sdadmin

FOTO: Aktivizam i zajedničko djelovanje u Sinju

Posted on by sdadmin

Izložbeno eduktivna instalacija Početnica zajedničkog djelovanja predstavljena je u Sinju u Galeriji Sikirica, 1. i 2. listopada u sklopu projekta Aktivizam i zajedničko djelovanje. U suradnji autorice Početnice umjetnice Andreje Kulunčić te članice i člana grupe Direktna demokracija u školi Brune Nedoklan i Zdravka Popovića Sinj je u dva dana dobio priliku educirati se o konceptima demokracije, osnaživanju članova i članica društva, aktivizmu, radničkim pravima i osvijestiti žudnju za aktivnim organiziranim i solidarnim djelovanjem.

Prvi dan prezentiran je sam projekt  i prikazan video snimljen 2014. i 2015. godine ‘Što je meni naša borba dala?’ koji je snimljen s ciljem prikaza različitih ishoda radničke borbe. O svojim iskustvima govore sudionici i sudionice štrajkova iz tvornica Itas (Ivanec), Jedinstvo (Zagreb), Pirotehničari (Karlovac), DTR (Zagreb), Finvest (Čabar) i Croatia Bus (Zagreb). Posjetitelji/ce su pokazali/e zainteresiranost za cjelokupan program te se nakon predstavljanja projekta povukla rasprava ponajviše o samom konceptu direktne demokracije te kako bi ona kao takva u praksi mogla funkcionirati.{slika}

U jutarnjim terminima narednog dana projekt je predstavljen učenicima i učenicama Tehničke i industrijske škole Ruđera Boškovića i Opće gimnazije Dinka Šimunovića, a upravo su oni i one ciljana skupina koju je potrebno upoznati s pojmovima direktne demokracije, aktivizma, zajedničkog djelovanja, načina samoorganiziranja i više. Dakle, sa svim onim terminima koji nemaju dovoljno prostora u školskom kurikulumu, a jako je bitno mladima pokazati put do promjene jer individua inherentno stvara krug ljudi sa zajedničkim interesima te na takav način kohezivnog djelovanja lakše dolazi do krajnjeg cilja uvođenja promjena u sustav.{slika}

U večernjim satima ponovno je prikazan film ‘Što je meni naša borba dala?’ te je održan razgovor s nekadašnjim radnicama propale sinjske Tvornice i predionice konca Dalmatinka što je sve skupa svojevrstan uvod u istoimeni projekt Kulturno umjetničkog središta i Galerije Sikirica u Sinju čija će izložba biti predstavljena 2016. godine.  Neke od glavnih tema bila su radnička prava i borbe koje im nažalost nisu donijele satisfakciju jer nikad i nisu bile ostvarene.{slika}

Pričom o radničkim borbama i pravima zaključeno je gostovanje ovog izvrsnog i  uigranog tima čiji daljnji rad i rast svakako treba pratiti i podržavati.{slika}

Već naizgled intrigantna igraonica sastavljena od nekoliko drvenih kutija (“tool-kit”) koje su ispunjene raznovrsnim informacijama iz različitih područja društvenog života potpuni smisao poprima kada krenete istraživati sve ono što ona zapravo nudi. Na taj način inicira izravnu inkluziju sudionika i sudionica te potrebu i želju za dodatnim educiranjem, promišljanjem i odgovorima na ona pitanja o kojima se u školama rijetko ili nimalo ne diskutira.{slika}

Početnica zajedničkog djelovanja je dio dugoročnog multidisciplinarnog istraživačkog projekta Kreativnih strategija koji obuhvaća teorijska istraživanja, umjetničke produkcije i procese kritičke refleksije, a 2010. godine započela ih je društveno angažirana umjetnica Andreja Kulunčić  baveći se nastankom, razvojem, značenjima kreativnih strategija, kao i njihovim utjecajem na pojedinca i širu društvenu zajednicu.

