Vrijeme je da povorke ponosa uključe sve marginalizirane skupine!

Na 36. kanadskoj povorci ponosa koja se održala jučer u Torontu po prvi je puta sudjelovao jedan kanadski premijer – Justin Trudeau.

Povorka je bila posvećena homofobnom napadu u Orlandu. Velik broj ljudi zaustavio se u ulici Younge kako bi u tišini odali počast žrtvama napada. Sudionici i sudionice povorke su nosili i veliki crni transparent na kojem je pisalo “Orlando” i “Marširamo za one koji to ne mogu”. Njih je slijedilo 49 osoba u duginim bojama koji su nosili natpis s imenima i godinama žrtva iz Orlanda. 

“Tragedija u Floridi podsjetnik je da ne smijemo prelaziti preko mržnje. Moramo reagirati kad god postoji netrpeljivost i diskriminacija”, rekao je Trudeau. 

Također, naznačio je da njegova prisutnost na povorci ne bi trebala biti velik događaj, s obzirom da je pohodi već godinama te je naglasio da će od sad biti uobičajeno da je premijer dio povorke. 

Šetnju je nakratko prekinula aktivistička grupa “Black Lives Matter Toronto”. Nakon što je direktor povorke Mathieu Chantelois potpisao zahtjeve grupe, povorka je nastavljena. 

“Uvijek je pravo vrijeme da se progovori o marginalizaciji crnaca/kinja, bilo da se radi o queer ili trans* osobama. Mi ne želimo uzeti prostor drugima. Kad već govorimo o homofobiji i transfobiji, smatramo da bi trebalo poraditi na zajedničkoj borbi protiv istih. Mi nismo uletjeli u povorku s ciljem da je narušimo, samo smo napravili mjesta za sebe tamo gdje smo izbrisani“, rekla je Alexandra Williams iz aktivističke grupe “Black Lives Matter Toronto”.

U priopćenju grupe navedeno je da je povorka u Torontu malo pažnje pridodala zajednici queer/trans* crnaca/kinja te ostalim marginaliziranim skupinama. Stoga je u njihovom popisu zahtjeva naznačeno da se u organizaciju povorke narednih godina uključi više marginaliziranih skupina.

Na povorci su marširali i gradonačelnik Toronta John Tory, liderica zelenih Elizabeth May te Rona Ambrose, 

Zašto je neutralnost jednako štetna kao i predrasude?

U svjetlu nedavnih događaja u SAD-u, osjećam potrebu da kažem ovo što slijedi. Koliko god da su nasilje i diskriminacija u našoj zemlji odvratni i užasavajući, mislim da imamo još jedan podjednako uznemirujući problem.

Premda se mnogi/e okupljaju kako bi se borili/e i podržali/e one koji su ugroženi/e ovakvim društvenim problemima, još uvijek ima onih koji sjede i šute. Onih koji se slažu da postoji problem ili imaju svoje mišljenje, no izabiru šutjeti i ne iskoristiti svoj glas. Onih koji misle da je previše problematično ili besmisleno uključiti se ili etiketirati se kao “LGBTQ saveznik/ca”, “feminist/kinja” ili “borac/kinja za ravnopravnost” (equalist).

Kada bih se mogla obratiti populaciji koja podržava ideologiju pasivnosti, jednostavno bih im rekla: blago vama.

Mora da je lijepo ne morati znati što znači pojam “feminizam” ili nikada ne brinuti što zarađuješ 23 centa po dolaru manje od nekoga samo zato što si rođena s različitim reproduktivnim organima. Mora da je lijepo što nikada ne moraš obavijestiti prijatelje o lokaciji na koju ideš na “spoj na slijepo” i javiti im se nakon sat vremena kako ne bi mislili da se dogodilo nešto loše.

Mora da je cool kada ljudi pretpostavljaju da si sposobniji, manje emocionalan i inteligentniji. I da tvoji autentični osjećaji razočaranja, šoka ili ljutnje neće biti omalovaženi komentarima poput “ti si luda” ili “trebaš li dobiti menstruaciju?”

