sdadmin

Veličanstvenih sedam: globalna drama koja na pozornicu stavlja ženska prava

Posted on by sdadmin

U dvorani na Sveučilištu Rajshahi u Bangladešu, sedmero ljudi zauzme svoje pozicije na pozornici. Počinju govoriti. “Hafsat Abiola, Nigeria,” kaže jedna. “Mu Sochua, Cambodia,” kaže druga. “Anabella de Leon, Guatemala,” treća. Zatim izvode monologe bazirane na intervjuima s aktivistkinjama za ženska prava koje su doživjele nasilje, grupno silovanje i trgovinu ljudima.

Te priče tvore dokumentarnu predstavu Sedam, koja se koristi u promicanju ženskih prava. Predstava je premijerno izvedena u Sjedinjenim Državama 2008. godine, nakon čega ju je švedska neprofitna organizacija, Sedam na turneji, odvela na gostovanja u 28 država i prevela na 23 jezika. Cilj joj je angažirati lokalno stanovništvo u borbi za određeni aspekt ženskih prava. Organizatori/ce pozivaju utjecajne ljude iz određene zajednice da čitaju predstavu umjesto glumaca/ica.

Profesori/ce, odvjetnici/ce, studenti/ce i supruga vrlo popularnog bivšeg gradonačelnika čitali su monologe, prevedene na bangla, na Sveučilištu Rajshahi.

Dok se izgovaraju prve riječi, buka publike u kojoj je 3, 000 studenata/ica i profesora/ica se stišava. “Inače ih je teško utišati. Zapanjilo me što su svi odjednom zašutjeli.”, rekla je dvadesetogodišnja studentica Sumaya Rahman, koja je režirala predstavu.

“Kada sam prvi put čitala predstavu, osjećala sam kako ove sve priče pripadaju ženama Bangladeša,” dodaje. “U Marininoj priči postoji rečenica-. ‘Žene se ne osjećaju voljeno ukoliko ih se ne tuče.’  Kućanica koju je napao njen muž rekla mi je jednom istu stvar.”

Rahman je bila inspirirana da se uključi u kampanju nakon što je svjedočila fizičkom napadu na svog prijatelja koju ju je prethodno obranio od uznemiravanja. Kaže da nas Sedam “uči kako da prekinemo šutnju”.

Seksualno uznemiravanje odabrano je kao ključno pitanje kojim će se baviti u Bangladešu, gdje je to sveprisutan problem, unatoč Vladinom potpisivanju međunarodnih povelja Obveze za sprječavanje diskriminacije i nasilja nad ženama, te Ustavu koji propisuje jednaka prava za žene i muškarce.

Kućno nasilje je protuzakonito u Bangladešu, no Vladina studija iz 2013. pokazuje da je 87% udanih žena bilo fizički i emotivno zlostavljano od strane njihovih muževa. Stigma i neznanje o zakonskim mogućnostima sprečavaju žene da prijave nasilje.

2009. država je direktivom Visokog suda na sva radna mjesta i edukacijske institucije uvela vijeća za razmatranje tužbi za zlostavljanje, na čelu kojih su bile žene.

Međutim, studija UN-a i Bangladeškog centra za društvena istraživanja iz 2013. u kojoj je sudjelovalo 897 studenata/ica pokazala je da 38 posto ispitanika/ica ne zna ništa o direktivi, i da je 76 posto studentica doživjelo zlostavljanje na Sveučilištu. Gotovo 5 posto kaže da ih je uznemiravanje spriječilo u pohađanju nastave.

Najčešći primjeri uznemiravanja bili su verbalne seksualne insinuacije, nepoželjan fizički kontakt, sugestivni telefonski pozivi i poruke, te uhođenje.

Gotovo pola ispitanica nije nikome reklo za uznemiravanje. “Seksualno uznemiravanje je strategija kojom se pokazuje da ženama nije mjesto ovdje, trebale bi nestati iz tog prostora,” rekla je predstavnica UN Žene za Bangladeš, Christine Hunter, koja je pomogla u izvođenju predstave Sedam.  “Ukoliko su žene i djevojke uznemiravane svaki puta kada izađu u javni prostor, koja je poruka? Da ne bi trebale biti u javnoj sferi, da je to muški prostor. To je stvaranje nejednakosti.”

Sarker Samira Jannat, studentica prava na Sveučilištu Rajshahi  i radijska prezenterica na pola radnog vremena, boji se izaći sama noću. “Ne ostajem vani kada padne mrak,” kaže ova 26-godišnjakinja. “Naša predavanja uvijek završavaju nakon 14 sati. U knjižnicama, cure mogu ostati do 20 sati, a dečki do 22. Vlasti su zabrinute da će nas neki dečki maltretirati ili da će se dogoditi nešto grozno, pa su postavili restrikcije.”

