sdadmin

‘Kada se muškarci zauzmu za promjenu, ona dolazi deset puta brže’

Posted on by sdadmin

“Pokazano je da kada se muškarci zauzmu za promjenu, ona dolazi deset puta brže” kaže dobitnica Oscara, koja, pišući za Hollywood Reporter, priziva u sjećanje aplauze, nagli povratak i aktivizam koji je pratio njen poziv da se bavi pitanjem jednakih prava.

Ova priča je prvi put objavljena 2015 u izdanju magazina Hollywood Reporter, čija je tema broja bila Žena u šou biznisu (Woman in Entertainment).

Dan nakon dodjele Oscara, prišla mi je žena da mi se zahvali na mom govoru, rekavši mi da je tog jutra u ponedjeljak šef pozvao u kancelariju i dao joj povišicu. Nije bilo razloga za to što je bila plaćana manje, ona je zaslužila povišicu. Zaplakala je, i ja sam zaplakala.

Za mene je to bio vrlo značajan trenutak.

Znala sam da je riskantno govoriti o nejednakosti u plaćama na dodjeli Oscara. Postoji ono što nije izrečeno i što se podrazumijeva, a to je da ne treba da budeš političan/na    na tom nivou. Istina je da ja ne mislim da žene treba da nastave da čekaju. Mi moramo da budemo politične. Ne mislim da možemo sebi dozvoliti da i dalje budemo izostavljane iz dijaloga.

Krivim sebe za svoj glupi izbor riječi te noći kada sam prizivala muške aktiviste da nam čuvaju leđa i prihvate žene, da podrže ženski pokret i da uključe žene u dijalog. Govorila sam o veoma poražavajućim  posljedicama izostavljanja ženskog pokreta. Zahvaljujući tome što nisam bila jasna iza scene, omogućila sam pojedinim ženama da se osjećaju izostavljenim ili odsječenim. Ova me činjenica posebno unesrećuje, jer su one moje heroine.

Od kada sam održala govor, naučila sam mnogo više o feminističkom pokretu i tome kako su obojene žene izostavljene iz pitanja o jednakim pravima. Sada mi je to mnogo jasnije i veoma sam tužna što sam, možda,  doprinijela njihovom osjećaju izoliranosti.

Neki ljudi su rekli da su muškarci i žene plaćeni jednako, što nije istina. Neki ljudi su tvrdili da sam tražila da glumice, ili, čak, bele glumice, budu plaćene više nego što jesu. Kada sam problem nejednakih plaća spomenula u svom govoru, podrazumijevala sam sve žene. Podrazumijevala sam Indijanke, Azijatkinje, latino žene, Afro – američke žene, trans žene, lezbijke, bijele žene.

Ljudi  vole da govore o hakiranju Sonyja i nejednakosti u plaćama s kojom se suočavaju glumice. Da, i to je ono što se događa u ovoj industriji. Ali ono što je hakiranje Sonyja također  objelodanilo je da nitko ne govori o tome da platna razlika također postoji u departmanu za zvuk, u miksanju, montaži i tako dalje.Da nije Sony taj koji je hakiran, nego da je umjesto njega hakirana neka druga neindustrijska korporacija, suočili bismo se s istim rodnim predrasudama koje imaju ulogu u formiranju plaća.

Za mene pitanje o razlici u plaćama nikada nije bilo pitanje koje se ticalo isključivo glumica i glumaca i bijelih žena. Stvarnost je takva da rodne platne razlike postoje u 98 posto profesija na svetu i da se pogoršava što ste više obrazovani. Nejednakost u plaćama u prosjeku košta ženu 400.000 dolara  i pljačka ženu koja ima viši stepen obrazovanja 2.000.000 dolara za cijeli životni vijek. Imate djevojku koja uzima istu pozajmicu za fakultet kao i njen kolega iz razreda, ali njoj je neophodno više godina da otplati studentski dug. Neophodno joj je više vremena da otplati kuću. Imat će manje novca na svom umirovljeničkom računu i veća je vjerovatnoća da će biti siromašna kada ostari. Njena djeca će također biti pogođena.

Debata o nejednakim plaćama je veoma važna, zato što eksperti kažu da će biti potrebno 40 godina da se ta razlika premaši. ( Urednikova referenca: “The Global Gender Gap Report” je 19.studenog  izračunao da će biti potrebno 118 godina ). Nemamo četrdeset godina za čekanje, više nismo u Ozijevom i Harijetinom svijetu.

Mi moramo učiniti radikalne i neprirodne ispravke. Trebaju nam veoma snažni zakoni o plaćama kao mjere guvernera Jerry Browna i senatorice Hannah Beth Jackinson koji su nedavno usvojeni u Kaliforniji i koji će bolje štititi protiv nepravednih platnih praksi. Veoma sam sretna što se ovaj dijalog odvija, ali mi moramo da ostanemo jake i da se pobrinemo za to da naše vođe ne zaborave na žene po nastavku dijaloga.

I prije nego što sam stala na pozornicu znala sam da će govor o jednakosti u plaćama biti ono o čemu ću govoriti. Pisanje govora iziskivalo je svega nekoliko minuta – pisala sam ga dok su mi stavljali šminku. Moja prijateljica, Kamala Lopez, radila je na dokumentarcu pod nazivom “Equal Means Equal” (Jednako znači jednakost), o Equal Rights Amendment (Amadmanu o jednakim pravima) i jednakoj plaći, trgovini djecom, nasilju u partnerskim odnosima i mnogim drugim problemima koji prevashodno pogađaju žene. Tako sam učila mnogo o ovim temama i, također, razmišljala o mojoj ulozi u Boyhoodu (“Dječaštvo”). Ona je morala da seli svoju djecu nekoliko puta i da izlaže sebe kroz obrazovnu instituciju. Njen život – njihovi životi – bili bi drugačiji da je zarađivala cijeli dolar. Ali za mene postoji jedan mnogo važniji spor: U ovoj zemlji je na desetine milijuna samohranih majki, i 75 posto od svih koji zarađuju najmanje su žene, od kojih mnoge pokušavaju da prehrane svoju djecu. Postoji direktna korelacija između majki koje nisu plaćene cijeli dolar za svoj posao i pojave gladne djece u Americi. Jedno od petoro djece je gladno, a mi imamo 33 milijuna žena koje su u punom radnom odnosu i djecu koja ne bi bila siromašna da je ovim majkama plaćen cijeli dolar.

Iza siromaštva i gladi, kriju se i druga važna pitanja sa kojima se suočavaju žene. Na primjer, tri žene dnevno su ubijene u slučajevima nasilja u porodici, dok gotovo tri i pol miliona žena koje traže sigurne kuće za zaštitu od nasilja budu odbijene svake godine – i nalazim to čudnim da imamo više zaklona za životinje nego što imamo sigurnih kuća za zaštitu žena u SAD. Najčešći razlog zašto se žena koja je pretrpjela nasilje vraća nasilniku je zbog njene ekonomske nesigurnosti, tako da pravedan način plaćanja žena za posao koji obave može biti od važnosti za njihovu sigurnost kada nedostatak zaštite prijeti da bude smrtonosan.

