Usred sivila koje se nad Izraelom i Palestinom nadvilo u posljednjih godinu dana, svjedokinje smo poplava vijesti o nikad goroj situaciji (ako se takvo što može ustvrditi s obzirom na uvijek nepovoljni status quo, tihog ubojicu Izraela i Palestine) – Netanyahu propovijeda o gradnji novih ilegalnih naselja, gase se palestinski mediji, iznose se prijedlozi zakona kojima bi se onemogućilo financiranje iole progresivnih organizacija civilnog društva u Izraelu – teško je uopće pronaći neku pozitivnu priču, slamku spasa za koju bi se uhvatili/e.
Ožujak nam je ponudio jednu takvu priču, itekako potrebnu. Palestinska učiteljica Hanan Al-Hroub 13. ožujka je zbog svog izvanrednog nastavničkog rada dobila Svjetsku nagradu učitelja/ica. Veliko priznanje i – milijun dolara. Nagradu dodjeljuje Fondacija Varkey sa sjedištem u Velikoj Britaniji, u izbor ulaze svi svjetski učitelji/ce, profesori/ce i nastavnici/ce javnih i privatnih škola, od vrtića do srednje škole, a ove godine za nju se natjecalo više od osam tisuća ljudi.
Na dodjeli je Al-Hroub istaknula kako je ponosna što je kao Palestinka, žena i učiteljica posvećena svojoj profesiji dobila tako veliko priznanje. Njena nastavna metoda fokusirana je na promociju nenasilja i učenje kroz igru. U okruženju koje često nasilje vidi kao jedino rješenje, u društvu u kojem su ljudi neprestano izloženi sustavnom nasilju, agresiji i ugnjetavanju, put koji je Al-Hroub izabrala ističe se kao drugačiji, sporiji, teži – ali za nju je jedini pravi i istinski tranformativan.
Životna tragedija potaknula je Al-Hroub na rad s djecom. Odrasla je u izbjegličkom kampu u Betlehemu, odmalena ju je obilježilo prisustvo nasilja, a nastavničkom radu posvetila se nakon što su izraelski vojnici pucali na njenog muža i djecu tijekom Druge Intifade. Njen muž bio je ozlijeđen, a djeca su ostala traumatizirana. Al-Hroub je uvidjela kako ne postoji sustavna pomoć i rad s djecom koja su tramuatizirana.
Odlučila je pokušati pomoći i drugoj djeci koja su imala slična iskustva, osmislivši nastavničke metode koje pomažu u rješavanju određenih problema u ponašanju među učenicima. Želja joj je da se fomiraju neke nove, miroljubive generacije, ljudi koji će rješenja tražiti kroz suradnju i dijalog.
Njezin moto je ‘Ne nasilju’, a svoje nastavničke metode opisala je u knjizi We play and learn (Igramo se i učimo). Takav je pristup doveo do smanjenja nasilnog ponašanja u školama u kojima je ono bilo učestala pojava, a Al-Hroub je inspirirala i svoje kolege/ice da promisle o načinu na koji poučavaju djecu i metodama koje koriste.
Velikih milijun dolara Al-Hroub će potrošiti na pomaganje još većem broju učenika i učitelja i nastavak razvijanja metoda nenasilnog otpora u Palestini, ali i u drugim dijelovima svijeta. “Govorim svim učiteljima, bilo da su iz Palestine, ili nekih drugih zemalja – naš posao je humanistički, naši ciljevi plemeniti. Moramo djecu učiti da su znanje i obrazovanje jedino oružje koje možemo koristiti, to je jedini način da vratimo ono što nam je uzeto, ono što smo kao ljudi izgubili, što zbog vlastite ignorancije, što zbog sustavnih prisila”, poručuje Al-Hroub.
Odlomak iz knjige Marthe A. Ackelsberg “Free women of Spain: anarchism and the struggle for the emancipation of women” (“Slobodne žene Španjolske: anarhizam i borba za emancipaciju žena“) o ženskoj borbi za autonomiju unutar Nacionalne konfederacije rada (CNT).
