‘Prosvjed je minimum otpora koji moramo imati!’

“Ne želim živjeti u društvu u kojem su govor mržnje i napadi na sve koji ne pripadaju nekoj zamisljenoj vecinskoj zajednici biti normalizirani s najviše političke razine. Kada institucije ne reagiraju na govor mržnje onda nažalost moraju građani/ke, onda je to naša odgovornost. Ovo je minimum otpora koji moramo imati inače postajemo suučesnici.”, rekla nam je Paula Zore aktivistkinja i feministkinja iz Ženske sobe – Centra za seksualna prava.

Zato će sutra, u 9 sati, na Markovom trgu prosvjedovati protiv kandidiranja Zlatka Hansbegovića za ministra kulture. Više o Zlatku Hasanbegoviću možete pročitati u tekstu ovdje.

U svojem pismu mandataru Timu Oreškoviću Platforma 112, organizatorica sutrašnjeg prosvjeda, poručila je:

“Obraćamo Vam se jer smatramo da je kandidat za ministra kulture g. Zlatko Hasanbegović apsolutno neprimjerena osoba za položaj na koji ga želite imenovati. Nijekanje vrijednosti kao što je antifašizam apsolutno je nedopustivo. Javno izjaviti kako  “antifašizam nije temelj ove države već floskula koja nema utemeljenje u ustavnom tekstu“.

Redateljica Dana Budisavljević također podržava sutrašnji prosvjed, a rekla nam je i zašto je važno sudjelovati na prosvjedu.

“U kulturi je najvise drugačijih i različih jer kultura mora biti prostor slobode čak i kad vlast ne odgovara našem svjetonazoru. Postaviti za ministra osobu rigidnih stavova koja pri tome nema ni veze s kulturom je jako krivo i opasno po kulturu.”, rekla je Dana.

Iz Platforme 112 za Libelu svoje razloge dolaska na sutrašnji prosvjed opisao je Eugen Jakovčić.

“Nijekanje vrijednosti kao što je antifašizam apsolutno je nedopustivo i samo je jedna od izjava koje pokazuju kako je osoba koja će imati moć određivati tko će u kulturi i medijima dobivati sredstva isključiva, a time i nepodobna za vođenje područja u kojem je sloboda izražavanja ključna pretpostavka stvaralaštva.”, rekao nam je Eugen.

Antonela Marušić, novinarka i književnica, također je s Libelom podijelila zbog čega je nužno sutra u 9 biti na Markovom trgu.

“Svaki slobodomisleći pojedinac i pojedinka trebao bi sutra podržati prosvjed Platforme 112 pred zgradom Hrvatskog sabora iz jednostavne činjenice što nije dopustivo da se na čelo u resorima kulture i branitelja postave ljudi koji u svojim javnim istupima niječu antifašističke temelje ove države, ali i iskazuju netrpeljivost prema zagovaranju ljudskih prava. Povjesničar Zlatko Hasanbegović nema iskustva u vođenju kompleksnog resora kulture, niti u kreiranju kulturnih politika, stoga bi njegovo imenovanje predstavljalo nemjerljiv korak unatrag u slobodi izražavanja. Pozivam sve kolege i kolegice koji se smatraju akterima kulturne scene da sutra svojim dolaskom iskažu neslaganje s njegovim izborom na mjesto ministra kulture. Smatram da si ne možemo priuštiti ostanak kod kuće!”, rekla je Antonela Marušić.

 Mirjana Kučer feministkinja je i aktivistkinja, članica Ženske mreže Hrvatske i koordinatorica udruge Domine, a za Libelu je rekla:

Osobe koje negiraju antifašističke osnove na kojima je nastala hrvatska država ne mogu ni na koji način predstavljati tu državu! Građanke i građani Republike Hrvatske zaslužuju otvorenu i demokratsku vlast koja se ne srami svoje antifašističke prošlosti.”

 

Sutra prosvjed ispred Sabora: Ne dopuštamo da Zlatko Hasanbegović bude ministar!

Platforma 112 organizira konferenciju za novinare i prosvjednu akciju Smrt slobode izražavanja povodom današnje objave mandatara Tihomira Oreškovića da će ministar kulture biti Zlatko Hasanbegović.

Konferencija i akcija će se održati sutra, 22. siječnja 2016., u 09.00 h na Markovom trgu ispred zgrade Hrvatskog sabora.

