Nevolja sa ženskim rodom

Neovisno o vrsti vijesti koje na portalima inače pratite, u zadnje vam vrijeme nije moglo promaknuti ime Marisse Mayer i objava o njezinoj trudnoći. Tehnologija, kultura, svakodnevni život, društvene mreže, roditeljstvo, financije, tržište kapitala – nema rubrike koja se nije pozabavila nekim aspektom priče o direktorici Yahooa koja je će roditi blizanke krajem godine i koja planira uzeti samo dva tjedna porodiljnog dopusta. Za to vrijeme će, kaže na službenom Tumblru, raditi od doma, a onda se poslije 14 dana vratiti na svoj odgovoran menadžerski posao. Vijest je stara, objavljena prije gotovo mjesec dana i od tada obrađena na mnogim razinama i sagledana iz različitih perspektiva, ali svako toliko se u svjetskim i hrvatskim medijima aktualizira neki njezin aspekt. Nije ni čudo, jer problem je sveprisutan, gorući i nadasve slojevit pa uvijek ostane nešto što možda nije izrečeno, ili dovoljno naglašeno.

Privatno jako dugo i intenzivno razmišljam o slučaju Marisse Mayer, ali svaki put kad krenem pismeno artikulirati što me muči, odustanem, bilo zato jer pokleknem pred količinom slojeva koje nikako ne mogu sve zahvatiti, a nemam kapacitet da odaberem najvažniji jer su mi svi jednako važni, ili odustanem zato što mi se visceralno – iz konteksta vlastite privatne situacije u kojoj svakodnevno pokušavam izbalansirati zahtjeve majčinstva sa zahtjevima rada na sebi i svojoj karijeri – javljaju kontradiktorni osjećaji koje nikako ne mogu pomiriti sa svojim liberalnim, feminističkim  stavovima. Novu lavinu nestrukturiranih misli kod mene je pokrenuo tekst Tomislava Čadeža na portalu Jutarnjeg lista, kojemu je ovdje već posvećeno dovoljno prostora i s kojim ne mogu ući u konstruktivan dijalog. Nije da nisam pokušala, ali riječ je o nečemu što me duboko dira i okupira na razini teorije i prakse, pa radije krećem od komentara koji nisu nalik refleksnom ispaljivanju klišejiziranih nebuloza, već artikulirani, obuhvatni i koji ilustriraju težinu kompleksnost problematike.

Dobro strukturirani i promišljeno razloženi tekstovi čija mi je potka svjetonazorski bliska na temu trudnoće i porodiljnog dopusta Marisse Mayer uglavnom se vrte oko dva pitanja. Prvo je čuđenje zašto se ona, i komu uopće mora opravdavati za svoje privatne stvari? I drugo, meni osobno već dosadno, toliko puta ponovljeno i prožvakano, i krajnje nekonstruktivno pitanje koje je samo sebi svrhom: da je muško, bi li itko to i spomenuo? Imam dva odgovora na ta dva pitanja: kratka i jako problematična, ali od nekud se mora krenuti. Marissa Mayer nije muško, a odluka da prekine ionako prekratak i komplicirano koncipiran rodiljni dopust nikako nije njezina privatna stvar.

PORUKA

Krenimo od manje problematične izjave i raspravimo zašto Marissa Mayer nema pravo na privatnost i gdje je to pravo izgubila. Ona je pod višestrukom lupom javnosti: kao osoba na čelu globalne korporacije, kao žena, i kao majka koja je već jedanput svoj porodiljni dopust koristila tek simboličnih par tjedana, kad je rodila svoje prvo dijete u rujnu 2012. godine. Htjela to ili ne, ona je u izlogu – gleda ju se, sluša, oponaša, njezino ponašanje služi kao model ili antimodel, prvenstveno ženama, i odašilje snažne poruke. A koje su poruke? Možete sve, i možete imati sve, trebate se samo malo više potruditi. Ta je tvrdnja ne samo neistinita, već i opasna, jer nitko ne može imati sve, ni muškarci ni žene. To je jedna od prvih odgojnih lekcija koju smo dobili i koju prenosimo na svoju djecu: ne možeš dobiti sve igračke iz dućana, sve sprave na igralištu, sve što ti oko vidi i srce zaželi. Izaberi. Ono što djeci pokušavamo prenijeti jest da nauče kontrolirati svoje želje i impulse, a potom ih racionalizirati i kroz život vježbati donošenje što informiranijih odluka. Mi sami vrlo često prakticiramo ono zbog čega se ljutimo na svoju djecu: pokušavamo imati sve, i žene to pokušavaju češće i upornije nego muškarci. Pritisci kojima ih izlaže društvo – i kojima, u konačnici, izlažu same sebe mnogo su veći nego u muškom slučaju: da steknu, i zadrže i održe to neko imaginarno sve.

{slika}

Izvršna direktorica Facebooka i jedna od Fortuneovih 50 najmoćnijih žena u biznisu, Sheryl Sandberg, u svom je popularnom Ted talku iz 2010. g. postavila pitanje zašto u vrijeme u kojem su žene izborile sva svoja ljudska i privatna prava, i dalje ima premalo žena na najvišim menadžerskim pozicijama i puno premalo liderica. Iz toga i niza sličnih predavanja koja je održala na fakultetima, poslovnim školama i u globalnim korporacijama nastao je poluautobiografski selfhelpovski bestseler Lean in u kojemu motivacijskim i pozitivnim tonom raspravlja o životima i odabirima zaposlenih žena. Bez obzira na vrlo problematične i osjetljive točke – primjerice, opasne implicitne konstatacije da nije toliki problem u sustavnoj diskriminaciji žena u poslovnom svijetu koliko u njihovoj nespremnosti da prihvate karijerne izazove, te činjenice da je, po svemu sudeći, Sandberg zaposlena da pridonese imidžu Facebooka kao osviještene i woman-friendly organizacije, ona čini jednu veoma važnu stvar. Sheryl Sandberg eksplicitno kaže da su žene koje žele uspjeh na najvišoj profesionalnoj razini suočene s mnogim preprekama, i progovara o prirodi tih prepreka: one su subjektivne i objektivne, vanjske i unutrašnje. Od osjećaja krivnje što ne provodimo dovoljno vremena s obitelji i djecom, pa do ekvivalentne grižnje savjesti jer upravo to radimo, a ne radimo na sebi i na svom poslu, i sve to amplificirano realnim i imaginarnim očekivanjima poslodavca i smanjenim radnim kapacitetima zbog trudnoće, poroda i brige za djecu – čemu, u konačnici, pokušava doskočiti Marissa Mayer, ali tako što ignorira problem i pretvara se da ne postoji. Ipak, čini se da je svjesna da nije riječ o privatnoj stvari, inače ne bi vijest o svojoj trudnoći i postporođajnim planovima objavila na blogu u vlasništvu svoje kompanije. Odaslala je tako jasnu, ali vrlo problematičnu poruku – ne samo za kontekst Amerike, koja nema nacionalni program porodiljnih dopusta, i ne samo za svoju tvrtku u kojoj je zapravo uvela inovaciju u vidu 16 tjedana dopusta za majke pa onda odlučila svim tim majkama očitati lekciju iz predanosti, radnog elana i organizacije života i posla.

Direktoricu Yahooa možda nije briga za upućenu poruku – već i to je poruka sama po sebi, i to snažna. Pustimo napokon žene – kao što puštamo muškarce – da istinski donose odluke o svome životu, predugo već od  njih očekujemo da zastupaju nekoga ili nešto. To je hvalevrijedna ideja i donekle ju je moguće dosljedno provoditi u većini sfera, ali reproduktivna sfera, nažalost, nije jedna od njih. I to nije ništa novo. Upravo u toj sferi iskristalizirala se ideja da je privatno političko i ideološko, i ona najbolje odražava kontrolu i moć nad ženama kao stupove patrijarhata. Veliki problem vidim u činjenici što mahom osviještene žene, intelektualke, forsiraju ideju da je trudnoća njihova privatna stvar: ne pitate muškarce o tome, nemojte ni mene. A to je pogrešno, jer gura velika i važna pitanja pod tepih – ponajprije ona praktična, ali i ontološka. Trudnoća nije privatna stvar i trebamo se prestati ponašati kao da jest: ako djecu nosimo kao da to nije ništa, rađamo ih jer je to pod normalno i nakon poroda izgledamo kao da nismo ni rodile i vraćamo se na posao za dva tjedna, društvo će se ponašati kao da to nije nikakav problem ni na kakvoj razini i čudit će se kao pura dreku o kakvim to usklađivanjima – čega i čega? – pričamo. Ne samo da je sve od začeća do rođenja djeteta sprega premreženih i tradicionalno patrijarhalnih institucija kontrole i moći, nego se ni u privatnoj sferi ne može reći da je to samo ženina stvar, kad je to stvar i njezina partnera, koji u tome ima velik i ključan udio, fiziološki gledano. To što je isključivo i jedino žena inkubator za rast djeteta uvijek nas ponovno suočava s kapitulacijom pred neumoljivom biološkom činjenicom, i to svim teorijama i uvjerenjima usprkos. Sudar je s elementarnom silom kad spoznate da u vama raste nešto što nikad neće biti samo vaše, i da dio vas od sada pripada i svima ostalima. To je ono na što je Shulamith Firestone mislila kad je rekla da nikada neće biti ravnopravnosti između žena i muškaraca dok su žene te koje rađaju.

{slika}

BIOLOGIJA

Feminizam s pravom zazire od riječi biologija. Spominjanje prirode zaudara na mračni 19. vijek u kojem je po mnogočemu muškarac bio i ostao gospodar ženske sudbine, a vladajući mislioci epohe u sprezi sa znanošću razvili poželjnu sliku ženskosti i ženstvenosti i ispisali golemi korpus ontologije spolova. Tada su se umrežile biologija i kultura i počelo je promoviranje rodnog i spolnog  esencijalizma, prema kojemu fiziologija diktira psihu, a razlika između muškosti i ženskosti odgovara prirodi. Za Kanta je muškarac prirodno nadmoćan ženi. Fichte smatra da su žene prirodno trpne, dok je muškarac prirodno aktivan. Rousseau piše da žena obrazovanjem automatski gubi svaku privlačnost: dobra žena mora biti pasivna, religiozna, emotivna, sramežljiva, nesebična i predana.

