Zašto mediji neprestano pružaju zlostavljačima platformu za iskupljenje?

Nedavno je u The Hollywood Reporteru, Ronan Farrow, sin Mie Farrow i Woodyja Allena, objavio tekst o tome kako su on i mediji tretirali njegovu sestru Dylan Farrow kada je optužila njihovog oca za seksualno zlostavljanje. Godine 2014., Dylan je napisala otvoreno pismo koje je objavljeno na blogu Nicholasa Kristofa na mrežnoj stranici New York Timesa, u kojemu je optužila svog oca za seksualno zlostavljanje kada joj je bilo sedam godina. U obranu časti Woodyja Allena, Times mu je dao dvostruko više prostora i istaknuto mjesto u tiskanoj verziji kako bi odbacio Dylanine optužbe. Kao što je napisao Ronan, ova neravnoteža u davanju prostora zlostavljaču i zlostavljanoj osobi bila je “očit podsjetnik kako naši mediji različito tretiraju ranjive tužiteljice i moćne muškarce koji su optuženi”.

Tekst Ronana Farrowa u središtu ima njegovu krivnju što nije podržao sestrine optužbe i što u početku nije zauzeo oštar stav prema Billu Cosbyju, čiji se broj tužiteljica pretvorio od jedne u skoro 60 u rekordnom vremenu. Ovaj njegov tekst je bio iznimno čitan i dijeljen budući da se radi o poznatom novinaru i popularnoj osobi. On sada može jasno reći ono što osjeća, poput “Vjerujem svojoj sestri” – s pozicije sigurnosti i moći. No, čak i osoba poput njega, koja uživa gomilu privilegija, teško se odlučuje progovoriti o ovome: “Suočiti se s temom optužbi koje su uputile žene ili djeca, a koje ne podupire neki jednostavan, izričit zakon je teško“, napisao je. “To znači obavljati gomilu mučnih konverzacija, dati povod za spaljivanje mostova s moćnim javnim osobama. To znači suprotstaviti se bijesnim fanovima i bijesnim producentima”.

S pravom spominje bijesne producente. Nakon što je njegov članak objavljen, Allenov producent je zabranio novinarima The Hollywood Reportera dolazak na ručak koji je bio upriličen povodom Allenovog novog filma, kako bi se osvetio za objavljeni članak. Zbog snažnog stava koji je Farrow zauzeo u potpori sestri koja je optužila oca, časopisu je u potpunosti uskraćen pristup. To je upravo ono čega se boje mediji: ako nešto kažemo, nešto ćemo izgubiti. Osuditi loše ponašanje moćnog muškarca, ili čak samo pisati o tome, moglo bi ugroziti medijski pristup, tako da je medijska šutnja uobičajena. (Primjerice, izgubili su medijski pristup premijeri novog filma Woodyja Allena u Cannesu, koji u potpunosti pokriva i promovira časopis New York). Ciklus se nastavlja.

Kada je u travnju bio objavljen trailer autobiografskog dokumentarca Chrisa Browna, gomila medija je neumorno promovirala film: Billboard, Us Weekly, Vibe, Complex, Daily Mail, TV Guide, USA Today. Mnogi od njih, ako ne i svi, referirali su se na trenutak u kojemu Brown opisuje kako se osjeća kao “jebeno čudovište” zbog fizičkog nasilja nad Rihannom. Taj dio je teško gledati, premda način na koji se o tome pisalo djeluje užasavajuće suosjećajno i popustljivo. (Godinama nakon napada na Rihannu, Brown je bio optuživan za druge napade i bešćutno je komentirao pokušaj samoubojstva jedne žene). Novinari vole priče o iskupljenju. No čini se da su zaboravili kako ne postoji razlog zbog kojega bismo se morali angažirati. Nelagodno ti je zbog povijesti Chrisa Browna? Onda ne piši o njemu.

Samo nekoliko tjedana ranije, ESPN je prikazao intervju s Gregom Hardyjem, agentom NFL-a koji je bio priveden zbog napada na svoju djevojku 2014. godine. Hardy je u intervju rekao Adamu Schefteru: “Nikada nisam digao ruku NITI NA JEDNU ženu. U cijelom svom životu. Ne, gospodine”, premda fotografije i svjedočenja o incidentu prilično opovrgavaju tu tvrdnju. Nakon intervjua, Adam Schefter je rekao kako vjeruje da se Hardy “promijenio” (kaže da se sada zbog te izjave kaje). Hardyjeva bivša djevojka, Nicole Holder, nakon intervjua je napomenula da se i ona promijenila: “Dva puta sam se morala seliti, promijenila sam telefonski broj nebrojeno puta – razmišljala sam čak i da službeno promijenim svoje ime”. No, tko je dospio na ESPN kako bi rehabilitirao sliku o sebi? Hardy. Žene ne dobivaju priliku za iscjeljenje i reetabliranje svojih života. Ali moćni muškarci dobivaju.

Na premijeri Allenovog filma, Kristen Stewart, koja glumi u filmu, komentirala je svoju odluku da sudjeluje u filmu: “Naposljetku, Jesse [Eisenberg] i ja smo razgovarali o ovome. Da smo dopustili da nas progoni gomila neistinitih sranja koja su o nama izrečena, ne bismo preživjeli. Iskustvo snimanja filma bilo je potpuno izvan toga, bilo je ispunjavajuće i korisno za nas oboje kako bismo nastavili dalje”. Njezina izjava je jedna od onih koje ohrabruju medije da promoviraju, pa čak i slave muškarce kao što su Brown, Hardy, Allen, Sean Penn, R. Kelly, Roman Polanski, Kobe Bryant, Charlie Sheen: ne možemo sa sigurnošću reći što se dogodilo iza zatvorenih vrata, prema tome moramo vjerovati na riječ ovim muškarcima. Dovoljan nam je njihov talent. Vjerujemo da moramo nastaviti promovirati i ohrabrivati ih, jer ako to ne učinimo, zauzimamo poziciju optužitelja. No, ako se toliko bojimo išta reći, ne bismo im trebali pružati platformu za iskupljenje. Ne pišimo o njihovom radu. Ne angažirajmo se.

