Kako stav ‘dečki su dečki’ šteti muškarcima?

Ukoliko ostatak moje trudnoće bude išao po planu, moj sin neće doći na svijet prije prvog tjedna u lipnju. U ovom trenutku star je minus četiri tjedna. No, premda je još uvijek u mom stomaku, ljudi neprestano komentiraju tko će i kakav će biti, kako će se ponašati, jer pretpostavljamo kako se radi o njemu.

Naravno, ne uzima se u obzir mogućnost da njegov rod bude izvan rodne binarnosti ili da bi mogao biti transrodna osoba. Također, ne uzima se u obzir kako je opasno to što dodjeljujemo toksične rodne uloge, čak i kada su djeca cisrodna.

“Oh, neće ti biti lako. Pripremi se na buku i prljavštinu i slupani namještaj. Znaš, dečki su dečki”, i s te tri riječi oblikujemo i iskrivljujemo maskulinitet u američkoj kulturi.

“Dečki su dečki”, piše Rachel Brandt za Everyday Feminism. 

Stalno to čujemo. Tinejdžer napravi rupu u zidu svoje sobe u napadu bijesa – dečki k’o dečki. Prvašići se bacaju po podu učionice – dečki su dečki. Muškarci dobacuju ženama kroz otvoreni prozor automobila – dečki su dečki.

Kada kažemo ‘dečki k’o dečki’ zapravo govorimo kako su dečki, po prirodi, uništavatelji, agresivni, nerazumni i predatori. I svi patimo zbog te sveprisutne, otrcane fraze – no najviše štete zbog toga imaju sami dečki.

Ovaj članak opisuje četiri od brojnih negativnih posljedica društvenog poretka govora o rodu i očekivanja od dječaka i muškaraca:

  1. Učvršćuje vrlo usku definiciju maskuliniteta

 Prošetajte kroz odjel s odjećom za bebe u bilo kojoj velikoj trgovini u SAD-u i bit ćete preplavljeni rodnom dihotomijom.

Označene jedna nasuprot drugoj u odvojenim kutovima, ružičasta protiv plave: nogomet i dinosauri i brzi automobili protiv mekih mačića i cvijeća i srdaca. Dečki su snažni poput buldožera, opaki poput T-Rexa i nesmotreni poput Ferarija koji juri kroz crveno svjetlo 120 kilometara na sat. Modeliramo naše dječake u identične kositrene vojnike i tapšemo sami sebe po ramenu kako smo obavili dobar posao.

Od samog rođenja, dječacima se govori kako su jaki. Ne smiju reagirati na bol – stoički, usamljenički, samodostatno. Usamljeni vukovi koji su sposobni ukloniti svaku opasnost bez ičije pomoći. Za argumente koriste pesnice, a ne mozak; jedino po čemu se razlikuju od Neandertalaca je to što stoje uspravno.

Od dječaka očekujemo da budu agresivci koji će nasilno istisnuti one druge – tihe, umjetnike, one  čija je glava u oblacima umjesto da su im stopala u kopačkama  – dečke koji se ‘ne uklapaju’.

Fraza “dečki su dečki” je klopka – “ladica” zbog koje dječaci misle da moraju biti takvi i ne smiju biti ništa drugo.

Studija o 14-ogodišnjim dečkima pokazala je uobičajenu, svakodnevnu nasilnu komunikaciju koja uključuje udaranje, šamaranje i međusobno poticanje na fizičko nasilje kao sredstvo rješavanja sukoba. Većina intervjuiranih dječaka priznaje da su sudjelovali u takvom ponašanju zato što su osjećali kako se to od njih očekuje te su izjavili da su osjećali znatnu tjeskobu kako neće izgledati dovoljno ‘muški’ u očima svojih vršnjaka.

Također, opsjednutost time da se dečki ponašaju “kao dečki” dovodi do povećanja rizika ponašanja kao što je opijanje i općenito zloporaba alkohola kod muških adolescenata. Mladi muškarci se muče s odbijanjem alkohola, jer se u različitim društvenim situacijama od njih očekuje da se napiju.

Osim toga, istraživanje pokazuje da muškarci koji se najviše uklapaju u koncept tradicionalnih rodnih uloga koriste alkohol kako bi osjetili moć u situacijama u kojima se osjećaju demaskuliziranima ili kada osjećaju emocionalnu ili fizičku bol.

Takvo hiperpartikulizirano poimanje što znači biti muškarac u početku može djelovati bezopasno, ali ono izlazi izvan okvira “trganja ukrasnog papira” s božićnih poklona i načina na koji se zabavljaju nakon škole. Ono ulazi u sve odnose koje grade, a ima i dugoročne zdravstvene posljedice.

  1. Otežava im akademski uspjeh

Stoljećima je akademska sfera bila muški svijet, ali danas, kada je akademsko polje otvoreno svim rodovima, dečki su počeli zaostajati.

