sdadmin

‘Nakon nasilja na Povorci ponosa u Turskoj solidarnost jača’

Posted on by sdadmin

Prije točno mjesec dana pisale smo o zaista strašnim prizorima na trinaestoj Povorci ponosa koja se održala u Istanbulu. Policijske službenice i službenici gotovo da nisu birale sredstva kojima su pokušali zaustaviti održavanje Povorke ponosa LGBTI osoba u Istanbulu. Vodeni topovi, gumeni metci, suzavac i fizičko nasilje  nad sudionicama i sudionicima Povorke, kako to obično biva, nije bilo dovoljno da ih u njihovoj borbi za ostvarenje svojih temeljnih ljudskih prava pokoleba. Uz pomoć, prvenstveno, društvenih mreža fotografije i snimke policijskog nasilja – produžene ruke političkih moćnika predvođenih Erdoganom, obišle su svijet. Solidarnost koja se godinama gradi među feminističkim i LGBTI pokretom u Turskoj dobila je priliku biti sprovedena u djela.

O povezanosti feminističkih pokreta s LGBTI pokretom, o srozavanju slobode medija, kako na poštivanje ljudskih prava utječe dominantan politički diskurs Erdogana i njegove Vlade te o planovima za budućnost razgovarale smo s Mehmetom Akınom (koordinatorom za međunarodne odnose jedne od LGBTI organizacija u Istanbulu – SpoD) te Pınar Büyüktaş (nezavisnom LGBTI aktivistkinjom i feministkinjom).

Ovogodišnja Povorka ponosa bile je 13. po redu povorka u Istanbulu i do sada nije bilo problema s policijskim zabranama i nasiljem. Što se promijenilo, zašto se ove godine policija ponašala na ovaj način? Kako su sudionici i sudionice povorke reagirali/e i kako je na kraju Povorka završila?

Mehmet Akın: Prošlih 12 godina Povorka ponosa se održavala, bez nasilja i zabrana, svaki put krajem lipnja na istom mjestu. Ove godine, pak, policija je satima prije sudionika i sudionica Povorke došla na trg Taksim, i počela je tjerati ljude s trga i iz ulice Istiklal, glavne ulice koja vodi do Taksima. Uopće to nismo očekivali/e.

Službeno objašnjenje istanbulskih vlasti bilo je da su čuli glasine o navodnim protuprosvjedima ili mogućim napadima na nas. Međutim, policija je napadala sudionice i sudionike Povorke ponosa, a ne protuprosvjednike/ce. Navodne protuprosvjednike/ce mi u velikim grupama uopće nismo vidjeli oko Taksima. Neslužbeno je objašnjeno da je policija reagirala i zbog toga što se Povorka održava u doba mjeseca Ramazana, ali i prošle se godine održavala u isto vrijeme pa je ipak bila mirna i bez nasilja.

Neki/e su napustili/e prostor održavanja Povorke ali mnoge sudionice i sudionici ostale su i reagirale su na policijsko nasilje. Ne samo u glavnoj, već i u sporednim ulicama ljudi su se borili protiv više desetaka policajaca, koji su napadali sa suzavcima i gumenim mecima. Svaka je ulica tako postala posebno mjesto borbe i u svakoj se odvojeno formirala svojevrsna Povorka ponosa. Neke skupine (u kojima su bili/e i zastupnici/e u parlamentu) pokušale su ‘svoje Povorke’ završiti u ulici Istiklal, ali ih je policija nekoliko puta napala te su morale prekidati svoje obraćanje medijima i nastavljati kasnije.

Ovo je bila izborna godina u Turskoj, tijekom predizborne kampanje neki kandidati i kandidatkinje za parlament potpisali/e su prisegu za potporu prava LGBTI zajednice. Je li i to povezano s ovogodišnjim napadima? Prema vašem mišljenju, koliko je takva vrsta potpore bitna?

Mehmet Akın: Napadi su se dogodili zbog velikog napretka na polju LGBTI prava, zbog potpore političkih stranaka LGBTI zajednici te zbog popularnosti promoviranja LGBTI prava općenito. Na izborima su se kandidirale otvoreno gej i transrodne osobe, a 62 kandidata i kandidatkinje izjavili/e su da će,ukoliko budu izabrani/e, podržati LGBTI prava u parlamentu. Od njih 62, u parlament je ušlo 22 kandidatkinja i kandidata.

Mnoge općine blisko surađuju s LGBTI organizacijama i izrazile su svoju podršku Povorci ponosa ove godine putem profila na društvenim mrežama. Sve ovo jako plaši vodeću stranku AKP i predsjednika Erdogana. S obzirom na to da još nemamo novu vladu, vjerujemo da je guverner Istanbula dobio uputu od Erdogana, koji je otvoreno napadao HDP zbog njegova gej kandidata i izbornog programa koji je obuhvaćao prijedloge za promociju LGBTI prava. U ovogodišnjem izbornom procesu prvi se put u ovolikoj mjeri govorilo o LGBTI pravima unutar političke rasprave. Vodeća stranka također je iskazala svoje mišljenje i Erdogan je bio vrlo ponosan što “nije imao gej kandidata na AKP-ovoj listi kandidata”. Potpora političarki i političara HDP-a i CHP-a stoga je vrlo utjecajna i bitna.

