sdadmin

Odgovor na verbalno nasilje – This is not a Wife Beater

Posted on by sdadmin

Neprofitna kampanja This is Not a ‘Wife Beater’ propituje vezu jezika, stavova, stereotipa i ponašanja koji relativiziraju i minimaliziraju nasilje u obitelji. Pokrenuta je Australiji, a pogonjena je volonterskim entuzijazmom šačice aktivistkinja. Alisa Drašković pokrenula je ovaj projekt kako bi promoviranjem pozitivnog nazivlja naglasila važnost kvalitetnih veza, te sigurnih i inkluzivnih zajednica.

Afirmativne poruke odlučila je naglasiti linijom plavih majica s natpisom za svakog/u člana/icu zajednice: za partnere/ice, obitelji, djecu, ljubavnike/ce itd. Svaki natpis se odnosi na različite veze koje gajimo s ljudima, a koji se nalaze unutar intimnog kruga u kojem se i događa obiteljsko nasilje.

{slika}

Sve je zapravo počelo u 2013. godini, dok je radila na Odjelu za žene Australskog Nacionalnog Sveučilišta. “Kada sam čula termin “siledžijka” (Wife Beater) skroz me streslo. Zašto se referiramo na odjevni predmet na način da ga povezujemo s nasiljem nad ženama? Nije mi imalo smisla i željela sam izazvati i druge ljude da malo promisle o tome”, objašnjava za Libelu Drašković.

Prihod od prodaje majica će biti doniran organizacijama koje se bore protiv nasilja u obitelji. Kampanja funkcionira na volonterskoj bazi, a Alisa je vodi uz svoj redovan posao.

{slika}

Alisa Drašković navodi: “Iznenadilo nas je koliko smo dobile podrške od političara/ki koji su aktivni/e na lokalnoj i nacionalnoj razini, lokalnih obrta, udruga, ali i šire zajednice u Canberri. Nacionalni mediji su popratili kampanju, a to doista nisam očekivala. No, kada čitam neke komentare na Facebooku, rastužim se. Previše ljudi nije zainteresirano, ne žele naučiti, ignoriraju problem i ne shvaćaju koncept. Nasilje nad ženama je veoma rasprostranjeno u Australiji i ljudi su nesvjesni veze između jezika i ponašanja, tako da je za očekivati da će se i dalje omalovažavati i odbijati kampanja koja to pokušava osvijestiti“.

{slika}

“Često se događa da se u svakodnevnom razgovoru tematizira nasilje kroz šaljivost, npr. ako osoba “zaradi” masnicu tijekom bavljenja sportom, netko će se pojaviti i reći: ‘Aha, sigurno si se zabila u vrata, zar ne? Pala niz stepenice?’ Banaliziramo nešto što je izuzetno opasno. Radi se o tome da malo promislimo što govorimo i na koji način govorimo o obiteljskom nasilju, te na koji način reagiramo. Nije stvar samo u donošenju zakona. Na cijeloj zajednici je da učini razliku”, zaključuje Alisa Drašković.

S obzirom na poprilično česte i šokantne unose na naš Stup srama, možda je vrijeme da se i Hrvatskoj uprizori neka slična kampanja. U 2014. godini je skupina aktivistkinja osmislila i provela akiciju “Operi jezik“, kojoj je namjera bila pokazati kako jezik perpetuira seksističke obrasce i pridonosi zadržavanju statusa quo. Možda je vrijeme za neke nove aktivističko-lingvističke pothvate u maniri australskih kolegica. 

{slika}

{slika}

Kvote su (ipak) najbolje rješenje

Posted on by sdadmin

Za ili protiv kvota

Nije tajna da su žene podzastupljene na svim razinama vlasti diljem svijeta.

Mnogi ljudi se slažu da bi na vodećim pozicijama omjer snaga trebao biti 50:50, no ne slažu se svi kako do toga doći. Neki smatraju da vlade država moraju stvoriti strukturu koja će održavati balans i omogućiti roditeljima da usklade posao i obitelj. Svaki drugi način, vjeruju oni, jest umjetan način. Za druge, pak, promjena mora ići odozgora prema dolje. Oni smatraju da obavezne kvote omogućavaju više žena u poslovanju i politici. Bez kvota, smatraju oni, napredak će biti spor jer žene, trenutno, a vjerojatno i u bliskoj budućnosti, nisu i neće biti potpuno ravnopravne u utrci za ključne pozicije.

Dakle, kvote jesu učinkovite, ali pitanje je jesu li najbolje i jedino dovoljno rješenje? U mnogim slučajevima, kako primjeri iz prakse pokazuju, kvote doista jesu učinkovite, ali samo u onim slučajevima kada su popraćene snažnim ženskim pokretom. U konačnici to znači da politike kvota trebaju težiti ostvarenju ciljeva, a prije svega pravdi za žene i čitavo društvo.