Lucia i Mercedes bile su aktivne sudionice u počecima organizacije Mujeres Libres (Slobodne žene) u Madridu. Amparo im se pridružila kao članica organizacijskog odbora i kasnije postala aktivna u Barceloni kao voditeljica Instituta za edukaciju i izobrazbu u sklopu Mujeres Libres – pod nazivom Casal de la Dona Treballdora. Sve tri su bile potaknute na akciju zbog prethodnih iskustava u organizacijama anarhosindikalnog pokreta kojim su dominirali muškarci. No, žene su takve organizacije pokretale diljem zemlje, mnoge od njih bez saznanja o postojanju drugih.
Primjerice, u Barceloni, Soledad Estorach, koja je bila aktivna i na svom sveučilištu i u CNT-u, shvatila je kako postojeće organizacije neprimjereno uključuju žene, odnosno ne uključuju ih pod istim uvjetima koji vrijede za muškarce.
“U Kataloniji je prevladavao stav kako bi u pokret trebali biti uključeni i muškarci i žene. No, problem je bio u tome što muškarci nisu doživljavali žene kao aktivistkinje. I muškarci i žene su smatrali/e ulogu žena sekundarnom. Barem većina muškaraca. Idealna situacija za njih bi bila da imaju partnericu (companera) koja se neće protiviti njihovim idejama, no čiji bi privatni život trebao biti više-manje isti poput života drugih žena. A oni su htjeli biti aktivisti 24 sata dnevno, i u tom kontekstu je naravno nemoguće postići ravnopravnost… Muškarci su bili u tolikoj mjeri angažirani da je bilo gotovo nužno ostaviti žene u pozadini. Posebno, primjerice, kada bi bili u zatvoru. Tada bi se ona trebala brinuti za djecu, raditi kako bi izdržavala obitelj, posjećivati ga u zatvoru itd. Da, drugarice su bile odlične u tome! Ali za nas, to nije bilo dovoljno. To nije bio aktivizam!”
Prva anarhistička ženska grupa počela se formirati u Barceloni krajem 1934. godine, zasnovana na iskustvima Soledad i drugih aktivistkinja koje su prije toga djelovale u grupama s muškarcima. Soledad kaže:
“Dogodilo se to da su se žene složile i čak ujedinile. To se nije dogodilo nikad poslije. Velik broj drugarica je došao do zaključka kako bi pokretanje odvojene organizacije za žene mogla biti dobra ideja… U Barceloni je [anarho-sindikalni] pokret bio velik i vrlo snažan. I bilo je mnogo žena koje su bile uključene u neke ogranke. Posebno, primjerice, u tekstilnom sektoru. No, čak i u tom sindikatu bilo je tek nekoliko žena koje su ikada javno istupale. Bile smo zabrinute zbog svih tih žena koje gubimo. Krajem 1934. mala grupa je počela pričati o tome. 1935. poslale smo poziv svim ženama koje su bile uključene u oslobodilački pokret. Nismo mogle uvjeriti stare militantne anarhistkinje kao što su Federica [Montseny] i Libertad Rodenas koje su uživale čast među starim anarhistima da nam se pridruže, tako da smo se fokusirale uglavnom na mlađe žene. Našu smo grupu nazvale Grupo Cultural Femenino.”
Odgovor na ovaj poziv bio je sličan onomu koji su dobile Mercedes i Lucia u Madridu – entuzijazam jednih i podvojenost drugih – i žena i muškaraca. Mnogi su se bojali razvoja “separatističke” grupe. Drugi su imali prigovore kako su žene u opasnosti da upadnu u “feminizam”, što je za njih značilo fokus na borbu za pristup obrazovanju i profesionalnim poslovima za žene. Naravno, ovakva su pitanja dugo bila prisutna među feministkinjama iz srednje klase, u Španjolskoj i drugdje, no anarhisti su, i muškarci i žene, odbacili te probleme kao nerelevantne kada je u pitanju radnička klasa tvrdeći kako će to osnažiti strukture koje su željeli srušiti.
Optužba za “feminizam” začudila je većinu anarhistkinja.
“Većina nas nikad prije nije ni čula za feminizam. Nisam znala da postoje grupe žena negdje u svijetu koje se organiziraju kako bi se borile za svoja prava. U našoj grupi bilo je tek nekoliko žena koje su čule za feminizam – i to one koje su bile u Francuskoj. Osobno nisam imala pojma da tako nešto postoji! Mi feminizam nismo uvezle izvana. Nismo čak ni znale da postoji”.