Samo letimičan pogled u statistike upisa na sveučilišta pokazuje kako gotovo 60 posto studenata/ica čine žene, te da postižu više stupnjeve zvanja od muškaraca na godišnjoj razini; djevojčice također postižu bolje rezultate na svim obrazovnim predfakultetskim razinama, te je veća vjerojatnost pohađanja naprednih obrazovnih programa. Također, dečki napuštaju srednjoškolsko obrazovanje mnogo češće nego djevojke. 

Stoga nije čudno što studije polazuju kako školska djeca misle da su djevojke bolje učenice, vrijednije radnice i da imaju bolju koncentraciju. Nažalost, ove studije nisu uzele u obzir rodno varijantne učenike/ce.

Muški učenici viših razreda srednje škole su izjavili kako se od njih očekuje uspjeh u sportu i fizičkim aktivnostima, da usavršavaju tijelo umjesto mozga, dok se djevojke ohrabruje u akademskom uspjehu. Dominantna glorifikacija muških profesionalnih sportaša u SAD-u u kombinaciji sa školskom praksom da dečke koji su sportaši ‘poštede’ pohađanja nastave, stvara predodžbu kako bi dečki trebali biti bolji u nogometu nego u fizici.

Mnogi/e profesori/e, znanstvenici/e i istraživači/ce se slažu kako je društveno prihvaćena definicija maskuliniteta u opoziciji s dobrim obrazovnim uspjehom. Studioznost se mnogo češće pripisuje i ohrabruje kod djevojaka, no ta sposobnost je najvjerojatnije ‘usađena’ kulturalno, a ne biološki.

Eichard Whitmire, autor knjige  Why Boys Fail: Saving Our Sons From an Educational System That’s Leaving Them Behind, okrivljuje rodni jaz kada je riječ o izostanku reakcije na loše ocjene u školi kod dječaka: “Kao najveći ptoblem vidim ležeran stav prema dečkima, ‘Ne brini, dečki su dečki. Već će on to nadoknaditi. Zapravo, brojni dečki nikada ne nadoknade”.

Snižavanjem očekivanja kod dječaka utječemo na to da mladi muškarci manje očekuju  sami od sebe.

Ako očekujemo da se dječaci u školi ponašaju agresivno ili da imaju lošije ocjene, to će se i dogoditi. Oni vjeruju da nisu sposobni biti akademski uspješni poput njihovih kolegica, stoga se prestanu truditi.

Postoji izravna korelacija između akademskih rezultata i percipirane sposobnosti. Dečki kojima je rečeno da su sposobni biti jednako uspješni ili uspješniji u studiranju od djevojaka postižu bolje rezultate od onih kojima je rečeno da nisu jednako sposobni.

Kada od njih očekujemo manje, ograničavamo njihovu sposobnost stjecanja znanja i životnih vještina od njihovih profesor/ica i na taj način dugoročno sve činimo još težim.

Umjesto da očekujemo manje, trebali bismo podići ljestvicu očekivanja u skladu s rezultatima studentica. Dobili bismo obrazovane mlade muškarce koji koriste inteligenciju kako bi bili uspješniji u školovanju i u životu. Naravno, sasvim druga priča je svijet rada.

  1. Normalizira agresiju

Za vrijeme prvog tjedna moje kćeri u vrtiću, neki dječak ju je udario u stomak. Odgajateljica je objasnila da mali dečki tako pokazuju svoje osjećaje prema djevojčicama – zadirkivanjem, povlačenjem za kosu, gurkanjem na igralištu. Dječake se, dakle, podučava da povređuju ljude, posebno svoje prijateljice djevojčice, često fizički, kao način pokazivanja da im je stalo.

Samo je pitanje vremena kada će se “okititi” simbolima muževnosti: zvijezdama i prugama i optužbama za partnersko nasilje.

Ubrizgavamo im uvjerenje da su dečki po svojoj prirodi agresivni, zločesti i nesposobni racionalno razmišljati pod stresom. Uče kako si ne mogu pomoći ili kontrolirati svoje reakcije. Nema žrtava dok se ne dokaže krivnja, nema “vjerovanja na riječ”.

Učimo ih da mogu biti silovatelji i nasilni zločinci, slabo maskirana čudovišta, uvijek na kušnji da učine nešto užasno, ukoliko se pojavi pravi katalizator.

Lišavamo ih sposobnosti djelovanja.                                                              

Naša kultura smatra ljutnju i agresivnost inherentnim dijelovima muškog postojanja i zbog toga smo neskloni ponuditi alate ili usluge koje bi pomogle mladićima da pronađu prikladne načine kanaliziranja svojih emocija, prirođene ljutnje i ostalih osjećaja.

Bez prikladnog vodstva ili primjera koje mogu slijediti, dječaci vide nasilje kao sredstvo postizanja dogovora, izražavanja mnoštva složenih osjećaja i stjecanja dobara – što vodi do uhićenja i zatvorskih kazni u dalekom većem postotku nego kod djevojaka istih godina.

