Koliko uživate u rezultatima izbora na skali od Željke Markić do Bože Petrova?

Podatci nakon što su obrađeni gotovo svi glasački listići sa svih biračkih mjesta pokazuju kako je Domoljubna koalicija osvojila 56 zastupničkih mjesta u deset izbornih jedinica plus još 3 zastupnička mjesta iz dijaspore, Hrvatska raste 56, dok je na trećem mjestu Most nezavisnih lista s osvojenih 19 mandata.

No, kada i 3 zastupnička mjesta koja je osvojio IDS dodamo koaliciji Hrvatska raste, kao i tri manjinska zastupnička mandata, dolazimo do rezultata koji prednost daje koaliciji Hrvatska raste. Omjeri su sada 59:62.

Dva mjesta osvojila je i Bandićeva stranka ‘rada i solidarnosti’, baš kao i HDSSB. Jedan mandat osvojio je Živi zid, a mjesto u Saboru ponovno je osigurao i Radimir Čačić.

Najprije se pobjednikom proglasio MOST i Božo Petrov, koji nam je odmah dao do znanja da postoje neke stvari važnije od papira ovjerenih kod javnog bilježnika. U prijevodu, to znači da je Božo Petrov potpisao da s HDZ –om i SDP –om neće koalirati, no sasvim sigurno nije potpisao da neće pristati na potencijalno mjesto premijera i suradnju s jednima ili drugima. Odmah nakon što je to lijepo, polako i tiho razložio, ponude su mogle početi.

Nakon što je Zoran Milanović održao govor u kojem je zaključio kako su građani i građanke sasvim sigurno odlučile da ‘nema povratka na staro’ i napokon nam dao do znanja da je u stanju održati govor bez upadica na latinskom, ali i da je u stanju koalirati s MOST –om, pobjednikom se u svojem govoru u kojem je skoro zaboravio spomenuti MOST proglasio i Karamarko. Kada ga se napokon sjetio, i on je vrlo jasno ponudio suradnju. Znakovito je što ga toliko jasnim pobjednikom nije vidjela i Kolinda Grabar Kitarović, a  kojoj je to vjerojatno teško palo.  U poprilično rezerviranom govoru, HDZ i njegovu Domoljubnu koaliciju proglasila je relativnim pobjednicima bez neke pretjerane euforije, a MOST nije ni spomenula.

Dok s jedne strane možemo raspravljati o brojnim kombinacijama koje su moguće, ali nijedna od njih u ovom času nije sigurna, neke sigurne i zanimljive podatke možemo izvući.

Najprije, potpuni debakl doživjela je Željka Markić zajedno sa svojim “uimeobiteljskim projektom Domovina”. Za nju u domovini i nije bilo zainteresiranih građana i građanki, nešto više, ali i dalje smiješno malo – 1,52 posto glasova osvojila je u XI. Izbornoj jedinici, u dijaspori. U drugoj izbornoj jedinici, gdje je nositeljica liste bila sama Željka Markić, osvojila je tek 1,42 posto glasova, a u četiri izborne jedinice (III.,VIII.,XI.,X.) nisu prešli niti 1 posto glasova. Oni koji su se odlučili svoj preferencijalni glas ipak pokloniti Željki Markić od nje lako moguće mogu dobiti i osobnu zahvalu budući da to ne bi trebalo oduzeti previše vremena – za nju je osobno glasalo tek 1717 osoba.

Izborni je neuspjeh doživio i Održivi razvoj Hrvatske, a poglavito njegova predsjednica Mirela Holy. Zbog neosvojenog nijednog mandata, nije joj bilo druge nego ponuditi ostavku. Na idućim unutarstranačkim izborima, kaže, neće se kandidirati, a to bi moglo značiti potpuni krah OraH – a. Još dok su se odvijali predsjednički izbori, bilo mi je u potpunosti nejasno zašto se Mirela Holy nije kandidirala i tako maksimalno iskoristila prostor koji je bio ponuđen za samopromociju. Kako nje same, tako i programa OraH –a. Za razliku od Živog zida, oni taj prostor nisu iskoristili, a sada za to plaćaju itekako skupu cijenu.

Živi zid je u, konačnici, na krilima upravo promocije i okupiranja prostora za vrijeme kampanje prilikom predsjedničkih izbora uspio ostvariti, ono što oni nazivaju neuspjehom, a zapravo uspjeh na ovogodišnjim parlamentarnim izborima. Činjenica da je ta i takva stranka, sa svojim nazovi programom, osvojila i jedan mandat za njih bi trebala predstavljati jedino i isključivo uspjeh, a za Republiku Hrvatsku još jedan svjetleći putokaz prema nužnosti uvođenja Građanskog odgoja i obrazovanja.