Shvaćajući da njihova borba nije bila “feministička” u tom pogrdnom smislu, ignorirale su kritike i nastavile raditi najbolje što su znale. Početkom 1936. održale su skup u Teatru Olimpia, u središtu Barcelone, kako bi svoje aktivnosti prikazale javnosti i dale priliku novim ženama da se priključe. Premda je ovaj skup anarhistički tisak doslovno ignorirao, žene su zbile svoje redove. Okupljanje je osiguralo bazu za regionalnu organizaciju koja je uključivala različite susjedske udruge u Barceloni, ali i organizacije iz okolnih gradova i sela.
Tek koncem 1936., grupe u Barceloni i Madridu saznale su jedna za drugu. Mercedes Comaposada se prisjeća da joj je Lola Iturbe spomenula kako postoji jedna grupa u Barceloni. No, osoba koja ih je stvarno spojila bio je mladi muškarac koji se zvao Martinez, partner Conchite Liano (koja je kasnije postala glavna tajnica Regionalnog vijeća Mujeres Libres u Kataloniji). Martinez je rekao Mercedes kako mora otići u Barcelonu i sastati se s “tim ženama”. U rujnu ili listopadu, Mercedes je posjetila Barcelonu i prisustvovala regionalnom skupu Grupe Cultural Femenino na kojemu su razgovarale o radu organizacije Mujeres Libres. Grupe su započele s ponešto različitim fokusima. Grupa iz Barcelone željela je poticati širi aktivizam žena koje su već bila članice CNT-a, dok su Mujeres Libres u Madridu željele, kako je rekla Mercedes “osnažiti žene kako bi mogle okusiti život u njegovoj punoći… Žene koje su društveno osviještene, da, ali žene koje mogu cijeniti umjetnost, ljepotu… U svakom slučaju, Katalonke su vrlo brzo prepoznale kako dijele afinitete s Mujeres Libres te su na svom plenumu izglasale udruživanje i promjenu imena u Agrupacion Mujeres Libres.” Bio je to početak buduće nacionalne federacije.
{slika}
Tijekom tih prvih mjeseci, grupe su provodile kombinaciju aktivnosti podizanja svijesti i direktne akcije. Stvorile su mreže anarhistkinja koje su pokušavale ispuniti potrebu za međusobnom podrškom u sindikatu i drugim kontekstima pokreta. Sastajale su se kako bi izvijestile jedne druge o šovinističkom ponašanju muških članova pokreta, te razvijale strategije kako se nositi s tim. Osim ovih oblika međusobne podrške, većina konkretnih akcija koje je u tom razdoblju provodila grupa u Barceloni bile su vezane uz osnivanje guardertas volantes (usluge čuvanja i brige oko djece). Nastojeći uključiti više žena u aktivnosti sindikata, neprestano su se susretale s problemom roditeljskih obaveza koje žene sprječavaju da ostanu duže na poslu, ili da izađu navečer kako bi sudjelovale na sastancima. Odlučile su se suočiti s ovim problemom nudeći usluge čuvanja djece ženama koje su željele biti sindikalne delegatkinje. Članice grupe odlazile su u domove tih žena i brinule se za djecu dok su majke bile na sastancima.
Naravno, kao što je primijetila Soledad s tipičnim entuzijazmom, projekt nije bio zamišljen samo kao pružanje usluge: “Kada bismo došle kod njih, radile bismo neku vrstu ‘propagande’. Govorile bismo im o komunističkom oslobođenju i drugim stvarima. Jadne žene, vratile bi se sa sastanka kući i onda bi još morale slušati naša predavanja! Ponekad bi se diskusiji pridružili i njihovi supruzi koji su do tada stigli kući”.
Do početka revolucije u srpnju 1936., obje grupe (Grupo Cultural Femenino u Barceloni i Mujeres Libres u Madridu) redovno su se sastajale. Utemeljile su mrežu anarhističkih aktivistkinja i započele svoj rad na osvještavanju. Bile su dobro pripremljene za sudjelovanje u revolucionarnim događajima u srpnju te su se “ekipirale” kako bi obrazovale sebe i druge žene za rad na stvaranju novog društva.
