sdadmin

‘Stečena ženska prava se ukidaju, Crkva prodire u sve sfere života’

Posted on by sdadmin

Centar za žene žrtve rata ROSA i partnerske organizacije u četvrtak su na konferenciji ponovno pozvale Vladu da ratificira Konvenciju Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama, tvrdeći kako se već stečena ženska prava na svakodnevnoj razini ukidaju, a Katolička crkva sve više zauzima privatnost i prostor građana Hrvatske.

Neva Toelle, predsjednica Autonomne ženske kuće Zagreb, kazala je kako problem nije specifična vrsta, nego različiti oblici nasilja protiv žena. “Rodno utemeljeno nasilje je važan pojam koji u sebi sublimira mnogo, govori o specifičnim vrstama i oblicima nasilja kojima su izložene žene. Iako su žene statistički većina, one se tretiraju kao manjina te su marginalizirana grupa”, kazala je Toelle.

Osvrnula se, kako kaže, na činjenicu da je Hrvatska sekularna država, a da Katolička crkva intenzivno i agresivno zauzima privatnost i prostor svih građana u zemlji. “Njezin utjecaj je do te mjere intenzivan i dubinski prodire u sve sfere života da to postaje nedopustivo. Apeliram stoga da se suzdrži od takvih uplitanja”, kazala je.

Istaknula je kako je suradnja vlasti nužna, objasnivši da ratifikacija Konvencije koja se otvoreno bori protiv nasilja nad ženama i koji ima organiziran sustav praćenja i primjene odredbi, omogućuje sustavnu informiranost zbog koje se pred problemima više neće moći zatvarati oči.

“Već stečena ženska prava se na svakodnevnoj razini ukidaju, a kada se doda utjecaj Katoličke crkve koja je prodrla u sve sfere privatnog života i u elementarnom obliku ugrožava reproduktivna prava žena tada je vrijeme da se ženske kuće ujedine i pokrenemo zaštitu prava žena”, rekla je.

Na konferenciji je istaknuto da je UN-ov Odbor za ljudska prava Hrvatskoj uputio preporuke o Pravima žena na život bez nasilja. Naveli su osiguravanje hitne zaštite žena koje su doživjele nasilje, nužnost da odgovara počinitelj a ne žrtva nasilja, promjene u obiteljskom zakonu gdje će žena i dijete biti zaštićeni od nasilja kao i financiranje uz osiguranje autonomnosti skloništa. Uputili su i preporuku kako žene moraju imati pravo odlučivanja o sebi, svom tijelu bez nametanja krivnje i osude.

“I ono malo dobrih zakona koje smo donijeli, implementiramo ih na štetu žena, a na korist počinitelja. Odgovornost je na državi”, istaknuto je.

U projektu “Osnaživanje ženskih organizacija civilnog društva za širenje servisa pomoći i podrške ženama koje su preživjele različite oblike rodno utemeljenog nasilja” sudjelovale su Centar za žene žrtve rata – ROSA, Autonomna ženskom kuća Zagreb, Centar za podršku i razvoj civilnog društva “DELFIN” iz Pakraca i Udruga žena “NIT” iz Korenice s ciljem osnaživanja suradnje.

Udruge su istaknule kako za projekte koje rade gube sredstva iz proračuna, a na upit tko kroji takve zakone županija i grad odgovaraju ‘takav je zakon o udrugama’. Sve bi moglo rezultirati zatvaranjem sedam udruga i savjetovališta, dodali su.

Udruge su upozorile na odgovornost prema ženama koje će se morati vratiti zlostavljačima, a Neva Toelle rekla je kako su u siječnju ove godine ubijene četiri žene, počinitelji su njihovi partneri, a stradala su i djeca.

Tko je preuzeo odgovornost za ta nedjela, i tko će odgavarati ako iz naših sigurnih kuća štićenici budu ozlijeđeni, da li je to vlast oni koji su donosili takav zakon, Vlada, Centara za socijalnu skrb ili oni koji ga u institucijama države provode, pitanja su na koja udruge nisu dobile odgovor.

Sveobuhvatna pomoć je moguća jedino ako se obuhvate svi dionici u zajednici, zaključeno je na konferenciji.