S druge strane, uspjeh na izborima ostvario je Ladislav Ilčić. Ovaj otvoreni zagovornik ukidanja prava na pobačaj, protivnik zdravstvenog odgoja, predsjednik Hrasta, zajedno sa svojom sestrom Kristinom Pavlović uskoro slavi desetu godišnjicu njihova križarskog (u doslovnom, ne prenesenom smislu) pohoda na ljudska prava. Naime, još od 2006. godine, Ladislav Ilčić aktivan je zagovornik svega gore navedenog.

Koliko god Milanović pokušavao naglašavati da se nećemo vraćati na staro, sa starog se Luka Podrug nikada nije ni maknuo. Taj je HČSP –ovac uspio pronaći svoje mjesto u Saboru, baš kao što je pronašao mjesta za upisivanje ‘Za dom spremni’ na spomenik u Splitu. Iako je tada vikao ‘Priznajem, kaznite me!’, u konačnici je nagrađen mjestom u Saboru.

Neustrašiva Suu Kyi pobjednica izbora u Burmi

Stranka opozicijske liderice Aung San Suu Kyi osvojila je u centralnim dijelovima Burme više od 80 posto glasova na nedjeljnim općim izborima, rekao je u ponedjeljak glasnogovornik Nacionalne lige za demokraciju (NLD) Win Htein, pozivajući se na do sada prebrojane glasove u gusto naseljenim područjima zemlje, prenose agencije.

Htein je dodao da je u drugim područjima zemlje, poput država Mon i Kayin, glavna opozicijska stranka NLD osvojila oko 65 posto glasova, što bi joj trebalo osigurati premoćnu izbornu pobjedu na prvim slobodnim izborima u zemlji u zadnjih 25 godina.

“Prerano je čestitati našim kandidatima”, rekla je stranačka čelnica Suu Kyi u sjedištu stranke, “ali mislim da svi imaju predstavu o rezultatima”.

Više od 30 milijuna stanovnika Burme imalo je pravo glasa na nedjeljnim izborima.

Podsjetimo, NLD je na izborima 1990. osvojio 392 od 492 mjesta, ali je rezultate poništila vojna hunta, a Suu Kyi stavila u kućni pritvor, u kome je provela većinu od idućih 20 godina. Oslobođena je 2010. godine, nekoliko mjeseci prije nego što je vojska predala vlast polucivilnoj vladi bivših generala koji su počeli reforme, otvorili vrata za izlazak iz međunarodne izolacije i održali izbore koje je NLD bojkotirao.

Sedamdesetogodišnja Suu Kyi, dobitnica Nobelove nagrade za mir, ne može biti predsjednica države jer po postojećem ustavu, koji je donijela hunta, to ne može biti osoba koja ima rodbinske veze u inozemstvu. Naime, pokojni suprug Aung San Suu Kyi bio je Britanac, a britansko državljanstvo imaju i njena dva sina.

Krajem prošlog tjedna, pred same izbore, Suu Kyi je izjavila da će ona voditi novu vladu, ako NLD pobijedi, te dodala kako njena stranka ima kandidata spremnog da bude novi predsjednik.  

Feminizam u kojemu ‘lean in’ znači uklopiti se u postojeći sustav

Ovaj posljednji u nizu intervjua o političkim temama razmatra filozofska pitanja koja se tiču feminizma. Intervjuirao sam Nancy Fraser, profesoricu filozofije i političkih znanosti na The New School u New Yorku. Autorica je knjige Fortunes of Feminism: From State-Managed Capitalism to Neoliberal Crisis“.

Gary Gutting: Nedavno ste napisali: “Kao feministkinja, uvijek sam mislila da borbom za emancipaciju žena gradim bolji svijet – ravnopravniji, pravedan i slobodan. No, u posljednje vrijeme, počela sam se brinuti… da naša kritika seksizma danas nudi opravdanja novih oblika nejednakosti i izrabljivanja”. Možete li objasniti na što ste točno mislili?

Nancy Fraser: Moj je feminizam izrastao iz Nove ljevice i još uvijek je obojan mišlju toga vremena. Za mene, feminizam nije samo pitanje dovođenja pojedinih žena na pozicije moći i privilegije unutar postojećih društvenih hijerarhija. Prije se radi o prevladavanju tih hijerarhija. To zahtijeva osporavanje strukturalnih izvora rodne dominacije u kapitalističkom društvu – prije svega institucionaliziranog razdvajanja dvije navodno različite vrste djelovanja: s jedne je strane takozvani “produktivan” rad, povijesno povezan s muškarcima i plaćenim poslom; s druge strane, tu su “skrbničke” djelatnosti, kroz povijest često neplaćene i koje još uvijek obavljaju uglavnom žene. Po mom mišljenju, ova rodna, hijerarhijska podjela između “proizvodnje” i “reprodukcije” definira strukturu kapitalističkog društva i dubinski izvor rodne asimetrije koja je čvrsto ugrađena u tu strukturu. “Emancipacija žena” nije moguća, dok god ta struktura ostaje netaknuta.

G.G.: Zašto reagiranje na feminističke zahtjeve ne može biti shvaćeno kao jedan veliki korak u ispravljanju društvenih i ekonomskih nepravdi našeg kapitalističkog društva, umjesto fundamentalne transformacije čitavog sustava?