Feminizam ne voli biologiju ni zato što se sam pokret globalno razvio iz pro-choice, pro-abortus ideje, upravo s ciljem da umakne od zadanosti biologijom. Taj posve razložni bijeg od prirode pretvorio se u negiranje da priroda uopće postoji – i ona je, kao i cijeli svijet oko nas, ideološki konstrukt. Žar kojom sam i sama prihvatila tu ideju usporediv je s onim kojim sam prigrlila propagandu da možemo imati sve. Trenutak u kojem sam i jedno i drugo stavila pod veliki upitnik dogodio se nakon što sam rodila. Više je to bio propitnik nego upitnik, i više jedan dulji period aktivnog promišljanja nego moment u kojem se pali žaruljica spoznaje, ali paradigme su se izokrenule. Mogu se, ali i ne moram nužno legitimirati vlastitim iskustvom kad kažem da za osviještenu i analitičnu ženu nema većeg i šokantnijeg sudara s vlastitom tvarnošću (i opipljivom stvarnošću) od poroda. Sve ideje nestaju pred fizičkim, utrobnim kontaktom s vlastitim tijelom.

Ipak se na ovome mjestu moram kratko moram osvrnuti na sporni tekst iz Jutarnjeg lista. Tomislav Čadež napisao je puno gadosti, a među rečenicama koje su izazvale najveće zgražanje prednjači sljedeća : “Ako može, još krvava od poroda, nadgledati poslovni proces, onda očito i ne radi bogznakako zahtjevan posao.” I dok je njezin drugi dio, o (ne)zahtjevnosti posla, istinska mizogina glupost, prvi dio je eklatantno istinit: dva tjedna nakon poroda žena jest krvava, i to jako. I ono što se događa s psihom i tijelom žene ne dva, već punih šest tjedana nakon poroda nije stvar izbora, već bolne prirode i neumoljive biologije.  I nakon najlakše trudnoće i najbržeg i najbezbolnijeg poroda na svijetu, tijelo je istraumatizirano do krajnjih granica. Obilna lohija, nalik jakom menstrualnom krvarenju. Opća slabost. Utrnulost zdjelice praćena povremenim bolovima, šavovi od epiziotomije. Konstipacija i hemoroidi od naprezanja. Bolni grčevi kojima se maternica vraća na mjesto, bol u leđima, osjetljivost i bol u grudima, gubitak kose, inkontinencija, vjetrovi. Emocionalno stanje najbolje je opisati kroz krajnosti za koje je odgovorna fluktuacija hormona: sveprožimajuće ganuće i sreća, ili pak drugi kraj emotivnog spektra na kojem vreba nimalo milozvučni baby blues.

{slika}

Sve ove promjene nisu konstrukt, ne ovise o kontekstu, interpretaciji ni o točki gledišta i ne možemo snagom volje, želje i čvrstom uvjerenošću u jednakost spolova učiniti da one nestanu. I zato ih treba imenovati, priznati, izvući na svjetlo dana i govoriti o njima, a ne se pretvarati da ne postoje – ne da bismo kapitulirale pred njima i priznale nemoć pred prirodom, već da znamo što nas očekuje, da se pripremimo i da se možemo boriti sredstvima koje imamo na raspolaganju. Marissa Mayer možda se može nositi sa svime što majčinstvo zahtijeva. Ali to ne znači da bi sve žene koje imaju ambiciju voditi multinacionalne kompanije trebale, i da morajuporeći svoju ženskost samo zato da ih ozbiljno shvate u svijetu onih koji imaju luksuz zaboraviti na svoj spol.

ISPRIKE I ODGOVORNOSTI

Današnji feministički diskurs forsira jednakost i rodnu neutralnost u razmišljanju i jeziku, idejama i njihovoj artikulaciji, do te mjere da je uvredljivo istaknuti da si žena, jer naglašavanje roda u ženskom slučaju znači slabost i isključivost. S tim se ne slaže Kathe Pollitt: pogrešno je i opasno uništiti ženu iz jezika da bismo svi bili ljudi, piše u svojoj kolumni analizirajući kako se i zašto dogodilo da je iz diskursa koji promiču pravo na abortus nestala “žena” u korist “ljudi” i “svih onih kojih se to tiče”. Aktivistkinje smatraju da je riječ o cisseksizmu i da “-žena” isključuje trans-osobe koje žele pobaciti, a ne identificiraju se kao žene. Pollitt izražava svoju podršku trans-osobama i rodnim nekonformistima, ali smatra da se to može učiniti i na način koji ne čini nevidljivima 99,999% onih koji zatrudne, a to su ipak–cis žene.

Ideju rodne neutralnosti u jeziku i drugdje bilo bi lakše pozdraviti da je riječ o istinski neutralnom, neobilježenom projektu; da je princip korektnosti jednako emancipiran od muškog koliko i od ženskog. Ali nije. Rodna neutralnost zapravo je drugo ime za muški normativ. Izvršni direktor Boston College Centra za posao i obitelj stao je u obranu postupaka i ponašanja Marisse Mayer. Rekao je da je ona samo htjela pokazati da je jednako čvrsta, odlučna i fokusirana kao i svaki drugi direktor. Ali ne bilo koji drugi direktor, već muški, vidljivo je iz njegove argumentacije: If you’re going to be gender neutral, then her behaviour is not that different from most male CEOs, who take a week or maybe two of paternity leave. Drugim – i prvim – riječima, ako želi jednakost, mora se ponašati kao većina muškaraca na istom položaju.

Sheryl Sandberg i Kathe Pollitt slažu se da žene imaju dugu povijest marginaliziranja samih sebe, da nekoga ne uvrijede, povrijede, ugroze, da se netko ne osjeća loše uz njih. Ako pak istupe s margine u centar, onda se moraju na odgovarajući način opravdati. U mračnom 19. stoljeću aktivne su se žene morale služiti različitim, katkad iznimno kreativnim strategijama kako bi prevladale pritiske sfera u kojima su se kretale. Recimo, ako su književnice očekivale da ih čitatelji prihvate bez obzira na njihov spol, u predgovoru svome tekstu morale uvjeriti publiku da zbog pisanja neće zanemariti ženske zadaće i obveze.  Svoje su pisanje opravdavale didaktičkim i moralnim ciljevima, naglašavale da žele pisati utemeljeno na životu i da ne pretendiraju na umjetnost, a katkad su i financijski škripac koristile kao izliku. Samo rijetko, i u vrlo privatnom kontekstu, primjerice u pismima, priznavale su da pišu jer vole pisati. Pod stroboskopom 21. vijeka žene opet taktiziraju – da opravdaju, uvjere, objasne, preduhitre. Kolege, poslodavce, klijente, male i velike dioničare – brzo im objasne kako stvari stoje prije negoli oni paušalno donesu zaključak pogrešan po ženu i kompaniju, što je moguće da se dogodilo u slučaju direktorice Yahooa, koja je našla svoju strategiju opstanka u svijetu najviših poslovnih krugova. Kad gledam njezin uspjeh, posve mi je jasna utopijski intoniran završetak Ted talka u kojem Sandberg kaže da svojoj kćeri želi ne samo da ima priliku uspjeti, već i da bude cijenjena i voljena zbog svojih postignuća.

Što je potrebno da se to dogodi? Toliko toga da katkad izgleda da bi bilo lakše srušiti, zaorati brazdu i graditi iznova nego popravljati sve napuknute, izlomljene i razmrvljene slojeve. Ali možda možemo započeti od imenovanja problema i deklariranja cilja: žene se trebaju boriti za društvo u kojem će moći biti žene, reći da su žene bez ispričavanja i bojazni da nekoga ne uvrijede, i prakticirati svoje rodne identitete, sa svime što to biologijom i kulturom podrazumijeva, a ne da – težeći neutralnosti – postanu muškarci. A žene koje su majke trebaju nešto što zapravo nemaju, a to je feminizam koji neće zapostavljati taj dio njihovog identiteta nauštrb svih ostalih. Možda bi onda i Marissa Mayer i sve one kojima je ona uzor smatrale da je vrijedno – u javnom kontekstu – pozabaviti se i tom maternalnom fasetom svoje individue, umjesto da je drže u metaforičkom podrumu podsvjesnog i besvjesnog, čvrsto pod privatnim ključem.

Kreativne strategije: Početnica u Sinju

U četvrtak i petak, 1. i 2. listopada, u potkrovlju Galerije Sikirica održat će se predstavljanje projekta Kreativne strategije: Početnica.

Početnica je multimedijalna umjetničko-edukativna instalacija kolektivnog autorstva. Istodobno funkcionira i kao alat interakcije koji sadrži pojmovnik, kartu, zbirku angažiranog video-materijala, arhivu dosadašnjih radničkih borbi i literaturu iz područja direktne demokracije, sindikalizma, feminizma, teologije oslobođenja, prava na grad, održivog življenja i angažirane umjetnosti. Paralelno s pokretnim elementima u prostoru, tzv. mobilijarom, Početnica postoji i na internetu pocetnica.org

Početnica je, kao treći modul dugoročnog multidisciplinarnog projekta Kreativne strategije koji je 2010. godine započela vizualna umjetnica Andreja Kulunčić, inicijalno predstavljena u Galeriji Nova u Zagrebu, u produkciji kustoskog kolektiva WHW. Glavni partneri u 2015. godini su grupa Direktna demokracija u školi.

Jedan od osnovnih ciljeva početnice je doprijeti do pojedinaca/ki i zajednica uglavnom zatvorenih za mogućnosti suradnje kroz prakse suvremene umjetnosti u svrhu poticanja kritičkog promišljanja političke i kulturne stvarnosti te poticanja na samoorganiziranje i produktivno djelovanje.

– PROGRAM –

ČETVRTAK, 1.10. , 19h 

Prezentacija projekta Početnice i projekcija videa snimljenog 2014. i 2015. Što je meni naša borba dala?.

Video Što je meni naša borba dala? snimljen je u namjeri prezentacije različitih ishoda radničke borbe. O svojim iskustvima govore sudionici i sudionice štrajkova iz tvornica Itas, (Ivanec), Jedinstvo, (Zagreb), Pirotehničari, (Karlovac), DTR (Zagreb), Finvest (Čabar) i Croatia Bus (Zagreb).

Projekt će predstaviti inicijatorica projekta Kreativne strategije, vizualna umjetnica Andreja Kulunčić i članovi/ce grupe Direktna demokracija u školi Sanela Planinčević i Zdravko Popović

PETAK, 2.10., 11h 

Radionica direktne demokracije za srednjoškolce/ke
Voditelji: članovi/ce grupe Direktna demokracija u školi

Analizom predstavničkodemokratskog sustava i ukazivanjem na njegove nedostatke priprema se podloga za prikaz direktnodemokratskog sustava. Dio radionice posvećuje se raspravi među sudionicima unutar koje se definira i eventualni zajednički interes polaznika radionice na osnovu kojeg bi se mogli direktnodemokratski organizirati, kao i način kako se u to upustiti. Prvi korak ka takvoj praksi je prepoznavanje određenog zajedničkog interesa, kao i osnove na kojoj bi članovi dotične zajednice mogli i trebali odlučivati i djelovati zajedno. Radionice Direktne demokracije u školi služe kao pomoć u definiranju tih postavki. 

