Prvomajski prosvjed u Beogradu: Sloboda, jednakost, solidarnost!

U organizaciji Levog samita Srbije i nekoliko nevladinih organizacija jučer je u Beogradu održana Prvomajska protestna šetnja od Trga republike do Slavije pod nazivom ‘Prvi maj na ulicama’, u kojoj je, prema riječima organizatora/ica, sudjelovalo nekoliko stotina prosvjednika/ca.

{slika}

“Radnička prava su pod stalnim napadom već više od 25 godina. Nezaposlenost je u konstantnom porastu, a položaj onih koji imaju posao sve je nesigurniji. Veliki dio stanovništva je osiromašio, dok je bogatstvo koje smo zajedno izgrađivali tijekom socijalizma sada privatizovano i koncentrisano u rukama nekolicine privilegovanih. Našim novcem iz zajedničkog budžeta se subvencionišu privatni investitori koji otvaraju malo, slabo plaćenih i nesigurnih radnih mesta”, poručili su iz Levog samita i dodali da su mirovine i socijalna zaštita pod udarom, dok su zdravstvo i školstvo sve nedostupniji siromašnijim slojevima, a žene i manjinske grupe posebno ugrožene. 

{slika}

Ustvrdivši da na ovu situaciju najveći dio stanovništva nema nikakav utjecaj, iz Levog samita ovako su pozvali ljude na ulice: “Sve što nam je preostalo od demokratije su izbori. Ali ispostavilo se da na izborima mi nemamo izbora. Sve postojeće partije u manjoj ili većoj meri učestvovale su u vlasti i sve manje ili više vode istu politiku. To je i razlog zašto polovina stanovništva ni ne glasa. Sistem ne nudi alternativu niti nam omogućava da zaista odlučujemo o tome kako želimo da živimo. Zahtevamo demokratiju u ekonomiji i politici! Potrebna je promena!”. Fotografije s prosvjeda možete pronaći ovdje

{slika}

Najveći sindikati u Srbiji nisu organizirali nikakav prosvjed, a nisu se ni pridružili protestnom maršu u organizaciji Levog samita i NGO-eva. 

{slika}

Kapitalizam ne može riješiti probleme s okolišem

Kapitalizam je havarija svijeta u kojem živimo. Klimatske promjene prijete izokrenuti naš planet do neprepoznatljivosti, potopiti obalna naselja, pogoršati suše i toplinske valove i ojačati ekstremne vremenske uvjete.

Najštetniji od učinaka padaju, naravno, na leđa najsiromašnijih ljudi na svijetu. Pretjerani izlov ribe doveo je ribarstvo do kolapsa, regije u kojima živi gotovo polovica svjetskog stanovništva oskudne su svježom vodom, industrijska poljoprivreda potpomognuta umjetnim gnojivom iscrpila je hranjive tvari iz tla, šume se bjesomučno krče kako bi se stvorilo mjesta za industrijske kulture i farme goveda, brzina izumiranja usporediva je s onom iz prethistorijskih, meteorima iniciranih apokalipsa.

Ovo nisu problemi koji mogu biti riješeni olako. Ljudska aktivnost transformirala je cijeli planet na načine koji sada prijete našem životu na njemu – jednima više nego drugima. Ali ako istaknemo da nije čovječanstvo kao takvo, nego kapitalizam onaj kojeg trebamo smatrati odgovornim, čut ćete poznatu repliku: pa i socijalizam šteti okolišu! Proizvodnja u Sovjetskom savezu isto je bila bazirana na fosilnim gorivima, osiromašenom poljoprivrednom tlu, zagađenim rijekama i iskrčenim šumskim prostranstvima.

Istina je da izvještaj o zaštiti okoliša SSSR-a ne može poslužiti kao inspiracija. Svejedno, to ne znači ni da kapitalizam može riješiti naše probleme s okolišem, kako umjereno zeleni poduzetnici ističu, ili da moderno industrijsko društvo mora u potpunosti biti napušteno, kako zagovaraju neki zagovornici duboke ekologije. Kapitalizam u svakom slučaju može preživjeti sve lošije ekološke uvjete, barem na neko vrijeme, ali to znači da će preživljavati u uvjetima ekološkog aparthejda – sigurnost i udobnost za bogate, a rastuća neimaština za ostale.

Socijalistički san 20. stoljeća o povećanju proizvodnje u svrhu postizanja izobilja i jednakosti čini se sve teže ostvarivim. Marksisti su smatrali da će se komunizam izdignuti među postkapitalističkim uvjetima nevjerojatnog izobilja: jednom kada kapitalističke mašine zabruje, obuzdat ćemo ih i iskoristiti za dobrobit svih. Ali mašine više ne mogu pokretati fosilna goriva i suvremeni potrošački kapitalizam nije izobilje koje smo imali na umu. Sada ne samo da moramo obuzdati načine proizvodnje, moramo ih transformirati.