N.F.: Zasigurno to možemo i tako gledati. Ali, pitam se – unapređuje li današnji feminizam doista taj proces? Meni se čini da je mainstream feminizam našeg doba prihvatio pristup da nije moguće postići pravdu čak ni za žene, a kamoli za bilo koga drugoga. Problem je u tome što je takav feminizam fokusiran na ohrabrivanje obrazovanih žena iz srednje klase da se “prilagode/uklope” (“lean in”) i “probiju stakleni strop” – drugim riječima, da se penju po korporativnim ljestvama. U tom slučaju, dobrobiti mogu imati samo žene iz profesionalno-menadžerske klase. Bez strukturalnih promjena u kapitalističkom društvu, te žene mogu profitirati samo prilagođavanjem drugima – prepuštajući svoj skrbnički i kućanski rad slabo plaćenim, prekarnim radnicama, koje su najčešće nebjelkinje i/ili imigrantkinje. Dakle, to nije i ne može biti feminizam za sve žene!

Ali, to nije sve. Mainstream feminizam je usvojio usko, tržišno-orijentirano poimanje ravnopravnosti, koje se lijepo uklapa u prevladavajuće neoliberalno i korporativno gledište. Tako da ima tendenciju prijanjanja uz posebno predatorski oblik kapitalizma, onaj pod motom “pobjednicima sve” koji hrani investitore kanibalizacijom životnih standarda svih drugih. Još gore, ovakav feminizam “hrani” alibi tih predatora. Liberalni feminizam sve više doprinosi karizmi, auri emancipacije, iz koje neoliberalizam izvlači legitimitet za svoju nepreglednu, sve veću redistribuciju bogatstva.

G.G.: Možete li navesti neke konkretne primjere kako mainstream feminizam doprinosi kapitalističkoj eksploataciji?

N.F.: Naravno. Sedamdesetih godina, feministkinje su stvorile moćnu kritiku postratnog kulturalnog ideala poznatog kao “obiteljska plaća“. Taj je ideal podrazumijevao kako bi žene trebale biti domaćice na puno radno vrijeme, a isključivo (ili barem u osnovi) njihovi muževi bi trebali biti “hranitelji” obitelji koji zarađuju dovoljno da mogu uzdržavati cijelo kućanstvo. Naravno, samo je mali dio američkih obitelji mogao postići taj ideal. No, to je bilo izuzetno popularno u fazi kapitalizma koja se temeljila na masovnoj tvorničkoj proizvodnji i relativno dobro plaćenom sindikalnom radu za (posebno bijele) muškarce. Međutim, sve se promijenilo s erupcijom feminizma drugog vala koji je odbacio koncept obiteljske plaće kao seksistički stup muške dominacije i ženske ovisnosti. U toj fazi, pokret je još uvijek imao antikapitalističku etiku Nove ljevice. Njegova kritika nije bila usmjerena na vrednovanje plaćenog rada, a još manje na kritiku neplaćenog kućanskog/skrbničkog rada. Naprotiv, feministkinje tog razdoblja su osporavale androcentrizam društva koje je davalo prednost “profitu nad ljudima”, ekonomskoj proizvodnji nad humanom i društvenom reprodukcijom. Željele su transformirati dubinske strukture sustava i vrijednosti – djelomično izmještanjem plaćenog rada iz središta i vrednovanjem neplaćenih djelatnosti, posebno društveno neophodnog skrbničkog rada koji su obavljale žene.

G.G.: Dakle, kako se kritika obiteljske plaće promijenila?

N.F.: Danas feministička kritika obiteljske plaće počiva na potpuno različitim premisama. Sada je prevladavajući pritisak na pozitivnom vrednovanju novog, “modernijeg” ideala kućanstva koji se zasniva na “dvoje hranitelja obitelji”, što zahtijeva da žena bude zaposlena i skraćuje vrijeme potrebno za neplaćeni kućni rad. U podržavanju takvog ideala, mainstream feminizam danas se usklađuje s potrebama i vrijednostima suvremenog neoliberalnog kapitalizma. Takav kapitalizam regrutira žene u plaćenu radnu snagu na masovnoj razini, dok istovremeno prebacuje proizvodnju na globalni Jug, oslabljuje sindikate i umnožava slabo plaćene, prekarne poslove. To, naravno, znači smanjivanje realnih plaća, rapidni skok u broju sati plaćenog rada po domaćinstvu kako bi mogli prehraniti obitelj, te očajničko prebacivanje kućanskog/skrbničkog rada na druge kako bi mogli dobiti više vremena za plaćeni rad. Stvarno je ironično što se to danas smatra feminističkim djelovanjem! Feministička kritika obiteljske plaće koja je nekada bila uperena protiv kapitalističkog obezvrjeđivanja skrbničkog rada sada služi osnaživanju kapitalističke valorizacije plaćenog rada.