Sigurno je krasno što te kolege/ice iz razreda u školskoj menzi nikada nisu nazvale/i “n*gger”, što ti nikada nisu govorili “Prestani govoriti kao da si bjelkinja”. Ili što ti nikada nisu postavljali pitanja o crnim slavnim osobama, samo zato što pretpostavljaju da znaš odgovore zato što si i ti crna.

Što te nikada nisu pitali “Odakle si? Ne, mislim odakle si stvarno?” ili “Što si ti?”. I što ne koriste kvantifikatore kako bi te opisali, poput “Ona je tako lijepa!… Znate, za crnu djevojku”. Mora da je lijepo što ne marite za razlike među riječima etnicitet, rasa, nasljeđe, nacionalnost i kultura. Što vaša kultura nije neprestano vrijeđana, ponižavana, obezvrijeđivana i istovremeno prisvajana. Sigurno je zabavno imati preferirane fizičke značajke.

Mora da je lijepo.

Mora da je lijepo što se nikada ne skamenite od straha kada kažete svojoj simpatiji da vam se sviđa zato što mislite da će vam reći da ste odvratni. Mora da je lijepo kada te ne zovu peder ili lezbača. Mora da je lijepo što vas nikada ne izbjegavaju u zajedničkim kupaonicama, svlačionicama ili u sportskim dvoranama zato što ljudi vašeg spola pretpostavljaju da ih vrebate. Mora da je lijepo što nikada niste shvatili da se vaše seksualno opredljeljenje ne uklapa u termin “heteronormativno” i što ne morate brinuti kako će to utjecati na ostatak vašeg života. Zvuči tako opuštajuće što nikada niste lagali svojim prijateljima/cama, roditeljima, učiteljima/cama ili kolegama/cama kako biste izbjegli čudne poglede.

Imati mogućnost ignorirati takve nepravde je privilegija.

Mora da je lijepo što vam nikada nisu rekli da se vratite odakle ste došli. Da se nadaju da će Donald Trump postati predsjednik tako da vas mogu poslati natrag u pustinju, iako ste se rodili u Boiseu u Idahu. Što nikada ne morate promijeniti način na koji se odijevate jer biste mogli biti napadnuti zbog običnog odjevnog premeta. Sigurno je fora pričati na materinskom jeziku, a da ljudi ne preokreću očima ili se udalje od vas. Mora da je lijepo što možete vrištati ili zapomagati ili se jednostavno braniti u javnom prostoru, a da pritom na leđima ne nosite percepciju cijele svoje zajednice.

Ni na trenutak nemojte pomisliti da je pasivnost išta manje štetna od opresije.

Kada je netko ekstremno pun predrasuda, barem postoji mogućnost da se radi o neznalici ili pogrešnom obrazovanju. No tvrdnja da se “ne želite etiketirati”  ukazuje na to da ste svjesni nepravde i da aktivno birate ne sudjelovati u ispravljanju te nepravde. Nedjelovanje je djelovanje.

Desmond Tutu je to najbolje opisao kada je rekao:

“Ako ste neutralni u situacijama nepravde, birate stranu opresora. Ako je slon stao mišu na rep, a vi kažete da ste neutralni, mišu se baš i neće svidjeti vaša neutralnost”.

O ovome biste posebno trebali razmisliti ako neutralnost birate zato što određeni problem ne utječe izravno na vas. Imati mogućnost igonorirati ove nepravde je privilegija. Privilegirani ste ako vaš život ne dotiču ovakvi problemi tako da možete izabrati da se okrenete na drugu stranu kreveta, ignorirate ih i čvrsto spavate cijelu noć.