Prosječno, mladići između deset i sedamnaest godina četiri puta češće će biti uhićeni zbog kriminalnog ili kaznenog djela nego njihove vršnjakinje. A posljedice boravka u zatvoru su dugoročne i nesagledive: opada stopa završavanja srednjeg školovanja, a vjerojatnost uhićenja zbog kriminala u odrasloj dobi veća je do 41 posto nego kod njihovih vršnjaka koji nikada nisu bili u zatvoru.

Učimo mladiće da se ponašaju neodgovorno, nasilno i bez promišljanja o mogućim posljedicama – koje vode do trajnih policijskih dosijea koji mogu biti zapećaćeni, ali nikada izvrisani.

  1. Povećava rizik počinjenja samoubojstva

Potiskivanjem svih emocija osim agresivnosti, muškarci –  kao višeslojna i složena bića, pretvaraju se u jednodimenzionalne karaktere i prisiljeni su se skrivati iza toksičnog maskuliniteta ili biti demaskulizirani.

Istraživači koji su proveli više od 20 godina intervjuirajući dječake i mladiće, postavljali su im pitanja i davali im dovoljno vremena za odgovore. Iz ovih razgovora su saznali kako je nasilno ponašanje – uključujući i samoozljeđivanje – posljedica emocija koje nisu povezane s ljutnjom, kao što su strah, tjeskoba, usamljenost i duboka tuga. Složeni neugodni osjećaji tako su prisiljeni biti procesuirani kroz jedan jedini naučeni i prihvatljivi filter: kroz bijes.

Umanjujemo ozbiljne probleme kao što su depresija i druge psihičke poteškoće proglašavajući ih znacima slabosti, ne shvaćajući da se radi o zdravstvenim problemima. I onda smo šokirani alarmantnim i užasavajućim stopama pokušaja i smrti uslijed samoubojstva.

Samoubojstvo je treći uzrok smrti kod ljudi između deset i 24 godine – a 81 posto tih smrtnih ishoda odnosi se na dječaka i mladiće. Kada govorimo i svim starosnim skupinama, 79 posto svih uspješno počinjenih samoubojstava odnosi se na muškarce.

Premda je veći postotak pokušaja samoubojstava kod žena, muškarci su skloni agresivnijim metodama: 51 posto muškaraca koji su počinili samoubojstvo u SAD-u upotrijebili su vatreno oružje. Čak i u smrti, naši dečki se oslanjaju na naučeno korištenje nasilnih sredstava kao rješenja, koja ne ostavljaju mogućnost izbavljenja ili oporavka. 85 posto samoubojstava vatrenim oružjem ima smrtan ishod.

Drugi razlog dovršenog samoubojstva u puno većem postotku kod muškaraca zasigurno se odnosi na činjenicu da muškarci mnogo rjeđe traže pomoć kada su u pitanju psihički problemi. Zapravo, u SAD-u muškarci čine samo jednu trećinu svih pacijenata koji su se javili liječniku zbog mentalnih poteškoća.

Psiholozi/ginje ističu kako je dječacima od malih nogu duboko usađena tendencija izbjegavanja situacija koje ih čine ranjivima, do točke u kojoj si ne dopuštaju plač ili tužan izraz lica.

Neki muškarci se previše srame pričati o svojim osjećajima, a neki su potpuno izgubili sposobnost da ih uopće prepoznaju. Često čak ni ne znaju da im je potrebna pomoć.

Dječaci i muškarci koji ipak prepoznaju da imaju problema, ne govore o tome za večerom ili u svlačionici, budući da to smatraju znakom slabosti i nije prepoznato kao normalan dio muškog iskustva.

Isti taj stoicizam sprječava adolescente u održavanju bliskih prijateljstava tijekom srednjoškolskog razdoblja, a kako odrastaju sve im je teže pronaći prijatelje od povjerenja u teškim i stresnim razdobljima.

Ne radi se o izostanku želje ili potrebe za ovakvim bliskim odnosima, već o strahu da će zbog obične potrebe za emocionalnom bliskošću biti smatrani feminiziranima.

Nešto tako bazično i primarno kao što je ljudski kontakt ukradeno im je i proglašeno ‘mekim’ i ženskim, što nije samo seksistički pokušaj umanjivanja sposobnosti žena, već ideja zbog koje su dečki kulturalno osuđeni na usamljeništvo.

Izolacija, u kombinaciji sa željom da ostanu maskulini, povećava vjerojatnost da dečki i muškarci izgube kompas ili da razviju samoobmanjujuće tehnike. Njihova se rješenja često materijaliziraju na dnu boce alkohola ili u plastičnoj vrećici od dilera iz susjedstva.

Samoliječenje u formi nedozvoljenih supstanci zapravo povećava vjerojatnost pokušaja samoubojstva do šest puta. Preko 30 posto samoubojstava u SAD-u počinjeno je pod utjecajem alkohola ili droga.

Zbog našeg pogrešnog nastojanja da ih učinimo snažnima i samodostatnima, dečki često postaju krhki i usamljeni u svojim bitkama protiv teških okolnosti i kemijskog disbalansa u mozgu.

