‘Nepoštivanje demokratskih procedura dovodi do završne devastacije obrazovnog sustava u Hrvatskoj’

Organizacije civilnog društva okupljene u Inicijativu Hrvatska može bolje oštro osuđuje najavu MZOS-a o imenovanju članova/ica novog Povjerenstva za analizu i provedbu Strategije u području predtercijalnog obrazovanja kao i povjerenstva koje će raditi na Cjelovitoj kurikularnoj reformi.

Podsjećamo ministra s tehničkim ovlastima, Predraga Šustara, kako je ovaj potez protivan unaprijed određenim demokratskim procedurama koje je dostigla Republika Hrvatska pri čemu prvenstveno mislimo na jasno opisane procedure definirane Strategijom znanosti, obrazovanja i tehnologije, zakonima, te pratećim pravilnicima i dokumentima. Povjerenstvo za analizu i provedbu Strategije već postoji i osnovano je 2014. godine pri Uredu predsjednika Vlade RH, a u Strategiji je jasno navedeno da je za formiranje Ekspertne radne skupine za provedbu Cjelovite kurikularne reforme nadležno Posebno stručno povjerenstvo za praćenje i provedbu Strategije  koje bira članove temeljem javnog poziva.

Ovakva odluka još jednom pokazuje kako ministar i Vlada s tehničkim ovlastima kojoj je izglasano nepovjerenje zanemaruje transparentne demokratske procedure, glas 50.000 građana/ki koji/e su jasno poručili kakvu obrazovnu reformu žele, negira postojanje tijela koja su osnovana pri Uredu predsjednika Vlade Republike Hrvatske i koja stručno i odgovorno obavljaju svoj posao o čemu je ministar obaviješten u više navrata, ignorira Zakone i nacionalne strateške dokumente usvojene u Hrvatskom Saboru,  a pri tome omalovažava one koji su stvarni kreatori i provoditelji reforme u Hrvatskoj – učitelje/ice  i obrazovne radnike/ce. Ministar kojeg javnost već percipira kao najgoreg ministra obrazovanja u povijesti Hrvatske, uz svu štetu koju je dugoročno nanio obrazovnom sustavu Republike Hrvatske, ovim zadnjim postupkom još jednom pokazuje kako jedine procedure koje za njega vrijede i koje poznaje su one koje su se koristile u nekim prošlim vremenima, a koje više podsjećaju na komesarijat, nego na Ministarstvo u jednoj demokratskoj zemlji koja je članica EU. Ovakvim potezima dugoročno se devastira obrazovni sustav i uništava ogroman reformski potencijal kojeg je ova reforma imala tamo gdje je to bilo najvažnije – na terenu, među učiteljima/icama, roditeljima te učenicama i učenicima.

Inicijativa Hrvatska može bolje i dalje će nastaviti raditi na okupljanju dionika koji se zalažu za konsolidiranu demokraciju u kojoj je obrazovanje prioritet. Osim toga, o ovom potezu ministra s tehničkim ovlastima Šustara koji odstupa od procedura stipuliranih u Strategiji znanosti, obrazovanja i tehnologije, Inicijativa će izvijestiti relevantne međunarodne institucije kojima je i Strategija i Cjelovita kurikularna reforma predstavljena.

Što Hrvatska može dati tražiteljima/icama azila?

Hrvatska je početkom srpnja primila prvu četvoricu od 1610 izbjeglica na koje se obavezala prema Europskom planu za upravljanjem migracijama, ali civilne organizacije upoznate s problemom smatraju da država unatoč tome ide prema restriktivnoj migracijskoj politici koja bi se, po njima, uskoro mogla suočiti s teško rješivim problemima.

Kritičari/ke zamjeraju Hrvatskoj da nema donesen Akcijski plan djelovanja, sumnjaju u sposobnost realizacije migrantske politike, upozoravaju na kršenje ljudskih prava izbjeglica i zatvaranje države, a svemu tome prijeti opasnosti eksplozije “turskog lonca” nakon koje bi stotine tisuća izbjeglica ponovo mogle zapljusnuti Hrvatsku.

