‘Žena (još uvijek) Druga’

Filozofkinja Gordana Bosanac i teoretičarka Marija Ott Franolić razgovarat će o Simone de Beauvoir povodom prvog hrvatskog prijevoda njezine najpoznatije knjige “Drugi spol”. Razgovor će se voditi u četvrtak, 21. travnja u 18 sati u Centru za ženske studije u Zagrebu.

Žene su, tvrdi Simone de Beauvoir, u društvu vječno Druge zbog svoje biologije ali i prevladavajućih mitova o ženskosti. 

Danas, kad su neka temeljna ženska prava ponovo ugrožena, valja se podsjetiti da je Simone de Beauvoir još 1949. u “Drugom spolu” žene prepoznala kao grupu, shvaćajući političku važnost takvog čina. 

U razgovoru ćemo propitati koliko ženu određuje spol i može li ona zaboraviti svoju anatomiju? Ako nije ostvarila svoju “prirodnu” ulogu – tko je ona? Ostaje li ženom? 

Kako se žena u društvu uopće ostvaruje kao ljudsko biće? I što znači često citirana rečenica Simone de Beauvoir: ” Ženom se ne rađa, ženom se postaje”? 

Prisjetit ćemo se misli ove velike pionirke feminizma, jer njezini uvidi obuhvaćaju totalitet ljudske situacije žene, dajući argumente svakome tko se osjeća ugroženim zbog svojih ljudskih prava. Simone de Beauvoir “Drugim spolom” poručuje da nam valja prestati poticati predrasude i laži o tome kakva žena jest i kakvom bi trebala biti. Jer otimanje emancipacije jednoj polovini svijeta gubitak je za obje strane – mušku i žensku.

Angela Davis – kako nas borba ujedinjava?

Freedom Is a Constant Struggle: Ferguson, Palestine and the Foundations of a Movement (Sloboda je neprestana borba: Ferguson, Palestina i temelji pokreta). Haymarket Books, 2016.

U ljeto 2014., svijetom su se proširile slike prosvjednika u Fergusonu u Missouriju koji su se, nakon što je crnog tinejdžera Michaela Browna ubio policajac, sukobili s policajcima koji su nosili zaštitne odore i koji su na prosvjednike krenuli u tenkovima, bacajući šok granate i suzavac.

Tu scenu su prepoznali aktivisti i aktivistkinje u Gazi. Zapravo, bio im je poznat suzavac – isti onaj kakav je koristio Izrael zahvaljujući potpori američke vlade koja je izraelsku vojsku diljem zemlje opskrbljivala ratnom opremom.

Poveznica ima još. Izvjestitelji su počeli otkrivati kako su policajce iz Fergusona obučavale izraelske obrambene snage.

Palestinski aktivisti počeli su preko Twittera slati savjete prosvjednicima u Fergusonu kako da se nose sa suzavcem – “Solidarity with #Ferguson. Zapamtite – ne dirajte lice kad vas poprskaju suzavcem i ne ispirite vodom. Upotrijebite mlijeko ili Coca-Colu!”.

To je bio samo jedan od događaja protekle godine u kojoj smo svjedočili/e globalnom buđenju pokreta protiv ekonomske krize, rasizma i rata. Aktivisti/kinje su povukli paralele i nadahnjivali se jedni drugima – od transparenata na prosvjedima 2011. protiv guvernera Wisconsina “Hosnija Walkera” (kada su radnici i sindikati zaposjeli Capitol u Madisonu) koji su se referirali na Egipatsku revoluciju, do kampiranja na javnim trgovima diljem Bliskog Istoka i Europe inspiriranih američkim pokretom Occupy.

Nova knjiga Angele Davis Freedom Is a Constant Struggle (Sloboda je neprestana borba) nije se mogla pojaviti u boljem trenutku. Nova generacija aktivista/kinja počela je uviđati značaj ovih veza – i u razumijevanju svijeta u kojemu živimo, i u procjeni što treba učiniti da to promijenimo.

Knjiga je zbirka novijih intervjua, članaka i govora Angele Davis. Na nevelikom broju stranica nudi brojne vrijedne uvide koje je teško sažeti.

Davis je jedna od najprepoznatljivijih osoba iz posljednjeg razdoblja radikalnog aktivizma 1960-ih i 1970-ih. U desetljećima koja se uslijedila, a obilježio ih je žestok napad desnice i poslodavaca, mnogi radikalni aktivisti iz 1960-ih koji nisu bili ubijeni ili u zatvoru ili su se potpuno prestali baviti politikom ili napustili svoja revolucionarna stajališta u korist aktivističkog rada unutar postojećeg sistema.