Također trebamo i drugačiju viziju budućnosti od one koju odnedavno predlaže ljevica. U posljednje vrijeme zelena ljevica naginje anarhiji koja je nepovjerljiva prema masovnoj proizvodnji i koncentriranoj moći, bilo privatnoj ili javnoj. Ovo ne bi trebalo iznenađivati – ekološki problemi usko su vezani za pojedina mjesta, tako da uglavnom i potiču ograničena, lokalna rješenja. Ali klimatske promjene i ostale ekološke krize koje proizlaze iz globalnih sustava proizvodnje i potrošnje predstavljaju sustavne probleme političke ekonomije – adresiranje tih problema zahtijevat će više od alternativnih praksi. Osim toga, ekološki problemi ne mare za političke granice – ekološka međuovisnost još jedan je podsjetnik da održivost možemo postići samo globalnom solidarnosti.

Kakvoj budućnosti treba težiti socijalist 21. stoljeća? Kako možemo postići pravedno društvo, a da se ne oslanjamo na fosilna goriva ili pogoršavamo ostale oblike uništavanja okoliša?

U traženju odgovora, socijalisti bi se trebali ugledati u tradiciju socijalističkog feminizma, usredotočenog na rad koji će život učiniti podnošljivim. Socijalističke feministkinje već dugo ukazuju na napore socijalne reprodukcije – aktivnosti potrebne za unapređivanje nadničara, kako individualno, tako i diljem generacija, poput obrazovanja, brige za djecu, domaćinstva i pripreme hrane. Borbe oko socijalne reprodukcije bile su fokusirane na zahtjeve i mogućnosti života izvan tvornica i imaju nas mnogočemu poučiti o novim načinima življenja. Također trebamo cijeniti i rad ekološke reprodukcije – prepoznati da aktivnosti ekosistema održavaju zemlju mogućnom za ljudskih život te se shodno tome i brinuti za njih. Dok neki socijalisti teže izobilju svega za sve, ekolozi nastoje istaknuti pretjeranu konzumaciju kao primarni problem degradacije okoliša. Ali nije svaka potrošnja jednaka.

Kapitalizam se oslanja na jeftine inpute u obliku rada i okoliša kako bi proizveo jeftina dobra. Kao rezultat, sustav konstantno urušava standarde kako okoliša, tako i cijene rada. Jeftina dobra nisu nužno loša, ali ne bi trebala biti ni proizvedena pod cijenu radnika ili ekosustava. Cilj socijalističkog društva nije ugušiti popularnu potrošnju, nego stvoriti društvo koje naglasak stavlja na kvalitetnu života, umjesto na kvantitetu stvari.

Trebamo pronaći načine da živimo raskošno, ali i umjereno, estetski, radije nego asketski. Umjesto začaranog kruha posla i kupovine, život u niskougljičnoj socijalističkoj budućnosti bio bi orijentiran na aktivnosti koje život čine prekrasnim i ispunjavajućim, ali zahtijevaju i manje intenzivno iskorištavanje resursa: čitanje knjiga, podučavanje, učenje, stvaranje glazbe, gledanje predstava, plesanje, bavljenje sportom, odlaženje u park, planinarenje, druženje.

Stabilna raspodjela javnih dobra značila bi uživanje u zajedničkim luksuzima, istovremeno smanjujući rasipne oblike privatne potrošnje. To podrazumijeva svima cjenovno dostupno stanovanje, besplatan javni prijevoz, kako unutargradski, tako i prigradski, kako bi se ljudi mogli lakše kretati bez posjedovanja automobila, prostrane parkovi i vrtovi koji pružaju predah od dnevnih aktivnosti, podršku različitim umjetničkim i kulturnim formama i mnoštvo mjesta za javnu edukaciju i rekreativne svrhe poput knjižnica, igrališta i kazališta.

Gradovi se često promatraju kao ključni dijelovi zelene budućnosti zbog gustoće njihove energetske učinkovitosti, ali zeleni gradovi zahtijevaju više od urbanog planiranja i visokih zgrada. Socijalizam mora povratiti grad kao mjesto borbe i solidarnosti kako bi ostvario želje i potrebe – omogućio javne resurse kao sredstva emancipacije i rasta te inzistirao na javnim mjestima kao mjestima ljepote i užitka.

Kapitalisti obećavaju da će tehnologija riješiti sve ekološke probleme. Tehnološka rješenja nisu panaceja, ali rješenje nije ni prepuštanje tehnologije rizičnim kapitalistima: utopijski socijalistički projekti dugo maštaju o boljem svijetu izgrađenom na kombinaciji ljudskih sposobnosti, prirode i tehnologije. Današnje tehnologije – od obnovljivih izvora energije do biotehnologije – dio su obećanja o održivoj budućnosti. Svejedno – dok god su privatno kontrolirani, proizvedeni samo onda kad su profitabilni i dostupni samo onima koji si ih mogu priuštiti, njihov potencijal bit će iskorišten samo kako bi služio kapitalistima. Socijalističko društvo trebalo bi podržavati istraživanje problema u kojima rješenja nisu profitabilna i osigurati da tehnologije budu iskorištene za opće dobro. Posebno je energija od ključne važnosti – korištenje energije odgovorno je za polovicu emisije ugljičnog dioksida i podupire moderan život u svakom smislu. Tehnologije obnovljive energije, posebice solarna energije, bogat su izvor čiste energije.

Iako se solarna energija čest promatra kao energija skromnih razmjera, privatne tvrtke montiraju ogromne solarne farme, tako predstavljajući sebe kao ambasadore čiste energetske budućnosti. U međuvremenu, deregulacija i privatizacija električnih usluga u neoliberalnoj eri uništila je mogućnost javnosti da izgradi novu međusobno povezanu električnu infrastrukturu koja bi omogućila tranziciju prema čistim izvorima energije.

