Top 5* izjava ekipe iz MOSTa

Sigurno vam se nekada u životu dogodi da se u trenutku nepažnje, rastresenosti ili neke čudnovate kozmičke nepravde malim nožnim prstom udarite u vrata, rub noćnog ormarića ili kreveta.

U posljednje vrijeme moja prva reakcija na izjave čelnih osoba MOSTa jednaka je reakciji kada me zadesi gore opisani nesretan događaj. Ako vam se takvo što dogodilo više no jednom, znate da samo pokušate nastaviti hodati, pokušavati sjesti, produžiti dalje i misliti kako se to nije dogodilo, da vas ne boli vas i samo čekate da prođe.

Iako je teško među svim biserima izabrati najbolje, u nastavku teksta donosimo neke od njih.

Novi list je jučer objavio kako je najizgledniji kandidat – kandidat s pečatom dozvole Karamarka, oprostite, hoću reći, mandatara Tima – Tomislav Panenić. Kako spomenuti načelnik općine Tompojevci Tomislav Panenić ipak nije potvrđeni izabranik vrlo skoro pojasnio je Grmoja, glasnogovornik MOST-a. Taj isti Tomislav Panenić, izabrani i u Saboru potvrđeni saborski zastupnik, izjavio je sljedeće:

“Ne znam koja je točno procedura oko predlaganja zakona pa ne mogu točno sada reći kada ćemo to predložiti”.

Izjavio je to Panenić, ponavljamo, izabrani saborski zastupnik, za Index prije dvadesetak dana, na temu rezanja plaća saborskih zastupnika i zastupnica. Dakle, osoba izabrana u zakonodavno tijelo Republike Hrvatske koja se za to mjesto natjecala na parlamentarnim izborima u nadi da će moći mijenjati zakone. Stručno, nema što!

Pokušale smo izdvojiti neku od izjava Nikole Grmoje, glasnogovornika MOST-a, no zbog preteškog izbora, jednostavno ćemo samo produžiti dalje. Izaberite sami i same među ponuđenom raskoši, a dok guglate, mi vam nudimo glazbenu podlogu. Iako se o Edi zadnjih dana više piše zbog njegove najnovije pjesme, podsjećamo na jednu stariju.


Vratimo se na trenutak malo u prošlost dužu od dva tjedna i prisjetimo se kako je Stipe Petrina, dok je još bio dio ekipe, za portal Tris objasnio da se izabrani zastupnici i zastupnice MOST-a zapravo uopće ne poznaju.

“(…) Uostalom, nas 19 zastupnika iz Mosta još se i ne poznajemo, još nismo sjeli zajedno i jedni drugima se predstavili, razmijenili mišljenja, razgovarali…”

Ta je izjava bila dosta bolna, gotovo kao kada u situaciji s malim prstom pomislite da je možda slomljen pa stisnete zube i odlučnije zakoračite u pretvaranje da se to nikada nije dogodilo. Sve u svemu, bio je to jedan bolan i za mnoge otrežnjujuć udarac.

Ines Strenja Linić, neurokirurginja i saborska zastupnica MOST-a, izrazila je u velikom intervjuu za Jutarnji list svoj neideološki i nesvjetonazorski stav o osuđenom ratnom zločincu Mirku Norcu.

“On je jedan od rijetkih ljudi koji su mi i danas autoritet. (…) Poštujem ga i respektiram sve što je napravio. Žao mi je zbog onog što mu je društvo učinilo i mislim da je velika žrtva. (…) Pitanje je kako mu je određena krivnja za zapovjednu odgovornost i što se tu zbivalo. Ali ne želim o tome. Za mene je on častan čovjek. On je za mene zauvijek ostao heroj”.

Za sam kraj, navodno prvi među jednakima – Božo Petrov – čovjek kojemu je među prvim reformama bila reforma pojmova u leksikonima temeljnih pojmova politike. Nakon konzultacija kod Kolinde Grabar Kitarović, na pitanje novinara i novinarki može li se to što radi s HDZ-om nazvati koalicijom, odgovorio:

“Ne, u tom trenutku to je suradnja.”

Uostalom, čovjek je potpisao i kod javnog bilježnika ovjerio izjavu kako neće koalirati ni sa SDP-om, a ni HDZ-om. Pih, baš smo blesave.