Naravno, medijima je lakše odbiti intervju s Hardyjem – čiji je jedini cilj iskupljenje – nego u potpunosti ignorirati nečiji rad. U slučaju Woodyja Allena, ta je odluka još riskantnija: on radi filmove, i mnogi ljudi bi rekli kako bi svijet bio gore mjesto ukoliko mediji ne bi pisali o njegovim filmovima. Ali i povratnički intervju i pisanje o filmu zlostavljačima pružaju platformu za promociju. I jedno i drugo poručuju ženama da nisu vrijedne, da je umjetnost predatora važnija od njihovog iskustva.

Tijekom svog života jedna od tri žene doživjet će seksualno ili fizičko nasilje, a u većini slučajeva nasilnici su njihovi intimni partneri. Krajnje je vrijeme da počnemo ozbiljno shvaćati žene koje prežive nasilje. Prestanimo pružati platformu zlostavljačima. Prestanimo s povlađujućim pričama o iskupljenju i špekulacijama. Prestanimo s intervjuima zbog kojih gledatelji/ce prevrću očima zbog izbjegavanja ključnih pitanja. Postoji 10 milijuna različitih priča koje možemo ispričati – na internetu, u tisku, na televiziji, jedni drugima. Dajmo mikrofon nekome tko to uistinu zaslužuje.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

CroL Party – 17 godina s vama!

Portal CroL.hr slavi sedamnaesti rođendan! Stoga, pozivaju sve zainteresirane da im se pridruže, 4. lipnja od 22 sata u Spunku. Isplešite se te bučno i veselo proslavite s njima prvih sedamnaest!

Organizatori/ice poručuju da iako su se nad nama nadvili tamni oblaci (i doslovno i metaforički), ne možemo se prepustiti crnilu. Naglašavaju: “Dosta je crnila, dosta je pesimizma, dosta je terora – idemo na ples! Uostalom, i Nietzsche je rekao: “Svaki dan u kojem nismo plesali barem jednom, trebali bismo smatrati izgubljenim”.

Rođendanski party CroL – a organizira se u sklopu Tjedna ponosa/Pride Weeka!

Mikro-politički online prostor za registriranje seksizama

Već neko vrijeme na prostranstvima Facebooka sve veću pažnju nam okupira stranica pod nazivom Krajnje Neuračunljive na kojoj se oštrim, kritičkim i ironijskim pristupom dekonstruiraju i propituju patrijarhalni i diskriminirajući obrasci hegemonijskog heteronormativnog maskuliniteta, te se zadire u samu srž problema s kojima se feminizam bori već godinama. Kako bismo saznale više o motivima ovog online aktivizma, razgovarale smo s Marinom Veličković – pravnicom koja stoji iza ove sjajne inicijative.

Kako se rodila ideja za pokretanjem Facebook stranice ‘Krajnje Neuračunljive’? Koja je priča iza samog naziva?

Ideja je bila da se skreće pažnja na svakodnevni seksizam. Od trenutka kada sam osvijestila da sam feministkinja (dosta rano, sa 13-14 godina), i počela aktivno razmišljati i govoriti o rodu, diskriminaciji i seksizmu, od muškaraca sam dobijala feedback da stvari koje govorim nisu tačne, da na neki način pretjerujem, da uveličavam, da emocionalno (ne) shvatam. Odjednom su moja iskustva, koja do trenutka kada sam ih stavila u okvir roda niko nije preispitivao, postala nešto što se poništavalo, diskutovalo, meni objašnjavalo, omekšavalo i razvodnjavalo. I meni je to na jedan način bilo gore nego samo iskustvo seksizma, jer sa jedne strane sam osjećala da se susrećem sa nepravednim društvenim standardima jer sam cura, a sa druge strane sam kontinuirano dobivala poruku da to ustvari nije nefer, nego da ja samo pretjerujem, i da ako se ja malo potrudim sve će biti OK. I onda, fast-forward, deset godina kasnije, od kojih sam se pet relativno aktivno akademski bavila feminizmom, sa grupom feministkinja osnivam čitalački klub, i kroz prvih pola sata prvog sastanka shvatam da moja frustracija nije samo moja, i da te genijalne cure koje neizmjerno volim i poštujem prolaze kroz jako slične stvari, i da društvo i njih, zbog toga što to primjećuju, i ističu, kažnjava na sličan način.

Tako je nastala stranica Krajnje Neuračunljive: poslije jednog od sastanaka kluba. Imala sam potrebu da stvorim prostor koji bi javno skretao pažnju na seksizam, jer dosta ljudi jednostavno ne registruje seksizam, ne prepoznaje ga, jer ne promatraju svoj svijet kroz okvir roda i ravnopravnosti. S druge strane je to trebao biti prostor koji bi curama, pogotovo mlađim, na neki način ukazao da krivica nije njihova, da su iskustva kroz koja prolaze stvarna, da su njihove frustracije realne, i da njihova ljutnja nije neosnovana – u suštini: da ih to što reaguju na seksizam ne čini neuračunljivima.{slika}

Kako nastaju tekstovi na memovima? Inspiraciju, očigledno, crpiš iz društvene svakodnevice. Primjerice, često spominješ i ironiziraš društvenu uvjetovanost žene koja je, u kontekstu ex-Yu zemalja i obiteljskog shvaćanja, potpuno ostvarena tek kada rodi dijete i uda se.

Tekstovi su proizvod internih šala sa ženskih druženja, iz kafana, iz razgovora u četiri ujutro nakon dvije flaše vina (20 posto), 40 posto proizvod nečega na čemu ja radim u datom trenutku i stvari koje zbog toga čitam, i 40 posto proizvod malo ozbiljnijih razgovora o feminizmu koje imam sa prijateljicama, koje obično onda malo pojednostavim da bi stale u mali rozi kvadrat. Nekada mi se i jave cure sa idejama – obično u formi frustracija, koje počinju sa: Joj da čuješ šta mi se desilo danas. Neki memovi nastanu i čisto jer imam potrebu da pokrenem neku temu, ili da malo bockam prstom (većina memova o braku i monogamiji je proizvod te želje da se pokrene neka vrsta diskusije i dekonstrukcije samog koncepta monogamnih veza i mogućnosti da one postoje izvan heteronormativnih i patrijarhalnih okvira). {slika}

Kome su namijenjeni memovi Krajnje Neuračunljivih – jer mnogi od njih su edukativnog karaktera, poput onoga da prestanemo djeci govoriti Tko se tuče, taj se voli, s obzirom da djevojčice uči da je nasilje od strane partnera normalno, a dječake da emocije izražavaju fizički, ne verbalno; ili onoga s objašnjenjem o pogrešnosti tumačenja seksizma kao nečega što su nam donijeli migranti, ili onoga koji govori o nužnosti spolnog odgoja, itd.?