Socijalističko društvo trebalo bi izabrati koje izvore energije želi koristiti i koliko brzo bi se ta tranzicija trebala dogoditi, imajući na umu ono što znamo o ekološkim i zdravstvenim dobrobitima i društvenim potrebama, radije nego s obzirom na profit. Mogli bismo proizvoditi istu energiju u većim razmjerima i sagraditi infrastrukturu koja bi je učinila upotrebljivom i pristupačnom svima. U isto vrijeme, nove tehnologije ne znače same po sebi progres – novi medicinski uređaji, na primjer, ne znače uvijek i bolju njegu, iPadovi ne znače nužno bolje obrazovanje, dapače, često bude upravo suprotno.

Socijalističko društvo donosilo bi odluke o proizvodnji i implementiranju novih tehnologija bazirano na demokratski izabranim ciljevima, umjesto bezumnog proizvođenja i trošenja u svrhu održavanja profita različitim industrijama. Mogli bismo osigurati da svi imaju pristup čistoj i jeftinoj struji, radije nego da trošimo resurse na izradu elektroničkih igračaka za bogate.

I dalje bi postojale ekstraktne aktivnosti, velike elektrane i industrijski pogoni u održivom socijalizmu. Neke od njih će biti nakazne, neke će narušavati lokalne ekosustava, ali umjesto da štetu koju prouzrokuje moderna industrija tovarimo na one ljude koji imaju najmanje moći nositi se s njom – poput radnika, manjinskih i autohtonih zajednica – donosit ćemo savjesne odluke o tome koju štetu ćemo prihvatiti, gdje i kako će se ona materijalizirati, stavljajući prioritet na perspektivu i potrebe onih koji već ionako predugo pate zbog iste.

Obradive površine nećemo tretirati samo kao pustopoljine i prepoznat ćemo da mehanizacija i industrija ne moraju nužno predstavljati uništenje. Mogli bismo plaćati troškove smanjivanja uništenja okoliša, radije nego da činimo rezove kako bismo nadjačali konkurenciju.

Kapitalizam je začet na zatvaranju javnih i zajedničkih dobara u svrhu privatnih koristi, a prijašnje je vlasnike ostavio praznih ruku. Kolektivno vlasništvo sredstava za proizvodnju trebalo bi uključivati zajedničko posjedovanje zemlje, oceana i atmosfere. To ne bi podrazumijevalo samo dijeljenje resursa koje ti prostori generiraju, već i zajedničko odlučivanje tome kako ih iskoristiti. Socijalističko društvo iskoristilo bi znanstvena saznanja o ekološkim kapacitetima kako bi upravljalo i reguliralo te prostore, radije nego da ih ustupi hirovima industrije – slušali bismo onih 98% znanstvenika koji tvrde da se klimatske promjene uzrokovane ljudskim faktorom upravo događaju, a ne laži koje nam serviraju lobisti za fosilna goriva.

U socijalizmu, odluke o resursima donosili bismo demokratično, imajući na umu na ljudske potrebe i vrijednosti, a ne povećanje profita. Ekološki održiv socijalizam ne temelji se na održavanju idealiziranog koncepta netaknute prirode. Radi se o odabiranju svijeta koji stvaramo i u kojem živimo, o prepoznavanju da dijelimo taj svijet s drugim vrstama i ljudima. Svijet u kojem je moguće živjeti je svijet u kojem svatko može imati dobar život, umjesto da životari kako bi preživio.

Taj će svijet trebati šume koliko i tvornice, utočišta u divljini koliko i gradove. Nastojat ćemo omogućiti dobre poslove ljudima, ali ćemo i raditi manje – razmišljat ćemo o tome koji poslovi zaista trebaju biti obavljeni, umjesto da stvaramo poslove samo kako bismo ljude držali zaposlenima.

Nastojat ćemo neke prostore ostaviti slobodnima od ljudske upotrebe i štitit ćemo prostore za divljač, ali istovremeno omogućiti ljudima da pobjegnu od gradskog života i provedu vrijeme u obnovljenim ekosustavima. Trudit ćemo se proizvoditi dovoljno kako bi svi živjeli ispunjene i bogate živote, umjesto da akumuliramo privatna bogatstva.

Kada naše potrebe budu zbrinute, u opuštenim odnosima s drugim ljudima i vrstama te s dovoljno vremena za što god želimo, spoznat ćemo naš ljudski potencijal.

Prevela i prilagodila Sara Sharifi

Podrška Sindikatu obrazovanja, medija i kulture

Sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja čini prvu razinu institucionalnog obrazovanja u Hrvatskoj i kao takav obavlja ključnu socijalnu i odgojno obrazovnu ulogu u društvu. Unatoč tome, kronično izostaje strateško promišljanje sustava te on ostaje izvan društvenog i političkog fokusa, što dovodi do sve gorih uvjeta kako za odgajateljice, tako i za djecu i roditelje.

