Zelena akcija poručuje Vladi: Trajno odustanite od Plomina C i bušenja Jadrana

U povodu Dana planeta Zemlje 22. travnja i potpisivanja globalnog klimatskog sporazuma u New Yorku, u četvrtak je 15 aktivista/kinja Zelene akcije prosvjedom pred Banskim dvorima od Vlade zatražilo da u skladu s tim sporazumom trajno odustane od štetnih projekata baziranih na fosilnim gorivima, poput termoelektrane Plomin C i eksploatacije nafte na Jadranu.  

Aktivisti/nje su ispred Banskih dvora istaknuli veliki transparent na kojemu je pisalo “Građani traže kraj fosilne ere”. Istaknuli su i fotografije te rekvizite (naftna bušotina, vreće s ugljenom) s prijašnjih prosvjeda “zelenih aktivista” i građana, primjerice protiv Plomina C, bušenja Jadrana i drugih.   

“Došli smo ovdje poručiti kako je u svjetlu potpisivanja globalnog klimatskog sporazuma vrijeme da se od ovih projekata trajno odustane i da je potrebno konačno krenuti u niskougljični razvoj”, istaknuo je predsjednik Zelene akcije Bernard Ivčić. Dodao je kako se upravo izrađuje niskougljična i energetska strategija, nužnim ocijenivši da se ti dokumenti nikako ne temelje na fosilnim energentima, nego na energetskoj učinkovitosti i obnovljivim izvorima energije. 

Ivčić je rekao kako će u petak, 22. travnja, na Dan planeta Zemlje u New Yorku više od 130 zemalja svijeta potpisati globalni klimatski sporazum koji je usvojen na UN-ovoj konferenciji u Parizu prošle godine, kojega će u ime Hrvatske potpisati predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović.

Potrebno je konačno odustajanje od štetnih projekata

“Pozdravljamo sudjelovanje Hrvatske na simboličnom potpisivanju klimatskog sporazuma u New Yorku, ali na nacionalnoj razini potrebne su konkretne mjere napuštanja projekata temeljenih na fosilnim gorivima koji uzrokuju porast stakleničkih plinova. Moratorij na istraživanje i eksploataciju ugljikovodika na Jadranu, koji se nalazi u službenim smjernicama rada Vlade, kao i privremeni moratorij na Plomin C, pozitivan su korak, ali potrebno je i konačno odustajanje od tih štetnih projekata”, poručio je Ivčić.

Pozvao je Vladu da što prije ratificira klimatski sporazum. “Iako bi klimatski sporazum trebao biti ambiciozniji, bitno je da ga sve države što prije potpišu i ratificiraju, kako bi se smanjile posljedice klimatskih promjena i krenulo prema razvoju niskougljičnog društva, što hrvatske građanke i građani već dugo zahtijevaju”, istaknuo je Ivčić. Podsjetio je kako je, primjerice, na referendumu o izgradnji Plomina C u ožujku prošle godine 94 posto građana Labinštine glasalo protiv izgradnje te termoelektrane. Iste godine na referendumu u Pločama više od 90 posto građana izjasnilo se protiv gradnje termoelektrane na ugljen u svom gradu. Ivčić je istaknuo i kako se prema istraživanjima javnog mnijenja oko 60 posto građana Dalmacije protivi bušenju Jadrana zbog nafte što je, kako je kazao, bio jedan od glavnih razloga odustajanja naftnih kompanija.

Građani čitavo desetljeće zahtijevaju kraj fosilne ere 

Luka Tomac iz Zelene akcije istaknuo je kako su se ispred Banskih dvora okupili kako bi poručili Vladi da građani/ke već čitavo desetljeće zahtijevaju kraj fosilne ere. Zelena akcija pozdravlja odluku Hrvatske o potpisivanju globalnog klimatskog sporazuma u New Yorku, ali smatraju da je Vladi potrebna “veća ambicija kod kuće”.

 “Veća ambicija kod kuće znači ne ulaganje u štetne fosilne projekte poput Plomina C ili bušenja Jadrana zbog nafte. Isto tako se nadamo da predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović nakon što potpiše klimatski sporazum u New Yorku, neće odraditi turu lobiranja naftnih kompanija po SAD-u, jer to bi bilo upravo suprotno od onog što mi ovdje zahtjevamo”, rekao je Tomac.

‘Nisam mislila da će gostovanje Grudena podići toliku buru’

“Homoseksualnost je bolest koju treba liječiti i spriječiti”, rekao je Vladimir Gruden na okruglom stolu u organizaciji Hrvatske biskupske konferencije, a nešto kasnije  2002. izjavio je i sljedeće: “Homoseksualnost ne treba pustiti s lanca, nego spriječiti njenu legalizaciju”.  Iskorak i Kontra tada su ga tužili Hrvatskoj liječničkoj komori koja se od njegovih izjava ogradila, kako je pisao Nacional, a Gruden je potom, misleći da se opravdava izjavio: “Ako roditelji nemaju skladan brak i definirane ličnosti u smislu jasnog spolnog identiteta, te ako imaju bilo kakvih problema sa sobom, dijete bježi od heteroseksualnog odnosa za koji vidi da ne funkcionira i ide u homoseksualnost”.

Nakon svih homofobnih, seksističkih i inih izjava Vladimir Gruden iz nekoga razloga još uvijek za mnoge predstavlja autoritet. Često ga se i dalje tako naziva cijenjenim i uglednim psihijatrom, ali i traži komentare na društveno – politička događanja ili poziva na sudjelovanje na predavanjima. To samo po sebi i nije pretjerano velika novost koliko god za različite struke bilo sramotno, ali i pokazivalo u kojoj mjeri seksizam i homofobija u našem društvu naprosto prolaze neprimjećeno. No, kada kao predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova jedne županije na tematsku sjednicu pozovete Vladimira Grudena, sasvim je sigurno prijeđena granica očekivane nezainteresiranosti i apatije.

Ništa od toga nije spiječilo Ivanu Pirin, predsjednicu Povjerenstva za ravnopravnost spolova, da Vladimira Grudena pozove na tematsku sjednicu i to onu na Dan ravnopravnosti. Uostalom, ovih dana kad djeca u jednoj školi slušaju predavanja Marka Perkovića Thompsona koji im pušta pjesme koje započinju ustaškim pozdravom, dok se u drugoj na satu vjeronauka pušta film ‘Jasenovac – istina’ Jakova Sedlara prepun falsifikata, neistina i propagiranja filoustaštva, zašto onda ne bi i Gruden, nakon svega, mogao propovijedati o ravnopravnosti spolova?