I da, možete biti diskriminirani/e i ujedno diskriminirati druge; možete biti Latinoamerikanac i ne mariti za ravnopravnu plaću, i možete biti musliman/ka i ne mariti za LGBT prava. Ovo je posebno ludo jer… znate. Znate kako se čovjek osjeća kada ga omalovažavaju ili drugačije tretiraju, i nije vam problematično proslijediti to ignoriranje na drugo ljudsko biće? Samo zato što možda vodite vlastite bitke, to ne znači da ste pošteđeni braniti drugog brata ili sestru.

Ako još uvijek birate biti pasivni, razumijem. Svijet u kojemu živimo je strašan, i ako imate tu mogućnost  naravno da je lakše ignorirati ove stvari nego svojevoljno ući u koštac s njima. Ne govorim vam da počnete spaljivati grudnjake ili podignete bunu, već da je sada više nego ikada trenutak da ustanete i nešto poduzmete. Sudjelujte u radu na promjeni nekog zakona. Izađite na izbore. Branite nekoga tko je nepravedno tretiran. Učinite nešto.

Zauzmite se za svoju mamu, čije ideje i misli zaslužuju da budu prepoznate kao jednakovrijedne Za svog profesora koji ne bi trebao biti diskriminiran zbog religijskog opredjeljenja. Ustanite za dijete u osnovnoj školi kojemu se rugaju ostala djeca. Ustanite sad, tako kasnije nećete požaliti što ste šutjeli.

Neiskrena podrška je štetna je potiče ideju da možete nešto reći, a da to stvarno ne mislite.

Vjerujte mi – mišljenje nije djelovanje.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

49 duginih zastava u spomen na Orlando

Nekoliko stotina tisuća ljudi prošetalo je Koelnom u tradicionalnoj povorci ponosa koja je ove godine posvećena homofobnom i terorističkom napadu u gej klubu u Orlandu. 

Po glasnogovorniku povorke Nilsu Schmidtu, na povorci za toleranciju je sudjelovalo 900.000 ljudi, no policija nije dala točnu procjenu sudionika/ica. 

Neke sudionici i sudionice nosili su plakate s natpisom “Mi smo Orlando”, te majice “Ljubav nije zločin”. Uz to, 49 duginih zastava bilo je na pola koplja, što je simboliziralo broj osoba koje su izgubile život u Orlandu.

Koeln se smatra glavnim gradom LGBT zajednice u Njemačkoj zbog svoje tradicije tolerancije.

Mainstream mediji umanjuju razmjere masovnih prosvjeda u Francuskoj

Prema nezavisnim medijima, u Francuskoj se broj prosvjednika/ca popeo na nekoliko milijuna ljudi odlučnih u borbi za svoja prava i protiv vladajuće klase, a prosvjedi ukazuju kako se radnička klasa ujedinila, organizirala i pokazuje kontinuirani otpor pohlepi globalističkih elita.

Mainstream zapadni mediji i dalje umanjuju razmjer i intenzitet demonstracija dok na francuskim ulicama vlada kaos. Vlada šuti o velikom napredovanju pokreta i kontinuiranom masovnom rastu broja prosvjednika/ca, a policija koristi nasilne metode štiteći interese vladajućih.

Ovoga tjedna tisuće zamaskiranih prosvjednika vodi borbe s policijom na ulicama Francuske, a policija koristi vodene topove kako bi rastjerala pobunjenike/ce koji na njih bacaju kamenje i uništavaju izloge trgovina. Pridružili su im se milijuni građana i građanki koji protestiraju protiv novog antiradničkog zakona čija je svrha da zaštiti i dodatno obogati elitu na štetu običnih ljudi.

Dok se svijet zabavlja praćenjem EURA 2016, koji se upravo odvija u Francuskoj, država/elite krše ljudska prava i na ulicama je sve više nasilja i ozlijeđenih. Vlada kaos nad kojim policija sve više gubi kontrolu. Policajci mole građane/ke da prestanu prosvjedovati, žale se na iscrpljenost, a organizirali su i vlastiti prosvjed protiv “brutalnosti prosvjednika”.

