Queer Lektira: AUT-ov čitateljski kružok

LGBTIQ inicijativa Filozofskog fakulteta ‘AUT’ poziva vas u četvrtak, 3. ožujka, od 18 sati u Coolturu na prvi queer čitateljski kružok. Njihov poziv prenosimo vam u cijelosti: 

Kao i u svemu ostalom, queer osobe u književnosti postoje oduvijek, a strejt društvo ih je na razne načine guralo u ormare. Naravno da se o neheteroseksualnoj žudnji i drugačijim rodnim identitetima pisalo, ali najčešće tako da je bilo potrebno čitati između redaka. Isto tako, prošlo je već neko vrijeme otkako su LGBTIQ književnice/i krenulie glasno razbijati te ormare i otvoreno pisati o LGBTIQA temama, pa već odavno imamo i ‘svoje’ klasike i remek-djela. Nažalost, u Hrvatskoj takvu književnost uglavnom nismo imalie prilike čitati ni u školi ni na faksu. 

AUTovkama je dosta nevidljivosti queer književnosti i zato pokrećemo čitateljski kružok Queer lektira. Ovaj semestar čitat ćemo autanu književnost u kojoj su LGBTIQA teme i iskustva centralna, od klasika do novih tekstova za koje mislimo da bi mogle postati klasici 🙂

Svie kojie se želite pridružiti možete nam se javiti mejlom (inicijativa.aut@gmail.com) i/ili se jednostavno pojaviti na prvom sastanku.

Prvi sastanak će se održati 3. ožujka u 18h u Coolturi, a zamislilie smo ga kao opušteno druženje i upoznavanje – uz čaj i veganske kolačiće prezentirat ćemo vam naše prijedloge za čitanje. Čitateljski klub održavat će se svaka tri tjedna, četvrtkom u 18 h.

AUTovke će se pobrinuti da sva literatura bude svima dostupna. Krenut ćemo s lezbijskim klasikom Jeanette Winterson, romanom “Naranče nisu jedino voće”, o kojem razgovaramo na prvom ‘službenom’ sastanku, 10.3.

Čitalački klub je otvoren za sve kojie žele i vole čitati. Ideja je da razmijenimo svoja (književna) iskustva i jednie od drugih nešto naučimo.

Zaustavite ratove, a ne ljude koji bježe od ratova!

Povodom najava iz medija da će Vlada RH uskoro krenuti u izmjene Zakona o nadzoru državne granice, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Centar za mirovne studije, Inicijativa Dobrodošli!, Miramida centar i Regionalna adresa za nenasilno djelovanje se pitaju: Tko nas napada? Od koga se branimo? Zar smo u ratu? Izbjeglice su u potrazi za sigurnošću, a naša je moralna obaveza i obaveza koja proizlazi iz međunarodnog humanitarnog prava učiniti sve što možemo u sferi humanitarnog zbrinjavanja. “Ne pristajemo na pravdanje zveckanja oružjem, kao mjere zaštite od aktualne humanitarne krize i predstavljanja izbjeglica kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti. U ovoj situaciji, najava izmjena Zakona o nadzoru državne granice je po našoj procjeni politički neodgovoran čin jer nije u skladu s našim ustavnim obavezama i ne želimo da bude zlouporabljena u namicanju političkih poena”, upozoravaju organizacije.

Kako smo se tako lako promijenili iz zemlje koja je udomila milijun izbjeglica u doba kada joj je i samoj bilo najteže u zemlju koja izbjeglicama prijeti vojskom? Hrvatski odgovor na žicu, ograde i militarizaciju, kojima pribjegavaju ostale zemlje na tzv. Balkanskoj ruti, mora biti drugačiji. Umjesto da sa pojedinim zemljama Europske unije preuzmemo vanjsko-političku inicijativu zaustavljanja militarizacije Europe, mi smo, suprotno želji većine građana, odlučili pokleknuti pred politikama vojske, žice i zatvaranja granica pred ljudima koji bježe od ratova te se tako svrstali uz bok državama poput Mađarske.

Istovremeno, niti Hrvatska niti ostale zemlje na tzv. Balkanskoj ruti nisu uložile značajnije napore za okončanje rata u Siriji, niti su pokazale interes za radom na integraciji ljudi u Europu. Organizacije podsjećaju da RH još uvijek nije ispunila preuzetu obavezu relokacije izbjeglica te da je uplatila samo simboličan novčani iznos u međunarodni fond za Siriju. Dok Hrvatska za humanitarnu pomoć Siriji i njezinim susjednim zemljama uplaćuje svega 200.000 eura godišnje od 2016. do 2020., troškovi slanja vojske na granici bili bi višestruki – taj odnos govori o tome kako ne radimo na zaustavljanju ratova, nego na zaustavljanju ljudi.