*Za one koje žele znati više izdvajamo kako je na tri pitanja Libele odgovorila MOST-ova Jasna Matulić.

Na pitanje bi li ona osobno u Hrvatskom saboru glasala za restriktivniji zakon o pobačaju odgovorila je:

“Kada bude to pitanje, onda ću govoriti o tome. To je za sada jedno pitanje u masi pitanja o kojima ćemo zajedno odlučiti.”

Na pitanje jesu li trenutne sankcije za nepoštivanje takozvane rodne kvote na izbornim listama premalene, Jasna Matulić odgovorila je ‘ne znam’, ali je zato na pitanje zalaže li se za ravnopravnost spolova odgovorila s ‘naravno’.

Sve što na to možemo reći jest:  naravno.

No, baš kao kada se malim prstom udarite o nešto i hrabro nastavite dalje i pretvarate se da se ništa nije dogodilo, nepobitnom ostaje činjenica da ste se ipak udarili. Vrlo vjerojatno da se dovoljno puta udarite u dovoljno kratkom roku, imali biste nekakve posljedice.

Slično je i sa spomenutim osobama: zasada se, barem na kratko, možda možemo pretvarati da se svaka od pojedinih izjava nije dogodila, ali kada svoje riječi počnu provoditi u djela, vrlo brzo osjetit ćemo to na svojoj koži.

Panel “LGBTI radnička prava i udruživanje”

Panel diskusija “LGBTI radnička prava i udruživanje” održat će se 21. siječnja 2016. godine na Fakultetu političkih znanosti s početkom u 18h, dvorana A. Cilj panela je razmotriti modele udruživanja u svrhu postizanja radničke ravnopravnosti LGBTI osoba, a glavna će tema biti uloga sindikata u zaštiti radničkih prava LGBTI osoba, s posebnim naglaskom na pokretanje udruženih inicijativa za suzbijanje diskriminacije LGBTI osoba u različitim kontekstima djelovanja.   

Panel će okupiti predstavnike/ce sindikata, akademske zajednice te civilne scene u svrhu pokretanja javnog dijaloga o problemima s kojima se LGBTI osobe susreću prilikom pronalaska posla te na radnom mjestu, kao dio aktivnosti u sklopu projekta “LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu“.

Na panelu će svoja iskustva, znanja i preporuke podijeliti Božica Žilić (Sindikat obrazovanja, medija i kulture Hrvatske, predsjednica ženske sekcije Saveza samostalnih sindikata Hrvatske), prof. dr. sc. Renato Matić (Hrvatski studiji), Nina Čolović (LGBT inicijativa Filozofskog fakulteta “AUT”) te Nikola Zdunić (Zagreb Pride) uz moderaciju Jelene Miloš (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju).

“LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu” projekt je kojeg zajednički provode Prostor rodne i medijske kulture K-zonaBRID – Baza za radničku inicijativu i demokratizacijuUdruga Zora te Lezbijska organizacija Rijeka “LORI” u suradnji s udrugama Zagreb Pride i Trans Aid. Projekt traje 18 mjeseci (od studenog 2015. do svibnja 2017.), a cilj mu je ojačati kapacitete udruga za ljudska i radnička prava po pitanju diskriminacije LGBTI osoba na osnovi rodnog identiteta, rodnog izričaja i spolne orijentacije na radnom mjestu

Zaštitimo žene žrtve nasilja

Kako bolje zaštititi žene koje trpe obiteljsko nasilje?

Nedostaje nam skloništa za žrtve nasilja, nemamo programe rehabilitacije za nasilnike. Kad obiteljsko nasilje završi ubojstvom, obično se utvrdi da je nasilnik već evidentiran i možda kažnjavan.

Važno je govoriti o psihologiji žrtve, pokušati utvrditi zašto žene ostaju s nasilnicima. Valja utvrditi i tko je za ubojstva odgovoran i što se moglo učiniti da do njih ne dođe.

Tko je zadužen za sprječavanje incidenata i što stoji u zakonima – za što je zadužena država, što može učiniti civilno društvo, i kako mogu pomoći građani? Na kome je odgovornost i koja je karika u lancu najslabija?

Na postavljena će se pitanja dati odgovor u utorak, 19. siječnja u 19 sati u KIC-u, gdje će se održati tribina “Zaštitimo žene žrtve nasilja“.