Kako bismo dobile odgovor na to pitanje, kontaktirale smo Ivanu Pirin koja je već na početku razgovora rekla da “pretpostavlja već o čemu je riječ”.

Najprije nas je zanimalo je li ona kao predsjednica povjerenstva osobno pozvala Vladimira Grudena na tematsku sjednicu održanu u utorak, 19. travnja.

“Vidim da je to podiglo prašinu, međutim, moram priznati da sam prva bila skeptična, ali gospodin je jučer o ravnopravnosti zaista imao odlično predavanje, nije imao nijedan sporan…onako…u svom stilu, kako je znao imati ispade ili nešto slično”, rekla nam je Pirin.

Dodala je i kako “gospodin Gruden” u Bjelovaru već 16 godina ima svoje radionice na kojima ima veliku publiku, ali da “ona nikad nije bila na njima”. Također, dodaje kako su “dvije članice Povjerenstva” tražile njegovo sudjelovanje na tematskoj sjednici. Na pitanje koje članice, Pirin nije željela odgovoriti.

“Mi smo njega, kao Povjerenstvo, direktno zvali, ali imali smo i nekoliko upita za tim da ga pozovemo. Zvali smo ga i sve dogovorili s njegovom mentoricom za Bjelovar, Vesnom Varvir. Preko nje smo stupili u kontakt”, kaže nam Ivana Pirin.

Pojasnila nam i kako je preuzela Povjerenstvo za ravnopravnost spolova županije prije tri godine, a da je tada “već bilo nekoliko upita da se pozove profesor”, ali nije bilo neke prilike. No, eto, do prilike je došlo, a s prijedlogom su se složili svi uključujući i župana Damira Bajsa.

A da se Damir Bajs složio sa prijedlogom vidljivo je i po izvještaju objavljenom na stranicama Županije gdje se navodi kako je Bajs rekao:

“Danas imamo predavanje vezano uz Dan ravnopravnosti i po prvi puta to obilježavamo. Drago mi je da je prof. Gruden došao u našu županiju i da će kao specijalista kroz svakodnevni život govoriti o ravnopravnosti.”

 {slika}

S izjavama o silovanju u braku predsjednica Povjerenstva bila je ranije upoznata, svejedno je pozvan

Zanimalo nas je i što predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova misli o prijašnjim izjavama Vladimira Grudena.

“Pojam silovanje u braku mi je oduvijek bila čudna definicija jer se pretpostavlja da međusobne zajedničke radnje sadrže i seksualni odnos. Neslaganje se mora riješiti i dati neke stvari do znanja, no ima i brakova bez spolnog odnosa kad su primjerice invalidnost ili impotencija u pitanju. Po američkom modelu, silovanje počinje nakon ženinog ‘ne’ i dalje se ne smije inzistirati, ali ako se preselimo kod nas na Balkan, sam čin osvajanja je dio onog ‘hoćeš-neću’ odnosno ako bi muškarac odmah odustao na ženinom prvom ‘ne'”, on nije muškarac, izjavio je Vladimir Gruden u travnju 2013. godine, a u razgovoru je ova izjava pročitana Ivani Pirin.

Rekla nam je kako je upoznata s tom izjavom i te da je čitala taj članak.

“Ja nemam dobro mišljenje o tome, naravno da to ne podržavam. Moram priznati da profesor jučer ni u jednom trenutku nije… Predavanje je bilo u redu, razumijete. Ne mogu sada radi jedne izjave čovjeku ne dati priliku”, rekla nam je Pirin.

Na naš komentar kako sigurno nije riječ o jednoj izjavi zbog koje mu se daje prilika, pročitale smo i sljedeću:

“Zlostavljanje u obitelji svojevrstan je sado-mazo odnos između djeteta i roditelja koji dijete ponekad priželjkuje”, rekao je Gruden u skupu stručnjaka školske medicine, kako je zabilježio Nacional.

Pirin je najprije rekla kako za tu izjavu nije čula, ali naglasila kako “za to pitanje nije ekspert da bi to mogla sa psihološke, znanstvene strane” komentirati.

Pokušale smo pitati znači li to da ostavlja prostora za to da je s takvom izjavom Gruden možda u pravu, Pirin samo odgovara: “Naravno da ga ne podržavam, ne, ne.”

Potom smo predsjednici Povjerenstva za ravnopravnost spolova pročitale i izjavu sa samog početka teksta u kojoj Gruden kaže da je “homoseksualnost bolest i da je treba spriječiti i liječiti” te je pitale što misli o tome.

“Ništa ne mislim o tome”, rekla je Ivana Pirin. “Kako mislite ništa ne mislite o tome?”, pitale smo. “Hoćete vi da vam ja dam broj i pokušam vas spojiti s pročelnicom koja isto podržava to [gostovanje Grudena op.a] i, eto, psihologinja je?”, rekla nam je Pirin.

Nakon inzistiranja da nam odgovori na pitanje što misli o izjavi da je homoseksualnost bolest, Pirin je teškom mukom izustila: “Iskreno, ne podržavam to.” Na ponovljeno pitanje što točno ne podržava Grudena ili homoseksualnost, Pirin nam je odgovorila da “ne podržava takvu izjavu” i da ne misli “da je to bolest”. Ovdje napominjemo kako nam se na nekoliko poziva pročelnica na koju se poziva Ivana Pirin na nekoliko telefonskih poziva nije javljala.

Predavanjem na tematskoj sjednici predsjednica Povjerenstva čas je zadovoljna, a onda ipak nije

Ponovno nam je naglasila da se s izjavama “profesora”, a koje su bile “ekstremne” ne slaže, ali da je pretpostavila da će njegovo “gostovanje izazvati buru”, no ovoliko veliku ne.

“Ugodno sam iznenađena s time što je predavanje koje je profesor održao stvarno bilo pozitivno, nije bilo takvih izjava”, rekla je Pirin.