Zlatko Hasanbegović, ako sve prođe po planu, fantastičnog tria – Petrova, Karamarka i mandatara Tima sutra bi u Saboru trebao biti potvrđen kao ministar kulture.

“Hrvatska je oslobođena 1990. godine. Obrambeni oslobodilački rat iz 90-ih godina je jedini rat u 20. stoljeću iz kojega su Hrvati izašli kao istinski pobjednici. I to je jedini temelj na kojem se treba graditi ova država”, izjavio je povjesničar s Instituta Ivo Pilar, ali i predsjednik Nadzornog odbora Počasnog blajburškog voda,  Zlatko Hasanbegović u HRT-ovoj emisiji Otvoreno 8. svibnja 2015. godine.

Citiranom izjavom Hasanbegović, kao što su ispravno primijetili na Faktografu, osporava pobjedu u Drugom svjetskom ratu, kojoj su svoj obol dali i hrvatski partizani, dok je Jugoslavija i službeno bila dio savezničkih snaga u borbi protiv fašističkih režima Njemačke i Italije. Hasanbegovićeva izjava je u suprotnosti i s Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske, dodaju na Faktografu.

Ta je izjava samo najnedavnija, evo i nekoliko starijih starije.

“Prema njihovim današnjim salonskim apologetima, bez obzira je li riječ o konjunkturnim povjesničarima ili “subverzivnim” aktivistima na jaslama državnog proračuna i multinacionalnih korporacija, osjećam samo prezir. Znate, samo je ovdje moguće biti u isto vrijeme titoist, euroatlantist, liberal, rotarijanac, sljedbenik “rodne ideologije”, tražiti progon tzv. homofoba i šepuriti se u povorci na “Gay Prideu” ispod duginih boja i srpa i čekića pod kojim je jugoslavenski komunizam, među ostalim, demonizirao i homoseksualnost te zabludjele drugove homoseksualce kažnjavao različitim partijskim kaznama. Samo je ovdje moguće hiniti intelektualnu “subverziju” i lamentirati protiv neoliberalne ideologije i zapadnog imperijalizma, slušati ocvale veterane europske marksističke misli i kokainske filozofe te “rušiti” kapitalizam sjedenjem u prvom redu partera s “fensi” predstavnikom “hrvatskoga” krupnog kapitala, a sve to pod financijskim pokroviteljstvom ministrice kulture iz stranke na čelu koje je političarka koja sebe vidi hrvatskom avangardom “slobodnog svijeta” oslonjenog na bespilotne i ostale letjelice Nato-pakta.”, sve to izjavio je Zlatko Hasanbegović za Glas Koncila.

“Tek prijelazom dr. sc. Zlatka Hasanbegovića 1996. godine iz Hrvatskog oslobodilačkog pokreta u Hrvatsku čistu stranku prava, i njegovim preuzimanjem vodstva Mladeži, Hrvatska starčevićanska pravaška mladež organizacijski jača, dobiva na svojoj snazi i značaju”, stoji na službenim stranicama stranke koja otvoreno veliča ustaštvo i Antu Pavelića, piše Index.hr.

“Štoviše, kako je gore navedeno, Hasanbegović je u HČSP prešao iz HOP-a, Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, političke organizacije koju je u Argentini pedesetih godina utemeljio osobno Ante Pavelić te koja je zamišljena kao nasljednik ustaškog pokreta”, dodaju na Indexu.

Ukoliko se radi o suradnji sa udrugom koju vodi Željka Markić – Zlatko Hasanbegović nema ništa protiv. Naime, izuzetno aktivan bio je u inicijativi ubacivanja heteronormativne definicije braka u Ustav RH kojom se brak definira kao zajednica muškarca i žene. Na tu je temu govorio u emisiji Mir i dobro na HRT – u kada je rekao:

“Same te ideologije koje dovode u pitanje tradicionalnu definiciju braka kao zajednice muškaraca i žene su proturječne i nedosljedne budući da isti oni krugovi koji zagovaraju tezu o potrošenosti braka traže njenu redefiniciju putem uvođenja takozvanoga istospolnog braka na što se nadovezuje i bizarna zamisao o posvajanju djece.

Facebook event prosvjeda pogledate ovdje.

