Film o ženskoj seksualnosti dobio oznaku 18

Redateljice u Velikoj Britaniji optužile su članove British Board of Film Classification (BBFC), koji su redom svi muškarci, za pristranost protiv prikazivanja ženske seksualnosti nakon što je film koji se bavi istraživanjem seksualnosti tinejdžerice dobio oznaku 18 (nije namijenjeno osobama mlađima od 18 godina, op. a.)

Radi se o filmu The Diary of a Teenage Girl, čija je radnja smještena u Kaliforniju 70-ih godina, a prati petnaestogodišnju protagonisticu Minnie, koja postane opsjednuta svojim spolom nakon što izgubi nevinost s majčinim 35-godišnjim dečkom.

Film su režirale, producirale i napisale žene, koje su za njega tražile oznaku 15 (film nije namijenjen osobama mlađima od 15 godina, op. a.), no članovi BBFC-a su to odbili.

Redateljica Marielle Heller tom je odlukom vrlo razočarana, s obzirom na broj filmova koji “govore dječacima da što god osjećaju seksualno je normalno”.

“Mediji neprestano govore tinejdžericama da su tinejdžeri jedini koji se žele seksati. Djevojke su one koje to ne žele. Nitko im ne govori kako je to kada želiš seks“, rekla je. “Ako si djevojka u tinejdžerskim godinama i želiš seks, uvijek ostaje onaj prikriveni osjećaj da si čudna jer sve što si ikad pročitala ili pogledala ti govori da ga ne bi trebala htjeti”, dodaje.

BBFC je opravdao davanje oznake 18 zbog “snažnih seksualnih scena koje sadrže golotinju i impliciraju oralni seks” i scena koje uključuju “kratki prikaz crteža mlade žene s penisom u ustima”.

Jedina prava golotinja koja se pojavljuje u filmu nije uključena u nikakvu scenu seksa već se radi o prikazu Minnienog tijela u ogledalu, što je u kontradikciji s BBFC-evom klasifikacijom za oznaku 18 koja navodi da “ne postoje ograničenja na golotinju u ne-seksualnom ili obrazovnom kontekstu”.

Seks između maloljetne djevojke i odraslog muškarca također je bio jedan od razloga za davanje oznake 18. Međutim, redateljica filma navodi da su drugi filmovi, poput Fish Tanka i The Readera, koji se bave sličnom tematikom, dobili oznaku 15.

U izjavi za medije, distribucijska kuća Vertigo Releasing koja distribuira film, navodi: “Iznimno smo razočarani s konačnom odlukom. Film istražuje žensku seksualnost hrabro i iskreno u najboljoj mogućnoj namjeri. U vremenu kada se mlade žene i dalje objektiviziraju i prikazuju kao seksualni objekti, smatramo da The Diary of a Teenage Girl šalje vrlo pozitivnu i ohrabrujuću poruku mladim djevojkama o ženskoj seksualnosti”.

U SAD-u, gdje filmovi koji prikazuju ženski seksualni užitak često dobivaju oznaku NC-17 – što je ekvivalent europskoj oznaci 18 – The Diary of a Teenage girl je označen s R, što znači da osobe ispod 17 godina mogu film pogledati jedino u pratnji odraslih.

U glavnim ulogama su Bel Powley, Alexander Skarsgard i Kirsten Wiig, a film s prikazivanjem u Velikoj Britaniji počnje 7. kolovoza.

Seksizam nije smiješan ni u SAD-u

Posljednji pokušaj vlasti u Tennesseeju da spriječi vožnju u pijanom stanju ispao je školski primjer seksizma. Booze It and Lose It kampanja, plaćena saveznim novcem i vođena od strane Governor’s Highway Safety Officea, upućena je mladim muškarcima – za koje je najvjerojatnije da će voziti pijani – a odabrala je seksizam kao metodu kojom će prenijeti poruku da alkohol utječe na procjenu. “Nakon nekoliko pića, cure izgledaju bolje, a glazba zvuči bolje. No, zapamti: ako ti je procjena oslabljena, onda je i vožnja”, navodi se na materijalima kampanje.