Prešli smo stoga na izjave koje je Gruden održao na spornom gostovanju na tematskoj sjednici povjerenstva. Nakon što je rekao kako su muškarac i žena jednakovrijedni i jednakopravni, ali ne i jednaki nastavio je sa svojim izgladanjem ovako, a sve je zabilježio jedan bjelovarski portal:

 

“Rješenje je, ponavljam, u radu na sebi. Zašto smo izgubili raj? Zato jer je Adam popustio! I od tog vremena sve žene testiraju muškarce, a da se muškarac znao postaviti pravilno prema ženi, mi bi se vratili u raj. A još se nismo vratili u raj. Više se boji muškarac žene, nego žena muškarca. Samo to ne priznajemo”, riječi su kojima je Gruden završio svoje izlaganje, a mi smo ih pročitale Ivani Pirin.

Najprije nam je gospođa Pirin pojasnila kako je sve to izrečeno u jednom “kontekstu”, pružajući nam primjer “nekog portala” koji je izvadio njegove riječi iz spomenutog “konteksta” kada je on govorio o tome da je ključ “rad na sebi”, implicirajući da i mi vadimo njegove izjave iz konteksta.

Na direktno pitanje je li pojašnjavanju diskriminacije i rodne ravnopravnosti na primjeru biblijskog Adama i imenom nespomenute Eve primjereno tematskoj sjednici Povjerenstva za ravnopravnost spolova koja se održava na Dan ravnopravnosti, Pirin nam je odgovorila ovako:

“To je moguće da je taj dio malo neprimjeren. Jedna izjava više onako u šali nego što je direktno postavljena”.

S obzirom na to da je tu izjavu vidjela kao šalu, vratile smo se na sam početak predavanja koje je održao Gruden.

“Bože sačuvaj da smo jednaki. Treba naglasiti da se razlikujemo, osim očigledno po spolu, tu dolazi do izražaja društvena pripadnost i način na koji je društvo prihvatilo naše razlike. Kažu da svega 20 posto se razlikujemo po intelektualnim i emocionalnim specifičnostima. Znači, postoji nešto pretežno muški i nešto pretežno ženski. Pitanje je kako je kroz povijest došlo do diskriminacije? I jedni i drugi su prihvatili. Nisu krivi ni muškarci ni žene. Nego su krivi obadvoje”, rekao je Gruden, a mi smo izjavu pročitale predsjednici Povjerenstva za ravnopravnost spolova.

Najprije nam je Pirin rekla kako “nema mišljenje o tome”, a ako želimo “stručno mišljenje”  da nam je već rekla kome da se obratimo. Suočena s time da je ona predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova, a da konkretna izjava i pitanje itekako spadaju u područje njezina rada i dužnosti te da nas iz tog razloga zanima njezin komentar na spomenute izjave Pirin se ipak odlučila dati odgovor.

“Za diskriminaciju koju doživljavaju žene po meni nisu krivi obadvoje, ali diskriminaciju doživljavaju i muškarci, ako ćemo realno gledati. Ne možemo gledati samo jednu stranu, zar ne?”, pita nas Pirin.

Složile smo se, naravno, da diskriminaciju doživljavaju i muškarci, no pitale smo može li reći da postoji jednaka razina diskriminacije i nije li diskriminacija žena sustavan problem. S tom se konstatacijom Pirin složila, ali istaknula da “isto tako ne možemo zaboraviti ni na ovaj drugi dio diskriminacije”.

Na samom kraju Pirin nam je ponovila kako poziv Vladimiru Grudenu nije bila samo njezina ideja.

“Nije bilo samo na moju inicijativu, nije mi palo napamet da će izazvati ovakvu buru. Ja sam se o tom dijelu savjetovala i s pročelnicom koja je bila prva predsjednica Povjerenstva i koja je Povjerenstvo osnovala. Nije bila moja ideja, nego sam se savjetovala, a sa svih je strana bilo pozitivno prihvaćeno”, zaključila je Pirin.

 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Novi život partizanskih pjesama i društvena angažiranost

Odsjek za muzikologiju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu poziva vas na predavanje i/kao predstavljanje knjige “Glasba, politika, afekt: novo življenje partizanskih pesmi v Sloveniji” etnomuzikologinje dr. sc. Ane Hofman u utorak, 26. travnja, u 18 sati u prostorima Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. 

Dr. sc. Ana Hofman etnomuzikologinja je zaposlena na Institutu za kulturalne i studije sjećanja ZRC SAZU u Ljubljani, te predavačica Poslijediplomske škole ZRC SAZU i Fakulteta za humanistiku Sveučilišta u Novoj Gorici. Njezini znanstveni interesi obuhvaćaju područje glazbe i rodnih politika, glazbi socijalizma i postsocijalizma, glazbe i kulturnog sjećanja te etnomuzikoloških praksi u neoliberalizmu. Kao gostujuća istraživačica djelovala je pri Sveučilištu u Chicagu, Institutu za socijalnu antropologiju Max Planck u Halleu, Sveučilištu u Grazu te Federalnom sveučilištu u Rio de Janeiru.

U bogatoj bibliografiji Ane Hofman izdvaja se studija “Staging Socialist Femininity: Gender Politics and Folklore Performance” koja se bavi rodnim politikama i glazbenim praksama “kasnog socijalizma” u jugoistočnoj Srbiji. Godine 2015. objavila je knjigu “Glasba, politika, afekt: novo življenje partizanskih pesmi v Sloveniji” posvećenu pitanju afektivnih politika glazbe u neoliberalizmu, koju u Zagrebu predstavlja ovim predavanjem nazvanim “Svi u glas: novi život partizanskih pjesama i društvena angažiranost”

Edukacija djevojčica o rodnoj ravnopravnosti smanjuje broj dječjih brakova

Novi zaključci ukazuju na načine koji mogu doprinijeti smanjenju brojnosti maloljetničkih brakova.

Istraživanje provedeno od strane Vijeća populacije u Bangladešu, pod nazivom projekt BALIKA, pokazalo je da pružanje obrazovne potpore, poučavanje o rodnoj ravnopravnosti te poticanje samostalnog odlučivanja kod djevojaka smanjuje vjerojatnost sklapanja maloljetničkih brakova za trećinu.

“Bilo je bitno potaknuti djevojke da kažu što žele”, rekla je Amin. “Ono što je učinilo razliku jest poticanje svijesti o tome da djevojke imaju svoju vrijednost, da mogu biti više od sredstva za reprodukciju i domaćice. “

Bangladeš ima jednu od najviših stopa maloljetničkih brakova u svijetu. Dvije od tri djevojke, prema UNICEF-ovim podacima, udaju se u dobi mlađoj od 18 godina.