Mislim da postoje dvije ciljne grupe – jedna su osobe koje lajkaju stranicu, i većina tekstova o iskustvima seksizma, koji su ironični, ili šaljivi, namijenjeni su njima. Sa druge strane dosta je ‘edukativnih’ tekstova u suštini namijenjeno za sheranje. Većina cura i žena koje su lajkale stranicu su jako osviještene, ali sve mi u prijateljima imamo i ljude koji to nisu, i ideja je da se kroz dijeljenje memova mogu i njima neke stvari ‘provući kroz uši’. Naprimjer, većini žena koje ja poznajem (ako ćemo iskreno većini žena sa kojima sam ikada pričala o abortusu) reproduktivna prava i prava na izbor nisu crno-bijela stvar i ne trebam ja da im ukazujem na kompleksnost odluka, dok sa druge strane dosta muškaraca imaju mišljenja koja su nastala u vakumu, i koja im jednostavno niko nikada nije izazvao, koja niko nije nazvao licemjernim ili nelogičnim. I ja sam prilično svjesna da je mogućnost da će jedan meme promijeniti mišljenje jako mala, ali može pokrenuti neku novu ideju, ili razumijevanje, malo otškrinuti vrata ka nekoj drugoj perspektivi.

U suštini, mislim da dosta seksizma potiče iz čiste muške privilegije da o nekim stvarima ne moraju razmišljati u kontekstu svakodnevnice, već da se mogu izdići na nivo abstrakcije, i onda je cilj Neuračunljivih da se pruži kontekst tim nekim teorijama i idejama koje su nastale u potpunoj izolaciji od ženskih iskustava seksizma. U posljednje vrijeme se počela dešavati jedna super stvar, a to je da cure taguju svoje partnere/supruge na postove o kućnim poslovima, i to mi je genijalno, jer se pokreće diskusija na skroz mikro-političkom nivou međuljudskih odnosa.  

Često koristiš ironiju na memovima kako bi dekonstruirala stereotipne i patrijarhalne seksističke društvene obrasce koji okružuju žene i u modernom društvu. Možemo li ironiju u ovom slučaju promatrati kao revolucionaran stav, a ne samo bijes, koji se kao nužnost unutar bilo kojeg oblika feminističkog djelovanja tako često nametao feministkinjama? Ili nam je trenutno potrebno oboje?

Mislim da bijes nikada nije samo bijes, mislim da je uvijek vezan za moć i privilegiju – samo se određena ispoljavanja bijesa kategorišu kao prihvatljiva jer ne uzurpiraju postojeći odnos moći i prate diskursivna pravila, dok se manifestacije bijesa protiv sistema kategorišu kao negativne pojave opasne po društvo. I mislim da je to razlog zašto je bijes feminizma okarakterisan kao loša stvar – jer je skroz kontra ideala ženstvenosti koji zagovara patrijarhat – ispoljavanjem bijesa žene odbacuju rodno-im-nametnutu pasivnost. Samom činjenicom da žene ne samo osjećaju bijes, već ga odluče ispoljiti dolazi do malih probijanja diskursa hegemonog maskuliniteta.{slika}

Sa druge strane, mislim da odatle dolazi i odbijanje da se ženski bijes posmatra kao ljutnja (što se generalno percepira kao muška karakteristika), nego se svrstava u kategoriju histerije i neuračunljivosti i tako mu se oduzima legitimitet – tako bijes prestaje da se gleda kao legitimna reakcija na nepravdu i postaje emocionalna reakcija na ‘percepciju nepravde’. U suštini, ako/kada dođe do prepoznavanja ženskog bijesa kao stvarnog bijesa, a ne histerije ili emocionalne neuračunljivosti, ja već to vidim kao svojevrsnu pobjedu za feminizam – to je već prepoznavanje feminizma kao intelektualnog poduhvata i pristanak da se ispitaju uzroci bijesa i legitimitet iskazanog bijesa, dok je kategorisanje bijesa kao histerije ustvari potpuno negiranje intelekta feminizma. Tako da iza moje ironije definitivno čuči bijes, ali se ja iza toga ne krijem, jer mislim da je jako bitno da se stvori narativ u kome feminizam ponovo obgrli ljutnju – mogu biti bijesna, ali to ne znači da sam neuračunljiva; činjenica da sam ljuta ne znači da gubim svoje intelektualne i logičke sposobnosti, šta više u većini slučajeva mi se slika tada izoštri.

Često svjedočimo ograđivanju mnogih pojedinaca/ki od feminizma, koji se u tom kontekstu promatra kao partikularna borba za određenu vrstu prava, te pristajanje uz tzv. humanizam kao pravedniji stav, kao brigu za sveopće dobro svih. U čemu je problem – u nedovoljnom znanju o povijesti feminističke i ženske borbe, ili? Kako pomaknuti još uvijek mnoge pojedince od stava da je feminizam mržnja muškaraca?