PETAK, 2.10., 19h 

Projekcija filma Što je meni naša borba dala? i diskusija s radnicama tvornice Dalmatinka. 

Početnica će u Galeriji Sikirica ostati na raspolaganju korisnicima do 22.10. 2015.

#YesAllWomen, ali zapravo ne sve žene: Kako feminizam isključuje žene s invaliditetom

Nesvjesno ili ne, suvremeni feminizam isključuje svoje sestre s invaliditetom iz feminističke rasprave. S popularnim hashtagovima kao što su #SolidarityIsForWhiteWomen i #DropDunham, aktivistkinjama je lakše nego ikad kritizirati tradicionalnu feminističku alijansu koja uključuje samo heteroseksualne, cisrodne i žene bez invaliditeta.

Nakon ubojstava u Isla Visti u svibnju, na internetu se počelo dijeliti tisuće priča pod #YesAllWomen koje govore o tome kako se sve žene svakodnevno suočavaju sa zlostavljanjem i diskriminacijom. No, unatoč brojnim uspjesima ove kampanje, postalo je jasno da se #YesAllWomen ustvari odnosi samo na neke žene.

Kada je Stephanie Woodward na svom blogu pisala o #YesAllWomen bila je uzbuđena što će se priključiti pokretu i podijelila je svoje životno iskustvo žene s invaliditetom. Nije očekivala da će njezin tekst izazvati neprijateljske poruke aktivistkinja koje su je napale zbog pokušaja “odvraćanja od pravog problema”  i prebacivanja pažnje na invaliditet.

“Nisam znala da je priča o nasilju koje doživljavaju žene s invaliditetom skretanje pozornosti s ‘prave teme’, što god da to je”, kaže Woodward. “Zar žene s invaliditetom nisu žene? Zar one nisu dio vas?”

Iskustvo Stephanie Woodward nažalost nije jedinstveno. Feministkinje s invaliditetom kažu da se njihovi glasovi ne čuju i da je to vrlo, vrlo opasno. Zašto?  Zato što su žene s invaliditetom jedna od najugroženijih društvenih skupina na svijetu. Prema National Coalition Against Domestic Violence, nevjerojatnih 80 posto žena s invaliditetom su seksualno zlostavljane, a taj postotak je čak i veći kada se radi o mentalnim poteškoćama. Općenito, žene s invaliditetom će u 40 posto više slučajeva nego žene bez invaliditeta doživjeti nasilje – najčešće od strane svojih muških partnera, ali i od skrbnika i obitelji.

 {slika}

Dio problema leži u nemogućnosti fizičkog pristupa. Lokalne feminističke grupe vrlo često se sastaju u coffee shopovima na katu i bez dizala, ili u krcatim barovima bez instalirane indukcijske petlje* (hearing loop), što učinkovito isključuje svakoga tko je fizički različit. Najčešće je u pitanju i nedostatak financijskih sredstava, pa lokalni kafić besplatno, recimo četvrtkom, ugošćuje feministkinje, dok je najam dvorana koje su pristupačne osobama s invaliditetom prilično skup.

No, ukoliko se ne radi o fizičkoj nepristupačnosti, onda je u pitanju nedostatak empatije ili razumijevanja za žene s invaliditetom. Ispod teksta na blogu The F-Word, feminističke mrežne stranice iz UK-a, neke komentatorice pišu o tome kako je feministički angažman kada si osoba s invaliditetom teži nego što bi smio biti. Jedna od njih piše kako je za nju problem to što s njom uvijek mora ići njezin pomagač. “Moj pomagač je moj dečko, u većini mjesta mi je potrebna njegova pomoć te mora ići sa mnom. Sve lokalne feminističke grupe koje sam do sada pronašla imaju pravilo da su njihovi sastanci otvoreni isključivo za žene. Kada moj pomagač ne može biti prisutan, ne mogu ni ja. Premda razumijem takav pristup, mislim da bi trebale biti fleksibilnije kada se radi o ženama s invaliditetom”.

Nedostatak razumijevanja kakav pokazuju brojne mainstream feministkinje stapa se s potpunim ignoriranjem specifične opresije s kojom se suočavaju žene s invaliditetom: diskriminacijom na osnovi invaliditeta (ableism). “Kada se radi o intersekcionalnosti, izgleda da mnoge feministkinje naprosto zaboravljaju da su invaliditet pa stoga i ableizam teme za koje bi feministkinje trebale mariti”, kaže Elsa S. Henry, koja piše popularni blog Feminist Sonar. Henry kaže da je bila aktivno izbacivana iz feminističkih rasprava kada bi ukazala na prisutnost diskriminacije na osnovi invaliditeta. To ne iznenađuje, s obzirom na prisutnost feministkinja iz pop-kulture koje osobno provode takvu diskriminaciju. Na primjer, engleska spisateljica i kritičarka Caitlin Moran je izgubila neke fanove nakon što je u autobiografiji iz 2011. sebe u tinejdžerskim godinama opisala kao “radosno retardiranu” (“the joyful ebullience of a retard”).  (Također, imala je i nekoliko diskriminirajućih komentara o transrodnim osobama i intersekcionalnosti).

“Kada se feministkinje uspoređuju s uzorima koji diskriminiraju na osnovi invaliditeta i odbijaju prihvatiti da nešto nije u redu u tome kako tretiraju osobe s invaliditetom, to dodatno stigmatizira i narušava mogućnost funkcioniranja feministkinja s invaliditetom”, kaže Henry.

Stvari se još više pogoršaju kada feministkinje s invaliditetom ukažu na problem reproduktivnih prava – što je jedna od najvećih tema mainstream feminizma. Premda se većina aktivistkinja s invaliditetom zalaže za pravo na pobačaj, osjećaju duboki konflikt u vezi nekih argumenata koje koriste feministkinje u zagovaranju legalizacije pobačaja. “Svaki put kada se u vijestima govori o politikama pobačaja, netko će neizbježno iznijeti  tvrdnju o potrebi legalizacije pobačaja, kako bi žene kojima je u trudnoći utvrđena mogućnost rađanja djeteta s invaliditetom mogle pobaciti”, kaže Henry.

“Za ljude s invaliditetom, reproduktivna prava su kompleksno pitanje”, kaže Allie Cannington, aktivistkinja za prava mladih s invaliditetom i supokretačica projekta #DisabilitySolidarity. “Premda se aktivistički rad za prava osoba s invaliditetom zasniva na  samoodređenju i tjelesnoj autonomiji…  aktivisti/kinje mogu biti pogođene/i kada se problem pobačaja svodi na pravo na odstranjivanje fetusa na osnovi utvrđenog invaliditeta”.

Isto vrijedi i za iznuđenu ili prisilnu sterilizaciju žena s invaliditetom, koja je mnogo češća nego što ljudi misle. “Nikada nećete čuti da je neka žena, feministkinja, rekla, ‘Da, u redu je da roditelj svoju kći prisili na sterilizaciju'”, kaže Woodward. “No, kada se radi o kćeri s invaliditetom,  mnogi ljudi će reći, ‘Pa, znate, mora da je za to postojao dobar razlog’, ili, ‘Razumijem zašto su to napravili’. Jednostavno, nećete izazvati istu količinu ljutnje”.

Danas samo u SAD-u živi više od 27 milijuna žena s invaliditetom i taj broj raste. Bilo tko može postati osoba s invaliditetom bilo kada, a nepravde koje osjećaju žene s invaliditetom, svaka od nas bi mogla doživjeti.

“Feminstkinje bez invaliditeta doista trebaju razmotriti vlastite privilegije i vlastito diskriminirajuće ponašanje i slušati što imaju za reći žene s invaliditetom”,  kaže autorica i urednica Caitlin Wood. “Zato što smo tu, i zato što oduvijek pokušavamo pridobiti ljude da obrate pažnju”.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević


* Instalacija koja se ugrađuje u građevinu radi otklanjanja šumova iz okoline i poboljšanja kvalitete zvuka.

Roditeljstvo bez alimentacije: Dvije priče hrabrih žena

Na rad i postupke djelatnika i djelatnica Centara za socijalnu skrb može se žaliti ukoliko smatrate da postoje osnove za žalbu. Najbolje je napisati pritužbu pismenim putem, a predstojnik svake podružnice, dužan je pismenim putem u narednih 15 dana obavijestiti podnositelja žalbe o poduzetim mjerama.

U našoj državi osoba koja se nalazi u upravnom postupku uvijek se može žaliti višim instancama, pa ipak kada se to i čini, pomaci su minimalni. Često građani/ke ni ne posežu za ovom mjerom uvjerene u njezinu beskorisnost.

Primjerice na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu 2013.g. zaprimljeno je 24, a u 2014. godini samo 7 pritužbi stranaka u postupku na rad sutkinja/sudaca u obiteljskim sporovima.

Halo, ima li koga u Centru za socijalnu skrb?

Ema, (podaci poznati redakciji) naša sugovornica iznijela je neprimjerene i nezakonite postupke Centra za socijalnu skrb svog grada gdje već godinama pokušava zaštiti svoje dijete od nasilnog oca.

“Naš sin danas ima 4 godine. Zajednički život smo započeli kad sam ostala trudna za vrijeme kratke veze. Vrlo brzo uvidjela sam partnerovo nasilničko ponašanje i bolesne ispade. Odselila sam i nakon rođenja djeteta podigila tužbu, odnosno pokrenula postupak utvrđivanja očinstva u prosincu 2011. Angažirala sam odvjetnika, pa ipak postupak je trajao do ožujka 2013. Bivši partner izbjegavao je, žalio se i odugovlačio postupak. Presudu je donio Županijski sud, a ja sam promijenila odvjetnika jer mi se činio nesposoban i uzela odvjetnicu.

Presudom je ocu djeteta određena alimentacija kao i termini viđanja sina. No, on ju nije poštovao ni u jednoj odrednici. Plaćao je neredovito, a susrete s djetetom ili izbjegavao ili me zvao po nekoliko puta dnevno. Psihičko maltretiranje se nastavilo i dalje, a već na prvom sudskom postupku, tražila sam psihijatrijsko vještačenje za njega, no sutkinja je odredila samo psihološko, koje je pokazalo da on nije sposoban biti s djetetom bez nadzora, što mog, što službene osobe iz Czss-a. Kako su mu viđanja određena svaki drugi vikend, u vrijeme kad Czss ne radi, gospođe iz Czss-a viđanjima nikad nisu prisustvovale, koliko god ih ja pozivala, govorila da moraju poštivati presudu, da i same time krše zakon i ostalo.