Neophodno je i da čujemo nešto o našim lezbijskim sestrama i našim trans sestrama. Naše trans sestre imaju veću šansu da žive u teškom siromaštvu, dok 15 posto njih zarađuje manje od 10.000 dolara godišnje. Takav podatak je zabrinjavajući i treba da se promjeni!

Nakon govora koji sam održala, profesor Afričko–američkih studija prišao mi je da mi se zahvali i rekao mi je da 70 posto afričko–američke zajednice odgajaju samohrane majke, koje također same odgajaju 70 posto djece s posebnim potrebama u tim zajednicama. Prošle godine, afričko–američke žene  su zarađivale 64 centa po jednom dolaru, a ove godine one zarađuju 60 centi po dolaru. To je ekonomski brutalno. Situacija je čak teža za latino žene koje od cijelog dolara zarađuju 55 centi. To je stravična taksa koju plaćaju zahvaljujući svojoj rasnoj i rodnoj pripadnosti.

Zaista nisam znala kako će moj govor biti prihvaćen dok ga nisam izgovorila. Drhtala sam i malo mi je falilo da se onesvijestim nakon njega. Osjećala sam se veoma čudno, kao da je netko u mene ubrizgao neku čudnu drogu, ali ono što sam činila bio mi je veoma jasno: Ja sam pokušavala da doprem do naših vođa, naših sjajnih vođa aktivista i aktivistkinja. Posebno želim da doprem do sjajnih muških aktivista koje imamo ovdje, i snažno osjećam da oni, također, trebaju ustati za žene i da nam pomognu, zato što žene bivaju ekonomski skrhane. Pokazano je da kada se muškarci zauzmu za promjenu, ona dolazi deset puta brže. Potrebni su nam naši sinovi, braća, prijatelji, ljubavnici, muževi, ujaci, naši djedovi, suradnici i heroji.

Osvajanje Oscara mijenja percepciju koju ljudi imaju o tebi. Ukoliko bih se mogla vratiti nazad u jutro nakon govora i ukoliko bih mogla da kažem sebi nešto što znam danas, rekla bih: “Znaš što, udahni duboko, sve će biti u redu. Možda si čovjek s manama i možda činiš greške, ali tvoja namjera je dobra. Tvoja namjera je da uključiš svjetlo. Tvoja namjera je da podtakneš i protreseš. Učini da ljudi počnu da spominju, i to je dobar početak.” – kako je to rekao Chris Gardner.

 

Prevela i prilagodila Nataša Zlatović 

‘Solarne inženjerke’ u Zanzibaru mijenjaju rodne uloge i način života u ruralnim domovima

Posted on by sdadmin

Ako zakoračite s bijelih pješčanih plaža i malo se udaljite od luksuznih zanzibarskih hotela, naći ćete se u potpuno drugačijem svijetu. Svijetu prašnjavih sela u unutrašnjosti otoka, koja se jednom kad zađe sunce nalaze u potpunom mraku. To je trenutak kada razlike između onih koji imaju pristup opskrbi električnom energijom i onih koji ga nemaju postaju najočitijima.

Kasia Hassan je jedna od onih koji ga nemaju. Majka devetero djece, svoj dom u Matemweu osvjetljava sićušnim kerozinskim svjetiljkama. Te svjetiljke svijetle tek nešto jače od svijeća i njen dom obavijaju gustim crnim dimom. Hassan zahvaljuje Bogu što neko od njene djece još nije srušilo svjetiljku i izazvalo požar – nesreću koja se u Tanzaniji događa vrlo često.

Hassan kaže kako o električnoj energiji nije uopće razmišljala. To je odluka koju donose muškarci, kaže Kasia, nešto o čemu će odlučiti njen suprug.

Malo dalje u susjedstvu, priča je potpuno drugačija. Umjesto da sjedi u mračnoj sobi punoj dima, Kanao Sharif Haji plete prostirke od trske, osvijetljena snažnim svjetlom LED svjetiljke koja radi na bateriju punjenu putem malog solarnog panela smještenog na krovu.

Za taj snažniji, čišći i sigurniji sustav Haji plaća upola manju cijenu od one koju njeni susjedi plaćaju za kerozin. Ali to je samo dio njene uštede. Haji kaže kako je posao koji uspije obaviti noću povećao prihode njene obitelji za 15 dolara mjesečno – a to je u tim krajevima ogromna svota.

I za njenih osmero djece to znači svjetliju budućnost, osobito za 14-godišnju kći Nuru Sheha, koja sjedi kraj nje i uči. Haji kaže da Nuru dobro napreduje u školi i sanja o tome da jednom postane učiteljica engleskog jezika ili matematike.

Za Hajinu obitelj je ovo jednostavno rješenje vrlo velikog problema bilo iznimno korisno. U subsaharskoj Africi električna energija mnogima je još uvijek samo nedohvatljiv san. S najnižim postotkom pokrivenosti mrežom električne energije na svijetu i zahvaljujući činjenici da manje od 10 posto ruralnih područja ima pristup opskrbi električnom energijom, Afriku nazivaju “društvom u vječnoj tami”. Prema podacima Međunarodne agencije za energetiku (International Energy Agency) za poboljšanje dostupnosti električnoj energiji uz pomoć konvencionalne infrastrukture, trebalo bi svake godine investirati oko 19 milijardi dolara i to u rasponu od nekoliko desetljeća.

Siromašne obitelji poput Hajine ne mogu si priuštiti čak ni solarne panele, ako im je jedina mogućnost izravno ih kupiti. Stoga su unajmili skupinu lokalnih inženjerki specijaliziranih za solarne panele, koje će ugraditi i održavati njihove sustave za otprilike tri dolara mjesečno.

To je samo po sebi u tako izoliranom i vrlo tradicionalnom selu iznimno velika promjena. Ali još je veća novost tko su te inženjerke. Radi se o 13 zanzibarskih “solarnih inženjerki” kako se same nazivaju – sve nepismene majke iz sela poput Matemwea, koje je gotovo neprimjetno regrutirala i obučila indijska nevladina organizacija Barefoot college.

Do sada su “solarne inženjerke” unijele električnu energiju u više od 600 kućanstava na otoku.

Sustav koji je Mize Juma Othman nedugo ugradila na jedan metalni krov, sastoji se od fotonaponskih ćelija, baterije, invertera, tri LED žarulje i punjača za telefon. Ugradnja je trajala pola sata i kad je struja bila uključena vlasnica je u sustav uključila telefon – pogodnost za koju je do sada morala plaćati nekome drugome.

To je bio trenutak u kojem se u njenoj obitelji promijenilo sve, kaže Othman.

Prisjeća se svog putovanja do statusa solarne inženjerke, izbora koji je platila vlastitim brakom. Othman kaže da ju je u njenoj odluci da otputuje na šest mjeseci u Indiju na obuku, njen suprug isprva podržavao. Ali zatim su ga ostali muškarci uvjerili da će zbog novostečenog znanja ona postati promiskuitetna, pa se odlučio razvesti.