***

Posljedice svijeta u kojemu su ‘dečki samo dečki’ očite su i ozbiljne.

Oslanjajući se tako silno na stereotipe kojima objašnjavamo muško iskustvo, oduzimamo im autonomiju i individualnost, sabotiramo njihove međuljudske odnose i povećavamo mogućnost opasnog i samodestruktivnog ponašanja istovremeno smanjujući vjerojatnost da će tražiti pomoć kada im bude potrebna.

Naši dečki zaslužuju više. Više poštovanja. Više pažnje. Više prostora da istražuju tko su kao osobe. Ispunjenije, duže živote. Bliskije odnose. Manje stereotipa. Manje nasilja. Manje usamljenosti.

Mnogo, mnogo više od onoga što mogu dobiti od stava ‘dečki su dečki’.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Od 2014. do danas u Sredozemlju poginulo više od 10.000 izbjeglica

Više od 10.000 izbjeglica je od 2014. izgubilo život u Sredozemnome moru pokušavajući doći do Europe, rekao je u utorak u Ženevi glasnogovornik UN-ova Visokog povjereništva za izbjeglice (UNHCR).

U 2014. na Mediteranu je bilo 3.500 mrtvih, a lani 3.771, čemu se dodaje 2.814 poginulih od početka 2016., rekao je glasnogovornik izrazivši za AFP žaljenje zbog tog ‘strašnog’ broja.

“Od 2014. broj poginulih u Sredozemnome moru je u stalnom porastu i sada je dosegnuo 10.000′. Taj je prag premašen ovih dana”, rekao je.

Međunarodna organizacija za migracije (IOM), koja nije u nadležnosti UN-a, a sjedište joj je u Ženevi, ocjenjuje pak da je od početka 2016. na Mediteranu zabilježeno 2.809 mrtvih, što je puno više nego u prvom polugodištu 2015. kada ih je bilo 1838.

“Broj migranata koji su u 2016. izgubili život na Mediteranu za gotovo 1.000 premašuje bilancu iz prvog polugodišta 2015., premda do kraja prvog polugodišta 2016. ostaju još tri tjedna”, ističe IOM u priopćenju.

IOM je usto iznio pojedinosti o prošlotjednom potonuću broda s migrantima blizu Krete.

Kako navodi IOM, koji se oslanja na iskaze svjedoka, na tom je brodu bilo 648 do 650 ljudi, a 320 ih se utopilo ili se vode kao nestali.

IOM navodi i da je po podacima na dan 5. lipnja 2016. od početka 2016.  preko Grčke, Cipra i Španjolske u Europu ušlo 206.400 izbjeglica.

Globalna kampanja za poboljšanje položaja mladih majki

Životi milijuna djevojaka koje su rodile, a mlađe su od 15 godina, ugroženi su jer propadaju kroz mrežu sistema koji ih ne uspijeva zaštititi, rekla je Anne-Birgitte Albrectsen, nova voditeljica organizacije za dječja prava Plan International.

Procjenjuje se da globalno preko dva milijuna djevojčica mlađih od 15 godina postanu majke svake godine, no broj bi mogao biti i veći, budući da se službene statistike vode samo za dobnu skupinu od 15 do 49 godina, iako djevojčice mogu zatrudnjeti od 11. godine nadalje.

Albrectsen je udružila snage s UNPF-om u kampanji #childmothers kako bi zajedno prevenirali rano majčinstvo i podupirali mlade majke. Pokrenuvši inicijativu, navodi kako se procjenjuje da oko 70 tisuća djevojaka u dobi između 10. i 19. godine umre od komplikacija vezanih uz trudnoću i porod, no nedostatak podataka o mladim majkama čini ih nevidljivima u statistikama, zbog čega ih se često predvidi u razvojnim politikama.

“Najveći broj trudnoća dogodi se korištenjem sile te postoji mnogo nasilja i straha u cijeloj situaciji”, rekla je Albrectsen Thomson Reuters Foundationu u intervjuu na Women Deliver, najvećoj konferenciji posvećenoj ženskom zdravlju i pravima u posljednjem desetljeću. “U većini zemalja se te djevojke niti ne pojavljuju u statistikama, zbog čega nemamo informacije kojima bi pritisnuli vlade da poduzmu neke korake da se situacija promijeni”.

Kampanja usmjerena na mlade majke samo je jedan dio šire misije Plan Internationala da prikupi i poboljša podatke o ženama i djevojkama kako bi ih mogli koristiti kao poziv na akciju i kao mjerilo napretka vlada da postignu UN-ove globalne ciljeve od prošle godine.

Kako bi mogle pratiti napredak vlada pojedinih zemalja, Albrectsen je objavila kako Plan International planira surađivati s Međunarodnom koalicijom za žensko zdravlje, računovodstvenom tvrtkom KMPG, ONE kampanjom i Women Deliver, kako bi zajedno prikupili bolje podatke. Koristit će postojeće i nove kvalitativne i kvantitativne podatke i pratiti određene indikatore kako bi mogli vidjeti kakav je napredak postignut za žene i djevojke u ključnim fazama njihovih života.