“Noću je kampus gotovo prazan i cure obično ne izlaze iz svojih domova, tako da ako sam sama vani, obično se jako bojim kada vidim dečke.”

Rahman kaže da mora doći doma prije mraka inače će se njena obitelj zabrinuti za nju, dok njeni muški prijatelji mogu učiti u knjižnici u grupama. Dodaje da studentice, koje si ne mogu priuštiti knjige, imaju jako kratak vremenski period kada mogu koristiti knjižnicu. “Ovo očito otežava učenje studenticama,” kaže “Nemamo istu količinu vremena. Nije poštena konkurencija.”

Druge slobode su također ozbiljno limitirane strahom od izlaska noću, i korištenja javnog prijevoza.

Pnomita Pew, studentica na Sveučilištu Jahangirnagar pored Dhaka, u kojem se također prikazuje Sedam, kaže da počinitelji uznemiravanja misle da mogu ženama raditi što god žele kada su u javnoj sferi.

Kaže: “Vozim se autobusom svaki dan na kampus i dečki uvijek žele dirati cure i raditi im pogrešne stvari. Većinu vremena žrtva ne kaže ništa dok situacija ne postane jako loša kada kaže, ‘makni se od mene!’, na što muškarac obično odgovara sa, ‘Ja sam muško – mogu što hoću.'” Neke žene nose čačkalice u autobus da se mogu oduprijeti muškarcima koji ih pokušaju dirati. Rahman kaže da se studentice boje prijaviti takve incidente da se počinitelji ne bi probali osvetiti.

{slika}

M Abdul Alim, profesor prava na Rajshahi, sjedi u odboru koji se bavi žalbama na Sveučilištu, te napominje da godišnje dobiju vrlo mali broj takvih prijava. “Studenticama nije ugodno se žaliti,” kaže. “Ponekad bi se trebale žaliti na profesora, a brinu se da će im zbog toga profesor dati nižu ocjenu.”

Alim se nada da će kampanja potaknuta predstavom Sedam podići svijest. “Voljela bi da [studentice] budu dovoljno osviještene da mogu progovoriti”,  kaže. “Shvatit će – ‘Ovo nije moj problem, ovo je naš problem, i možemo o njemu pričati’.” Na izvedbi, knjižica s objašnjenjima direktive Visokog suda nalazila se na svakom sjedalu.

Studenti su poticani da javno potpišu zakletvu da neće uznemiravati druge studente/ice, ili dopustiti da se takve stvari događaju. Rahman kaže da joj je prizor studenata koji potpisuju zakletvu dao određenu nadu. “Vidjela sam jednog studenta kako slika svoje prijatelje dok potpisuju.” Rekao je, “Slikao sam vas tako da idući put nećete zadirkivati djevojke”, rekla je Rahman. “Mislim da ljudi koji su gledali Sedam sad drugačije razmišljaju o ženama. Atmosfera se ipak ne može promijeniti preko noći.”

Rahman vjeruje da Sedam pokazuje snagu žena. “Društvo stvara lažno ogledalo u kojem žene izgledaju slabo”, kaže. “Nakon gledanja predstave djevojke znaju kako razbiti lažno ogledalo. Imaju moć pokrenuti velike promjene u našem društvu”.

Prevela i prilagodila Nina Šarčević

Deseci tisuća u Londonu na prosvjedu protiv nuklearnog naoružanja

Posted on by sdadmin

Nekoliko desetaka tisuća prosvjednika/ca okupilo se u subotu u Londonu protestirajući protiv obnove britanskog nuklearnog programa Trident, koju želi konzervativna vlada.

Jedan od organizatora, nevladina organizacija “Campaign for Nuclear Disarmament”, objavio je da se 60.000 osoba okupilo na Trafalgar Squareu, cilju mimohoda kroz središte glavnog grada.

Policija nije željela iznijeti broj prosvjednika/ca na skupu koji su antinuklearni aktivisti/kinje ocijenili “najvažnijim u generaciji”.

Škotska premijerka Nicola Sturgeon i čelnik oporbenih laburista Jeremy Corbyn osudili su za govornicom “nemoralan” program.

Carline Lucas, nekadašnja čelnica Zelenih, spomenula je “ostatke hladnog rata”.

Ove godine mora biti donesena odluka o zamjeni četiriju nuklearnih podmornica Trident, uz troškove od najmanje 39 milijardi eura.

Vlada Davida Camerona sklona je obnovi te zastarjele nuklearne flote s bazom u Faslaneu, na zapadu Škotske, ističući kako je ona presudna za sigurnost zemlje.