G.G.: No, nisu sva feministička nastojanja fokusirana na žene iz više klase. Što je s projektom osiguravanja malih pozajmica (“mikrokrediti”) siromašnim ženama u nerazvijenim zemljama kako bi im se pomoglo da pokrenu male biznise?

N.F.: Stvarno mi je drago što ste me to pitali jer je to još jedan primjer načina na koji se feminističke ideje izvrću kako bi služile neoliberalnim, kapitalističkim ciljevima. Mikrokredit se nudi kao način “osnaživanja” žena u siromašnim ruralnim područjima globalnoga Juga. No, isto tako bi trebao predstavljati novi, participativniji način “od dna prema vrhu” borbe  protiv siromaštva, koji bi trebao osloboditi lokalne (grass-routes) poduzetničke energije, izbjeći pretjeranu birokratsku regulaciju i državno upravljanje razvojnim projektima kakvo je postojalo u prethodnom razdoblju. Stoga je priča o mikrokreditu isto toliko priča o glorifikaciji tržišta i ocrnjivanju države, koliko i o rodnoj ravnopravnosti. Zapravo, on spaja te dvije ideje u sumnjivu mješavinu, zazivajući feminizam da “odjene ruho” ideologije slobodnog tržišta.

Ali, cijela ta priča je samo trik. Mikrokredit je ušao u modu upravo u trenutku u kojemu su međunarodne financijske institucije gurale “strukturalne prilagodbe” na globalnom Jugu – postavljajući uvjete za pozajmice koji su zahtijevali da postkolonijalne države liberaliziraju i privatiziraju svoje ekonomije, da srežu socijalna davanja i da odbace politike zapošljavanja protiv siromaštva na makro-razini. Ni u kojem slučaju ne postoji šansa da mikrokreditiranje može zamijeniti takve politike. Govoriti suprotno je okrutna prijevara.

I evo, opet se feministički tropi koriste za legitimizaciju politika koje su dubinski štetne za veliku većinu žena, ali i za djecu i muškarce.

G.G.:  Ne pretvara li povezivanje s fundamentalnom kritikom kapitalizma feminizam u izgubljenu borbu? Čini se da većina Amerikanaca/ki smatra da je kapitalizam neminovan.

N.F.: Pa, nisam posve uvjerena da je transformacija neoliberalnog kapitalizma izgubljen slučaj. Čini mi se da je društveni sustav u vrlo dubokoj, multidimenzionalnoj krizi – krizi koja je ujedno ekonomska, ekološka, društvena i politička – i da ćemo od nečega morati odustati, kao što se to dogodilo 1930-ih. Rekla bih da pitanje nije hoće li kapitalizam biti transformiran, već tko će ga tramsformirati i u čijem interesu.

Voljela bih da se feministi/kinje pridruže drugim progresivnim i emancipatorskim društvenim pokretima u nastojanju da i intelektualno i praktično oblikuju smjer te promjene.

G.G.: Znači li to ograničiti nastojanja u poboljšanju uvjeta za žene u sadašnjem kapitalističkom sustavu u ime željene revolucije?

N.F.: Ne, niti najmanje! Preporučila bih strategiju “nereformističke reforme”, da upotrijebim izraz francuskog ekosocijalističkog mislioca Andréa Gorza. To znači začeti i provoditi reforme koje donose stvarne rezultate u sadašnosti, dok istovremeno otvaraju puteve za radikalniju borbu za dublju, strukturalniju promjenu u budućnosti. Feministi/kinje mogu prigrliti takav pristup u agnostičkom smislu. Ne trebamo odlučiti sada hoće li krajnji rezultat biti postkapitalističko društvo.

Smatram, kao što sam rekla ranije, da mušku dominaciju nije moguće prevladati bez ukidanja kapitalističkog, duboko ukorijenjenog pretpostavljanja ekonomske proizvodnje društvenoj reprodukciji. Tako da mislim da je radikalna promjena zapravo mnogo realističniji plan od “prilagođavanja/uklapanja”. No, ne bih bila nesretna ukoliko se dokaže da nisam u pravu; ukoliko nova vrsta kapitalizma može osloboditi žene (pritom mislim – sve žene), a da ne šteti svima drugima, ja sam za to. Stoga kažem, pokrenimo nereformističke reforme i vidimo gdje će nas to odvesti.

G.G.: Danas se mnoge feministkinje posebno zabrinute zbog nesvjesnih predrasuda protiv žena – predrasuda koje postoje čak i kod onih koji svjesno podržavaju prava žena, uključujući i žene sâme. Koliko je Vama važno ovo pitanje?

N.F.: Nesvjesne predrasude protiv žena – ustvari protiv svega što nazivamo “ženskim” – prožimaju naše društvo. I u pravu ste: to utječe i na razmišljanje žena samih, uključujući i one koje se same identificiraju kao feministkinje. Mogla bih navesti brojne primjere, no jedan od omiljenih mi je jedna zagonetka. Govori o kirurgu u operacijskoj sali, koji se priprema operirati dječaka koji je teško ozlijeđen u automobilskoj nesreći u kojoj je njegov otac na mjestu poginuo. Kirurg pogleda dječaka i kaže: “Ne mogu operirati; ovo je moj sin”. Zagonetka glasi: kako je to moguće?