O obiteljskom nasilju govore psihologinja Senka Sekulić Rebić i pravnica Ines Bojić.

Tribina je posvećena svim žrtvama obiteljskog nasilja.

Investitori su happy i zato keep calm i bez emocija

Medijski popraćeno i sigurnosno upraćeno Reinerovo skijanje vrlo je brzo izazvalo graju u široj javnosti. S druge strane, posjet mandatara Oreškovića Kitzbühelu ili nije izazivao pretjerani interes javnosti, ili pak oduševljava mainstream komentatore – kritika u svakom slučaju izostaje. Doznali smo i da je put financirao HDZ pa sada možemo mirno spavati. Zato što to kao nisu naši novci.

Razlika je u tome što smo u Reinerovom slučaju imali pravu poslasticu za dežurne kritičare korumpiranih ili u najmanju ruku bahatih političara i nepotrebno rasipne države. U slučaju Oreškovićevog druženja i sastančenja sa stranim bankarima i investitorima — mora da je riječ o pozitivnom i konstruktivnom razgovoru u interesu hrvatskog naroda! Zaista, liberalima je pravo osvježenje imati (anti)političara koji izbjegava obraćati se svojim građankama i građevinama i koji se umjesto toga igra s ‘velikim dečkima’ iz financijskog sektora. Uostalom, Tim nema nikakav izborni legitimitet —  napokon osoba koja se ne mora populistički gnjaviti s problemima običnog puka već može glatko i nesmetano poslovati i brinuti o interesima onih u čijim rukama leži stvarna ekonomska (a time i politička) moć.

Povratkom u Hrvatsku Orešković se ipak odlučio obratiti javnosti predstavljajući svoj plan reformi. Upravo smo doznali da je riječ o planu smanjenja javnog duga, ukidanja barijera investicijama te naglasku na efikasnosti i optimalnijem trošenju resursa u javnom sektoru uz optimistični poziv na promjene u zdravstvu, znanosti i obrazovanju i korištenje europskih fondova. Unatoč pokušaju da umiri javnost kroz najavu da ‘neće biti bolnih rezova’, treba imati na umu da su mu partneri u razgovoru bili pripadnici istog onog sektora financijske špekulacije čije je poslovanje i uzrokovalo krizu iz koje se svim silama pokušavamo izvući.  Kao što je već viđeno u Italiji, Grčkoj i mnogim drugim (ne)europskim zemljama, neizabrani tehnomenadžeri za cilj imaju samo jedno — osigurati što brže i radikalnije provođenje mjera štednje i rezova koji bi u uobičajenoj demokratskoj političkoj borbi zbog važnosti socijalnih potreba i interesa rada puno teže prošli. 

Da kapital nema emocije, ponovno nas je podsjetio i Ivica Mudrinić, ujedno i jedna od rijetkih osoba koja uopće poznaje našeg novog mandatara. S obzirom da birači/ce definitivno imaju emocije, mogli bismo uskoro u potpunosti odustati od demokratske farse i jednostavno formirati birački kolegij sastavljen od kreditnih agencija, investitora i bankara! Tako naš novi mandatar više ne bi morao trošiti novce na putovanja poput ovog i razbijati glavu o tome kako sve skupa što bolje predstaviti hrvatskim ‘građevinama’.

S Mudrinićem bi se i složio i Vuk Perišić, ponosni liberal koji je u novom komentaru ponovno naglasio važnost smanjenja javnih troškova i opasnost od velike i krumpirane države: “Kada država – od predsjednika vlade pa do posljednjeg pozornika i šalterskog službenika – ne drhti od toga straha (gubitak zaposlenja, op. a.) i kada se usudi biti toliko drska da od građana zahtijeva ljubav i poštovanje, preobražava se u silu koja proždire i društvo i ekonomiju i, u krajnjoj konzekvenci, ljudske živote.” Zaista, moram se složiti s njim, jako je teško braniti sustav opterećen korupcijom i klijentelizmom, ali binarizam država – tržište koji nam on nudi je lažan. Predstavljanje privatizacije kao jedinog mogućeg rješenja također je izrazito problematično.