Plaši li promjena u medijskom diskursu, podrška nekih političkih stranaka te broj ljudi u Povorkama ponosa tursku vladu? Je li ovo nasilje i na koji način povezano s AKP-ovim (i Erdoganovim) “neuspjehom” na posljednjim izborima?

Mehmet Akın: Mediji su posljednjih godina sve polariziraniji. Ukoliko ne podržavaju njihove politike, dominantni mediji nađu se na meti Erdogana i ostalih AKP-ovih političara. Međutim, postoje neki mediji koji im se suprotstavljaju iz drugih razloga. Između ova dva pola sve je veći broj medijskih grupa koje nam daju priliku da govorimo, ali to nikako nisu one grupe koje se boje Erdoganove moći. On je stvorio i neke nove novine i televizijske kanale koji su izravno vezani uz njegove prijatelje i rodbinu. Društvo je moralo uočiti Erdoganovu nadmoć u medijima i na posljednjim izborima.

Što mislite o izjavi guvernera Istanbula da je prajd otkazan zbog Ramazana? Koje su poljedice postavljanja jedne skupine “LGBTI osoba” protiv druge skupine “muslimana”? Mislite li da takav jaz postoji u društvu ili da je umjetno stvoren?

Mehmet Akın: Osobno smatram da Ramazan ili glasine o antiprosvjedima nisu logički dostatna objašnjenja za brutalno napadanje Povorke ponosa, već da se tu prvenstveno radi o velikom napretku na polju LGBTI prava posljednjih godina. Političke vlasti pokušavaju LGBTI osobe staviti u poziciju male marginalne skupine koja je u sukobu s društvom. Ne žele vidjeti da se LGBTI osobe nalaze u svim slojevima društva. Na ovoj su Povorci ponosa sudjelovale brojne gej i transrodne osobe, koje su ujedno i muslimani i muslimanke. One su isto bile napadnute od strane policije.

{slika}

Kakvi su vaši planovi za budućnosti? Očekujete li još više ljudi na sljedećoj Povorci ponosa u Istanbulu?

Mehmet Akın: Svake je godine na Povorci sve veći broj ljudi. I sljedeće godine očekujemo više ljudi jer je za mnoge od nas Povorka ponosa jedini događaj tijekom godine. Očekujemo i sudjelovanje drugih političkih i društvenih skupina kako bi nas podržale u borbi protiv policijskog nasilja.

U posljednjih nekoliko godina novinari i novinarke izložene su velikom pritisku koji je doveo u pitanje slobodu medija u Turskoj. Koliko je važna uloga medija u vašoj borbi protiv homofobije i transfobije? Utjecaj ostvaren pomoću društvenih mreža do sada je bio velik, možeš li nam reći nešto više o tome?

Čini se da su novinari i novinarke pod pristiskom AKP – a, zato me ne čudi što to utječe i na prava LGBTI osoba. Ti su mediji utjecajni s obzirom na to da većina ljudi ima televizore u svojim domovima, a televizijski su prikazni stereotipni. Naravno da takve vijesti ili rasprave na televiziji utječu i na viđenje LGBTI osoba. Zbog svega toga smatram da opresirane skupine u Turskoj jedna drugoj trebaju – pokazali smo da to možemo u borbi oko Gezija, sada s tim trebamo nastaviti.

{slika}

Kada govorimo o pravima LGBTI osoba koje pozicije zauzimaju ‘sekularisti’, a koje ‘islamisti’ unutar samog LGBTI pokreta i šire?

Pınar Büyüktaş: Postoje, naravno, različita mišljenja unutar LGBTI pokreta kada govorimo o religiji i politici, ali ne možemo ih podijeliti na ‘sekulariste’ i ‘Islamiste’, iako zasigurno postoje neki koji bi se tako identificirali. LGBTI pokret u Turskoj pokušava biti inkluzivan, ali to je moguće samo kada se svi i sve borimo za slobodu. Borimo se protiv dominantnog diskursa koji nam govori da smo ‘za sve same krive’. Zanimljivo je vidjeti kako LGBTI osobe krive same sebe zbog toga što su napadnuti i napadnute na Povorci – na mjestu na kojemu smo se okupili i okupile kako bismo pokazale da smo ponosne na to tko smo. No, to je s jedne strane i razumljivo, s obzirom na to da je upravo takav stav dominantan jer dolazi od naše Vlade, što je samo po sebi nasilje. Ljudi se susreću s različitim formama nasilja i opresije svakodnevno. Svakodnevno svjedočimo ubojstvima, zločinima iz mržnje, seksualnom nasilu; ubijaju se žene, trans* osobe, gejevi i lezbijke, a uz to smo svi mi izloženi i izložene, na ovaj ili onaj način, nasilju u školama, na poslu ili čak u svojim domovima. Sve to ne dolazi nužno od strane ‘islamista’ ili ‘sekularista’, sve je to posljedica opresivne političke volje koja ignorira naša prava pa čak i naše postojanje, time opravdavajući i pozivajući na zločine iz mržnje.