Začudili biste se koliko je potrebno većini ljudi, uključujući žene i feministkinje, da shvate da je kirurg žena – mnogo češće će reći da je gej muškarac. Naravno, postoje još brojni slični primjeri, na primjer, kako seksističke predrasude utječu na prosudbe o kvalifikacijama ljudi koji se natječu za neki posao.

G.G.: No, je li to samo pitanje individualnih predsrasuda, bez obzira jesu li svjesne ili nesvjesne?

N.F.: Nipošto. Norme koje vrednuju “maskuline” kvalitete iznad “femininih” jedne su od najukorijenjenijih u našim društvenim praksama i institucijama, uključujući zakone, medicinsku praksu, korporativnu kulturu i kriterije dodjele usluga društvene skrbi. Stoga ne čudi da su prisutne u glavama ljudi. No, poanta je u tome što nisu samo “u glavama” ljudi. Naprotiv, kulturalne vrijednosti koje potčinjavaju žene duboko su ukorijenjene u društvene strukture koje reguliraju društvenu interakciju u svakodnevnom životu. Tako da se feminizam ne može ograničiti samo na promjenu svijesti. Moramo ukloniti seksističke vrijednosti iz naših društvenih institucija i zamijeniti ih vrijednostima koje promiču ravnopravnost između muškaraca i žena – i svih ostalih.

G.G.: Možete li navesti neke primjere tih vrijednosti koje su doboko ukorijenjene u naše društvene prakse i institucije?

N.F.: Naravno. Evo jedne: nekoliko sudova je presudilo da postupak poslodavca koji nije osigurao porodiljni dopust ne sadrži spolnu diskriminaciju zato što ne odriče ženi povlasticu koju nemaju i muškarci. Presumpcijom standarda stvorenog za muškog zaposlenika ovakve presude učinkovito kažnjavaju žene zato što su “drugačije”. Zatim, sadašnja regulacija socijalne pomoći tjera majke male djece da “rade”. Podrazumijevajući da podizanje djece nije rad, ove mjere učinkovito pozicioniraju primateljice pomoći kao parazitkinje koje dobijaju nešto što nisu zaradile. Konačno, zakonske norme koje definiraju što se smatra samoobranom pretpostavljaju tipično mušku socijalizaciju u kojoj se uči da se udarac uzvrati na licu mjesta. Stoga, zlostavljane žene koje čekaju priliku da onemoguće svoje zlostavljače teško dokazuju samoobranu. U svim tim slučajevima, a još ih je mnogo, mnogo više, naše institucije i društvene prakse djeluju na osnovi adrocentričnih i seksističkih normi, koje sprječavaju žene da u potpunosti sudjeluju u društvenom životu, u uvjetima ravnopravnosti s muškarcima.

G.G.: Druga velika feministička tema je ono što mnogi/e nazivaju “kulturom silovanja”, posebno na sveučilišnim kampusima. Kakav je Vaš stav o tome?

N.F.: Pa, to je zasigurno danas “vruća” tema, i moram priznati da u vezi toga imam podijeljene osjećaje. Djelomično zato što me uvijek brine da će jedan problem postati predominantan i tako zamračiti ostatak onoga čime se bave feministkinje – kao što je to, primjerice, često bilo s pitanjem pobačaja u SAD-u. Ali i zato što imam određeni osjećaj “već viđenog” – kao da se stalno ponavlja prepirka između “protekcionističke” struje feminizma, fokusirane na nasilje protiv žena i traženje rješenja putem zakona, i druge, “liberalističke” struje, koja želi podržati žensko djelovanje i seksualnu slobodu.

Osobno, uvijek sam htjela razviti treći pristup koji ne bi samo osiguravao seksualnu autonomiju za žene već i građanske slobode za sve. I htjela bih da se takav pristup ne bavi samo seksualnim nasiljem, već i drugim, neosobnijim ili sustavnijim oblicima prisile koji ograničavaju žensku slobodu u seksu i u drugim sferama. Naprimjer, voljela bih vratiti uvide “pokreta zlostavljanih žena” iz 1970-ih koji je isticao važnost ne samo zakonskih sankcija, već i “opcija izlaska” u obliku omogućavanja pristojnog, jeftinog smještaja i poslova koji su plaćeni dovoljno kako bi žena mogla sama uzdržavati sebe i svoju djecu.

G.G.: Kako biste primijenili ovo opće gledište na problem silovanja u sveučilišnim kampusima?