Othman se ponovno udala za muškarca kojemu ne smeta njena karijera. Njena mjesečna plaća od 60 dolara isto nije na odmet.

Othman kaže da je naučila nositi se s novcem prije nego što je naučila nositi se s muškarcima i da se nada kako će tu snagu i znanje prenijeti svojoj mladoj kćeri i ženama diljem Afrike – a to je još jedna prilika koja joj se upravo pruža. Othman i preostalih 12 solarnih inženjerki svoje će vještine podijeliti s drugim lokalnim ženama u novom centru za obuku koji velikim dijelom financira lokalna vlada.

Novi će centar “žene naučiti da mogu učiniti što god naume, jednom kad osvijeste vlastitu snagu”, kaže Asha Abdullah iz Ministarstva osnaživanja, socijalne skrbi, mladeži, žena i djece.

Abdullah dodaje kako su mnogi solarni projekti na ovim područjima propali, jer su ih vodili autsajderi koji nisu naučili lokalno stanovništvo kako da se sami brinu za opremu. Centar će godišnje obučavati 24 žene od kojih će svaka ugraditi i održavati do 50 sustava godišnje. To je prva od šest lokacija za obuku koje Barefoot college planira izgraditi u Africi, na području od južnog Sudana do Senegala.

Budući da cijene solarnih sustava brzo opadaju, ovaj model, održiv na razini lokalne zajednice, širi se brzo i mijenja stavove čak i u najtradicionalnijim selima.

U zanzibarskom selu Kandwe, zbog novog solarnog sustava Pandu Matti Salum ne mora u sumrak zatvoriti svoju trgovinu. Salum kaže da je njegova trgovina postala seosko okupljalište kad padne mrak, a to za njega znači i veći promet. Namjerava proširiti trgovinu – i sve to zahvaljujući solarnim inženjerkama koje u potpunosti podržava.

Salum primjećuje promjenu u ulozi žene u ovom konzervativnom muslimanskom društvu, ali promjene koje solarne inženjerke uvode u njegov život imaju svoju granicu. Ističe kako ima dvije žene i osmero djece i budući da je njegova trgovina sve uspješnija, nada se da će se oženiti još jednom i imati više djece.

Snaga tradicije očita je kad u Kandweu padne mrak i samo se seoski muškarci okupe na molitvi u maloj džamiji osvijetljenoj kerzonskim svjetiljkama, a na ulicama nema žena. To je podsjetnik da za promjene treba vremena.

Ali, kao što je to lijepo rekla jedna od solarnih inženjerki: “Sada nas je 13, a kada mi ostarimo, bit će nas mnogo, mnogo više”, i donosit ćemo svjetlost i promjene u Zanzibaru i izvan njega.

*Ovaj tekst dio je inicijative Across Women’s Lives

Prevela i prilagodila Petra Kos

Zašto žene ne napuštaju nasilnike?: Medijski prikaz partnerskog nasilja u Srbiji

Posted on by sdadmin

Proteklih nekoliko dana medije u Srbiji obeležila su dva hrabra istupa žena iz javnog života koje su se odvažile da progovore o sopstvenom iskustvu trpljenja partnerskog nasilja.

Novinarka RTS-a Irina Ivić na svom blogu podelila je iskustvo psihičkog zlostavljanja od strane partnera kome je u prošlosti bila izložena. Ona je detaljno i verno opisala mehanizme manipulacije koje nasilnici koriste kako bi kontrolisali žrtvu: od romantičnih gestova poput kupovine poklona, preko želje da sa partnerkom provode što više vremena, sve izraženije posesivnosti, ljubomore, emotivnih ucena i postavljanja sve većih zahteva, do dugotrajnog uhođenja žrtve nakon njenog pokušaja prekida veze. Tekst Irine Ivić, koji je prenelo nekoliko elektronskih medija u Srbiji, posebno je značajan zbog toga što ukazuje na ozbiljnost psihičkog zlostavljanja koje se često doživljava kao manje ozbiljno od fizičkog, ali i zbog toga što otvoreno ukazuje na sistemsku nebrigu društva za problem nasilja nad ženama: “Društvo u kojem živimo samo se deklarativno zalaže za prestanak partnerskog i porodičnog nasilja”, kaže Irina. Ovo potvrđuje i nedavni slučaj iz Skupštine Srbije kada je skupštinska većina odblila da na dnevni red stavi predlog zakona da se nasilnik udalji iz doma.

Posebno zanimljivo tekstu jeste da, dok podrobno opisuje kako je postepeno bila uvučena u začarani krug nasilne veze, rešenje je, naizgled, jednostavno, opisano u nekoliko odsečnih rečenica: “Jedino pravilo koje u ovim slučajevima važi jeste da je izlaz iz svega samo potpuni prekid svakog kontakta. Promenite broj telefona, preselite se u drugi grad, državu, planetu. Dokle god može da vas sretne u prolazu i pogledom izazove u vama nesigurnost, dotle ste i dalje njegova potencijalna žrtva.” Naravno da ove reči zapravo ne nude nikakav savet, podršku, ni nadu žrtvama nasilja, već samo naglašavaju srž problema – a to je da je žrtva nasilja ta koja se mora kloniti, bežati dok ima gde, jer je u sistemu koji za ovaj ozbiljan društveni problem ne mari – sasvim sama i nezaštićena.

Drugi je slučaj Jelene Balašević, rediteljke, političarke, i, što je medijima najvažnije da istaknu, kćerke poznatog kantautora Đorđa Balaševića, koja je, najpre na svom twitter nalogu, a zatim i u kratkom intervjuu za dnevni list Blic, opisala iskustvo psihičkog i fizičkog nasilja koje je doživela pre tri godine. Jelena je sa javnošću podelila ono što je zajedničko velikom broju žena koje se sa ovim problemom susreću, a to je osećaj sramote: “Sramota. To je jedino što sam osećala nakon svega. I to baš dugo. Međutim, o tome mora otvoreno da se priča jer to je nešto što danas povezuje mnogo žena. I, naravno, svakome to može da se desi, nema to veze sa obrazovanjem ili profesijom.” Jelenina odluka da prekine ćutanje i otvoreno progovori o problemu o kome se mnoge žene, najčešće iz straha, ne usuđuju da progovore, svakako je hrabra, izuzetno važna i podsticajna.

Međutim, za razliku od osećaja sramote, ono što, na žalost, ne mogu sve žene sa iskustvom trpljenja nasilja da podele sa Jelenom, jeste način na koji je ona izašla iz veze sa nasilnikom. Naime, njen izlazak iz začaranog kruga nasilja predstavljen je krajnje jednostavno, poput recepta: pokupiti se i otići. Ova jednostavnost i jednostranost medijskog prikazivanja vodi banalizaciji izuzetno ozbiljnog i kompleksnog problema nasilja nad ženama, kao i produbljivanju laičkih i stereotipnih stavova koji ovaj problem često prate. Tu dolazimo do najvećeg pitanja o kome se govori povodom partnerskog i porodičnog nasilja, kojim se mediji nedovoljno ozbiljno bave, i koje često vodi u nedopustivu osudu žrtava, a to je – zašto žrtva ne napusti nasilnika?