Udaja prije osamnaeste negativno utječe na zdravlje te životna postignuća maloljetnih nevjesta. Manje je vjerojatno da će te mlade žene nastaviti školovanje, a vjerojatnije je da će postati žrtve nasilja u obitelji.

Iako je zakonska dobna granica za sklapanje braka u Bangladešu 18 godina, praksa maloljetničkih brakova i dalje je raširena, posebno u ruralnim sredinama.

“Da bi se riješio problem brakova koje sklapaju djeca, za što su svi zainteresirani, nije dovoljno samo donositi zakone i provoditi sankcije”, rekla je Sajeda Amin, viša stručna suradnica Vijeća za stanovništvo, The Huffington Posta. “Potrebno je ukloniti uzrok sklapanja takvih brakova u Bangladešu, riješiti se percepcije o ženi kao stvari koja nema nikakvu vrijednost.”

Korištena su tri različita vida pomoći kako bi se zaključilo koji je najučinkovitiji u otklanjanju brakova kod mladih djevojaka. Prvi je bio obrazovanje; drugi je usvajanje životnih vrijednosti, uključujući obuku o rodnoj ravnopravnosti i donošenju odluka; a posljednji je osposobljavanje za obavljanje različitih poslova. Potonji su korišteni da bi se podigao status djevojčica u društvu i kako bi im se pružili alati potrebni za postizanje uspjeha u životu. 

Otkriveno je ohrabrujuće:

  • Kod djevojaka koje su primile obrazovnu podršku u području matematike i engleskog jezika, računarstva ili pak one koje su dobile financijske obuke, izgledi da uđu u brak kao djeca smanjili su se za 31 posto;

  • Djevojke kojima su usađivane životne vrijednosi te podizana svijest o rodnoj ravnopravnosti, kritičkom razmišljanju i donošenju odluka, također su za 31 posto manje željele ulaziti u brakove prije punoljetnosti;

  • One koje su ospobljene za rad na računalima, poduzetništvo, servisiranje mobilnih telefona, fotografiranje ili su usvojile osnove prve pomoći, pokazale su 23 posto manji interes za sklapanje maloljetničkih brakova.

“Naučila sam da mogu reći ‘ne’ na prijedlog za brak”, rekla je sudionica istraživanja. “Ako dođe do prosidbe, a premlada sam za udaju, mogu izraziti svoje mišljenje te u isto uvjeriti roditelje.”

U istraživanju je sudjelovalo 9.000 djevojaka u 72 zajednice. Za vrijeme trajanja studije, djevojke su se u svakoj zajednici okupljale jednom tjedno na sigurnom u lokalnoj školi kako bi dobivale predviđene vidove potpore.

Utjecaj ovog istraživanja nadilazi samo smanjenje postotka “dječjih” brakova: sudionice su pokazivale veću želju da nastave školovanje,steknu  matematičke vještine te zarade prihode.

Oko 40 milijuna djevojčica širom svijeta ući će u maloljetničke brakove do 2020. godine. Cilj je pronaći način da se taj broj smanji te da se stanje poboljša, u Bangladešu i drugdje.

Studija donosi neke preporuke: programi bi trebali biti konstruirani da ciljano proučavaju i smanjuju utjecaj čimbenika koji potiču sklapanje maloljetničkih brakova u svakoj zemlji; s intervencijama treba početi što prije; trebali bi se otvarati centri za djevojke, gdje će se one osjećati sigurno, gdje će se  okupljati i unaprijeđivati njihovo samopouzdanje.

“To je suradnja sa zajednicom. Nismo to mi protiv njih: s njima treba raditi, a ne nametati ono što mi mislimo da je ispravno “, rekla je Amin. “Stvar je mijenjanja normi, tako da svatko postane svjestan onoga što je ispravno.”

Prevela i prilagodila Lea Jagar

Udruženje Kurs: Prekarni rad u kulturi danas je dominantan i najzastupljeniji

U Beogradu od 2010. godine djeluje kulturno i aktivističko Udruženje KURS. Primarno se bave problemima kulturnih radnika i radnica, studenata i studentica te fleksibilizacijom radnih odnosa. O društvenom angažmanu kolektiva, tehnikama koje koriste u svom radu, reakcijama njihove okoline te o položaju radnika i radnica u Srbiji (ali i šire) popričale smo s Mirjanom Radovanović i Milošem Miletićem.   

Temelj vašeg rada je želja da kroz umjetnost upućujete na društvene probleme i iskazujete kritiku društvu. Kako ste došli na ideju da umjetnost bude primarno društveno angažirana?  

Nije postojala neka jasna ideja ili odluka da naš rad bude primarno angažovan, već su društvene okolnosti one koje su definisale pravac našeg delovanja. Umetnost i kulturu ne treba posmatrati odvojeno od konteksta u kome nastaju, one su sastavni deo svakodnevnice i u tom smislu veće je pitanje da li postoji umetnost koja nije angažovana. Ali ono što se često previdi su drugačiji ciljevi i pozicije iz kojih se umetnički i/ili kulturni sadržaj kreira i prezentuje, kome se obraća i koju publiku želi da privuče. Mi svoju praksu vidimo kao sredstvo za preispitivanje društva i sopstvenog položaja u njemu. Socijalna nejednakost, privatizacija, prekarizacija, istorijski revizionizam su samo neki od problema trenutnog oblika kapitalizma i teško da možemo da zatvorimo oči i da se pretvaramo da mi nismo ugroženi. Naša angažovanost je odraz trenutka u kome živimo a koji ne možemo da negiramo, ali možemo da pokušavamo da u njega intervenišemo.

U svom radu koristite različite tehnike. Ipak, vaši možda i najznačajniji radovi su murali. Zašto ste odlučili nezadovoljstvo prikazivati putem murala i kako nastaju vaši radovi?