Ustavni sud protiv DORH-a: Na izborima je vrijedila obveza za rodnu kvotu

Posted on by sdadmin

Ustavni sud zaključio je suprotno stajalištu Državnog odvjetništva (DORH) da je na prošlim parlamentarnim izborima vrijedila zakonska obveza prema kojoj je na kandidacijskim listama moralo biti najmanje 40 posto pripadnika svakog spola.

Ustavni sud stoga je izrazio zabrinutost zbog “arbitrarnog zaključka” DORH-a da ne postoji zakonska osnova za pokretanje prekršajnih postupaka protiv predlagatelja kandidacijskih lista na kojima žene nisu bile zastupljenje s najmanje s 40 posto pa očekuje da DORH povuče sporni zaključak te u svjetlu odluke Ustavnog suda postupi u skladu sa zakonom i prekršajnom prijavom DIP-a.

DORH je nedavno zaključio da ne postoji uporište za pokretanje postupaka jer je Ustavni sud odlukom iz 2015. ukinuo sankciju za nepoštivanje uravnotežene zastupljenosti žena i muškaraca.

No, Ustavni sud sada je ustvrdio da je DORH taj zaključak utemeljio na selektivnom i pogrešnom tumačenju njegove odluke kojom je ukinuta posljednja rečenica članka Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, odnosno dio članka izmjenjenog Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor.

Osim toga, kažu u Ustavnom sudu, DORH se upustio u vlastito tumačenje tih zakonskih odredaba, kao i članka Zakona o ravnopravnosti spolova, izvevši iz njih pogrešne zaključke.

Tužiteljstvo je u svojoj odluci utvrdilo da je Zakonom o ravnopravnosti spolova propisana obveza zastupljenosti žena i muškaraca ali je pritom zakjučilo da je tim zakonom određeno također da se postupno povećanje podzastupljenog spola do propisanih 40 posto mora postići najkasnije prigodom provedbe trećih redovitih izbora od stupanja na snagu toga zakona (15. srpnja 2008), što će se, ne bude li u međuvremenu izvanrednih izbora, dogoditi najvjerojatnije tek 2019.  godine.

Ustavni sud utvrdio je, pak, da je DORH svoje pogrešno tumačenje zasnovao na rečenici Zakona o ravnopravnosti spolova prema kojoj se postupno povećanje podzastupljenog spola mora postići najkasnije prigodom provedbe trećih redovitih izbora od dana stupanja na snagu Zakona

Međutim, kaže Ustavni sud, druga rečenica tog Zakona, koja govori o nastanku obveze “najkasnije prigodom provedbe trećih redovitih izbora” odnosi se samo na obvezu da se do tih “trećih redovitih izbora” dosegne uključenost podzastupljenog spola do razine njegovog udjela u ukupnom hrvatskom stanovništvu. Kršenje te obveze, kaže sud, dovodi do prekršaja članka tog Zakona.

Ustavni sud zaključio je također da ta obveza, uključujući rok za njezino ispunjenje, nemaju nikakve veze s obvezom iz Zakona o izboru zastupnika ni odlukom Ustavnog suda iz 2015. jer se one bave drugom obvezom predlagatelja lista, odnosno posebnim mjerama radi sprječavanja osjetne neuravnoteženosti jednog spola, što također predstavlja prekršaj.

Ustavni sud napominje da je u njegovoj odluci utvrđeno da od dana stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o izborima zastupnika, odnosno 28. veljače 2015. postoji posebna zakonska obveza da na izborima za zastupnike u Hrvatski sabor predlagatelji na kandidacijskim listama istaknu najmanje 40 posto pripadnika svakog spola.

Objašnjava da je s obzirom na već postojeću prekršajnu sankciju iz Zakona o ravnopravnosti spolova, a zbog povrede načela razmjernosti istodobno ukinuo još jednu sankciju za kršenje iste obveze, sada propisanu izmjenjenim Zakonom o izborima zastupnika.

Ustavni sud je upozorio DORH da je dužan poštovati odredbe Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske koji propisuje da su sva tijela državne vlasti dužna “u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda”.