Povezani članci: Tri žene u ‘zdravom miksu’ mandatara Tima

                               Tim’s team

Uskoro više…

Rodni jaz u obrazovnom sustavu u Srbiji

Za moju sedmogodišnju ćerku, nova godina je počela neočekivanim šamarom. Dok se igrala sa grupom dece, jedan mlađi dečak ju je naizgled bez povoda iznenada udario. Roditeljima je kasnije rekao da je to zato što ona “stalno nešto šefuje”! Zanimljiva je bila reakcija prisutnih odraslih osoba – s jedne strane, na nju smo uticali da se ne sveti, a on je dobio grdnju, ali i jedno uputstvo – da sme da se bije samo sa dečacima – i to samo pesnicama.

Ova naizgled trivijalna crtica iz njihovih dečjih života svejedno tera na razmišljanje o tome kako vaspitavamo dečake i devojčice, svakodnevno, kroz šale, usputne komentare, prekorne reči ili poglede, manje ili više direktne smernice… Šta im nudimo i kako ih učimo? U kakve osobe im pomažemo da izrastu?

Tako se recimo pitam kako će se jednog dana ponašati prema osobi sa kojom su u vezi. Da li će mali dečak iz ovog primera za približno desetak godina smatrati, kao svaki peti srednjoškolac danas u Srbiji, da je opravdano da dečko nekada svojoj devojci lupi šamar? Ili je ipak verovatnije da će pripadati grupi koja smatra da muškarac treba da ima poslednju reč u porodici – a koju sada čini polovina ukupnog broja mladića u srednjim školama?[1]

Da li će devojčica iz ove priče dalje u životu biti podržana ili ometana da “šefuje”? Kako će na njene ambicije delovati činjenica da samo polovina mladića u srednjoj školi smatra da žena može da bude jednako dobra predsednica države ili direktorka preduzeća kao muškarac? U skladu s tim je i naša realnost – čak 95% predsednika opština u Srbiji su muškarci, a manje od 15% žena je na čelu upravnih odbora preduzeća.

Da li će se oboje osećati bezbedno u školi? Trenutno u Srbiji svaka treća devojčica u VII razredu doživi seksualno uznemiravanje od strane vršnjaka (i to mereno samo u toku prvog tromesečja), a čak dve trećine srednjoškolaca smatra da dečak koji je zaljubljen u drugog dečaka treba da dobije batine! Ne samo da zabrinjava verovatnoća da nešto slično može da im se desi, nego i da li će se usuditi, ako im se desi, da to nekom i prijave i da li će onda naići na podršku ili osudu od strane društva i vršnjaka? Šta o tome govori činjenica da oko polovina srednjoškolki i oko 60% srednjoškolaca smatra da je devojka koja oblači prekratke suknje i tesne majice sama kriva ako je neko napadne?

Pitam se za njihovu drugaricu Romkinju – da li će uspeti da pređe planinu od prepreke koju na njenom putu ka obrazovanju čine zajedno patrijarhat, siromaštvo i rasizam? I da li će uspeti da dospe “na drugu stranu” i postane jedna od 25% koje završe srednju školu ili jedna od 3% koje imaju visoko obrazovanje?

Jedna od oblasti gde su rodne razlike u školskom uzrastu najuočljivije je profesionalna orijentacija – već pri upisu u srednje škole jasno se izdvajaju smerovi i oblasti na koje utiče rod – devojčice se izrazito češće opredeljuju za “oblasti ekonomije, administracije, ličnih usluga, tekstilstva i kožarstva, hemije i obrade hrane, kao i jezičkih smerova gimnazija, dok su ostale oblasti znatno ređe njihov izbor. Na drugoj strani, mladića ima mnogo više u obrazovnim profilima tehničkog, mašinskog i prirodno-matematičkog usmerenja i znatno su ravnomernije raspoređeni po ostalim ponuđenim oblastima obrazovanja/rada.”[2]

Reklo bi se da je pravo čudo što se devojčice uopšte opredeljuju za tehničke škole i kasnije fakultete ako znamo da uče na primer iz jednog udžbenika za tehničko i informatičko obrazovanje koji kao da se obraća samo dečacima – pa se tako u njemu nalaze samo slike muškaraca, crteži dečaka, pa čak je i maskota-robot nacrtan tako da bude muškog roda. Ovo je možda drastičan primer, ali je u  skladu sa detaljnom analizom udžbenika i nastavnih programa koja pokazuje da obiluju rodnim stereotipima, protkanim kroz njihov sadržaj na mnoge načine.[3]