Davis je ostala nepokolebljiva i uporna u organiziranju i zagovaranju za radikalnu društvenu promjenu, od svog dugotrajnog rada za ukidanje zatvora do predvođenja borbe za prava Palestinaca i Palestinki. Ona je živuća karika koja povezuje današnjicu s posljednjim razdobljem radikalne borbe. Njezina iskustva nude neprocjenjive lekcije onima koji danas žele promijeniti svijet.

{slika}

Poglavlja nisu postavljena kronološki i nisu grupirana oko tema, no knjiga jasno donosi nekoliko središnjih tema: kontinuitet današnjeg pokreta Black Lives Matter i njegove povijesne povezanosti s pokretom za oslobođenje crnaca, fokusiranost na kolektivnu borbu za društvene promjene i važnost “intersekcionalnosti” kao teorijskog okvira i smjernice za djelovanje.

U listopadu će se obilježiti 50. godišnjica osnivanja Stranke crnih pantera. Davis nije bila službena članica Pantera (zbog članstva u Komunističkoj partiji), no blisko je surađivala s njima te dijelila brojna stajališta. U mnogim svojim govorima vraćala se na njihov program od 10 točaka koji je relevantan i danas. Taj program navodi niz zahtjeva zasnovanih na širokoj viziji oslobođenja – od okončanja političke brutalnosti i masovnih uhićenja do “Zemlje, Kruha, Doma, Obrazovanja, Odjeće, Pravde i Mira”.

Davis ističe kako su ovi zahtjevi izrasli iz svijesti krajem 1960-ih kako ljudska prava i formalna jednakost nisu dovoljni. Potrebno je ukazati na ekonomske i institucionalne strukture rasizma.

Ovo je još važnije u eri u kojoj SAD ima crnog predsjednika, dok velika većina crnog stanovništva i dalje živi u siromaštvu i suočava se s policijskom brutalnošću i zatvorskim sustavom.

Također, ističe kako su zahtjevi Pantera predstavljali nedovršeni posao pokreta za ukidanje ropstva, referirajući se na često zanemareno razdoblje Radikalne rekonstrukcije koje je uslijedilo nakon Građanskog rata: “To je zasigurno bilo najradikalnije razdoblje u čitavoj povijesti SAD-a. I to je razdoblje koje se rijetko spominje u povijesnim tekstovima.

Imali smo crne gradonačelnike i razvoj javnog obrazovanja. Zapravo, bivši robovi su izborili pravo na javno školstvo; a to znači obrazovanje koje je besplatno. Reći ću to ovako – to je bila borba protiv komodifikacije obrazovanja.

A bijela djeca na Jugu, siromašna bijela djeca koja nisu imala obrazovanje, dobila su pristup obrazovanju što je bilo izravni rezultat borbe bivših robova.

Postojali su progresivni zakoni koji su ugrozili mušku dominaciju. A to je razdoblje o kojemu se rijetko govori”.

 

Druga središnja tema knjige bavi se značajem razumijevanja ovih borbi kao kolektivnih nastojanja. Govoreći o nasljeđu Bojkota autobusa Montgomeryja, osvrće se na to kako gotovo svi znaju za Martina Luthera Kinga i Rosu Parks, ali ne i za Jo Ann Robinson i druge žene koje su organizirale taj bojkot, ili za Claudette Colvin koja je također bila uhićena jer se nije htjela prepustiti svoje mjesto u autobusu.

Davis piše: “Kako se možemo suprotstaviti reprezentaciji povijesnih aktera kao moćnih pojedinaca, moćnih muških pojedinaca, kako bismo razotkrili ulogu koju su u pokretu za oslobođenje crnaca imale, primjerice, crnkinje koje su radile po kućama?

Režime rasne segregacije nisu ukinuli vođe i predsjednici i zakonodavci, već je činjenica da su obični ljudi usvojili kritički stav u načinu na koji su doživljavali svoju odnos prema stvarnosti. Društvene stvarnosti koje su se činile nepromjenjivima, neprobojnima, počele su biti percipirane kao rastezljive i transformativne; i ljudi su naučili zamišljati kako bi to moglo izgledati živjeti u svijetu koji nije vođen isključivo načelom bijele supremacije. Ova kolektivna svijest pojavila se u kontekstu društvenih borbi”.