Pročelnica koja spaja nespojivo

Posted on by sdadmin

Prije samo nekoliko dana ponovno su se pred bolnicama diljem Republike Hrvatske pojavili uzurpatori prostora, dežurni dušebrižnici i molitelji, domaći predstavnici i predstavnice međunarodne inicijative 40 dana za život. O ovoj međunarodnoj inicijativi smo prvi put pisale još 2013. godine, kada se ekipa molila u centru Londona, a vrlo brzo su se pojavili/e i u Hrvatskoj. Na sve što ne valja s “40 dana za život” upozoravale smo više puta, svaki put kad bi se iznova odlučili moliti protiv reproduktivnih prava žena.

Molitvi pred bolnicom u Vukovaru jučer se, kako smo pisale, pridružila i predstavnica Grada – Ana Živanović. Iako, dakle, kreiranje neugodne atomosfere za pacijente i pacijentice koje ulaze u prostore bolnica, nije ništa pretjerano novo – otvorena potpora nekog grada toj inicijativi sasvim je novi razvoj situacije.

Kako nam je jučer objasnio gradonačelnik Vukovara Ivan Penava pročelnica Upravnog odjela za društvene djelatnosti Ana Živanović otišla je pružiti podršku okupljenima pred bolnicom zato što je ‘grad Vukovar otvoren prema raznim inicijativama i propagiranju različitosti mišljenja’.

Gospođa Živanović pripadnica je Hrvatske konzervativne stranke, a na stranicama grada Vukovara detaljno je opisano za što je točno zadužen Upravni odjel za društvene djelatnosti koji vodi. Između ostalog Odjel, a samim time i njegova pročelnica, bavi se “poslovima kojima se osiguravaju potrebe građana u području sporta, odgoja i obrazovanja, zaštite i promicanja prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, poslove koji se odnose na ljudska prava, ravnopravnost spolova, prava nacionalnih manjina i razvoj civilnog društva”.

Iako je nevjerojatno da pročelnica čiji je posao baviti se promicanjem ljudskih prava svih osoba, a samim tim i ljudskih prava žena na tjelesnu autonomiju te njihovim seksualnim i reproduktivnim pravima, odlazi pružiti potporu prosvjednicima i prosvjednicama koji se zalažu za upravo suprotno, tu bizarnostima nije kraj.

Službena Facebook stranica Hrvatske konzervativne stranke Vukovar, pak, puna je proturječnosti upravo onome čime bi se spomenuta pročelnica trebala baviti.

Primjerice, u opisu njezina posla navedeno je bavljenje pravima nacionalnih manjina, a u prostoriji u kojoj se održavaju sastanci Hrvatske konzervativne stranke (dok za stolom sjedi i spomenuta pročelnica) jasno je vidljiv transparent ‘Za hrvatski Vukovar’.

{slika}

Hrvatska konzervativna stranka na proteklim je parlamentarnim izborima sudjelovala u sklopu koalicije, krajnje (ne)domišljato nazvane ‘Spremni’ koketirajući tako sa ustaškim pozdravom pod kojim su tisuće ljudi otpremane u logore.

A da vole kokterirati s filoustaškim znakovljem vidljivo je i po fotografiji koja je objavljena na službenoj stranici vukovarske podružnice Hrvatske konzervativne stranke koju krasi verzija hrvatskog grba bez krune, sa prvim bijelim poljem uz prateći natpis – “DOK JE RODA I PORODA I NAŠEG SNA NIKADA NEĆE UVENUTI RUŽA HRVATSKA”, a za slučaj da nam to nije dovoljno sa strane je nadopisano i ‘Bog i Hrvati’.

{slika}

“Da je došla neka druga inicijativa, mi bismo također poslali nekoga iz grada da prisustvuje. Svatko treba moći izreći svoj stav i to na način da nikoga ne vrijeđa i da nikome ne prijeti. Nije Grad tu da sudi što je ispravno, a što nije, barem po tom pitanju”, rekao je jučer Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara Libeli.

Zbog svega navedenoga odlučile smo kontaktirati pročelnicu Anu Živanović. U kratkom razgovoru, s obzirom da je, prema riječima pročelnice na bolovanju, najprije nas je uputila na odnose s javnošću, ali nam je ipak odgovorila na komentar kako su spomenute fotografije objavljene na službenim stranicama Hrvatske konzervativne stranke Vukovar u popriličnoj suprotnosti s onim što je njezin opis posla kao pročelnice.

“Moje radno mjesto nema veze, u ovom trenutku, sa političkom strankom kojoj pripadam i u skladu s time uopće ne odgovaram na pitanja koja su povezana uz politiku, mogu odgovarati samo na pitanja koja su vezana za moj odjel”, rekla nam je pročelnica Živanović.