Sa obrazovnim sistemom u Srbiji sam se susretala kroz više uloga dobijajući priliku da ga sagledam iz različitih perspektiva: prvo kao učenica, kasnije kao majka, u međuvremenu kao stručna saradnica, psihološkinja u osnovnoj školi, autorka i realizatorka programa u srednjim školama, istraživačica, facilitatorka obuka za zaposlene. Tokom protekle godine sam učestvovala u izuzetnom projektu “Izgradnja i jačanje partnerstva porodice i škole” Centra za etiku, pravo i primenjenu filozofiju (CELAP) kao jedna od realizatorki akreditovanog seminara “Svi naši identiteti” za nastavnike i nastavnice u osnovnim školama i obuke za roditelje. Umesto jedne kristalno jasne slike, ove uloge pružile su mi deliće slagalice, stvarajući utisak o jednoj donekle nesaglasnoj predstavi koju čini stanje rodne ravnopravnosti u obrazovanju u Srbiji.

Primetno je da jednu od ključnih prepreka za napredak predstavlja rašireno neprepoznavanje pojave i nedovoljno znanje o tome šta predstavlja. Npr. ako se žmuri na “vaćarenje”, jer: nije toliko strašno, sramota nas je da pričamo o tome, dečaci ne mogu da se obuzdaju, devojčice to vole i kada tvrde suprotno, to je prirodno i stvar odrastanja… (a ovo su sve stavovi koji se misle u sebi ili izgovaraju naglas u našim školama), onda kreiramo osnovu za seksualno nasilje nad devojčicama i ženama sada i ubuduće.

Ono što ne treba zanemariti jeste i raširenost vrednosti koje su u direktnoj suprotnosti sa ravnopravnošću. Ako smatramo da je “prirodno” da devojčice upisuju filološku, a dečaci matematičku gimnaziju, imaćemo problem sa segregacijom tržišta rada. Kada se pokrene diskusija o vrednostima i među roditeljima i među zaposlenima često provejava prizvuk nostalgije za jednostavnijim, pouzdanijim vremenima, jednom fantazijom o “dobu nevinosti” za koje volimo da mislimo da je zaista postojalo, gde se znalo ko je “gazda u kući”, a sa druge strane strah od novog (“reformi”), nepoznatog (“uticaja sa Zapada”), svega što se doživljava kao nepredvidivo. U vremenu kada postoji tako malo faktora koji obezbeđuju bazičnu sigurnost, nije iznenađujuće što se ovi strahovi pojačavaju. Možemo ih razumeti, ali isto tako i priznati da oni oduzimaju energiju za promene koje su potrebne i pomažu da se održi jedan nepravedan sistem.

Kao i na svim drugim poljima, i ovde postoji određeni manjak energije i motivacije za promenu koje prati istrošenost svih vrsta resursa. Uprkos ovom stanju, postoje mesta entuzijazma i istrajnih napora koja opstaju uprkos svemu, a proizilaze iz istinske brige za dobrobit dece. Uvek mi je iznova ohrabrujuće i inspirativno kada vidim koliko zaposleni u prosveti unose energije i ljubavi u svoj posao, uprkos stalnim susretanjima sa nedovoljnim vrednovanjem njihovog rada.

Neodvojiv od svega navedenog je i večiti izazov koji predstavlja pokušaj postizanja uspešne i delotvorne saradnje između roditelja i škole. Kada se za mišljenje pitaju zaposleni u školama, stiče se utisak da su rodni stereotipi pre svega stvar “kućnog vaspitanja”, a s druge strane, kod roditelja postoji nezadvoljstvo u susretu sa sistemom koji doživljavaju kao rigidan gde njihovo uključivanje nije uvek dobrodošlo. I nastavnici i roditelji jedni druge ponekad vide kao suprotstavljene grupe, kada se odgovornost prebacuje kao vruć krompir dok se upire prstom u onog drugog, a nerazumevanje se zaoštrava. Iako svakako postoji i mnogo primera uspešne saradnje, ostavljen je veliki prostor za napredak koji čeka uvođenje boljih modela za premošćivanje različitih perspektiva a u ime istog cilja koji sve povezuje.