Indija mijenja desetljetno oslanjanje na žensku sterilizaciju

Posted on by sdadmin

Ovako planiranje obitelji najčešće izgleda u Indiji: žene u dvadesetima, uglavnom supruge farmera, skupljaju se u zoru na stepenicama lokalne bolnice. Nakon nekoliko sati, stiže kirurg. Nema puno vremena. Zamoli žene da sjednu jedna do druge na podu operacijske sale i zatim u samo nekoliko minuta laparoskopom operira njihove jajovode, osiguravajući da nikada više neće zatrudnjeti.

Desetljećima se Indija oslanjala na žensku sterilizaciju kao na primarni vid kontracepcije, financirajući oko četiri milijuna zahvata podvezivanja jajovoda godišnje, odnosno više od ikoje druge zemlje. Ove će godine vlada premijera Narendre Modija napraviti velik korak k modernizaciji ovoga sistema, uvodeći besplatne kontracepcijske injekcije u javne zdravstvene ustanove. Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje njihovo korištenje bez ograničenja za sve žene u fertilnoj dobi.

Međunarodne organizacije, uključujući Agenciju za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država i Fondaciju Bill & Melinda Gates, su dugo zagovarale nove opcije kontracepcije, tvrdeći da indijske žene –  često iscrpljene, anemične i s visokim rizikom od smrti budući da zatrudnjuju često i s nedovoljnim vremenskim razmakom – hitno trebaju metodu odgađanja ili razmaka između trudnoća.

Broj ljudskih života kojih se ove politike tiču ogroman je i još raste. Indija će uskoro prestići Kinu i postati najmnogoljudnija država na svijetu, a očekuje se da će do 2050. broj stanovnika narasti za 400 milijuna, odnosno više od populacije Sjedinjenih Američkih Država.

Paradoksalno, ovdje u Indiji, najoštriju opoziciju ovim novim kontracepcijskim metodama – na Zapadu nekoć smatranima osnažujućim za žene, koje sada mogu kontrolirati svoju fertilnost – predstavljaju ženske aktivističke grupe koje sumnjaju u sigurnost ovih metoda i vjeruju da ih forsiraju zapadnjačke farmaceutske tvrtke gladne profita. S druge strane, konzervativna stranka Bharatiya Janata premijera Modija prekinula je desetljetni otpor kontracepcijskim injekcijama.

Do promjene je došlo djelomično stoga što je trenutna vlada manje zabrinuta protivljenjem organizacija civilnog društva, od kojih je većina bila bliža prethodnoj vladajućoj stranci Indijskog Nacionalnog Kongresa. Također, poticaj je bio i medicinska katastrofa koja se dogodila 2014. u indijskoj državi Chhattisgarh, gdje je 13 žena umrlo nakon zahvata sterilizacije u vladinom ‘sterilizacijskom kampu’.

Kontracepcijske injekcije dostupne su u Indiji u privatnom zdravstvenom sektoru od 1993. Sada će se postepeno uvesti i u javne ustanove, prvo u odabrane bolnice i medicinske institute, a zatim u zdravstvene ustanove diljem države.

“Želimo biti jako pažljivi”, rekao je C.K.Mishra iz indijskog Ministarstva zdravstva i obiteljske skrbi te dodao: “Ne želimo napraviti niti jedan krivi korak.”

U kontekstu novije indijske povijesti, javno nepovjerenje ne čudi. Naime, 1975. vlada premijerke Indire Gandhi vodila je agresivnu kampanju, ponekad prisiljavajući mlade muškarce bez djece na vazektomiju, kako bi ispunili zacrtane kvote. Provedeno je preko šest milijuna sterilizacija, što je izazvalo širok i snažan protest.

Nakon više od deset godina, kada je Indija počela uzimati u obzir uvođenje kontracepcijskih injekcija u javne ustanove, aktivističke su grupe tražile od Ustavnog suda da zabrani njihovo korištenje, tvrdeći da nisu dokazano sigurne, te da bi mogle biti korištene silom.

Sud je proslijedio slučaj Indijskom tehničkom savjetodavnom odboru za lijekove, koji je 1995. dozvolio uporabu kontracepcijskih injekcija u privatnom sektoru, ali savjetovao da je bolje ne uvoditi ih u javne zdravstvene ustanove. Ova odluka nije dovođena u pitanje idućih 20 godina, dok su kontracepcijske injekcije ušle u široku upotrebu u susjednim Bangladešu, Šri Lanki i Nepalu.

Protivnici tvrde kako je indijska zdravstvena infrastruktura preslaba da bi regulirala korištenje injekcija, monitorirala nuspojave i osiguravala da pacijenti daju informirani pristanak. Indijska vlada ulaže tek nešto više od  jedan posto bruto domaćeg proizvoda na javno zdravstvo, u usporedbi s tri posto u Rusiji i Kini, te osam posto u Sjedinjenima Američkim Državama.