Na pitanje bi li, primjerice, podržala hipotetsku prosvjednu akciju protiv ministra Hasanbegovića ukoliko bi ona bila organizirana u Vukovaru nismo dobile odgovor.

Kineska pokrajina uvodi menstrualni dopust

Posted on by sdadmin

Kineski pokrajina Anhui odobrila je dati plaćeni dopust svakog mjeseca onim ženama koje pate od teških menstrualnih grčeva.

Od ožujka ove godine, zaposlene žene u ovoj istočnoj kineskoj pokrajini bit će u mogućnosti uzeti jedan ili dva slobodna dana uz liječničku potvrdu, prenosi China.org.

Pokrajina Anhui nije prva koja je donijela ovakav zakon. Kao što je već poznato, ovakav zakon donesen je već u sjevernoj pokrajini Shanxi i centralnoj pokrajini Hubei.

Južna kineska pokrajina Guandong, također razmišlja o uvođenju ovog zakona.

Međutim, istraživanja pokazuju kako 20 posto žena nije voljno uzeti ovaj dopust, jer smatraju da bi to moglo dovesti do zaostataka u poslu.

Neki poslodavci su također zabrinuti zbog troškova koji bi mogli proizaći.

Neke zemlje, poput Južne Koreje, Tajvana, Indonezije i Japana, već imaju zakone koji dozvoljavaju ženama slobodne dana u vrijeme bolnih menstruacija.

Menstrualni dopusti započeli su u Japanu 1947. godine kada su japanski sindikati tražili dopust za svoje radnice, zbog menstrualnih tegoba.

U Indoneziji žene imaju pravo na menstrualni dopust dva dana mjesečno, u skladu sa Zakonom o radu iz 1948. godine.

U Južnoj Koreji žene imaju pravo na menstrualni dopust u skladu s člankom 71. Zakona o standardima rada.

U Tajvanu, sukladno Zakonu o ravnopravnosti spolova, zaposlene žene imaju pravo na tri plaćena dana godišnje u vrijeme bolnih menstruacija.

Poznata tvrtka Nike također se 2007. priključila ‘menstrualnom odmoru’ prema svom Kodeksu ponašanja.

Međutim, rasprava se i danas nastavlja s pitanjima je li to medicinska nužnost ili diskriminacijska mjera?

Nešto slično ne postoji niti u jednoj zapadnoj državi. Jedini slučaj kada je ovakva ideja predložena bilo je u Rusiji 2013. godine, ali nikada nije zakonski regulirana.

Gedis Grudzinskas, britanski profesor opstetricije i ginekologije, rekao je kako menstrualni dopusti potiču motivaciju i produktivnost žena na radnom mjestu, a nedavno je o tome pisao i Daily Mail.

Prema istraživanju koje provodi Pub Med Health, jedna od 10 žena ima menstrualne grčeve,  poznate kao dismenoreja,  uslijed kojih se osjećaju izuzetno loše i u trajanju jednog do tri dana mjesečno ne mogu obavljati svoje uobičajene svakodnevne aktivnosti.

 

O lijepa, o draga, o slatka slobodo

Posted on by sdadmin

Queer Zagreb Sezona najavljuje i poziva na performans “O lijepa, o draga, o slatka slobodo” Brune Isakovića u subotu, 20. 2. 2016. u podne na Trgu kralja Tomislava. 

“Queer Zagreb Sezona nastavlja seriju performansa vezanih uz dosadašnje postupke nove Vlade te još neafirmiranog kulturnjaka Zlatka Hasanbegovića. Nedavni razvoji nisu samo uobičajene demokratske smjene vladajućih političkih elita, jer promjene kojima svjedočimo i protiv kojih svojim umjetničkim i aktivističkim radom istupamo su vrijednosnog karaktera i sužavaju medijske i manjinske slobode te vode ka ugrozi opstanka različitosti u hrvatskom društvu. Queer Zagreb Sezona će kontinuiranom serijom performansa ukazivati na neodrživost bilo koje prijetnje naspram slobode govora u javnom medijskom prostoru ili ograničavanja slobodnog umjetničkog izražavanja. Istovremeno, da bismo ministru Zlatku Hasanbegoviću svjesno i benevolentno ipak priznali neku moć autonomnog odlučivanja u području kulture i umjetnosti, upravo ministar odlučuje duljinu trajanja ovog projekta Queer Zagreb Sezone, jer serija performansa je započela njegovim prvim, a završava njegovim posljednjim radnim danom na mjestu ministra kulture u ovoj Vladi.