 Vladin ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koji koordinira aktivnostima nekoliko ministarstava, vladinih tijela, društvenih organizacija i nevladinih udruga na provođenju te politike, smatra integraciju izbjeglica jednim od najvećih izazova koje stoje pred Hrvatskom.

 Iz Ureda za ljudska prava ističu da je cilj postupka integracija osoba pod zaštitom u hrvatsko društvo i stvaranje uvjeta za stvarno sudjelovanje tih osoba u svim aspektima gospodarskog, društvenog i kulturnog života.

Centar za mirovne studije (CMS) ocjenjuje da integracija stranaca/kinja teče sporo i s mnogo problema. Sociolog s Instituta za migracije i narodnosti Drago Župarić-Iljić kaže da je Hrvatska zadnjih deset godina razvijala svoj sustav azila, i pravno i institucionalno, prilagodila mu dosta zakona i u nekim situacijama išla iznad minimalno propisanih direktiva, ali je primjena u praksi “štekala”, pogotovo u smislu omogućavanja integracije ljudima.

“Tražitelji/ce azila osjećaju nedostatak zdravstvene zaštite, a smještaj je prilagođen samcima/kinjama i djelomično obiteljima, pa nije adekvatan za najranjivije skupine – žrtve trauma i trgovanja ljudima”, kažu iz CMS-a i preciziraju da su prihvatilišta smještena na periferiji i kretanje tražitelja/ica azila je otežano jer nemaju plaćen javni prijevoz.

Iako im je osigurano šest mjeseci učenja hrvatskog jezika, ta se praksa počela provoditi tek u ljeto 2015., a zbog procedure u 2016. nije se ni počela provoditi, ističu. Problemi su veliki i u području obrazovanja, prekvalifikacija i pristupa tržištu rada, kažu iz CMS-a, te problem mogućeg zaposlenja stavljaju na jedno od ključnih mjesta.

Na prigovore kako je i sama Hrvatska izložena velikoj nezaposlenosti, zbog čega iseljava veliki broj mladih, Župarić-Iljić kaže da je to točno, ali da postoji fond u Bruxellesu na koji se može računati.

Udruge upozorava na nedostatke međuresorna pa i unutaresorne suradnje, a Župarić-Iljić dodaje da ponekad zbog toga udvostručuju poslovi te troše i onako slabi kapaciteti. Iz dosadašnjih iskustava pokazao se dobrim pristup da su za prevoditelje/ice angažirani ljudi koji su u statusu izbjeglica i koji tako služe kao interkulturni medijator sa sunarodnjacima.

Ključna prepreka za integraciju stranaca je činjenica da je hrvatsko društvo vrlo homogeno i poprilično zatvoreno. Treba jaka politička volja, s druge strane dodatna edukacija i senzibilizacija javnih službi, ali i građana/ki kako bi se izbjeglice mogle osjećati dobrodošlo i prihvaćeno, kažu sugovornici.

Činjenica da se Ministarstvo socijalne politike i mladih izvuklo iz procesa i prebacilo svoju odgovornost na Državni ured za upravljanje državnom imovinom izazvala je kritike među udrugama koje smatraju da smještaj nije samo pitanje prostora nego cijelog niza usluga potrebnih da bi integracija uspjela.

Župarić Iljić ističe da je jedna od važnijih potreba pružanje psiho-socijalne skrbi izbjeglicama, ne samo medicinske nego i psihijatrijske, jer su te osobe često prošle različiti tip trauma.

CMS i akcija Dobrodošli ocjenjuju ugovor EU i Turske oko zadržavanja izbjeglica štetnim i opasnim, ističu mogućnost njegova sloma i otvaranje balkanske i drugih izbjegličkih ruta.

 Na mađarsko-srbijanskoj granici ovih dana su se ponovo nakupile stotine izbjeglica. Istodobno, Mađarska je osudila deset izbjeglica na kazne zatvora od jedne do tri godine i vraća većinu izbjeglice Srbiji. Hrvatska, koja je predvidjela promjene zakona kojima bi se kazneno gonilo pomaganje izbjeglicama, početkom srpnja je na nekoliko sati zatvorila granicu sa Srbijom na Batini uz neslužbena objašnjenja da je isprobavana nova ograda.