Mislim da je prvi korak dokazivanje da je to ustvari lažna dihotomija, jer partikularna prava nisu u suprotnosti sveopštem dobru, nego su štaviše neophodna da bi se postiglo dobro svih. Percepcija u kojoj imamo ograničen broj prava, pa ako nekome damo više, drugome nešto oduzimamo, u osnovi je kapitalistička. U stvarnosti ne postoji taj oblik razmjene, već više funkcioniše na principu – prava koja garantujemo stvaraju društvo kakvo želimo. Ljudi generalno nemaju problem sa činjenicom da im je ograničena sloboda da napadnu nekoga na ulici i uzmu im bubreg koji bi mogao spasiti nekome život, jer smo kao društvo odlučili da je to neki osnovni civilizacijski standard koji nas spašava od toga da živimo u Hobbesovom Levithianu.{slika}

Problem je što patrijarhat puno više cijeni tjelesni integritet muškaraca, nego tjelesni integritet žene (pa tako sloboda donošenja odluka vezanih za sopstveno tijelo postaje predmetom javne diskusije u kontekstu abortusa) – i tu dolazimo do momenta u kojem se suočavamo sa činjenicom da je za većinu ljudi koji se suprotstavljaju feminizmu sveopće dobro ustvari patrijarhalno definisano, i ‘svi’ su u suštini muškarci, te je tako humanizam obično borba za jednaka prava svih ljudi, ali su ljudi definisani kao muškarci. Mislim da je problem, ustvari, u neshvaćanju da živimo u patrijarhalnom, heteronormativnom društvu u kojem i kada bi svi bili jednaki, muškarci bi bili jednakiji.

Što se tiče mijenjanja individualnih stavova, ja tu imam prilično podijeljeno mišljenje – sa jedne strane mislim da je ono što se može postići na individualnom nivou jako ograničeno, i da u suštini treba mijenjati sistem, ali sa druge strane jedini način da taj novi sistem bude bolji je da ima istinski legitimitet, što znači da ne smije biti nametnut, već mora predstavljati vrijednosti većine društva. A ako ćemo iskreno, mislim da još uvijek nismo došli do nivoa svijesti u kojem bi novo društvo, stvoreno po slici trenutnih društvenih vrijednosti, bilo feminističko. Tako da se trudim ostvariti neku komunikaciju na individualnom nivou, ili je bar ohrabriti, ali ne tolerišem govor mržnje, homofobiju, transfobiju i seksizam – dovoljno se dugo bavim online feminizmom da prilično dobro znam odmah na početku prepoznati koliko je neko zaista otvoren za nove ideje, a koliko samo stranicu pokušava iskoristiti za širenje mržnje i netolerancije. Također, ne vjerujem da je moja dužnost edukovati nekoga o osnovama feminizma, toliko toga je dostupno online, da stvarno ne vidim razlog da ja budem nečiji Google – diskusije o stvarima koje su malo kompleksnije, ili neke istinske nedoumice su mi uvijek super i tome se radujem i bude mi drago kada se neko obrati, ali liječenje individualnih stavova da je feminizam mržnja muškaraca, ili da nam ne treba feminizam jer žene imaju pravo glasa, to su stavovi koje nikada nisam uspjela promijeniti, i onda sam odlučila da prestanem pokušavati i da energiju fokusiram na druge nivoe interakcije.{slika}

Ropkinje smo dvostrukih standarda kojima je naše patrijarhalno društvo još uvijek opterećeno. Spisateljica i književna kritičarka, Mary Ellmann, je još 1968. godine u svojoj knjizi Thinking About Women skrojila termin ‘seksualna analogija’ kojim upućuje na sklonost da sve fenomene, bez obzira na njihovu promjenjivost, razumijemo u okvirima naših izvornih i jednostavnih spolnih razlika, u muško-ženskoj dihotomiji. Čini se da društvo do danas nije bitno napredovalo, čak suprotno – pa je tako, kako ističeš, ono što je kod muškaraca samopouzdanje, kod žena arogancija i sl. Kako se riješiti ovakvih konzervativnih svjetonazora o ženi? Misliš li da će društvo ikada dovoljno napredovati, a da bi se odmaklo od binarnog mišljenja koje uglavnom ženu supostavlja muškarcu kao normi?

Mislim da danas problem više nije suprotstavljanje žene muškarcu kao normi, već hegemonija heteronormativnog maskuliniteta kojem se suprotstavlja feminitet, ili bilo šta što se smatra karakteristikama feminiteta. Tako su u kontekstu nekih prava heteroseksualne žene u povlaštenoj poziciji u odnosu na gej muškarce (npr. pravo na brak na našim prostorima). Ovo je također očito ako posmatramo nivo diskriminacije i nasilja kojem su transrodne osobe izložene u javnom prostoru – upravo jer samim svojim bivanjem oni_e ruše patrijarhalni narativ o odnosu spola i roda kao nečega što je fiksno i prirodno, a ne suštinski nametnuto, suprotstavljaju se dihotomijama na kojima sistem počiva. Društvena reakcija na to je užasno nasilna.  

Jedini način da se pomaknemo sa ove tačke je da počnemo fluidnije razmišljati o spolu i rodu i razbijati iluziju da se radi o binarnim suprotnostima. Mislim da je isto jako bitno osvijestiti da je ova hijerarhija također i klasna, tako da se neki oblici maskuliniteta i feminiteta privileguju (npr. ideja da žene moraju imati njegovane ruke i sređene nokte devaluira ženski rad rukama, koji je i u kapitalističkom poretku proizvodnje manje vrednovan).{slika}

U komentaru na jedan od memova Krajnje Neuračunljivih razvila se diskusija oko 4. vala feminizma koji je u jednom trenutku definiran kao on-line feminizam – feminizam razmjene linkova, a nikakvog konkretnog učinka, nedovoljne kritičnosti. Možemo li tvoj aktivizam svrstati u kontekst 4. vala feminizma? I kako bi definirala svoj rad, s obzirom da mu zasigurno ne fali kritičnosti, a zadire u samu srž problema rodne i ostalih društvenih neravnopravnosti?