Tomu u prilog ide i činjenica da je financijska nadležnost nad tim dijelom obrazovanja s državne prenijeta na nivo lokalne samouprave, što proizvodi mnogobrojne probleme u sustavu i dovodi do njegove nejednake razvijenosti u različitim županijama i gradovima – nejednakih prostornih, materijalnih i radnih uvjeta, nejednakih cijena vrtića, nejednakih plaća i prava zaposlenih te nejednake kvalitete provedbe odgojno-obrazovnih programa.

S druge strane, država ima ključnu ulogu u zakonskom reguliranju sustava te je, uz ostale zakone i propise, 2008. donijela i Državni pedagoški standard kojim su određeni mnogobrojni kriteriji u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, poput propisanog broja djece u grupama te prostornih i materijalnih uvjeta rada. Nažalost, zbog nedovoljnog ulaganja u sustav i manjka smještajnih kapaciteta, uvjeti propisani DPS-om u većini se vrtića u Hrvatskoj ne poštuju.

Kako bi se što veći broj djece upisao u vrtić i time ostvario veći obuhvat, umjesto ulaganja u otvaranje novih javnih vrtića u većim gradovima u Hrvatskoj, uključujući Zagreb, u postojeće se vrtiće prima prevelik broj djece (u Zagrebu je obuhvat 85%), što se prelama preko leđa odgajatelja/ica, ali i svih ostalih zaposlenih u sustavu (čistača/ica, kuhara/ica itd.). Osim što odgajatelji/ce rade u nemogućim uvjetima, zbog čega trpe različita fizička i psihička opterećenja, ovakvim se politikama direktno ugrožava kvaliteta provedbe odgojno-obrazovnih programa, ali i sigurnost djece u vrtićima.

S druge strane, u manje razvijenim gradovima i županijama, poput Brodsko-posavske, obuhvat je znatno niži i iznosi tek 19%, pri čemu su djeca slabijeg socio-ekonomskog statusa i djeca nezaposlenih roditelja zbog cijena i kriterija za upise u vrtiće isključena iz sustava.

Zbog svega navedenog, dajemo punu podršku članovima i članicama Sindikata obrazovanja, medija i kulture u njihovoj borbi da se društveno i politički marginalizirano područje stavi u fokus javnih i političkih rasprava. Pridružujemo se borbi za bolje uvjete rada zaposlenih u sustavu, za poštivanjem zakona RH te za promišljenim ulaganjem u sustav kroz plansku, bržu i učinkovitiju izgradnju novih objekata koji će svoj djeci omogućiti ostvarivanje prava na kvalitetan institucionalan odgoj i obrazovanje u ranoj i predškolskoj dobi, a odgajateljima i odgajateljicama dostojanstvene uvjete rada. 

Od Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, ali i države te Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, očekujemo hitnu reakciju s ciljem rješavanja navedenih problema unutar sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, a sve roditelje, udruge posvećene pravima djece i roditeljima, kao i druge organizacije civilnog društva, sindikate i građane/ke pozivamo da se pridruže prosvjedu Daj 5 za DPS koji će se održati 5. svibnja u 17.30 sati na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.

Solidarno,
Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju
Centar za mirovne studije
Centar za radničke studije
Centar za ženske studije
Grupa Direktna demokracija u školi
Klub studenata Fakulteta političkih znanosti
Klub studenata Filozofskog fakulteta
K-zona
KURZIV – Platforma za pitanja kulture, medija i društva
LGBTIQ+ kolektiv za radnička i socijalna prava
Mreža antifašistkinja Zagreba
Mreža mladih Hrvatske
Odbor žena NHS-a
Operacija grad
Organizacijski odbor Noćnog marša – 8. Mart
Organizacijski odbor Političkog leksikona (ADU)
Plenum Filozofskog fakulteta
Pravo na grad
Preuzmite odgovornost za ubojstva žena
Regionalni industrijski sindikat
Sindikat kabinskog osoblja zrakoplova
Sindikat Nova solidarnost
Sindikat Porezne uprave Hrvatske
TEHNOS – Strukovni sindikat radnika HEP-a
Udruga B.a.B.e.
Udruga RODA
Udruga roditelja Vrtić za sve
Za rad spremne
Ženska mreža Hrvatske

Imamo obitelj

Zagreb Pride poziva sve zainteresirane, posebno životne partnerice i životne partnere te one koji će to tek postati, da se pridruže na predstavljanju Vodiča za životne partnere i partnerice, LGBTIQ roditelje, roditeljice i dugine obitelji pod nazivom ‘Imamo obitelj!’.

Vodič Imamo obitelj je prvenstveno namijenjen informiranju životnih partnera/ica i LGBTIQ roditelja/ica i onih koji/e to žele postati. Sadrži najčešća pitanja koja dobivamo od stotina životnih partnera i partnerica, vjenčanih i nevjenčanih te od onih koje/i se tek planiraju vjenčati. Svi odgovori u ovoj publikaciji temelje se na dvogodišnjem praćenju ostvarivanja prava životnih partnerica i partnera u Hrvatskoj. Priče o roditeljstvu koje smo napisale temelje se na iskustvima stvarnih LGBQ osoba, parova i duginih obitelji koji/e žive u Hrvatskoj. Donošenjem Zakona o životnom partnerstvu, misija Zagreb Pridea – ostvarivanje potpune ravnopravnosti istospolnih i raznospolnih parova, bili oni vjenčani ili ne – nije završena. Nastavljamo se boriti za prava LGBTIQ roditeljica i roditelja i naše djece – sve do pune bračne jednakosti u Republici Hrvatskoj.

