sdadmin, Author at Libela - Page 671 of 1806

Korak naprijed u prepoznavanju trans* zajednice u Vijetnamu

Posted on November 28, 2015 by sdadmin

Vijetnamski su zakonodavci u utorak unijeli promjene u građanski zakonik koje se odnose na trans* osobe i dopuštaju promjenu roda u pravnim dokumentima, što pokazuje velike promjene u odnosu komunističke vlasti prema rodnim pitanjima.

Prema novom zakonu, koji na snagu stupa 1. siječnja 2017. godine, osobe koje su napravile operaciju spola “imat će pravo i obvezu registrirati se za promjenu građanskog statusa” i sva privatna prava koja dolaze s tom promjenom.

“Ovo je ohrabrujuća promjena za LGBT zajednicu u Vijetnamu“, rekao je Nguyen Thanh Tam, osnivač Viet Pridea, jednog od najpopularnijih javnih događaja koji prikazuje solidarnost LGBT zajednice. “Ova promjena dolazi u skladu s očekivanjima ljudi koji se odlučuju na operaciju promjene spola i pomaže u stvaranju jedinstvene sheme rodne identifikacije”, dodaje.

Dostavljanje pošte, besposleno sjedenje – svejedno je jer posla nakon godine dana nema

Posted on November 27, 2015 by sdadmin

Na snazi je zabrana zapošljavanja u javnoj upravi, I to od 2014. godine. No, apsurd je da država, kroz sustav stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa nastavlja stvarati nove birokrate/kinje za koje nije izgledno da će pronaći svoje mjesto u državnom aparatu. Za tu namjenu je samo u 2014. godini utrošeno petsto milijuna kuna.

Razgovarale smo s A. V., koja nam je ispričala svoje iskustvo SOR-a u jednoj lokalnoj samoupravi grada u Primorsko-goranskoj županiji. Ona je na kraju svojih dvadesetih, završila je srednju ekonomsku školu, smjer upravni referent I živi s roditeljima. Navodi kako ipak je zadovoljna što je imala priliku stručno se osposobiti: “Mislim da je to bio dobar potez za moju karijeru jer sam nakon stažiranja imala priliku položiti stručni ispit. On sam po sebi nije bio tako težak kako su nam govorili da će biti, a on sam je uvjet u većini natječaja na koje se želim javiti”.

Na upit je li upoznata s podatkom koliko je osoba već bilo u toj lokalnoj samoupravi na stručnom osposobljavanju, A. V. navodi: “U Gradskoj upravi je već bilo nekoliko generacija pripravnika. Mislim da su bilo četiri generacije prije nas.”. Njezina “generacija” pripravnika/ca se sastojala od pet osoba – dva/dvije informatičara/ke, dva/dvije upravna/e pravnika/ce i jedan/na ekonomist/kinja. Kada su primljeni na stručno osposobljavanje, jasno im je napomenuto kako se radna mjesta neće ubrzo otvarati.

Iako je ona primljena radi svojih specifičnih znanja i vještina koje je stekla školovanjem i ovo stažiranje joj je trebalo pomoći iste razvijati, njezine dužnosti nisu bile konretne. Bila je raspoređena u Odjel za društvene djelatnosti i imala je mentora, ali je obavljala poslove i prema naputku ostalih zaposlenika/ca s ostalih, bili oni vezani uz njezinu struku ili ne. Tu i tamo bi napisala neko rješenje po naputku mentora (kao što su rješenja o odobravanju jednokratne pomoći) ili pisala potvrde za plaćene legalizacije, no isto tako je dio vremena radila poslove koji nikome drugome nisu bili privlačni, kao što je kopiranje projekata. Imala je priliku razvoditi predmete u pisarnici, ali i raznositi poštu: “Nekoliko tjedana smo kolegica pripravnica I ja pakirale određene uplatnice u kuverte i zatim neke od njih dijeliti po kućanstvima koja se nalaze u centru, kako bi Grad imao manje troškove.”

Unatoč svijesti da se radni odnos neće nastaviti i visini naknade, ona zaključuje: “Osjećala sam se sretno jer imam posao i jer se družim sa ljudima svaki dan. Isto tako, bila sam svjesna da neću puno naučiti jer smo imali dosta slobodnog vremena. Mi pripravnici/ce smo često samo čekali da vrijeme prođe, jer nismo imali posla.”