{slika}

Nemamo utisak da naši murali prikazuju nezadovoljstvo. U njihovoj osnovi jeste neka vrsta poziva na promišljanje, ali to ne znači nužno nezadovoljstvo, već želju za izgradnjom pravednijeg društva. Krećemo od ideje da murali treba da imaju određeni emancipatorski potencijal. Obzirom na to da su uvek pozicionirani u nekom javnom prostoru oni se obraćaju svima, pa tako i naš rad vidimo više kao intervenciju u dominantini politički diskurs. To se vidi na primeru murala “20. Oktobar” koji je oslikan povodom obeležavanja sedamdesetogodišnjice oslobođenja Beograda. U momentu kada je istorijski revizionizam kod nas, slobodno možemo reći na vrhuncu, ovaj mural prikazuje neke od činjenica koje se tiču operacije oslobođenja grada, a koje remete ili pokušavaju da remete aktualni revizionistički narativ. Citat koji smo odabrali govori o dobrovoljnom i aktivnom učestvovanju građana/ki u borbama za oslobođenje, a iznad je crtež po fotografiji snimljenoj 21. oktobra 1944. na kojoj građani/ke proslavljaju pobedu. Isticanje ovakvog narativa je potpuno suprotno revizionističkoj priči po kojoj je oslobođenje Beograda bila zapravo njegova druga okupacija u kojoj je stradao veći deo intelektualaca grada, a stanovništvo je od tada živelo u strahu od “komunističkog terora”.

Pokušavamo da reaktualizacijom događaja iz prošlosti mislimo nove načine delovanja. Zato se naš rad uglavnom bazira na prethodnom istraživanju i korišćenju arhivske građe. Ukoliko bismo samo prikazivali nezadovoljstvo, lamentirali bismo nad problemima bez promišljanja kako se sa njima izboriti.

Jedan od vaših murala je i “Borba, znanje, jednakost” čiji je cilj ukazati na loš položaj mladih danas i nužnost njihovog aktivnog uključenja u političko djelovanje. Možete li nam reći više o tom radu?

{slika}

2013. godine smo dobili poziv da u okviru konferencije “Nedelja razgovora o perspektivama za Balkan” i izložbe “It’s the Political Economy, Stupid” koju je organizovala Rosa Luxemburg Stiftung uradimo mural posvećen nekom vidu političke ili socijalne borbe. Kako je izrada murala birokratski jako komplikovani proces, sve neophodne dozvole smo dobili tek početkom 2014. godine. Pitanje dostupnosti obrazovanja, posebno fakultetskog u kome je utjecaj privatnog kapitala najizraženiji, posebno je aktuelno nakon reformi koje su uvedene po Bolonjskoj deklaraciji. Od 2006. protesti na fakultetima se organizuju svake godine. Sve teži uslovi studiranja, posebno materijalni položaj studentkinja i studenata, kao i sama lokacija murala (Gospodar Jevremova ulica) blizu Studentskog trga i Akademskog platoa, uticali su na odluku da mural posvetimo studentskim borbama. Mural je predstavljen 4. aprila 2014. povodom Dana studenata Beogradskog univerziteta (obeležava se u sećanje na proteste iz aprila 1936. kada je ubijen student Žarko Marinović, član Komunističke partije). Pri izradi skice koristili smo arhivsku građu vezanu za omladinske pokrete, pa je tako centralna kompozicija osmišljena po uzoru na naslovnu stranu lista “Mladi radnik” iz 1923 godine. Na muralu dominiraju dve figure (ženska i muška) koje koračaju napred i nose zastave. U centralnom delu nalazi se pesma Branka Miljkovića “Poeziju će svi pisati” iz ciklusa “Kritika poezije”. Na vrhu se nalaze dve laste koje nose lente sa porukom “Borba, znanje, jednakost”. Naša ideja je bila da, pre svega, mural podseti na studentske borbe 30-ih godina XX veka, ali on jasno referiše i na aktuelni trenutak. Na kraju ovaj mural treba da podstakne mlade da se bore za svoja prava, društvenu i socijalnu jednakost.

Kako vaše sugrađanke i sugrađani reagiraju na murale?            

Reakcije su dosta različite. Generalno, većina prihvata ovakve intervencije kao unošenje neke dinamike u javni prostor. Neposredno smo dobijali komentare kako ljudi imaju utisak da su naši murali odavno na tim mestima. Malo je teže doći do mišljenja o samom sadržaju i poruci murala. Dok smo slikali mural “Borba, znanje, jednakost” često su nas pitali da li crvenim zastavama želimo da vratimo komunizam, aludirajući na period SFRJ. Dešava se da prolaznici u našim muralima vide narativ prethodne države, uz komentare da smo previše mladi da bi bili svesni kako je taj sistem bio represivan. Iz tih razgovora možemo videti koliko je socijalizam stigmatizovan. Ljudi najčešće sam termin socijalizam i period SFRJ povezuju sa nečim negativnim, toliko da zaboravljaju na prava koja su uživali a koja danas ubrzano nestaju. Ta negativna konotacija je proizvod decenijskog, sveprisutnog revizionizma koji želi da izjednači fašizam i komunizam, a sve u cilju restauracije kapitalizma i privatizacije. Preispitivanjem prošlosti, bez namere da budemo nostalgični, ispitujemo mogućnosti kako da se za ta izgubljena prava borimo danas, sredstvima kojima možemo.

I u našoj ste zemlji oslikali mural “Tvornice radnicima” u tvornici ITAS – Prvomajska u Ivancu. Kako je došlo do te suradnje i zašto ste se odlučili oslikati baš tu tvornicu?

{slika}

Kada su nas kustoskinje BLOK-a pozvale da uradimo mural u okviru 13. Urban festivala razvila se zajednička ideja da mural bude deo neke aktuelne borbe. Kao i kod prethodnih murala, želeli smo da rad ne bude estetizacija događaja ili prostora, već da ima didaktičku funkciju. Ivana Hanaček i Ana Kutleša (kustioskinje Blok-a) su predložile posetu fabrici ITAS-Prvomajska kao mogućem mestu intervencije, u kome se odvija radnička borba koja je aktuelna i značajna za čitav prostor bivše Jugoslavije. Trenutno u ITAS-u radi oko 40% mladih ljudi koji još nemaju ista osećanja prema fabrici kao radnici/e sa preko trideset godina radnog staža. Dosta kompleksna situacija na samom terenu je dovela do verovatno ključnog pitanja za nas: kome se mural obraća i kome je namenjen? Iz ovog proizilazi odluka da se mural oslika na unutrašnjem zidu fabričke hale. Smatrali smo da je u ovom trenutku potrebno da se mural obraća radnicima/ama i da ih motiviše da istraju u svojoj borbi.