Ono što je zajedničko za obe ove priče, jeste da one imaju koliko-toliko srećan ishod po žrtvu koja je uspela da se izvuče iz veze sa nasilnikom, ne prijavivši ga policiji, odnosno ne obraćajući se institucijama sistema koje bi trebalo tim problemom da se bave. Irina, istina, napominje dugotrajno proganjanje koje je doživela nakon prvog pokušaja raskida veze, ali ne otkriva na koji način je sa ovim problemom uspela da se izbori. Međutim, srećan kraj nije tako čest, i u mnogo većem broju slučajeva, žrtve se jako teško odlučuju da napuste nasilnika, iz brojnih razloga, među kojima su nedostatak podrške i poverenja okoline, preduge i previše komplikovane zakonske procedure, nedostatak prihoda i mesta na koje bi se sklonila, strah od nasilnika, stid, briga i emotivna vezanost za nasilnika, vera da će biti bolje. Zašto žene ostaju sa nasilnicima, možda je najbolje objasnila Leslie Morgan Steiner: “Neverovatno je opasno napustiti nasilnika, jer je poslednji korak u obrascu porodičnog nasilja ubistvo. Preko 70 posto ubistava u porodičnom nasilju dogode se nakon što žrtva raskine vezu, jer onda nasilnik nema šta da izgubi.” Kada se dese ovakvi slučajevi nasilja sa najtežim ishodom, mediji u Srbiji se njima bave uglavnom na senzacionalistički i stereotipni način, uz degradiranje i okrivljavanje žrtava. Umesto prikazivanja jednostavnih, ali za mnoge žene nemogućih i neodrživih rešenja kao što je prosto – napustiti nasilnika, mediji bi o slučajevima nasilja morali da izveštavaju mnogo odgovornije, analitično i informativno. Ni Blic, ni elektronski mediji koji su preneli tekst sa Irininog bloga (alo.rs, 24 sata), nisu se setili da povodom ovih slučajeva objave informaciju o SOS telefonu namenjenom žrtvama nasilja.

Ako je Jelena Balašević i progovorila za Blic sa dobrim i odgovornim ciljem da što više žena ohrabri da prekinu ćutanje, za Blic je ovaj cilj sporedan, dok su mu primarne namere privlačenje što većeg broja publike i povećanje tiraža, što najbolje potvrđuje i pažljiv odabir reči korišćenih u naslovu: “ispovest” koja upućuje na nešto lično, privatno, ekskluzivno, zanimljivo, a ne na opšti, društveni problem koji se tiče svih nas; dok izostavljanje imena žene i njeno predstavljanje u naslovu samo kao ćerke poznatog oca, osim što dodatno privlači publiku, suptilno podržava patrijarhalni poredak.

Isti taj Blic, podsećamo, pokrenuo je kampanju protiv nasilja nad ženama pod nazivom “Zaštitimo žene”, koja je u mnogo čemu problematična. Ona je, pre svega, kontradiktorna svakodnevnom degradiranju žena u Blicu kroz prikaze objektifikovanih, seksualizovanih, golih ženskih tela, što je i sama Jelena svojevremeno na svom twitter nalogu kritikovala. Pitanje je i kome se ovaj slogan obraća, ko je taj čija je uloga u društvu da zaštiti žene od nasilja, da li institucija sistema kao što su policija, socijalne službe i sudstvo, ili neko drugi? Jelenin intervju završava se time da je “lepota života u tome da vas niko ne ugnjetava, već da vas voli, bude vam prijatelji i da vas štiti“. Zaštita je, možemo zaključiti, posao partnera, ali i generalno muškaraca, što potvrđuje i jedna od brojnih reakcija podrške Jeleni na twitteru u kojoj joj nepoznati muškarac velikodušno nudi svoju zaštitu. Zašto bi Jelenu, ili bilo koju drugu ženu koja trpi nasilje, štitio nepoznati tviteraš, a ne institucije sistema? Slogan Blica nije ništa drugo do podilaženje muškoj publici upućivanjem na njihovu snažnu i zaštitničku ulogu, a ne odgovoran doprinos borbi protiv nasilja nad ženama. Na ovaj način se održava i učvršćuje shvatanje ženskog pola kao slabijeg i bespomoćnog, i muške uloge kao zaštitničke, a samim tim patrijarhalni odnosi nejednake moći između muškaraca i žena u kojima je zapravo srž uzroka partnerskog nasilja.

Posebno je zanimljiv tekst koji se sutradan pojavio u 24 sata – “Jelena Balašević je pre priznavanja nasilja utekla sa ivice smrti“. Sam naslov, koji je, možemo po adresi pretpostaviti, prvobitno glasio “Jelena Balašević nije hrabra samo zato što je priznala teror već i zbog ovog zaboravljenog podviga”, postao toliko rogobatan i pretrpan primamljivim ključnim rečima da je gotovo nerazumljiv i netačan – mediji su nezajažljivom željom da namame publiku na klik uspeli da izokrenu smisao tako da žrtva “priznaje” nasilje! Zar je kriva, pa da ima nešto priznaje? Nesvesno i nepromišljeno, mediji se na ovaj način suptilno pridružuju nedopustivom okrivljavanju žrtve. Ovaj tekst podseća na tešku saobraćajnu nesreću koju je Jelena Balašević u mladosti, uprkos malim i gotovo nemogućim šansama, uspela da preživi i potpuno se oporavi. Dovođenje priče o partnerskom nasilju u vezu sa izuzetno teškim i potresnim iskustvom potcenjuje i obezvređuje partnersko nasilje kao manje značajno i gotovo bezopasno iskustvo u odnosu na ozbiljniji problem životne ugroženosti. Međutim, ne sme se zanemariti činjenica da su mnoge žene upravo životno ugrožene zbog nasilja koje trpe od svojih partnera, a preko 30 njih je samo u 2015. godini u Srbiji i ubijeno.

Osim srećnog ishoda izlaska iz veze sa nasilnikom, zajedničko ovim dvema ženama bili su podrška prijatelja i porodice, koja je, ne smemo zaboraviti, mnogim ženama sa istim problemom uskraćena usled izolacije kao nasilnikovog metoda kontrole i manipulacije. To govori koliko je neophodna, a nedovoljna i manjkava, sistemska podrška policije, socijalnih službi i sudstva, o kojoj se u medijima najmanje govori. Obe ove priče nose i zajedničku, izuzetno važnu poruku: prekinimo ćutanje. Ipak, važno je i ne dozvoliti da se ova poruka preokrene u osudu žena koje ipak i dalje ćute, iz straha, ili nekih drugih, samo njima znanih razloga.  I Irina Ivić i Jelena Balašević su žene iz javnog života koje su svoje prisustvo u javnosti usmerile u dobrom cilju, ka ohrabrivanju žena govore i da se obrate za pomoć, što je svakako pozitivan pomak. Međutim, njihovi slučajevi su samo jedni od brojnih, a bavljenje medija ovim problemom ne sme ostati na izveštavanju o pojedinačnim pričama kao incidentima, već se mora usmeriti ka odgovornom analitičkom pristupu uzroka problema i kritici sistema koji za taj problem dovoljno ne haje.