Svoje iskustvo je s nama podijelila i S. C., koja je iskustvo stekla radeći na općinskom sudu u Zagrebačkoj županiji. Ona je prva generacija osoba koje su bile uključene u stručno osposobljavanje na tom sudu, a s njome je u sustav primljeno još deset osoba. Razgovor je vođen neposredno nakon što je njezina godina dana u sustavu završila, te u tom roku još nije položila stručni ispit, niti pronašla novi posao. S. C. na pitanje smatra li da doista postoji poreba za tako velikim brojem dodatnih službenika i kakav je njezin stav o odnosu odgovornosti i visine naknade, ona odgovara: “Mislim da je potreba za dodatnim službenicima opravdana jer je veliki opseg posla. No, na malu plaću ide jako velika odgovornost. Isto tako, od kada postoji stručno osposobljavanje, više se ne traži minimalno godinu dana radnog iskustva, već u većini slučajeva – dvije.”

Njezino radno mjesto, mjesto upisničarke u pisarnici, je uključivalo: prijem akata, upisivanje akata u propisane upisnike, vođenje upisnika s pomoćnim knjigama, otpremanje pošte, poslovi arhive, kontrola uplata sudskih pristojbi, poslove ovršnog tijela, izdavanje potvrda i uvjerenja te druge poslove po nalogu predsjednika suda. Većina tih radnji se provodi kroz specijalizirane programe eSpis i eStatistika, za koje S. V. navodi da ih je redovno koristila. Za radnu atmosferu navodi da je bila ugodna i da su kolege/ice bili prijateljski nastrojeni. Kao i u slučaju A. V., posao nakon isteka roka od godine dana joj nije bio obećan, no njih su uputili da prate oglase, jer je, naravno, uvijek bila otvorena mogućnost prijave za oglas. S obzirom na činjenicu da su pretežno žene u fertilnoj dobi zaposlene na sudovima, oglasi za posao kojima se traže zamjene na sudovima su česti. Sukladno tome, i A. V. smatra ovaj potez dobrim potezom za svoju karijeru.

J. C. je svoju godinu dana stručnog osposobljavanja također provela u jednoj lokalnoj samoupravi na području Primorsko-goranske županije. Visokoobrazovana je i sa suprugom živi u obiteljskoj nekretnini. O iskustvu stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa kaže: “Imala sam odlične kolege/ice i radila sam bitne poslove. Stvarno sam puno naučila I zadovoljna sam. Ali, znam da jako puno ljudi samo kuha kave i izrabljuje ih se.” Prije nje je u toj jedinici lokalne samouprave na stručnom osposobljavanju bila samo jedna osoba, koja je nakon prestanka stažiranja dobila posao jer je u tom trenu nedostajalo ljudi.

Njezine dužnosti su u početku uključivale rad u pisarnici i arhivi. Kako su neke zaposlenice otišle na porodiljni dopust i kako je nedostajalo radnika/ca, preuzela je na sebe i zaduženja koja se tiču naplate komunalne naknade i poreze na kuće za odmor. Pisanje rješenja o naplati poreza na kuće na odmor navodi kao posebno osjetljivo područje, jer se količina odgovornosti jednostavno ne može pravdati naknadom koju je primila. Također, vezano uz naknade nastavlja: “Naknada mi ne bi bila dovoljna za život da nisam u braku i da mi muž nema stalna primanja, što me čini izuzetkom. Da živim sama, s takvom naknadom, ne bi mogla podmiriti niti osnovne životne troškove.” Državni ispit je položila, kaže, radi sebe, ali i nade da će je možda zadržati na tom radnom mjestu, o čemu je cijelo vrijeme bilo govora. Na kraju priče joj je rečeno da je izvrsno radila posao, no da, eto, unatoč svemu je njima ipak jeftinije uzeti nove ljude na stručno. “Jedino što je dobro u svemu ovome je da rad u gradu ili općini ostavlja lijepi dojam u životopisu. Ali, sada kada tražim novi posao imam dojam da je 90% oglasa opet za – stručno osposobljavanje.”