Predstavljanje će se održati 7. svibnja 2016.LGBT Centar Zagreb, Petrinjska 27, s početkom u 18 sati. 

Govornice: 
Tamara Opačić, ko-autorica, novinarka Novosti 
Marko Jurčić, ko-autorica, aktivist Zagreb Pride
Marina Štambuk, Maja Tadić i Sandra Tolić, autorice znanstvenog istraživanja Ja nisam gej mama, ja sam mama, o LGB roditeljstvu u Hrvatskoj 

Vodič za životne partnerice i partnere nastao je u sklopu projekta Poštuj ljudska prava – gradi uključivo društvo. Nositeljica projekta je Udruga Lori, a partnerice na projektu su Zagreb Pride i Trans Aid

Financijsku podršku izradi ove brošure omogućile su:
>Europska unija
– Komponenta I IPA 2012 pretpristupnog programa – Pomoć u tranziciji i izgradnja institucija, područje: Jačanje kapaciteta organizacija civilnog društva za osiguravanje djelotvorne provedbe standarda EU u ostvarenju ljudskih prava
>Vlada Republike Hrvatske – Ured za udruge 
>Open Society Foundations

Egipatska policija upala u prostorije novinarskog sindikata i uhitila dva novinara

Egipatska policija upala je u nedjelju u prostorije sindikata novinara u Kairu i uhitila dva novinara koji su kritizirali vladu, rekao je dužnosnik sindikata nazvavši to akcijom bez presedana.

Ministarstvo unutarnjih poslova opovrgnulo je navode da je policija izvršila pretres u prostorijama sindikata novinara, ali je potvrdilo da su uhićena dva novinara u sindikatu.

Snage sigurnosti pokušavaju utišati nezadovoljstvo otkako su tisuće ljudi izašle na ulice 15. travnja kako bi prosvjedovale protiv odluke predsjednika Abdela Fataha al-Sisija da preda dva otoka Saudijskoj Arabiji. Policija je rastjerala manje prosvjede dva tjedna kasnije.

Uhićeno novinari rade za oporbeni portal Bawabet Yanayer, rekli su dužnosnici sindikata.

“…Ministar unutarnjih poslova mora biti smijenjen i mora biti upućena isprika”, rekao je za Reuters član odbora sinddikata Halid al-Balši.

Mahmud Kamel, također član odbora sindikata, izjavio je da je više od 40 policajaca upalo u zgradu sindikata i da su izvršili pretres, dok ministarstvo tvrdi da je bilo samo osam časnika.

Prilikom tog upada ranjen je zaštitar, tvrdi Kamel.

“Izdan je nalog za uhićenje za ta dva novinara prije tjedan dana, ali je sindikat pregovarao s ministarstvom unutarnjih poslova o tom pitanju”, kazao je.

Sindikat je pozvao na štrajk egipatskih novinara sve dok ministar ne podnese ostavku i pozvao je novine da zacrne svoje naslovnice.

“Ovo je bez presedana, nijedan predsjednik ili premijer ili ministar unutarnjih poslova nikada se nije usudio učiniti tako nešto”, istaknuo je Kamel dodajući da prema zakonu samo tužitelj može provesti pretres sindikata i to u nazočnosti predsjednika ili njegovog zamjenika.

‘Interkulturni dijalog je nužan u izgradnji novih društvenih i kulturnih odnosa’

Biserka Cvjetičanin je znanstvena savjetnica na Odjelu za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO). Diplomirala je komparativnu književnost i doktorirala iz područja afričkih studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1980. godine. Usavršavala se na specijalističkim studijima na Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociales (EHESS) u Parizu te School of Oriental and African Studies (SOAS) u Londonu.

Vodila je i sudjelovala u nizu istraživačkih programa i projekata u okviru UNESCO-a i Vijeća Europe, osobito u području kulturnih politika. 1989. godine UNESCO i Vijeće Europe imenuju je za voditeljicu Svjetske mreže za istraživanje i suradnju u području kulturnog razvoja – Culturelink, koja okuplja više od dvije tisuće članova sa svih kontinenata. Nositeljica je najvišeg francuskog odličja Légion d’honneur 2003. dodijeljenog za zasluge u promicanju međunarodne kulturne suradnje i članica Znanstvenog vijeća Regionalnog ureda UNESCO-a za znanost i kulturu u Europi, u razdoblju 2013. do 2016. godine.

U središtu njenih istraživanja su međunarodni kulturni odnosi i suradnja, kulturni razvoj i kulturne politike. Povodom objave knjige Razvojna suradnja kroz nasljeđe Pokreta nesvrstanih (u izdanju CROSOL-a), s Cvjetičanin smo razgovorale o relevantnosti Pokreta nesvrstanih danas, europskom fokusiranju na ekonomski potencijal kulture, kulturnoj politici u Hrvatskoj, afričkoj književnosti te važnosti interkulturnog dijaloga.

Nedavno je objavljena knjiga Razvojna suradnja kroz nasljeđe Pokreta nesvrstanih, u izdanju Platforme za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske (CROSOL). Autorica ste jednog od tekstova u knjizi, o ulozi Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Pokretu nesvrstanih. Možete li nam reći nešto o ulozi Instituta te važnosti razmatranja Pokreta nesvrstanih danas?