Na samom početku, kad su me pozvale u Czss, ispričala sam im za psihičko zlostavljanje koje je nadamnom vršio te im rekla da znam da po službenoj dužnosti one to moraju prijaviti policiji. No, nikad to nisu učinile, štoviše žena koja je bila zadužena za naš slučaj otišla je u mirovinu, bez da je išta prenijela kolegicama, niti napravila zapisnik, ništa. Pravnica u Czss- u, iako je imala uvid u dokumentaciju, čak mi je jednom rekla da što ja toliko pilim jer sam podnijela kaznenu prijavu protiv njega zbog maltretiranja. On je, kao odgovor na moju prijavu, podnio zahtjev za izmjenom presude u kojem traži da može dijete voditi sebi, a živi u gradu udaljenom od našeg 250 km i ne smije viđati dijete bez nadzora.

 

Kako je cijela priča sad opet aktualna, odnosno ponovo smo na sudu zbog moje prijave i njegovog zahtjeva, opet sam bila pozivana na sastanke u Czss. Nisam bila svjesna da djelatnica koja je otišla u mirovinu ništa nije prenijela kolegicama koje sad rade na našem slučaju.

Njima uopće nije bilo jasno što se događa i kako nas otac djeteta oboje maltretira i ne poštuje pravomoćnu presudu. Na kraju sam shvatila da ništa ne znaju te im cijelu priču doslovce ponovno prepričala i dokumentirala.

Na zadnjem ročištu je psihologinja iz Czss-a trebala na temelju svega do sada predložiti da se nad ocem djeteta napravi psihijatrijsko vještačenje. Ne da to nije napravila, nego je poslala pravnicu koja je samo sutkinji predala papir kojeg uopće nije trebala predati – to je bio zapisnik s jednog od sastanaka u Czss-u na kojem smo bili bivši partner i ja. Zapisnik nije imao veze s onim što smo tamo razgovarali i ništa mi nije bilo jasno kad sam to uvidjela. Srećom, na taj sam sastanak pozvala i svoju kolegicu s posla, koja može kao svjedokinja taj zapisnik oboriti, ako će biti potrebno.

Djelatnici/ice Czss prekršile su (ne)radeći svoj posao, kao da nisu u pitanju ljudski životi, više zakona. Osim što ne obavljaju nadzor na viđanjima (prekršile Kazneni zakon, čl.173) i što nisu policiji prijavili psihičko zlostavljanje po službenoj dužnosti (prekršile Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, čl.8), propustile su još postupiti po Obiteljskom zakonu čl.237 – trebale su upozoriti oca djeteta da je neplaćanje alimentacije kazneno djelo i trebale su podnijeti kaznenu prijavu protiv njega – ja sam im više puta rekla da ne plaća alimentaciju, ali one ne da nisu napravile ništa, nego su mi rekle da nema baš nekog smisla da ja to njima prijavljujem.

Nakon što sam odlučila sama im pročitati zakone, pravnica mi je rekla da donesem još neke dokumente i da će onda pokrenuti  proceduru privremenog uzdržavanja od strane države. Takvo rješenje je vezano uz prijavu Državnom odvjetništvu, ali to nisu učinile.

 

Prekršile su i Obiteljski zakon čl 114 to je lišenje prava na roditeljsku skrb jer otac tri mjeseca nije skrbio za dijete i kad sam ih pitala što s tim, rekle su da je to jako teško i da ne to neće pokretati, što su također po zakonu dužne.

Na svaku njegovu lažnu prijavu reagirale su i odmah mene pozivale na sastanke gdje sam im morala dokazivati da bivši partner laže.

Jasno sam im rekla da su pristrane, da nemaju pojma raditi sa žrtvama nasilja, da ne obavljaju svoj posao i da rade samo štetu i djetetu i meni. Ali za sada nisam postigla niti to da obavljaju svoj posao po zakonima i propisima, a kamo li da pruže institucionalnu zaštitu djetetu i meni samoj” – zaključila je Ema.

Ministarstvo socijalnog užasa i Ministarstvo spore pravde

Velik broj roditelja, uglavnom majki, u Hrvatskoj pokušavaju ostvariti osnovno djetetovo pravo na život sudskim putem. To zapravo znači da su u Hrvatskoj zakoni kojima se uređuju dječja prava, pogotovo pravo na skrb i uzdržavanje često mrtva slova na papiru. Zakoni kojima bi se štitila majka dok ta prava pokušava ostvariti, ne postoje. Kao da se radi o individualnoj borbi pojedinaca protiv sustava umjesto da sustav štiti njih, što pokazuje svu njegovu nefunkcionalnost i zapravo nakaradnost i izvitoperenost. 

Jedna od takvih majki, koja već pet godina pokušava ostvariti prava svojih kćeri na uzdržavanje od strane oca, koja je iskoristila sve legalne načine i pri tome javno govorila o svemu što proživljavaju i djeca i ona je Maja Geček Jelić. Odgojiteljica, blogerica, novinarka i kolumnistica, žena čija djeca petu godinu ne primaju alimentaciju od strane oca, niti ih on viđa ili se na bilo koji način brine, osnovala je Udrugu jednoroditeljski obitelji “Hrabra srca” kako bi i drugima koji se nalaze u sličnoj situaciji nesebično pomogla.

Je li ovakav višegodišnji angažman, javno i dokumentirano obraćanje ministrici socijalne politike i mladih Milanki Opačić i ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću išta doprinijelo ostvarivanju osnovnih egzistencijalnih prava Majinih maloljetnih kćeri?

Ne samo da nije, nego u nadležnim ministarstvima i našim nezavisnim sudovima i ne vole ljude koji imaju građansku hrabrost javno izreći kako zapravo ta državna tijela funkcioniraju. I najbitnije od svega, dvije djevojčice u državi gdje se  vode bitke za navodno što bolji Obiteljski zakon, potpisuju međunarodne konvencije o pravima djeteta, donose Nacionalne strategije za prava djece, nemaju ništa od toga kao da i nisu stanovnice Republike Hrvatske.

Prije pet i pol godina, u ožujku 2010. prestala je postojati obiteljska zajednica Maje i njezinog supruga, te se podnio zahtjev za razvod braka. Dva mjeseca kasnije, odmah na prvom ročištu ocu koji se složio da djevojčice stare 10 i 2,5 godina ostanu živjeti s majkom, određena je privremena mjera uzdržavanja i on ju je izvršavao tri naredna mjeseca, a zatim je prestao.

Brakorazvodna presuda je postala pravomoćna godinu dana kasnije u ožujku 2011. godine. Maja navodi: “On nije ništa plaćao, pa sam 6 mjeseci nakon toga podnijela u Centru za socijalnu skrb, zahtjev za privremeno uzdržavanje od države. Dakle u rujnu 2011.g., kad sam istovremeno podnijela i prijavu na policiji. Djeca su tri mjeseca nakon toga počela dobivati privremeno uzdržavanje, tj. u prosincu 2011. On je 6 mjeseci nakon toga uplatio dvije mjesečne rate, pa im je to uzdržavanje ukinuto. Tada sam ponovo morala čekati da prođe 6 mjeseci njegovog neplaćanja, da mogu opet podnijeti zahtjev u Centru za socijalnu skrb. Tada je djeci on ponovo odobren.”

Dvije godine kasnije od postignutog Riješenja i tri godine od kada smo prestali zajednički živjeti kćeri i dalje nisu primale uzdržavanje, niti su po volji svojeg oca, imale ikakav kontakt s njim, a kamo li neku brigu ili skrb. U to vrijeme bila sam nezaposlena i da nisam imala roditelje i prijatelje koji su nam pomagali, stvarno ne znam što bi bilo s djecom i samnom.”

U međuvremenu postupak je tekao dalje, a kako je bivši suprug prestao raditi, niti posjeduje imovinu, djeca nisu mogla ovrhom naplatiiti potraživanja.

U rujnu 2014.g. Maja je kao kolumnistica bjelovarskog portala Zvono.eu objavlila otvoreno pismo ministrici Milanki Opačić pod naslovom Moja djeca nisu samo broj. To su osobe sa svojim potrebama, željama, radostima, tugama, strahovima i snovima, čije dijelove prenosimo:

Poštovana gospođo Opačić!

Ja sam samohrana majka dvije kćeri. Samohrani sam roditelj kao i vi,  mada su Vaš i moj život, poput života na dvije različite planete. Ne očekujem da razumijete, ne očekujem čak niti suosjećanje. Želim samo da se moja priča, koja je ujedno i priča mnogih drugih samohranih roditelja u našoj državi, čuje. I da odjekne tako glasno da se zidovi Vašeg ministarstva zatresu.

To se naravno neće dogoditi, ali ja imam snažnu potrebu, ispisati svoju priču.

Samohrani sam roditelj već godinama. Iako se po pravilima zakona, ne bih smjela tako nazivati, jer moja djeca oca imaju. No, smije li se roditeljem zvati netko tko je prije gotovo pet godina, napustio svoje dvije kćeri, tko ih sve to vrijeme nije vidio, pitao za njih ili platio alimentaciju. Po svakoj logici, zdravom razumu, moralnom i ljudskom pitanju, takva osoba se roditeljem, nikako ne bi smjela zvati, niti više imati, bilo kakva prava.

Ja, bez obzira, što je otac moje djece već godinama odsutan i ne znamo njegovo boravište, a s djecom nije u kontaktu gotovo pet godina, još uvijek nemam potpuno skrbništvo. Pokušala sam preko Centra za socijalnu skrb, riješiti to pitanje, ali su me uputili na sud i rekli mi kako su jako male šanse, da to pitanje riješim. Ja sam nezaposleni samohrani roditelj, tako da nemam novaca za dobrog odvjetnika, koji bi mi pomogao na tom putu.

U svom novom Obiteljskom zakonu, najavili ste mnoge promjene, kao što je npr. novčana kazna, čak i kazna zatvora za one roditelje, koji drugom roditelju, ne dozvoljavaju susrete s djecom ili manipuliraju na mnoge načine. Slažem se u potpunosti da postoje razne situacije, gdje  se jedan od roditelja, nakon razvoda, osvećuje ili manipulira preko leđa djece i takvi slučajevi se trebaju riješiti, čak i kazniti.

Ali, odgovorite mi, molim Vas, što je sa svim onim roditeljima koji su, poput oca moje djece, a upoznata sam da takvih očeva, ali i majki, ima jako mnogo, napustili svoju djecu, poput stare krpe i koji ne bi svoju djecu prepoznali, niti da ih slučajno, sretnu na cesti.

Oni, koji godinama ne brinu na bilo koji način, niti maju ikakve uvide u to, što se s njihovom djecom dešava.

