatka svijesti o vlastitoj autonomiji.
Premda se može činiti kako je objektivizacija nešto potpuno odvojeno od, primjerice, neravnopravnosti u plaćama, ona je doista u samoj srži mnogih feminističkih pitanja. Ako pogledamo mizoginiju, u svim njezinim oblicima, obično ćemo se vratiti na ideju kako su žene objekti, a ne subjekti. Pod pojmom “objekt” mislim na nešto što postoji kako bi ispunilo želje nekog drugog, a pod “subjektom” mislim na nekoga tko ima vlastite želje. Osoba može biti oboje – i objekt i subjekt – primjerice, možete biti objektom partnerove želje, a on/a vaše, dok oboje možete ostati subjekti. No, “objektivizacija” kao takva znači potpuno reduciranje nekoga na objekt.
Ako ste socijalizirani kao žena, vjerojatno ste naučili vidjeti sebe kao objekt. Evo nekih suptilnih načina na koje društvo marginalizira žene i poriče im subjektivitet.
1. Putem jezika kulture silovanja
Način na koji govorimo o “dejtanju” i seksu može biti krajnje objektivizirajući, a da toga nismo ni svjesni/e. Muškarci ohrabruju jedan drugog da “svladaju” žene (“score”) ili “zabiju pogodak”, kao da su žene hodajući nogometni golovi ili košarkaški obruči. Žene se uči da glume kako ih je “teško osvojiti”, kao da je nepostojanje pristanka seksi, a kada nekoga odbiju, govori im se da “zavode” , kao da je nedostatak poštivanja granica samo dio “igre”. Ove svakodnevne fraze uče žene kako je njihova uloga u odnosu da budu objekti koje treba osvojiti, a ne ljudi sa svojim potrebama.
2. Kontroliranjem njihove seksualnosti
Ohrabrivanje žena da se predstavljaju kao seksualna bića može biti jednako štetno kao i definiranje žena isključivo na osnovi njihove seksualnosti. Kada ženama govorimo da ne nose odjeću koja “otkriva” zato što drugi to mogu shvatiti kao “poziv”, ili da ne ide kući s nekim s kim ne namjerava imati seksualni odnos jer će tako prenijeti krivu poruku, učimo ih da su njihova tijela kriva za sve loše što im se događa – umjesto da je kriv onaj tko odluči njihovu odjeću ili pijanstvo ili ponašanje protumačiti kao poziv na seks. A šaljući poruku da ono što se događa njihovim tijelima ovisi o drugim ljudima, žene učimo da su objekti.
3. Kritiziranjem njihovih tijela
Kada žene slušaju kako njihova tijela ili tijela poznatih žena drugi kritiziraju, uče biti opsjednute izgledom i povezivati izgled s vlastitom vrijednošću. Govoriti ženama kako su predebele za plažu, preružne da bi bile na televiziji ili prestare da bi se bavile politikom uči ih da njihov izgled nije samo izgled i da bi trebao biti mjera za to koliko dobrih stvari zaslužuju. To naravno nije tako – tvoj izgled i ono što zaslužuješ su dvije potpuno nepovezane stvari – ali naša kultura stalno iznova ponavlja tu lekciju.
4. Putem seksualnog uznemiravanja
Kada žene dobiju komentare seksualne prirode bez vlastitog pristanka na ulici, na internetu ili privatno, uče kako su njihova tijela javno dobro koje ostali mogu komentirati kad god i kako god žele. Također, uče kako nemaju ovlast za ono što se događa njihovim tijelima – drugim riječima da njihova tijela zapravo ne pripadaju njima.
5. Trivijalizacijom lošeg/nasilnog seksualnog ponašanja
Način na koji su seksualni napad, uznemiravanje, voajerizam i drugi oblici nasilnog ponašanja opisani u medijima i na koji se o njima razgovara u svakodnevnom životu ostavljaju dojam da će “dečki ostati dečki” i da ponašanje pijanih kolega studenata nije isto što i seksualno nasilje. Ili, kao što je Leslie Rasminsen, prijateljica Brocka Turnera napisala u svom pismu sudu, ljudi vjeruju kako “žene mogu biti otete i silovane dok idu prema svom automobilu na parkiralištu”, te da postoje “glupi dečki i cure koji se napiju i nisu svjesni svog okruženja i zamagljena im je prosudba”. Takav stav žene pretvara u objekte učeći ih kako nema ničeg strašnog u tome što se krši njihovo pravo na pristanak.