Performans “O lijepa, o draga, o slatka slobodo” Brune Isakovića postavlja u javni prostor razmišljanja i citate povijesno značajnijih hrvatskih umjetnica i umjetnika (Ivan Gundulić, Vesna Parun, Miroslav Krleža, Vlado Gotovac, Marija Jurić Zagorka, A. G. Matoš) o slobodi, umjetnosti, nacionalizmu i religiji. U duhu sadašnjeg vremena sve više zasićenog tendencijama zatiranja slobodnog mišljenja i riječi spomenutih umjetnika će u tom istom javnom prostoru biti izbičevane bičem umočenim u crnu boju dok slova ispisana na velikom panou ne nestanu u crnilu. Performans i udarci bičem će biti tonski snimljeni da bi se netom kasnije kao zvučna instalacija ocrnjena prateća konstrukcija mogla postaviti u foyeru MSU-a kao trajni podsjetnik na pokušaj gušenja slobode govore”, stoji u pozivu na performans. 

Ne, postojanje trans osoba ne potvrđuje rodni esencijalizam

Posted on by sdadmin

Već je svima jasno da savezništvo s trans osobama čini jezgreni dio intersekcionalne feminističke misli. Ipak, jedno te isto pitanje i dalje čujem od dobronamjernih prijatelja_ica i kolega_ica. “Ne potvrđuju li trans osobe ideju da muškarci i žene nužno postoje unutar određenih društvenih uloga? Nije li riječ o perpetuiranju rodnog esencijalizma?” 

Ovo pitanje –  u kombinaciji s neprestanim napadima sumnje i skepticizma usmjerenim protiv samog postojanja trans identiteta – vjerojatno je morilo i dobar dio politički osviještenih trans aktivista_kinja  tijekom njihove tranzicije[1]. Da bismo odgovorili na njega, najprije moramo definirati rodni esencijalizam:

Rodni esencijalizam je ideja da muškarci i žene imaju inherentna, jedinstvena i prirodna obilježja koja ih određuju kao međusobno suprotstavljene rodove.

Ove razlike su često biološke ili spolne i gotovo isključivo tumačene kao krajnje suprotnosti: muškarci su snažni, žene su slabe; muškarci su dominantni, žene su submisivne; muškarci imaju penise, žene imaju vulve; muškarci imaju jak seksualni nagon, žene neprestano treba nagovarati; itd.

Grozno, zar ne?

Štoviše, rodni esencijalizam intrinzično isprepliće rod i spol. Za one koji_e zagovaraju rodni esencijalizam, rod i spol su identični. Prirodno razviti tijelo koje društvo smatra maskulinim i istovremeno biti ženom (npr. trans ženom) je iz ovog gledišta potpuno nemoguće. Ovo je razlog zbog kojeg neki proces tranzicije smatraju podčinjavanjem esencijalističkom shvaćanju: transžene i transmuškarci čine svoja tijela više femininim ili maskulinim i time promiču ovu ideju stapanja roda i spola. Zar ne?

Ne baš. Ova tvrdnja nije toliko jasna i jednoznačna kao što se čini. Zapravo, potpuno je moguće zauzimati se protiv rodnog esencijalizma i istovremeno nastaviti s tranzicijom, ili dati podršku svojim kvir prijatelji_ca_ma koje_i ju prolaze.

Sama tranzicija je neesencijalistička

Kao što je spomenuto ranije, dva središnja elementa rodno-esencijalističke misli su biološke i spolne pretpostavke koje idu uz definiranje toga što znači biti muškarac ili žena (biti niti jedno, naravno, ovdje uopće ne dolazi u obzir).

Uobičajeni narativ kojeg koriste trans osobe jest taj da pokušavaju ostvariti svoje ‘pravo ja’. Međutim, težiti ostvarenju ‘pravog sebe’ nije isto što i uvriježena zabluda da transmuškarci ili transžene rade na tome da ‘postanu suprotni spol’. Razlike između ova dva opisa su suptilne, ali važne.