Pojačane napetosti povoljne su za radikaliziranje stavova javnosti i jačanje negativnih osjećaja prema izbjeglicama, kaže Župarić-Iljić i naglašava važnost isticanja primjera pozitivnih praksi suživota i tolerancije etnoreligijskih i kulturnih različitosti, kao što su iskustva Islama u Hrvatskoj.

Crveni križ naglašava da su izbjeglice samo ljudi. Svaki od njih ima svoju priču i svoju patnju, nade i očekivanja da će u Hrvatskoj naći mir, sigurnost i poštovanje.

Još jedna ekološka aktivistkinja ubijena u Hondorasu

Još je jedna ekološka aktivistkinja ubijena u Hondorasu, prenosi TeleSUR. Aktivistkinja, identificirana kao Lesbia Urquía Urquía, oteta je i pronađena mrtva u srijedu, nedaleko od lokalnog odlagališta s ozbiljnim povredama glave.

Urquía je bila članica COPINH-a, autohtone ljudskopravaške skupine osnovane od strane aktivistkinje Berte Cáceres, a borila se protiv izgradnje hidroelektrane na starosjedilačkoj zemlji, navodi teleSUR.

Smrt Lesbie Yaneth je politički femicid i pokušaj da se utišaju glasovi hrabrih žena koje se bore za svoja prava i oprisu patrijarhalnom, rasističkom i kapitalističkom sistemu u svom društvu”, poručili su iz Council of Popular and Indigenous Organizations of Honduras (COPINH).

Maude Barlow, voditeljica skupine za društvenu pravdu Council od Canadians, osudila je ubojstvo kao “užasan zločin protiv ljudskih prava”. Njena smrt dolazi nakon smrti Nelsona Garcie, još jednog aktivista COPINH-a, koji se borio protiv izgradnje mega brana u Cáceresu, prije nego što je ubijen u ožujku ove godine.

U lipnju, zviždač je otkrio kako je Cáceres bio na tajnoj “listi ubojstava” koju hondoraške specijalne snage, trenirane od strane Amerike, koriste kako bi targetirali okolišne aktiviste/kinje u zemlji. Prema britanskoj skupini za ljudska prava Global Witness, Hondoras je postao jedna od najopasnijih zemalja na svijetu za okolišne aktiviste/kinje i borce/kinje za prava zemlje, nakon što je 2009. srušen demokratski izabran predsjednik.

Jehan Bseiso: Ovdje Bagdad

Jehan Bseiso palestinska je pjesnikinja  koja je odrasla u Jordanu, u koji je njena obitelj izbjegla prije nekoliko desetljeća.  O Bseiso i njenoj poeziji već smo pisale na Libeli, prije dvije godine. U posljednje dvije godine njenu su poeziju prenosili veliki svjetski mediji, a ove je godine sudjelovala i na značajnom Palestine Festival of Literature (PalFestu). Bseiso radi za Liječnike bez granica (Médecins Sans Frontières) i godinama živi između Egipta i Libanona te radi u zaraćenim zemljama Bliskog istoka (Siriji, Iraku, Afganistanu) o kojima i piše u svojoj poeziji. Nakon posljednjeg velikog terorističkog napada na Bagdad, 3. srpnja, Bseiso je napisala pjesmu Houna Baghdad, a za Libelu ju je prevela Ivana Perić.

 

Ovdje Bagdad

 

Babilon gori, viseći vrtovi su crni.

Osmo svjetsko čudo je da smo još uvijek živi.

Gledam lice u ogledalu.

Što je ostalo.

Napravljena je mapa svih bombi u Bagdadu

I sad kruži po Facebooku, tamo između fotografija djece i slika s plaže.

Čitavi gradovi i čitave obitelji su crveni krugovi.

U potpisu piše: ulice su pune naše krvi. Nemamo vode, nemamo struje.