Nova prosvjedna nota Sloveniji zbog žilet žice

Posted on by sdadmin

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP) uručilo je jučer slovenskom veleposlanstvu u Zagrebu novu diplomatsku notu protiv protupravnog postavljanja žilet žice na hrvatskom teritoriju i zaprečivanja mjesta za prelazak granice prema Sporazumu o pograničnom prometu i suradnji, doznaje se iz službenog priopćenja.

U noti se još jednom oštro prosvjeduje zbog nastavljanja postavljanja žice u području hrvatskih općina Zagorska Sela (Podčetrtek u Sloveniji je susjedna općina), u katastarskoj općini Poljana Sutlanska na području mjesta Harina Zlaka – Podčetrtek, i Huma na Sutli (Rogatec i Rogaška Slatina u Sloveniji su susjedne općine), u katastarskoj općini Lupinjak na području mjesta Strmec Humski – Dobovec i u katastarskoj općini Prišlin na području mjesta Mali Tabor – Rjavica.

MVEP ponavlja zahtjev za uklanjanje žilet žice sa svih dijelova državnog područja Hrvatske i zapriječenih mjesta prelaska granice u skladu sa Sporazumom o pograničnom prometu i suradnji.

“Slovenska strana ponovno je pozvana da, umjesto ograđivanja žilet žicom pod izlikom migrantske krize, sva pitanja povezana s granicom pokuša riješiti neposrednim dogovorom u duhu dobrosusjedstva i poštivanjem europskih načela suradnje među državama”, stoji u priopćenju.

Napomenimo,  kako je u prošlu subotu održan prosvjed na graničnim prijelazima Lucija – Brezovica i Dragonja – Kaštel u kojem su sudjelovali/e brojni/e revoltirani/e građani i građanke Hrvatske i Slovenije. 

Sindrom Zdravka Tomca

Posted on by sdadmin

Neokonzervatizam je, ideološki gledano, proizvod svojevrsne kombinacije neoliberalne ekonomije, socijalnog tradicionalizma i demokratskog intervencionizma. To je otprilike najpreciznija definicija koja se može dati kao opis pojma za koji nije sigurno postoji li uopće kao takav. Pojam je prvi put upotrijebio politolog Michael Harrington 1973. godine kao pejorativan opis za grupu američkih intelektualaca koji su se razočarali u svoja dotadašnja ideološka uvjerenja i od radikalne ljevice postali desnica [1]. Pojam neokonzervatizma ušao je u širu upotrebu za vrijeme mandata predsjednika Reagana u SAD-u, odnosno, premijerke Thatcher u Ujedinjenom Kraljevstvu. Od svog nastanka do danas pojam se proglašavao mrtvim pa ga se opet oživljavalo dok su za to vrijeme njegovo postojanje opovrgavali oni ljudi za koje se i koristio naziv neokonzervativaca. Stoga se, logično, postavlja pitanje može li se uopće raspravljati o nečemu za što nije sigurno postoji li uopće i kako to nešto definirati.

Usprkos nedostatku “laboratorijske” preciznosti definiranja pojma, moguće je uočiti suptilne razlike između “klasičnog” konzervatizma i njegovog suvremenijeg rođaka. Primjerice, neokonzervativci se pozivaju na moral i govore jezikom moralne obveze, ali kada se ta moralna obveza treba primijeniti na pretjerani individualizam unutar kapitalizma, naglo postaju skeptični prema utilitarnoj moralnosti. Dok je svim konzervativcima kapitalizam omiljeni ekonomski sustav, klasični konzervativci su svjesni inherentne i fundamentalne nemoralnosti kapitalizma, odnosno, svjesni su da neizravno promiče pohlepu, komodifikaciju, moralno sakaćenje i potencijalno razaranje zajednice. Neokonzervativci nisu homogena skupina stručnjakinja i stručnjaka pa zato većina njih ne govori o neokonzervatizmu kao ideologiji koja bi obuhvaćala neke zajedničke identifikatore problema ili zajedničku viziju postojećeg stanja i eventualna zajednička rješenja. U načelu možemo reći kako se svi neokonzervativci slažu da je slobodno tržište najbolji oblik ekonomskog uređenja, ali da njegovo funkcioniranje ovisi o javnoj prihvaćenosti određenih posebnosti i vrijednosti unutar društva. Iz tog razloga često citiraju Adama Smitha koji je tvrdio da pohlepa nekih (pojedinaca) uzrokuje dobrobit svih (zajednice) pa je na tom tragu Michael Novak, kao ugledni katolički filozof, ustvrdio kako kapitalizam zapravo osnažuje zajednice. Država bi, prema njima, trebala na sebe preuzeti odgovornost njegovanja i zaštite tih vrijednosti (poput samokontrole i osobne odgovornosti), ne samo unutar vlastite države, već i kroz podupiranje (ako treba i agresivno) tih vrijednosti u inozemstvu [2].

Vidljivo je kako se samo kroz ovih nekoliko rečenica u stilu veberijanskog idealtipa teško može dekonstruirati sadržaj neokonzervatizma. Ranije spomenute općenite izjave mogu se s lakoćom pripisati šarolikom ideološkom društvu. Upravo zbog toga su klasični konzervativci često nepovjerljivi prema neokonzervativcima i s njima često dolaze u sukob. Iako su prvi neokonzervativci u počecima svojih karijera pripadali različitim dijelovima političkog spektra (uglavnom radikalnijoj američkoj ljevici), sljedeća generacija neokonzervativaca, koja je zapravo i vratila neokonzervatizam na političku pozornicu, bitno se razlikuje od svojih prethodnica i prethodnika. Prije svega, ti ljudi nikada nisu bili ljevičari, odnosno, proveli su cjelokupan radni i životni vijek pod utjecajem progresivno-liberalnih rješenja i metoda za konzervativne ideje. Iako i dobar dio njih radi (ili je radio) na sveučilištima i think-tankovima, odlično su se snašli na važnim položajima u državnoj upravi [3]. Zanimljivo je kako je neokonzervatizam tijekom 1990-ih u javnom prostoru SAD-a postao tek marginalna pojava. Razlog tome nije bio nekakav ideološki poraz, već činjenica da su njegovi zagovornici otišli iz državne administracije natrag na sveučilišta i think-tankove iz kojih su došli.