To je meni ostala jedna od dražih razmjena u komentarima! Ja sam dijete Y generacije, imala sam prvi blog u osnovnoj školi, bila tumblr-addict u srednjoj, i ozbiljno se posvetila online aktivizmu na fakultetu. I većinu svog feminističkog obrazovanja sam ustvari stekla online – za bell hooks sam prvi put čula preko Tumblra, prve debate između liberalnih i radikalnih feministkinja koje sam čitala su bile online, prvi put sam shvatila šta je rape culture preko Tumblra i prvi put sam tu vidjela javno prozivanje muške privilegije. Naše obrazovanje ignoriše i žene i feminizam koliko god može, od nedostatka autorica u udžbenicima, preko načina na koji su žene prikazane, do rodnih stereotipa koje obrazovanje njeguje. Neki dan sam pričala sa prijateljem o ovome i on je imao genijalan komentar da mi u toku svoga osnovnog i srednjeg obrazovanja radimo Hasanaginicu najmanje 3-4 puta, i ni jednom ne spomenemo u analizi činjenicu da se njeno ime nigdje ne pojavljuje, već da ona postoji samo kroz identitet svoga muža. I mali milion takvih primjera.

Tako da, meni je to slanje linkova, razmjene stavova online, ustvari otvorilo prozor u jedan novi svijet. I to je od početka bila jedna od ideja Neuračunljivih – ne da daju zadnju riječ, nego da pokrenu diskusiju, da cure u školi, na fakultetu, na kafama pričaju o ovim stvarima. I ja to vidim kao aktivizam. Inače ne vjerujem u podjelu na aktivizam i politiku, jer to nekako depolitizira aktivizam, ali isto tako se protivim i podjeli aktivizma na onaj koji je u javnom prostoru (i koji se percipira kao pravi aktivizam jer sliči politici) i aktivizam koji je u privatnom prostoru. Smatram da su oba neophodna za promjenu, ali da feminizam u javnom prostoru ovisi od feminizma na individualnom nivou. Po meni je politika u kući, politika u vezama, politika u pregovorima oko stavljanja kondoma podjednako bitna kao politika u parlamentima i mislim da je online feminizam super alat da se podstakne razvijanje te vrste diskusija.{slika}

Na pojedinim memovima kritiziraš promatranje ženskog tijela kao objekta seksističkih prepucavanja, pa tako govoriš da se ženske obline percipiraju kao poželjne samo u kontekstu seksa, odnosno muškog seksualnog apetita i majčinstva. Možemo li uopće govoriti o ženskom tijelu kao neovisnom, izvan konteksta određene utilitarnosti – bilo u seksualnom smislu, bilo u funkciji žene kao maternice/stroja za rađanje?

Mislim da o tijelu generalno ne možemo govoriti izvan konteksta utilitarnosti, jer je koncept tijela oko kojeg je diskurs izgrađen ustvari društveni konstrukt. Feminizam je napravio veliki korak kada je razdvojio spol i rod, međutim tu se još uvijek predpostavlja da je spol neutralna kategorija koja je ahistorična i kulturološki nespecifična, a kroz sve bolje razumijevanje seksualnih i rodnih identiteta shvatamo da je postojeća binarna podjela jednostavno neodrživa. Žensko tijelo ne može postojati izvan svoje reproduktivne uloge sve dok se njegov identitet svodi na imanje ženskih reproduktivnih organa. Mislim da je feministička nauka, pogotovo posljednjih godina u polju embriologije počela da bilježi značajne napretke u tome kako razumijemo i razmišljamo o spolu, i počela je da pruža naučne dokaze za feminističke post-strukturalne teorije (postoji super članak na tu temu koji je napisala Azeen Ghorayshi). U suštini jako puno kontrole koja se vrši nad ženskim tijelom – od standarda ljepote, standarda ženstvenosti, do oduzimanja reproduktivnih prava, posljedica je viđenja ženskog tijela kao isključivo odgovornog za produženje vrste, i onda se nad tim tijelom vrše restrikcije u ime društvene utilitarnosti. Ovako to sve zvuči pomalo abstraktno, ali većina argumenata za kriminalizaciju abortusa se svode na inherentnu vrijednost ljudskog života kao načina produžetka vrste (koja se danas sve više percepira kao nacija).{slika}

Kakvo je socio-ekonomsko stanje žena u BiH? Kako se razvija (i razvija li se uopće) situacija s porodiljnim naknadama?

U obrazovanju su žene ravnopravne sve dok se ne dođe do master i doktorskih studija, gdje im broj opada, i tu se vidi primjer staklenog stropa. Najviši procenat žena u BiH radi u uslužnoj djelatnosti i prilično je jasan rodni aspekt ekonomije u kojoj su žene generalno zaposlene na lošije plaćenim poslovima. U BiH još uvijek važi zakon o pravu na abortus koji je preuzet iz Jugoslavije i koji postavlja prilično čvrste restrikcije (abortus je legalan do 10 tjedana trudnoće, mada se u privatnim klinikama obično može obaviti i kasnije, no tu se postavlja pitanje kome je onda dostupan i koliko i kako je reguliran), kontracepcijske pilule se ne nalaze na listi esencijalnih lijekova u Kantonu Sarajevo, kao ni pilula za dan poslije – što znači da nisu pokrivene zdravstvenim osiguranjem. Žene sa invaliditetom se susreću sa posebnim oblicima diskriminacije u pristupu zdravstvu, jer javne zdravstvene ustanove nemaju adekvatnu opremu za preglede (naprimjer, posebne mamograme i ginekološke stolove). Što se tiče porodiljskih naknada, Vlada Federacije je (napokon) donjela odluku o formiranju Radne grupe za izradu prijedloga mogućih rješenja, no bitno je naglasiti da bi ovo i dalje samo pokrivalo prava porodilja koje se nalaze u radnim odnosima, i da samo formiranje radne grupe i dalje znači da smo prilično daleko od rješenja.      {slika}

Kada bi osnovala Anarho-feministički front žena – koji bi bili osnovni ciljevi i segmenti feminističke borbe, odnosno koje društvene probleme bi istaknula kao glavne neprijatelje stvarnoj ravnopravnosti žena, ali i slobodnom društvu uopće?