Evo i crno-bijele fotografije nas, u Barceloni.

U potpisu piše: Zaljubljeni u ideju ljubavi.

Istina je da razumijem zašto bi dvadesetpetogodišnji plesač otplesao svoje izbjegličko tijelo s balkona u Bejrutu.

Draga Daraya, žao mi je.

Jedina pomoć koju smo ti mogli dati su sprej protiv komaraca i naslovi u novinama.

Je suis napadi dronovima u Sjevernom Waziristanu što su ubili pedeset ljudi na vjenčanju.

Je suis svi naslovi što ne stignu na prvu stranicu New York Timesa.

Je suis sve bombe što trgaju obitelji poput naše, od Taiza do Tulkarma.

Je suis nema razlike između maloljetnika bez pratnje i siročeta ako je mama mrtva.

Je suis da se nisi usudio ovo pinkwashati, Tel Aviv.

Nema dovoljno života u meni, da održim korak sa svim ovim umiranjem.

Imaš tijelo? Imaš plažu? Onda imaš tijelo za plažu!

Jednostavna teorija, zar ne? Barem bi trebala biti. Zašto onda svako ljeto moramo ponavljati gradivo?

Ako u Google tražilicu upišete pojam ‘tijelo’ te ‘plaža’ naići ćete mnoštvo (samo)prozvanih stručnjaka/inja koji nas informiraju kako ‘oblikovati tijelo za plažu’ i/ili donose fotografije žena ‘savršenog izgleda’ – demonstrirajući time kako izgleda ‘idealno tijelo’ u slučaju da ga ne možete zamisliti samostalno. Od članka u 24.sata Učvrstite tijelo za plažu uz ove odlične savjete fitness šefice do Riješite se ljubavnih jastučića i pripremite tijelo za plažu Večernjeg.hr i Sredite tijelo za kratko vrijeme i spremite se za plažu portala ženstvena.hr te mnogih drugih ‘korisnih savjeta’ internetskih medija. Ludnica, zar ne? A kombinacija je tako jednostavna – imaš tijelo, imaš plažu – onda imaš tijelo za plažu!

Zbog čega se onda mediji toliko trude objasniti ženama (i muškarcima) kako bi trebali izgledati za najjednostavniju stvar na svijetu – odlazak na ljetovanje? Veliki aplauz za one koji su se maksimalno potrudili dovesti svoje tijelo u top-formu za ljeto ako su to učinili radi sebe i nikog drugog, jednako kao i veliki aplauz onima koji su odlučili bojkotirati tako ako su to učinili radi sebe i nikog drugog, a najveći aplauz onima koji su uz sve to (vježbanje i/ili bojkotiranje) stali i razmislili – čemu sve to? A nadam se da je mnogo takvih.

Mediji i kapitalističko društvo na ovaj način ugnjetava žene (i muškarce) diljem svijeta stvarajući pritisak na sve nas neovisno o godišnjem dobu. Pitanje koje me muči već godinama jest – zašto smo im to dopustili?

Prema Ros Ballaster, profesorici na Oxford sveučilištu, zajednički ideali koje mediji stvaraju i pripisuju ženama čine imaginarni konstrukt i imaginarni svijet kojem ‘svaka žena teži, odnosno treba težiti’. Jasno je da mediji time stvaraju rascjep između onog što žena jest i onog što mediji tvrde da bi ‘žena trebala biti’ te time postaju ‘izvor anksioznosti, ali u isto vrijeme i ugode jer nikada ne mogu biti ispunjeni’. Ako smo svjesni da su ti ideali nerealistični zašto im dopuštamo da nas pokolebaju?

{slika}

Ispunjavanjem zahtjeva koji mediji stavljaju pred nas čini mi se ponekad da ako želimo dokazati da smo osnažene (da možemo bolje, da možemo više) moramo biti dijelom kulture uljepšavanja, jednostavno moramo prihvatiti igru – moramo slijediti ideale koji su medijski prezentirani.