Prvi opis implicira da oni_e već jesu muškarci, žene, ili nebinarne osobe i da traže načine na koje mogu bolje izraziti vlastitu zbilju.

Drugi pak implicira da je njihov identitet potpuno nevažeći dok god ne promijene svoja tijela. Ovdje smo u samom startu podvrgnuti cisseksističkoj perspektivi trans zbilje.

Naravno da ćemo povjerovati da je tranzicija esencijalistička kad nam se netočno argumentira da je ona inherentno esencijalistička. Putovanje kojim se ostvaruje ‘svoje ja’ vodi kroz različita mjesta. Jedno od njih podrazumijeva oslobođenje osobe od rodnog izražavanja koje se od nje očekuje i prihvaćanje onog što osjećaja kao prirodno izražavanje. Drugo pak podrazumijeva izmjene tijela kako bi se osoba u njemu osjećala bolje, što joj dopušta da tijelo ‘vrati sebi’ (reclaim, op. prev.) na način koji smatra najboljim. Oba oblika samopotvrđivanja predstavljaju razilaženje s idejom da je osoba trajno i biološki vezana uz svoj spol, dok istovremeno afirmiraju pravo svake osobe da autonomno odlučuje o svojem tijelu i mijenja ga na svoje zadovoljstvo.

Proces tranzicije je neesencijalistički u svojoj srži jer aktivno prkosi ideji da bi tijela trebala ili da moraju funkcionirati u skladu sa svojim ‘prirodnim’ načinom funkcioniranja. Ovaj proces poriče pretpostavku da su naša tijela biološki predodređena i pokviruje (umjesto da održava) društvene konstrukte koji okružuju rod i naša tijela.

Trans ljudi su različiti

Još jedan važan razlog zašto argument o tranziciji kao esencijalizmu ne drži vodu jest činjenica da nisu sve trans osobe identične niti žele iste stvari.

Ne želi svaka trans osoba cjelovitu tjelesnu tranziciju.

Ima čak i poznatih trans aktivistkinja koje promoviraju radikalnu ideju da transžene mogu voljeti tijelo u kojem su i da se ne moraju osjećati primorano da ga mijenjaju. Otkako je trans osoba koje međusobno pričaju, u Zapadnoj se kulturi vode razgovori o trans tijelima, njihovoj orodnjenosti te važnosti političkog značenja fizičke tranzicije. Također, povijest trans prkošenja orodnjenim očekivanjima barem je jednako duga. Nadalje, argument da je proces tranzicije inherentno esencijalistički potkopava različitost koja postoji čak i među osobama koje jesu u tom procesu.

Postoje transžene koje su butch.

Postoje transmuškarci koji su femme.

Postoje bezrodne i nebinarne osobe u tranziciji.

Ovi identiteti i oblici izražavanja sami po sebi subvertiraju esencijalistička rodna očekivanja time što pokviruju (queering, op. prev.) binarne konstrukte roda, rodnih uloga i očekivanja. Odluka neke osobe da promijeni svoje tijelo – ili da zagovara veću autonomiju kako bi to mogla učiniti –  ne znači nužno zagovaranje rodno-esencijalističkog svijeta. Upravo suprotno – ona otvara dodatne opcije koje ljudima omogućavaju neesencijalističke načine postojanja. Otvaraju se vrata osobama koji žele izraziti svoje rodove i vratiti sebi svoja tijela u kojima se inače osjećaju zarobljeno. Ono što je ovdje najvažnije jest da upravo te odluke prokazuju rodnu binarnost i normu arbitrarnog određivanja roda kod djece kao potpuno slomljene i neuspješne.

Ok, možda je ipak malo esencijalistički

Proveo_la sam zadnja dva odjeljka demonizirajući rodni esencijalizam i pokazujući kako on nije jedina svrha tranzicije, i pri tim argumentima čvrsto stojim. Rodni esencijalizam – kako smo ga ranije definirali i kako ga se shvaća u našem društvu –  je koncept kojeg treba baciti u smeće. On snosi velik dio krivnje za dobar dio rodno utemeljene opresije unutar našeg društva. Ovo je očito već običnim pogledom na sve načine na koje se naši vlastiti identiteti razlikuju od društvenih normi koje nas okružuju. Iz nas samih proizlazi da rodni esencijalizam naprosto ne može biti prirodni zakon.