Kao što tvrdi Davis, žene su uvijek bile ključne sudionice i predvodnice borbe za slobodu crnaca, premda njihov doprinos nije uvijek prepoznat i priznat.

Koncept intersekcionalnosti niknuo je u trenutku u kojemu je pokret za građanska prava inspirirao feministički pokret, a crnkinje su pokušale stvoriti sintezu ova dva pokreta. Korijen intersekcionalnosti leži u strukturalnoj analizi kako različiti oblici opresije djeluju na načine koji se međusobno prožimaju.

Posljednjih godina taj je termin postao popularan u akademskom svijetu, no Davis upozorava: “Mislim da je važno zaštititi pojam ‘intersekcionalnosti’ od uklanjanja ključnih povijesti aktivizma. Među nama su bile žene koje su iz svojeg vlastitog iskustva, a ne zahvaljujući akademskim analizama, shvatile kako moramo smisliti način da ujedinimo ove dvije teme. One nisu bile izdvojene niti fizički, niti su bile izdvojene u smislu borbe”.

Zapravo, za Davis “mapiranje” poveznica između rasizma, seksizma, imperijalizma i kapitalizma nije samo pitanje razumijevanja individualnih iskustava, već je to osnova solidarnosti i zajedničke borbe.

Povijesno, borba crnaca i crnkinja u SAD-u je inspirirala i bila inspirirana društvenim pokretima diljem svijeta, od Indije i Južne Afrike do Palestine.

{slika}

Govoreći o prožimanju povijesti ropstva i genocida nad američkim Indijancima, Davis primjećuje: “Naše povijesti se nikada nisu odvijale izolirano jedna od druge. Ne možemo spoznati našu povijest ukoliko ne spoznamo te druge priče.  I često otkrijemo da su te druge priče ustvari naše vlastite”.

Davis nam nudi obilje primjera ovih presijecanja. Od toga kako najveća privatna zaštitarska kompanija G4S vodi sve od detencijskih kampova u Palestini, zatvora i zatvorskih škola u SAD-u do centara za seksualne zlostavljače u Britaniji.

Objašnjava kako razumijevanje iskustava trans osoba u zatvorima razotkrivaju sustav masovnog zatvaranja i kako obogaćuju feminističku teoriju, te kako su islamofobija i napadi na imigrante izgrađeni na temeljima anticrnačkog rasizma.

Samo obraćanje pozornosti na ove poveznice nije dovoljno. Potrebno je naporno raditi na izgradnji pokreta i povjerenja među aktivistima/kinjama.

Davis nas neprestano podsjeća kako je to moguće i neophodno učiniti, te da sužavanje fokusa na pojedinačne probleme samo potkopava našu sposobnost da pobijedimo. To nas čini podložnima “pogrešnim rješenjima” zbog kojih sustav izrabljivanja i opresije ostaje netaknut.

Premda ovaj projekt ponekad može djelovati zastrašujuće i bez obzira na prepreke s kojima se suočavamo dok se ujedinjujemo i suprotstavljamo moćnim silama koje su protiv nas, Angela Davis nam šalje poruku vjere u mogućnost da obični ljudi kolektivno promijene svijet.

 

Kao što napominje, jedini razlog zbog kojega je ona danas s nama bio je masovni, međunarodni pokret koji je doveo do njezinog oslobođenja od fabriciranih optužbi za ubojstvo 1972.: “Mislim da nemamo alternativu osim da ostanemo optimistični/e… Mene je sačuvao razvoj novih oblika zajednice. Ne znam bi li preživjela da ti pokreti nisu preživjeli, da nismo imali zajednice otpora, zajednice borbe.

Tako da, što god radim uvijek se osjećam povezanom s tim zajednicama i mislim da je ovo doba u kojemu moramo poticati taj osjećaj zajedništva, posebno sada kada neoliberalizam pokušava prisiliti ljude da o sebi razmišljaju isključivo kao o pojedincima/kama, a ne kao o članovima i članicama zajednice. Upravo u zajednicama možemo pronaći izvore nade i optimizma”.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

‘Kurikularna reforma osuđena na smrt izgladnjivanjem’

Priopćenje Foruma za slobodu odgoja prenosimo u cijelosti. 