N.F.: Brinu me izvješća koja koledže i sveučilišne kampuse opisuju kao terene otvorene sezone lova za silovatelje. Shvaćam da postoje enklave koje “zaslužuju” etiketu “kulture silovanja”, no mislim da su prilično ograničene, i ne želim da se taj izraz koristi tako neodgovorno da time gubi svoje značenje i kritičku moć. Uobičajenije situacije seksualnog ugnjetavanja (a taj je izraz često točniji od “silovanja”) karakterizira nejasnost u komunikaciji, pomiješani osjećaji, teškoće u prepoznavanju nečije želje ili nedostatka želje i umanjeni osjećaj da imamo pravo to artikulirati. To su sve okolnosti koje djeluju protiv seksualne autonomije žena i njihove autonomije u odnosu, posebno (ali ne isključivo!) kada je riječ o heteroseksualnim odnosima. Vrlo je važno promicati kritičko i transformativno razumijevanje tih dinamika. No, čini mi se da je sadašnja, prilično hiperbolična kampanja protiv “kulture silovanja” prepovršna za takvu zadaću.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Pričajmo o seksu na bolji način

 Čak i ako kažeš ‘da’ svaki dan, možeš reći ‘ne’ danas.

Kampanja #BetterSexTalk je fotografski projekt studentica i studenata sa Sveučilišta u New Yorku (NYU) kojim žele osvijestiti javnost o sramotno lošoj seksualnoj edukaciji i povezanosti sa seksualnim zlostavljanjem. Kampanja se počela širiti po ostalim studentskim kampusima u Americi. Osnivačice kampanje Josy Jablons i Meghan Racklin htjele su omogućiti mladima ‘razgovor o seksu kojeg vjerojatno nikad nisu imali/e’, pitajući mlade na studentskim kampusima: “Kakav savjet o seksu biste dali svojoj mlađoj sestri ili bratu?”, prenosi Feministing.

Odgovori studentica i studenata variraju od smiješnih i dovitljivih do promišljenih i utješnih. Nit vodilja kampanje obuhvaća iskrenu frustraciju nedostatkom seksualne edukacije u smjeru osnaživanja pojedinki i pojedinaca te educiranja o njihovom pravu da bude poštovani/e, samopouzdani/e i zadovoljeni/e. Jablons iznosi svoje vlastito iskustvo koje ju je potaklo na pokretanje kampanje: “U četvrtom razredu osnovne škole, mi, djevojčice, umakale smo tampone u čašu vode dok su se dječaci igrali vani. To je bio početak očito lošeg seksualnog odgoja”.{slika}

Kampanja #BetterSexTalk također ističe povezanost neadekvatne seksualne edukacije i rodno uvjetovanog nasilja: “Kako itko može očekivati znanje o pristanku ako ne koristimo i ne učimo taj termin tijekom naših formativnih tinejdžerskih godina? Kako možemo očekivati da će studentice i studenti odučiti nezdrava, nesretna i nesigurna ponašanja koja su naučili u posljednja dva desetljeća svoga života? Kratka predavanja na faksu (ili u srednjoj) su nedovoljna i dolaze prekasno.

U svjetlu nedavnih događanja na američkim kampusima koji bilježe sve učestaliji problem seksualnog nasilja i kulture silovanja ovakve kampanje su više nego potrebne. Edukacijom i osnaživanjem kroz ovakve kampanje može se promijeniti atmosfera seksizma i mizogini ispadi s kojima se studentkinje svakodnevno suočavaju.

Podsjetimo, studentica umjetnosti sa Sveučilišta Columbia, Emma Sulkowicz, također je pridonijela upoznavanju s tim problemom temom svojeg diplomskog rada Carry that weight te šećući posvuda od početka školske godine s madracem na kojem je silovana u svojoj spavaonici.

Sulkowicz je osmislila završni rad u polju izvedbenih umjetnosti s idejom da njen performans bude zapravo protest protiv činjenice da njen silovatelj nastavlja studirati s njom. Obvezala se da će stalno nositi domski madrac u kampusu, na predavanjima ili sastancima, sve dok bude pohađala isto sveučilište kao i njen silovatelj.

“Silovana sam u svom vlastitom krevetu i otad je taj krevet postao moj teret,” objašnjava Emma u videu o svom radu, koji se zove Performans s madracom ili Nosi taj teret.

Prevela i prilagodila Jana Kujundžić

‘Svako naše ignoriranje govora mržnje dovodi do prešutnog odobravanja’

Uoči obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma u znak sjećanja na Kristalnu noć iz 1938. godine, Mreža mladih Hrvatske i Centar za mirovne studije te partnerske organizacije iz drugih gradova organizirali su niz aktivnosti u subotu 7. studenog pod krovnim nazivom Govor mržnje možete prikriti – ali tragovi ostaju. Antifašizam danas je borba za ravnopravnost i solidarnost u društvu i svaki otpor ustaljenim dogmama i praksama koje izazivaju podjele na bilo kojoj osnovi unutar zajednice, ali prema drugim zajednicama. 