Najava proširenja ovlasti vojske nije samo prijetnja ljudima koji bježe pred ratovima, već je i prijetnja svim građanima i građankama Hrvatske jer dovodi do militarizacije društva i konačno povrede Ustava RH. Prema sadašnjem Ustavu RH, uloga oružanih snaga je da štite suverenitet i neovisnost RH te se mogu koristiti kao pomoć i u protupožarnoj zaštiti, spašavanju te u nadzoru i zaštiti prava RH na moru. Na koji način su ljudi koji bježe pred ratovima ugrozili suverenitet i neovisnost RH? U ovom trenutku, davanje ovlasti oružanim snagama za nadzor granice, bila bi povreda Ustava RH.

Zbog svega navedenog, spomenute organizacije pozivaju donositelje odluka da svoje napore u radu na izbjegličkoj krizi usmjere na okončanje rata u Siriji, kao i na jačanje integracije izbjeglica u naše društvo.

‘Kulturu ne može njegovati čovjek koji pripada kulturi užasa’

U utorak, 1. ožujka, u Novinarskom domu održan je prosvjedna tribina “Zašto smo potpisali” inicijative Kulturnjaci 2016, na kojem su članovi i članice inicijative zatražili/e ostavku ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.

 Na skupu su govorili/e potpisnici/ce peticije glumica Urša Raukar, redatelj Paolo Magelli, spisateljica Ivana Simić Bodrožić, redatelj Zvonimir Jurić, povjesničar umjetnosti Tihomir Milovac, vizualna umjetnica Nika Radić, dramaturg Goran Sergej Pristaš i književnik Zoran Ferić.

Raukar je istaknula kako nikad neće zaboraviti 21. siječnja kad je za ministra kulture imenovan Zlatko Hasanbegović. “On nema nikakve veze s kulturom i ne poznaje to osjetljivo područje”, rekla je ustvrdivši i kako Hasanbegović ima rigidna esktremistička stajališta. Tijekom 20 godina bavio se revizionizmom NDH, rekla je, navodeći i da je na jednom pogrebu tvrdio kako je 1945. godina najveća hrvatska nacionalna tragedija.

“Potpisali smo peticiju za smjenu Zlatka Hasanbegovića, predali je u Vladu i čekamo da nas primi predsjednik Vlade Tihomir Orešković”, istaknula je Raukar. “Peticiju smo internacionalizirali i još ćemo ju više internacionalizirati”, najavila je Raukar dodavši kako zajedno s inozemnim ima 4300 potpisa.

Magelli je poručio da  kulturu ne može njegovati čovjek koji pripada “kulturi užasa”. “On ima ugrađeno oko kod malog mozga i gleda untrag”, rekao je. Ocijenio je kako Zagreb s ministrom Hasanbegovićem ulazi u geopolitički prostor koji od Vršave preko Budimpešte postaje sve opasniji te ustvrdio kako ova tri grada tvore “trojni pakt”.

Hasanbegović pokušava, istaknula je Ivana Simić Bodrožić, uskratiti slobodu jer je bio u odboru inicijative “U ime obitelji”, a ta inicijativa, ustvrdila je, pokušava sve napraviti kako bi uskratila slobodu drugim ljudima.

{slika}

Redatelj Zvonimir Jurić ocijenio je kako ministar Hasanbegović vodi politiku jednoumlja i pokušava ugušiti kulturnu scenu. “On s filoustaških pozicija počinje temeljitu čistku”, rekao je Jurić. Ministar Hasanbegović ne poštuje Ustav Republike Hrvatske zato što, kako je rekao, Domovinski rat smatra temeljem današnje Hrvatske. “Što ćemo onda s poviješću onih 70 ili ovih 50 godina poslije Drugoga svjetskog rata”, rekao je dodavši kako tada nije bilo lako, no nije bilo jednostavno ni u Americi 50-ih godina. Ocijenio je kako Hasanbegović revizionistički tumači povijest te poručio kako ministar ne može određivati što je povijest, a što nije.

 Po riječima Nike Radić, ministar Hasanbegović u svojim javnim nastupima ne vodi dijalog, nego monologom reagira ad hominem.