Trenutno je u mnogim zemljama više školovanih žena nego muškaraca, ali zbog patrijarhalnih rodnih uloga one vrlo rijetko dobivaju političku moć. Stoga, primjena kvota je način da se osigura veće prisustvo žena u politici. One doista nastoje mijenjati stereotipe da područje političkog djelovanja nije za žene, te smanjuju mušku dominaciju u politici. Međutim, one mogu imati negativne posljedice, poput napada na zasluge te diskreditiranje svih političarki umjesto povećanja zastupljenosti žena.

U zemljama u razvoju, kvote se uglavnom usvajaju zbog međunarodnog pritiska. U tom slučaju, one nisu organski proces iznutra, nego su nametnute izvana. Međutim, ako nema unutarnjeg procesa, onda je vrlo malo prostora za stvarnu promjenu muške dominacije i strukturne promjene.

Ako su kvote samo nametnute izvana i služe zato da bi zadovoljile formu, a bez čvrstog ženskog pokreta i razumijevanja potrebe i uloge žena u politici, onda one u konačnici neće donijeti korist nikome – niti ženama niti društvu u cjelini.

U svom istraživanju Homa Hoodfar i Mona Tajali navode kako su najveći/e zagovornici/e kvota podzastupljenog spola aktivisti i aktivistkinje, jer ih vide kao mjeru u borbi protiv diskriminacije i kao unaprjeđenje zastupljenosti marginaliziranih skupina.

S druge strane, najveći protivnici kvota su grupe političara/ki koji smatraju da osoba treba biti birana isključivo na temelju zasluga, ne uzimajući pri tome u obzir spol ili marginaliziranu skupinu.

Hoodfar i Tajali iznose još nekoliko argumenata za i protiv.

Prema njima, argumenti ZA su sljedeći: kvote će osigurati jednaku zastupljenost muškaraca i žena, te unaprijediti demokraciju; kvote će prisiliti političke stranke da zaposle i uključe više žena; žene čine polovicu stanovništva; kvote će omogućiti ženama da uđu u političke strukture kao skupina što čini kritičnu masu, a ne samo kao pojedinke; ženske kvalifikacije su podcijenjene u odnosu na muške kolege; kvote ne diskriminiraju muškarce već su odgovor na stoljetne diskriminacije žena; kvote su dobre za imidž stranke (studije pokazuju da kandidatkinje privlače javnost).

Dok su argumenti PROTIV sljedeći: nekvalificirane žene mogu zasjeniti kvalificirane muškarce jer kvote krše princip zasluge; kvote naglašavaju spol političara/ke iznad kvalifikacije i političkih uvjerenja; kvote su nedemokratske; kvote diskriminiraju muškarce; žene ne predstavljaju jednu interesnu skupinu; kvote mogu zapravo postati trajne za žensku reprezentaciju umjesto privremene mjere; implementacija kvota je previše nepouzdana.

Sve u svemu, smatraju Hoodfar i Tajali, kvote podzastupljenog spola se smatraju važnim sredstvom za rješavanje ženske političke zastupljenosti, iako rezultati nisu svugdje isti, a njihovo provođenje je složen proces koji zahtijeva mnogo aktivizma i istraživanja prije njihovog dizajna, te pomno praćenje njihove implementacije.

Do sličnih argumenta je u svom istraživanju došla i Drude Dahlerup, s tim da dodatno navodi kako su i neke žene protiv kvota, jer ne žele biti izabrane samo zato što su žene.

Nadalje, za kvote je potrebno određeno vrijeme provedbe, kako bi se mogao vidjeti njihov učinak. Niti vrijeme niti učinak nisu istovjetni u svim zemljama jednako, a u velikom dijelu, ovise i o dizajnu samih kvota.

No, istraživanja nam ipak podastiru vrlo dobra iskustva nekih zemalja u provedbi politike kvota.

Povijest izbornih kvota datira iz 1930. kada je Indija (još pod britanskom vlašću) ozakonila kvote na lokalnoj razini. Osim na žene, kvote su se odnosile i na marginalizirane skupine iz različitih kasti.

Od 1930. do 1980. tek je 10 zemalja ozakonilo kvote, tijekom 80-ih još je 12 zemalja to učinilo, dok su tijekom 90-ih kvote ozakonjene u 50 zemalja, te 2000-ih u još 40 zemalja. U međuvremenu su neke zemlje mijenjale svoja zakonodavstva i postotke kvota, no sve u svemu, danas je preko stotinu zemalja u svijetu u kojima su kvote podzastupljenog spola ozakonjene.

Dakle, ideja političkih kvota nije nova, ali se znatno više uvodi zadnjih 20-ak godina.

Pristup kvotama je znatno podržan od ženskih pokreta diljem svijeta, kao i skupina koje se bave ljudskim pravima i mirovnim procesima.

U nastavku teksta donosimo nekoliko različitih primjera kako ozakonjene kvote funkcioniraju u različitim dijelovima svijeta.