Rodna ravnopravnost je tema o kojoj sve češće može da se čuje, ona je sve više deo glavnih tokova, a sve veći broj osoba uviđa njen značaj. Prethodnih godina našla je put i do raznih zakona i nacionalnih strategija. Ipak, podaci, od kojih su oni navedeni na početku teksta samo delić, ubedljivo govore o tome koliko smo još uvek daleko od postavljenog cilja. Školstvo nigde, pa ni kod nas, nije neutralno i objektivno. Ono istovremeno odražava i obnavlja nepravedne odnose moći u društvu i dalje ne obezbeđujući jednake šanse za sve. Takođe na različite načine aktivno prenosi diskriminativne obrasce koji sputavaju potpun razvoj dečjih potencijala – ograničavajući njihovu autentičnost, slobodu, razvoj i bezbednost. Dok recimo u Švedskoj, zemlji koja prednjači po stepenu rodne ravnopravnosti, postoji i reč za disciplinu koja se bavi ovom temom – “genuspedagogik”, u Srbiji u nastojanjima da promenimo stanje stvari kao da se iznova i iznova vraćamo na startno polje, objašnjavajući šta je rod, šta je pol… i zašto je to važno za sve nas.

Cilj delotvorne promene svakako ne može da počiva samo na pojedinačnim akcijama. Tokom proteklih nekoliko decenija, pokrenuto je više inicijativa i programa u školama koje se tiču rodne ravnopravnosti. Ogromna je zasluga feminističkih nevladinih organizacija koje su od početka ’90-ih neprekidno ulagale napore da se prepozna značaj prevencije i sprečavanja muškog nasilja nad ženama i radile na iskorenjivanju patrijarhalnih stereotipa kroz seminare i obuke sa svim uzrastima. U poslednje vreme, u više navrata dolazi i do saradnje sa Ministarstvom prosvete, nauke i tehnološkog razvoja kroz zajedničke poduhvate – projekti u vezi sa profesionalnom orijentacijom i rodno zasnovanim nasiljem su primeri koje je direktno podržalo Ministarstvo i koji su obuhvatili veći broj škola. Ipak, jedna od najproblematičnijih tačaka jeste nepostojanje adekvatne sistemske podrške i mehanizama za implementaciju, bez kojih zakonski okvir ostaje samo mrtvo slovo na papiru. Jasno je da efikasno delovanje na ovako složen fenomen zahteva dobro osmišljene, povezane i temeljne preventivne i interventne akcije na svim nivoima sistema, podržane i “iznutra” i spolja. Bez toga, ostaje samo da među “svoja četiri zida”, pa bilo to u kući ili ponekoj učionici, učimo decu lekcijama nenasilja i saradnje, ravnopravnosti i solidarnosti, podstičući i ličnu snagu i brigu za druge… Ali ako ostanemo samo na tome, bojim se da to neće biti dovoljno da izgradimo drugačiju realnost za sve sadašnje i buduće građanke i građane ove zemlje.

 

  

[1] Podaci iz istraživanja rodno zasnovanog nasilja u školama u Srbiji http://www.unicef.org/serbia/Istrazivanje_rodno_zasnovanog_nasilja_u_skolama_u_Srbiji.pdf

[2] Devojčice i dečaci u svetu zanimanja – rodna komponenta u projektu “Profesionalna orijentacija u Srbiji”

[3] Stjepanović-Zaharijevski D., Gavrilović D., Petrušić N., Obrazovanje za rodnu ravnopravnost – analiza nastavnog materijala za osnovnu i srednju školu, UNDP 2010.

*Tekst je nastao u okviru projekta “Izgradnja i jačanje partnerstva porodice i škole” Centra za etiku, pravo i primenjenu filozofiju, čiju realizaciju je finansijski podržala Ambasada Kraljevine Norveške u Beogradu.

Tri žene u ‘zdravom miksu’ mandatara Tima

U ‘zdravi miks mladih i novih, kao i zdravi miks koji će pozitivno surađivati zajedno’ upale su i samo tri žene. ‘Zdravi miks’ o kojem govorimo jest Vlada RH, za sada još uvijek, samo prijedlog mandatara Tima Oreškovića.

Ministrica uprave trebala bi biti Dubravka Jurlina Alibegović, Ministarstvo socijalne poltike trebala bi preuzeti Bernardica Juretić, a Nada Šikić postala bi vodeća osoba Ministarstva rada i mirovinskog osiguranja.

Bernardica Juretić bivša je časna sestra koja se 2001. godine vratila u svjetovni život.