Možeš li nam reći nešto više o solidarnosti između feminističkih pokreta i LGBTI pokreta u Turskoj ? Postoje li točke neslaganja? Kako vidite razvoj solidarnosti i suradnje među feminističkim pokretima i LGBTI pokretom u Turskoj?

Pınar Büyüktaş: Smatram da je povezanost i solidarnost među LGBTI pokretom i feminističkim pokretom najvidljivija kada govorimo o suprotstavljanju opresivnom i seksističkom diskursu. Feministički pokret  je, u usporedbi s LGBTI pokretom, fragmentiraniji, što znači da do neslaganja dolazi zbog različitih političkih pristupa. U isto vrijeme, jasno je da jedne od drugih učimo. Pokušavamo razumjeti različite perspektive pa su tako feminističke organizacije danas puno svjesnije različitih vrsta rodnog izražavanja, rodnih identiteta i seksualnih orijentacija. Sve je to rezultat imanja istog opresora i konstantne komunikacije među navedenim grupama. Postojala su, a vjerojatno će postajati i u budućnosti, neslaganja. No, ta neslaganja ne postoje zbog različitih prioriteta – vidjeli smo na prošloj Povorci ponosa kako je trenutno prioritet borba za slobodu. Sloboda je ključna i sve ostalo dolazi uz nju. Primjerice, pitanje transrodnosti bilo je poprilično strano za određene feminističke organizacije, dolazilo je čak i do konflikata, međutim, imale smo brojne sastanke, diskusije i što je najvažnije – slušale smo jedne druge.

Politički diskursi ponekad zamagljuju stvarna iskustva pojedinaca i pojedinki ili čak cijelih grupa. Kada stojite pored osobe, gledate se licem u lice, kada se slušate, odmah kreirate nove forme solidarnosti i političkog djelovanja. Na primjer, feministički pokret reagirao je javnim priopćenjem odmah nakon napada na ovogodišnju Povorku ponosa kako bi izrazio svoju solidarnost s LGBTI osobama. Nešto kasnije održan je prvi Feminističko – lezbijski i biseksualni marš u Istanbulu kao reakcija na spomenute napade. Zbog svega toga smatram kako će povezanost i solidarnost feminističkih pokreta i LGBTI pokreta biti sve snažnija u budućnosti.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zaštićeni/e zviždači/ice – nova nada za Bosnu?

Posted on by sdadmin

Novi Zakon o zaštiti zviždača u Bosni i Hercegovini jedan je od najboljih u Europi. Nudi rješenje problema sveprisutne korupcije i nepovjerenja u javne institucije. Premda građani i građanke još uvijek vide zviždače/ice ili kao junake/inje ili kao “cinkaroše” – to se polako mijenja.

U državi s možda najneprikladnijim i najfragmentiranijim pravnim sustavom u Europi, prilično je iznenađujuće što postoji zakon koji je funkcionalan i koji može aktivno promijeniti stvari na bolje. Bosna i Hercegovina sada ima jedan od najpotpunijih i najusklađenijih zakona o zaštiti zviždača u Europi, i zasigurno je jedna od prvih država na kontinentu koja je usvojila takav zakon.

Kao rezultat gotovo četverogodišnje aktivne građanske kampanje i potpore USAIDA-a (Američka agencija za međunarodni razvoj), Zakon je donešen 2014. godine s velikim odobravanjem i dobrim rezultatima nakon usvajanja. Od USAID-a slavljen kao priča o uspjehu, Zakon o zaštiti zviždača nudi, pa makar marginalno, poslovično svjetlo na kraju tunela za kompliciranu institucionalnu strukturu u Bosni.

Jedan od najpoznatijih slučajeva u posljednjih nekoliko godina koji se tiču “zviždanja” bio je slučaj Višnje Marilović – koji je pomogao u pokretanju implementacije donešenog zakona. Marilović je bila zaposlenica Centra Skenderija u Sarajevu, kulturnog i sportskog centra pod ingerencijom gradske uprave. Unatoč neprekidnom fizičkom propadanju posljednjih godina, Centar je poslovao neobično dobro bez vanjske financijske pomoći.

Od 2007. godine, Marilović, knjigovotkinja po struci, počela je primjećivati velike nedosljednosti i raskorake u izvještajima o troškovima koje je podnosio njezin tadašnji direktor, Suad Džindo. Odnosno, podnešeni izvještaji o troškovima nisu objašnjavali velike manjkove u proračunu. Marilović je otkrila da Džindo, koji je koristio novac tvrtke za financiranje svog rastrošnog životnog stila, što je uključivalo sve od renoviranja stana do iznajmljivanja neumjereno skupih hotelskih soba na privatnim putovanjima, nije podnosio stvarne račune računovodstvenoj službi Skenderije. U nekoliko navrata, Marinović je tražila od Džinde službene potvrde i račune, što je odbijeno.