Indija – efekti kvota

Viveka Hulyaikar, politologinja sa Sveučilišta Brown istražila je utjecaj kvota u Indiji.

Od 1993. godine, 33 posto mjesta u lokalnim skupštinama (panchayats) je rezervirano za žene.

Neki ljudi su u početku imali otpor prema ženama. Neki su čak stavljali članice svoje obitelji na vrhove lista kako bi zadovoljili vlastite ambicije. No, nakon 20-ak godina promjene su vidljive. Žene su danas priznate u svojim lokalnim zajednicama i često su na mjestima liderica.

Iako neki ljudi vjeruju da od kvota mogu profitirati samo pojedinci/ke koje će vodstvo stranaka staviti na liste kako bi zadovoljili zakon, te da nitko drugi od toga neće imati koristi; slučaj Indije govori da to baš i nije tako.

U slučaju Indije dokazano je da je, od kada se koriste kvote, sve više sredstava usmjereno za potrebe svih u lokalnim zajednicama (poput vode za piće).

Hulyaikar zaključuje kako je nakon 20 godina zakonske odredbe o kvotama i većim prisustvom žena u politici u Indiji znatno smanjena korupcija – financijski transferi su postali transparentni i o njima se raspravljalo. Također, obrazovanje djevojčica i djevojaka poraslo je za gotovo 40 posto.

Kvote u skandinavskim zemaljama

Sljedeći primjer su nordijske zemlje. Tijekom 70-ih i 80-ih godina feministkinje iz svih pet nordijskih zemalja upozoravale su na patrijarhalne političke institucije te govorile na političkim skupovima kako je to nedemokratski i neprihvatljivo. Ženski pokreti lobirali su oko pitanja socijalne pravde za sve. One nisu samo lobirale u političkim strankama, nego su se udruživale u saveze i kada god je bilo moguće stavljale su feministkinje i ženske aktivistkinje u stranačke strukture i druge političke pozicije – radom unutar institucija nadale su se da će mijenjati i nanovo oblikovati  javno mnijenje. Postupno, mnoge feminističke organizacije su se pretvorile u ženske odbore političkih stranaka (uglavnom lijeve stranke), dok su neke feminističke organizacije ostale neovisne o stranačkim strukturama, posvećujući svoju energiju kampanji za ravnopravnost spolova.

Njihove strategije podizale su javnu svijest i ukazivale da patrijarhalno uređenje nije prirodno, već je rezultat umjetnih pravnih sustava i podmukle rodne ideologije koja se preslikava na mušku dominaciju u političkim strukturama i kulturi.

U nordijskim zemljama najveća je parlamentarna zastupljenost žena (ako izuzmemo Ruandu), te je ovo model koji slijedi niz drugih zemalja. Njihova progresivna politika, posebno u područjima obrazovanja, zdravstva, zapošljavanja i majčinstva uvelike je poboljšala položaj žena u društvu. Danas su nordijske zemlje uveliko hvaljene za svoju demokratsku stabilnost, sekularizam, egalitarizam, socijalni standard i dr.

Iako su nordijske žene među prvima u Europi ostvarile svoja politička prava (prvenstveno pravo glasovanja), ipak im je trebalo gotovo 70 godina da postignu današnju razinu ravnopravnosti.

Žene u drugim zemljama mogu učiti iz nordijskog primjera, ali moraju biti svjesne da ove strategije ne mogu biti usvojene u cijelosti kao model koji treba slijediti. Umjesto toga, moraju ga prilagoditi za svaku zemlju posebno.

Kvote u Ruandi

Zanimljiv primjer je i Ruanda. Prvi poslijeratni lokalni izbori u Ruandi održani su 1999. godine, a žene su osigurale da prijelazna vlada usvoji strategiju koja jamči dugoročnu prisutnost žena u političkom odlučivanju.

Prvi parlamentarni i predsjednički izbori održani su 2003. godine.

Na parlamentarnim izborima 2008. godine žene su postigle većinsku parlamentarnu zastupljenost kao prva zemlja u svijetu koja je postigla čak 56,3 posto, odnosno 45 žena od ukupno 80 mjesta, s tim da su 24 žene izabrane od strane ženskog vijeća za popunu rezerviranih mjesta, dok je 21 žena izabrana izravno na izborima. Ovime su nadmašene i nordijske zemlje, a parlament u Ruandi je jedini na svijetu gdje sjedi većina žena.

Nakon ratom devastirane zemlje glavna uloga žena u političkom odlučivanju bila je obnoviti društvo i smanjiti korupciju. Tijekom rata, a nakon genocida i stravične krize sve više je rastao ženski pokret koji je odigrao ključnu ulogu u obnovi ratom razrušene zemlje. Da bi se bolje razumjela uloga žena u ovom kontekstu važno je naglasiti da je veliki genocid izvršen upravo nad ženama. Tijekom rata nad ženama je izvršen genocid povezan s nasiljem i silovanjem. Žene su seksualno mučili izričito politički i etnički motiviranom svrhom (Hutue protiv Tutsija).