Goran Sergej Pristaš je najavio nove reakcije u Hrvatskoj i inozemstvu protiv ministra Hasanbegovića, dok je Zoran Ferić čitao dijelove poeme “Jama” hrvatskoga pjesnika Ivana Gorana Kovačića, kojega su tijekom Drugoga svjetskog rata ubili četnici.

Ženama je dosta!

Ženska mreža Hrvatske okuplja više od 30 organizacija koje povezuje feministička borba za prava žena. I ove godine, u 20. godini od osnivanja Ženska mreža obilježavaju 8. mart, Međunarodni dan žena centralnim događajem u Zagrebu. “ŽENAMA JE DOSTA!“, središnja je poruka protesta koji započinje u utorak, 8. ožujka u 11,00 sati okupljanjem na Trgu žrtava fašizma, odakle ćemo krenuti Ulicom Račkog, zatim Jurišićevom, preko Trga Bana J. Jelačića do Trga sv. Marka, na kojem će se u 12 sati održati program i izraziti nezadovoljstvo sve grubljim kršenjem ženskih prava, dokidanjem stečenih prava i sve glasnijim najavljivanjem mjera i propisa koje vode pogoršanju ionako lošeg položaja žena u društvu. Završetak programa predviđen je u 13 sati.

Iz Ženske mreže poručuju: “Nakon 105 godina od kad se obilježava međunarodni dan žena prijeti nam smanjenje stečenih prava. Suočene smo s drastičnim smanjenjem sudjelovanja žena u politici i ne poštivanja zakona kojima se propisuju ženske kvote. Trpimo posljedice indiferentnosti zakonodavstva i pravosuđa prema nasilju nad ženama i femicidu, te dvostrukom kažnjavanju žena žrtava nasilja. Katoličke vrijednosti postaju neodvojive od državnih institucija, a žene se gura s tržišta rada u kuhinju i obitelj, i nameće im se uloga majke kao jedine vrijedne i društveno prihvatljive. Prava obitelji postaju važnija od pojedinačnih prava žene. Dominantan katolički sustav vrijednosti ima za direktnu posljedicu napad i sužavanje seksualnih i reproduktivnih prava žena, posebno prava na pobačaj, kontracepciju, medicinski potpomognutu oplodnju i odgoj seksualno odgovornih mladih. Žene sve manje rade za plaću, i sve češće su potplaćene ili se mogu zaposliti jedino u uslužnim, loše plaćenim djelatnostima. Nudi im se naknada po rođenom djetetu, dok istovremeno svaka druga trudnica ostaje bez posla. Postojeći napad na autonomiju civilnog društva posebno je opasan za rad savjetovališta i skloništa za žene žrtve nasilja. Zakoni i politike kojima se regulira položaj i prava žena se ne provode, ukida se sloboda medija i polako se nameće politika zastrašivanja donošenjem propisa kojima se onemogućava primjena zakona i najavljuje još teže ostvarivanje zakonom propisanih prava, čime ona postaju nedostupna, a položaj žena nesiguran”.

Pridružite se protestu i pošaljite poruku da žene više ne mogu biti druge u državi i društvu!

Kukavički manevar ksenofobnog klauna: o humoru i Dalmaciji

Jadna Dalmacija. Kao da u zadnjih dvadeset, trideset godina nije prošla dovoljno – rat, posvemašnju deindustrijalizaciju, socijalne efekte koji ih prate – sad je se potkrada i na simboličkoj ravni, relativiziranjem kojim joj se hoće zamagliti i oni zadnji proplamsaji duha, humora, otpora.

Priču znate: na mjesto zamjenika ministra turizma postavljen je ksenofobni klaun čiji je jedini simbolički kapital fotografsko pamćenje, toliko cijenjeno u takozvanom društvu znanja. Svoju evidentnu, naširoko zapisivanu mizoginiju, rasizam i homofobiju u trenutku kad postaje gospodin zamjenik ministra, žustro prevlači plaštom tzv. dalmatinskog humora.

Dakle, evo kako je govorio Robert Pauletić: “Kako pripoznat’ dobru ženu? Kad čisti sobu dok muž gleda utakmicu, pa prolazi između muža i televizije, ka malo lagano potrči ako vidi da bi mogla bit šansa!” ili “U Splitu sve vrvi od Japanaca! Ova Japanka koju san danas snimija ispod Svetog Duje valjda misli da smo mi svi bolesni od gube – stavila je nešto ka plinsku masku! Ajde jebi mater japansku! Kako je pisalo na onome grafitu: Japanci, mrš nazad u Kinu!”. Što vam je smješnije? Što vam je, da prostite, dalmatinskije?

