Nedavno sam razgovarala s jednom kolegicom o tome kako me frustrira stigmatiziranje političnosti u našem društvu. Nas dvije često razgovaramo o onome čime se bavimo “izvan posla”, često se i ne slažemo, no ti su razgovori uglavnom vrlo produktivni. Na moju frustraciju zbog stigme političnosti, ona je odgovorila da se kao apolitična osjeća stigmatizirano. Pokušavala sam ju uvjeriti da nije u pravu, da su stigmatizirani uvijek oni koji su u manjini, a to su u našem društvu oni koji se smatraju političnima, na razini osviještenosti i/ili aktivnog djelovanja, te da na kraju krajeva nitko nije “apolitičan”. Povod našem razgovoru bio je prvi prosvjed “Hrvatska može bolje” održan 1. lipnja ove godine i kao što znamo najmasovniji prosvjed hrvatskih građana i građanki još od onog čuvenog za Radio 101 prije 20 godina. Kolegici su se svidjele ‘apolitične’ poruke i hrvatska himna na početku prosvjeda, a upravo to je bilo ono što je mene frustriralo. Naravno da sam sretna što se u Zagrebu i drugim gradovima u Hrvatskoj okupilo 50 000 ljudi kako bi izrazili svoju podršku cjelovitoj kurikuralnoj reformi i kvalitetnijem obrazovanju, a i jasno je da su se ljudi okupili i kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo i ogorčenje političkim pritiscima i potezima ove Vlade (sad već na odlasku). Bila sam tamo i bila sam redarka zato što sam POLITIČNA. Zato što mislim da je obrazovanje prvorazredno POLITIČKO pitanje i stoga se za kvalitetno obrazovanje godinama nastojim boriti na svim poljima i razinama na kojima kao građanka mogu POLITIČKI djelovati.
Upravo nedostatak kvalitetnog građanskog odgoja i obrazovanja (i to ne samo u samostalnoj Hrvatskoj, već i u bivšoj Jugoslaviji) doveo je do toga da ne razumijemo pojam ‘politike’. Nasuprot tomu, generacijama smo izloženi/e memovima koji u najmanju ruku simpatiziraju apolitičnost, a posramljuju političnost. “Neću politiku u svoju butigu” legendarna rečenica Smojinog/Dvornikovog Meštra uvukla se u pore našeg društva toliko duboko da je, barem za ove generacije, potpuno raskolila osobno/privatno i političko/javno. Desetljeća popa i rocka donijela su nam brojne stihove, često izvođača koje smatramo “angažiranim”, a s kojima se naizgled lako identificiramo (“Imam svoj mali svet i oko njega Kineski zid”, brojni Balaševićevi stihovi, “Jebo vladu, politiku jebo, sabor jebo, sve njih redom…” pjeva nam Edo Maajka, a Hladno pivo poručuje da od politike pobjegnemo “stisnuvši se uz [nečije] toplo dupe”). Isto tako, od kad znam za sebe, na ovim se prostorima idealnom smatra ona država u kojoj građani/ke ne znaju kako im se zove premijer/ka ili predsjednik/ca i tko je na vlasti. I tako, s tom prenošenom kolektivnom mudrošću “malog čovjeka” koji prezire politiku (jer misli da je to ono što rade političari/ke i svi su oni isti) stigli smo tu gdje jesmo. Stoga je važno da shvatimo što politika je i da su u našim rukama moćna oruđa, između ostalog i zato kako bi naša djeca za čije se obrazovanje i budućnost borimo živjela u zdravijem i sigurnijem društvu – kako bismo im kroz obrazovanje, ali i vlastitim postupcima prenijeli poruku da su ljudi politička bića, odgovorna za sebe i druge, za društvo. A i u tom i takvom društvu i dalje će trebati znati tko regulira javne poslove i društvene odnose, te koji im mehanizmi za promjenu ili poboljšanje političkih procesa stoje na raspolaganju i kako osmisliti nove.
Krajem prošle godine u sklopu projekta “Kreativne strategije” objavljen je važan Pojmovnik – Mali rječnik društvene promjene (kao integralni dio multimedijalne umjetničko-edukativne instalacije kolektivnog autorstva* pod nazivom Početnica) koji sadrži objašnjenja brojnih pojmova važnih za socijalno-politički aktivizam i odgovarajuće teorijske koncepcije, a cilj mu je “da se razumljivim opisima ponude osnove različitih područja u kojima se radi na društvenim promjenama, a o kojima se ne govori dovoljno ili se govori površno u sustavu obrazovanja i u medijima.
Pod pojmom ‘politika’ piše: (grč. politika = znanost ili umijeće reguliranja međuljudskih i javnih odnosa; od grč. politikos = koji se tiče polisa, građana, građanskog, javnog, državnog)
Prvenstveno se shvaća kao umijeće upravljanja javnim poslovima na lokalnoj, regionalnoj ili državnoj razini, a oni koji obnašaju takve funkcije ili ih žele obnašati nazivaju se političarima. Takav pogled stvara dojam da se oni koji nisu direktno uključeni u te aktivnosti ne bave politikom ili da ih politika ne zanima. Svako naše djelovanje u odnosu prema drugima jest ili može biti političko djelovanje. Ako zagovaramo određene promjene u društvu kroz javne rasprave, peticije, prosvjede i sl., vršimo utjecaj na javnu sferu društva, a to je političko djelovanje. Ako odlučimo da nećemo sudjelovati ni u kakvim političkim akcijama, npr. glasanju na izborima ili prosvjedu, to je konkretna politička odluka s konkretnim političkim posljedicama. Na kraju, odnos kakav imamo sa svojim susjedima ovisi o našoj sposobnosti političkog djelovanja. Ideja slobode nastala u antičkoj Grčkoj čovjeka promatra kao “zoon politikon” (Aristotelov pojam koji se može prevesti i kao “političko biće”), dok ideja dobrovoljnog isključivanja slobodnih ljudi iz politike dolazi s teorijom liberalizma. Upravo se kroz slobodu odlučivanja o stvarima važnima za zajednicu formirao koncept demokracije, vladavine naroda, a to je jedini način na koji čovjek može kvalitetno utjecati na dobrobit zajednice i na vlastitu dobrobit.