“Važno je reagirati na ‘govor mržnje’, odnosno na poticanje na mržnju i nasilje prema drugima. Možemo ga prijaviti policiji ili nadležnim institucijama (pravobraniteljstva, komunalno i dr.), ali i reagirati u osobnim krugovima kada primijetimo takve izjave – među poznanicima i poznanicama, obitelji, prijateljima i prijateljicama, na radnom mjestu… Nije stvar u cenzuri takvih izjava već u odgovornosti svih nas kao građana i građanki da reagiramo na radnje ili govor prema našim sugrađanima/kama koji/e stvara netolerantno, uvredljivo ili ponižavajuće okruženje za njih, zasnovano na nekoj od karakteristika, a često na osnovi nacionalne, etničke ili pripadnosti drugim manjinskim skupinama. Sve ovo je od posebne važnosti u trenucima dolaska izbjeglica u Hrvatsku budući da su oni također ranjive skupine, a na nama je kao na dobrim domaćinima i sugrađanima da im poželimo dobrodošlicu”, istaknula je Cvijeta Senta iz CMS-a.

Mreža mladih Hrvatska i Centar za mirovne studije pozivaju građane i građanke da na putu do posla, škole, prijave fašistička obilježja u svome gradu – fotografiju mogu zalijepiti na zid događaja na Facebooku, kako bi dali svoj doprinos za zdraviju, tolerantniju i čišću okolinu.

“Iako je izborna šutnja, o govoru mržnje i fašizmu nikada ne treba šutjeti! Dapače, svako naše ignoriranje govora mržnje, pravljenje da ono ne postoji dovodi do prešutnog odobravanja. Zato danas, na dan izborne šutnje, slavimo antifašizam za kojeg smatramo da nikada ne bi smio biti doveden u pitanje kao jedna od temeljnih vrednota ovoga društva”, naglasio je Marin Živković iz MMH.

Održana je i edukativna šetnja u Zagrebu  koja je počela na Trgu žrtava fašizma u čijoj neposrednoj blizini je bilo sjedište Ustaške nadzorne službe, kao i zatvor u kojem su bili zatočeni mnogobrojni istaknuti antifašisti. Šetnja koju je vodila kustosica Petra Braun završila je u Praškoj ulici gdje se do Drugog svjetskog rata nalazila zagrebačka Sinagoga.

Smanjite očekivanja, Barbie ne planira postati feministkinja u skorije vrijeme

Dosad smo upoznali Barbie u ulozi paleontologinje, računalne inženjerke, kandidatkinje za predsjednicu, no na scenarij u kojem najpopularnija lutka utjelovljuje snažnu ženu još moramo čekati.

Instruktorica aerobika, astronautkinja, rock-zvijezda, doktorica… Što je sljedeće? Barbie feministkinja? Tome se još ne trebamo nadati.

Zadnjih nekoliko godina tvrtka Mattel lukavo radi na verzijama ove lutke koje su prihvatljive i feministkinjama – uspjeli su od Barbie stvoriti paleontologinju, kompjutersku inženjerku i kandidatkinju za predsjednicu. To što pokušava ima smisla – Barbie je dugo vremena predstavljala primjer nerealnih standarda ljepote pa je igranje na kartu dobročinstava za koje je zaslužna njezina nedavno otkrivena inteligencija postalo tajno oružje za primamljivanje roditelja koji je žele kupiti svojim kćerima bez grižnje savjesti.

Moram priznati da im je zadnja reklama, još jedan pokušaj da uvjere kupce kako je Barbie najbolji izbor za djevojčice, uistinu dirljiva.

Na početku se pojavljuje scena sa studentima koji ulaze u dvoranu, paralelno s pitanjem duž cijelog ekrana – “Što se dogodi kada djevojčice imaju slobodu zamisliti da mogu postati što god požele?” Studenti/ce, koji/e izgledaju kao da ih se snima bez njihovog znanja, oduševljeni/e su kada stigne profesorica, za koju se ispostavi da je zapravo mlada djevojčica. “Zdravo, moje ime je Gwyneth”, kaže preslatkim medenim glasom, “i danas sam vaša profesorica”.

Isti scenarij se vrti ukrug mala djevojčica se pojavljuje u veterinarskoj kuti kako bi pregledala psa zapanjenje, zatečene odrasle osobe postavljajući pitanje: “Jeste li ga ikad vidjeli kako leti?” Zatim se pretvara u trenericu nogometa, voditeljicu u muzeju i poslovnu ženu na aerodromu. Odrasli prihvaćaju igru i smiju se djevojčičinom neosporno slatkom nastupu.

Na kraju reklame pak vidimo da mlada “profesorica” nije u biti u dvorani, već u svojoj sobi, zamišljajući da njezina Barbie drži predavanje ostalim lutkama. Za kraj se pojavljuje natpis: “Kada se djevojčica igra s Barbie, ona zamišlja sve što ona može postati”.