U subotu, 19. marta, Kulturni centar Grad u Beogradu ugostio je, u okviru Beogradskog irskog festivala, Deirdre Mulrooney, irsku producentkinju i članicu pokreta #WakingTheFeminists. Pokret je nastao krajem 2015. nakon što je The Abbey Theatre iz Dablina organizovao program ‘Waking The Nation’ kako bi obeležio stogodišnjicu ustanka iz 1916. i kojim je gotovo u potpunosti isključio žene umetnice iz učešća u programu. Ovo je dovelo do ogromne reakcije umetnica i umetnika i svedočenja o diskriminaciji i nejednakom tretmanu i vrednovanju rada umetnica u svim irskim teatrima, a potom i do osnivanja pokreta koji se bori za jednaka prava rediteljki, scenaristkinja, producentkinja, glumica, scenaografkinja, koreografkinja itd. u irskom pozorištu.
{slika}
Deirdre je održala predavanje Airbrushed: 299 Female rebels i podsetila nas da su, nažalost, žene svuda bile izostavljane iz istorije. O njima se u Irskoj doznaje i govori tek sada. Reči je bilo najviše o ženama koje su učestvovale u Uskršnjem ustanku 1916. i kojima je država nakon dobijanja nezavisnosti sve više smanjivala prava. Pošto je konzervativna katolička Irska smatrala da je revolucija ‘muška stvar’ ona je i doslovno brisala žene iz istorije ustanka. Najočigledniji primer je čuvena fotografija momenta predaje irskih pobunjenika Britancima, na kojoj su od učesnice ustanka Elizabeth O’Farrell ostale samo cipele, da bi potom i one bile uklonjene sa retuširane fotografije. Ženama je bila uskraćena i veteranska penzija, jer se odnosila samo na muški rod. Priča se, naravno, tu ne završava, pa je Deirdre Mulrooney podsetila i na druge važne žene iz Irske istorije koje su zasenili muškarci: Lucia Joyce (ćerka James Joyce-a) i Georgia Yeats (supruga W.B. Yeatsa). Predavanje je predstavljalo kritički osvrt na odnos prema ženama u prošlosti, ali i u sadašnjiosti – organizacija #WakingTheFeminists pokazuje da i danas stalno moramo biti na oprezu i u konstantnoj borbi da nam ne bude uskraćeno ono što bi trebalo da nam pripada
U subotu je u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu održana panel diskusija Uticaj Velikog rata na društveni položaj žena. Diskusija koju su organizovali Centar za ženske studije, Centar za studije roda i politike i Institut za istoriju oglašavanja je prateći deo programa u okviru izložbe Žena, rat i plakat: 1914-1918.
Dan ranije, u petak, na Fakultetu političkih nauka, u okviru istog programa, predavanje Revolucija ženskih tela u 1. svetskom ratu održala je i Svetlana Slapšak. Na predavanju je bilo reči o revolucionarnoj promeni ženskog tela, koja se izdešavala u roku od samo par godina, a koja je bila uzrokovana ogromnim razmerama razaranja muških tela u ratu i novim pozicijama koje su žene dobile za vreme i posle rata, a koje ranije nisu imale.
{slika}
Događaj u Muzeju primenjene umetnosti otvorila je poverenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković, a zatim se publici obratio i autor izložbe Žena, rat i plakat: 1914-1918Vladimir Čeh. On je ukazao na činjenicu da su žene kao domaćice, radnice u fabrikama, volonterke, medicinske sestre i učesnice na frontu održavale i ponovo gradile ratom razrušeni svet, iako su muškarci bili ti kojima su se podizali spomenici nakon rata, te da je ova izložba, kao nastavak izložbe Rat i plakat 1914-1918 ukazuje na doprinos žena koji im nakon rata nije bio priznat.
U diskusiji na tu temu su zatim govorile Daša Duhaček (Fakultet političkih nauka, Beograd), Ljubinka Trgovčević-Mitrović (Fakultet političkih nauka, Beograd), Melanie Morin-Pelletier (istoričarka, Canadian War Museum), Serpil Atamaz (TOBB ETÜ University, Turska) i Ana Stolić (Istorijski institut, Beograd).