Njih ne treba kazniti za kršenje Obiteljskog zakona, u kojem stoji da je dužnost roditelja, brinuti o svojem djetetu?

Hoću li biti kažnjena i ja, ako  se nakon deset godina, pojavi otac moje djece, pa ih odjednom poželi vidjeti, a ja to neću dozvoliti? Takvih slučajeva ima bezbroj, a vidim da o njima, nitko nije razmišljao?”

Maja je posebno ministrici i javnosti obrazložila što prolaze žene i djeca koja se nalaze u borbi za alimentaciju, nazvala je to krvavim ratom u kojem su gubitnici djeca: “Borba oko naplate alimentacije je jedna posebna priča. Djeca su u tom slučaju, samo još jedan broj u nizu, spremljen u nekom fasciklu, koji čeka svoj red. Kada sam sada već davno, krenula u tu borbu, našla sam se u začaranom krugu, prepunom birokratskih prepreka, inertnosti našega pravosuđa, nemara i nebrige.

To je jedna kafkijanski obojena priča, gdje prolaze godine i godine, a ja, kao i mnogi drugi, ostajem bez živaca, prolazeći potpune apsurde naše države, koja je prepuna velikih parola o brizi za djecu, prepuna galame i buke oko socijalne države i djece, kao naše budućnosti. Sve mi to sada, nažalost zvuči kao loš vic.

Obiteljski zakon kaže: “U svim postupcima u obiteljsko-pravnim stvarima u vezi s djetetom nadležna tijela moraju postupati žurno uz istodobnu zaštitu djetetove dobrobiti.”

Kada sam prije tri godine, prvi puta prijavila neplaćanje alimentacije na Policijskoj upravi, nisam ni sanjala da će proći godine, a da ja neću, postići apsolutno ništa. Nakon kratkog vremena, pozvana sam na Općinsko državno odvjetništvo dati izjavu. I tu slučaj staje, zbog toga što otac moje djece, izbjegava doći dati izjavu, bježi, skriva se, ima više adresa pa ga se ne može naći.

Još uvijek mi je nevjerojatna činjenica, da u današnjem modernom svijetu, umreženom i tehnološki naprednom se nekoga ne može naći gotovo godinu dana.

Odbijam također vjerovati da se ne može, već jednostavno, nikoga nije briga. Pita li se itko, kako žive sva ta djeca, dok godinama traju procesi na sudu? Naravno da Vi nikada niste razmišljali o tome, jer imate veliku plaću, dadilje, koje Vam se brinu o djeci i vjerujte mi, nemate pojma, kako uistinu izgleda život, jednog samohranog roditelja.

Uz to što sam sama s dvoje djece, morala sam imati snage, hrabrosti, smirenosti i čelične živce, boriti se s institucijama, koje nikako ne rade svoj posao, s birokracijom i sporosti pravosuđa. Tu su i sve one svakodnevne stvari, mnoga teška dječja pitanja na koja odgovora, jednostavno nema.

Od moje prijave do podizanja optužnice, prošla je gotovo godina. A od podizanja optužnice do prvoga ročišta, još više od pola godine. Tri ročišta, iako je situacija bila tako jasna i čista, ali se optuženi nije pojavljivao, a jednom je govorio laži. Zadnje ročište, održano je prije dvije godine, nakon moje prijave.

Za dva kaznena djela, izrečena mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci, s primjenom uvjetne osude, tako da se izvršenje jedinstvene kazne zatvora odgađa na vrijeme od tri godine, pod uvjetom da optuženi kroz to vrijeme, ne počini novo kazneno djelo, ta da u roku od godine dana isplati neplaćene iznose uzdržavanja, te da ubuduće redovito plaća.

Sve zajedno, od tada su prošle tri godine, otac moje djece nije platio neplaćene iznose tj. svoj dug i ne plaća niti redovite mjesečne iznose. Moja borba sada traje četiri godine i ne vidim joj kraj. Ako uskoro ode u zatvor, to neće ništa značiti mojoj djeci. I sada mi recite što znače ove riječi na papiru o žurnosti i zaštiti dječjih prava?

Riječi na papiru, bez značenja, bez težine, bez ikakve veze s realnošću države u kojoj živimo.

Čime je on i još tisuće sličnih zaslužio trošiti novac poreznih obveznika, sjedeći u zatvoru, na toplom, s osiguranom hranom i vodom, s krovom nad glavom i čak mogućnošću obavljanja nekog posla?

Dok moja djeca, nemaju pravo na bilo što, a ja imam samo mnoge fascikle pune papirologije, rješenja, presuda, koje ništa ne znače, kao i sve više bora na licu, a sve manje snage.

Mene i brojne roditelje u meni sličnoj ili istoj situaciji nitko ne pita kako se snalazimo, imaju li naša djeca sve što im treba, jesu li gladna ili ne, je li im toplo zimi i imaju li sve potrebno za školu.

Kao što je  meni, kao samohranom roditelju, teže naći posao, iako sam diplomirani odgajatelj predškolske djece, s višegodišnjim radnim stažem. Već mnoge godine sam samo broj na Zavodu za zapošljavanje.

Dok se s druge strane, ovakvi očevi, ali i majke, izvlače, skrivaju, rade na crno, prepisuju imovinu i manipuliraju sustavom koji im to omogućuje. Oslanjaju se na sporost i inertnost pravosuđa, ne birajući sredstva. Odriču se djece i pronalaze rupe u zakonima.

Do kada će im to biti omogućeno?

Draga gospođo ministrice, ovo je samo dio svakodnevice jednog samohranog roditelja. Teška, naporna i stresna borba za alimentaciju, stotinu obaveza s djecom, beskonačno traženje posla ili za mnoge posao i žongliranje između posla i svih obaveza u kojima ste sami.

Kako je moguće u jednoj pravnoj državi, ako je uopće više možemo nazivati tako, da netko tko ukrade nešto ide u zatvor, a netko tko svaki mjesec svojoj djeci “krade od usta”, godinama i godinama, šeće sasvim slobodno po našoj državi ili svijetu?

Kakva Vam je to država, gdje djeca ne mogu ostvariti svoja osnovna prava, te se njihovi slučajevi, godinama povlače po ladicama sudskih službenika i čekaju da dođu na red?

Kakav je to apsurd od države, gdje ja, ako već godinama potpuno sama, bez drugog roditelja svoje djece, odgajam svoju djecu, brinem o njima i radim sve one velike i male stvari, koje su bit i poanta roditeljstva samog, ne mogu se zvati isključivim skrbnikom, već moram prolaziti teške, mučne i dugogodišnje sporove na sudu, kako bih se i to možda, izborila za taj naziv, tj. za samostalno i isključivo pravo da sve odluke o svojoj djeci donosim ja?

Znam da će za vas ovo vjerojatno biti samo još jedna dosadna ispovijed razočarane žene koja živi u Hrvatskoj. Znam da ovo nećete vjerojatno niti pročitati. No pišem Vam u svoje ime i u ime svih onih koji će se prepoznati u mojoj priči. A znam da ih je mnogo. Previše.

Postoji toliko samohranih roditelja, majki, ali sve više i očeva, koji prolaze zaista teške trenutke.

Umjesto da im se olakša, kao da se čini sve, kako bi im se još više zakomplicirao život.

Svaku vašu parolu, shvaćam sve više kao riječi bez pokrića, jer ne vidim da se bilo što godinama promijenilo u praksi.

Mene, kao niti mnoge, ne zanimaju pravne formulacije, kozmetičke promjene, kojima se apsolutno ništa ne mijenja, zanimaju nas kvalitetna i brza rješenja, koja će našoj djeci poboljšati život.

Ja Vas za kraj pitam, kako bi Vama bilo, da je Vaše dijete, samo broj u nekoj ladici?

Da Vam se život sastoji od obilaženja institucija, hodanja po sudovima i  hladnoće sustava?

Kako bi Vam bilo da se godinama vrtite u krug, bespomoćni i usamljeni, jer vidite, da nikoga, uistinu nije briga?

Da ne spavate noćima od brige i osjećaja nepravde, zbunjeni i tužni, pitajući se, u kakvoj to državi živim?

Naša djeca nisu slučajevi pod nekim brojem. To su osobe, sa svojim potrebama, željama, radostima, tugama, strahovima i snovima.

Snovima, koji se ne razlikuju mnogo od snova Vašeg djeteta, od snova sve djece.

Oni samo žele normalno i sretno djetinjstvo. Kao što to žele, sva djeca ovoga svijeta.

Ali i to je nažalost, postalo mnogo.”

 

Majino otvoreno pismo, prenijeli su drugi portali, objavljeno je na blog servisu i izazvalo reakcije javnosti. Pročitali su ga i u Ministarstvu i reagirali na autoričine navode. Kako je reagiralo prozvano Ministarstvo i koje posljedice su iz toga proizašle opisala je Maja na portalu Zvono.eu:

“Priča iz sudnice ili tko je ukrao slobodu govora?

Kada sam prije dva mjeseca, napisala otvoreno pismo ministrici Milanki Opačić, tj. njenom Ministarstvu nisam se posebno nadala odgovoru, niti bilo kakvoj reakciji s vrha. Pisala sam više iz nekih svojih razloga i potreba.

Pismo je o velikoj borbi samohranih roditelja, o borbi za alimentaciju, o svim preprekama koje treba pokušati savladati, o zakonima, koji i nisu tako loši, ali se ne provode u praksi, te najviše o sudskim postupcima, koji traju godinama te se ništa ne rješava. Sudstvo je sporo, inertno, neefikasno i licemjerno. Djeca su obično samo slučajevi, brojevi u nečijoj ladici. Zaboravljeni slučajevi.

No, na moje veliko iznenađenje, reakcija se ipak dogodila. Prvo sam dobila odgovor od pomoćnice ministrice Opačić, koja mi obećava pomoć, ali me također uskoro pozivaju iz nadležnog Centra za socijalnu skrb, da dođem dati izjavu. Uglavnom formalnost, s mojim potpisom na kraju. Nakon toga dobivam odgovor i od pomoćnice ministra pravosuđa, jer je proslijeđeno spomenutom ministarstvu te mi gospođa piše, neka navedem detaljno o kojem se postupku radi, broj slučaja i naziv suda. Šaljem joj odgovor, čisto iz znatiželje, što će učiniti s tim.

Nakon nekog vremena, dobivam poziv na sud, na ročište zbog opoziva uvjetne presude. Ocu moje djece istekla je uvjetna kazna, još prije dva mjeseca, te bi zbog toga što nije ni sada platio svoj dug, niti plaća mjesečne rate alimentacije, trebao odslužiti zatvorsku kaznu. Napominjem da je slučaj, tj. njegovo trajanje, a moja borba, ušlo u četvrtu godinu. 
Dakle, bila sam pozvana kao svjedok, jer su moja djeca maloljetna, te sam im na sudu, zakonski zastupnik.