Nakon rata, upravo su žene bile te koje su  mogle doprinijeti izgradnji mira. One su na sebe preuzele odgovornost za izgradnju i obnovu zemlje. No, u njihovom slučaju svakako valja uzeti u obzir da je veliki dio muškaraca ubijen, da je jedan dio pobjegao iz zemlje, te da jedan dio preostalih muškaraca to nije mogao iz moralnih razloga. Stoga nije niti bilo velikog izbora niti otpora da žene preuzmu ‘stvar u svoje ruke’.

Također, prijelazna vlada Ruande nakon rata je imenovala dvanaesteročlanu Ustavnu komisiju kako bi izradila ustav. U komisiji su bile i tri žene.

Danas političke stranke u Ruandi imenuju više kandidatkinja za izbore nego je propisano kvotama, te apeliraju na većinsko žensko biračko tijelo upozoravajući na važnost ravnopravosti.

Politička zastupljenost žena na Bliskom istoku nakon Arapskog proljeća

Politička participacija žena u zemljama MENA (Middle East and North Africa) nakon Arapskog proljeća je smanjena. Iako su žene u Arapskom proljeću, kao i u prethodnim revolucijama, odigrale značajnu ulogu, one danas nisu dostigle stupanj političke participacije koja reflektira njihov udio u rušenju režima.

Patrijarhalno i fundamentalističko društvo uporno ih vraća natrag na tradicionalne rodne uloge koje se od žena očekuju.  U većini zemalja MENA, žene su nakon Arapskog proljeća zastupljene s tek nekih 10 posto u svojim nacionalnim parlamentima, što je u većini zemalja manja zastupljenost nego prije Arapskog proljeća.

Iako su žene u revolucijama odigrale ključne uloge, prijelazne vlade nisu dovoljno uključivale žene u tijela odlučivanja što pokazuju svi izbori. Tako arapska regija ostaje jedina na svijetu u čijim parlamentima sjedi tako mali postotak žena.

Zagovornici/e prava žena traže istinske preobrazbe koje će osigurati jednaka prava svih građana i građanki, te mogućnost jednakog sudjelovanja za muškarce i žene.

Drugi ključni faktor je ekonomsko osnaživanje jer postoji visoka nezaposlenost mladih i niska razina sudjelovanja žena na tržištu rada.

Prepreke za punu i smislenu političku participaciju žena s kojima se suočavaju žene u regiji MENA, nakon Arapskog proljeća su brojne, raznovrsne, složene i međusobno povezane.

Međusobno povezani čimbenici o kojima ovisi kvaliteta i sudjelovanje žena u politici su prekid nasilja nad ženama u privatnom i javnom životu, pravna reforma, mijenjanje stavova društva u cjelini, podupiranje obrazovanja za žene te veća mogućnost zapošljavanja.

Istraživanja pokazuju da pitanja koja se odnose na kvalitetu političke participacije žena u zemljama MENA nisu adekvatno riješena niti su kvote dovoljne za rješavanje temeljenih društvenih i ekonomskih uzroka isključivanja žena iz političkog djelovanja.

Stoga, preporuka je da međunarodna politička tijela poput UN-a, donesu mjere i programe za stvaranje smislene promjene spomenutih faktora, te mehanizme praćenja i odgovornosti za procjenu razvoja.

Kvote u trgovačkim društvima

U posljednje vrijeme politika kvota se želi implementirati i u ekonomski sektor. Tako je u  Norveškoj Zakon o kvotama u trgovačkim društvima donesen 2005., ali su ga tvrtke trebale ispoštovati do 2008. U početku je većina tvrtki pokušala izbjeći novo pravilo. Međutim, do 2008. je doista dosegnut udio žena u odborima od 40 posto. Istraživanja Marianne Bertrand i Sandre E. Black Sissel Jansen su pokazala da žene dovedene na te pozicije doista imaju izvrsno obrazovanje i da su stručne. Također, kvote su dovele do smanjenja jaza u plaćama među članovima/icama uprave.

Istraživanja su, također, pokazala da je u tvrtkama došlo do manjeg otpuštanja radnika/ca, a velika je vjerojatnost da su tome doprinijele upravo žene zbog veće brige o radnicima/cama, te da žene dublje i šire promišljaju.

Međutim, povećanje broja žena na čelnim pozicijama tvrtki nije imao (ili nema) utjecaja na povećanje plaća žena na nižim razinama. No, to ne znači da kvote ne funkcioniraju. Kvote su poslužile za ravnopravnost spolova na jednom određenom području, a to je pozicija moći.

Sličan pokušaj uvođenja rodnih kvota u izvršna tijela dioničkih društava u zemljama članicama EU nažalost je propao.

Naime, prema prijedlogu koji su poduprli odbori za prava žena i rodnu ravnopravnost te pravna pitanja do 2020. godine, u upravnim odborima tvrtki najmanje 40 posto savjetodavnih mjesta trebalo je pripasti ženama.