Umjetnička produkcija Kreativnih strategija organizirana je po modulima od kojih svaki ima svoj specifičan način prilaska temi te različite metodologije i načine analize rezultata, ali su komplementarni premda funkcioniraju i samostalno. Uz  Početnicu unutar Kreativnih strategija postoje još dva modula: javni prostori uz umjetničku produkciju Otkloni svakodnevice, koja tematizira zagrebački Park Travno oko Mamutice te primjere samoorganiziranja unutar neprivilegiranih zajednica Mexico Cityja.{slika}

Početnica zapravo djeluje kao multimedijalna umjetničko-edukativna instalacija koja istodobno funkcionira kao alat interakcije koji sadrži pojmovnik, kartu i arhiv dosadašnjih radničkih borbi i literaturu iz područja direktne demokracije, sindikalizma, feminizma, teologije oslobođenja, prava na grad, ekologije i angažirane umjetnosti.

Početnica ostaje u potkrovlju Galerije Sikirica do 22. listopada, a zainteresirani/e je mogu koristiti svakim radnim danom od 9 do 16 sati. 

Psihologija (homofobne) mase

Posted on by sdadmin

Prema Psihologijskom rječniku Borisa Petza psihologija masa jest tradicionalni naziv za područje istraživanja psiholoških pojava i same pojave u većim i nestrukturalnim skupinama, masi, gomili. Raznolikost pojava i socijalno psiholoških procesa koje obuhvaća pojam psihologije mase odgovara raznolikosti u određenjima pojma mnoštva i pojedinih vrsta masa tako da uključuje pojave kao što su komformizam, panika, (…), linča, demonstracija i sličnog, navodi se u rječniku.

Već tamo negdje kod konformizma, a najkasnije kod linča, postaje jasno da je ovo ‘naše hrvatsko tlo’ plodnije za istraživanje upravo psihologije masa, nego za sadnju krumpira.

Odahnuli su danas svi oni koji se na stadnionima tuku, huču i rukom prekrivaju svoje svastike na srcima samo slučajno kada se udaraju po svojim hrvatskim prsima dok zadaju ritam različitim Joima dok pokušavaju zabiti gol, odahnuli su i oni koji pod raznoraznim pritiscima cenzuriraju članke i otpuštaju novinarke i novinarke, a odahnuli su i seksisti, šovinisti i ksenofobi jer je, eto, argument većinskog mrzilačkog zanosa, čini se, dovoljan da posluži kao opravdanje za pozivanje na mržnju i nasilje. U najmanju ruku, odahnuli su takvi koji čekaju kako će na njihov slučaj reagirati Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu.

Ranije danas Zagreb Pride uputio je otvoreno pismo Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske povodom odbacivanja kaznene prijave protiv Hrvoja Šarića zbog govora mržnje.

Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, naime, odbacilo je prijavu uz obrazloženje kako je već spomenuti Hrvoje Šarić komentar u kojem jasno širi mržnju i poziva na nasilje na Facebook stranici Zagreb Pridea ostavio pod utjecajem psihologije mase. Hrvoje Šarić uz prateći emotikon ‘:D’ napisao je: Pedere u logore.

U svojem otvorenom pismu Zagreb Pride Državnom odvjetništvu RH postavlja cijeli niz relavantnih pitanja za koja se, kako naglašavaju, nada da ‘neće shvatiti retorički’, već da će ‘biti shvaćena ozbiljno i da će preispitati svoju praksu’. Jedno od postavljanih pitanja jest i hoće li u budućnosti Državno odvjetništvo odbacivati prijave protiv osoba koje su se udružile za počinjenje kaznenog djela (jer su bile pod utjecajem ‘kriminalne družine’) ili koje su ‘kazneno djelo nedvojbeno počinile u stanju jake afektivne tenzije kao što je slučaj sa sudjelovanjem u tučnjavi’ samo zato što su te osobe bile pod ‘afektivnim utjecajem drugih ljudi’?

Afektivni utjecaj drugih ljudi i psihologija mase termini su čije korištenje zasigurno na neki način pomaže u opisivanju rezultata istraživanja znanja maturanata i maturantica o politici GOOD inicijative, GONGa i Instituta za društvena istraživanja o kojima se već danima priča, a koji su pokazali kako je čak 50 posto učenika i učenica uvjereno da je homoseksualnost bolest, a uz to bi gejevima i lezbijkama zabranili javne istupe kako ne bi nepovoljno utjecali na mlade.