Navedena iskustva pokazuju kako je mjera stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa doista mač s dvije oštrice: u jednu ruku, mlade osobe, ako imaju sreće, steknu određena specifična znanja i imaju nekakvu naknadicu tih godinu dana, no ima li doista smisla na taj način korektirati poražavajuće statistike nezaposlenosti? Jer osim što ljudi ne mogu živjeti od 2400 kn, o čemu je bilo više riječi u tekstu Stručno osposobljavanje: mizerno niske naknade, troše se ogromna sredstva na kvantitetu broja ljudi koji su “dobili priliku”, a ne na kvalitetnije ugovore i dugotrajnije forme zaposlenja. Kroz mjeru je već prošlo više od 10 000 mladih ljudi, od čega je 2/3 ljudi “radilo” u nekoj državnoj/lokalnoj instituciji. Možda će nova Vlada biti u stanju prepoznati apsurd ove potencijalno dobre mjere, uvesti sisteme kontrole koji bi nadgledali i kažnjavali izrabljivanje mladih ljudi u javnoj upravi, te racionalizirati potrošnju sredstava i usmjeravati ih u privatni sektor, koji jedini može pokrenuti rast i gospodarstvo u smjeru u kojem želimo.

{slika} Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta ‘Stručno osposobljavanje, slaba prilika’, kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Tekst se izvorno objavljuje na portalu Libela.org.

Dobrodošli/e u Hrvatsku – zemlju u kojoj su žene sustavno diskriminirane na svim poljima

Posted on November 27, 2015 by sdadmin

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježavamo 25. studenoga, na datum kada su se feministkinje Latinske Amerike i Kariba (Feminist Encuentro) u Bogoti 1981. godine prvi put okupile kako bi govorile govorile o obiteljskom i seksualnom nasilju, nasilju koji žene trpe pod režimima, uključujući torturu i nasilje nad političkim zatvorenicama. 25. studeni je odabran kao dan sjećanja na sestre Mirabel (Patriu, Minervu i Mariu Teresu) koje su brutalno ubijene pod diktaturom Rafaela Trujilla u Dominikanskoj Republici 1960. godine. 1999. Ujedinjeni narodi su rezolucijom 54/134 službeno potvrdili ovaj datum kao Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. S ovim danom započinje i globalna kampanja “16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama” koju obilježava i provodi 1700 organizacija u preko 100 država svijeta. Kampanja završava 10. prosinca Međunarodnim danom ljudskih prava.

U četvrtak, 26. studenoga, u Hotelu Dubrovnik, održana je tribina pod nazivom “Stanje ženskih ljudskih prava u RH danas” u organizaciji Ženske mreže Hrvatske. Namjera tribine bila je izraziti zabrinutost stanjem ženskih ljudskih prava u Hrvatskoj i otvoriti raspravu na temelju primjedbi i preporuka UN-ovog Odbora Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena, obavezi realizacije preporuka Odbora CEDAW te o novoj Nacionalnoj politici za promicanje ravnopravnosti spolova.

U Hrvatskoj je u tijeku proces formiranja tijela odlučivanja koja su u obavezi realizacije preporuka Odbora CEDAW-a. Ženska mreža Hrvatske je još jednom naglasila kako preporuke ukazuju na ugroženost ženskih ljudskih prava u Hrvatskoj u svim područjima, prije svega dominantnim utjecajem crkve koja ženama nameće reproduktivnu ulogu kao jedinu prihvatljivu, pritom stvarajući teren, ali upražnjavajući kršenja Ustavom i zakonima zajamčenih ženskih ljudskih prava. Ukazale su na nedostatak političke volje za stvarnim unaprjeđenjem položaja žena te činjenice da prava žena ne predstavljaju prioritet politika u RH, kritizirajući i neadekvatne politike ostvarivanja “koncepta ravnopravnosti spolova”.

Ispred Ženske mreže izlagale su Valentina Andrašek, Adrijana Bego, Sanja Bezbradica, Bojana Genov, Sanja Juras, Mirjana Kučer i Ramiza Memedi, a moderatorica je bila Biserka Momčinović. Rečeno je da su se Ravnateljica Ureda za ravnopravnost spolova Helena Štimac Radin te Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ispričale te nam se nažalost nisu pridružile.