Gotovo svi mediji koriste istu politiku – oni ‘informiraju’ žene kako bi trebale izgledati i kako bi se trebale ponašati, a ta politika tijekom ljetnih mjeseci postaje toliko eksponirana da nas iz svakog oglasa, svakog teksta, svakog priloga – bombardiraju slike i poruke o ‘savršenom tijelu’, o ‘savršenoj figuri’ stvarajući pritisak u nama da se moramo prikloniti takvim idejama i sudjelovati u njima. Bile mi visoke, niske, mršave, debele, popunjene na ‘pravim mjestima’, popunjene na ‘krivim mjestima’ – moramo krenuti ‘na posao’ kako bismo izgledale ‘savršeno’. Ništa drugo ne vrijedi – ako nismo ‘savršene’ – ne valjamo! A kako ćemo postići ‘savršenstvo’?

Zato su tu mediji – oni nas pripisuju savršenu prehranu – što smijemo jesti, što smijemo piti, kakve fitness savjete trebamo slijediti. Ne smijemo zaboraviti niti ‘sitnice’ koje nam trebaju kako bismo postigle taj ‘vau moment’ na plaži od najnovijih modela naočala, kupaćih kostima, šešira, najnovije boje laka za nokte, potrebnog nakita. A gdje su još epilacije, depilacije, manikure i pedikure i ‘savršene’ ljetne frizure. Vjerujem da većina nas kad bi slijepo slijedila sve ‘savjete kako zabljesnuti na plaži’ ne bi si mogle, uopće, priuštiti ljetovanje.

Masovno potrošačko društvo

Upravo taj aspekt suvremenog društva koje promovira kapitalizam medijskim poticanjem formiranja ‘masovnog potrošačkog društva’ je ono što me ljuti, jer većina o tome ne razmišlja. Kapitalizam svoje konzumente/ice obilno opskrbljuje idejama o tome kako bi trebali/e izgledati i kako bi se trebali/e ponašati. Medijski tekstovi neprestano nude savjete, ponekad čak i naredbe o tome kako postati vitkiji, mišičaviji, kako do ljepše i bolje kože, sjajnije kose itd. te povezuju privlačnu vanjsku sliku s uspjehom, popularnosti, ljubavi, zdravljem i samopouzdanjem, što je Metka Kuhar istaknula u svom istraživanju”Medijska reprezentacija tjelesnog izgleda i samopredodžba mladih.

Sve više ljudi u suvremenim društvima uspoređuje vlastiti tjelesni izgled s idealnim slikama što se svaki dan množe u masovnim medijima, oglasima i modnoj industriji. Žene su shvaćene u suvremenom društvu kao idealne potrošačice – kupuju, planiraju putovanja, brinu o svome tijelu i izgledu. Idealizirano tijelo nije još nikada bilo tako prisutno u svakodnevnom životu kao što je danas, a mi smo robovi takvih ideja. Zato s pojavom prvog proljetnog sunca upisujemo se u teretane i pokušavamo dotjerati svoje tijelo u ‘savršeno tijelo za plažu’, a ako malo zakasnimo mediji nam uvijek ponude alternativu ‘da probamo novi protein, mineral ili vitamin koji će nam pomoći da u tri tjedna postignemo savršenu figuru, uz minimalno fizičko odricanje (i maksimalno financijsko)’.

A za koga se točno dotjerujemo? Činimo li to radi sebe, radi vlastitog samopouzdanja, radi vlastitog samopoštovanja ili radi odobravanja drugih? Na kraju krajeva, tko su ti drugi i zašto nam je uopće stalo do njihovog mišljenja? Kakve koristi imamo od toga da na pet i pol sekundi neka osoba na plaži kaže (samom sebi) ‘kako dobro izgleda’. Jesmo li se dotjerali za plažu kako bi se ta osoba osjećala manje vrijednom jer mi izgledamo ‘tako dobro’, a on/ona ne? Smiješno, zar ne? Čini se da mediji žele da budemo robovi svoje egocentričnosti, da budemo toliko fiksirani na svoj izgleda da zaboravljamo kako svojim ponašanjem možda marginaliziramo i diskriminiramo ostale. Ako se osoba bude loše osjećala zbog svog izgleda kupit će nove proizvode (množina, jer samo jedan proizvod neće učiniti neku razliku) koji će joj ‘garantirano pomoći da se osjeća lijepim/lijepom’. A budimo realni, kao da proizvođače takvih proizvoda briga kako ćemo se kasnije osjećati i kako ćemo izgledati. Dapače, svjesni su toga da neće pomoći te će ponuditi ‘novi proizvod koje će garantirano pomoći da se osjećamo i izgledamo lijepima’. Mediji im pomažu da igraju na naše frustracije i komplekse kako bismo ostali dio masovnog potrošačkog društva. Potrebno je samo kupovati i kupovati da bismo se bolje osjećali. I sve se vrti u krug. Jednostavna jednadžba.