Kao direktorica Plan Internationala, Albrectsen želi proširiti kampanju diljem cijeloga svijeta. “Najdublje nejednakosti, diskriminacija i kršenje dječjih prava događaju se upravo djevojčicama”, istaknula je.

Mama, možemo li malo popričati?

Coming out je jedan od najvažnijih trenutaka u životu svake LGBTIQ osobe. Posebno coming out roditeljima i obitelji. U trenu kada LGBTIQ osoba napravi čin ‘coming outa’ svojim roditeljima, to, barem u većini slučajeva, znači kako je osoba prihvatila svoju seksualnu orijentaciju ili rodni identitet i da je u potpunosti – ili barem djelomično – završio/la borbu protiv internaliziranih obrazaca auto/homo/bi/trans/fobije.

Slučajevi u kojima roditelji na prvu reagiraju s potpunim odobravanjem i prihvaćanjem seksualne orijentacije i rodnog identiteta svoje djece nisu česti, što nas ne treba čuditi ako se sjetimo koji proces smo mi sami/e kao LGBT osobe morali proći, dok sada ta ista borba stoji pred našim roditeljima koji, nerijetko, nemaju nikoga s kim bi mogli popričati i razriješiti svoje dvojbe i strahove. Patrijarhalni svijet u kojem živimo uči nas da od malena gajimo samo heteroseksualne snove za svoju djecu, te su roditelji često primorani napraviti mnoge ‘preinake’ unutar sebe, te praktički stvoriti i prihvatiti novu sliku o svom djetetu.

U sklopu Zagreb Pride Weeka/Tjedna ponosa se već tradicionalno (prošlih godina pod nazivom Mame u MaMi, a od ove godine pod nazivom Mama, možemo li malo popričati?) održava tribina na kojoj sudjeluju roditelji i ostali članovi i članice obitelji LGBTIQ osoba, omogućujući na taj način da se čuje i njihova strana priče. Neka Vas MAMA u nazivu ne zavara – tribina je otvorena i tatama, braći, sestrama, djedovima, bakama i ostalim članovima i članicama obitelji.

Stoga, ako ste član/ica obitelji LGBTIQ osobe koji/a nema s kim popričati, koji/a želi naučiti nešto novo, kojega/ju muče mnoge dvojbe i strahovi vezani uz seksualnost i rodni identitet svog djeteta ili člana/ice obitelji ili ste pak s druge strane LGBTIQ osoba koja se želi ‘outati’ svojim roditeljima no ne zna na koji način to najbolje napraviti – dođite u četvrtak 09.06. u prostor Centra za ženske studije na Dolcu 8, te nam se u 18.00 sati pridružite u diskusiji s roditeljima.

‘Hrvatska u kojoj mi želimo živjeti je antifašistička u svojoj srži’

Pod parolom ‘Još Hrvatska ni’ propala’ u subotu se održava 15. Povorka ponosa. Nakon prošlogodišnjeg širenja područja borbe, sluteći kakva nam se vremena spremaju, Zagreb Pride je u svoj fokus stavio antifašizam. Ove godine Organizacijski odbor Povorke ponosa nastavlja lanjskim stopama i poručuje da Hrvatska još nije propala dok antifašizam živi, odnosno dok smo još uvijek ovdje mi da bismo obranili izborena prava i slobode. Članice Organizacijskog odbora Povorke ponosa (OOPP) Jana Kujundžić i Jana Dora Horvat istaknule su za Libelu kako će ovogodišnji prajd marširati za antifašističko društvo, za društvo koje poštuje tjelesni integritet svake osobe i njezino pravo da samostalno odlučuje o svojem tijelu, za društvo nenasilja i poštivanja temeljnih ljudskih prava, za društvo bez cenzure, za društvo koje cijeni civilno društvo i organizacije civilnog društva koje se svaki dan bore za očuvanje ljudskih prava i sloboda (i koje često odrađuju posao državnih institucija!), za sekularno društvo i sekularno obrazovanje, za društvo koje stavlja ljude ispred profita, za društvo koje štiti radnička prava.

Počeo je Pride Week. Kakva događanja nas očekuju uoči subotnje Povorke ponosa, a što smo već propustile/i?

Jana K: Nakon samog otvorenja i filma Prajd za sve nas, pa super partyija u organizaciji DAS KVLTA i CROL moramo naravno spomenuti GRRRL! Speed Dating koji smo organizirale Jana H. i ja, zato jer smo prepoznale potrebu za eventom koji je namijenjen pretežno za queer žene, a meni se čini da je takvih eventa malo u Pride Weeku, ali i  tijekom godine i jako voljela bih da se to promijeni, pa je naš speed dating mali korak u tom smjeru. Prije same Povorke nas još očekuju radionice transparenata, bubnjanja i vogueanja, ‘Roza hipnoza’, kviz i još svašta nešto. Ovogodišnji program je stvarno bogat i mislim da svatko može naći nešto za sebe.