Važnost kvalitete javnih dobara i usluga trebala bi nas sve potaknuti na kolektivnu društvenu akciju, na djelovanje kojim bismo uveli stvarnu demokratsku kontrolu nad institucijama države, ali i ekonomskom organizacijom. No, kao što smo već davno naučili, između totalitarne države i društva izoliranih pojedinaca na tržištu, ideja solidarnog i politički aktivnog kolektiva u neoliberalnom imaginariju  ionako ne postoji. U tom kontekstu, i od novog mandatara teško možemo očektivati išta više osim brige o kreditnom rejtingu i interesima ‘najmoćnijih investitora’.

Kada je haljina važnija od kvalifikacija radnice: ‘Ne možeš očekivati da konobare odjenem u francuske sobarice’

‘Što nose konobari?’, upitala je nakon što je čula kako će na radnom mjestu morati nositi opravu francuske sobarice.

‘Hlače i košulju’, odgovorila je poslodavka.

‘Mogu li ja dobiti hlače i košulju?’, pitala je.

‘Ne, zamislile smo da djevojke budu odjevene kao francuske sobarice, a dečki u hlače i košulje’, odgovorila je voditeljica lokala Craft Room na zagrebačkoj Opatovini.

Sanja Pavlić se nakon sezone odrađene na Hvaru vratila u Zagreb i počela tražiti posao. Već sedam godina radi kao konobarica i/ili bartenderica i iskustvo je skupljala od Zagreba do Londona. Kada je vidjela kako se u Zagrebu otvara craft pivnica, pomislila je kako je to sjajna prilika za zapošljavanje jer je već radila na sličnim mjestima. Pavlić se prijavila na natječaj objavljen na portalu posao.hr i pozvana je na razgovor.

“Ostala sam razgovarati s voditeljicom objekta i vlasnikom gotovo dva sata. Bili su oduševljeni mnome. Budući da sam jedina od prijavljenih kandidatkinja i kandidata za posao imala toliko iskustva, čak su mi predložili da ostalim konobarima i konobaricama držim radionicu o craft pivama. Super sam se složila s njima i baš sam vjerovala kako će ovo biti super posao”, prepričala je.

Trebala je početi raditi za desetak dana. No, dva dana uoči otvaranja pivnice Craft Room na zagrebačkoj Opatovini, Sanju je nazvala voditeljica budućeg ugostiteljskog objekta Ivana Stanišić i u telefonskom razgovoru joj kazala kako će biti odjevena u francusku sobaricu. Sanja je odmah osjetila nelagodu i nakon telefonskog razgovora počela razmišljati je li u redu da se od nje traži da bude odjevena na radnom mjestu u opravu koja je jako seksualizirana i koja žene pretvara u seksualne objekte. “Prvo sam pomislila da pretjerujem u svojoj reakciji, ali onda sam razgovarala s bratom i prijateljima te su se i oni složili kako je takva radna uniforma seksistička”, rekla je.

“Nitko prije nije spominjao da bih trebala biti odjevena u prekratku haljinu. Riječ je o kratkoj i uskoj crnoj haljini, s pregačom i na glavi bih trebala imati ono što nose francuske sobarice. Osim toga, takva oprava nema smisla jer se radi o poslu u kojem se saginjete, podižete gajbe, nosite, neprestano jurite. Pored svega toga, takva odjeća implicira da sam seksualni objekt. Nigdje u natječaju za posao ovo nije bilo spomenuto kao uvjet”, pomislila je i zatražila od voditeljice pivnice da se sutra nađu i popričaju.

Na Sanjino kako je takva odora iznimno seksualizirana i nepraktična za posao, Ivana Stanišić je posprdno upitala: ‘Što si ti neka feministkinja?’ Voditeljica je neprestano ponavljala kako se ‘ne radi o neukusnim haljinama’ i da je to dio vizije budućeg lokala od koje neće odustati, no na Sanjino inzistiranje pristala je da obave razgovor i s ostalim zaposlenicama i pokušaju naći rješenje. Preciznije, konobarice su mogle zajednički odlučiti hoće li nositi sve takve oprave ili će se smisliti novo rješenje. Prema Sanjinim riječima, ostale novozaposlene djevojke nisu odore francuske sobarice smatrale spornom radnom odjećom. Štoviše, bile su oduševljene jer će tako ‘dobiti veće napojnice’.