Tribina je započela predstavljanjem kampanje “Dobro došli u Hrvatsku”. Kampanju u Hrvatskoj provode Centar za žene žrtve rata – ROSA, Autonomna ženska kuća Zagreb, Centar za građanske inicijative Poreč, Domine iz Splita, Delfin iz Pakraca i Udruga Brod iz Slavonskog Broda. Uz podršku skoro 200 organizacija iz cijele regije kampanja se provodi i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Sloveniji i Srbiji. Kampanja uključuje poruke kojima se naglašava kako je Hrvatska zemlja u kojoj žene žrtve nasilja još uvijek nemaju odgovarajuću zaštitu te se zahtijeva od Vlade Republike Hrvatske ratifikaciju Konvencije Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Hrvatska je potpisala Konvenciju 2013. godine, ali je jedina država u regiji koja je još nije ratificirala, a članice ŽMH-a kažu kako nisu dobile niti jedan konkretan odgovor zašto je tome tako. Kampanja uključuje televizijski i radijski spot, te slanje materijalne i virtualne razglednice Vladi sa zahtjevom ratifikacije Konvencije. Razglednice s porukama “Dobro došli u Hrvatsku – zemlju u kojoj muškarci koji zlostavljaju žene ne trebaju ići u zatvor – zemlju koja ne drži do svog potpisa – zemlju u kojoj žene žrtve nasilja nemaju odgovarajuću zaštitu” potpisale su i sudionice tribine, a potpišite i vi na gore navedenom linku kampanje.

Izlaganja su obuhvatila četiri važne teme koje ukazuju na sustavnu diskriminaciju žena na svim razinama: utjecaj crkve i Vatikanskih ugovora na ženska ljudska prava s naglaskom na reproduktivna prava, ali i ona koju obuhvaćaju odgoj i obrazovanje u vidu obaveznog vjeronauka i stopiranja građanskog, zdravstvenog i spolnog odgoja i obrazovanja; partnersko/seksualno/obiteljsko nasilje nad ženama; diskriminacija osjetljivih skupina odnosno višestruko marginaliziranih grupa žena (Romkinje, žene u ruralnim područjima, žene s invaliditetom, prognanice, povratnice, starije žene…); te nedovoljna/neadekvatna zastupljenost žena u Saboru i općenito u političkom sustavu Republike Hrvatske.

Bojana Genov je govorila o preporukama CEDAW Odbora koje se tiču prava na legalan, siguran i besplatan pobačaj, te o Rezoluciji Vijeća Europe 1464 – “Žene i religija”. Ukazano je na to kako službene statistike koje pokazuju da Hrvatska ima najnižu stopu pobačaja u Europi jednostavno nisu točne, i da je zapravo reproduktivno zdravlje žena postalo propulzivna industrija, te da se pobačaji obavljaju u privatnim klinikama, često i kod liječnika koji na službenoj dužnosti ulažu tzv. priziv savjesti. Podatak koji govori u prilog tomu je i taj da je npr. u KBC-u Rijeka protekle godine zabilježeno oko 400 legalnih induciranih pobačaja, dok je u Splitu ta brojka samo 100, što je vrlo indikativna disproporcija. Potom je Sanja Juras govorila o slučaju diskriminacije i maltretiranja učenica u O.Š. Bartola Kašića od strane vjeroučiteljice i školske uprave, te o negativnoj odluci Vrhovnog suda na tužbu koju je uputila Kontra. Proces je trajao pet godina, a ova negativna odluka je donešena nekoliko dana prije parlamentarnih izbora.

{slika}

O diskriminaciji koja se tiče žrtava partnerskog nasilja govorila je Valentina Andrašek iz Autonomne ženske kuće Zagreb. Još jednom je ukazano na “izvještaj u sjeni” koji se specifično ticao partnerskog/seksualnog nasilja, koji su AŽKZ sa Ženskom mrežom Hrvatske ove godine posebno podnijele Odboru CEDAW te je govorila o preporukama i primjedbama Odbora na osnovu njihovog izvještaja. Odbor je donio 167 preporuka, od koji se 24 odnose na suzbijanje partnerskog nasilja. Naglašeno je kako je Hrvatska prihvatila 162 preporuke, što je pozitivno, jer se time obvezala na provedbu do sljedeće “kontrole” 2020. godine. Čule smo i kako se jedna od pet odbijenih preporuka odnosi na strože sankcije policijskog nasilja u postupanju pri slučajevima partnerskog nasilja. U sklopu ove teme, još jednom su naglašeni kontinuirani problemi: sve žene se ne štite jednako (ovisno o njihovom ne/bračnom statusu), žalbe odgađaju stupanje na snagu zaštitnih mjera, nesenzibilizirane i needucirane nadležne institucije, što doprinosi dvostrukoj viktimizaciji žrtava… Posebno je naglašen i problem financiranja skloništa za koja nisu odobrena proračunska sredstva, a ciklus financiranja iz prošlog budžeta završava s ovom godinom.