U intervjuu za Slobodnu Dalmaciju na pitanje:

 “Nekad ste bili Kristova zaručnica; samostanu ste tada dali najljepše godine svoje mladosti, te ste u kasnim tridesetima donijeli legitimnu odluku da se ipak vratite u “civilstvo”, svjetovni život. Jeste li se ikad pokajali zbog odluke otprije desetak godina?”

gospođa Bernardica Juretić odgovorila je ovako:

 “Svaka medalja ima dvije strane, no meni je bilo lijepo u samostanu, a lijepo mi je i sada. Bitno je uvijek pronaći smisao i tražiti Boga u svemu što radite.”

U drugom intervjuu gdje je govorila o svojemu radu sa ovisnicima i ovisnicama, odnosno borbi protiv ovisnosti, također za Slobodnu Dalmaciju, na pitanje slično gore navedenom rekla je “lijepo je osjećati se produženom rukom Božjom i pomagati onima koje mi je On stavio na put”.

Bernardica Juretić vodila je terapijsku zajednicu “Susreti”, a nakon četiri i pol godine rada otišla je iz Ureda za suzbijanje zlouporabe opojnih droga i to u Institut građevinarstva hrvatske čiji je direktor Jure Radić, pisao je Nacional.  Objasnila je za Nacional zašto nije bila zadovoljna radom u Vladinom uredu – frustiralo ju je što je “ured čisto koordinativno tijelo, ali ljudi to ne znaju i očekuju da možeš sve”. Postavilo se i pitanje kako je uopće došlo do toga da ju Jure Radić zove u svoju tvrtku, a ona je odgovorila:

“Naše dugogodišnje poznanstvo, kao i suradnja na nekim projektima sigurno su bile reference i za ovakav iskorak. Pitao me jednom prilikom što bih voljela raditi i rekla sam mu da je moj san imati svoj privatni starački dom, no znam da to neću moći jer sam sama i ne želim ulaziti u tako velike troškove. Nakon nekoliko dana nazvao me i rekao: “Nisam nikad razmišljao o tome, jer te nisam nikad vidio ni u čemu drugom osim u drogi, ali kad smo se neki dan sreli palo mi je na pamet – zašto ti ne bi došla kod mene kao pomoćnica direktora za ljudske resurse.”

Nada Šikić vodit će Ministarstvo rada i Mirovinskog sustava a dolazi iz kvote HDZ-a, navodi Index. U toj stranci bila je na čelu odbora za umirovljenike, mirovinski sustav i socijalnu politiku. Zaposlena u HZMO i to kao načelnica Odjela medicinskog vještačenja Sektora za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja i doplatka za djecu. 

Na put prema ministarstvu došla je i Dubravka Jurlina Alibegović – ravnateljica zagrebačkog Ekonomskog instituta i bivša zamjenica ministra u Račanovoj vladi. Ona, naime, dolazi iz MOSTove kvote. Trebala bi voditi Ministarstvo uprave.

“Najveće su promjene potrebne u strukturi državnog proračuna radi smanjenja visokog proračunskog deficita i stavljanja pod kontrolu visoke razine javnog duga”, smatra nova ministrica u Vladi Tihomira Oreškovića, a piše Index.

Dubravka Jurlina Alibegović kao ravnateljica Ekonomskog instituta predvodila je veliko istraživanje o lokalnoj samoupravi koje se 2013. našlo na stolu ministra Branka Grčića, kako piše Globus, a prenosi Jutarnji list. U intervjuu za Globus Dubravka Jurlina Alibegović rekla je kako se “županije trebaju ukinuti, a zemlja podijeliti na sedam regija”.

Ministrica uprave, dakle, misli da županije treba ukinuti i zalaže se za regionalizaciju Hrvatske. Nasuprot tome prvi potpredsjednik Vlade Karamarko izjavio je da to ne dolazi u obzir, a novi ministar regionalnog razvoja i EU fondova Tomislav Tolušić  je do danas obnašao dužnost župana Virovitičko-podravske županije i bio predsjednik Zajednice županija te poznat kao jedan od najvećih oponenata ukidanja županija. Sada nam još samo ostaje vidjeti što o ovom pitanju kaže Timova PowerPoint prezentacija.

Dodjela prostora udrugama kao gradska igra u mutnom

Povodom objave Prijedloga liste prvenstva za dodjelu gradskih prostora Grada Zagreba na korištenje udrugama, Platforma 112 i Savez udruga Klubtura upozoravaju na dugogodišnju svojevrsnu igru u mutnom Grada Zagreba – nelogičnosti i netransparentnost postupka dodjele gradskih prostora, kao i manjak natječaja te neprikladnost ponuđenih prostora.