Tekst protiv svaljivanja krivnje isključivo na mlade, s ciljem upozoravanja i pozivanja na odgovornost obrazovnog sustava, roditelja i društva općenito, Nikola Baketa, doktorand Fakulteta političkih znanosti, na blogu GOOD incijative napisao je kako je “okrivljavanje isključivo mladih ljudi koji odrastaju bez ikakvog građanskog odgoja, koji se povijesti i tumačenjima povijesti uče na stadionima, koji žive u društvu u kojem su već 60 godina tema prijepora partizani i ustaše, krajnje podlo i nisko.”

U pokušaju pronalaska krivca ili krivaca koji zaluđuju mase, u Slobodnoj Dalmaciji kriv je ispao samo Damir Pilić. Njegova je kolumna u Slobodnoj Dalmaciji, naime, zabranjena. To, naravno, ne znači da je neki drugi mediji nisu objavili (poput portala STav!) pa je tako možete pročitati ovdje.

Rezultate istraživanja Damir Pilić interpretirao je ovako: “Tako izgleda “domoljublje” koje su HDZ i Katolička crkva u ovih 25 godina uspjeli inkorporirati u obrazovni sustav i društvenu atmosferu Republike Hrvatske. To su te “kršćanske” i “domoljubne” vrijednosti koje se usađuju našoj djeci.”

Da u svojoj procjeni nije pogriješio, pokazao je i ove nedjelje vojni ordinarij Juraj Jezerinac koji je u Mariji Bistrici prilikom održavanja 23. hodočašća Hrvatske vojske, policije i branitelja iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine izjavio, odnosno, doslovno propovijedao kako se ‘nerijetko suočavamo s nasrtajima i ponudama koji se protive objavi i prirodi čovjeka kao što su istospolne zajednice i rodna ideologija‘, prenosi tportal.

Vodeći se logikom Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu da je nakon propovijedi, primjerice, neki ili neka od više tisuća okupljenih (među kojima je bio i ministar branitelja Predrag Matić) odlučila uskliknuti ‘Pedere u logore!’ s osmijehom na licu, opravdati bi se jednostavno mogla time da je potpala pod psihologiju mase. Uostalom, Jezerinac je naglasio kako njegove riječi nisu ‘nastrano homofobne’, već su ‘iskreno čovjekoljublje koje štiti ljudsku narav u njenoj izvornosti’.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prvi! TRANS* buvljak

Posted on by sdadmin

Pozivamo vas na prvi TRANS* buvljak, mjesto na kojemu možete razmijeniti odjeću, obuću, nakit, šminku, umjetne nokte, lakove, brijače aparate, gel za kosu, parfeme i sve ostale žive i nežive odjevne i srodne predmete.

TRANS* buvljak nastao je iz potrebe TRANS* i rodno varijantnih osoba da, bez trošenja sulude svote novaca, dođu do odjeće koja odgovara našim rodovima. U isto vrijeme, ovo je izvrsna prilika da se riješite odjeće koju ne namjeravate više nositi!

Dobrodošlie su i svie drugie zainteresiranie kao i vaša odjeća, bez obzira na rodove, spolove, seksualne identitete, stilove i sve druge karateristike.

Događanje se odvija u Coolturi (Sublink) (Ulica Nikole Tesle 12/1, Zagreb) gdje možete i popiti piće, sjesti i ostati se družiti.

Događaj neće biti fotografiran ili na neki sličan način dokumentiran.

TRANS* buvljak, organizira TransAid koja i ove godine nastavlja sa organiziranjem grupa podrške kao što smo ranije najavile, a više o tome možete pročitati ovdje. Za sve nove informacije pratite i podržite Facebook stranicu TRANSavjetovanja.

Moram li biti ljubazna kako bih se zaštitila?

Posted on by sdadmin

Mama mi je jednom rekla da najviše žali što je odgojila svoje kćeri da budu tako pristojne. Zaključila je to nakon što je jedna od mojih mlađih sestri došla kući u suzama. “Prijateljski” nastrojen čovjek na željezničkoj postaji komentirao je njezine noge i pitao je ima li dečka. “Stvarno sam ga htjela ignorirati, ali nisam htjela biti nepristojna! Nisam znala što da radim!” rekla je plačući. Tada je imala je 14 godina.