Vlada nastoji progurati novi zakon kroz donji dom parlamenta bez izglasavanja, koristeći tako ustavnu mogućnost odnosno manevar.

Prema anketama javnosti, objavljenima u utorak 28. lipnja, 73 posto građana/ki Francuske izrazito ne odobrava takav potez.

U veljači je ministrica rada Myriam El Khomri prvi put je predstavila novi zakon (koji je po njoj i nazvan), što je potaklo niz prosvjeda koji se od tada ne zaustavljaju.

Zakon je predstavljen je kao “nacrt zakona čiji je cilj implementirati nove slobode  i oblike zaštite za poslovne ljude i radnike/ce, što je isprovociralo javnost budući da zakon proširuje oblike zaštite i slobode isključivo za bogatu elitu. Ovakva reforma tržišta rada u Francuskoj nečuvena je za državu koja se bori sa stopom nezaposlenosti preko 10 posto i stagnirajućom ekonomijom.

Prosvjedi su započeli 8. ožujka s pokretom pod nazivom “Nuit debut” (u slobodnom prijevodu “cjelonoćno bdijenje”).

Premda je pokret primarno fokusiran na ovaj prijedlog zakona i reforme vezane uz tržište rada, uključeni su brojni drugi zahtjevi: univerzalni temeljni dohodak, suprotstavljanje TTIP-u (Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama između SAD-a i EU-a), amnestija za neprijavljene radnike/ce, solidarnost s izbjeglicama i borba protiv rodnog jaza u plaćama. Francuska prosvjeduje za socijalnu pravdu i dostojanstvo za obične ljude.

Predsjednik Hollande i premijer Manual Valls izjavljuju kako neće slušati milijune prosvjednika/ca odnosno ogromnu većinu građana/ki koji se žestoko bore protiv ovoga zakona. Od kada su protesti započeli, pokušavaju ih spriječiti svim mogućim mjerama, a Valls prosvjednike opisuje kao “izgrednike” i “ultra nasilnu omladinu”. Ministar unutarnjih poslova Bernard Cazeneuve imao je “obraza” reći prosvjednicima da “u sebi pronađu malo humanosti, tolerancije i poštovanja”. Vlada je zabranila prosvjede “zbog straha od nasilja” nakon što je Valls izjavio da su prosvjednici na ulici “kako bi ubili jednog policajca”, no zabrana je obustavljena 22. lipnja nakon oštre kritike i otpora sindikata.                                                                                                                     

Velika Britanija: educiranje mladih o FGM-u je korak prema zaustavljanju istog

Škole u Velikoj Britaniji poticat će se da uče učenike i učenice o genitalnom sakaćenju žena (FGM), kako bi se zaustavila ova užasna praksa kojoj su izloženi deseci tisuća djevojčica u zemlji, rekao je ministar obrazovanja o planovima za ovu temu u školama.

FGM uključuje djelomično ili potpuno uklanjanje vanjskih genitalija i može izazvati ozbiljne fizičke i psihičke probleme i komplikacije prilikom poroda. Tim je problemom zahvaćeno oko 200 milijuna žena i djevojaka diljem svijeta, uključujući oko 137 tisuća u Engleskoj i Walesu gdje se FGM prakticira u nekoliko manjinskih etničkih skupina, poput somalijske, eritrejske, sudanske i egipatske.

Jedna djevojčica zahvaćena FGM-om je jedna previše“, rekla je Nicky Morgan, državna tajnica za obrazovanje u Donjem domu parlamenta. Navodi kako će srednje škole moći uključiti lekcije o FGM-u od iduće akademske godine.

“Obrazovanje je ključno za zaustavljanje ove grozne prakse, a planirana sredstva za edukciju o FGM-u će pomoći školama koje se žele prihvatiti ovog problema i zaštititi svoje učenice”, dodaje.