“Osuda na smrt strijeljanjem zamijenjena je osudom na smrt izgladnjivanjem”, ocijenio je sudbinu Cjelovite kurikularne reforme Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu na raspravi o statusu građanskog odgoja i obrazovanja što ga je organizirala GOOD inicijativa u četvrtak u Novinarskom domu u Zagrebu. Kako je pojasnio svoja očekivanja, ministar znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustar nastavit će javno govoriti da reforma ide dalje i da je ona prioritet ovoj Vladi, no s druge strane na operativnoj razini neće biti podrške i sve će ostati na individualnom entuzijazmu pojedinih nastavnika.

Ako su najave iz medija točne, onda je vrijeme da se izvjesi crna zastava, ocijenio je pak Mario Bajkuša iz Foruma za slobodu odgoja koji je napravio analizu predmetnih i međupredmetnih nacrta kurikuluma. Ta je analiza obuhvatila 18 kurikularnih dokumenata, odnosno 5588 odgojno-obrazovnih ishoda, s ciljem mapiranja prisutnosti, rasprostranjenosti, intenziteta i kvalitete dimenzija i tema građanskog odgoja i obrazovanja u kurikularnim dokumentima. Iz analize proizlazi da su najviše prisutne društvena i kulturalna dimenzija, dok su najmanje zastupljene politička i ljudsko-pravna dimenzija GOO-a. U predmetnim kurikulumima nedostaju teme vezane za Ustav RH, kao i teme vezane uz prava i obaveze RH kao članice Europske unije. “Kada se gledaju teme ljudskih prava, prava nacionalnih manjina, dječjih prava i tema borbe protiv diskriminacije, može se zaključiti kako će učenici dobiti značajan skup znanja i vještina, te razviti aktivan stav prema zaštiti ljudskih prava”, napominje Bajkuša zaključujući: “Iz svega navedenog, zaključili smo da je potrebno uvesti građanski odgoj i obrazovanje u škole kao poseban predmet”.

“Postoji opcija eksperimentalne provedbe u 60 škola od sljedeće školske godine. Imamo upite preko 300 škola za eksperimentalnu provedbu”, istaknula je Suzana Hitrec, članica Ekspertne radne skupine za Cjelovitu kurikularnu reformu dodajući da, iako su učitelji jako opterećeni, spremni su na promjene i uočavaju da nam je svaki dan izgubljeno vrijeme.

Da su učitelji motivirani za provedbu GOO i drugih kurikuluma, složila se Mirna Grbec, članica radne skupine za izradu prijedloga kurikuluma međupredmetne teme Građanski odgoj i obrazovanje, koja je istaknula da je učiteljima potrebna podrška i edukacija: “Bitno je da se provode edukacije, ne samo od strane nadležnih institucija, nego i drugih organizacija, poput organizacija civilnog društva, jer i oni provode kvalitetne edukacije važne za cjeloživotno učenje”.K tome, kako je dodala, Stručnoj radnoj skupini bili bi jako drago dobiti prijedloge stručnih vijeća za unapređenje kurikuluma.

Na pitanje kako vidi budućnost Strategije znanosti, obrazovanja i tehnologije, Neven Budak, predsjednik Posebnog stručnog povjerenstva za praćenje i provedbu Strategije istaknuo je da je ona podloga za povlačenje sredstava iz europskih fondova pa ako to želimo ne možemo je ukidati, a mijenjati se treba svake dvije godine kad se treba pogledati i revidirati ide li se u dobrom smjeru. međutim, “u ovoj zemlji uvijek postoji realna opasnost da se vuku iracionalni potezi i u današnjim okolnostima, ja sam poluoptimist-polupesimist. Ne bih htio reći da je situacija katastrofalna, ali sasvim sigurno u ovom času nemamo onu podršku koju bismo trebali imati. Dakle, imali smo problema s prošlom Vladom, pa tri mjeseca tehničke vlade, pa sad tri mjeseca se ništa ne događa. Dakle, već šest mjeseci se ništa ne događa – možda će se nešto promijeniti na bolje, nadajmo se da hoće.”

Bez djece – namjerno!

Sve je počelo je nakon fakulteta. Izlazila sam s muškarcem koji je htio znati kako će izgledati naša zajednička budućnost. On je želio budućnost sa mnom, ali ja sam znala da on želi djecu dok ih ja nisam željela. Bili smo mladi pa nije bilo toliko bitno, no znala sam da će ta tema ponovo iskrsnuti, što se i dogodilo. Rekao je da nikada nije sreo ženu koja nije željela imati djecu i da ne može u potpunosti shvatiti moj izbor. Bila sam atipična, što sam znala, a sada je i on saznao. Nakon toga putevi su nam se razišli.