Pobuna žena protiv savršenog tijela

Ipak vide se neki pomaci. Protiv trenda ‘savršenih tijela’ pobunile su se žene diljem svijeta – od ‘plus size’ modela do mršavih žena koje ‘nemaju manekenske obline’ pritom slaveći različitosti. Sjetite se prošlogodišnjih oštrih reakcija žena diljem svijeta radi slogana kampanje Protein World ‘Je li vaše tijelo spremno za plažu? uz fotografiju isklesane manekenke u bikiniju kojom su se reklamirali dijetalni suplementi i dodatci prehrani. Protivnice reklame istaknule su kako je Protein World uvrijedio sve žene koje ne izgledaju kao manekenka s reklame te je pokrenuta peticija za skidanje postera koju je u rekordnom roku potpisalo preko 50.000 ljudi.

Tako i treba biti. Kampanje u kojima se ističu pozivne slike prihvaćanja vlastitog tijela presudne su za aktivizam socijalne pravde i pomaku prema sve inkluzivnijem društvu. Tijekom zadnjih nekoliko godina društveni mediji od Tumblra do Instagrama postali su jedna od najrasprostranjenijih platformi za širenje pozitivnih ideja o vlastitom tijelu i odbacivanju kulturoloških predrasuda.

{slika}

Samo neke od online kampanja koje su preplavile internet proteklih godina su #Fatkini pokret u kojem djevojke svih konfekcijskih brojeva i veličina objavljuju svoje fotografije u bikiniju i/ili kupaćem kostimu, do kampanje Savršeno tijelo modne kuće Victorias Secret gdje su po prvi puta uključene žene svih veličina i oblika, zatim Doveova kampanja Prava ljepota, kampanja #LoveYourBodyDay Nacionalne ženske organizacije kojim se želi ukinuti opresivni standardi ljepote u društvu kao i mnoge druge.

Ipak i dalje ima još mnogo posla na tom području s obzirom da se žene različitih dimenzija i oblika tijela i dalje ponašaju kao da je ‘žena ženi vuk’. Umjesto da zajedno slave različitosti i da se zajedno pobune protiv medijskog ugnjetavanja slikama ‘idealiziranih tijela’ i dalje upiru prstom jedna u drugu logikom ako ne pripadaš ‘mojem konfekcijskom broju’ moj si ‘neprijatelj/ica’. Da ne spominjemo da su i dalje iz dijaloga (kao i slavlja) isključene transrodne i nebinarne osobe. A ako se Google pita i sve ostale rase osim bjelkinja.

Različite skupine društva su još uvijek podjeljene oko ove teme što ostavlja prostor medijima da plasiraju javnosti ideje ‘kako oblikovati tijelo za plažu’. Mediji će iskorištavati situaciju sve dok se sve grupe ne ujedine i pokažu kako ne žele biti izostavljene iz prihvaćanja svoga tijela onakvim kakvo jest, da ne žele više mrziti svoje tijelo samo zato što ono nije ‘idealno’ u pogledu medijskih slika, samo zato što je moje tijelo drugačije od tvoga.

Ljepota je upravo u različitostima, bilo ljeto ili zima. Pozitivno gledanje na svoj izgled jedan je od preduvjeta psihološkog i fizičkog zdravlja. Zato teorija – imaš tijelo, imaš plažu – imaš tijelo za plažu!