Institut za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) osnovan je 1963. kao Institut za proučavanje Afrike na inicijativu prof. dr. Petra Guberine i prof. dr. Svetozara Petrovića s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Inspirirajući se vlastitim iskustvom i izazovima boravka u Africi (prof.Guberina) i Indiji (prof. Petrović), ali i prijelomnim povijesnim zbivanjima, predložili su Senatu Sveučilišta u Zagrebu osnivanje Instituta za Afriku. Bile su to godine kada je gotovo cijeli jedan kontinent ulazio na nov način u međunarodnu komunikaciju i suradnju, oslobođen odnosa kolonizator – kolonizirani, nastojeći predstaviti vlastite vrijednosti i posebnosti, ali i postaviti pred međunarodnu zajednicu ključna pitanja razvoja i nužnosti promjene međunarodnih odnosa. Znanstvenoistraživačka djelatnost Instituta ubrzo se proširila na nesvrstane i druge zemlje u razvoju na drugim kontinentima (Latinska Amerika, arapske zemlje, Azija) te Institut 1971. mijenja ime u Institut za zemlje u razvoju i organizira niz konferencija s ciljem praktičke implementacije zaključaka skupova nesvrstanih zemalja.

Od osamdesetih godina prošlog stoljeća fenomeni globalizacije i razvojne međuovisnosti istražuju se na svim razinama, od ekonomskog razvoja do sociokulturnih promjena. Opća skupština UN-a na VI specijalnom zasjedanju 1974. usvojila je Deklaraciju o uspostavljanju Novog međunarodnog ekonomskog poretka (NMEP), a upravo je zasluga nesvrstanih zemalja i njihove snažne političke angažiranosti da su Ujedinjeni narodi, usvajanjem Deklaracije o NMEP-u, ponudili svim zemljama svijeta platformu za stvaranje novih ekonomskih i socijalno pravednijih odnosa kao dijela borbe za mir, ravnopravnu suradnju i napredak na globalnoj razini. U projekt NMEP-a bili su uključeni stručnjaci Instituta, da samo spomenem dr. Đuru Despota, dr. Maria Nobila, dr. Darka Bekića, dr. Nadu Švob-Đokić. Dozvolite mi da ovdje istaknem i studiju o kulturnim osnovama NMEP-a koju su pod pokroviteljstvom UNESCO-a zajednički realizirali suradnici Instituta za zemlje u razvoju i Afričkog instituta za kulturu sa sjedištem u Dakaru. Jedan od suradnika na toj studiji, Alpha Oumar Konaré iz Malija, postao je 2003. predsjednik Afričke unije, što praktički znači cijelog jednog kontinenta. Širenjem istraživačkih interesa na globalne teme, globalno komuniciranje i umrežavanje, Institut je 1989. godine promijenio ime u Institut za razvoj i međunarodne odnose.

Nadovezujući se na to – zašto je Pokret nesvrstanih važan i danas?

Naravno, od Prve konferencije na vrhu nesvrstanih 1961. do danas, dogodile su se velike promjene, pojavili su se mnogi novi izazovi na globalnoj razini. Međutim, uvijek treba imati na umu da su otvorenost i suradnja, kulturna raznolikost i interkulturni dijalog koje je Pokret nesvrstanih promicao i promiče kao zajedničke vrijednosti i razvojne resurse, u središtu svjetske pozornosti i ključnih pitanja koja se danas postavljaju. Već to dovoljno govori o važnosti razmatranja Pokreta nesvrstanih danas.       

Sami ste više puta istaknuli kako je Hrvatska zanemarila odnose s zemljama van Europe, posebno s afričkim zemljama s kojima je niz godina imala dobre kontakte i suradnju u kulturi. Kako je došlo do toga, zašto smo okrenuli leđa tom bogatom i bitnom nasljeđu?

Dogodile su se velike promjene, pad Berlinskog zida, proširena Europska unija, napor Hrvatske kao nove države da postane dio integrirane Europe i slijedi put sveobuhvatnih reformi tranzicijskih zemalja. Možemo doista govoriti o zaboravljenoj Africi u našoj sredini, što se ogleda, primjerice, u drastičnom padu školovanja studenata iz afričkih i drugih zemalja u razvoju u Hrvatskoj kao i u nestanku ekonomske, znanstvene, tehnološke i kulturne suradnje Hrvatske s Afrikom. A kada je riječ o nasljeđu, htjela bih samo podsjetiti da se Hrvatska može pohvaliti tradicijom dodira svojih ranih istraživača s afričkim kontinentom – braće Mirka i Steve Seljana koji su 1899. iz Karlovca krenuli u Etiopiju, Dragutina Lermana kao najmlađeg člana Stanleyeve ekspedicije u Kongu, Frana  Mažuranića kojeg je radoznali duh prije 116 godina odveo u Kamerun i Kongo – koji su ostavili vrijedne putopisne i dnevničke zapise, početke hrvatske putopisne književnosti izvaneuropskog prostora.