U sklopu kampanje Asocijacije Nezavisna kulturna scena Srbije “Kultura u protestu” napravili ste zidne novine. Prvi ste broj posvetili prekarnom radu. Kakav je položaju kulturnih radnika i radnica danas? Koliko je prekarni rad zastupljen u vašoj zemlji?     

“Zidne novine” su pokrenute kao likovno-informativno glasilo KURS-a, a prva dva broja su producirana u okviru kampanje NKSS-a i bavila su se položajem radnika u kulturi. Nakon toga je objavljeno još osam brojeva, kroz različite saradnje, programe i projekte.

Prekarni rad u kulturi je danas dominantan i najzastupljeniji. Najveći broj kulturnih radnika/ica i umetnika/ica je u teškoj materijalnoj situaciji, bez obzira na to da li su deo tzv. nezavisne scene ili zaposleni u nekoj od institucija. Ono što je karakteristično je da ipak većina “kulturnjaka” sebe zapravo ne doživljava kao radnike/ice. Dugo prisutan narativ o blagodetima freelancinga i klasi kreativaca kao izdvojenoj društvenoj kategoriji doveo je do toga da danas kolege/ice ne uviđaju svoju lošu poziciju. Ako je uviđaju, ne vide je kao sastavni deo širih društvenih problema, prouzrokovanih pre svega kapitalističkim odnosima, već svoj problem ističu kao jedinstven i privilegovan, ili kao problem koji se mora rešiti zarad opšteg dobra. U isto vreme umetnici/e i radnici/e u kulturi će retko pružiti podršku drugim inicijativama i borbama, ali uglavnom očekuju razumevanje i solidarnost od stanovništva za svoje partikularne zahteve. Karakteristično je da se samoeksploatacija često uzima kao nešto pozitivno, kao rad za nekakve više ciljeve.

Mi odnedavno pokušavamo sa nekoliko koleginica i kolega da preispitujemo trenutne radne uslove i da mislimo moguće nove načine rada i delovanja. Čini nam se da je veliki potencijal leži u udruživanju i insistiranju na kolektivnom radu, suprotno dominantnom individualizmu. Zagovaranje tržišta, kao magičnog podijuma gde svi imamo jednake šanse, proizvodi situaciju u kojoj je svaki kolega potencijalna konkurencija. Pod izgovorom “ako neću ja, naćiće nekog ko hoće” kulturni radnici svesno srozavaju uslove u kojima rade, a na kraju i visinu novčane nadoknade za angažovanje.

Svoje ste radove prikazali i u Mariboru, sudjelovali ste na Urban Festivalu u Hrvatskoj,  bili ste partneri  na projektu Artyčok.tv sa šest umjetničkih organizacija iz centralne i istočne Europe. Koji su vam planovi za budućnost te koje biste teme još voljeli istražiti?  

Ove godine smo se posvetili istraživanju uloge kulturnih radnika u Narodno oslobodilačkom pokretu na teritoriji bivše Jugoslavije. Istraživanje je donekle započeto radom “Lekcije o odbrani” koji smo izveli u Ljubljani 2013. godine. Ovu fazu realizujemo u saradnji sa Mirjanom Dragosavljević, samostalnom kustoskinjom i istoričarkom umetnosti. Kroz istraživanje želimo da sagledamo ulogu kulturnih radnika/ica u narodnom pokretu, kakvi su bili proizvodni odnosi u tim uslovima te kako se menjala kulturna paradigma za vreme narodno oslobodilačke borbe i kakve je uticaje imala na posleratne godine. Kao što smo već pomenuli, sastajemo se redovno sa nekoliko kolega i koleginica sa kojima preispitujemo moguće načine kolektivnog rada i delovanja. Kroz taj kolektivni rad, bez jasnih i unapred definisanih ciljeva, a kroz ispitivanje aktuelnih dešavanja pokušavamo da sagledamo probleme i eventualne načine za obezbeđivanje boljih radnih uslova. Planiramo da nastavimo sa objavljivanjem Zidnih novina, međutim njihova dinamika zavisi od finansijske podrške, pa za sada ne znamo koliko će tačno brojeva izaći u ovoj godini. 

Studiram ginekologiju i pobačaji će biti esencijalni dio mog posla

Kada sam počela studirati medicinu i zamislila svoju budućnost kao liječničku, pobačaj nije mogao biti dalje od te moje ideje. Sjećam se da je cijela moja generacija primala velike količine e-mailova u kojima nas se pozivalo da se pridružimo grupi ‘Studenti/ce medicine za pravo na izbor’, koje bi pročitala s interesom, ali bih ih onda pustila da potonu na dno inboxa. Znala sam gdje stojim, ideološki, i kako bi glasala u situaciji, ali nisam počela shvaćati kako bi se moja profesionalna dužnost prema pacijenticama i osobna uvjerenja mogla prožimati.

Četiri godine nakon, mnogo toga se promijenilo. Za dva kratka mjeseca ću diplomirati na medicinskom fakultetu i započeti sa svojom karijerom ginekologinje. Iako još imam mnoge godine formativnog treninga ispred sebe, znam jednu stvar –  kakva ću ginekologinja biti. Uvijek ću biti za i zalagati se za pacijentičino pravo na izbor, i dalje ću učiti  o tome kako joj pomoći da sigurno prakticira to pravo.

To je ono što znam. Posljednjih nekoliko godina su na mene duboko utjecale žene koje sam srela u trenutku kada su tražile medicinsku pomoć vezanu uz prekid trudnoće. Pravo na izbor više nije integralni dio moje osobne ideologije. Osjećam da je to stvar profesionalne i etičke odgovornosti.

Razumjeti i poduprijeti pacijenticu u njezinoj odluci je jedno. Biti suočena s fizičkim implikacijama te odluke je nešto posve drugo.

Na fakultetu smo učili/e relativno malo o pobačaju. Slušali smo jedno predavanje o materiji, deskriptivno i lišeno ikakve ideologije na način na koji su većina predavanja bila lišena ideologije. Kasnije u tom istom mjesecu, slušali/e smo predavanje dviju liječnika/ca: jedna osoba je radila u ruralnom predjelu zemlje i odabrala je ne raditi pobačaje, dok je druga osoba pružala pacijenticama te usluge. Umjesto debate, obje su osobe ispričale svoje priče i pustile nama da razmišljamo. Za mene, to je bio početak dugog procesa koji se reflektira na moju ulogu buduće liječnice.