Posebnosti hrvatskog neokonzervatizma

Ne može se sa sigurnošću dovesti u vezu porast popularnosti neokonzervativnih ideja u Sjevernoj Americi i Hrvatskoj, ali nepobitna je činjenica da su se u Hrvatskoj neokonzervativci pojavili gotovo preko noći i to uglavnom kao uspješni povratnici koji su svoju radnu i/ili znanstvenu karijeru započeli preko “Velike Bare” [4]. Neokonzervativizam zapravo nije ni postojao na našim prostorima u vrijeme kad se stvarala mlada hrvatska država. Nekako se između rata, pretvorbe i privatizacije te žestokih antidemokratskih napada na NGO sektor [5] nije našlo previše zagovornika obezvrjeđivanja socijalne države te javno financiranog zdravstva i školstva. S vremenom se situacija promijenila pa smo dobili brojne (ne)uspješne udruge i pokrete koji su na ovaj ili onaj način povezani s (neo)konzervativnim ideološkim rješenjima. Primjerice, Centar za obnovu kulture, udrugu U ime obitelji, ali i njen kasniji stranački ekvivalent. U skladu s neokonzervativnim stajalištem da se društvo izražava i potvrđuje svoje vrijednosti kroz glazbu, slikarstvo, kazalište, film te posebice televiziju i internet, posebna pažnja se posvećuje tim medijima. “Vođe” neokonzervativnog pokreta aktivno sudjeluju u medijskim kampanjama i djeluju kao koordinatori u brojnim interesnim skupinama, prije svega kao elita koja djeluje odozgo prema dolje. Stoga ne iznenađuje ni osnivanje internetskog portala narod.hr čiji je izdavač udruga U ime obitelji. Nasilje, seks, suvremeni glazbeni ukusi i tome slično doveli su, prema neokonzervativcima, društvo do stanja nemorala u kojemu je potpuno prihvatljivo da ljudi žive u izvanbračnim zajednicama i u njima odgajaju djecu. Ovakvo “degenerativno” ponašanje simptomatično je za duboku kulturalnu krizu “zapadne” civilizacije, a neokonzervativci za to krive ideje prosvjetiteljstva koje je ohrabrivalo ljude da propitkuju autoritete, kritički razmišljaju o religiji i postupno odbace tradicionalna uvjerenja.

Hrvatski neokonzervatizam ima još boljeg i prikladnijeg neprijatelja od prosvjetiteljstva – komunizam, tj. socijalizam kao njegovu izravnu posljedicu. Kako su države bivše Jugoslavije tijekom četiri desetljeća života u socijalističkom društvenom uređenju doživjele značajne društvene promjene, njihove eventualne negativne posljedice neokonzervatizam doživljava kao legitimitet za napad na prosvjetiteljstvo kao takvo. Sociolog Josip Županov iscrpno je pisao o društvenim procesima u tranzicijskim društvima te je posebno istaknuo retradicionalizaciju, desekularizaciju i descijentifikaciju kao trendove u post-socijalističkim društvima. Ovi su trendovi zapravo manifestacija logičnog slijeda događaja u novonastalim okolnostima tranzicijskog društva. Naime, kako kaže Županov, gospodarska situacija financijski osiromašenog društva vratila je ekonomske odnose na razinu primitivnih kapitalističkih odnosa karakterističnih za rani kapitalizam i na zapadu i na europskom jugoistoku. S obzirom da su jugoslavenske vlasti pokušale agresivno implementirati progresivne ideje u duboko tradicionalno društvo, njihova prijemčivost bila je, u najboljem slučaju, površna. U praktičnoj izvedbi, to je izgledalo tako da je komunistički sustav i dalje zadržao predratne tradicionalne uvjete političke participacije (s posebnim naglaskom na davanju prednosti političke lojalnosti nad stručnim sposobnostima) uz tek pokoji “kozmetički” zahvat demokratskog egalitarizma (npr. opće pravo glasa i sekularnost države). Stoga i ne začuđuje povratak političke podobnosti (nasuprot profesionalnoj kompetentnosti i osobnog moralnog integriteta) kao primarnog faktora uspješnosti u post-socijalističkom društvu.

Nadalje, hrvatski neokoni [6] preuzimaju od klasičnih konzervativaca ideje moralne obnove, odnosno, programirane retradicionalizacije kako ju zastupa Katolička crkva. Ovdje opet treba ukazati na jednu od temeljnih razlika klasičnog konzervatizma od neokonzervatizma jer klasični konzervatizam nastupa s pozicije univerzalnog morala utemeljenog na religijskim vrijednostima dok se neokonzervatizam lažno legitimizira pod krinkom religije [7] i na taj način zapravo u potpunosti slijedi stajalište komunizma o deprecijaciji intelektualnog rada, odnosno rada u kojem vrijednost čine ljudi i simboli, a ne materijalni predmeti. Zato neokoni uporno ponavljaju mantre o beskorisnosti visoko obrazovanih građana i građanki koji/e nisu studirali nešto iz STEM područja jer za neokona vrijedi samo ono što stvara novu vrijednost, bez obzira na nemjerljivu intrinzičnu vrijednost društveno-humanističkih znanosti.

Neokonzervatizam i obrazovanje

Prva stvar koju moramo imati na umu kada govorimo o povezanosti neokonzervatizma i obrazovanja jest činjenica da je obrazovanje sustav od iznimnog interesa za neokone. Jedno od temeljnih načela konzervatizma je i uvjerenje da je jednakost između ljudi (osim pred Bogom) zapravo puka smijurija. U tome se slažu svi konzervativci, ali klasičari će tu biti nešto skloniji ispunjenju ideje egalitarizma u participativnoj demokraciji od neokona. Svaki zagovornik participativne demokracije zalagat će se za metode demokratskog odlučivanja u svim aspektima društva, od posla, preko uređenja države do kućnog budžeta. U skladu s tim, zagovornik participativne demokracije bit će duboko zabrinut alokacijom resursa u nejednakom društvu – ako ni zbog čega drugoga, onda zato što zna da se oni u lošijem ekonomskom položaju jednostavno nemaju vremena posvetiti bavljenjem javnom stvari. Ukratko – postavlja se pitanje koliko siromaštva može podnijeti demokracija kao društveno-političko uređenje. Neokonzervativci ne vjeruju u masovnu participativnu demokraciju. Za neokone je ona poželjna samo u slučajevima kada su participanti oni sami (jer im ekonomska situacija dopušta “luksuz” bavljenja demokracijom) ili kad su participanti politički neobrazovani, odnosno nedovoljno informirani za donošenje odluke (pa ih se na taj način može lako uvjeriti u ono što im govore oni koji su na povlaštenoj društvenoj poziciji). Primjerice, Michael Novak ustvrdio je da je participativna demokracija osuđena na propast jer zahtjeva previše sastančenja koje ne koristi ni građanima ni društvu u cjelini te da bi obvezujuća participacija bila poput obvezujućeg prisustvovanja na misi. Zanimljivo je kako se neokonzervativci skrivaju iza vjere kada treba zagovarati supsidijarnost [8] ili zabranu pobačaja naspram slobode govora i privatnog vlasništva, ali su zato veoma sekularni kada se radi o socijalnom nauku Crkve [9].