Neki protivnici argumentiraju svoj otpor podsjećajući na Ameriku u vrijeme Hladnog rata, kada je kontracepcija, tvrde, korištena u svrhu borbe protiv siromaštva i širenja komunizma obuzdavanjem kroničnog siromaštva. Mohan Rao, profesor društvenih znanosti pri Sveučilištu Jawaharlal Nehru i dugogodišnji protivnik kontracepcijskih injekcija, rekao je da bi indijska vlada uvela ovu metodu mnogo ranije, da nije bilo ženskih organizacija. Dodao je kako su “one imale jasnu sliku toga što je imperijalizam i što imperijalizam čini populacijama iz trećega svijeta.”

Godine 2010. je K. Sujatha Rao, tadašnja članica Ministarstva zdravstva i obiteljske skrbi (u vrijeme vlade na čelu s Indijskim Nacionalnim Kongresom), preporučila ukidanje zabrane kontracepcijskih injekcija. Kratko nakon toga, dala je ostavku te, kako objašnjava, “zbog pritisaka od strane civilnog društva, kada sam otišla, vlada to nije više uopće poticala.”

Atmosfera se promijenila nakon što je Modijeva stranka došla na vlast u svibnju 2014., posebice nakon katastrofe u Chhattisgarhu šest mjeseci kasnije. Prošle su se godine ‘sve zvijezde posložile’, rekla je dr. Jyoti Vajpayee, ginekologinja koja nadzire programe planiranja obitelji u Indiji za Gates Foundation.

“Ova se vlada vratila s velikom podrškom, tako da si mogu dopustiti rizik”, rekla je dr. Jyoti Vajpayee.

Ona i drugi dugo su pokušavali uvjeriti službena tijela da postojeće opcije – muška i ženska sterilizacija, kontracepcijske tablete, dijafragme i kondomi – nisu dovoljne za milijune indijskih žena koje se udaju u kasnim tinejdžerskim godinama i provedu godine iznoseći trudnoću za trudnoćom.

Istraživanja su pokazala da bi se, globalno, 30 posto smrti žena pri porodu i 10 posto smrti novorođenčadi moglo spriječiti kada bi između dvije trudnoće bio vremenski razmak barem dvije godine. 

Na sastanku u kolovozu, Indijski tehnički savjetodavni odbor za lijekove zaključio je da bi kontracepcijske injekcije trebale biti uključena u program planiranja obitelji, tvrdeći kako njihovo dvadesetogodišnje korištenje u privatnom sektoru te istraživanja provedena na sličnim lijekovima ukazuju da je njihovo uvođenje u javni zdravstveni sektor sigurno i bez pilot programa.

Usprkos tome, tradicionalne metode neće biti odbačene.

Mnoge žene, koje su doputovale iz svojih sela u sterilizacijski kamp, udaljen oko 90 milja od Delhija, rekle su da su spremne na ‘onu operaciju’ te da cijena od 1.400 rupija (oko 20 američkih dolara) nije igrala ulogu u njihovoj odluci. Nagovorile su ih suradnice kampa koje su ih i dopratile, uglavnom starije žene iz njihovih sela. 

Te su žene plaćene 1.000 rupija po pacijentici s jednim djetetom ili dvoje djece koju dovedu na sterilizaciju, ili 240 rupija po pacijentici s troje djece ili više. Priznale su da je bilo otpora prema sterilizaciji, posebice od strane mlađih žena koje bi jednog dana mogle htjeti još djece.

“Moramo im reći mnogo toga da bi ih nagovorile” objasnila je pedesetogodišnja Sudesh Wati.

Mlade žene često poslušaju suradnice kampa.

“Nakon što je ona razgovarala sa mnom, zaključila sam da u današnje vrijeme nitko ne želi više od dvoje djece”, rekla je 35-godišnja Krishna Yadav, pokazujući na ljubaznu sjedokosu ženu koja je stajala u blizini. “Govorila mi je to zadnja dva mjeseca.”

Na pitanje o kontracepcijskim injekcijama, žene su uglavnom izgledale zbunjeno. Nisu nikada čule za njih.

“U svakom slučaju”, tvrdi Lalit Sharma, medicinska sestra koja obučava suradnice kampa koje dovode žene na sterilizaciju, “kada se pojavi nova metoda, žene će je gotovo sigurno prihvatiti. Kakva god metoda bila, ako ju vlada uvede, one slijepo vjeruju”.  