Međutim, na nedavno održanoj sjednici Vijeća EU prijedlog nije podržan od strane većine članica.

Sveukupno gledajući, mi ipak još uvijek živimo u patrijarhalnom društvu i sveukupno je muška moć još uvijek dominantna. Stoga za dublje društvene promjene ipak treba pričekati, ali kako i istraživanja pokazuju, one dolaze postupno. Uostalom, zemlje koje imaju ozakonjene kvote ipak imaju brži napredak.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Biljana Gaća: ‘Vjerujem da Vukovar sada, a i u budućnosti može bolje’

Posted on by sdadmin

Biljana  Gaća  predsjednica je  Foruma mladih SDP – a Vukovarsko-srijemske županije i članica Glavnog odbora FMSDP Hrvatske. U Vukovaru  u kojem je rođena i živi već je dulji niz godina predsjednica Foruma mladih Vukovar, a odnedavno i potpredsjednica SDP-a Vukovar, dok u vukovarskom Gradskom vijeću obnaša drugi mandat.

Biljana Gaća ima 25 godina, mlada je žena koja se bavi politikom u gradu u kojem se jednostavnije baviti politikanstvom, a zbog toga je često suočena sa seksističkim komentarima i diskriminatornim opaskama o njezinim godinama. Usredotočenost na budućnost i zajednički suživot nekima sasvim sigurno ne odgovara, a poglavito ako to pokušavate činiti u društvu opterećenom patrijarhatom, tradicijom, nacionalizmom ili zajedničkim nazivnikom svega navedenog – prošlošću.

Proteklih nekoliko dana ponovno su se u centru pozornosti našle dvojezične ploče koje su trebale biti postavljene na javnim objektima u Vukovaru, ovog puta zbog prijedloga promjene Statuta grada Vukovara na prijedlog gradonačelnika Ivana Penave (HDZ). Možete li nam reći nešto više o atmosferi u kojoj je proteklo izglasavanje tih promjena?

Nažalost u gradu Vukovaru opet pažnju, kako medija tako i šire javnosti, privlači samo tema dvojezičnosti i dvopismenosti. Teme poput pitanja nezaposlenih, ulaganja u grad Vukovar, strategije za zadržavanje mladih u gradu, ne dobivaju gotovo nikakav medijski prostor. Meni prvenstveno kao mladoj osobi i ako dopuštate da mogu to reći i u ime svojih nekoliko prijatelja i prijateljica, je zaista dosta politiziranja oko pitanja dvojezičnosti i dvopismenosti, odnosno primjene prava iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Kao vijećnica na današnjoj sjednici pokušala sam i u aktualnom satu postaviti pitanje gradonačelniku koje je vezano za probleme koji zaista najviše tište sve i Hrvate i Hrvatice i Srbe i Srpkinje i Rusine i Rusinke i Mađare i Mađarice i Nijemce i Njemice i sve druge koji žive u gradu Vukovaru (da se nitko ne naljuti ako ga nisam navela, ovo je samo primjera radi), a to je pitanje gospodarskog razvoja, odnosno nerazvoja Vukovara. Pitala sam ga koji točno pogoni su otvoreni u vukovarskoj gospodarskoj zoni, ima li zainteresiranih investitora i što je točno on učinio po pitanju gospodarstva u gradu Vukovaru.

Kako je gradonačelnik na to reagirao?