Perspektiva liječnika koji odbija raditi pobačaje na osnovi vjere je za mene bila vrlo provokativna I problematična. Objasnio je da se on protivi pobačaju radi svoje savjesti, i to ne samo za vršenje istih, već i za slanje pacijentice liječniku/ci koji/a pobačaje radi. Govorio bi svojim pacijenticama da je to put na koji on s njima ne može poći (njegove riječi kako ih se sjećam) te bi ih uputio svom kolegi, koji bi im zatim rekao gdje mogu napraviti pobačaj. 

Pogledala sam po dvorani za predavanje i primijetila kako neki od mojih kolega/ica kimaju glavom u odobravanju na njegovu priču koja se zapravo čini sasvim razumnom, dok je dio ipak bio začuđen. Bila sam u potonjoj grupi. Zašto me je to toliko uzrujavalo? Izgledao je kao dragi čovjek koji ima pravo na svoja osobna uvjerenja i izražava ih, no što sam više promišljala o prioritizaciji takvih vjerovanja nad onime što smatram njegovom profesionalnom obvezom prema pacijenticama, to sam bila sigurnija da bi njegov izbor mogao štetiti pacijenticama

Svi/e imamo osobna uvjerenja, ali izložiti pacijentice neizostavnoj osudi koja je morala pratiti takve susrete je djelovalo jednostavno krivo, kao i prisiljavanje da ona ide kod još jednog/e liječnika/ce.

Kasnije sam promišljala, kada u jednom momentu pacijentica napokon dođe do usluge koju traži, može li se doista vratiti tom liječniku? Kako se pozitivna i povjerljiva veza između liječnika/ce i pacijentice može nastaviti nakon ovoga?

Uskoro su se moja promišljanja o pobačaju pretvorila iz teorijskih u praktična. Na trećoj godini studija sam provela šest tjedana uronjena u svijet ginekologije i opstreticije. Imala sam pacijenticu koja je imala kirurški pobačaj – prvi koji sam ikada vidjela. Pacijentica je bila majka dvoje zdrave djece, trudna s trećim, no trudnoća je išla potpuno krivo. Njezin fetus je imao ozbiljne anomalije koje su dijagnosticirane u drugom tromjesečju trudnoće. Anomalije su bile toliko ozbiljne da je bilo izgledno da će fetus umrijeti ili u maternici ili kratko nakon poroda. Nakon što je saznala, žena je odlučila prekinuti trudnoću.

Sama procedura nije bila nježno upoznavanje s praksom pobačaja. S jedne strane, drago mi je da je tako, jer me je natjerala da prvi put propitam svoju ideologiju, smanjujući moju emocionalnu reakciju u odnosu na ono što sam osjećala dubokom dužnošću prema pacijentici koja je bila ispred mene.

Shvaćati i razumjeti pacijenticu u njezinoj odluci je jedno. Biti suočena, iz prve ruke, s fizičkim implikacijama te odluke je druga. Postoji razlog što protivnici/ce prava na pobačaj često koriste fotografije nastale nakon ovakvih procedura u drugom tromjesečju. Fetus je, u datom trenutku trudnoće, već bio razvijen u nešto što je pomalo djelovalo i bilo prepoznatljivo kao biće s ljudskim izgledom.

Prvi put sam osjećala težinu onoga što je ranije bilo samo teorija. Bila sam prisiljena, u tim minutama u operacijskoj dvorani i mnoge dane nakon toga, prevazići svoju tugu s nečime potpuno suprotnim. Bio je to snažan i rastući osjećaj da smo učinili/e nešto terapeutski i dobro, da smo olakšali mali dio tereta i patnje, i da smo, što će se dogoditi kroz neko vrijeme, pomogli/e pacijentici da dođe na put ozdravljenja nakon užasne situacije.

Kako sam nastavila raditi s pacijenticama, otkrila sam da većina pobačaja ne izgleda tako. Većina žena koje zatraže pobačaj – do 90 posto – to učine u prvih 12 tjedana trudnoće i samo oko 1 posto ga zatraži nakon 20 tjedana tudnoće. Unatoč čestim stereotipima, žene koje imaju pobačaje su rasno različite, mnoge su iz nezavidnih pozicija i nestabilnih socijalnih situacija, kao i ostale koje uživaju relativne privilegije. Njihovi razlozi za donošenje odluke o prekidu tudnoće su različiti i često vrlo kompleksni. Mnoge od pacijentica koje sam vidjela su bile ili udane ili u nekim drugim oblicima predane veze. Statistike nam govore da više od 60 posto žena već ima djecu.

Neke od pacijentica koje sam srela su znale svoju odluku i razloge od trenutka kada je test pokazao pozitivno, dok su druge duže promišljale o ovome i donesle jednako odlučan sud. Neke su bile u miru s njom, neke su bile u konfliktu same sa sobom na dan procedure, i dalje žaleći činjenicu da su trudne u trenutku kada to ne žele biti.

Nikada neću zaboraviti pacijenticu koja mi je rekla da je jedina stvar koja može biti gora od pobačaja zapravo njezina potencijalna odluka da kliniku napusti i dalje trudna. Ovaj osjećaj bivanja zarobljena između zida i teške odluke je bila česta, no kako je druga pacijentica jednom objasnila, bilo je neke utjehe i snage u tome što makar imaju izbor.

Živimo u zemlji gdje je otprilike pola trudnoća neplanirano, stoga, ne pretjerano iznenađujuće, postoji i mnogo žena koje zatrudne i odluče ne roditi. Znamo da će jedna od tri žene imati pobačaj do 45 godine života. Je li taj broj, kako neki smatraju, previsok? U 1990-im godinama Clintonova je administracija popularizirala ideju da pobačaj treba biti “siguran, legalan i rijedak”. Shvaćam takav sentiment, ali mislim da ima krivu poantu. Postoji mnogo načina kako smanjiti broj pobačaja. Neki od njih, a za koje mogu reći da smo im svjedočili/e u zadnjih nekoliko desetljeća, ne promoviraju zdravlje i reproduktivnu autonomiju žena.

Štoviše, jednoumno inzistirati da pobačaj mora biti “rijedak” nastavlja sa stigmatizacijom one jedne od tri žene koja će donesti tu odluku. S gledišta javnog zdravstva, krajnji cilj ne bi trebao biti smanjenje broja pobačaja, već osnaživanje žena da donose informirane reproduktivne izbore.