Jana Dora H: Ako nam je suditi po ovih prvih par evenata Pride Weeka koji su već iza nas, a pritom aludiram na odličnu posjećenost i izrazito dobar feedback posjetitelja i posjetiteljica, pred nama je dinamičan i uspješan tjedan zagrijavanja za samu povorku!  Dakako, tomu smo se i nadale, jer ove je godine program Pride Weeka posložen ambicioznije nego prethodnih godina. Skoro bih rekla da poprima nekakav festivalski karakter, što mi se jako sviđa. Ipak, uz sve nove planove i ambicije nismo zaboravile ni na evente koji su se tijekom proteklih godina već uspostavili kao određena ‘tradicija’. Tako nas u utorak čeka svima dobro poznata ‘Roza hipnoza’,  a u četvrtak ‘Mama, možemo li malo popričati?’ – svima omiljen koncept razmjene iskustava roditelja LGBTIQ osoba. Ove godine smo samo, s obzirom na novu lokaciju, morale smisliti i novo ime – nije bilo lako, teško je nadmašiti ‘Mame u Mami’!

Pride Week je otvoren premijerom filma Prajd za sve nas, koji tematizira Povorke ponosa od prve do današnjeg dana. Tijekom 15 godina Povorke ponosa su se na različite načine organizirale i različiti ljudi su sudjelovali u realizaciji i očuvanju ideje da jednom godišnje se ulice Zagreba moraju obojiti u dugine boje. Koliko su se promijenili načini na koji se Povorka ponosa doživljava u društvu i medijima?

Jana K: Definitivno se vidi promjena medijskog diskursa prema samom Prajdu, više je pozitivnijih izvještaja koji koriste ispravnu terminologiju i koji prepoznaju prajd kao politički prosvjed za ljudska prava, a ne samo’šareni tulum’ ili ‘provokaciju’. Super mi je taj moment kada se Prajd prepoznao kao izrazito važan događaj unutar same LGBTIQ zajednice i kad se shvatilo koliko je važno istupati na taj način u javnosti kako bi se izborilo i za vidljivost i za neka temeljna ljudska prava kao npr pravo na život bez nasilja.

Jana Dora H: Dovoljno je pogledati trailer filma ‘Prajd za sve nas’ i vrlo se brzo moguće uvjeriti koliki je napredak postignut u proteklih 15 godina u Hrvatskoj po pitanju načina kako je Prajd doživljen i (ne)prihvaćen u društvu. Scene kakve su se 2002. godine odvijale na ulicama Zagreba danas mi se ipak, kao osobi koja je tada imala tek nepunih 10 godina, čine kao nešto što se neće ponoviti.  Želim vjerovati da dok ovo govorim iz mene ne progovara mladenačka naivnost, već optimizam i odlučnost da nećemo dopustiti da se to ponovi. Previše se generacija aktivistiknja i aktivista prije nas borilo da bismo se sada samo na prve znakove pokretanja ovog društva u krivom smjeru predali, dapače, zbog njih se samo trebamo još srčanije nastaviti boriti. Jer kao što sam rekla, stvari su se u ovih 15 godina uvelike poboljšale, ali isto tako, vidim još puno, puno prostora za napredak. Zato nam svima želim još puno Prajdova!

Kako organiziranje Prajda izgleda iznutra? Koje su razlike u ovoj godini naprema prošlima?

Jana K: Osim same organizacije Povorke radi se i na raznim drugim projektima što se može vidjeti na web stranicama udruge. Ja sam osobno sudjelovala u projektu ‘Poštuj ljudska prava-gradi uključivo društvo‘ pa sam imala prilike sudjelovati u predavanjima na fakultetima i edukaciji policije što je bilo jedno super iskustvo. Budući da sudjelujem u organizacije Povorke tek od prošle godine ne mogu govoriti iz iskustva o prijašnjim godinama, samo ono što sam vidjela na filmu i čula od drugih aktivista i aktivistkinja. Ono što je meni nekako osobno bitno je da Organizacijski odbor Povorke ponose ostane otvoren, uključiv i progresivan; da se usmjeri na potrebe zajednice i da se educiraju buduće generacije mladih aktivista i aktivistkinja.

Jana Dora H: U Organizacijskom sam odboru tek drugu godinu za redom, pa ne mogu govoriti o periodu prije toga, već samo usporediti sadašnju situaciju s lanjskom. Ove je godine s obzirom na obilježavanje 15. obljetnice Zagreb Pridea i ambicioznije zamišljen cjelokupni program (posebno Pride Week) cijela priča kompleksnija za izvesti. Potrebno mnogo više logističke podrške i uključeno je više ljudi nego prošle godine, što iz same udruge Zagreb Pride, što iz prijateljskih inicijativa. Prošle je godine sve teklo opuštenije, a sam Organizacijski odbor imao je veću neovisnost, recimo to tako, jer je manje vanjskih parametara utjecalo na proces organizacije. Definitivno je riječ o dva različita iskustva, oba su zanimljiva, svako na svoj način.