“To će biti simpatično”, branila je jedna od novozaposlenih djevojaka odjevnu kombinaciju.

Stoga, prepričava naša sugovornica, gospođa Stanišić je postavila ultimatum pred Sanju – ili će raditi i nositi opravu francuske sobarice ili neće nositi ono što su oni predvidjeli i ostaje bez posla. Sanja je izabrala ovo drugo.

“Samo sam tražila da imam pravo na izbor između hlača i haljine francuske sobarice. A voditeljica pivnice mi je na to odgovorila ‘pa ne možeš očekivati da konobare odjenem u francuske sobarice'”, kazala je.

Voditeljica lokala Ivana Stanišić, nakon dva maila i telefonskog poziva, komentirala je Sanjine optužbe za diskriminaciju na razgovoru za posao riječima: “Oprave koje koriste naše konobarice nisu ni na koji način diskriminirajuće, prekratke, nepraktične ili seksualizirane. Uniforme koje koriste naši djelatnici i djelatnice, dio su vizualnog identiteta objekta (op.a. zidovi su zeleni, a na njima vise rogovi), i kao poslodavac imamo pravo propisati radnu odjeću koju svojim djelatnicima osiguravamo o vlastitom trošku. Na isti način na koji je to uređeno u McDonaldsu, restoranima, bolnicama ili drugdje gdje poslodavac propisuje radnu odjeću”.

“Što se tiče Sanje Pavlić, s gospođom je obavljen razgovor za posao, ali nije potpisan ugovor o radu, već je prethodno trebala zadovoljiti na edukaciji i uklopiti se u radni kolektiv. U međuvremenu je sama odlučila da ne želi nastaviti edukaciju i obavijestila nas da ne želi kod nas raditi”, dodala je Stanišić.

Međutim, pravnica CESI – Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje Ena Knežević ne bi se složila s voditeljicom Craft Rooma kako Sanja nije diskriminirana na razgovoru za posao.

Zakon o radu (čl. 7 st. 2.) kaže da  poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika. Forsiranje vulgarnih suknjica bih definitivno nazvala nepoštivanjem dostojanstva radnice. Također, člankom 7. stavkom 4. zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima. Očito da je ovdje kriterij za zapošljavanje nošenje takvih oprava, što je ponižavanje i degradiranje žena, pretvaranje u seksualne objekte, drugim riječima, izravna diskriminacija”, pojašnjava Knežević.

“Nadalje, diskriminacija na području zapošljavanja i rada, a ovo je, kao što sam već istaknula, diskriminacija na temelju spola, jer se od muškaraca ne zahtijeva da nose vulgarnu odjeću na poslu, zabranjena je u javnom i privatnom sektoru i Zakonom o ravnopravnosti spolova (članak 13.) To se odnosi i na uvjete za zapošljavanje i uvjete zaposlenja i rada, sva prava iz rada i na temelju rada. Kršenje ove odredbe povlači novčane kazne propisane u članku 31. Zakona o ravnopravnosti spolova (za pravne osobe čak od 30.000 do 300.000 kuna). Diskriminacija na području rada i zapošljavanja zabranjena je i Zakonom o suzbijanju diskriminacije (članci 8. i 9.)”, naglasila je Knežević.

Diskriminacija na temelju spola najprisutnija je upravo u svijetu rada i u procesima zapošljavanja. Najvažniji pokazatelj neravnopravnosti je činjenica da žene čine više od polovice ukupnog broja nezaposlenih, te su podložne različitim oblicima diskriminacije pri zapošljavanju i prilikom napredovanja u karijeri – od samog razgovora za posao, preko dodjeljivanja radnog mjesta i ugovora o radu, nepoštivanja rodiljnih prava i uznemiravanja, do nemogućnosti napredovanja i u konačnici manje mirovine od muškog kolege za rad jednake vrijednosti.

“Jedan od značajnih problema u Republici Hrvatskoj slabo razumijevanje pojma diskriminacije, posebice diskriminacije u području zapošljavanja i rada, kako od strane poslodavaca/ki, tako i zaposlenih, slabo poznavanje relevantnih zakona i institucija, kao i prava potencijalnih žrtava diskriminacije”, objašnjava pravnica Ena Knežević zašto je potrebno razgovarati o rodnoj diskriminaciju, ukazivati i upozoravati na nju.