 

Prevela i prilagodila Stephanie Stelko

 

Zašto je ‘nemoj se brinuti o novcu, samo putuj’ najgori savjet svih vremena

Posted on by sdadmin

Imam poznanicu s interneta koju pratim putem društvenih mreža već dvije godine, jedna zapravo draga, pametna djevojka koja piše blog i radi privremene poslove te je nedavno odlučila završiti magisterij. U Europi. Steći će diplomu koja joj, realno gledano, neće pomoći pri pronalasku boljeg posla. I ona je toga svjesna, barem tako mislim, jer govori o tome kao ‘prilici za učenje i širenju svjetonazora’,  a ne kao o pripremi za buduću karijeru. To je u redu, ali istina je da je ona u mogućnosti da uživa takvu slobodu – da bude nekom vrstom lutalice koja voli putovati, učiti jer joj se uči, i uživati u dugim razgovorima tijekom večere – jer ona ima zaleđe u dobrostojećim roditeljima, i iako joj možda nisu u potpunosti pokriveni svi troškovi, nikada neće morati brinuti jer ima zaštitnu mrežu. Osvojila je taj osebujan dio genetske lutrije, i u potpunosti je besmisleno zamjeriti joj na slobodi koju joj je namijenila sudbina.

No, korisno je – čak i važno – zamjeriti joj na njezinom stavu koji je posljedica njezine životne situacije, koji u velikoj mjeri prevladava kod većine mladih ljudi koji se ne trebaju brinuti o temeljima njihove buduće financijske sigurnosti. Ta ideja da trebate putovati, kao nekakav moralan imperativ, bez brige o nečemu tako ‘trivijalnom’ kao što je ‘novac’. Djevojka o kojoj se radi stavlja postove – plitko-inspirativnih citata sa svojim raskošnim fotografijama, o napuštanju svega i bijegu, ili davanju otkaza na poslu koji mrzite kako bi započeli život negdje nanovo, ili upijanje ljepote svijeta kada ste mladi i dovoljno nesputani da to učinite. To je inspirativna pornografija, koja služi dvojakoj svrsi mučenja čitatelja životom koji nikada neće imati, dok će se istovremeno osjećati kao gubitnici/e jer to nemaju.

To je način na koji se više klase tapšaju po ramenu kako su sposobni napraviti nešto što doslovno svatko s novcem može kupiti. Putovati kako bi putovao nije postignuće, niti je to garancija da netko postaje osobom koja raspoznaje nijansiranje kultura. (Jedni od najgorih turista su iste osobe koje si mogu priuštiti da svake godine posjete tri nove zemlje!) Ali, netko tko je iznimno privilegiran (da, privilegiran!) da izađe u svijet i intenzivno putuje dok je mlad nije nimalo bolji, mudriji ili vrjedniji od osobe koja je ostala doma kako bi radila nekoliko poslova i nadala se da će jednog dana dobiti posao za koji taj putnik/ca smatra da će ga dobiti samog od sebe. Radi se samo o igri novcem i pristupačnosti, a smatrati da je ‘briga o novcu’ od strane osobe koja ima manje neka vrsta trivijalne prepreke samo je sol na ranu.

Osobno sam mogla putovati, iako sam svoj život u inozemstvu platila svojim radom, i dalje je to bio rezultat zdrave doze privilegiranosti. Dolazim iz obitelji srednje klase koju ne trebam financijski potpomagati, stoga sam znala da se uvijek mogu vratiti k njima na kauč ako mi se stvari izjalove, i  prikupila sam nešto novaca dok sam živjela s roditeljima nekoliko mjeseci prije polaska.

Postoje milijuni ljudi koji nemaju niti jednu od tih stvari, i iako bi htjeli sami platiti svoja putovanja, ne mogu zbog odgovornosti i obaveza, i manje raspoloživih prihoda. Ako netko mora raditi posao koji ne voli kako bi zbrinuo obitelj, ili kako bi financirao fakultetsko obrazovanje, ili kako bi postigao osnovnu financijsku samostalnost ne znači da nema jednaku želju da uči i raste kao osoba koja intenzivno putuje. Jednostavno nemaju jednake prilike, i uče i rastu na svoj način, u kontekstu života kojeg imaju. Uče što znači puno raditi, odgoditi zadovoljavanje i poboljšati se polako, na male načine. Možda to neće biti putovanje istočnom Europom, ali teško biste se mogli usprotiviti da ne gradi karakter.

Poticati takvu osobu ‘da se ne brine o novcu’ ili ‘da pusti sve i slijedi svoje snove’, pokazuje samo duboko nerazumijevanje o tome što znači ‘brinuti se’. Ono što snishodljivo putnik misli ‘ne brinuti se’ zapravo znači ‘nije ti prioritet’ jer na određenoj razini oni smatraju da vi birate jedan dolar više od vrlo važnog iskustva. Ali ‘briga’ znači da nemate drugog izbora nego da vam novac bude prioritet, jer ako ne budete zarađivali – ili odlučite potrošiti tisuće dolara na putovanje po jugoistočnoj Aziji kako bi pronašli sebe – vrlo lako možete završiti na ulici. Sugerirati da je to na bilo koji način odluka ili jedno ili drugo za milijune Amerikanaca naivno je i degradirajuće.