O specifičnoj diskriminaciji Romkinja govorila je Ramiza Memedi. Romkinje su slabije obrazovane i informirane, a time još i više marginalizirane. Kada su obrazovane, diskriminirane su pri zapošljavanju, tako da ulaze u poslove u “sivoj ekonomiji” kako bi prehranile obitelji. Također, dodatno su izložene svakodnevnom policijskom nasilju. Za brojna kršenja prava Romkinja kao žena (npr. rani brakovi) stereotipno se krivi “romsku tradiciju”, no Ramiza Memedi tvrde da ključ rješavanja ovih problema imaju državne institucije koje neadekvatno postupaju. Naglasila je i kako je prosječan životni vijek Romkinja u Europi i u Hrvatskoj između 40 i 48 godina, što je strašna činjenica koja već sama po sebi ukazuje na tešku diskriminaciju. Osim toga, naglašeno je i kako su Romkinje potpuno nevidljive u političkom životu, od mjesnih zajednica do Predsjedničkog ureda i Sabora.Postoji Nacionalna strategija čiji je opći cilj smanjivanje ekonomskog jaza između Roma i ostalih društvenih skupina, no specifičnom diskriminacijom Romkinja ne bavi se nitko. U skladu s njihovim potrebama i pravima, Odbor CEDAW je također dao preporuke – od žurnih dodatnih financijskih sredstava, do usvajanja dodatnih posebnih mjera u smjeru stvarne ravnopravnosti Romkinja.

Posljednja izlaganja u ovom dijelu odnosila su se na slabu participaciju žena u političkom životu, te smo razgovarale o nedavnoj odluci Ustavnog suda vezanoj uz rodne kvote i kako se to odrazilo na listama političkih stranaka na ovim izborima. Rečeno je kako se koncept promicanja ravnopravnosti u Hrvatskoj očito nije razvio, što se vidi i u podzastupljenosti žena u politici. Najveći postotak koji smo imali u posljednjih 15-20 godina je 26 posto, naravno još je niži na lokalnim razinama.

U nastavku smo razgovarale još o kršenjima radnih prava, problemima sa zapošljavanjem i gospodarskim osnaživanjem žena. Biserka Momčinović govorila je o problemima žena zaposlenih u turističkom sektoru, Gordana Matanović (Ženska grupa Brod) je govorila o problemima s kojima se suočava njihova Sigurna kuća, te je ukazala na probleme žena izbjeglica u ovoj izbjegličkoj krizi i upozorila na opasnost traffickinga.

Mirjana Bilopavlović (Delfin – Pakrac) se osvrnula na ekonomsku nemoć žena u tom području. U raspravu su se uključile i prisutne saborske zastupnice iz SDP-a – Melita Mulić i Gordana Sobol, te Silva Žele (zastupnica SDP-a u Gradskoj skupštini Grada Zagreba). Mirjana Kučer je istaknula kako su žene u Hrvatskoj ekonomski nemoćne, te kako je nužno da se počnemo baviti ovim pitanjima, prvenstveno u smjeru edukacije žena o njihovim ekonomskim pravima te ekonomskom strukturalnom nasilju kojemu su izložene (npr. nepoznavanje vlasničkih prava žena, neprepoznavanje kršenja pravo u brakorazvodnim parnicama itd.). Gordana Sobol je govorila o problemima u suradnji između ženske nevladine scene i žena u službenoj politici, te ukazala na potrebu redefiniranja te suradnje i zajedničke borbe.

U tom smjeru razgovor se nastavio i nakon tribine. Pitanje od kojega je krenula poslijepodnevna rasprava glasilo je: kako realizirati ove preporuke i potrebe s maksimalnim dosegom? Pokušale smo odgovoriti na pitanja – što smo napravile, gdje smo griješile, kakve probleme imamo i možemo li i što bolje? Rasprava je iznjedrila i nekoliko konkretnih akcija i zadataka, koje će biti dodatno raspravljene i konkretizirane na današnjoj Skupštini Ženske mreže.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pekinške vlasti prisilno zatvorile izložbu posvećenu borbi protiv nasilja nad ženama

Posted on November 27, 2015 by sdadmin

Galerija u Pekingu, koja je u srijedu trebala otvoriti izložbu feminističkih radova koji tematiziraju borbu protiv nasilja nad ženama, prisilno je zatvorena svega nekoliko sati prije otvaranja.