U svakom slučaju, interes neokonzervativnih skupina za obrazovanje u Hrvatskoj znatno je porastao u posljednjih desetak godina. Zdravstveni odgoj, građanski odgoj, pitanje vjeronauka u školama, ali i općenito stanje masovnih medija u Hrvatskoj potaknuli su stvaranje brojnih udruga i ostalih interesnih skupina [10]. Koliki je njihov utjecaj na društvo, ali i obrazovanje, može se vidjeti i kroz rezultate istraživanja političke pismenosti učenika/ica završnih razreda srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Istraživanje je potvrdilo Županovljeve tvrdnje o trendovima u tranzicijskim društvima koje se može primijeniti na ispitivane srednjoškolce/ke jer su oni/e rođeni/e i odgajani/e u tranzicijskom društvu. Osnovna politička znanja koja su bila ispitivana kroz pitanja o temeljnim političkim pojmovima, ustavno-političkom ustrojstvu države te političkoj informiranosti nisu odgovorena adekvatno za minimum poznavanja demokratskih i građanskih kompetencija. Čak 55.6 posto učenica i učenika nije znalo ni za ocjenu dovoljan odgovoriti na postavljena pitanja. Zanimljivi su i stavovi o homoseksualnosti koju čak polovica ispitanih smatra bolešću. I dok je više od polovice ispitanih ustvrdilo kako se slaže s eventualnom zabranom korištenja totalitarnih simbola (komunističkih i fašističkih), upitna je primjena takve eventualne zabrane s obzirom na to da je polovica ispitanika ustvrdila da NDH nije bila fašistička tvorevina. U zaključku istraživanja stoji i da učenici/ce koji/e polaze programe s većim obujmom društveno-humanističkih predmeta imaju bolje usvojene demokratske vrijednosti i znanja, odnosno potvrđena je potreba snažnije intervencije u trogodišnje obrazovne programe jer su učenici/ce tih škola pokazali/e izrazit deficit znanja i stavova primjerenih demokratskoj političkoj kulturi.

Slični rezultati dobiveni su i kroz istraživanje percepcije i stavova ispitanika/ica o građanstvu u kojem su mladi ispitanici/ce (18-29 godina) subjektivno ustvrdili da nemaju dovoljno razvijene političke kompetencije ni interes za društveno-politička pitanja te da im je politička odgovornost kao građanima/kama manje važna od starijih ispitanika/ica. Iako su oba istraživanja provedena na statistički reprezentativnom uzorku, neokoni će nesumnjivo i dalje tvrditi da takva istraživanja nisu referentna jer se provode kroz organizacije civilnog društva koje su, po njihovom mišljenju, utjecane od strane “lijevo-liberalnih” interesnih skupina. Drugim riječima, kako kaže Željko Sakić s portala narod.hr: “Kao što je vidljivo, “istraživanje” je povezalo NDH, homoseksualnost i progone zločina iz Domovinskog rata. Kreativno manipulativna kombinacija pitanja, za cilj je imala sotonizirati mladež, utjecati na obrazovni sustav, te rezultate “istraživanja” povezati s njihovim vjerskim uvjerenjima”. S druge strane, demokršćanska zaklada Konrad Adenauer, kao partner međunarodnog znanstveno-istraživačkog projekta “Religija i ljudska prava”, provela je istraživanje na reprezentativnom uzorku u hrvatskim školama temeljem kojega je utvrđeno da srednjoškolci/ke koji se ne deklariraju kao vjernici/ce znatno više podupiru građanska i politička prava od svojih kolegica i kolega koji su uvjereni vjernici i vjernice. Dakle, zaklada koja pripada konzervativnom političkom spektru je kroz svoje istraživanje došla do istih zaključaka kao i organizacija civilnog društva koju neokoni prozivaju kao nepouzdanu. Iz toga možemo zaključiti samo jedno – da neokoni svjesno odbijaju prihvatiti rezultate sličnih istraživanja (bez obzira na to dolazi li istraživanje iz “lijevo-liberalne” ili demokršćanske sfere) koja su provedena na temelju kodificirane znanstvene metodologije.

Međutim, što god mislili i kojem god dijelu političkog spektra pripadali, svatko kome je stalo do budućnosti demokracije složit će se da je u Hrvatskoj neupitna potreba za razvojem društveno-humanističkog odgoja i obrazovanja u osnovnom i srednjem školstvu. Mladima su, naravno, potrebna radna mjesta, ali jednako tako potrebno im je i temeljito sveobuhvatno obrazovanje protkano demokratskim vrijednostima koje bi trebalo minimizirati mogućnost političke manipulacije kroz nekompetentnost razumijevanja društveno-političke okoline i kritičkog promišljanja o dostupnim informacijama. Na kraju se valja prisjetiti riječi Martina Luthera Kinga, Jr. s kojima su mnogi neokonzervativci započeli svoju društveno-političku karijeru: “The function of education is to teach one to think intensively and to think critically. Intelligence plus character – that is the goal of true education”.


[1] Ova pojava poznata je u svijetu i pod nazivom Sindrom Zdravka Tomca ili skraćeno Tomčev sindrom (op.a.)

[2] Što je glavna razlika između neokonzervatizma i libertarijanstva, koji u načelu nije pobornik intervencionizma (osim iznimki poput RandyjaBarnetta ili JohnaHospersa).

[3] Npr. William Kristol kao šef kabineta ministra obrazovanja pa zatim i kao šef kabineta potpredsjednika SAD-a.

[4] Uz izuzetak Zdravka Tomca koji je doživio prosvjetljenje izravno od Božje Providnosti.

[5] Izostavio sam cro-trash scenu i hrvatsku kinematografiju kao segmente koji su trajno osakatili hrvatski medijski prostor, ali su ujedno i postavili temelje za buduća dernečenja i sprdanja s desetljećem koje bismo svi najradije zaboravili.

[6] Neoconservatives, skraćeno neocons.

[7] Neokonima je religija samo simbol tradicije kroz koju je lakše uspostaviti koheziju, odnosno pravno-društveni okvir djelovanja zajednice.

[8] Prisjetimo se preferencijalnog glasovanja, raspisivanja referenduma o braku, zahtjeva za decentralizacijom, itd.

[9] Hrvatski neokonzervativci poput Luke Popova ili StjepeBartulice.

[10] GROZD, HRAST, U ime obitelji, itd.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Bog, domovina, nacija: Neokonzervativni pokreti u Hrvatskoj i Srbiji

Posted on by sdadmin

Jedan od četiri razloga retradicionalizacije rodnih stavova u istočnoj Europi, koje navodi Lynette Šikić-Mićanović u svojoj studiji, je crkveno zadobivanje moći nakon pada komunizma i aktivno propagiranje tradicionalno rodne ideologije. Među ostale razloge spadaju odbacivanje svega što je imalo veze s komunizmom, uključujući i rodne politike; tereti zaposlenja, brige za djecu, kućanskih poslova i politike otjerali su žene u privatnu sferu i rodna pitanja su bila ignorirana u politici tijekom tranzicije zbog “važnijih” problema.  Neokonzervativni pokreti i udruge kao što su Hrast i U ime obitelji  nastali su na valovima crkvene moći,  promovirajući tradicionalne kršćanske vrijednosti kroz svoje djelovanje. Ti pokreti niknuli su diljem regije krajem 90-ih nudeći ratom iscrpljenom narodu vodstvo i alternativu korumpiranim političkim elitama. Ono što je zanimljivo kod neokonzervativnih pokreta i udruga u Hrvatskoj i Srbiji je dijeljenje gotovo identičnog diskursa, obojenog nacionalističkim jalom za spašavanjem narodnih i tradicionalnih vrijednosti. Također dijele istu potrebu za “istinitim” prikazivanjem prošlosti pogotovo po pitanju rata u 90-ima te jednako pozivanje na  očuvanje bilo hrvatskog bilo srpskog identiteta, čistoće jezika, tradicionalne obitelji, protivljenje LGBT pravima i Prideu, ženskim pravima i pravu na pobačaj.   