Po struci sam pravnica koju su oduvijek fascinirala reproduktivna prava, jer je to jedan od rijetkih momenata kada kontrola nad ženskim tijelom postaje jako jasna i javna i daje joj se otvoreno politički predznak, tako da su za mene reproduktivna prava nekako prvi front borbe. Ali ja reproduktivna prava shvatam u kontekstu reproduktivne pravde u kojem se ta prava ne svode samo na pravo na izbor, već i na seksualno obrazovanje koje je seks-pozitivno i koje priprema i dječake i djevojčice za odnose koji su bazirani na poštovanju partnera_ice i prepoznavanju njihove ljudskosti, na dostupnost kvalitetne i besplatne kontracepcije koja ženama omogućava da imaju punu kontrolu nad svojim reproduktivnim zdravljem, ali i na kvalitetnim sistemima zdravstvene i socijalne zaštite koji bi imanje djece učinili mogućim za sve žene koje to žele, nezavisno od seksualne orijentacije ili bračnog statusa. Tek kada žene budu imale potpunu kontrolu nad svojim jajnicima i maternicama, moći ćemo pričati o istinski slobodnim izborima u drugim aspektima naših života – od braka, do zapošljenja, do prisustva u politici. Mislim da je ovo jako bitno i u kontekstu toga – anarho – jer ustvari vidi moć i politiku kao nešto što je suštinski kapilarno i jako lično, i tek kada promijenimo odnose mikro-moći možemo pričati o konkretnim promjenama na makro planu.  {slika}

{slika}

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Feminizam se mora nastaviti boriti protiv neoliberalnog sistema

Prije tri godine izašla je knjiga jedne od visoko rangiranih osoba u korporaciji zvanoj Facebook. Direktorica proizvodnje ili COO Sheryl Sandberg osjetila je potrebu da podijeli svoja iskustva diskriminacije i seksizma u korporativnom svijetu. Tako je 2013. godine izašla knjiga pod nazivom ‘Lean In: Women, Work And The Will To Lead’ u kojoj autorica kroz osobne primjere pokušava inspirirati žene da se više bore za sebe kako bi postale jednako uspješne kao i njihovi muški kolege. Iako je Sandberg u nedavno objavljenom statusu upravo na Facebook-u shvatila da takav tip feminizma možda nije najsretnije rješenje, ono što u knjizi stoji odjekivat će u mnogim korporativnim feminističkim krugovima još dugo. ‘Lean in’ feminizam, kako ga je opisala Nancy Fraser, profesorica filozofije i političkih znanosti na The New School u New Yorku u intervjuu kojeg je vodio Gary Gutting, predstavlja uklapanje feminističkih aspiracija u postojeći sustav. U prijevodu, žene bi se trebale, ako žele biti liderice, ponašati kao muškarci. Kroz knjigu koju je Sandberg napisala, provlači se teza da se žene moraju boriti za svoje “mjesto pod suncem” isključivo unutar granica koje je postavilo slobodno tržište, a koje je pak izraslo na patrijarhalnim “vrijednostima”. Činjenica je da su svi, ili barem većina aspekata koji obuhvaćaju korporativni svijet izgrađeni tako da odgovaraju tradicionalno konstruiranim rodnim ulogama: muškarac zarađuje, žena odgaja djecu. ‘Lean in’ feminizam ni u kojem aspektu ne propituje te tradicionalno dodijeljene uloge ženama i muškarcima. Štoviše, potpuno zanemaruje kritizirati ulogu dodijeljenu muškarcima, već u tu ulogu želi “ugurati” i žene.

Mnoge autorice i autori već su kritizirale/i Sandberg zbog njenog shvaćanja feminizma. Međutim, ovdje se ne radi samo o pitanju feminizma, ovdje je riječ i o klasnoj borbi koju Sandberg ne uzima previše u obzir. Fokus ostaje na individualnom pristupu svijetu i radu što je direktna posljedica “oslobođenja” tržišta od države. Njen pokušaj preispitivanja vlastite ideje dogodio se nakon što je sama iskusila poteškoće u privatnom životu. Shvatila je da je tip feminizma o kakvom je govorila prije tri godine, nedostatan. Poticaj da se opravda, a možda i preispita svoja početna stajališta došao je kao reakcija na loše osobno iskustvo. Što samo po sebi ne predstavlja nikakav problem. Svima se mišljenje i stav može promijeniti uslijed saznanja koja prethodno nismo imale/i. Ovdje je problem u samoj činjenici da je knjiga izdana i da će ju kupovati i čitati mnoge žene koje nisu u autoričinoj privilegiranoj poziciji insajderice korporativnog svijeta i koje će u njoj vidjeti autoritet. Žene koje već jesu na pozicijama moći trebale bi dva, pa čak i tri puta promisliti prije nego istupe javno ili napišu knjigu. Trebale bi se pitati je li ono što imaju za reći zaista, u suštini takvo da ohrabruje žene, sve žene, ne samo bjelačku višu srednju klasu. Nije li to nepromišljanje izvan vlastitih okvira jedan od pokazatelja koliko korporativni feminizam, toliko individualizirani feminizam pokušava izbrisati sve one vrijednosti na kojima bi feminizam trebao počivati? Ohrabrivanje žena da se individualno probijaju kroz postojeći sustav koji, zapravo, ne priznaje da one postoje, nije feminizam kakvom bi trebale/i stremiti. Naprotiv, protiv takvog “feminizma” bi se trebali/e boriti.

Nužno je razgovarati o odnosima moći u kapitalizmu 

Naravno da i ono malo žena koje se nalaze na odlučivačkim pozicijama trpe seksizam i ostale oblike diskriminacije, to uopće nije sporno. Ono što jest sporno u ovakvim oblicima feminizma jest ipak nekakav oblik isključivanja. Autorica knjige je priznala manjkavost svoje ‘lean in’ teorije. Ipak, u novom prosvjetljenju koje je doživjela postavši samohranom majkom i u nastojanju da se približi onim ženama koje nemaju potporu partnera u svom svakodnevnom životu, zadržala je ideju feminizma koji ne problematizira kapitalizam, hijerarhiju i sve one problematične stvari koji se vežu uz ove pojmove. U pozadini te ideje zasigurno su bile dobre namjere. Do problema se dolazi kada se malo zagrebe površinu i vidi da se i u tom pokušaju “iskupljenja” i dalje nalazi isključivanje, odnosno nedostatak problematiziranja odnosa moći u društvu.