World Poetry Circle iz Atene i međunarodni PEN centri, među kojima i Hrvatski P.E.N. centar, organiziraju čitanje poezije za izbjeglice na raznim lokacijama u svijetu, a u Hrvatskoj će se čitanje poezije održati u ponedjeljak, 21.3.2016. u 18:00 u klubu Booksa u Martićevoj 14d.
Osim hrvatskih pjesnika, Sibile Petlevski, Sanje Lovrenčić, Lidije Bajuk, Tonka Maroevića, Mladena Machieda, Drage Štambuka, Monike Herceg, Marine Katinić, Ane Škvorc, Lane Derkač,Branka Čegeca, Luke Mavretića, Tomice Bajsića… a povodom Međunarodnog dana eliminacije rasne diskriminacije čitat će se i pjesme (na arapskom i u prijevodu) znamenitog sirijskog pjesnika Nizara Qabbanija, što priređuje Centar za mirovne studije. Nizara Qabbanija će na arapskom čitati prof. Tatjana Paić-Vukić, koja će pročitati i jednu pjesmu sirijskog pjesnika Adonisa. Na engleskom će čitati Cody McClain Brown, autor bloga Zablogreb.
Mahali su, veselili se i smiješili se u nedjelju u zoru u prepunom plavom gumenom čamcu, sretni da su uspjeli doći u Europu i tih pedesetak izbjeglica i migranata su među prvima koji su doputovali na grčki otok Lezbos na dan kada je stupio na snagu sporazum između Europske unije i Turske, čija je svrha zatvoriti rutu kojom je milijun ljudi prešlo Egejsko more i došlo u Grčku 2015.
Iscrpljeni, ali osjećajući olakšanje, izbjeglice i migranti omotali su svoja mokra stopala termalnim dekama koje su im podijelili volonteri zajedno sa suhom odjećom.
Reutersovi očevici vidjeli su dolazak tri čamca u roku od sat vremena u ranim jutarnjim satima. Dva muškarca su izvučena iz jednog čamca u besvjesnom stanju i kasnije su proglašeni mrtvima.
Dvanaest čamaca stiglo je do obale nedaleko od zračne luke do 6 sati ujutro, rekao je jedan policijski dužnosnik.
U skladu sa sporazumom između EU-a i Turske, svi migranti i izbjeglice, uključujući Sirijce, koji dođu u Grčku morskim putem od nedjelje nadalje, bit će vraćeni u Tursku nakon registracije i razmatranja njihovih zahtjeva za azilom.
Zauzvrat, EU će primiti tisuće sirijskih izbjeglica izravno iz Turske, koju će nagraditi s više novca, ubrzanjem postupka za ukidanje viza za turske građane te oživljavanjem turskih pristupnih pregovora.
Među onima koji su se iskrcali na plaži na jugu Lezbosa je i Sirijac Husein Ali Muhamed, čije je studiranje prekinuto nakon što je počeo rat. On kaže da želi ići u Dansku nastaviti studirati. Upitan zna li za za odluku EU-a, rekao je: “Znam to. Nadam se da ću prijeći te granice. Nadam se da ću ovdje završiti fakultet (u Europi), samo to. Ne želim novac, samo želim završiti fakultet. To je moja poruka.” Muhamed, koji je radio svakakve poslove u Turskoj kako bi platio krijumčarima da ga odvedu u Grčku, rekao je da se ne želi vratiti. “Jako sam naporno radio u Turskoj, skupljao sam novac da dođem ovdje…”
Još jedan Sirijac, tridesetogodišnji računalni inženjer Mohamed izjavio je kako se nada da će ostati u Grčkoj dok ne nađe način da se ujedini sa svojom ženom i sinom koji su u Njemačkoj.
Vraćanje izbjeglica i migranata u Tursku trebalo bi početi 4. travnja kao i raspodjela sirijskih izbjeglica u Europi.
Ostaju dvojbe oko toga je li sporazum zakonit i može li se provesti. Nije jasno što će se dogoditi s desecima tisuća migranata i izbjeglica koji su već u Grčkoj.