Svatko treba stvoriti svoj vlastiti put do neovisnosti i slobode. Možda ćete biti dovoljno sretni pa će vam taj put omogućiti mnogo lutanja uokolo, slobodnog vremena i isprobavanja brojnih novih stvari – jer znate da će vas sigurnost čekati na drugom kraju duge. To je u redu, i nema potrebe osjećati se krivim ili sramiti se zbog vaše privilegiranosti iz jednostavnog razloga jer je to neproduktivno i nikome ne pomaže. Poticati ljude da slijede vaš put koji je doista rijedak jer smatrate da je to jedini put ka duhovnom prosvjetljenju i značaju, čini vas šupkom. Čini vas osobom koja piše bljutave postove ‘inspirativnih’ citata koji se odnose samo na maleni postotak populacije koja ima već pokrivene osnovne potrebe. I ne daj Bože, da netko kome uistinu treba novac slijedi taj užasan savjet, jer neće biti poput vas, skitati se Južnom Amerikom i isprobavati studije samo iz zabave. Oni će, kada završi njihovo putovanje, biti u goroj poziciji nego kada su krenuli. I nikakav privjesak za ključeve neće moći smanjiti ubod realnosti.

Prevela i prilagodila Marija Sabolić 

‘TTIP umanjuje demokratski kapacitet i daje preveliku moć korporacijama’

Posted on by sdadmin

Ponovno u tišini u Bruxellesu se odvija 12. runda pregovora o transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu između SAD-a i Europske unije, koji traju već dvije godine. Iako Hrvatska, otkada je postala članica Unije, sudjeluje u tim pregovorima, u domaćoj javnosti malo se zna o sporazumu koji bi trebao promijeniti odnose ekonomskih velesila na svjetskom tržištu. O opasnostima ovakvih pregovora razgovaralo se jučer u Širenju Područja Borbe na Radio Studentu s Draženom Matičekom iz Inicijative Zaustavimo TTIP.

O TTIPu se pregovara već dvije godine. Pregovori su rijetko detaljno popraćeni u medijima, i zapravo ih prati određena tajnovitost, unatoč tome što se Europska komisija hvali svojom transparentnošću. Možete li nas uputiti što nam nosi ova nova runda pregovora? I koliko smo blizu potpisivanju sporazuma?

Najvažnija stvar oko koje su pregovarali u ovoj rundi je Investment Chapter, točnije paragraf o ulaganjima. Oko toga se naviše raspravljalo jer je Europski parlament prošle godine u 7. mjesecu izglasao rezoluciju o TTIP-u i o CETI, što je isti takav ugovor samo s Kanadom, koji je već ispregovaran i sad treba ići u ratifikaciju. Najvažnija stvar je ISDS, pravni mehanizam kojim se rješavaju sporovi između država i stranih investitora. Europskom parlamentu ISDS nije odgovarao pa su ga odbili i zatražili od Europske komisije koja pregovara na europskoj strani da donesu neki novi prijedlog. Novi prijedlog nazvan je ICS ili Investment COURT System, no nakon raznih analiza od strane brojnih udruga, uključujući njemačku udruga Javnih sudaca i tužitelja – sve ove stare mane ISDS-a ima i novi ICS, s tim da je još problem što američka strana vjerojatno neće prihvatiti ni taj ušminkani ICS, oni se zalažu baš za ISDS. To je najbitnija stvar oko koje su pregovarali ovaj tjedan.

U TTIP-u se ISDS i regulatorna suradnja spominju kao dvije najveće prijetnje . Možeš li nam objasniti o čemu se tu radi? I kakvog to utjecaja ima na nas?

ISDS, isto kao ICS koji je sad predložila Europska komisija, je pravni mehanizam koji služi za rješavanje sporova između investitora i države u slučaju kad neki investitor misli da je država nekom svojom mjerom, regulativom ili odlukom, na bilo kojoj razini državne vlasti ili bilo kojem dijelu državne vlasti, donijela neku odluku koja umanjuje njegov realni ili očekivani profit. Postoje brojni problemi s ovim pravnim mehanizmom jer država ne može tužiti investitora na tom tribunalu, odnosno arbitraži. To nije sud zato što arbitri koji tamo odlučuju o sudbinama država, ne moraju imati licencu za suca ni u jednoj zemlji. Arbitara je ukupno tri u takvom postupku. Jednog bira investitor, jednog bira tužena država i jednog biraju zajedno. Apsurdno je da tužiš nekoga i onda sam biraš arbitra ili suca, koji na kraju odlučuje u tom sporu. Ti arbitri imaju i jako velik financijski interes jer su plaćeni od 1000 do 3000 eura po danu, što dovodi do toga da je njima u interesu da ti procesi traju što dulje i da bude tih slučajeva što više. S druge strane, što je još veća stvar, to je paralelni pravni sustav, koji stranim investitorima daje posebna nedemokratska prava koja su si oni sami napisali, dok se na nas sve ostale primjenjuju zakoni koji su doneseni nekom demokratskom metodom. Oni sami sebi pišu zakone i sami sebi daju prava koja su ekskluzivna samo za njih.