No, ostavit ćemo ovdje po strani estetski moment, evidentni izostanak duha i intelekta u ovim otužnim citatima koji nam se proturaju pod humor. Nešto je urgentnije: nakon medijske prozivke, Robert Pauletić odlučio se skriti iza specifičnosti “dalmatinskog humora”, skromno se uspoređujući s Miljenkom Smojom, koji je, eto đavla, svojedobno govorio o “kurbama Talijanima”. Podao je ovo manevar. Pauletić, naime, možda i jest klaun, ali nije baš tolika budala: posezanje za Smojom i historijski sasvim specifičnim značenjem njegova antitalijanskog sentimenta (a radi se, dakako, o momentu dalmatinskog otpora fašizmu), na način da ga se tog političkog konteksta liši, jeftin je pokušaj relativizacije. Napada ga se da je fašist? E, pa, on će se usporediti sa Smojom, pa da vidimo tko će se tada usuditi reći da je i Smoje fašist! Logika je to prizemna i naivna, ali i zla. Manevar sasvim kukavički: posezanje za truplom koje se u ovim trenucima vjerojatno opsesivno okreće u grobu, ali nažalost bez glasa kojim se može zauzeti za sebe. Nije teško zamisliti da bi se, da Feralovci više nisu među živima (što je bila sasvim realna opcija u onakvim devedesetima kakve je svojim tekstovima u Slobodnom Tjedniku pomagao graditi i mladi Pauletić) naš meštar od turizma pozivao i na feralovsku tradiciju da zaštiti svoje pravo na mržnju.

Učio je, ipak, od najboljih

Kukavičluk je, dalje, i ovo načelno pozivanje na Dalmaciju, nasilni pokušaj klauna da cijelu jednu regiju mobilizira u obranu vlastita fašizma. I to je već više puta viđen manevar, isti onaj kukavičluk s kojim se naša desna opcija, generali, klerofašisti i nogometni menadžeri, svaki put kad ih se prozove za ratni zločin, pljačku ili bespravnu gradnju, samoustoličuju kao martiri u ime hrvatstva. Napad na njih, napad je na Hrvatsku. Pauletić je, bez sumnje, učio od najboljih. Recimo, od Branimira Glavaša, čijim je osječkim avanturama sa srpskim civilima u svojim tekstovima za spomenuti Slobodni Tjednik pripremao teren i opravdanja. (Naravno, Pauletić će kasnije reći da je bio mlad i da mu je intervenirano u tekst. Ali mislimo li zaista  da je osoba koja danas piše rečenice kao što su “Došli smo na teracu hotelčića i vidili da su nan Srbi okupirali najbolja tri stola uz ogradu. Ustvari, formirali su jedan veliki SAO Stol, cili prvi red, tri familje s dicon” naučila lekciju?)

Mislim da ne bi bilo loše da i ja ovdje položim karte: nisam imun na lokalpatriotizam. Njega, doduše, ne omeđuje u tolikoj mjeri Dalmacija, već prije moj rodni grad, Šibenik. Iako u njemu ne živim dobro desetljeće, i više, isto me malo štrecnulo kad je Robert Pauletić prije koju godinu zaprijetio svojim preseljenjem u Šibenik u slučaju da Baldasar postane gradonačelnik Splita. (Srećom, to se nije dogodilo jer je kvizoman u međuvremenu shvatio da između njega i novog gradonačelnika i nema bitne razlike. Jedan od njih Dan pobjede nad fašizmom slavi otkrivanjem spomenika ratnoj jednici nazvanoj po ustaškom generalu, drugi vlastiti fašizam opravdava Smojom.)

Pogled odozgo

No, moj lokalpatriotizam ima i širi moment, načelniji od ovih usko osobnih sentimenata. On se, naime, aktivira svaki put kad se susretnem s takozvanim urbanim fašizmom. OK, izraz je već postao floskula, ali zaista nikad nije bio mit.