Prema istraživanju koje je proveo Institut za razvoj tržišta rada za Mrežu mladih Hrvatske o diskriminaciji mladih na tržištu rada NeuDOBan položaj, 57 posto ispitanika/ica doživjelo je neki od diskriminatornih pitanja tijekom razgovora za posao – njih 64 posto pitano je o namjeri formiranja obitelji i djeci; diskriminaciju na osnovi spola doživjelo je 27 posto ispitanika, a petina ispitanika/ca smatra da posao nije dobila zbog fizičkog izgleda. Sveukupno je 61 posto žena barem jednom doživjelo diskriminatorna pitanja tijekom razgovora za posao.

Libela je o rodnoj diskriminaciji u svijetu rada izvještavala i serijom tekstova Žena, radnica, građanka. Kao što smo tada upozoravale na diskriminatorne prakse poslodavaca, sporost i neučinkovitost institucija, ali i na neosviještenost radnika i radnica, nastavljamo s apelom da upoznate vlastita prava kako bi se bolje zaštitile. Dok brojke iz svijeta rada i dalje bilježe porazne statistike, bilo po broju i oblicima rada na koje se zaposleni mladi, bilo po položaju žena, mi vas samo sugerirati da popijete pivo tamo gdje radnice nisu radi profita odjevene u seksualizirane oprave, kao što sugeriramo da ne ostavljate svoj novac tamo gdje se koristi diskriminacija u marketinške svrhe. No, nije stvar samo u opravi, nego u odnosu prema radnicima i radnicama. Budući da je situacija takva da je više od 40 posto mladih koji/e su završili/e neki oblik školovanja nezaposleno, mnogi si ne mogu priuštiti da ne prihvate i rade posao na kojem im se krši dostojanstvo, bilo da su prisiljeni/e nositi već spomenute oprave, ili nisu prijavljeni, ili rade na nesigurne oblike rada – potplaćeni i ucjenivi.

Više o sličnim temama: 

Radnice – građanke drugog reda

Ima li mjesta za mlade žene u svijetu rada?

Trudnica i radnica: Opasna kombinacija u svijetu rada

Indijska vlada podržava odluku da žene u reproduktivnoj dobi ne smiju ući u hram

Vladini i dužnosnici hrama u južnoj indijskoj državi Kerala ne odustaju od desetljećima stare tradicije koja zabranjuje ženama ulazak u jedan od najsvetijih hinduističkih hramova, nakon što je Vrhovni sud Indije stavio upitnik na tu odluku. Vrhovni je sud uputio pitanje Travancore Devaswom Boardu, koji upravlja hramom Sabarimala Ayyappa, zašto zabranjuje ženama ulazak, navodeći da time krše indijski Ustav.

Radi se o jednom od rijetkih hramova u Indiji koji zabranjuju ulazak ženama u reproduktivnoj dobi, dopuštajući ulaz jedino djevojčicama ispod 10 godina i ženama starijima od 50 godina. Zabrana je postala dijelom javnog interesa nakon što je Asocijacija mladih odvjetnika/ica (IYLA) podnijela peticiju kojom traže dopuštenje ulaska za sve žene, no vladini su dužnosnici to odbili uz objašnjenje da se radi o praksi staroj stoljećima, kako je navedo ministar unutarnjih poslova, Ramesh Chennithala. Prayar Gopalakrishnan, predsjednik vijeća u hramu, dodao je kako “svetost hrama dolazi upravo od tog običaja” te da će biti “zaštićena pod svaku cijenu”.

Predsjednik ILYLA-e, Naushad Ahmed Khan, rekao je kako je primio više od 300 prijetnji smrću zbog pokrenute peticije, zbog čega je tražio zaštitu policije.

Brojne su se žene počele buniti na društvenim mrežama još u studenom prošle godine, koristeći hashtag #happytobleed, nakon što je poglavar hrama rekao kako će razmisliti o dopuštanju ulaska ženama ako će na ulazu biti stroj kojim će se provjeriti imaju li menstruaciju.

U ruralnim, ali i urbanim dijelovima Indije, o menstruaciji se rijetko otvoreno govori, a menstrualna se krv smatra nečistom. U mnogim zajednicama, djevojke i žene koje imaju menstruaciju ne smiju pripremati hranu niti ući u hram.