Svoje misli i energiju treba uložiti u planiranje adekvatnog odmora, a ne planiranje adekvatnog tijela. Tako i tako, tih pet dana jedino što je bitno je more i sunce. Zato drage moje, nemojte se opterećivati glupostima i trošiti teško zarađen novac na nepotrebne stvari samo zato što vam netko drugi to sugerira. A ako se negdje i sretnemo na plaži, ja sam ona koja izgleda sasvim ‘obično’ i ne opterećuje se time. Jer ja imam tijelo i imam plažu. Što mi drugo treba.

Njemačka postrožila Zakon o silovanju: Ne znači ne!

Bundestag je u četvrtak jednoglasno prihvatio promjene Zakona o silovanju, čime je proširena pravna definicija silovanja te su povećana prava žrtava jer će od sada biti kažnjiv spolni odnos s osobom koja usmeno ili kroz geste jasno daje do znanja da ne pristaje na taj čin.

“Svatko tko ubuduće jasno da do znanja da ne pristaje na spolni odnos, bit će zaštićena zakonom”, rekla je tijekom rasprave koja je prethodila glasovanju glasnogovornica zastupničkog kluba Unije CDU/CSU za pravna pitanja Elisabeth Winkelmeier-Becker.

Do sada je zakon kažnjavao prisilne spolne odnose uz primjenu sile ili otvorenih prijetnji, a odsad vrijedi načelo Ne znači ne. Nova regulativa uzet će u obzir i fizičke i verbalne znakove žrtve, što u teoriji znači da će ‘ne’ značiti izostanak pristanka, tj. silovanje.

“Dosadašnji zakon je kriv za to da je dosad samo u osam posto prijava zbog silovanja počinitelj i osuđen”, rekla je potpredsjednica zastupničkog kluba stranke Ljevica Cornelia Moehring.

Reforma uvodi širu definiciju silovanja koja uključuje seksualnu aktivnost primjetno protivnu volji žrtve, dok je dosadašnji zakon određivao da se žrtva mora fizički suprotstaviti kako bi se to smatralo seksualnim napadom. 

Posljedica nedostataka takvog zakona, u kojem dosad nije bilo dovoljno reći ‘ne’, bilo je oslobađanje velikog broja silovatelja. Prema studiji napravljenoj u 2014., takvih slučajeva najmanje je 107, izvijestila je njemačka udruga za podršku silovanim ženama (BFF). 

Pooštren je i dio zakona koji se odnosi na seksualna napastovanja počinjena u skupinama i to kao reakcija na izgrede u novogodišnjoj noći kada je na željezničkom kolodvoru u Koelnu nekoliko stotina žena seksualno napastovano i opljačkano.

Dosad se ‘nemoralno dodirivanje’ nije kažnjavalo, a odsad bi se za posebno teške slučajeve mogla izreći i zatvorska kazna do pet godina. Od sada će isto tako zakonski moći goniti i sve članove skupine čiji članovi počine kazneno djelo seksualnog napastovanja.

Zakon o strancima je već promijenjen u ožujku i to onaj dio koji omogućava protjerivanje stranaca u slučaju počinjenja kaznenog djela seksualnog napastovanja.

U Njemačkoj se danas prijavi jedno od deset silovanja, objavljeno je na internetskoj stranici televizije n-tv. Od tog broja osuđeno je samo 10 posto silovatelja. Njemačka dugo godina zaostaje sa svojim zakonima o silovanju, smatraju aktivisti, ističući kako je silovanje u braku postalo kažnjivo tek 1997. godine. 

Val seksualnih napada koji se dogodio na proslavi Nove godine u Koelnu šokirao je Nijemce. Tada je kažnjen minimalan broj napadača čime su se još jednom pokazali nedostaci njemačkog zakona koji je napad priznavao samo u slučaju fizičkog otpora.  Ti napadi potaknuli su pokretanje kampanje za reformu pod imenom NeinHeisstNein, odnosno Ne znači ne.