Nakon što je sve prijavila kantonalnom tužiteljstvu, Marilović je dobila otkaz nakon 12 godina na tom radnom mjestu.

Budući da je bila zaposlenica u javnom sektoru koji je iznimno decentraliziran u smislu regulacije te podliježe nezadovoljavajućoj i sporadičnoj kontroli, ovakav je ishod za Vesnu Marilović bio očekivan i neizbježan.

Međutim, Marinović je sljedeće tri godine, zajedno s građanskim udrugama kao što su Centar za odgovornu demokraciju Luna i Centar za civilne inicijative, bila pogonska snaga u guranju i stvaranju prijedloga novog Zakona o zaštiti zviždača. Bez obzira što je ovaj Zakon stupio na snagu nakon njezinog otkaza, Marilović se nada da više nitko neće morati prolaziti kroz ono što je ona prošla nakon što je prijavila nezakonite radnje kojima je izravno svjedočila na svom radnom mjestu.

Priča o zviždačima u Bosni nije novost. Nakon rata devedesetih, u Bosnu su bile poslane privatne sigurnosne/vojne tvrtke kako bi navodno osiguravale i održavale sigurnost i stabilnost. Jedna od tih tvrtki bila je DynCorp sa sjedištam u SAD-u, čija je britanska podružnica DynCorp Aerospace imala ugovor od milijun dolara kako bi zaposlila i obučila policijske službenike u Bosni. Kathryn Bolkovac, policajka iz Nebraske, bila je jedna od zaposlenica sa zadaćom stručnog praćenja u okviru UN-ovog mandata. Ubrzo nakon dolaska, uočila je da zaposlenici DynCorpa plaćaju prostitutke te da čak provode operacije stvaranja prstena prostitucije i seksualnog traffickinga, što uključuje fizičko i seksualno iskorištavanje mladih žena u Bosni, posebno u ruralnim područjima – u kojima je nedavno bjesnio sukob u kojemu je seksualno nasilje bilo uobičajeno.

Bolkovac je to prijavila i smjesta je otpuštena. Tužila je DynCorp za nepošten otkaz koji je bio posljedica “zviždanja”, i nakon nekoliko godina sudskog procesa i svjedočenja u njenu korist osoba kao što je aktivistkinja za ženska prava Madeleine Rees, sud je jednoglasno presudio u korist Bolkovac. Ovi su događaji prikazani u filmu iz 2010. godine, The Whistleblower (Zviždačica), s Rachel Weisz koja glumi Bolkovac.

 Međutim, unatoč novijim obrascima koji ukazuju na smjer sve većeg razumijevanja zviždača, socijalistička prošlost Bosne, sa svim svojim kompleksnostima, još uvijek je prisutna u potiskivanju takve prakse. Radi se o osjećaju koji prožima čitavu regiju, istaknuo je Yavor Siderov, savjetnik bugarskog premijera o pitanjima zviždača, na konferenciji Međunarodne mreže podrške zviždačima (WIN – Whistleblowing International Network), koja je u lipnju ove godine održana u Sarajevu – još uvijek se na zviždače gleda “ili kao na heroje ili kao na izdajnike”. Na području bivše Jugoslavije, zviždače/ice se uglavnom još uvijek smatra cinkarošima/cama. Takvo gledište je posebno ukorijenjeno u bosanskim institucijama, koje imaju 150 ministara koji su u neprekidnom strahu da bi netko mogao poremetiti status quo koji im svima u određenoj mjeri omogućava da se ponašaju kako žele.

Na društvenoj razini, važno je osvijestiti širu javnost da bi upravo zviždači i zviždačice mogli/e na bolje promijeniti strukture institucionalizirane korupcije, posebno u javnim institucijama. Zato što, u najmanju ruku, dokazuju da prijetnja sankcijama može smanjiti zloupotrebu moći koju najviši ministri i direktori provode u bosanskim javnim institucijama. No, možda je još važnije što pokazuju da obični zaposlenici u tim institucijama mogu postati junaci/kinje koji prijavljuju kriminalne radnje u svrhu društvenog dobra, usprkos opasnosti da izgube posao i sredstva za život – i da su ti junaci i te junakinje sada zaštićeni/e jednim takvim sveobuhvatnim zakonom.

Mark Worth, koji je inicirao ideju o održavanju konferencije o zviždačima u Sarajevu i koji radi za Blueprint for Free Speech, aktivno radi na stvaranju koalicije koja će u skoroj budućnosti zaštititi zviždače i zviždačice na prostoru jugoistočne Europe. Ističe kako je važno održati relevantnost zakona unutar suvremenog institucionalnog okvira te podsjetiti ljude da postoji izlaz. Nadasve je važno osvijestiti građane i građanke da mogu prijaviti i spriječiti kriminal.

Konkretni primjeri zviždača i zviždačica koji služe pravdi pomažu u borbi s kulturalnim problemima u Bosni koji su povezani s ovim pitanjem. Postoji Certifikat o zaštiti zviždača putem kojeg pojedinac/ka ili institucija može odmah prijaviti nepošteni otkaz. Danas postoje slučajevi u kojima su zaposlenici/e vraćeni na posao u roku jednog dana nakon otkaza, zbog toga što se poslodavci boje velikih novčanih kazni.