Pisali ste prije par godina, a i upozoravali u međuvremenu, kako je potrebno izaći iz bilateralnih okvira i jačati multilateralni princip suradnje u kojoj više zemalja bilo jedne regije, ili više regija zajedno sudjeluje u kulturnim projektima koji izražavaju njihovu raznolikost te sposobnost interkulturnog dijaloga. Događa li se takvo što unutar same Europske unije, koliko je takva vrsta suradnje zaživjela i je li ona ravnopravna?

Novi dinamični oblici transnacionalne i transkulturne mobilnosti koje su donijeli procesi globalizacije i sve novije i najnovije informacijsko-komunikacijske tehnologije, otvorili su i nove mogućnosti komunikacije i suradnje, bili su poticaj afirmiranju regionalnih kulturnih raznolikosti u međunarodnoj suradnji i interkulturnom dijalogu. Već je Vijeće Europe krajem prošlog stoljeća projektom Kultura i regije i Poveljom o transgraničnoj suradnji teritorijalnih zajednica istaklo izazove međuregionalne suradnje, kao i europski program transgranične suradnje INTERREG. Navela bih ovdje primjer međuregionalne suradnje Četiri motora za Europu koju čine Baden-Württemberg (Njemačka), Katalonija (Španjolska), Lombardija (Italija) i Rhône-Alpes (Francuska) koja predstavlja osobitost u udruživanju regija jer one međusobno ne graniče, ali je i zanimljiv primjer teškoća i napora, jer povremeno njihova suradnja “utihne”, a zatim ponovno oživi međuregionalno partnerstvo i zajedničko promišljanje uloge Četiri motora u europskoj izgradnji. 

Koliki je naglasak na ekonomskom potencijalu kulture, njenoj “realnoj ekonomskoj koristi” i kako to utječe na čitavu situaciju?

Europska se unija zalaže za jačanje mjesta kulture u europskom projektu, ali njoj kao da je u središtu ekonomski potencijal kulture i njezina realna ekonomska korist, odnosno optimalno korištenje potencijala kulturnog i kreativnog sektora za ekonomski rast. Kao što je govorio njemački pisac Günter Grass, u središtu Europe su banke i bankari, a oni nemaju pojma o tome što Europa jest – zanemaruje se doprinos kulture općerazvojnim ciljevima, smanjivanju jaza između bogatih i siromašnih, socijalnoj koheziji. Prethodno sam već naglasila da su dva velika izazova, kulturna raznolikost i interkulturni dijalog, danas u središtu svjetske pozornosti, ali uza sve napore, prije svega UN-a, odnosno UNESCO-a, Vijeća Europe i Europske unije te međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija da se kulturnu raznolikost i interkulturni dijalog razumije kao osnovni razvojni resurs, kao zajedničku vrijednost ovog našeg jedinog planeta, suočavamo se s brojnim konfliktima, sukobima, tragedijama. Kao što je tragedija izbjeglica na (surovo zaustavljenoj) balkanskoj ruti.  

U međunarodnoj razmjeni afrički kontinent sa svojim kulturnim dobrima i dalje sudjeluje jako malo, tek sa nešto više od jedan posto. Zašto je tome tako?

U knjizi Kultura u doba mreža (Hrvatska sveučilišna naklada, 2015.) ističem da se danas afrički kontinent uglavnom percipira, osobito u medijima, kao kontinent etničkih sukoba, siromaštva i gladi. Premda je daleko od impresivnih pokazatelja novoindustrijaliziranih zemalja, poput Indije ili Kine, ne smiju se zanemariti razvojni napori pa je uspon u nekim afričkim regijama veći od očekivanog rasta i počinje pridonositi transformaciji i stvaranju nove vizije afričkog kontinenta. To znači da i afričko-europski odnosi moraju oblikovati strategije koje će odgovoriti na nove društvenoekonomske izazove, od klimatskih promjena do afirmacije u međunarodnom umrežavanju i suradnji, ukratko, oblikovati novu transformacijsku agendu za razvoj. A kako će se u svemu tome pozicionirati Hrvatska posve je nejasno, jer Hrvatska nikakve strategije ni nema.

Već ste osamdesetih, u knjizi Roman i afrička zbilja, zaključili kako analiza afričkog romana u našoj sredini pokazuje strogu usmjerenost na roman engleskog i francuskog izraza, dok o afričkom romanu portugalskog izraza, ili romanu na afričkim jezicima – ne znamo gotovo ništa. Kakva je situacija danas po pitanju afričke književnosti u Hrvatskoj, što se i koliko promijenilo?

Voljela bih odgovoriti  pozitivno i reći da je afrička književnost u posljednjih tridesetak godina našla put do našeg čitatelja. Pomaka ima, upravo ste spomenuli afričku književnost portugalskog izraza pa mogu sa zadovoljstvom reći da se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u okviru portugalskog jezika i književnosti studenti mogu upoznati, primjerice, s pjesničkim djelom Agostinha Netoa i novelistom Luandinom Vieirom. Svake godine u svibnju, u povodu Dana Afrike, u Zagrebu se održava Tjedan Afrike, s predavanjima, filmovima, plesom. Studenti etnologije i antropologije Sveučilišta u Zadru organiziraju početkom lipnja ove godine prve Dane afričkih kultura. Međutim, postavila bih pitanje što naša sredina zna o jednom od najvećih afričkih pisaca, Chinua Achebeu, što zna o nobelovcu za književnost Woleu Soyinki, zašto se njegove drame ne izvode u našim kazalištima, koliko je naša sredina upoznata da je Aimé Césaire, boraveći kod profesora Guberine u Šibeniku, napisao poemu Zapis o povratku u zavičaj  inspirirajući se žalom Martinska koji ga je podsjećao na rodni Martinik te da je Cahier d’un retour au pays natal, nastao u Šibeniku, postao himnom svih Crnaca svijeta?