•••

Dolazim tamo, pregledavaju mi torbicu, mene…
Osjećam neku vrtoglavicu, oblijeva me hladan znoj. Mislila sam nekad, da će biti lakše s godinama, da ću otupjeti, oguglati, postat će normalno stajati na sudskim hodnicima, čekati da me prozovu…Ne, ipak nije lakše. Teret je nekako veći. 
Čekam i gledam, hoće li on doći. Ne dolazi, naravno.

Pozivaju me unutra, konstatiraju da osuđenik nije došao, ali to pada u drugi plan, kao i više puta dosad. Da nisam došla ja, sigurno bih platila novčanu kaznu. Sutkinja, koja godinama vodi slučaj, govori mi da moram govoriti istinu i sve one pravne gluposti, koje zvuče kada pogledam zašto sam ovdje, kao hrpa besmislica.

Istina? Ja godinama ovdje govorim istinu, je li vas ikada bilo briga za moju istinu? Za istinu mojih kćeri…

Nakon toga postavljaju mi formalna pitanja, te me ispituju. Nekih pet pitanja, na koja odgovaram niječno. Je li platio dug, plaća li mjesečne rate, viđa li djecu, kupuje li im poklone, jesam li u kontaktu s njim? Ne, ne, ne , ne i ne. 
Moje ispitivanje je gotovo. U manje od minute.

Nakon toga, sutkinja me značajno pogleda i krene…

Počinje mi držati predavanje o mojem dopisu ministarstvu, jer ju je očito jako razljutilo, govori kako ja nisam shvatila neke stvari, kako ne razumijem ulogu suda, te kaznenog postupka. (što ne razumijem, kazneni postupak je tu zbog kazne i sama riječ mu govori o tome, razumijem ja sve, razumijem jako dobro, da vas jednostavno nije briga, ali je pogođen vaš ego, jer se netko usudio progovoriti javno). Ne govorim skoro ništa, jer mi ne dozvoljava da otvorim usta, ušutkava me i počinje podizati glas. Uspjela sam reći samo : Oprostite, ali ovo traje već evo četvrtu godinu. Na to, počinje još više podizati glas, govori mi neke naučene parole, vidno iživcirana pokazuje mi fascikl i govori kako je zbog mene, ona morala pisati očitovanje ministarstvu.

Ovo sve naravno ne ulazi u zapisnik, ne ostavlja dokaze, prepredeno poput lisice, sklanja svake dokaze, znajući da nitko iz sudnice, neće potvrditi moju priču. 
Ostaje samo moja riječ. Ništa više.

Osjećam samo mučninu, dok na kraju ona spominje datum za 3 tjedna, kada će se ponovo održati ročište. Pitam, hoću li dobiti poziv, na što ona prokleto bezobrazno, počinje vikati, što niste slušali, rečeno vam je, drugi puta slušajte bolje.

Pokazuje mi pogledom vrata i govori: Doviđenja.

Tjera me van…

•••

Izlazim…

Uzimam stvari na porti, pridržavajući se za zid. Osjećam da gubim zrak.

Uspjeli ste me slomiti…

Do kuće hodam polako, pokušavajući doći do zraka. Zrak je hladan, vjetar oštar, noge su mi slabe. 
Ne vidim ljude, samo siluete u prolazu. Vidim samo datum kada moram ponovo tamo. Par dana prije Božića.

Pitam se, mogu li dalje u svom nastojanju?
Trebam li baš sada dalje, napisati opet, žaliti se? Ili samo prešutjeti i priznati im pobjedu?
Hoću li se osjećati dobro, znajući da sam stala na pola puta?
To je kao da nisam učinila ništa. Hoću li se predati ili imam dovoljno snage i hrabrosti, nastaviti?

Onaj neki djelić mene, koji mi ne da, da se predam, jer ako se predam, ista sam kao oni, govori mi duboko u meni : Ne odustaj, ne daj im da ti oduzmu ono jedino što imaš, slobodu govora. Slobodu da se boriš, da govoriš, da pišeš istinu. Ne daj im i u ime svih drugih…”

 

Nakon što je prošlo devet mjeseci kako je Majino otvoreno pismo ministrici polučilo jedino rezultat da sutkinja Općinskog suda diže glas na nju jer se usudila javno progovoriti i kako su već bila održana čak tri ročišta opoziva uvjetne osude na kojima se pojavljivala samo ona, bez optuženika, sazvano je još jedno ročište tj.izvanraspravno vijeće, koje je održano sredinom lipnja ove godine. I tada je uslijedio novi šok.

Naime, samo dva tjedna prije ročišta promijenio se kazneni zakon i roditelju koji punih pet godina nije vidio svojom voljom vlastitu djecu, niti uopće zna kako ona više izgledaju, pa ni jesu li na životu, a kamo li da se financijski skrbio o njima, takvom roditelju promjena zakona umjesto kazne omogućila je i dalje takvo ponašanje.

U Riješenju kojeg su uručili majci navedeno je: “Presuda je mogla biti opozvana najkasnije do 18. ožujka 2015. godine. Tek naknadno izmjenom Kaznenog zakona koji je na snazi od 1. lipnja 2015.godine, rok od 6 mjeseci je produljen na rok od 2 godine. Kako je taj rok protekao, zamjenica Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru S.T. je na sjednici 11. lipnja 2015. godine, odustala od prijedloga za opoziv iz tih razloga…”

Maju su uputili da kao zakonska zastupnica ponovo pokrene postupak u ime svojih kćeri. Ona je to i učinila prije dva mjeseca.

U međuvremenu žive, a kakav je taj život u državi s takvim institucionalnim djelovanjem opisala je Maja Geček Jelić  kao kolumnistica portala Zvono.eu u članku Moj epilog višegodišnje sudske borbe za alimentaciju svoje djece i njime prozvala Ministra pravosuđa Orsata Miljenića te ga upitala: Poštovani gospodine ministre, kako da kažem svojoj djeci?”

 

“Kada je prije pet godina otac moje djece, prestao plaćati alimentaciju, nisam mogla niti sanjati kako će izgledati moja višegodišnja borba. To je borba s vjetrenjačama, igra živaca, slamanje psihe i previše izgubljenog vremena. To je borba za egzistenciju moje djece, gdje su nažalost, moja i ostala djeca koja su u takvoj situaciji, samo brojevi na već prašnjavim fasciklima u nečijoj ladici. 
Jer nikoga nije briga.

Kada sam stekla pravnu mogućnost da neplaćanje alimenatacije prijavim nadležnim institucijama, a to je bilo prije četiri godine, još sam vjerovala u njih. I vjerovala sam u pravdu. Sada, nakon više godina, mogu jedino konstatirati, kako institucije ništa ne rade za one, za koje bi najviše trebali. Za djecu. 

Kada sam prijavila neplaćanje alimentacije, koje je u našoj državi kazneno djelo, prošlo je kratko vrijeme, do prvog pozivanja. Pojavila sam se i dala izjavu, predala sve dokaze i vjerovala kako će institucije biti na strani djece i kako će se slučaj rješavati po pravilu ažurnosti i prioriteta, jer bi takvi slučajevi povrede uzdržavanja djece, to i morali biti. 
No, već u startu nastali su problemi. Trebalo je nekako uzeti njegovu izjavu. A tu dolazi do izražaja sav nemar i nebriga sustava. Kako je moguće da gotovo godinu dana ne mogu naći nekoga i uzeti izjavu? Policija? Pravosuđe? Itko?

Svi njihovi izgovori, kako oni ne mogu ništa, jer takvi mijenjaju adrese svaki čas, kako bi izbjegli posljedice, potpuno su mi smiješni. Jedino ako me želite uvjeriti, kako su takvi neodgovorni roditelji, pametniji i lukaviji od naše policije i pravosuđa? Ako je tako, vama na sramotu.

Kada su ga ipak, slučajnim spletom okolnosti, nakon godinu dana, uspjeli naći i uzeti mu izjavu, moralo je proći još mnogo vremena, da se podigne optužnica, mada je slučaj bio jasan kao bijeli dan. 

Ali to je sve bio samo početak. Na prvo ročište sam išla, gotovo dvije godine, od samog početka. Mnoga ročišta na kojima se nije pojavljivao, mnogo živaca i neprospavanih noći, mnogo stresa i čekanja. Previše čekanja.

Kada sam napokon dobila pravomoćnu presudu u kojoj se proglašava krivim i osuđuje ga se na deset mjeseci zatvora, uz uvjet od godine dana da plati sve zaostatke i svaki mjesec redovno plaća, mislila sam da se napokon, barem nazire kraj. Kraj agonije bez ikakvog smisla.
Jer zatvorska kazna, neće ništa značiti mojoj djeci. 
Ali, ja sam se samo željela prestati “vucarati “po sudnicama i ročištima.

I prošla je i godina dana. Pomislih tada kako je to gotova stvar i da ipak pravosuđe, bar nešto pokušava napraviti.
No, trebalo je još nekoliko mjeseci da uopće dobijem poziv za ročište. Opoziv uvjetne kazne, pisalo je.

On nije vratio svojoj djeci niti jedne kune, niti je plaćao mjesečne rate alimentacije. 
Djecu nije vidio godinama, niti pitao za njih. (Kako ne bi bilo nikakve zabune i ciničnih komentara, ogorčenih samohranih očeva, kojima svaka čast, nije prestao kontaktirati s djecom, zato što mu ja to nisam dala, branila mu na bilo koji način ili manipulirala bilo čime.)
Bio je to isključivo njegov prestrašni izbor i odluka. Ne sjeti se niti njihovih rođendana, niti bi više prepoznao svoju djecu, kada bi ih slučajno sreo na cesti. 
O tome kako je bilo i još uvijek je zbog toga mojim kćerima, ne želim javno pisati. Vjerojatno si svaki normalan i odgovoran roditelj, može to sam zamisliti.

No, preživjele smo i moje kćeri su sasvim normalna djeca, pozitivna, bez trauma, dobro odgojena i uspješna u školi. Tu mogu jako puno zahvaliti i svojim divnim roditeljima, koji su svo ovo vrijeme, bili uz moju djecu i mene.

Sada radim, ali dugo vremena sam bila nezaposlena samohrana mama, sa dvoje djece, bez alimentacije. Istina, država daje u takvim slučajevima, pomoć za uzdržavanje u visini pola presuđene alimentacije. Ali to traje tri godine. Nakon toga, tko živ, tko mrtav.
Koga je briga…

Da je do naše države, sva ta djeca, mogu i umrijeti od gladi. Nikoga ne bi bilo briga. A da ne govorim o potpuno slaboj brizi za djecu samohranih roditelja, u psihološkom smislu. Imam sreće što sam uz sebe imala divnu obitelj i prijatelje, ali znam da mnogi, nisu te sreće. 