Biologinja i queer-feministička aktivistkinja Julia Serano piše o zazoru od rodnog esencijalizma s obzirom na svoj vlastiti identitet u knjizi ‘Isključeni: Činiti feminističke i queer pokrete inkluzivnijima’. Ona započinje s razmatranjem dihotomije priroda – odgoj tako što ističe mane u definiranju roda kao isključivo genetičkog:

“Ako biti muškarac u genetičkom smislu automatski vodi muškom identitetu, maskulinom rodnom izražavanju i isključivoj privlačnosti prema ženama, kako sam onda ja postala biseksualna femme-tomboy transspolna žena?”

Jednostavno rečeno, kada bi rodni esencijalizam bio pravilo, genderqueer identiteti naprosto ne bi postojali.

Boljke koje je rodni esencijalizam donio ženama i nebinarnim osobama mnoge je od njih navelo da prigrle artefaktizaciju roda (gender artefactualism, op. prev.), tj. shvaćanje roda isključivo kao socijalne konstrukcije[2]. Rodne norme se razlikuju se od kulture do kulture, a ne opisuju točno ni sve osobe unutar jedne kulture – dakle, ne mogu biti ni prirodne ni inherentne svima nama kao ljudskim bićima. Međutim, Serano se jednako tako bavi i nedosljednošću ideje da je rod isključivo društveni fenomen. Ona opisuje slučajeve gdje su muška djeca kojima je pripisan ženski spol (nakon što su njihove ‘neodređene’ genitalije ili neuspjela obrezivanja naveli doktore_ice da sami_e odluče) odrasla u muškarce ili osobe s ‘tipično muškim’ osobinama, unatoč tome što su odgojeni i socijalizirani kao djevojčice.

Također, ističe da se artefaktizacija roda ne preklapa s njezinom vlastitom rodnom stvarnošću, koristeći argument sličan ranijem:

“Ako nam socijalizacija svima umjetno ispire mozak kako bismo postali heteroseksualni maskulini muškarci i feminine žene, kako onda objasniti postojanje tako divnih biseksualnih femme-tomboy transspolnih žena poput mene?”.

Serano iz ove zagonetke zaključuje da je moguće samo jedno objašnjenje: rod nije ni esencijalistički ni umjetan, već je i esencijalistički i umjetan, pri čemu oboje varira do određenog stupnja ovisno o svakoj_om pojedinki_cu. Ona naziva ovaj koncept holističkim modelom roda. Dakle, iako ni isključivo biologija ni isključivo socijalizacija ne određuju tko ćemo biti ni kako ćemo se identificirati, postoje dokazi da i jedno i drugo utječe na nas simultano i na zamršen način, vodeći nas u nekom od mogućih pravaca. Pronaći zonu sigurnosti između samoprihvaćanja i političkog idealizma je na pojedincu_ki. Uostalom, nisu sve trans osobe aktivisti_kinje.

***

Rodni esencijalizam je zeznuta tema.

S jedne strane se koristi za legitimiranje seksizma i trans-antagonizma; s druge strane, argumenti upućuju na to da možda i nije potpuno neutemeljen u svim slučajevima. Pronalažnje harmonične sredine između naših tijela s jedne, i kulturnih utjecaja kojima smo izloženi s druge strane, oduvijek je bila glavna preokupacija feminizma. Politika tranzicije nije ništa drugačija. Uz to što je borba za trans prava, samim priznavanjem različitosti među trans osobama, inherentno neesencijalistička, jedini rezultat koji bi iz nje mogao proizaći je otvaranje vrata ljudima kako bi istraživali vlastite rodove i zajedno gradili društvo koje poštuje cijeli spektar ljudskih iskustava.

[1] Trans Aid Hrvatska definira tranziciju kao period u kojem osobe prelaze iz rodne uloge povezane sa spolom koji im je pripisan pri rođenju u neku drukčiju rodnu ulogu. Ona se može i ne mora sastojati od feminizacije ili maskulinizacije tijela hormonima ili nekim drugim medicinskim procedurama.

[2] Gender artefactualism, za razliku od rodnog konstruktivizma, negira ili u potpunosti ignorira bilo kakav utjecaj biologije na oblikovanje našeg roda.

Prijevod: I. T.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org