6. Putem dvostrukih mjerila o nagosti
Nagost može biti oslobađajuća ili osnažujuća, no način na koji se u medijima često koristi ukazuje na problematičnu dinamiku moći. Tipično je da su žene one koje se gleda, a muškarci su oni koji gledaju. Većina aktova u umjetničkim galerijama i muzejima prikazuje žene, a filmovi s muškom golotinjom će dobiti oznaku “R”* češće nego filmovi koji prikazuju gole žene. Obraćajući se velikom većinom svoga sadržaja muškom heteroseksualnom gledatelju, televizija i filmovi šalju poruku da na svijetu postoje isključivo heteroseksualni muškarci – ili barem, da su oni jedini čije su želje bitne. Također, to poriče ženski subjektivitet ostavljajući dojam da heteroseksualne žene ne uživaju u gledanju, a to i potpuno isključuje mnoge, mnoge druge seksualne identitete koji postoje.
7. Poticanjem nepotrebnih “rituala ljepote”
Najprije ću se ograditi: nemam problem sa ženama koje biraju depilaciju, plastičnu kirurgiju i druge postupke čija je namjena postizanje ljepote. Problem nije u tome što postoje rituali ljepote; problem je u tome što se ženama neprekidno govori da ih moraju upražnjavati. Osim toga, to ohrabruje muškarce da se znatno manje podvrgavaju tim postupcima. Primjerice, žene se ismijava ako ne briju noge, dok se od muškaraca ne očekuje da britvicu približe nogama (premda, naravno oni to mogu učiniti, a mnogi i čine – no, kao što sam rekla, radi se o društvenim očekivanjima). To što govorimo ženama kako bi se “trebale” šminkati, uklanjati dlake ili ići na dijetu, šalje im poruku da je to kako njihova tijela izgledaju, kakva su na dodir ili kako mirišu mnogo važnije od toga kako se osjećaju u vlastitom tijelu. To može udaljiti žene od vlastitih potreba, pa čak i od fizičkih senzacija kao što su glad i neugoda – naučene su da ih ignoriraju u ime jedne strogo definirane ideje “ljepote”.
8. Davanjem prioriteta muškom užitku
Kako u krevetu, tako i u ostalim područjima života, žene primaju poruku kako postoje da bi ugodile muškarcima (naravno, heteroseksualnim muškarcima). Jedan od najboljih primjera dvostrukog standarda je oralni seks. Nedavna studija u Journal of Sex Research pokazala je kako i muškarci i žene misle da je oralno zadovoljavanje žena veći problem, teže i neugodnije nego obratno. Druga studija, objavljena u Canadian Journal of Human Sexuality, otkriva kako je većina muškaraca na fakultetu, ali ne i većina žena, bila oralno zadovoljena na zadnjem spoju.
Osim toga, ono što vidimo u mainstream pornografiji često odražava ideju kako je muški užitak obvezan, a ženski opcionalan. Kada sve to zbrojimo, dobijemo sveukupnu sliku koja obeshrabruje žene da upoznaju vlastito tijelo, a ohrabruje ih da vide svoja tijela kao instrumente zadovoljavanja drugih. Premda pružati oralni seks drugome može biti jako zabavno, eliminiranje druge polovice jednadžbe uči žene kako su njihova tijela samo objekti – nikada subjekti.
9. Putem “znanstvenih” ideja o muškoj i ženskoj seksualnosti
Mnoge popularno-psihologijske teorije o muškoj i ženskoj seksualnosti – muškarci su vizualniji, žene su submisivnije, žene su manje seksualne i slično – sumnjivo su slične opravdavanju objektivizacije žena. Velik dio ovakve “znanosti” je dvojben, no s obzirom da potvrđuju stereotipove, iznimno su prisutni u procesu socijalizacije. Suprotno onomu što nas uče društvo i neke “znanstvene spoznaje”, žene mogu biti vizualne, aktivne, imati snažne seksualne želje, i ukratko, sve te stvari koje vas čine subjektom, a ne samo objektom. I moramo prestati to poricati.
* R – Restricted – Nije dozvoljeno prikazivanje djeci mlađoj 17 godina bez pratnje roditelja (prema sustavu Američkog filmskog udruženja)
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