Kada bih bila profesorica građanskog odgoja i obrazovanja, željela bih da učenici/e iz ove definicije zapamte sljedeće: da je čovjek političko biće, da je svako naše djelovanje u odnosu prema drugima političko djelovanje, a ako zagovaramo određene promjene u društvu i vršimo utjecaj u javnoj sferi – to znači da politički djelujemo.
Prosvjed građana i građanki ne može biti ‘apolitičan’, kao ni rasprave, peticije, odluke o stvarima važnima za zajednicu na svim razinama – od osobnih odluka, obiteljskih odluka, poslovnih odluka… Apolitičnost ne postoji – postoji samo nezainteresiranost, nerazumijevanje i izbjegavanje političkog djelovanja – drugim riječima – izbjegavanje odgovornosti. To je upravo ono zbog čega smo ljuti na političare/ke – na njihovo neodgovorno djelovanje koje se često kosi s interesima zajednice. To je loša politika. Kao što je loša politika i kada kao građani/ke nismo svjesni da je sve što činimo ili ne činimo političko djelovanje.
U srednjoj školi smo se vjerojatno srele/i s Brechtom i njegovim “političkim kazalištem”, a ako smo studirale/i određene studije možda smo čitale/i i Hannu Arendt, pa imamo malo širu sliku o političkoj odgovornosti i djelovanju. “Tko je protiv politike, zapravo je za politiku koja se provodi nad njim”, rekao je Brecht i njemu djelomično možemo zahvaliti koliku-toliku svijest koja se reflektira u rečenici “ako se ne bavite politikom, ona će se baviti vama”. Također, poznato je kako je Brecht političku nepismenost smatrao najgorom vrstom nepismenosti (“Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, ne učestvuje u političkim događanjima. Ona ne zna da troškovi života, cijena graha, ribe, brašna, stanarine, cipela, lijekova, zavise od političkih odluka. Politički nepismena osoba je toliko glupa da je ponosna i busa se u grudi govoreći kako mrzi politiku”). Bio je nemilosrdan u kritici društva, ali nisam sigurna koliko smo u školi uspjeli shvatiti njegov rad u kontekstu tadašnjeg njemačkog društva u osvit i u jeku nacizma.
Političkim teoretičarkama i filozofkinjama s ovih prostora možemo zahvaliti što su nas upoznale s radom Arendt, pa tako negdje u svijesti imamo kako je sloboda politički koncept i kako je u tom smislu nužno ukloniti poslušnost i samostalno prosuđivati situacije u kojima se svatko/ka od nas nalazi. Riječima Hanne Arendt: “Politička pitanja preozbiljna su da bi ih se prepustilo političarima”. Prije dvije godine na Subversive festivalu gostovale su Daša Duhaček (Fakultet političkih nauka Beograd) i Vlasta Jalušić (Mirovni inštitut Ljubljana) koje su u panelu “Feminizam i odgovornost” feministički čitale Arendt i razgovarale o političkoj odgovornosti. Sudionice panela su govorile o poznatom konceptu ‘banalnosti zla’ koje upućuje na nužnost političke odgovornosti. Tom prilikom Duhaček je zaključila: “Politička odgovornost podrazumijeva priznavanje odgovornosti kolektiva za zločin, ali jednako tako i pisanje drugačijih udžbenika, konstruiranje javnog diskursa i obilježavanje događaja”. Pozivajući se na Arendt, mogle bismo reći da današnje elite moći omogućuju i potiču da ljudi opravdavaju svoju neodgovornost i odriču se “ljudskog kapaciteta za mišljenje, djelovanje i rasuđivanje”.
Kao feministkinja i kao žena jako dobro znam kako je osobno političko. Odlučila sam kao i brojne žene osvijestiti iskustvo u kojemu su naša tijela bila i jesu “poprišta politike”, bilo da se radi o ratnim ili mirnodopskim uvjetima. Odlučile smo uzeti moć, POLITIČKU moć, u svoje ruke i javno utjecati i boriti se za humanije i pravednije društvo. Kao feministkinje razumijemo na koji način sprega patrijarhata i neoliberalizma (zapravo istog onog liberalizma koji je donio “dobrovoljno isključivanje slobodnih ljudi iz politike”) uništava ljudsko dostojanstvo i ubija naše potencijale i kapacitete za mišljenje i djelovanje.
Na drugom skupu “Hrvatska može bolje – bez vas” prije nekoliko dana moje su frustracije nestale. Borba za kvalitetno obrazovanje dobila je svoju političku artikulaciju i sada znamo da smo prosvjedovali/e i da ćemo prosvjedovati za Anin i za naš san.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
* Direktna demokracija u školi, Novi sindikat, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), Ženska fronta za radna i socijalna prava, Feministički front, Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG)