Očito postoji nešto u tom mirnom vagonu i bifeu na željezničkoj stanici što potiče razno razne neumjesne komentare putnika. Britanska transportna policija upravo je objavila da je broj seksualnih kaznenih djela na vlakovima i postajama porastao za 25% u odnosu na proteklu godinu i dosegnuo rekordne razine. Svaka žena koja je ikada putujući utonula u sjedalo i otvorila knjigu, samo da bi je netko potapšao po ramenu i upitao: “I onda, što to čitaš?” bit će iznenađena da brojevi nisu još i veći.

Sve smo doživjele da nas uporni momci neumoljivo gnjave, uvjereni da imaju pravo na naše društvo ili i više od toga. Pod pritiskom smo da budemo pristojne i ispunimo njihova očekivanja. Zanemareni muškarci su bijesni muškarci, a strašno je sjediti u tišini dok muškarac viče u prepunom vagonu: “Ona misli da je predobra da razgovara sa mnom”.

Kada je riječ o suprotstavljanju onome tko te uznemiruje, nije dobro ni ako se suprotstaviš ni ako se ne suprotstaviš – a ponekad dođe do točke kada je baviti se privilegiranim idiotom toliko iscrpljujuće da se osjećaš sigurnije ostati kod kuće.

Kada sam bila studentica živjela sam na sigurnoj središnjoj cesti u Yorku točno između centra grada i sveučilišnog kampusa. Neko vrijeme sam sretno hodala cestom sama, sa slušalicama u ušima i punom torbom nepročitanih prijevoda Beowulfa. Onda me jednog dana, u ranim poslijepodnevnim satima, veliki muškarac zgrabio za lakat i iščupao slušalicu iz uha. “Kako se zoveš?” upitao je. Bila sam toliko zapanjena da mi je trebalo punih pet sekundi da shvatim da mu je ruka bila u hlačama. Zamuckivala sam, a on je ponovio pitanje. Dvojica muškaraca koji su radili u voćarni preko puta ulice su se smijali. “Oh, ne brini! To je Bill! On je bezopasan”, zahihotao se jedan, dok me je Bill pustio u potrazi za svježim ženskim laktovima.

{slika}

Unutar minute, prošla sam sve osjećaje od zbunjenosti do uplašenosti i na kraju neugode i stida. Bill nije bio u potpunosti mentalno zdrav, a ja sam mislila da mi se voćari rugaju što sam netolerantna i zatvorenog uma. “Kako se zoveš?” je bezopasno pitanje, bez obzira gdje se nalaze ruke osobe koja pita. Osjećala sam se loše zato što nisam odgovorila.

Tako sam počela planirati drugačiji put do faksa, kretala 20 minuta ranije kako bih dodala dovoljno petlji svom putu kojima bih izbjegla trio koji mi je izazvao traumu. Razmišljala sam o incidentu ponovno na putu na jogu danas. “Stalno te viđam ovdje – kako se zoveš” upitao me čovjek ispred studija. Nisam mu htjela reći, ali nisam htjela ispasti neprijateljski nastrojena ili napeta. Bila sam oduševljena kad je krivo čuo, a nisam ga htjela ispraviti.

Znam da nisam poseban slučaj. Pretpostavljam da doživljavam jednaku količinu uličnog uznemiravanja kao sve mlade djevojke koje žive u centru grada. Neke žene kažu da mogu uznemiravanje ignorirati u potpunosti; druge kažu da ne vide toliko problematičnosti. Ali uznemiravanje u meni pobuđuje osjećaje straha, tjeskobe. Također redovito čitam o uznemiravanju drugih žena, o čemu se naširoko izvještava na društvenim medijima, posebno u  odličnom @EverydaySexism feedu Laure Bates.

Svaki incident i maltretiranje kojem svjedočim, ili iz prve ili druge ruke, čini moj svijet malo više strašnim. Više ne idem van plesati, iako to obožavam – jer iz iskustva znam da bi se nešto loše moglo dogoditi ako moram ići kući nakon ponoći, a ulice su pune potencijalno zastrašujućih muškaraca kojima se ne bi se moglo svidjeti ako se ne zaustavim i porazgovaram s njima.

{slika}

Tako sam si nametnula svoj policijski sat i pokušavam biti u krevetu do 11 navečer. Tijekom razgovora o vježbanju prijateljica je spomenula da je ona prestala trčati zbog broja muškaraca koji će joj dovikivati “komplimente” i blokirali put kako bi je nagovorili da uspori i razgovara s njima. Očajnički joj nedostaje trčanje vani na svježem zraku, ali tjeskoba koju uznemiravanje uzrokuje prevelika je da bi riskirala.