‘Još Hrvatska ni’ propala – dok antifašizam živimo’ – poručujete ovogodišnjim sloganom. Kako živimo u vremenu i prostoru kada se antifašizam naziva floskulom, a u samom vrhu države nalaze se oni koji veličaju fašističke zločine, pretpostavljam da niste mnogo dvojili/e oko ovogodišnje teme Prajda?

Jana K: Zapravo smo se svi/e složili/e kako smo prošle godine imalie proročki slogan koji se onda ove godine nekako logički nastavio. Htjeli/e smo subverzivno upotrijebiti jednu hrvatsku budnicu kako bi podsjetilie da Hrvatska u kojoj mi želimo živjeti je antifašistička u svojoj srži.

Jana Dora H: Mnogo se na prvim ovogodišnjim sastancima polemiziralo oko toga jesmo li s prošlogodišnjom temom i sloganom utrčale pred rudo, kad bi ove godine tako dobro sjeli! Ipak, ja smatram da je prošla godina bila pun pogodak i da je zapravo poželjno za Prajd da na neki način uvijek bude korak ispred i anticipira nadolazeća vremena. Takvim ćemo razmišljanjem uvijek znati što nas čeka i moći brzo i efikasno reagirati. Ovogodišnja je tema prirodna nadogradnja na prošlogodišnju, isto kao što je prošlogodišnja povezana s onom 2014. Za mene je i poželjno stvarati kontinuiranu, smislenu priču, nije nužno svake godine iznenaditi s nečim potpuno novim. Iako, priznajem, i to nekad može biti dobro, ako je pravi trenutak.

U svom proglasu želite i tražite očuvanje određenih prava i sloboda u društvu. Za što se konkretno zalažemo na ulicama Zagreba 11. lipnja?

Jana K: Zalažemo se za antifašističko društvo, za društvo koje poštuje tjelesni integritet svake osobe i njezino pravo da samostalno odlučuje o svojem tijelu, za društvo nenasilja i poštivanja temeljnih ljudskih prava, za društvo bez cenzure, za društvo koje cijeni civilno društvo i organizacije civilnog društva koje se svaki dan bore za očuvanje ljudskih prava i sloboda (i koje često odrađuju posao državnih institucija!), za sekularno društvo i sekularno obrazovanje, za društvo koje stavlja ljude ispred profita, za društvo koje štiti radnička prava.

Jana Dora H: U subotu, 11. lipnja ponovno okupljamo široku frontu koja će, u srži svega, koračati za bolju Hrvatsku. Bolju za nas lezbe i pedere i trans i kvir osobe, bolju za sve naše saveznike i saveznice, za radnice i radnike, za obitelji u svim oblicima i veličinama. Koračat ćemo za bolju Hrvatsku čak i za one koji ne žele koračati s nama, jer i njima bi u našoj Hrvatskoj – Hrvatskoj slobodnog uma – bilo ljepše, samo oni i one to ne znaju.

S novom klerikalnom i konzervativnom vlasti je li se ugrozio položaj LGBTIQ osoba u Hrvatskoj?

Jana K: Meni se osobno čini da jest, imam neka neformalna saznanja o par napada na pripadnice LGBTIQ zajednice koji su se navodno odvili i uz ustaške povike.  Klerikalna i konzervativna vlast svakako utječe na javno mnijenje i stvara atmosferu netrpeljivosti što zapravo potiče nasilje.

Jana Dora H: Uspjehom referenduma iz 2013. godine, a potom i nedavnom promjenom vlasti te učestalim problematičnim izjavama i pojavama u medijskom prostoru, de facto je dan vjetar u leđa raznim agresivcima. Neki su agresivni misaono i verbalno, u svojim stavovima, no još su alarmantniji oni koji svoju agresiju pretaču u djela. Sa subote na nedjelju na Trgu bana Jelačića dvojica muškaraca pokušali su spaliti Prajdova zastava, a ovakvih aktova zastrašivanja je u proteklim mjesecima bilo još. Zato ćemo 11.6. zajedno glasno poručiti kako nas nije strah i kako nas ne mogu ušutkati ni otjerati, jer dok smo mi tu, još Hrvatska ni’ propala!

{slika}

Kako komentirate najnoviju inicijativu Željke Markić da se ženama u Republici Hrvatskoj oduzme pravo na dostupan, siguran i legalan pobačaj?

Jana K: Samo najgorim psovkama. Nevjerojatno je da se uopće poteže nekakva rasprava o tome. Čak ni Franjo Tuđman i Andrija Hebranga, kada je bio HDZ-ov ministar zdravstva, nisu bili toliko blesavi da urgiraju zabranu pobačaja u Hrvatskoj bez obzira na svoje vlastite konzervativne stavove. Čini mi se kao da se Željka Markić pošto poto želi dokopati bilo kakve moći i utjecaja na politiku u Hrvatskoj pa povlači ovu temu, ne iz nekakve briga za nekakav navodni život, već iz vlastite samopromocije. Ma zapravo to mi je ista priča kao i s referendumom o braku, oduzimanje nečijih prava da bi se potvrdila već postojeća prava. Suludo.  