{slika}

Prije četiri godine pisali ste kako se u odnosu prema migrantima mjeri otvorenost društva i zaključili kako Hrvatska s nedovoljno pozornosti pristupa pitanjima ekonomskih migranata i migracijskih kretanja općenito. Kako komentirate događanja posljednjih sedam mjeseci, način na koji se Hrvatska nosila s tzv. izbjegličkom krizom, ali i trenutne dogovore između EU i Turske i ograničavanje kretanja izbjeglica i migranata?

Konkretne preporuke za akciju s naglaskom na izgradnji mira, rješavanju sukoba i sprečavanju krize dao je Europski parlament prihvaćajući u siječnju 2016. Izvješće o ulozi interkulturnog dijaloga, kulturne raznolikosti i obrazovanja u promicanju fundamentalnih vrijednosti Europske unije (Rapporteur: Julie Ward). Djelovati u pravcu interkulturnog dijaloga nikada nije dovoljno. To je stalni, esencijalni proces u svijetu koji treba njegovati otvorenost, boriti se protiv ksenofobičnih reakcija – kao što su “sigurnosna” zatvaranja granica rastezanjem žilet žice i drugi sramnipotezi – koje iskazuju neke europske vlade u pogledu najvećih migracija i izbjegličkih kriza od Drugog svjetskog rata. Hrvatska se maksimalno angažirala u organizaciji i potpori izbjeglicama na balkanskoj ruti, nije podigla žičane ograde, volonteri su bili neprocjenjiva pomoć, (bivši) hrvatski ministar unutarnjih poslova neumorno je obilazio izbjeglice, razgovarao s njima, tražio solucije. Trenutni dogovori između EU i Turske nisu rješenje, otežavaju položaj izbjeglica i izazivaju nove ljudske tragedije. Da se vratim na Izvješće Europskog parlamenta, u njemu se navodi da “migranti donose nove ideje, znanja, vještine, kulturne prakse koje obogaćuju socijalno tkivo zajednica kojih postaju dio te da su migracije dio europskog kulturnog nasljeđa” (Explanatory  Statement). Za takav se stav treba uvijek boriti.   

Peter Duelund je u svojoj studiji Utjecaj novog nacionalizma i politike identiteta na kreiranje kulturne politike u Europi i šire 2011. godine ustvrdio kako  je malo europskih zemalja usmjerilo svoje strategije kulturnog identiteta prema otvorenijem i modernijem razumijevanju “mnogostrukih identiteta”, dok je mnogo istaknutije davanje prioriteta revitalizaciji nacionalne dimenzije kulturnih politika mnogih nacionalnih i regionalnih vlada u Europi. Možemo li to povezati s trenutnom situacijom u Hrvatskoj,  radi li se i ovdje o sličnim nastojanjima?

Danski stručnjak za kulturne politike Peter Duelund ne bavi se faktorima koji su doveli do izbijanja nacionalizma, njega prije svega zanima kako se taj proces sve više reflektira na kreiranje nacionalnih, ali i regionalnih kulturnih politika i upozorava da ponovno oživljeni nacionalizam u kreiranju kulturne politike zahtijeva punu pozornost, istraživanje, rasprave. Primjeri koje prezentira Duelund pokazuju kako novi nacionalizam i politika revitalizacije kolektivnog identiteta prodiru u kreiranje kulturne politike, u Francuskoj, Njemačkoj, Danskoj, Nizozemskoj, Jugoistočnoj Europi. Trendovi retradicionalizacije hrvatskog društva, opće povećanje religioznosti, uspon nacionalizma, netolerantan odnos prema manjinama, razlog su da se, zajedno s Duelundom, možemo upitati do koje mjere ove tendencije izravno proturječe viziji Europe u kojoj je pojedinac u središtu multikulturnog društva, takvog društva koje poštuje ne samo fundamentalna prava i slobode, nego i kulturni i društveni identitet pojedinca?

Važ život obilježen je radom na promicanju raznolikosti i interkulturnog dijaloga. Što nam valja činiti kako bi se što više i bolje napravilo po tom pitanju, kako bi razvijali društvo u tom smjeru?

Za to nam je neophodno obrazovanje – obrazovanje za mir, za toleranciju, za solidarnost, obrazovanje o kulturnoj raznolikosti, o interkulturnom dijalogu. Stoga bi se na svim obrazovnim stupnjevima, u svakom razredu, na svakoj klupi, trebala naći Bijela knjiga Vijeća Europe o interkulturnom dijalogu (White Paper on Intercultural Dialogue: Living Together As Equals in Dignity), koje je Hrvatska jedna od zemalja – potpisnica i koja je prevedena i na hrvatski. U Bijeloj knjizi se ističe da je interkulturni dijalog nužan proces u izgradnji novih društvenih i kulturnih odnosa i  njezine su preporuke za našu sredinu od krucijalne važnosti.