Kada sam se odlučila za brak, moj suprug i ja smo bili jako jasni jedno s drugim i na istoj stranici što se tiče prokreacije: to nije bilo nešto što smo željeli. Nama je to bilo jasno, no našim obiteljima, prijateljima i strancima… i ne baš.

Mnoge žene sigurno mogu potvrditi da se ljudi, kada imate 20 ili 30 godina, i kad kažem ljudi mislim na apsolutno svakoga, osjećaju slobodnima načeti ovu temu. Moj je odgovor uvijek bio isti: “Neću nikad reći nikad ali, za sada, ne”. Činilo se da je većini taj odgovor zadovoljio znatiželju, a i bio je mnogo jednostavniji od onog što sam uistinu željela reći, a što je zvučalo više ovako: ‘‘Neću imati djecu. Ne želim imati djecu. Prestani me ispitivati. Jebeno te se ne tiče.” Ali nisam se usudila. Bože sačuvaj da nekome zbog mene budu neugodno. Ali to je bilo onda, a ovo je sada.

{slika}

Ironično, mnogo sam voljnija o svom izboru da nemam djece razgovarati sada nego kada sam bila mlađa. I sada kada sam u svojim srednjim četrdesetima nitko me više i ne pita (vjerojatno većina ljudi misli da nismo mogli imati djecu pa izbjegavaju pitanje iz pristojnosti).

Istina je da nemam definiran odgovor na pitanje zašto sam odabrala biti bez djece. Jednostavno sam takva. Nemam nekih mračnih ispovijesti, nemam nekog intelektualnog razloga, i nemam nikakve isprike.

Iako nije uvijek bilo lako, ponosna sam na svoju odluku kao i na činjenicu da si nikad nisam dopustila osjećati krivnju ili sram što nisam odabrala djecu, usprkos društvenom pritisku. Kada kreneš drugačijim putem, bez obzira kamo krenula, uvijek će biti malo neravno.

Postoje mnoge teorije (racionalne i iracionalne) o vezi između majčinstva i ženstvenosti. Jedna od teza je i da žena koja na svijet ne donese dijete, na neki način nije “prava žena”. No prava je istina da  ženskost nije uvjetovana majčinstvom. I ako ste se pitali koje su to povlastice života bez djece, možete ih vidjeti sve na jednom mjestu u ovom zabavnom videu.

Prevela i prilagodila Klara Višnjić

Projekcija filma The Codes of Gender

Ove godine u sklopu međunarodnog tjedna protiv uličnog uznemiravanja (10.- 16.4.2016) Hollaback! Hrvatska Vas poziva na projekciju dokumentarnog filma The Codes of Gender (2010). Projekcija će se održati u srijedu, 13.4.2016. u prostorijama Zelene akcije (Frankopanska 1) u 18 sati.

Glavni motiv filma je komercijalni realizam, a “kodeks roda” bi trebao biti shvaćen kao set pravila ponašanja. Redatelj Sut Jhally u njemu analizira načine na koji su muškarci i žene portretirani u marketingu i medijima. Ideja se temelji na radovima socijalnog antropologa Ervinga Goffmana i bit će zanimljiv svima koji dovode u pitanje vizualne reprezentacije  onoga što se, ovisno o rodu, smatra prirodnim i normalnim. Film traje 50 min, a nakon njega će se održati kratka rasprava.

Svi_e su pozvani_e priključiti se! 

Motivacija za roditeljstvo LGBTIQ osoba u Hrvatskoj

U tijeku je provedba istraživanja o motivaciji za roditeljstvo kod LGBTIQ osoba kojeg provode tri psihologinje, Marina Štambuk, Antonija Maričić i Marina Milković, kojim žele ispitati iskustva, razmišljanja i stavove o  roditeljstvu lezbijki, gejeva, biseksualnih, trans* (transrodnih, transpolnih i rodno varijantnih), interspolnih i queer osoba (u nastavku LGBTIQ osobe).

Sudjelovanje u istraživanju “Motivacija za roditeljstvo LGBTIQ osoba u Hrvatskoj” u potpunosti je anonimno (program ne bilježi vaše IP adrese) i dobrovoljno.

U istraživanju se može sudjelovati tako da se ispuni upitnik na ovom linku. Samo ispunjavanje upitnika traje 20ak minuta, a upitnik je namijenjen svim LGBTIQ osobama, neovisno o tome žele li ili ne žele postati roditelji, ističu psihologinje.