Jana Dora H: Ne sjećam se u kojem se to trenutku hrvatski narod kolektivno pretplatio na teatar apsurda u produkciji gđe. Markić, ali predstave su nam uredno periodično servirane. Čak štoviše, mislim da ovu razinu apsurda ni Beckett, ni Ionesco i ostali nisu predvidjeli za taj žanr. Bilo kako bilo, ako netko otkrije kako poništiti pretplatu, molim neka mi prvom prilikom javi.  

Budući da su neokonzervativne struje već napale i obrazovni, zdravstveni i mirovinski sustav, neprofitne medije i civilno društvo, ljudska i radnička prava, očekuje se kako će ovogodišnja Povorka ponosa biti jedna od najmasovnijih ikada jer građani i građanke će izići na ulicu i da pokažu protivljenje aktualnoj vlasti, klerikalizaciji društva i konzervativnim pokušajima ograničavanja ljudskih prava, a širenja liberalne tržišne logike. Koliko vam je važno i ove godine iskazati solidarnost s drugim manjinskim skupinama u društvu?

Jana K: Izuzetno važno. Ništa od toga što si spomenula nije partikularni problem i ne može ga se promatrati u izolaciji, sve se to tiče svih nas. Nema borbe za ljudska prava bez borbe za radnička prava, borbe za prava žena, LGBT prava, prava nacionalnih manjina, prava socijalno ugroženih i za sve one koji su na bilo koji drugi način diskriminirani ili se nalaze u posebno ranjivom položaju u našem društvu. Kada smo pisalei i prošlogodišnji i ovogodišnji proglas imalie smo to na umu i razgovaralie smo o tome kako su svi društveni problemi aktivistički problemi i kako želimo široku frontu borbe za bolje društvo.

Jana Dora H: Što više stvari sagledavamo iz različitih perspektiva i probleme adresiramo iz različitih kuteva, što se više solidariziramo s drugima i nadopunjavamo u svojim različitim (ili u srži istim, pitanje je) borbama, to ćemo bliže biti utopiji zvanoj harmonično i sretno društvo. Na kraju dana, svima bi nam to trebao biti cilj, zar ne?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Veliki prosvjedi u Poljskoj, državna televizija umanjuje brojke

U subotu su tisuće građanki i građana Poljske marširale ulicama Varšave i ostalih gradova kako bi, obilježavajući 27 godina od pada komunizma, prosvjedovale protiv desne vlade koja urušava vladavinu prava i guši demokratske slobode. Potezi ove vlade, naime, paralizirali su Ustavni sud, stavili medije u državnom vlasništvu pod kontrolu vlade, povećali su policijski nadzor u zemlji te su otvorili put ka potpunoj zabrani pobačaja u Poljskoj.

Subotnji prosvjed, na kojem je ovisno o izvorima sudjelovalo od 10.000 do 50.000 ljudi, još je jedan u nizu prosvjeda u organizaciji građanskog pokreta Odbor za obranu demokracije, koji se suprotstavlja konzervativnoj vladi koja je vlast preuzela u studenom. 

I dok ostali mediji prosvjednike i prosvjednice broje u desecima tisuća, glavna državna televizija izvijestila je o “nekoliko stotina” okupljenih te je toliku gužvu objasnila velikim brojem turista u starom dijelu Varšave. Čini se kako desničari/ke u svim zemljama razmišljaju poput našeg Krešimira Miletića, koji je oduševio izjavom kako je većina prosvjednika/ca zapravo čekala tramvaj na velikom prosvjedu na glavnom zagrebačkom trgu prošlu srijedu.

U Poljskoj su subotnjem prosvjedu sudjelovale i feministkinje koje mjesecima pružaju otpor vladajućim desnim političarima/kama i konzervativnim NGO-evima koji napadaju reproduktivna prava žena. Ova desna koalicija, uz veliku pomoć Katoličke crkve, tvrdi da je već uspjela skupiti 100.000 potpisa građana/ki od kraja ožujka. Toliko im je potrebno da skupe unutar tri mjeseca kako bi zakon koji bi u potpunosti zabranio (ionako teško dostupan i legalan samo u nekim slučajevima) pobačaj dospio na prvo čitanje u saborsku raspravu.

Ipak, u bitku za potpise krenule su i feministkinje. “Feminističke inicijative uspjele su mobilizirati ljude i skupljaju se i potpisi za liberalizaciju zakona o pobačaju. Rok je 31. srpnja. Dosad smo skupile 50.000 od potrebnih 100.000 potpisa. Imamo desnu vladu i male su šanse da taj naš prijedlog prođe, ali smo mobilizirale mase”, rekla je za Libelu poljska feministkinja Gosia Kot, koordinatorica mreže Astra Youth i dodala kako će se konzervativnim strujama nastavljati suprotstavljati ne samo kroz legislativu, već i zauzimajući glasno ulice.