 Naravno da odgovor nisam dobila. Nakon toga krenula je rasprava o, kolokvijalno rečeno, ćirilici. Zakoni se u uređenim, civiliziranim i demokratskim državama moraju poštivati ili se trebaju mijenjati. Iznimno uvažavam sve osjećaje, bol i tugu koju osjećaju naši branitelji, logoraši i ranjeni te obitelji poginulih i nestalih branitelja , isto tako i bol i tugu obitelji ubijenih i nestalih civila bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeroispovijest ili bilo koje drugo opredjeljenje ili identitet, svi oni zaslužuju poštovanje i uvažavanje. No, s druge strane smatram da uz uvažavanje žrtve koju je moj grad podnio, a koja je bila uzrokovana velikosrpskom idejom i agresijom, zakon moramo poštivati i upravo zbog toga Statut je trebao biti donesen konsenzusom svih strana, a ne preglasavanjem, time nismo dobili ništa, dapače mogući su i daljnji sukobi. Nakon što sam se javila za raspravu, rekla svoje mišljenje, potkrijepila ga činjenicama, doživjela sam najprije napad od strane predsjednika Gradskog vijeća s vrlo ciničnim i visokim tonom: “Gospodična Gaća, slušajte vi mene…” i onda je krenula reinterpretacija mojih riječi, što nisam dopustila kao ni Gradonačelnikova pitanja meni na moju raspravu jer to nije gradonačelnikovo vijeće, nego gradsko i mi smo tu da njemu postavljamo pitanja kao predlagatelju točke dnevnog reda. Tu su naravno krenule obostrane upadice i nakon što mi je predsjednik Gradskog vijeća Gavrić dao dvije opomene u razmaku od dvije – tri minute,a potom mi je  izrekao mjeru udaljavanje sa sjednice Gradskog vijeća, gdje je uz vrlo prijeteće riječi završio svoj monolog. Vidno iziritiran cjelokupnom situacijom zatražio je pauzu u kojoj se savjetovao s pravnom službom. Nakon savjetovanja i uvidom u to da me fizički ne može udaljiti sa sjednice rekao mi je kako mi je onemogućno daljnje sudjelovanje u radu sjednice. Odnosno da ne smijem više sudjelovati u raspravi te da mi je onemogućeno glasovanje.  Isto to izrekao je i mojem kolegi Nenadu Bučku iz HNS -a, budući da mi je on prilikom tog vrijeđanja stao u obranu riječima ‘Nije primjereno da se tako obraćati vijećnici’. Sve to možete i sami poslušati na stranicama Grada Vukovara jer se sjednice snimaju i tamo objavljuju. Ostala sam sjediti jer sam baš kao i on legitimno izabrana vijećnica u Gradskom vijeću i itekako imam pravo iznositi mišljenja i stavove koje se možda njemu i njegovim suradnicima i suradnicama nikako neće svidjeti, između ostalog i zato su me građani i građanke izabrali/e. HDZ je jučer sa svojom koalicijom, uz izmjene Statuta donio i proračun za 2016. godinu. Učinio je to u sred kolovoza 2015. godine dok još uvijek ne znamo ni izvršenje proračuna iz 2015. godine, ni hoće li biti rebalansa, čime će se puniti proračun za 2016. godinu, hoće li biti prijenosa sredstava i niz drugih nelogičnosti. Sve to jasno upućuje na činjenicu da im nisu važni građani i građanke i realne potrebe koje bi rješavali kroz proračun, nego je donošenje proračuna za 2016. godinu u sredini kolovoza, samo alibi kako bi zadržali svoje fotelje. (S obzirom na to da nam ukoliko dođe do novih izbora za Gradsko vijeće, a  da u 12. mjesecu nemaju većinu, upitno je bi li zadržali i mjesto Gradonačelnika).

Nije li HDZ, koji se sada, žestoko protivi uvođenju dvojezičnih ploča zapravo prvi i predložio njihovo uvođenje?

To sam jučer također u raspravi jasno iznijela. Novinarima smo podijelili popis imena vijećnika i vijećnica koji su 2009. godine kada još nije bilo zakonske obveze za primjenom dvojezičnosti glasali za nju i uveli ju u Statut Grada Vukovara. Za dvojezičnost ili kolokvijalno rečeno ćirilicu tada su glasovali vijećnici i vijećnice HDZ-a i SDSS-a, jer je to tad bio kompromis za prešutnu tehničku ili kakvu god koaliciju budući da tada još nije bio obavljen popis stanovništva temeljem kojeg bi se mogla uvoditi dvojezičnost s obzirom na postotak srpskog stanovništva u Vukovaru. Trinaest SDP-ovih vijećnika i vijećnica tada je naglašavalo da nisu ispunjeni zakonski kriteriji za primjenu dvojezičnosti. Neki od HDZ-ovih vijećnika i vijećnica koji su 2009. godine glasovali za ćirilicu, 2013. godine su bili izričito protiv, a danas ju djelomično uvode. Takvo postupanje govori samo za sebe, a baš kao što se i sastav Gradskog vijeća mijenjao, tako se mijenjalo i njihovo mišljenje.

Vukovarski dogradonačelnik Marijan Pavliček i predsjednik Gradskog vijeća Grada Vukovara Igor Gavrić na snimci koju je objavio portal Index gorljivo pjevaju ustašku pjesmu “Evo zore, evo dana”. Prema informacijama kojima raspolaže Index, kako su naveli, snimka je stara 3 godine, a riječ je o slavlju na vjenčanju dogradonačelnika Pavličeka. Je li, prema vašem mišljenju, uopće moguće od nekoga tko promovira ustaštvo i ksenofobiju moguće očekivati komentare koji neće biti seksistički?

Još je zanimljivije pitanje kako se očekuje da će ljudi koji pjevaju ustaške pjesme moći donijeti racionalno i kompromisno rješenje za grad Vukovar. Ne bih puno komentirala tu sramotnu snimku, ona govori sama za sebe. Minimalno što bi ova dva čelna čovjeka Vukovara trebali učiniti je ispričati se. No, teško da ćemo to doživjeti.

{slika}

Dogradonačelnik Pavliček posebno je zanimljiv u ovoj situaciji s obzirom na to da je predavao povijest u vukovarskoj gimnaziji. Što takva osoba može učiti neke nove generacije?