Freedom, britanska humanitarna organizacija, navodi kako će slati stručnjake/kinje u škole zainteresirane za učenje svojih učenika/ica o opasnostima FGM-a i što učiniti ako su oni/e ili njihovi/e prijatelji/ice rizična skupina. Učenicima/cama će se dati knjiga “Cut Flowers” autorice Aneete Prem, osnivačice Freedoma. To je priča o djevojci koja ode u Afriku posjetiti rodbinu tijekom ljetnih praznika, nesvjesna planova svoje obitelji da je podvrgnu ritualnom obrezivanju.

Roditelji često koriste duge ljetne praznike kako bi organizirali FGM za svoje kćeri. Ta je praksa viđena kao put prema udaji i način očuvanja “djevojčine čistoće”, navode stručnjaci/kinje. FGM je zakonom zabranjen u Britaniji od 1985. godine, a novi zakon iz 2003. godine predstavio je maksimalnu kaznu od 14 godina zatvora i učinio kaznenim djelom izvođenje FGM-a od strane britanskih državljana/ki zvan granica Velike Britanije, čak i u zemljama u kojima je legalan.

Lekcije o FGM-u u školama neće biti obvezne, no Morgan potiče škole da uzmu u obzir potrebe svojih učenika/ica kada rade kurikulum. “FGM cvjeta u uvjetima tajnosti i tabua“, kaže. “Cut Flowers će pomoći iznijeti tu praksu na svjetlo dana, potičući djevojčice da javno govore o tome i dajući učiteljima/icama vrijedne izvore kako bi pronašli način za zaustavljanje ove prakse jednom zauvijek”.

‘Duboko je ukorijenjeno mišljenje muškarca da ima pravo kontrolirati ženu’

Muškarac (38) koji je ilegalno posjedovao oružje ubio je u noći na subotu u jednom kafiću u mjestu Žitište kod Zrenjanina petero ljudi, a više od 20 je ranio, javili su srpski mediji.

Radi se o muškarcu koji je ubio svoju suprugu i njezinu prijateljicu, te nastavio pucati po gostima kafića i ubio još tri osobe. Četiri osobe su teško ranjene, a među ozlijeđenima je i najmanje troje maloljetnika. Ubojica je ubrzo nakon zločina uhićen. Dogodio se, dakle, još jedan brutalan slučaj ubojstva žena u regiji

Srpski ministar unutarnjih poslova Nebojša Stefanović rekao je za RTS da muškarac nije imao ni jednu kaznenu prijavu, uključivo obiteljsko nasilje. “Ništa nije ukazivalo da bi se takva tragedija mogla dogoditi”, izgovorio je Steafonović rečenicu koju tako često čujemo kad su u pitanju ubojstva žena od strane njihovih partnera. 

Mediji se natječu u detaljima izvršavanja zločina, raspisali su se o motivima zločina, a mi još jednom apeliramo da se pri izvještavanju o ubojstvima žena pridržavaju ovih pravila, objavljenih na Peščaniku. 

rs.n1.info ugodno je iznenadio pozivanjem psihologinje u svoju emisiju, koja se osvrnula, umjesto na detalje zločina, na širi društveni problem i obrasce muškog nasilja nad ženama. 

“Duboko je ukorijenjeno mišljenje muškaraca da imaju pravo kontrolirati svoju ženu”, rekla je gošća Novog dana Tanja Ignjatović

Istaknula je da ovaj zločin nije počinjen u afektu već je planiran. Kako kaže, tu nije postojao problem da muškarac iskontrolira svoje ponašanje, već da kontrolira ponašanje partnerice, odnosno njenu odluku da ga napusti.

“Ovaj tip često sebe prikazuje kao žrtvu i akumulira povrede. Priča kao da je partnerica napravila nešto što je njega povrijedilo i izazvalo da napravi ovako nešto. Ne poštuju svoju partnericu i doživljavaju je kao vlasništvo, a to šire na ostale članove obitelji. S tim se ne rađa, već je stečena osobina, društvo tako oblikuje muškarce nudeći im modele ponašanja”, rekla je Ignjatović za N1.