Dveri su izrazito desno orijentiran i konzervativan politički pokret u Srbiji osnovan 1999 godine. Slično kao i Hrast, pozivaju se na kršćanstvo i “obranu” obitelji i obiteljskih vrijednosti. Oba pokreta protive se abortusu smatrajući da život počinje začećem i da treba zaštititi nerođenu djecu. Dok Hrast ne navodi eksplicitno ideju o zabrani pobačaja u svom programu već ju samo suptilno sugerira, Dveri jasno iznose da se zalažu za zabranu abortusa. Organizirali su akciju “Porodica na prvom mestu” 2013, iznoseći kako je cilj akcije bila promocija obiteljskih i tradicionalnih vrijednosti.  Prisjetimo se molitvene inicijative “40 dana za život” u Hrvatskoj, koju je također podržao i Hrast, gdje su pripadnici inicijative molili ispred bolnica za prekid pobačaja kako bi se očuvala hrvatska obitelji.

Dveri se također zalažu za nacionalizaciju proizvodnje i poduzeća kao i odgodu dugova prezaduženih obitelji. Hrast kao i Dveri iznosi tu socijalnu brigu za građane i poboljšanje ekonomije ali u oba slučaja se radi o kapitalizmu podređenom nacionalističkoj ideologiji.  Sličan primjer te brige možemo naći i kod Živog zida koji je poznat hrvatskoj javnost po borbi protiv deložacija ali i po neodređenim, a potom i konzervativnim stavovima po pitanju ženskih ili LGBT prava koje je iznio Sinčić tijekom kandidature za predsjednicu RH.  Uvijek je zanimljivo argumentiranje da su neki problemi važniji od drugih, odnosno da prvenstvo trebaju imati ekonomski i socijalni problemi u državi, a ne “nečija” prava. Kada se u konzervativnim krugovima i govori o pravima obično se radi o zaštiti već postojećih prava većine, prisjetimo se primjerice Bozanićeve izjave uoči referenduma o braku u kojoj argumentira kako se samo želi zaštititi već postojeće pravo na brak.

Kao što je i referendumsko pitanje o braku bilo “ozbiljno pitanje za našu domovinu,”  tako su i pitanja o nacionalnoj prošlosti od ključnog značaja za neokonzervativne pokrete i udruge. Primjerice, Hrast se zalaže za povijesnu istinu o komunističkim zločinima kao i za Deklaraciju o Domovinskom ratu. Dveri iznose kako se Srbe godinama optužuje za sve i kako su  oni “dežurni krivci na Balkanu.” Oštro su se protivili proglašenju  neovisnosti Kosova 2008. godine koje je rezultiralo nasilnim neredima na ulicama Beograda kada su napadnuta veleposlanstva Hrvatske, Njemačke i SAD-a.  Također su prosvjedovali protiv deklaracije srpskog parlamenta 2010. godine koja je osudila zločine počinjene u Srebrenici. U listopadu 2010.godine, na dan prve beogradske Povorke ponosa, Dveri su bile jedna od ekstremno desnih organizacija koje su organizirale kontra-prosvjed koji je rezultirao u nasilnim okršajima sa policijom i sudionicima Povorke.  Navodno je upravo zbog njihovih prijetnji Vlada Srbije zabranila održavanje beogradske Povorke ponosa 2011. godine te ih je Amnesty International  prozvao uz još jednu organizaciju ekstremne desnice kao glavne grupe koje se sustavno sprječavaju održavanju Povorke.  Ove godine, 2015., organizirali su simboličku akciju protiv građenja azilantskih centara po Srbiji kako bi zaštitili “nacionalni interes Srbije.”

Politički pokret sličan Dverima u Srbiji su Srpski nacionalni pokret 1389, radikalno desni pokret koji  je nastao 2004. godine kao “jedina prava alternativa svakom režimu, ali i oporbenim strankama i mi nudimo istinski put za preporod srpskog države i društva.” Pokret kao svoja osnovna načela ističe “rodoljublje, pravoslavnu veru, slogu, očuvanje čistoće i bogatstva srpskog jezika, ćiirilično pismo, porodične vrednosti, državni suverenitet i teritorijalnu nedeljivost Srbije, a suprotstavlja se sektaštvu i unijaćenju, narkomaniji, gej pokretu, kriminalu i korupciji.”  Smatra se da su 2008. godine njihovi pripadnici, oko 20-ak mladića sa kirurškim maskama i kapuljačama, napali posjetitelje Queer festivala u Beogradu. Tom prilikom povrijeđeno je troje sudionika festivala; jedan američki državljanin zadobio je prijelom ruke i potres mozga, a lakše su povrijeđene su i dvije djevojke iz Srbije. Upravo se taj incident uz ostale naveo u zahtjevu tužiteljstva Srbije za zabranu djelovanja organizacije, ali Ustavni sud je 2012. godine odbio zahtjev za zabranom.  U travnju ove godine, 2015., organizirali su “šetnju protiv abortusa” po glavnim ulicama Beograda uz podršku Srpske pravoslavne crkve. Prisjetimo se kako je u Hrvatskoj 2012. godine pokrenuta  građanska inicijativa “I ja sam bio embrij”  organizirana od strane konzervativne udruge Vigilare uz potporu hrvatskih biskupa i katoličke crkve koja bila usmjerena protiv abortusa i umjetne oplodnje.

Sličnosti između hrvatskih i srpskih konzervativnih političkih pokreta i udruga temelje se na već spomenutom nacionalističkom diskursu koji pokušava opravdati svoju represiju prema različitim skupinama i suprotnim idejama kao borbu za očuvanje temeljnih vrijednosti društva. Često plasiraju svoje ideje na privlačan način u narodu, ističući ono što je ljudima bitno i blisko poput obitelji, vjere i zajedničkog nacionalnog identiteta. Ono što se skriva ispod toga je težnja za oduzimanjem tuđih prava kroz napade na tjelesnu autonomiju po pitanju pobačaja, nametanje vjerskih običaja kroz krinku humanizma i stvaranje moralne panike oko prava LGBT osoba na brak ili na posvajanje djece. Budući da se njihovi stavovi na prvu čine tako zdravo razumski (tko ne bi htio zaštititi vlastitu obitelj?) potrebno je sustavno grebati ispod te prijetvorne površine i raskrinkavati ih kao ono što zapravo jesu: nazadni, povremeno nasilni, etnocentrični, homofobni i šovinistički pokreti.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org