Uglavnom, promijenio se kazneni zakon dva tjedna prije ročišta. 

Sjedila sam tamo u sudnici i kao u magli slušala njihova objašnjenja, slušala sam sutkinju koja se ispričavala, gledala sam u njih, ne vjerujući svojim ušima i očima.
“Morate početi ispočetka” – čula sam jeku sutkinjinih riječi.

Što sam radila četiri godine? Gubila svoj život, svoje vrijeme, živce, snagu.

Gospodo, što ste vi radili četiri godine ? Ništa. Baš ništa. 
Gospodine ministre, kako da to kažem svojim kćerima, od kojih je jedna uskoro srednjoškolka i gledala me pet godina kako se pokušavam izboriti za njena i sestrina temeljna ljudska prava. Za njihovu egzistenciju. 

Kako da im kažem, da ste promijenili zakon i da apsolutno sve što sam radila sve te godine, ne znači baš ništa? Da sve te godine, kao da su bačene u vjetar? Da nisu ništa značile. 
Hoćete li im se vi ispričati? Trebali biste. 

Mojoj i svoj drugoj djeci, koja su se našla u istoj ili sličnoj situaciji. A znam pouzdano da ih je mnogo.

Kakve ste to zakone donijeli, ja Vas pitam?

Danas, kada sam nakon mjesec dana, smogla snage otići ponovo prijaviti neplaćanje alimentacije, danas znam, kako ću se boriti još nebrojeno mnogo godina. Gotovo da ste me slomili. I gospodinu, kojem sam dala izjavu, rekla sam otvoreno, kako je sve ovo, samo gubljenje vremena i kako sam potpuno razočarana našim pravosuđem. 
Gospodin se čak složio sa mnom. Dakle, imate ljude koji rade za Vas, ali svoj posao, smatraju besmislenim.

Kada čitam ili gledam na televiziji, kako se bahato razbacujete parolama o uspješnosti našeg pravosudnog sustava, dođe mi mučnina. 

A mene samo zanima, kako noću možete mirno spavati? 
I kada ćete napokon u našoj državi, donijeti zaista zakone, kojima pokazujete da vam je stalo ? 
Kada će u našoj državi zavladati pravda? Kada će naše pravosuđe prestati biti sporo, inertno i potpuno nezainteresirano?

Nekada, u bivšoj državi, nismo smjeli govoriti javno. Danas, smijemo reći ili pisati praktički sve što nam padne na pamet. Mada nitko tko bi trebao, ne čuje. 

Tako ovo pišem i ja. Ali ne više u nadi, da će ikoga ovo dirnuti ili potaknuti na razmišljanje. Nikako ne više u nadi, kako će ova moja ispovijest, išta promijeniti.
Ali govoriti i pisati moram. Jer smatram kako je šutnja najveće zlo. I kako nikada, ali baš nikada ne smijemo šutjeti i trpjeti nepravdu. Jer smo onda isti. Isti kao oni drugi.

I na kraju, pišem ovo u svoje ime, ali i u ime svih onih ostalih koji imaju istu ili sličnu priču. 
A mnogi se boje reći. I odlučuju šutjeti. Boje se za radno mjesto, boje se kako će ih slomiti i ušutkati, boje se za svoju i egzistenciju svoje djece. 

Previše sam suza isplakala na hodnicima i pred vratima suda u svojem gradu. Ne plačem više.” – napisala je Predsjednica jednoroditeljske udruge “Hrabra srca” iz Bjelovara.

Maja Geček Jelić napisala je riječi kojima se ne obraća samo prozvanim ministrima, sutkinjama, drugim majkama i djeci u istoj situaciji nego svima. Napisala je tekstove koji ne smiju ostaviti ravnodušnim javnost koja ne može niti pretpostaviti s kolikim nefunkcioniranjem institucija i suludih prepreka se susreće žena koja se doslovce bori za golu egzistenciju djeteta. Tim riječima, kojim i sama kao autorica serijala o Roditeljstvu bez alimentacije, nastojim nešto pokrenuti i promijeniti, Maja je sve rekla:

“Ali ja ću govoriti i pisati o nepravdama, dok se nešto ne promijeni. 
A promijeniti se mora hitno, bez odgode, bez izgovora. 
Više ih ne želimo čuti.”

___

Povezani tekstovi: 

{slika}     Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta ‘Roditeljstvo bez alimentacije’ kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog  Ministarstva. Riječ je o seriji članaka ‘Roditeljstvo bez alimentacije’. 

 

Za nezaposlenost mladih rješenje su jedino strukturalne mjere i dugoročne strategije, sve ostalo je kratkoročno zavaravanje

Međusektorska suradnja i zajedničko djelovanje svih koji/e utječu na obrazovni sustavi i tržište rada preduvjeti su za poboljšanje položaja mladih na tržištu rada. Također, mlade je potrebno uključiti u procese kreiranja strategija razvoja i javnih politika koje se odnose na njih, a posebnu pažnju se treba posvetiti i obrazovnom sustavu koji trenutno ne uči mlade učiti i usvajati građanske kompetencije, zaključeno je na jučerašnjoj konferenciji Mladi bez granica? Specifični problemi mladih kao heterogene skupine na tržištu rada, koju su organizirale aktivistkinje neformalne inicijative Za rad spremne.

Na panelu Aktivne politike zapošljavanja mladih sudjelovale su Irena Velimirović iz inicijative Za rad spremne, Dora Levačić iz BRID-a (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju) i Martina Horvat iz GONG-a

Levačić je uvodno pojasnila kako aktivna politika tržišta rada utječe na zaposlenost te uzroke nezaposlenosti mladih.

“Aktivne politike tržišta rada služe privremenom poboljšanju položaja ranjivih skupina u svijetu rada kako bi im se dugoročno poboljšao položaj. To su potpore za zapošljavanje, mjere obrazovanja i usavršavanja, usluge službe za zapošljavanje (HZZ) i programe savjetovanja. Kada svi ti segmenti dobro funkcioniraju, onda slijede pozitivni učinci poput manje nejednakosti na tržištu rada i povećanje zaposlenosti. No, ove mjere ne mogu izravno povećati broj zaposlenih, nego to ovisi o brojnim drugim faktorima”, kazala je Levačić dodajući kako je nezaposlenost golema jer nema radnih mjesta te god se ne budu otvarala radna mjesta, teško će mjere aktivne politike značajnije utjecati na povećanje broja zaposlenih. Dakle, ovim mjerama se prije svega utječe na individualnoj razini, ali na makorekonomskoj razini one neće utjecati na općeniti rast zaposlenosti.

Govoreći o takozvanoj neusklađenosti obrazovnog sustava i tržišta rada, odnosno ‘usklađivanju ponude i potražnje’, panelistkinje su se složile kako se neopravdano stavlja naglasak na obrazovanje kao manjkavo, dok se tržište gleda kao objektivno i ono koje postavlja ‘uvjete’. Sljedeći tu logiku, često se predlažu intervencije u obrazovnom sustavu poput uvođenja kvota. Međutim, prema analizi ekonomistkinje Ive Tomić, usklađivanjem ponude i potražnje u ovom kontekstu zaposlenost bi porasla za samo 0,8 posto.{slika}

“Niska potražnja za radom kroz cijelo tranzicijsko vrijeme, a pogotovo tijekom ove ekonomske krize, glavni je uzrok nezaposlenosti, a ne neusklađenost obrazovnog sustava i tržišta rada”, naglasila je Levačić.

Dotaknula se i problema kojeg i mladi, ali i poslodavci često spominju prilikom zapošljavanja mlade osobe, a to je manjak radnog iskustva.

“To je trivijalno objašnjenje jer mladi nakon završetka obrazovanja ne bi trebali niti imati radnog iskustva”, kazala je Levačić dodavši kako ne smatra da problem nezaposlenosti mladih proizlazi iz njihove generacijske specifičnosti, nego da se treba uzeti u obzir cijeli kontekst.

Levačić je tokom svog izlaganja ilustrirala i dio rezultata iz studije o mjerama aktivne politike zapošljavanja namijenjenih mladima koja će uskoro biti objavljena u izdanju Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.

“Mjera stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa premašila je sve ostale mjere u 2013. i 2014. godini. Ta mjera se uvela pod pretpostavkom kako će ta godina iskustva pomoći mladima u kasnijem pronalasku posla, ali politike zapošljavanja mladih ne usklađuju se s ostalim politikama. Osim toga, ova mjera uvelike onemogućuje pristup onima koji/e nisu visoko obrazovani/e i tu dolazimo do efekta ‘mrtvog tereta’, što znači da se korisnici/e mjera ne selektiraju na pravi način. Najlošije rezultate daju mjere koje ciljaju široko. Primjerice kada je ciljana skupina svi mladi. Stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog iskustva najbolje rezultate bi moglo postići kada bi se ciljale određene ranjive skupine na tržištu rada”, pojasnila je.

Prema BRID-ovom istraživanju, više od 70 korisnika/ca ove mjere tijekom 2013. i 2014. bili/e su više ili visoko obrazovani/e. U vrijeme provođenja istraživanja, stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa bilo je mjesečno plaćeno 1.600 kuna. Manje od trećine ispitanih je kazalo kako s takvim primanjima mogu financirati svoje životne potrebe. Upitavši ih što misle koliko bi trebali primati za takav rad, ispitanici i ispitanice su bili/e podijeljeni/e između odgovora – minimalna plaća i početnička plaća. Dok se nadležni često hvale kako mjera stručnog osposobljavanja polučuje veliki uspjeh, BRID-ovo istraživanje pokazuje drugačije. Naime, Levačić je istaknula kako se u njihovom uzorku manje od trećine korisnika/ca stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa nakon korištenja te mjere našlo posao, i to nisu svi pronašli posao u struci što je u konačnici i cilj ove mjere.{slika}

Martina Horvat iz GONG-a postavila je konkretna pitanja poput imaju li mladi razvijene kompetencije i kako ih razvijati, što se uči u školama, pridonosi li volontiranje i društveno koristan rad većoj zapošljivosti. Nastavila je objasnivši kako su ključne kompetencije: komunikacija na materinjem jeziku, komunikacija na stranom jeziku, matematička komunikacija, digitalna komunikacija, učiti kako učiti, društvena i građanska kompetencija, smisao za inicijativu i poduzetništvo (u smislu poduzetnosti), kulturološka senzibilizacija.