U prijevodu – sve osim nekoga debelog. Ili nekoga tko nije bijel. Ili bilo koga tko se ne uklapa u kalup prosječne barbike sa zastrašujuće sitnim proporcijama. Nemojte me krivo shvatiti, igre zamišljanja su super – sjećam se da sam se i sama tako igrala sa svojim barbikama (iako je to većinu vremena uključivalo Barbie i Kena u nezgodnim pozicijama ili mučenje Barbie katastrofalnim šišanjem). No zamišljanja su ograničena kada je djevojčicama nametnuta točno određena percepcija ženskog izgleda, koja, u slučaju Barbie, izgleda neostvarivo.

Čak i kad se Mattel trudio učiniti Barbie malo manje groznim stereotipom, uspjeli su to zabrljati. Barbie kompjuterska inženjerka dolazila je uz knjigu koja ju je prikazivala izrazito glupom:

“Ja samo smišljam ideje”, kaže Barbie smijući se. “Potrebna mi je Stevenova i Brianova pomoć kako bismo ovo pretvorili u pravu igru!”

A kada se prije tri godine na tržištu pojavila Barbie predsjednička kandidatkinja, u opisu je stajalo da pruža djevojčicama mogućnost “isprobavanja zadivljujućih karijera (kao da se radi o haljinama?) i da je Barbie za ulogu predsjednice nosila “poslovni kompletić u prepoznatljivoj rozoj… [i] nadopunjen otmjenom bisernom ogrlicom i naušnicama”. To je bila prava kulminacija.

Ako me jednog dana kći zamoli da joj kupim barbiku, vjerojatno joj to neću odbiti. Cijeli će život biti preplavljena seksizmom, ne mogu je sakriti od toga. Najviše što mogu učiniti je naučiti je da razmišlja s dozom kritike i skepticizma, osobito ako se radi o tvrtkama za proizvodnju igračaka koje koriste feminističke trikove kako bi ostvarile svoj prodajni cilj.

Bit je u tome da smo danas sa svih strana bombardirani idiotskim savjetima o načinima uklapanja u društveno nametnute ideale ljepote – podvrgavamo se raznim dijetama, bolnim estetskim zahvatima, pratimo zadnju modu, trošimo novac na skupocjenu šminku… Sve smo to prihvatili ni ne razmišljajući o činjenici da smo zavarani marketinškim trikovima. Ljepota košta, to je nedvojbeno, a ljudi se daju manipulirati, što donosi prosperitet brojnim tvrtkama. Ne shvaćamo da je sve prolazno i da ako je trenutno u modi biti mršava i nositi ljubičasto, da to ujedno i ne znači da sutra neće biti moderne punije žene u crvenom. A što ćemo tada napraviti? Udebljati se desetak kila, baciti ljubičasto i popuniti ormar crvenim?

Tužno je što već od ranog djetinjstva pod utjecajem medija stvaramo određene komplekse vezane uz vlastiti izgled. Barbie je idealan primjer igračke koja sa sobom nosi lošu poruku, kao da govori: “Uklopi se u ovaj stereotip visoke plave mršavice i bit ćeš sretna i uspješna kao ja!” Može se reći da je za većinu bezopasna i da je djeca uglavnom smatraju samo običnom igračkom, ne obraćajući previše pozornosti na njezine nerealne proporcije. No, razmislimo malo što bi se dogodilo kada bi djevojčice stvarno poželjele postati “savršene” kao Barbie. Vjerojatno ste i ne htijući naletjeli na članke o živim lutkama, djevojkama koje su se odlučile podvrgnuti brojnim estetskim zahvatima, koje su odabrale život izgladnjivanja i prikrivanja svih sitnih nedostataka koje ih čine posebnima, samo kako bi postale što sličnije barbikama. To je tipičan pokazatelj nesigurnosti i neprihvaćanja sebe.

A čemu sve to? Hoćemo li biti sretnije s pet kila manje i izblajhanom kosom? Hoćemo li nakon toga nastaviti s procesom? Gdje su uopće granice? Ako namjeravamo zadiviti ljude, bitno je znati ovo – oni nikada neće biti zadovoljni! Uvijek se nađe “ono nešto”. Koliko često nam se u životu dogodilo da nam je netko rekao kako bismo puno bolje izgledale u nekoj haljini da malo smršavimo i da, u slučaju da smo u međuvremenu to svjesno ili nesvjesno napravile, ta ista osoba kaže: “Pa što si to napravila od sebe? Bila si zgodnija prije”. Jednostavno rečeno, uvijek će vam uspjeti naći nekakav nedostatak, bilo da se radi o kilogramima, lošoj frizuri, krivom nosu, malim očima…

Zato, ne trudite se zadiviti druge. Radije se usredotočimo na to da zadivimo same sebe. Pogledajmo se u ogledalo i nađimo na sebi ono što nam je lijepo. Naučimo prihvaćati sebe kao kompletnu osobu, ne sramiti se svojih mana, voljeti svoj izgled i uživati u svome poslu i interesima, umjesto da zavidimo tuđem. Kakav bi to svijet bio kada bismo svi bili iste dosadne individue bez osobnosti? Mislim da nam je svima puno draži šareni svijet od sivog.

Prevela i prilagodila Nikolina Kadijević