Da, nažalost to je pitanje koje mene prije svega kao politologinju muči – on u svojim stavovima kao profesor nije usamljen. Pitanje je kako se uopće obrazovni sustav i javnost kao takva, odnosi prema ustaštvu, NDH i Paveliću. A odgovor možda možemo potražiti u sve većoj fašizaciji društva, neuvažavanju drugih i drugačijih, nasilju i govorima mržnje. Sve vrste ekstremizama, fašizama i totalitarizama, sa bilo koje strane treba jasno osuditi, to je odgovornost ne samo vlasti, nego i društva kao cjeline.

Nedavno ste diplomirali politologiju na Fakultetu politčkih znanosti s temom usko vezanom upravo uz obrazovni sustav te se zalažete za promjenu načina funkcioniranja škola u Vukovaru. Možete li nam reći nešto više o tome?

Da, unutar svog diplomskog rada bavila sam se pitanjem kolokvijalno rečeno odvojenih škola u Vukovaru. I sama sam prošla kroz takav obrazovni sustav i iz svog iskustva mogu reći da on ne pridonosi normalizaciji odnosa među različitim nacionalnostima u gradu Vukovaru. Ono najvažnije što sam kroz svoj rad htjela prikazati je da bi u stvaran izbor vrlo važnog društvenog segmenta, a to je obrazovanje, odnosno model obrazovanja, trebalo uključiti i osigurati aktivno i stvarno sudjelovanje roditelja, vijeća nacionalnih manjina kao i struke kako se ne bi dogodilo da se fokus s obrazovno-odgojnih ciljeva, koje interkulturalno obrazovanje promovira, premjesti na pitanja financijske prirode i zapošljavanja. Vukovaru je potrebno da većina uči o manjinama i manjine o većini, da se kroz interakciju međusobno obogaćuju i stvaraju vukovarsku zajednicu, a ne paralelne zajednice u kojima djeca kroz vrtiće, osnovne i srednje škole idu u razdvojene razredne odjele, a onda ako se odluče studirati npr. na Veleučilištu Lavoslav Ružička u Vukovaru, zajedno funkcioniraju vrlo dobro. Svakoj nacionalnoj manjini treba biti omogućeno da uči svoj jezik, kulturu, književnost i sl., ali to se sigurno ne mora čini jedino kroz odvojene razredne odjele.

Kako je to biti mlada žena u hrvatskoj politici? Znači li to uporno suočavanje sa seksizmom i drugim oblicima diskriminacije? Biste li za sebe rekli da ste feministkinja?

Nemam problema s tim da za sebe kažem da sam feministkinja. Izraz feminizam je nažalost “uprljan” patrijarhalnim epitetima, ali kad kažete da ste borac ili borkinja za ravnopravnost spolova onda to većini ipak zvuči prihvatljivo. Biti žena u hrvatskoj politici, a posebice biti mlada žena u hrvatskoj politici sigurno nije lako. Doživljavaju se različiti seksistički komentari, predrasude, ali ne želim ovaj prostor iskoristiti za žalopojke. Prihvatila sam tu borbu, ali ne samo borbu kao žena, nego kao mlada osoba, radnica. Diskriminacija je dvostruka i upravo zbog toga želja za promjenom još veća. Svakodnevno kolegama, ali i kolegicama nastojim svojim primjerom pokazati na ovoj “mikro razini” koliko su nekih njihovi ustaljeni i vrlo često nesvjesni postupci duboko diskriminirajući i nepravedni. Znala sam i u Gradskom vijeću doživjeti tijekom svojih rasprava, kao najmlađa vijećnica, dobacivanja poput: “ma šta ti znaš mala, nemaš pojma o životu” i slično. Na takva dobacivanja, došla bih do osobe koja je to učinila i jasno dala do znanja koliko je zabrinjavajuće takvo ponašanje i nakon toga je slijedila isprika. To su vrlo mali koraci koje mi možemo činiti svakodnevno i pomalo osvještavati ljude. Velike promjene ne dolaze preko noći, promjene diskrusa i paradigme događaju se od dolje prema gore, ali onda gore trebaju svakako naići na plodno tlo. Iako nije lako, ne želim reći da je nemoguće funkcionirati kao mlada političarka. Uz potporu i zajedničku borbu s muškim kolegama, a vjerujte mi ima ih, mislim da bar na svojim lokalnim razinama možemo osvješćivati diskriminacijska ponašanja na svim razinama.

A kako je to biti mlada osoba u Vukovaru? Nadate li se ipak, unatoč svemu, nekoj svijetlijoj budućnosti?