U članku kojeg je napisala Silpa Kovvali, postavlja se pomalo iskrivljena premisa o tome kako će žene u pozicijama moći, samo zato što su žene, pomoći ženama koje nisu u toj poziciji. Takve se stvari, uglavnom, ne događaju. Kao da se, iako praksa pokazuje suprotno, želi vjerovati da su deprivilegiranim ženama potrebne privilegirane žene da bi se dostigla jednakost. Ovdje se, ako se malo odmaknemo, opet može iščitati patronizirajući odnos koji se, prije svega odnosi na klasni aspekt. Sama ideja da su oni na vrhu bolji od nas pri dnu trebao bi upaliti lampicu za uzbunu. Jednostavan primjer toga jesu hrvatske europarlamentarke Ruža Tomašić ili Dubravka Šuica koje, pod retoričkom krinkom zaštite prava, ne samo da ne pomažu ženama koje se ne nalaze na odlučivačkim pozicijama, već se bore za dodatna ograničenja ženskih prava. Iako se ne može tvrditi s apsolutnom sigurnošću da niti jedna žena na poziciji moći neće pomoći ostalim ženama, čini se da su takvi slučajevi ipak prije iznimka nego pravilo. Još jedan primjer žene koja ima ekonomski kapital iza sebe i koja svim silama želi, ne samo zaustaviti nastojanja za izgradnju društva jednakih prava za sve, već i ono postignuto srušiti je Željka Markić. Ono što je dodatno problematično u ovakvom tipu feminizma jest da se on sasvim dobro uklapa u neokonzervativno poimanje rodnih uloga. To bi značilo da se staro poimanje rodnih uloga proširilo u smislu davanja dodatnih uloga ženi što je u skladu s neoliberalnom ekonomskom politikom. To za posljedicu ima samo privid promjene, jer su u suštini, odnosi moći ostali isti. Žena, osim što je njegovateljica, ona je i privređivačica, dok je uloga koju ispunjava muškarac ostala nepromijenjena.

‘Lean in’ feminizam je samo još jedan vid korporativnog feminizma koji ni u kojem obliku ne problematizira neoliberalno, kapitalističko društvo. Stoga, je li dovoljno da je autorica ovog tipa feminizma shvatila njegovu manjkavost? Svakako da je priznavanje pogreške prvi korak na putu prema novom oblikovanju mišljenja koje se temelji na novim saznanjima. Treba pozdraviti ovaj pokušaj korekcije. Pišem “pokušaj”, jer i dalje stoji podrška statusu quo u obliku još jedne knjige koja uzima izvorne ciljeve feminizma i distorzira ih tako da se ponovno uklope u sustav protiv kojeg su bili usmjereni. Da bi se barem pokušala ispraviti pogreška, potrebno je malo više od jednog statusa na Facebook-u. Naravno, treba se nadati da će Sandberg ovo novo saznanje tjerati da istražuje dalje i da možda sagleda problem nejednakosti ne samo iz perspektive spola, već i ekonomskih privilegija, odnosno klasnih razlika. Jer feminizam mora ostati pokret borbe protiv neoliberalnog sistema, a ne postati dio istoga.

Devet feminističkih izjava iz 70-ih koje su relevantne i danas

Feminizam postoji već jako dugo i neprestano se razvija, suočava se s novim izazovima, usvaja nove ideje i prilagođava ih potrebama za promjenom svijeta. No, postoje brojne feminističke izjave koje su još uvijek relevantne i važne, a koje su nastale prije više desetljeća ili čak stoljeća – jer je borba za rodnu ravnopravnost doista bezvremena. Možda su najutjecajnije među njima feminističke izjave iz 1970-ih. Naposljetku, sedamdesete su bile “rasadište” feminističke misli. 

70-e su bile vrhunac onoga što su aktivisti/kinje s vremenom prozvale “drugim valom feminizma” koji je započeo 60-ih i koji se nastavio u sljedećem desetljeću. To je bilo fantastično desetljeće: tih 70-ih smo vidjeli/e: čuvenu presudu Roe v. Wade koja je zajamčila pravo na pobačaj; pokretanje časopisa Ms. kao osnažujuće alternative tradicionalnim ženskim medijima; nastojanja oko ozakonjenja Amandmana o jednakim pravima (Equal Rights Amendment); novi fokus na brojne teme od ženske seksualnosti i obiteljskog/partnerskog nasilja do ravnopravnosti u sferi rada. Naravno, to se ne bi dogodilo bez brojnih feminističkih autorica i teoretičarki čije riječi vrijede i danas.

Evo devet izjava iz 70-ih koje su još uvijek relevantne za suvremeni feminizam. Dok gledamo prema naprijed, u budućnost, važno je zapamtiti odakle dolazimo.

1. “Ne želim dokazivati kako je jedan spol superiorniji; to bi bilo samo ponavljanje muške pogreške.”

          —  Gloria Steinem, američka aktivistkinja i spisateljica

2. “Osim što moramo odbaciti stereotipe koje nam nameću drugi, moramo odbaciti i stereotipe koje imamo same o sebi”.

           — Shirley Chisholm, prva Afroamerikanka u američkom Kongresu

{slika}

3. “Nema ničega revolucionarnog u muškoj kontroli ženskog tijela. Žensko tijelo je teren na kojemu je podignut patrijarhat.”

             — Adrienne Rich, američka pjesnikinja i intelektualka

4. “Biti štovana, ne znači biti slobodna.”

             — Shulamith Firestone,  “Dijalektika spola”  (Dialectic of Seks)

5. “Osoba koja zahtijeva da šutiš ili ti osporava pravo na razvoj – nije ti prijatelj/ica.”

               Alice Walker, američka spisateljica

{slika}

6. “Potrebna je velika hrabrost i nezavisnost za donošenje odluke da sam/a stvaraš vlastitu sliku umjesto one koju društvo nagrađuje, no s vremenom postaje lakše.”

                  — Germanie Greer ,  “Ženski eunuh” (The Female Eunuch)

7. “I viktimizacija i ljutnja koje žene osjećaju su stvarne i imaju stvarne izvore – posvuda u okruženju, ugrađene u društvo. Između ostalih, i pjesnikinje se njima moraju baviti i istraživati ih. Ne možemo ih poricati, niti ih možemo pustiti. To je bol s kojom se rađamo, bol koju i same nosimo.”