Ne mogu vjerovati da ovako živimo u 2015. Žene bi trebale uživati više slobode nego ikada prije, ali mnoge su od nas uplašene i ponestaje nam opcija. Možemo se pokoriti našem osjećaju obveze i biti pristojne prema onima koji nas uznemiravaju i koji bi mogli poludjeti ako ih ignoriramo, ili se možemo zatvoriti. Frustrirane i iscrpljene zasigurno jesmo.

Trebamo podršku policije i ostalih tijela za provedbu zakona, kako bismo širili poruku da flert nije flert ako se žena osjeća prestrašeno. Kako bi stvorili prostore gdje se sve žene osjećaju dovoljno sigurno da pogledaju u oči uznemirivaču i kažu: “Ostavi me na miru. Ne želim razgovarati s tobom.” Umorna sam od toga da moram biti ljubazna prema odvratnim likovima kako bih bila sigurna. A ostati u kući jednostavno ne želim.

Prevela i prilagodila Marina Bubalo 

Izbjeglička kriza: demilitariziran maskulinitet

Posted on by sdadmin

Slike koje su se pojavile na granicama Europe pružaju novo gledište što znači biti ranjiv, biti muškarac, reći ne ratu i biti izbjeglica.

Tri fotografije izbjegličke krize na granicama Europe posebice snažno su odjeknuli  preko naših tableta i TV ekrana kod nas, konzumenata vijesti, izvlačeći iz nas suosjećajne uzdahe i duboku nelagodu.

Prva je moderni prikaz Madone i djeteta: Sirijac Laith Majid čvrsto drži svoje dvoje djece koje je doveo do obale na otok Kos u Grčkoj nakon što se njihov mali brod prevrnuo; njegovo lice je iskrivljeno u grimasu potpunog beznađa, njegova usna ponire preko stisnutih zubiju i suze mu liju niz lice. Fotograf Daniel Ether koji je snimio fotografiju objasnio je na Facebooku da iako on možda “nije najemocionalnija osoba… otac Laith Majid, i njegova reakcija kada je zajedno s obitelji stigao do Grčke još uvijek me tjera na suze.”

Druga i treća fotografija dokumentiraju tragičnu smrt malog sirijskog dječaka, Aylana Kurdija. S licem prema dolje u pijesku, dok plima istovremeno prelazi njegovim malim tijelom, njegova slika proširila se cijelim svijetom: u grafitima u londonskoj podzemnoj željeznici i u pješčanim skulpturama na obalama Indije.

Treća ikonična fotografija krize je ona Aylanova oca, Abdullaha. Stojeći iznad svježe iskopanog groba u svom rodnom gradu Kobaneu drži tijelo svoga sina u bijelom prekrivaču. Muškarac na lijevo pruža svoje ruke kako bi pridržao malo tijelo. Izraz Abdullahova lica sugerira kako bi se mogao srušiti svakog trena od boli, puštajući malog dječaka da padne kroz njegove ruke i drugi put.

Ove fotografije pokrenule su napad na političku savjest Europe i to s rezultatima. Dio zagovara da su upravo te fotografije konačno potaknule odgovor od strane britanskog premijera Davida Camerona koji je posljednjih dana posjetio izbjegličke kampove i ponudio veću pomoć te obećao da će primiti još 20 000 sirijskih izbjeglica u Veliku Britaniju.

Osim toga što fotografije prikazuju Sirijce koji su prisiljeni pobjeći, fotografije pokazuju temeljnu karakteristiku: one prikazuju muškarce. Jer muškarci su protagonisti trenutačne izbjegličke krize. Ove fotografije ne dokumentiraju same činjenice, već su počele tkati novu priču o tome što znači biti ranjiv, biti muškarac i biti izbjeglica.