A što se tiče regulatorne suradnje, to bi bila suradnja na donošenju budućeg zakonodavstva i usklađivanje postojećih standarda koji postoje, točnije razlika koje postoje između SAD-a i Europske Unije. Na primjer u kozmetici – u Europi je zabranjeno oko 1200 spojeva u proizvodnji, a u Americi 11. S druge strane Amerika ima bolje automobilske standarde, pa tako možemo za primjer uzeti nedavni skandal s Volkswagenom: da je regulatorna suradnja već bila uključena, ne bi uopće shvatili da su oni varali na tim eko testovima. SAD bi jednostavno priznao testove koji su provedeni u Europi i oni bi se mogli prodavati u SAD-u. Unutar regulatorne suradnje postoji nešto što još nema službeni naziv, ali će biti funkcionirati kao regulatorno vijeće. To je zapravo neki međukorak između korporacija i država. Funkcionirao bi tako da kad države trebaju donijeti neku novu regulativu, one bi bile obavezne javiti korporacijama na koje bi se to moglo kasnije odnositi da one daju svoj input o tome, što je ustvari institucionalizacija lobiranja. Oni bi, osim ovog posebnog pravnog sustava, imali i posebno tijelo kroz koje bi efikasnije nama mijenjali zakone.

Znači na taj način bi se nekako smanjio demokratski legitimitet i davala bi se prevelika moć korporacijama. Postoje li već primjeri u Hrvatskoj i svijetu gdje su kompanije tužile države na privatnim sudovima koristeći ISDS mehanizam u sklopu postojećih trgovinskih sporazuma?

Da ima ih jako puno, trenutno se zna za oko sedamsto slučajeva u kojima su tužene države. ISDS postoji od 60-ih. Nastao je u eri postkolonijalizma pod izgovorom da u novim državama pravni sustavi nisu dovoljno razvijeni, ili uopće nema nekog pravnog sistema kao takvog. Na taj su način investitori koji su tamo već imali neke investicije, štitili te investicije. Onda su izmislili ISDS. Međutim to sad pada u vodu jer SAD, Kanada i Europska Unija imaju jako razvijen pravni sustav. Njemačka udruga sudaca zapravo kaže da uopće nema potrebe za uvođenjem jednog tako jednoznačnog mehanizma u te pregovore jer su nacionalna sudstva Europske unije, Kanade i SAD-a superiornija ISDS-u.

A u Hrvatskoj? Postoje li neki primjeri?

Hrvatska je tužena šest puta. Gavrilović je, na primjer, tužio Hrvatsku za 200 milijuna eura, MOL je recimo tužio Hrvatsku zbog INA-e preko ISDS-a, ali se i ne zna puno jer je taj postupak tajan. Možemo samo znati tko je tužio, a tko nije. Od svjetskih je zadnji primjer kanadska kompanija Transcanada koja je najavila da će tužiti SAD za čak 15 milijardi dolara zbog odluke da neće nastaviti s projektom Keystone XL naftovoda, koji bi prevozio naftu preko cijelog Sjevernoameričkog kontinenta, dok bi pritom bio invazivan za okoliš.

Ako već postoje ISDS mehanizmi i tužbe protiv država, po čemu su TTIP, CETA, TPP drugačiji? Zašto baš sada ljudi prosvjeduju?

Što se tuče Europske Unije, nemaju sve države potpisane bilateralne investicijske sporazume sa SAD-om koji sadržavaju ISDS. Hrvatska ima. Trenutno samo oko osam posto američkih kompanija ima pravo tužiti države preko ISDS-a. Kad bude potpisan TTIP, imat će ga 100 posto kompanija. TTIP je još loš i zbog regulatorne suradnje i još mnogo toga. Ne radi se samo o ISDS-u, ali on će višestruko povećati broj kompanija koje će moći tužiti države ako se ratificira.

Što misliš kakav bi efekt ovaj sporazum mogao imati na ugroženije društvene skupine? Koja su najproblematičnija područja kada se gleda potencijalni utjecaj ovog sporazuma?