Kao što Worth kaže, sada vidimo početke povratka povjerenja u vladajuće institucije. A u zemlji koja je toliko duboko u glibu temeljnog nepovjerenja u one koji imaju moć, “zviždanje” bi moglo biti upravo onaj faktor koji će obnoviti nadu u dobro upravljanje.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Zgodne žene spašavaju stvar, i ove godine

Posted on by sdadmin

U srijedu, 29. lipnja, otvara se treće izdanje festivala Zgodne žene spašavaju stvar, koji će trajati do subote, 1. kolovoza.

Ove godine su Skribonauti suradnji s Domom za nezbrinutu djecu Miljenko i Dobrila pridružili i bivše radnice Uzora pa su djevojke i jedan dečko iz Miljenka i Dobrile istražili put od rada preko privatizacije do preživljavanja kroz sedmodnevnu radionicu organiziranu u partnerstvu s Kino klubom Split. Pod  mentorstvom Sunčice Fradelić,  polaznici/e su snimili/e kratki film koji će biti prikazan u Galeriji umjetnina u petak, 31. srpnja.

Festival se otvara u srijedu u LGBT centru Split multimedijalnom izložbom “Refleksije prošlosti – žudnja za životom” umjetnice Alene Orović. Izložba se sastoji od sedam slika velikog formata koje prikazuju ženske likove u nošnjama zadarskog kraja i sedam pripadajućih audio priča. Tema izložbe je žudnja osobe u ženskom tijelu, sputane i pomalo zarobljene ulogama, situacijama, zahtjevima okoline i društva, za bijegom u svrhu ispunjenja vlastitih želja, snova, i namjera. Izložba je otvorena do 9. kolovoza.

Drugi dan festivala, 30. srpnja,  namijenjen je retrospektivi filmske produkcije Kino kluba Split te predstavljanju rada kluba kroz razgovor s voditeljicom Kino kluba Split Sunčicom Fradelić, koja je ujedno i selektorica programa.

U petak, 31. srpnja, nastavljamo svoju filmsku priču kroz predstavljanje kratkog filma kojeg su snimili štićenici doma Miljenko i Dobrila o Uzoru i ženama koje su u njemu radile.

Zadnji dan festivala, subota 1. kolovoza, dan je za dvostruko događanje. Prva na rasporedu je  tribina “Patrijarhalno naslijeđe i položaj žena u Hrvatskoj” na kojoj će pored autorice izložbe, Alene Orović, govoriti i magistar rodnih studija Josip Šipić iz Centra za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija (CEDIM) Fakulteta političkih znanosti i Jelena Tešija, magistra rodnih studija te članica uredništva Libele.

Festival zatvaramo predstavljanjem novih snaga kratke priče, dvaju autorica čije je prvijence jednako dobro prihvatila i publika i kritika – Korane Serdarević i Ivane Rogar. Uz razgovor o temama i pitanjima koje stvaralaštvo ovih autorica otvara, dotaknut ćemo se i pozicije koje autorice imaju u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Priča nasukanog kita ili trudna sam, ali ne blažena il’ bolesna

Posted on by sdadmin

Nakon mojih 40 + 38 tjedana provedenih u trudnoći (‘još samo 2 tjedna i nikad više!’ – trenutno mantram), ne mogu reći da sam išta blaženo pronašla u cijelom događaju. Negdje do trećeg tromjesječja sam se osjećala kao hodajuća kontracepcija – ona koju bi umjesto seksualne edukacije trebalo pokazivati u školama s napomenom “Ovo će vam se, djeco, dogoditi ako ne koristite kondome” (čak mi je i priglupi Facbook test rekao da kada bih bila lijek, bila bih kontracepcija), da bi u trećem tromjesječju prešla u agregatno stanje nasukanog kita. Uz sve to, koliko god ne voljela to priznati, hormoni me drmaju tako da ne samo da sam otplakala svoje ne samo na  TV reklame i novinske članake, nego mi je suza krenula i na Kolindinu inauguraciju usprkos i unatoč tome što je cijela izgovorena u muškom rodu.

Prije kojeg tjedna glumica Ana Gruica napisala je status o svojim trudničkim danima koji je izazvao salve komentara internetskih trollova i dobronamjernika. Požalila se tako Ana na ogroman trbuh, pritisak na mjehur, ‘hobitovske noge’ i zapravo nimalo blaženo stanje. Na to mogu samo reći “I hear you sister!”.