           — Adrienne Rich, američka pjesnikinja i intelektualka

{slika}

8. “Odvažnost da budeš tko jesi je ključ oslobađajuće snage feminističke revolucije.”

            Mary Daly, američka teologinja i feministička spisateljica

9. “Nećete napredovati ako stojite po strani, gunđate i jadikujete. Napredujete onda kada primjenjujete ideje.”

             — Shirley Chisholm

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Obrani pravo na izbor: Nećemo stajati po strani i gledati kako nam oduzimaju prava

Oko petsto prosvjednica i prosvjednika danas je s protestnog skupa Obrani pravo na izbor odlučno poručilo kako neće dopustiti da se različitim zakulisnim igrama oduzme ženama pravo da same odlučuju o svojim životima.

U trenutku u kojem je povorka takozvanog Hoda za život prolazila pokraj Strossmayerovog trga, dvije su podržavateljice protestnog skupa Obrani pravo na izbor stale ispred povorke pa je došlo je do naguravanja u kojem su privedene slikarica Dunja Janković te glazbenica Dunja Ercegović (Lovely Quinces). Nakon nekoliko sati u policijskoj postaji, obje su puštene bez prekršajne prijave.{slika}

Organizatorice prosvjednog skupa Obrani pravo na izbor oštro su osudile privođenje dviju podržavateljica prava na izbor istaknuvši kako zaštitari tzv. Hoda za život, koji su nasilno reagirali na slikaricu, glazbenicu i ostale prosvjednike/ce, nisu ni legitimirani. Ovakvo postupanje, poručuju organizatorice, najbolje oslikava fašističke tendencije u društvu.

“Fašizacija društva se kreće vrtoglavom brzinom i ja ne mogu stajati sa strane i gledati kako se to događa. Moja je reakcija bila instinktivna, nisam htjela samo promatrati i zviždati. Mislim da svaki građanin i svaka građanka moraju početi djelovati i moramo biti glasniji i pružati različite vrste otpora”, nakon izlaska iz pritvora rekla je Dunja Janković.{slika}

“Svjesna sam da ljudi imaju različite svjetonazore i stavove, ali se svjetonazori Hoda za život petljaju u moj privatni život. Došla sam na protuprosvjed jer sam htjela obraniti svoje pravo da odlučujem o svom tijelu. Željela sam stati pred njih i time im poručiti da nije u redu ovo što rade”, izjavila je Dunja Ercegović.

“Oni tvrde da im je stalo do života, a zapravo su hodajuća kontradikcija jer se bore za život koji još ne postoji, a zanemaruju život koji postoji. Zanemarena su djeca s teškoćama u razvoju, zanemarena su djeca u vrtićima koja jedu samo brašno i kruh, zanemareni su roditelji koji ne mogu imati djecu, zanemarena su djeca u domovima za nezbrinutu djecu… Nije mi jasno gdje je njihova borbenost u tim slučajevima”, dodala je Ercegović.{slika}

Prosvjednici i prosvjednice upozorili/e su kako svaka inicijativa koja želi ograničiti pravo žena na autonomno i slobodno raspolaganje vlastitim tijelom i donošenje odluka o vlastitom životu, ne samo da grubo napada ženu i čitavu obitelj, već pokušava transformirati društvo u cjelini, pretvarajući ga u represivno i isključivo. Posebno je problematično kada na takve neokonzervativne inicijative podupire lokalna i državna vlast.

Nedopustivo je da krucijalne odluke o našim tijelima donose crkvene strukture, konzervativne grupe i korumpirani političari/ke. Ne dopustimo da nam se dogodi Poljska u kojoj se sprema potpuna zabrana pobačaja”, upozorila je Nataša Vajagić iz Centra za građanske inicijative Poreč.

“Pravo na izbor pravo je koje isključuje bilo kakvu prisilu – niti prisilna trudnoća, niti prisilni pobačaj. Umanjivanje ili potpuna eliminacija prava žene na autonomne odluke i tjelesni integritet moglo bi dovesti, a u zemljama s restriktivnim zakonodavstvima već dovodi, do nezamislivih, zastrašujućih posljedica.”, poručili su iz Inicijativa liječnika/ca za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini.

Dostojanstven život žena, obitelji i društva u cjelini moguć je samo ako poštujemo sva izborena ljudska prava – od prava na siguran i legalan pobačaj, dostupnu kontracepciju, javne i dostupne zdravstvene servise, do prava na kvalitetno obrazovanje i adekvatno plaćen rad.

“Obrazovanje može i treba imati važnu ulogu u izgradnji uključivog društva, ali mu se ta uloga često osporava. Kvalitetni zdravstveni odgoja utemeljen na potpunim, točnim i znanstveno utemeljenim činjenicama važan je za očuvanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja”, rekla je Martina Horvat ispred Platforme 112.{slika}

Sara Kekuš iz Inicijative Dobrodošli ukazala je na kontradiktornosti konzervativaca koji istovremeno kriminaliziraju solidarnost prema izbjeglicama i uskračuju radna i socijalna prava ženama, a s druge strane negoduju zbog demografske slike Hrvatske.

Prosvjednicima i prosvjednicama još su se obratile i Bojana Genov iz Ženske mreže Hrvatske, Mia Gonan ispred Zagreb Pridea, Sanja Juras ispred Lezbijske grupe Kontra, sindikalistkinja i aktivistkinja Jagoda Milidrag Šmid te Alan Sorić iz Udruge Centar za građansku hrabrost i Udruge Protagora.{slika}

Podsjetimo, na skupu Obrani pravo na izbor, govorile su Bojana Genov iz Ženske mreže Hrvatske, Sanja Juras ispred Lezbijske grupe Kontra, te sindikalistkinja i aktivistkinja Jagoda Milidrag Šmid. Pročitano je i pismo podrške liječnika i liječnica iz Inicijative za reguliranje prava na priziv savjesti. Glazbom su program podržale bubnjarice Drum ‘n’ bijes, Zdenka Kovačiček, Denis Katanec, U pol’ 9 kod Sabe te već spomenuta Lovely Quinces. {slika}