Izložba, planirana tako da se poklopi s Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama, trebala je biti otvorena u Jinge Art Gallery u Pekingu, no kada su umjetnici/e došli/e tamo nekoliko sati prije otvorenja, našli/e su zaključana vrata. “Razlog zbog kojeg je naša izložba otkazana jest pritisak od viših vlasti”, rekao je Cui Guangxia, kustos galerije.

Cui, koji je bio među desecima ljudi uhićenih prošle godine u Kini nakon izražavanja potpore pro-demokratskim protestima u Hong Kongu, navodi kako je izložba trebala prikazati radove 64 kineskih autorica i autorica – 32 žene i 32 muškarca. Dodao je kako vjeruje da su vlasti smatrale da je planirani događaj prevelik te da im se nije sviđao fokus na obiteljsko nasilje i rodnu jednakost.

Fotografije izložbe prikazuju jednu instalaciju koja se sastoji od grudnjaka zašivenog na kineske novčanice na kojima se nalazi lice kineskog predsjednik Mao Ce-tunga, dok jedan od portreta sadrži sliku žene koja protestira protiv seksualnog iskorištavanja djece.

{slika}

Kineski je feministički pokret izvukao deblji kraj nakon kraha Komunističke partije. Pet je feminističkih aktivistkinja pritvoreno u ožujku nakon planiranja distribucije pamfleta i naljepnica protiv seksualnog zlostavljanja. Feministkinje u Pekingu navode kako su im sigurnosne službe naredile da izbjegavaju bilo kakve javne komemoracije povodom 20. obljetnice Pekinške deklaracije u rujnu. Zatvaranje ove izložbe samo je jedan u nizu pokušaja da se ženska ljudska prava gurnu u stranu.

“Ne možemo održati izložbu, no naš stav i mišljenje ostaju nepromijenjeni”, rekla je feministička umjetnička kritičarka Tong Yujie okupljenim umjetnicima i umjetnicama.

Rodna (ne)jednakost: 1915. vs. 2015.

Posted on November 27, 2015 by sdadmin

U videu kojeg je objavila filmska kompanija Focus Features, koja ujedno stoji iza filma Suffragette – priče o britanskom sufražetskom pokretu kojim su žene izborile pravo glasa – pokazao je kako mlade djevojke danas nisu svjesne stvarnosti rodne nejednakosti u 2015. godini, kada se situacija usporedi s onom prije 100 godina.

Video je dio kampanje “Hope for Our Daughters“, koju je Focus Features pokrenuo kako bi podigao svjesnost o rodnoj (ne)jednakosti u suvremenom društvu. U videu, skupina mladih djevojaka između 7 i 14 godina trebaju povezati različite statistike o rodnoj nejednakosti s ispravnim razdobljem – 1915. ili 2015. godinom.

Statistike obuhvaćaju podatke poput: “75 milijuna djevojčica mlađih od 14 godina su dječje radnice”, “6 milijuna djevojčica u svijetu ne ide u školu”, “Porod je drugi vodeći uzrok smrti djevojaka imeđu 15. i 19. godine”.

Djevojke su pogodile da se radi o 1915. godini za sve podatke, no ostale su šokirane kada su saznale da sve navedene nejednakosti postoje i u današnjem dobu.

Kampanja potiče i druge da postavljaju svoje nade na društvene mreže koristeći hashtag #HopeForOurDaughters, a Focus Feature će donirati jedan dolar za svaki post neprofitnoj organizaciji Equality Now, koja se bavi postizanjem legalne i sistemske promjene kojom se adresira nasilje i diskriminacija protiv žena i djevojčica diljem svijeta.

Rodna (ne)jednakost: 1915. vs. 2015.

Posted on November 27, 2015 by sdadmin

Djevojke su pogodile da se radi o 1915. godini za sve podatke, no ostale su šokirane kada su saznale da sve navedene nejednakosti postoje i u današnjem dobu.

{slika}