{slika}

Spavanje je posljednjih tjedana nemoguća misija jer se od težine ne mogu niti okrenuti da se ne probudim, a kad se probudim, moram piškiti pa se razbudim i onda u tri ujutro gledam dokumentarac o Ciprasu i Sirizi. Gdje god idem, unaprijed moram raditi plan posjeta WC-u do kojeg ću se dogegati u patka stilu jer trljanje bedara dok hodam svakako trebam izbjeći. Sjediti mogu samo sa raširenim nogama što je spektakularno elegantan prizor, a određene dijelove svojeg tijela nisam vidjela već sigurno dva mjeseca bez ogledala. Na onu priču kako je divno osjećati udarčiće bebe u trbuhu, da budem posve iskrena, većinu vremena ili upotrebljavam sve psovke naučene od moje bake jer me mala teroristkinja lupa ravno u mjehur ili paničarim jer se nije pomaknula već  XY sati i dolazim u napast da si u maniri holivudske zvijezde nabavim prijenosni ultrazvuk. Na kraju, osjećam ogromnu grižnju savjesti što cendram jer nisam povraćala, nisam trudnoću morala provesti u krevetu (što mi je bila najveća noćna mora), nisam završila na serklaži i generalno, medicinski gledajući, imam gotovo savršeno urednu trudnoću uslijed koje sam odletjela na Island, prošli tjedan popravila roletu i vozim se još uvijek sama na ginekološke preglede, za razliku od svih onih koje su završile na patologiji trudnoće s kojima duboko suosjećam.

Tu dolazimo do problema broj dva u cijeloj ovoj priči, a koji je Ana također upiknula, a to je da je trudnoća, čak i kada je uredna (a uredna ne znači blažena!), pretvorena u bolest. S izuzetkom moje Rh minus krvi koja zahtjeva malo više kontrole pa mi je donijela koje vađenja krvi više, kao potpuno zdrava osoba, a slijedeći upute ginekologa u ovih 38 tjedana, bila sam na ukupno 10 ginekoloških pregleda koji su uglavnom uključivali i vaginalni pregled i ultrazvuk; tri puta sam kontrolirala urin, uz 4 vađenja krvi za imunohematološko ispitivanje, krv sam vadila još dodatna dva puta za kompletnu krvnu sliku plus treći put kako bi provjerili šećer plus četvrti za testiranje na hepatitis B plus peti put za kontrolu hormona štitnjače; napravljena su mi tri brisa grlića maternice (papa test, razno razne flore i BHS) i do sada već dva CTG-a. Da, smrtnost beba i majki je u Hrvatskoj minimalna, ali zaista nam sve ovo treba?!? Ne samo iz perspektive sulude medikalizacije trudnoće nego i iz perpsektive javnozdravstvenog troška (a ovdje treba reći da je hrvatski javnozdravstveni sustav u potpunosti besplatan za trudnice i rodilje). Ujedno, u pet i pol godina između dvije trudnoće smanjene su, primjerice, referentne vrijednosti za šećer pa je tako za identičan nalaz kakav sam imala 2009. godine, a na koji ginekolog nije niti trepnuo, sada dobivena uputa kako moram na dijabetičku dijetu.

{slika}

Uz to što u tramvajima slušam trudničke priče nepoznatih osoba, sedamdesetogodišnjakinje vam u dućanu odluče dati pusu u trbuh i općenito odgovarate na milijun poprilično intimnih pitanja, količina upozorenja kako se treba paziti i biti na miru i čuđenja kako i dalje radite, plivate, vozite, živite, a niste na komplikacijama i u krevetu je nevjerojatna. Tako da se meni situacija u kojoj me nitko ništa ne pita i po mogućnosti uopće ne primjećuje da sam trudna i ostavlja mi iluziju vlastite normalnosti, a na što se Ana u svom epskom statusu žali, čini kao idealna situacija. Naravno, na pitanje trebamo li u tramvaju ustati osobi koja je u lošijem stanju od nas, a ako imamo na umu sve trudničke gadosti, trudnica to vjerojatno jest, odgovor je – da. Za mene je to pitanje elementarne pristojnosti prema drugom ljudskom biću, a nikako nekog shvaćanja trudnoće kao akutnog stanja koji zahtijeva stalnu brigu i skrb. No, istovremeno, vrijedi postaviti pitanje hoću li prihvatiti da mi se ustane osamdesetogodišnja gospođa ili da me preko reda prepusti majka s djetetom dva dana nakon što sam sletjela s Islanda? Neću, njima to mjesto treba više nego meni. Uostalom kako znamo da ti ljudi koji nam se ne dignu u tramvaju ili nas ne puste preko reda nisu upravo iz noćne smjene, iz bolnice, umorni ili prestrašeni?

Kako naći ravnotežu između toga da se trudnice smiju žaliti na svoje stanje i ne biti smatrane nemajkama, trpiti zgrožene poglede jer se usuđuju žaliti na lupanja u svoj mjehur i naotečene noge i na vrućinu i na što god žele, a istovremeno ne tretirati tih devet mjeseci kao neku bolest koju treba provesti pod staklenim zvonom prikopčana na aparate i kako cijeli svijet treba stati i vrtiti se oko trudnoće? Svaka od nas može pokušati naći tu neku svoju ravnotežu, ali kako je uspostaviti na društvenoj razini? Nažalost, s izuzetkom RODA, malo tko u Hrvatskoj se bavi pitanjem trudnoće, poroda i majčinstva iz feminističke perspektive.