Militariziranje maskuliniteta

U uobičajenim pričama o ratu žene i djeca su žrtve rata. Povijesne knjige uče nas da dok muškarci ostaju i herojski se bore, žene i djeca bježe. “Žene i djeca prvi!” Uobičajen refren od povijesnog Titanika do moderne flote migrantskih brodova zapaljenih u Mediteranskom moru. Iskustvo muškaraca u ratu i njihova sposobnost da budu žrtve rata – dugo je bila zanemarena u medijima i istraživanju. Posljednjih nekoliko  godina međunarodna zajednica počela je priznavati doseg u kojem je seksualno nasilje korišteno kao oružje protiv muškaraca jednako kao i protiv žena, na primjer. U međuvremenu, visoka razina posttraumatskog stresa doživljenog od strane veterana koji su se vratili u SAD i UK iz Afganistana i Iraka kroz prošlo desetljeće dobro je dokumentirana, ali vrlo loše liječena, usprkos tome što je američka vlada potrošila 3 milijarde dolara samo u 2012. na rehabilitaciju. Za mnoge muškarce, bilo one koji su se našli u borbama ili vojnicima na prvoj crti bojišnice, patnja ostaje tabu tema. Slike dvojice očeva opisuju ranjivost koja se rijetko pripisuje muškarcima u vrijeme rata. Zapravo, dominacija slika muškaraca koji pate, na našim ekranima označava novost u načinu na koji se izvještava o ratu. Ovo je nešto što potencijalno moć da radikalno promijeni naše ideje o maskulinitetu i u ratu i u miru.

Bježeći od rata nailaze na rat

Tradicionalnija, militarizirajuća vizija maskuliniteta pojavila se na ekranima kada je izbio sukob između uglavnom muške mađarske granične policije i grupe većinom muških izbjeglica kojima je zabranjen prelazak granice iz Srbije. Muškarce, koje se donedavno tretiralo kao ranjive žrtve mora, brzo se i efikasno pretvorilo u ratoborne borce koji su, samo zbog svog spola, postali sigurnosna prijetnja. Njihovo negodovanje da ih se pusti prijeći granicu dočekano je suzavcem i vodenim topovima. Kako je jedan reporter BBC-ija izjavio, “ovo sliči ratnoj zoni na rubu Europske unije.” Mađarski glasnogovornik na BBC-ju govorio je o “naoružanoj rulji stotine i tisuće ljudi,” a istovremeno je Srbija oštro osudila nasilnu odmazdu i “brutalne postupke” mađarskih vlasti.

Slika me podsjeća na način kako su protestiranje i pobuna u pritvorima dugo bili prikazivani u britanskim medijima: očajni muškarci, koji koriste očajne mjere portretirani su kao anarhistička “prijetnja” kada pokušavaju preživjeti jer su bili prisiljeni pobjeći, a snaga koja se koristi protiv njih je disproporcionalna i nehumana.

{slika}

Čin migriranja, vjeruju, produktivniji je prilog miru nego da ostanu i bore se te time doprinose nasilju. Bijegom nastoje novčano doprinijeti kućanstvu i možda dovesti svoje obitelji u poziciju sigurnosti iz svog izgnanstva. Kao što je reporterka BBC-ija, Lyse Doucet komentirala u nekim od ovih kultura, tradicija je da muškarci prvi odlaze i situiraju se, u međuvremenu šaljući novac kako bi pomogli obiteljima da prežive kod kuće. Prelazak granice veliki je rizik i obitelji pokušavaju rasporediti rizike ravnomjerno. “Koja mi je druga opcija?”, kaže jedan izbjeglica.

Neki, koji su se odlučili protiv militarizma, nastojat će voditi svoju političku borbu u izbjeglištvu. Dobro je zabilježeno kako izbjegličke zajednice mogu imati veliku ulogu u rekonstrukciji i ekonomskom razvitku nakon završetka rata. U izbjeglištvu, izbjeglice su u mogućnosti stvoriti opoziciju prema represivnim faktorima i rade na uspostavi mira kada su na sigurnom. Kao studentica znala sam pratiti stotine Zimbabveanaca prema njihovoj ambasadi u Londonu gdje su iz tjedna u tjedan potpisivali peticiju da se zaustave zvjerstva nad ljudskim pravima zajedno sa svojim saveznicima iz pozicije moći i sigurnosti.