Vječna sam optimistkinja. Često mi radi toga kažu da nisam realna, da sam previše u idealima. A ja im kažem, ako neću sad sa svojih 25 godina imati ideale i vizije, kad ću? Biti optimistkinja, ne znači biti nerealna. Nakon završenog studija vratila sam se u Vukovaru, ne bih to učinila da ne vjerujem u bolju sadašnjost i još bolju budućnost u svom rodnom gradu. Vratila sam se iz Zagreba i želim svoje skromno znanje koje sam na studiju stekla i dugogodišnje volontersko iskustvo prenijeti na rad u svom gradu. Vukovar ne gledam kroz prizmu žaljenja. Vukovar gledam s ponosom i pijetetom, ali i vizijom u kojoj će on opet biti srednje veliki industrijski grad, najveća riječna luka u RH, turistička destinacija s dobrim vinima, sportski uspješan grad, grad sa riješenim stambenim pitanjima, grad najvećeg filmskog festivala u ovom dijelu Europe, grad sa uspješnim mladim poduzetnicima i poduzetnicama, grad koji se trudi biti dobar domaćin svim svojim građanima i građankama kao i turistima i turistkinjama. Eto, pa jel mi zabranjeno to željeti? Da se od toga ne ispuni ni jedna stvar, barem znam čemu sam težila, bez fige u džepu. Mladi, nemojte otići bez imalo borbe, veliki Siniša nam je poručio: “Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.” I manje je bitno hoćete li to činiti kroz neku političku stranku, udrugu, neformalnu inicijativu ili samo kroz razgovor. 

Ne smiješ pjevati o policijskoj brutalnosti!

Posted on by sdadmin

U petak, tijekom nastupa u emisiji NBC-a Today, pjevačicu Janelle Monáe utišala je tehnika nakon što je posvetila pjesmu žrtvama policijske brutalnosti.

Tijekom izvedbe pjesme “Hell You Talmbout” koju kritika smatra u isto vrijeme protestnom pjesmom i počasnom pjesmom kao i snažnim podsjetnikom na tragične i opipljive posljedice policijske brutalnosti, Janelle je prekinuta.

“Blagoslovio Bog sve one koji su izgubili svoje živote zbog policijske brutalnosti. Želimo da bijela Amerika zna da danas hodamo uzdignute glave. Želimo da crna Amerika zna da danas hodamo uzdignute glave. Nećemo biti utišani!” rekla je Monáe. U tom trenutku, kamera ju je prestala prikazivati, a voditelj ju je počeo nadglasavati.

Obrazloženje NBC-a vjerojatno se neće dočekati.  

Think outside the cocks!

Posted on by sdadmin

Jučer je u Begradu otvorena “Summer School For Sexualities, Cultures, and Politics 2015” u organizaciji IPAK centra i Fakulteta za medije i komunikaciju iz Beograda. Libela na poziv BeFem – a i u suradnji s VOXfeminae i Tiiiit! Inc. gostuje na ljetnoj školi s radionicom “Think Outside the Cocks” i novim projektom makedonskih feministkinja iz Tiiiit Inc “Intimate Maps of Female Cities”.

Više detalja o radionici i govornicama možete vidjeti ovdje:
http://ipakcentar.org/think-outside-the-cocks

‘Oni su ljudi kao vi ili ja’

Posted on by sdadmin

Izbjeglice i tražitelji/ice azila ne predstavljaju ni sigurnosni, ni zdravstveni rizik, bilo gdje, “oni su ljudi kao vi ili ja, kao bilo koji državljanin/ka Srbije”, izjavio je istraživač Beogradskog centra za ljudska prava Pavle Kilibarda.

Aktivisti/kinje Beogradskog centra za ljudska prava svakodnevno razgovaraju s oko 150 migranata/kinja i daju im informacije o postupku azila i njihovim pravima i obavezama.

“Nikada nije postojao razlog za strah od tih ljudi. Oni su vrlo često bili žrtve i sami su uplašeni, zbog čega teže da ne budu vidljivi, kako ne bi imali problema”, dodaje.

Do kraja srpnja je namjeru za traženjem azila u Srbiji izrazilo 66.428 osoba. Od tih ljudi, precizirao je Kilibarda, 99 posto ne ostaje u Srbiji, jer se ova država ne percepira kao zemlja odredište, već kao tranzitna zemlja, na putu prema, obično, Nemačkoj ili Švedskoj. Svaki drugi/a tražitelj/ica azila je iz Sirije, a potom slijede Afganistan, Irak, Somalija, Eritreja, čak i Pakistan, izjavio je Kilibarda za N1.

Nažalost, nepovjerenje prema azilantima/kinjama sastavni su dio svakodnevnice u Srbiji. Prošloga je tjedna Natalija Dević, kolumnistica danas.rs još jednom pokazala koliko se ksenofobije može ugurati u jednu tjednu kolumnu.

“Knez Mihajlovom svake večeri korziraju bule. Pokrivenih kosa, u crnim haljinama do zemlje, kako im vjera nalaže, odmjeravaju nas. Nas, Beograđanke, u svojoj zemlji, u svom gradu, u ljetnim haljinama, kako nalaže ljeto, na plus četrdeset. Hoćemo li se uskoro morati ispričavati što smo za njihove pojmove golišave?”

Za kraj kolumne još je dodala: “Temperatura raste. Kao i broj čudnih stranaca u Beogradu.”

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org