{slika}

Povremeno, mi popričamo o tome, požalimo se jedna drugoj, udavimo trudničko-porođajnim pričama svoje kolegice, napišemo koji redak u izvještaje, ali kolektivna akcija je u principu izostala (s izuzetkom veze trudnica i majki i tržišta rada), a radi se o feminističkim pitanjima. Način na koji društvo tretira žene očituje se itekako tijekom trudnoće: s jedne strane Rađanje i Majčinstvo kao ultimativno ostvarenje ženine svrhe, s druge strane nemoćna i neadekvatna žena koju treba staviti pod medicinsku i svaku drugu pasku kako bismo bili sigurni da ona, takva manjkava kakva jest, neće upropastiti cijelu stvar i oduzeti naciji toliko nužan podmladak i kapitalu radnu snagu. Svodeći cijelu priču na nekakve “mummy wars” oko roditeljskih stilova u odgoju i njezi djece dobrim dijelom nam promiču važna pitanja za žene. Isključiva fokusiranost na djecu koja žene stavlja u svojstvo pukog inkubatora odnosno dadilje te eksplicitno etiketiranje žena kao sebičnih kada se žale i traže podršku jer time dovode do konflikta svojih i dječjih potreba mit je koji treba razbiti. I to ne zato jer kako će neki reći majke koje su dobro su dobre za svoju djecu, nego zato što su te majke, žene ljudska bića koja imaju pravo biti dobro i pravo na vlastitu autonomiju. Zato moramo, i kao feministkinje, o ovome govoriti. I onda kad faza nasukanog kita prođe i izvan svojih malih kružoka.

UN proziva Hrvatsku: Proširite usluge iz domene reproduktivnih prava i prestanite diskriminirati žene!

Posted on by sdadmin

UN-ov Odbor za uklanjanje diskriminacije žena je pozvao Vladu Republike Hrvatske da napravi konkretne korake kojima bi poboljšala bolničke usluge za trudnice tijekom poroda. Također, naglašavaju i važnost dostupnosti usluga koje se tiču reproduktivnog zdravlja. CEDAW je stavio poseban naglasak na reguliranje priziva savjesti, za koji navodi da ne smije biti prepreka ostvarivanju ženskih prava.

U Ženevi je od 6. do 24. srpnja održano 61. zasjedanje Odbora za uklanjanje diskriminacije žena (CEDAW Odbor), na kojem je 15. srpnja razmatrano i hrvatsko objedinjeno četvrto i peto izvješće o provedbi Konvencije o uklanjaju svih oblika diskriminacije žena, a koje je Odboru podnesla Vlada RH. Uz delegaciju Vlade, koju je vodila predstojnica Ureda za ravnopravnost spolova, Helena Radin Štimac, zasjedanju su prisustvovale i predstavnice Ženske mreže Hrvatske i potpisana, ispred CESI.

U svojem zaključnom zapažanju, Odbor traži od Hrvatske da osigura zaštitu ženskih prava, te da se rodiljama osigura autonomija i donošenje informiranog odabira tijekom poroda. Nadalje, CEDAW smatra kako Hrvatska mora osigurati da liječnici/ke koji/e ne vrše sve ginekološke usluge, a na temelju svoje savjesti, pacijenticama ne opstruiraju pristup istima, pogotovo pobačaju.

Centar za reproduktivna prava, CESI i Roda dostavili su izvješće iz sjene Odboru za uklanjanje diskriminacije žena, uzimajući u obzir nemogućnost hrvatske Vlade da ženama osigura pristup kvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti, uključujući pobačaj i modernu kontracepciju. Izvještaj je obuhvatio i sve propuste koji se događaju u odnosu prema trudnicama tijekom poroda u bolnicama, kao i činjenicu da trudnice ne dobiju informacije o medicinskim intervencijama koje se nad njima vrše za vrijeme poroda, no za koje ih se traži pristanak, kao i učestala nasilna ponašanja medicinskih djelatnika/ca spram rodilja.

“Žene u Hrvatskoj imaju pravo na kvalitetne usluge koje se tiču njihovog reproduktivnog zdravlja, no umjesto toga, one riskiraju da ih se tretira s agresijom i bez poštovanja, te se suočavaju s nizom prepreka u pristupu tim uslugama”, izjavila je Leah Hoctor, regionalna direktorica za Europu pri Centru za reproduktivna prava. “Hrvatska Vlada mora poduzeti konkretne korake kako bi osigurala da trudnice dobiju odgovarajuću medicinsku skrb, koja poštuje njihove potrebe i želje”.

Inducirani pobačaj je zakonom dozvoljen u prvih deset tjedana trudnoće, no ako postoje određene okolnosti, kao kada je trudnoća rezultat zločina, ili ona riskira zdravlje žene i/ili je fetus ozbiljno oštećen, pobačaj se može izvršiti i u višem stadiju trudnoće. No, u praksi se žene susreću s mnogobrojnim teškoćama u pokušaju ostvarenja prava na pobačaj.  Prema istraživanju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2014. godine, više od pola ginekologa/inja u Hrvatskoj odbija vršiti inducirane pobačaje radi osobnih ili moralnih razloga.