Drugi, poznatiji primjeri uloga izbjeglica u donošenju političkih promjena uključuju otpor nastao u egzilu protiv opresivnog režima u Gvatemali. Vođen od strane dobitnika Nobelove nagrade za mir, Rigobertom Menchuom, izbjeglice su se mobilizirale za mirovnu soluciju u konfliktu i osigurale siguran povratak 100 000 izbjeglica. Isto tako treba upamtiti krucijalnu ulogu eritrejskih izbjeglica u pobjedi nezavisnosti uz pomoć referenduma iz 1993. Znaju da je egzil utočište, ali također i mjesto za novu vrstu borbe i politike; za mirovnu mobilizaciju. Za mnoge izbjeglice odluka da pobjegnu je odluka za borbu bez nasilja.

Kako se boriti protiv ISIL-a? Uistinu, ne znam, ali znam da su Abdullah i Laith htjeli najbolje za svoju djecu i vjerovali da je najbolji način da to postignu nije bio odlazak u rat. Eksplozija nasilja na granici je odgovor na očajničku situaciju. No naše TV kuće, u svojoj opsesiji s “tom grupom muškaraca” trebale bi pokazivati drugačiju sliku. 

Prevela i prilagodila Marija Sabolić 

Autobusi i dalje svakodnevno pristižu

Posted on by sdadmin

U mjestima Opatovac, Bapska i Tovarnik o situaciji na terenu i dalje brinu brojni volonteri/ke iz incijative Dobrodošli.

Iz inicijative javljaju kako ljudi svakodnevno pristižu uglavnom autobusima, a nakon što se registiraju u kampu, nastavljaju svoj put prema autobusima i odlaze u Tovarnik odakle nastavljaju put prema Mađarskoj.

Granični prijelaz Terezino polje je zatvoren, a Mađarska je uvela pravilo da im se dolazak izbjeglica treba najaviti 24 sata unaprijed. Na graničnom prijelazu Botovo će prihvaćati kompozicije vlaka kao što se to činilo i dosad (RH šalje po 3 kompozicije vlaka, a u svaku može ući 1200-1500 ljudi), a autobusi će ići na granični prijelaz Baranjsko Petrovo Selo – i to po 20-ak autobusa iz Opatovca, oko 1000 ljudi u 11 sati i 1000 ljudi u 16 sati. Kamp u Opatovcu je trenutno pun ljudi, a pristiže ih još.

Problem i dalje predstavlja spora administracija koja otežava pravovremeno dobivanje volonterskih akreditacija, no čini se da distibucija potrepština ide brže i bolje nego prijašnjih dana.

Izbjeglice obavještavaju da su na ruti kojom idu cijene porasle pa tako brod do Grčke Iračane/ke košta 3000 eura, Irance/ke 1500, a Sirijce/ke 1000 eura. U Srbiji im naplaćuju autobuse do 100 eura, a hranu u fast foodovima više puta skuplje nego inače. Iz tih razloga, ljudi u kamp dolaze skoro potpuno bez novca.

Upozoravaju i da je samoorganiziranim volonterima/kama iz različitih organizacija s hrvatske strane granice ukinuta mogućnost da djeluju na nekim područjima granice. Inicijativa je otpočetka imala stav da institucije ne mogu biti dovoljno okretne i brzo reagirati na sve probleme na terenu zbog čega treba omogućiti svima onima koji mogu i koji su voljni surađivati način na koji mogu pomoći.

Dodatno, Inicijativa “Dobrodošli” radi i na zagovaranju uoči konferencije koja će se održati 8. listopada u Luxemburgu o ruti koja ide kroz zapadni Balkan. Glavni zahtjevi inicijative su da se uspostavi uzajamna suradnja s državama Istočnog Mediterana; da EU u suradnji s državama Istočnog Mediterana i državama koje se nalaze na Balkanskoj ruti mora osigurati sigurne i zaštićene zračne, kopnene i morske koridore izbjeglicama do destinacija kojima teže kako bi se smanjila kršenja prava izbjeglih osoba, krijumčarenje i smrtni slučajevi; da EU mora inicirati pregovore s međunarodnim subjektima radi uspostavljanja sigurnih koridora do svojih granica.

“Pozivamo, takođe, sve aktere/ice ove situacije na odgovorno ponašanje kako na terenu, tako i na društvenim mrežama i ostalim medijima. Senzacionalizam i zaoštravanje pozicija može nam svima u ovom trenu samo naškoditi”, poručuju iz inicijative.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org