“Kao društvo smo iznevjerili mlade u smislu stjecanja građanskih kompetencija kao alata za život”, istaknula je Horvat i dodala kako su nedavna istraživanja pokazala kako su stavovi srednjoškolaca i srednjoškolki dosta autoritativni te da imaju jako manjkava znanja o demokratskim procesima i pojavama. Isto su pokazali rezultati kada se ispitivalo i odrasle osobe, na što je Horvat dodala kako su mladi tek odraz stanja društva.

“Mlade se tijekom obrazovanja ne uči kako učiti cijeli život, a to je zatim problematično i za osobni, ali i opći boljitak, kao i održivi razvoj”, rekla je.

Kao rješenje ovakve situacije nudi se uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u škole. Građanski odgoj i obrazovanje ima za cilj učenike i učenice naučiti kompetencijama: političkim, ljudskopravaškim, društvenim, (inter)kulturalnim, ekološkim, gospodarskim.

“Zašto je to važno? Kako bi škola odgovarala na potrebe učenika i učenica u društvenom smislu, ona ga treba pripremiti na život i rad. Škola treba razviti kod učenika i učenica komunikacijske i socijalne vještine, razviti pozitivan odnos prema cjeloživotnom obrazovanju, osigurati primjenjiva znanja i vještine, usvajanje ljudskih prava. Ako gledamo cijeli sustav, on ne razvija kompetencije u određenoj mjeri. Međutim uvijek postoje individualci poput hrvatskih učenika/ca debatista/kinja i informatičara/ki koji/e postižu impresivne rezultate u svjetskim razmjerima”, podsjetila je Horvat.{slika}

Irena Velimirović iz inicijative Za rad spremne predstavila je rezultate istraživanja Mladi na tržištu rada, kojeg je provela zajedno s Anjom Repalust.

“Prema rezultatima našeg istraživanja, samo 35 posto zaposlenih ispitanika/ca radi na ugovor na neodređeno, dok su preostali/e zaposleni/e preko nestalnih i nesigurnih oblika rada. Čak 65 posto ispitanih je nezaposleno, a oni koji rade u više od 60 posto slučajeva imaju plaću ispod hrvatskog prosjeka – manju od 4.500 kuna. Gotovo polovica ispitanika kaže da im plaća uopće ili većinom nije dovoljna za zadovoljavanje životnih potreba. Sukladno tome, čak 65,7 posto ispitanih mladih odgovara da im netko financijski pomaže. U najvećoj mjeri to su roditelji (67,5%) te partner ili partnerica (44,2%). Stoga nas ne čudi podatak da na pitanje razmišljanju li o preseljenju u inozemstvo, samo 14 posto ispitanih osoba odgovara da o tome uopće ne razmišlja. 52,4 posto o tome razmišlja ponekad, a 33,7 posto ispitanih o preseljenju u inozemstvo zaista ozbiljno razmišlja”, pojasnila je.

Velimirović se posebno osvrnula na dio istraživanja koji je analizirao povezanost volontiranja i studentski rad s kasnijim zapošljavanjem.

“Došle smo do zaključka kako znanja i iskustva stečane putem volontiranja i/ili rada tijekom školovanja nisu utjecala na veću zapošljivost naših ispitanika”, rekla je, nakon čega se povela rasprava kako poslodavci ne znaju prepoznati kompetencije koje su mladi stekli na ovaj informalan način, a s druge strane, mladi ih ne znaju prezentirati ili ih ne shvaćaju relevantnima da ih spomenu prilikom potrage za posao. Stoga, potrebno je osvještavati tijekom školovanja učenike i učenice, složile su se govornice.

Nakon panela uslijedile su radionicama koje su tematizirale premošćivanje regionalnih razlika i razlike ruralno/urbano na tržištu rada, volontiranje i studentski poslovi kao (ne)cijenjeno iskustvo, te probleme prilikom prvoga zapošljavanja, nakon kojih su sudionici i sudionice konferencije osmislile preporuke koje će ići prema nadležnim institucijama.

Hijerarhija izvještavanja o izbjegličkim pričama

Tri stotine izbjeglica i migranata/kinja smatra se nestalima ili mrtvima nakon što su u gumenim čamcima pokušali iz Libije, preko Sredozemnog mora, stići u Italiju. Prema posljednjim izvještajima, većina izbjeglica je iz Subsaharske Afrike.

Priče o izbjeglicama iz Sirije dominirale su mainstream medijima u SAD-u i zapadnoj Europi zadnjih godinu dana. Reporteri su izvještavali o pričama pojedinih izbjeglica koje se teško prilagođavaju u kampovima i gradovima diljem Europe, pritom istražujući sve, od reakcije međunarodne zajednice do načina izgradnje izbjegličkih kampova.

U 2014. godini najmanje se 40 000 Sirijaca/ki zaputilo preko Sredozemnog mora do Italije, tražeći azil u europskim zemljama. U isto je vrijeme i otprilike 35 000 Eritrejaca/ki krenulo na isto putovanje, što je 10 000 ljudi vise nego u 2013. Više Eritrejaca/ki je ušlo i u izbjegličke kampove u Etiopiji i Sudanu, od kojih su većina mladi između 18 i 24 godine te djeca bez pratnje odraslih, mlađa od 18 godina. Mladi Eritrejci/ke bježe od obaveznog vojnog roka na neodređeno, zatvora, mučenja zbog političkog organiziranja te sve raširenije gladi.

No u usporedbi s medijskim praćenjem sirijske izbjegličke krize zapadnjački mediji jedva da su spomenuli eskalirajuću eritrejsku izbjegličku krizu. Pojavilo se par priča koje su išle u dubinu situacije u Eritreji; par priča o pojedinim Eritrejcima/kama koji se muče s ostvarenjem novog života na zapadu i par uvodnika koji osuđuju međunarodnu zajednicu zbog neprimanja više eritrejskih tražitelja/ica azila ili zbog neuspješnog spašavanja Eritrejaca koji su zatvoreni i mučeni na Sinaju.

Nekoliko je razloga za ovakav nesrazmjer: sirijski je rat natjerao 3 milijuna ljudi da napuste zemlju i stvorio tako do sad nezabilježen odljev ljudi u susjedne zemlje. To svakako zaslužuje opširno i neprestano medijsko praćenje. No, ostali razlozi više imaju veze s poviješću, politikom i moći nego težinom same izbjegličke krize – nakon 11. rujna 2000. zanimanje zapadnjačkih medija za Bliski Istok naglo je poraslo. Neki od glavnih izbjegličkih kampova u kojima su smještene izbjeglice iz Sirije nalaze se u zemljama gdje već postoje bastioni stranih dopisnika/ica i relativno je lako zapadnjačkom novinaru/ki otputovati iz Istanbula ili Ammama u kampove uz granicu Turske i Jordana.

{slika}

Nasuprot tome većina eritrejskih izbjeglica pobjegla je prvo u Etiopiju i Sudan, u zemlje gdje se nalazi tek nekoliko novinara koji izvještavaju za zapadne medije. Niti jedna od ove dvije zemlje nije posebno otvorena prema stranim novinarima/kama, iako etiopski drakonski zakon o medijima najčešće za metu ima lokalne izvjestitelje/ice, a do izbjegličkih kampova u Sjevernom Tigraju nije teško doći . Etiopija trenutno pruža utočiše za više izbjeglica od bilo koje druge afričke zemlje. Ipak većina medijske pokrivenosti dolazi od novinskih ureda i humanitarnih agencija. Također, borbe u Sudanu i Južnom Sudanu nedavno su rezultirale ogromnim odljevom ljudi preko granica u Gambellu u Etiopiji. O tome jedva da je bilo spomena u zapadnim medijima.

I dok smo mi preplavljeni pričama hrabrih ratnih dopisnika koji prelaze granicu Sirije da zabilježe zvjerstva koja se tamo događaju, nedostaje priča o tome kako novinari/ke pokušavaju ući u Eritreju na slične zadatke. Eritreja, koja je nekad zaokupljala Europu i SAD sa svojom borbom za neovisnost od Etiopije, pala je u medijski zaborav kada je 1993. godine Isyas Afwerki počeo graditi svoju policijsku državu. Eritreja je sada jedva registrirana u zapadnjačkoj savjesti  osim, naravno, u kontekstu moguće potpore terorizmu ili borbe protiv terorističkih pokreta.

Pristranost mainstream medija kod praćenja izbjegličkih pitanja na Bliskom Istoku je bitna. Iako su Danska, Njemačka , Nizozemska, Norveška, Ujedinjeno Kraljevstvo, Švedska i Švicarska oduvijek odobravale Eritrejcima/kama azil, sada su se pojavile nove uznemirujuće političke struje i čini se da su sjevernoeuropske države na rubu zatvaranja svojih granica za Eritrejce/ke.

Sredinom 2014. godine danska imigracijska služba poslala je tim na ”misiju otkrivanja činjeničnog stanja” u Eritreju, nakon što je suspendirala postupak za dobivanje azila zbog povećanog broja eritrejskih tražitelja/ica azila. Svrha istrage je bila utvrditi je li situacija uistinu toliko loša. U Eritreji su ti, takozvani, tražitelji/ice činjenica, razgovarali prvenstveno s osobljem zapadnih veleposlanstava; njihovo konačno izvješće zaključilo je da su se uvjeti u Eritreji poboljšali toliko da bez problema mogu postrožiti kriterije za tražitelje/ice azila u Danskoj. Izvješće je bilo toliko očito netočno da su ga Human Rights Watchers i UNHCR raskrinkali točku po točku. Jedini akademik citiran u izvješću kasnije dao izjavu u kojoj navodi da je namjerno krivo citiran i zahtijevao je da se njegovo ime povuče iz izvješća. Primjetna je smjelost danske imigrantske službe – očito su mislili da su ljudi toliko neinformirani o dugotrajnoj krizi u Eritreji da neće ni primijetiti njihove izmišljotine.

Iako je danski izvještaj ”pod revizijom”, Afwerkijev režim već ga upotrebljava u propagandne svrhe. U međuvremenu, Ujedinjeno Kraljevstvo i Norveška otvaraju vlastite istrage koje će utjecati na njihove postupke dobivanja azila. Izrael (koji pruža dom mnogim Eritrejcima/kama koji prežive putovanje preko Egipta) i dalje zatvara izbjeglice koji prelaze njegove granice ili ih pak prisilno deportira, kršeći tako njihova osnovna ljudska prava. Kako je AIAC  već ranije primijetio, Izrael ih odbija uopće nazvati izbjeglicama koristeći termin ”infiltrator”. U vrijeme kada je u svijetu više izbjeglica nego prije 50 godina i kada se ksenofobija i rasizam manifestiraju u političkim strankama i politikama mnogih razvijenih država, trebamo novinare da izvještavaju o životima svih izbjeglica – ne samo onih koje imaju određenu geopolitičku važnost.

Prevela i prilagodila Klara Višnjić