Zajedničko izvješće CEDAW Odboru uključivalo je i rezultate Istraživanja o iskustvima u rodilištima, koje je provela udruga RODA 2015. godine. Rezultati navedenog istraživanja indiciraju kako veliki broj rodilja doživljava nasilje, te ih se podvrgava procedurama koje mogu biti štetne za njihovo psihičko i fizičko zdravlje. Čak 54 posto žena je navelo kako su medicinski/e djelatnici/e koristili pritisak na trbuh tijekom poroda, kako bi ga ubrzali, što nije službena medicinska praksa.

Kao što smo objavile u tekstu Vlada RH CEDAW odboru: “50 posto stanovništva ne vjeruje da su muškarci i žene jednaki“, prilikom samog izlaganja, delegacija Vlade nije pokazala previše interesa za dijeljenje točnih i potpunih informacija s Odborom. Nadamo se kako će ove više no jasne preporuke istima pomoći kao smjernice prilikom podizanja razine jednakosti muškaraca i žena u jednom modernom društvu, za kakvim, makar deklarativno, težimo. 

Samo jedna četvrtina svjetskog radništva ima sigurne radne uvjete!

Posted on by sdadmin

Kako se mijenja svijet rada? Jesu li ugovori na neodređeno norma ili iznimka? Odgovori na ta pitanja nalaze se u izvješću Međunarodne organizacije rada (International Labour Organization, ILO).

Dokument naziva ‘World Employment and Social Outlook 2015 (WESO)’ donosi šokantnu informaciju – svega jedna četvrtina svjetskog radništva ima sigurne radne uvjete. Podaci prikupljeni u zemljama diljem svijeta, koji pokrivaju 84 posto svjetskog radništva, ukazuju kako su tri četvrtine radnica i radnika zaposlene/i u privremenim ili kratkotrajnim radnim odnosima, neplaćenim obiteljskim poslovima, neformalnim poslovima bez ugovora ili su samozaposleni/e.

Čak 60 posto radništva ne posjeduje nikakav ugovor o radu, od čega se većina vodi kao samozaposlena (samozaposlenost se u ovom kontekstu definira kao radni odnos u kojem osoba zapošljava sebe, potencijalno ima jednog/u ili više partnera/ica, ali ne zapošljava na kontinuiranoj bazi) ili kao ispomoć u obiteljskom poslu u zemljama u razvoju. Primjerice, u razvijenim ekonomijama srednje i jugoistočne Europe osam od deset radnica/ka ima status zaposlene osobe, dok je situacija znatno drugačija u južnoj Aziji i subsaharskoj Africi – u tim dijelovima svijeta svega dva/ije od deset radnika/ca imaju status zaposlene osobe.

{slika}

Još jedan trend u porastu jest rad na pola radnog vremena, takozvani part-time poslovi, pogotovo među ženskom populacijom. Part-time poslovi su u razdoblju od 2009. do 2013. u većini zemalja s dostupnim podacima nadmašili broj stalnih zaposlenja.

{slika}

“Brojke ukazuju na rastuću diversifikaciju u svijetu rada. U nekim slučajevima nestandardni oblici rada ljudima pomažu kao tranzitna točka za tržište rada. Međutim, ovi rastući trendovi su odraz sve raširenije nesigurnosti koja obuhvaća jako velik broj radnika i radnica diljem svijeta. Prevaga nestandardnih oblika rada nad tradicionalnim je u većini slučajeva rezultat ekonomske nejednakosti i siromaštva. Još gore, ovi trendovi donose rizik održavanja začaranog kruga slabe globalne potražnje i sporog stvaranja novih radnih mjesta, koji je trenutno inherentan globalnoj ekonomiji i mnogim tržištima rada u razdoblju nakon krize”, izjavio je generalni direktor Međunarodne organizacije rada Guy Ryder.

Rastuća nejednakost

Ekonomska nejednakost je u većini zemalja u porastu ili je jednako (pre)visoka. Povećan broj nestandardnih oblika rada, rastuća nezaposlenost i neaktivnost pružaju dodatan polet tom trendu. Unatoč pozitivnim mjerama u smjeru veće mirovinske pokrivenosti i socijalne zaštite u vidu naknada za nezaposlene, takve mjere se odnose smo na ‘standardno’ radništvo. Što se tiče samozaposlenih, u 2013. godini ih je svega 16 posto uplaćivalo doprinose.

Regulacija tržišta rada

Izvješće ukazuje i na sve prepoznatiju potrebu regulacije u smjeru zaštite radništva, pogotovo onih zaposlenih u nestandardnim oblicima rada. Tijekom vremena su kroz zakone osigurani određeni zaštitni mehanizmi, ali je u Europi, primjerice, od početka krize 2008. godine zaštita radnica i radnika sve slabija. Ryder sugerira kako je ključno ‘skrojiti regulacije koje istovremeno potiču ekonomski rast i socijalnu koheziju’.

Prevela i prilagodila: Ivana Živković

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org