Možda djeluje kao trivijalna razlika, no različite su agende koje minimaliziraju odluke o ženskom zdravlju na društveno prihvatljive standarde i agende koja doista promiče žensko zdravlje.

Kao liječnici, kada sam uočena s etičkom ili kliničkom dilemom, jednostavno pitanje često pruža nevjerojatnu jasnoću situacije: koristi li ovo što radim mojim pacijenticama? Odgovor na ovo pitanje je uvijek “da” kada poduprem pacijentičino pravo na izbor. Porod pod prisilom nikada nije u najboljem interesu niti za dobrobit žene. Čak i u najboljim okolnostima, trudnoća nije, s medicinske strane, benigno stanje. Smrtnost radi komplikacija vezanih uz trudnoću ili porod je 14 puta veća od rizika koji prati ženu tijekom sigurnog induciranog pobačaja.

No, za mene, ta konstatacija je tek početak. Kao liječnica ću biti orijentirana ka radu za zdravlje svojih pacijentica, a to je puno više od brige za samo tijelo. To je naglašeno kada se radi o reproduktivnom zdravlju, koje ima neizbježnu emocionalnu i društvenu vrijednost za pacijenticu. U tom smislu, pravo na pobačaj je stvar dostojanstva i osnovne razine autonomije nad njezinim tijelom.

Šteta koju nanosi odbacivanje te autonomije je stvarna. Dosta je vratiti s malo u prošlost kako bi shvatili/e da na razini zakona i propisa ne postoji mjesto između legalnog pobačaja i nema pobačaja. Umjesto toga, imamo izbor između sigurnog i nesigurnog pobačaja.

Mnogi aktivisti/kinje koji se zalažu za zabranu pobačaja odbijaju prihvatiti činjenicu da žene koje ne mogu ostvariti pravo na siguran, legalan pobačaj, odabiru nesiguran pobačaj. No, u prošlosti se to događalo, u velikim brojkama, a zdravstvene posljedice za žene su bile tragične. Procjene o broju ilegalnih pobačaja u 1950-tima i 60-tima variraju od minimalno 200 tisuća do više od milijuna. Ovi ilegalni pobačaji su bili opasni – gotovo 20 posto svih smrti vezanih uz trudnoću je nastupilo kao posljedica ilegalnog pobačaja.

Danas gotove sve smrti koje nastupe kao rezultat nesigurnog pobačaja su statistike zemalja u razvoju, gdje je usluga ilegalna ili nedostupna na drugi način. Vraćanje SAD-a u takvu situaciju bi bilo zastrašujući udar na zdravlje i dobrobit žena.

Nema dostupne sredine kada se radi o trudnoći. Iako žena može odlučiti dati dijete na udomljavanje i ne biti roditeljica, teret tudnoće i poroda i dugotrajne posljedice istih su jedino na njezinim leđima

Nemogućnost kompromisa je ono što čini debatu o pobačaju toliko zanimljivom široj javnosti. Ne postoji jednostavan odgovor, ali vjerujem da postoji ispravan odgovor. Sve se svodi na to kakvi smo mi, kao društvo, jesmo li spremni/e prihvatiti svijet u kojem mogućnost žene da stvori i rodi dijete ravna obvezi da to i učini. Jesmo li spremni/e prihvatiti nesiguran i nelegalan pobačaj ispred sigurnog i legalnog pobačaja u ime osnaživanja ovog imperativa? Na takva pitanja, kao buduća liječnica koja će brinuti o zdravlju žena, odgovaram – ne.

Ja sam studentica medicine koja je za izbor, i uskoro ću biti liječnica koja će se zalagati za izbor, predana učenju, između svega ostalog, kako bi mogla pružati sigurnu uslugu pobačaja i zagovarati se za prava svojih pacijentica. Osjećam da je neobično važno za liječnike/ce da se uključe u ovaj razgovor u trenutnoj političkoj klimi. Posljednjih godina izgleda kao da su anti-choice aktivisti/kinje zauzeli poziciju brige za žensko zdravlje kako bi opravdali sve pokušaje ograničavanja legalnog pobačaja

Za proceduru koja je sigurna kao pobačaj, količina pravilnika koji ga okružuju je nevjerojatno. Od siječnja 2014. godine više od pola država je donijelo na snagu pravilnike koji ograničavaju prava na uslugu pobačaja i osobama koji ga čine i pacijenticama. American Medical Association i American College of Obstetricians and Gynecologists se protive ovakvim regulacijama jer oni ne pridonose sigurnosti pobačaja, već ugrožavaju zdravlje žena limitirajući im pristup ovoj usluzi.

Legalnost pobačaja ne znači previše ako je nemoguće pristupiti toj usluzi. Broj davatelja usluge je u porastu, kao i broj klinika u kojima se pobačaj može napraviti. Od 2011. godine alarmantnih 90 posto okruga u SAD-u funkcionira bez klinike za pobačaj, unatoč činjenici da 38 posto Amerikanki živi u tim dijelovima zemlje.

Obavezo savjetovanje i otežavajući periodi čekanja su dizajnirani kako bi ženu odvratili od odluke i nemaju ništa s povećanjem sigurnosti ove, već ionako veoma sigurne prodcedure. Neke države ograničavaju pristup pobačaju efektivnim prisiljavanjem klinika da se zatvore na temelju neadekvatnih uvjeta koji su irrelevantni za provođenje sigurnog prekida trudnoće. To možda i hoće smanjiti broj pobačaja, ali neće poboljšati zdravlje žena.

Liječnici/ce su u mnogim državama zakonski dužni/e pročitati netočne informacije o rizicima pobačaja pacijenticama prije same procedure. To narušava toliko važno povjerenje koje treba postojati između žene i njezinog/e liječnika/ce i u sukobu je s liječničkom prisegom da neće učiniti ništa loše. Pobačaj možda jest vruće političko pitanje, ali je on u svojoj osnovi medicinsko pitanje, kao i sama trudnoća.

Neovisno o tome koja je tvoja moralna pozicija kada se govori o pobačaju, politizacija ženskog zdravlja nas treba zabrinjavati jer kada se govori o ograničavanju prava, zdravlje je, a ne ideologija, na kocki. Zagovaranje prava žene na siguran pobačaj je jedan od načina na koji ispunjavam svoju dužnost promoviranja zdravlja svojih budućih pacijentica.

Prevela i prilagodila Marinella Matejčić