Organizacije Platforme 112 uručile su žalbu na objavljene rezultate natječaja za dodjelu gradskih prostora, budući da su u procesu natječaja mijenjana pravila igre – nisu poštivani formalni uvjeti natječaja te navedena obavezna dokumentacija zbog čega su određene udruga isključene iz natječaja. Naime, u objavi rezultata nije naveden prostor na koji su se neke udruge prijavljivale, a bio je ponuđen u natječaju. Dodatno, 44 prijave su odbijene jer udruge nisu priložile  uvjerenje Općinskog suda da se protiv udruge, odnosno ovlaštene osobe ne vodi kazneni postupak, iako to nije bilo navedeno u obveznoj dokumentaciji.

Osim navedenog, nejasni su kriteriji raspodjele pojedinih prostora u određene svrhe. U samom natječaju je unaprijed određeno za koji se prostor mogu natjecati udruge sa specifičnom djelatnošću, bez obzira na poznavanje potreba tih udruga i njihovih korisnika. Osim manjka natječaja za dodjelu prostora udrugama, prostori koji bivaju stavljeni u natječaje često su neprikladni, derutni i loše infrastrukture te zapravo predstavljaju prostore koje Grad nije uspio dodijeliti profitnom sektoru.

Stoga Platforma 112 traži poništenje spornog natječaja objavljenog 19. listopada 2015. na stranicama Grada Zagreba te raspisivanje ponovljenog natječaja prema jasno specificiranim uvjetima i kriterijima. Krajnje je vrijeme da se politikama korištenja gradskih prostora i upravljanja javnom imovinom pristupi efikasnije kako prostori ne bi propadali te kako bi bili stavljeni u društvenu funkciju. Vrijeme je da lokalne vlasti shvate da su gradski prostori javno zajedničko dobro svih građana i svih udruga te da procesi njihovog dodjeljivanja moraju biti “čista posla”, a ne gradska igra u mutnom kroz netransparentne procedure i unaprijed određene natjecatelje. 

Tim’s team: 2 potpredsjednika, 20 ministara, a od toga samo 3 žene

Mandatar Tim Orešković danas u dvanest sati napokon je otkrio tko bi trebao činiti novu hrvatsku Vladu. Vladu RH nazvao je ‘Tim’s team’, a objasnio je kako je to to “zdravi miks mladih i novih koji će pozitivno surađivati zajedno”, a imaju i “timski duh”.

Kako je izvijestio veliki broj medija, program Vlade Orešković bi trebao izložiti sutra u Hrvatskom saboru i to koristeći PowerPoint prezentaciju. 

A taj program, čiji god već bio, trebali bi provoditi:

  1. Prvo potpredsjendik s ovlastima zamjenika – Tomislav Karamarko
  2. Potpredsjendik –  Božo Petrov
  3. Ministarstvo uprave – Dubravka Jurlina Alibegović
  4. Ministarstvo poljoprivrede – Davor Romić
  5. Ministarstvo zaštite okololiša – Slaven Dobrović
  6. Ministarstvo pravosuđa – Ante Šprlje
  7. Ministarstvo gospodarstva – Tomislav Panenić
  8. Ministarstvo branitelja – Miro Crnoja
  9. Ministarstvo financija – Zdravko Marić
  10. Ministarstvo graditeljstva – Lovro Kuščević
  11. Ministarstvo kulture – Zlatko Hasanbegović
  12. Ministarstvo poduzetništva i obrta – Darko Horvat
  13. Ministarstvo prometa – Oleg Butković
  14. Ministarstvo regionalnog razvoja i EU fondova – Tomislav Tolušić
  15. Ministarstvo socijalne politike – Bernardica Juretić
  16. Ministarstvo turizma – Anton Kliman
  17. Ministarstvo rada i mirovinskog osiguranja – Nada Šikić
  18. Ministarstvo vanjskih poslova – Miro Kovač
  19. Ministarstvo zdravlja – Dario Nakić
  20. Ministarstvo unutarnjih poslova – Vlaho Orepić
  21. Ministarstvo obrane – Josip Buljević
  22. Mistarstvo obrazovanja – Predrag Šustar

Prilikom predstavljanja ‘Tim’s teama’ originalno je izostavljen Vlaho Orepić, na njega su, naime, zaboravili.

Više o ministricama u Tim’s teamu pročitajte ovdje.