 Kontinentalni pogled prema jugu, pogotovo onaj koji se šalje iz metropole, prečesto je obasut prezirom prema tom nazadnom, sirovom, primitivnom prostoru. U njega civilizirana Hrvatska sabija sve svoje komplekse, ona je njeno nesvjesno: takav joj je prostor poteban da bi samu sebe mogla ustoličiti kao progresivnu, uljuđenu sredinu, pogleda uprta prema Evropi. Međutim, da bi to postigla, osim što u zagrade stavlja svoju manje bučnu i više blaziranu, no u svakom slučaju sveprisutnu ksenofobiju, ona današnju Dalmaciju mora zahvatiti ahistorijski, lišiti je njenog aktualnog socijalnog i političkog  konteksta, zaboraviti da su rane od rata ovdje daleko življe nego u  Zagrebu, i da je retradicionalizacija i jačanje nacionalizma u najvećoj mjeri rezultat upravo te razlike. Također, taj pogled zaboravlja da je najjači oružani otpor fašizmu i najjača antifašistička tradicija dolazila upravo odozdo. Trenutak u kojem se to stavi u zagradu, trenutak u kojem se tužna aktualnost uzima kao apsolut, trenutak je u kojem taj pogled odozgo počinje govoriti o mentalitetu kao suštinskom izvoru razlike, a onda imamo posla sa čistim rasizmom. Stoga, to je, dakle, ona dodatna stvar koju zamjeram kojekakvim pauletićima. Dok se more ljudi uporno trudi inzistirati na progresivnoj Dalmaciji (u zadnje vrijeme možda u najvećoj mjeri povjesničar Dragan Markovina sa svojim projektom povijesti poraženih), oni stalno pokušavaju potvrditi onaj loš i neutemeljen stereotip o primitivnom jugu, time što svoju glupost i mržnju pakiraju u ambalažu univerzalno dalmatinskog.

Dalmacija je, dakle, svašta. Štoviše, i sam Smoje je svašta, što se vidi i iz nedavno tiskanih Dežulovićevih ‘Razgovora sa Smojom’. Antifašist, bez sumnje, ali sa sasvim pristojnom dozom mizoginije. No, bože moj, na nama je da biramo što ćemo od toga za sebe uzeti. Ista je stvar i s Dalmacijom. Što se mene tiče, umjesto one Roberta Pauletića, uvijek naravno radije biram onu Feral Tribunea, Marije Gradiške i Ive Brešana. I, barem dok čekamo da se ova vlada uruši u svojoj iz dana u dan sve progresivnijoj nesuvislosti, priželjkujem ovakav zaključak afere dalmatinski humor: mali Robi K. satire Roberta Pauletića u svojoj bilježnici. Nesumnjivo, bio bi to mali trijumf humora. Ako baš hoćete – trijumf dalmatinskog humora.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U Rijeci kreće akcija ‘7 dana za ženu’

Ispred Klinike za ginekologiju i porodništvo KBC-a Rijeka danas je od 9 do 10 sati započelo održavanje akcije nazvane “7 dana za ženu” kojom aktivisti i aktivistkinje za ljudska prava žena žele ponuditi alternativu i pružiti otpor inicijativi 40 dana za život.

“Ovo je reakcija na rad inicijative 40 dana za život i vezana je uz Međunarodni dan žena. Želi se ukazati na probleme s kojima se žene susreću u svim aspektima života”, objašnjava nam vizualna umjetnica i inicijatorica ove akcije, Milijana Babić.

Inicijatorica ove akcije pojasnila nam je zašto im je bilo važno na ovakav način obilježiti Međunarodni dan žena.

“Aproprijacijom njihove strategije – kroz mirni protest i “molitvu”, odnosno stajanje s natpisima koji problematiziraju položaj žena u društvu, okrećemo se akciji za spasenje njihovih života”, govori nam Milijana Babić.

{slika}

Desetak mladih ljudi stajalo je u tišini od 9 do 10 sati ispred rodilišta. S druge strane zgrade nalazili su se molitelji inicijative ” 40 dana za život” i kontinuirano izgovarali svoje parole u vidu ne pretjerano tihih molitvi.

Cilj akcije “7 dana za ženu” je ukazati na problem sustavnog kršenja ljudskih prava žena u kojima prečesto sudjeluje i niz institucija države i lokalne samouprave. Prokazuju i kako se žene često susreću s demoniziranjem zbog određenih odluka koje donose o svome tijelu.

Transparentima s natpisima kao što su “Molitvom za ženska prava” i “Dragocjena si u mojim očima” želi se poslati poruka kako je u debati o pravu na pobačaj ipak na prvom mjestu – žena.

Performans će se provoditi od 2. do 8. ožujka i to na lokacijama širom Rijeke, a provodi ga Drugo More u suradnji s Milijanom Babić te udrugom SOS telefon Grad Rijeka.

{slika}

Podsjećamo, nedavno je inicijativa 40 dana za život dobila i potporu Grada Vukovara o kojoj smo pisale ovdje, kada im se pridružila i pročelnica Ana Živanović u ime Grada.