Problematična područja su sva gdje postoje neke demokratske regulative koje štite obične građane. To mogu biti i radnička prava, ekološka prava, socijalna prava, zdravstveni sustav i obrazovni sustav. Najugroženije skupine su sve. Na primjer, kad je Egipat podigao minimalnu plaću s 40 na 70 eura nakon Arapskog proljeća, dobio je tužbu od Veolie, francuske multinacionalne kompanije, samo zbog toga što je odlučio podići minimalnu plaću. ISDS se može tako široko obrazlagati, i tako široko primjenjivati, da može utjecati gotovo na svaku odluku. Svaka korporacija, ako osjeti da joj je ugrožen neki očekivani profit, može podići tužbu.

Ali kako bi ovaj sporazum mogao imati utjecaj baš na jednog/u prosječnog građanina/ku?

Moglo bi doći do sve veće privatizacije iako bi mi to i bez njih odradili. Često se misli da se radi o borbi SAD-a protiv Europske Unije, a zapravo se  tu radi o sukobu multinacionalnih kompanija, velikih korporacija, najbogatijeg dijela stanovništva svijeta, protiv svih ostalih. To ćemo moći osjetiti na razne načine. Dovodimo u pitanje i javno zdravstvo i javno školstvo i hranu koju jedemo. Europska poljoprivreda će biti pogotovo jako ugrožena, Hrvatska još ugroženija nego što je sada. Ako dođe do potpisivanja TTIP-a, svi segmenti života su ugroženi kod najobičnijeg malog čovjeka iz Hrvatske, isto kao iz Finske, Njemačke ili SAD-a. Svejedno.

Konačna odluka o TTIP-u treba se donijeti u nacionalnim parlamentima država članica EU. Hrvatski sabor ključna je institucija koja treba provesti javnu, a potom i političku raspravu o tome nosi li ovaj sporazum više koristi ili štete hrvatskom društvu. Trenutno je službeni stav Hrvatske da će TTIP zapravo biti veliki poticaj gospodarskom rastu, olakšati poslovanje malim i srednjim poduzetnicima, ojačati investicijsku i poduzetničku klimu i omogućiti otvaranje više radnih mjesta. Ipak, taj stav donesen je na temelju studije čiji legitimitet se propituje s obzirom na to da je studiju radila tvrtka koja je članica Transatlantskog poslovnog vijeća uključenog u pregovore. Što građani/ke mogu učiniti da zaštite svoje interese u ovom slučaju?

Pa mogu se javiti nama na Zaustavimo TTIP i pokušati se s nama se boriti. Za NAFTA-u su također govorili da pomaže malim i srednjim poduzetnicima, da dovodi investitore i slično, a za TTIP se kolokvijalno govori da je NAFTA na steroidima. NAFTA je dovela do toga da je u SAD-u izgubljeno milijun, a u Meksiku 2 milijuna radnih mjesta. Neke procjene gospodarskog rasta možemo uzeti iz studija. Slovenija je napravila studiju prema kojoj Hrvatska ima predviđeni gospodarski rast koji se mjeri u promilima. Da to služi malim i srednjim poduzetnicima, nije baš istina. Gus van Harten, profesor prava u Kanadi, uzeo je 214 primjera ISDS slučajeva i išao izračunati koliko je tko dobio iz odšteta. U igri  je sve skupa bilo oko 10 milijardi eurai ispalo je da su iznad 90 posto dobile najveće kompanije i oni najbogatiji, znači mali i srednji poduzetnici od tih 10 milijardi dobili su, čini mi se, 36 milijuna. Da će olakšati poduzetničku klimu, isto nije istina. Postoji istraživanje gdje su pitali CEO-e velikih kompanija na što najviše gledaju kad idu na novo tržište i masovno su ljudi odgovarali: veličina tržišta i gospodarski rast. Hrvatska niti ima veliko tržište niti ima gospodarski rast. Znači neće investitor doći ovdje samo zato što ćemo potpisati TTIP. Ovo je točno tome namijenjeno da se umanje demokratski kapaciteti nacionalnih država još više nego što su sad i da mogu tako izvlačiti javni novac iz ničega.  

Ususret Međunarodnom danu žena – Podijelite svoje priče

Posted on by sdadmin

Ususret Međunarodnom danu žena koji će se obilježiti diljem svijeta,  Guardian je ove godine odlučio podići svijest o gorućim pitanjima s kojima se susreću žene diljem svijeta, od genitalnog sakaćenja (FGM), reproduktivnih prava. nejednakosti u plaćama i mizoginističkih zlostavljanja.

Stoga, Guardian poziva sve čitateljice da kažu koji su to sve izazovi s kojima se žene suočavaju, obzirom na zemlje u kojima žive.

I vi se možete uključiti popunjavanjem obrasca na ovom linku.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org