Srećom, ljudi su se počeli žaliti, nakon čega je kampanja otkazana. “Kada sam vidjela što na tome piše, vilica mi je ispala. Poruke su antifeminističke, nepotrebne i uvredljive za oba spola“, rekla je Tiffany Cannon, koja radi na šanku restorana gdje su se nalazili letci kampanje.

Direktor GHSO-a dao je izjavu u kojoj se jedva ispričao za seksističke navode, rekavši da im namjera nije bila ikoga uvrijediti, što je reakcija koju dobijemo na svaki seksistički ispad kada ga javnost počne kritizirati, nakon čega je cjelokupna kampanja povučena.

Ironično i edukativno o podrijetlu i upotrebi riječi ‘uhljeb’

Budući da će se ovaj pojam zasigurno naći u budućem izdanju Rječnika hrvatskoga jezika (ukoliko to ne stopiraju jezikobrižnici/e zbog “neprikladne” morfološke strukture pojma), odlučila sam se pozabaviti etimologijom i upotrebom ove nove riječi koja je obogatila naš materinji jezik. Osim toga, željela bih dati doprinos i lingvističkom i feminističkom nastojanju, te ukazati na prisutnu rodnu neosviještenost – budući da se riječ pojavljuje samo u obliku muškog roda (uhljeb), dok statistike pokazuju da u uhljebnom sektoru, a posebno u onom njegovom uslužnom i najvidljivijem dijelu (koji većina poistovjećuje s ovim pojmom) prevladavaju žene.

Ne postoji niti jedan lingvistički ili društveno-kulturalni razlog zbog kojega se potpuno ravnopravno ne bi koristio i oblik u ženskom rodu – uhljebnica. Ne vidim razlog niti zašto se upotreba ne bi proširilila i korištenjem izvedenica u drugim gramatičkim kategorijama – npr. posvojni pridjev ‘uhljebnički/a/o’: uhljebnički sektor, uhljebnička babetina, uhljebničko dijete (analogno anakronizmu doktorsko dijete, profesorsko dijete i sl.)., opisni pridjev ‘uhljeban/a/o’ (već spomenuti uhljebni sektor) ili imenica ‘uhljebništvo’ (analogno radništvu, kao životni stil i sl.).

Primjerice:

I dok uhljebi, njihove družice uhljebnice i potomci uhljepčići nezasluženo provode svoj uhljebnički godišnji odmor s nogama u lavoru, brojni poduzetnici marljivo rade na osobnom financijskom probitku. Smrt uhljebništvu – sloboda poduzetništvu!

Neki od oblika su već ušli i u rječnik  – glagol uhljebiti (se), glagolska imenica uhljebljenje (koristi se i nesvršeni vid uhljeblji/avanje), a u upotrebi su i imenice uhljebitelj (koristi se kao sinonim za uhljeba) i uhljebljivač (onaj koji postavlja uhljeba na uhljebničko radno mjesto).

Također, potrebno je rodno osvijestiti upotrebu svih izvedenica.

Manje raširenu medijsku upotrebu (koja je zasad široko rasprostranjena samo na nekim portalima i u medijima koji paze na svoj osviješteni imidž, kao što je index.hr) možemo zahvaliti upravo sumnjivom porijeklu ove riječi.

Kako bih to ilustrirala, prenosim jedan od komentara čitatelja:

“Naziv ‘uhljeb’ – meni barem – nikako ne leži. Nekako mi vuče previše preko Drine (a bogami i preko Save). Nikako mi nije jasno: zašto koristimo tuđice kad imamo prekrasno hrvatsko nazivlje za ovu vrstu društvenih parazita? Kako vam zvuči ‘ukruh’, naprimjer? Bljak….  nikako, još bi ih nagradili ovim ‘prijevodom’.
A recimo ‘uguz’… E, to je već bolje, pa nek vas celi svet razume – svetski, a i naše …jebote”.

Premda, vidjet ćete, nema bojazni da se radi o nemilom prekodrinosavizmu. A osim toga, pojam se ionako koristi isključivo u pejorativnom (pogrdnom) značenju, s naglašenim gadljivim tonom, pa ne vidim u čemu je problem.

Očito je da je pojam nastao kao složenica prefiksa ‘u-‘ i imenice ‘hljeb’. ‘U’, naravno, nije sporni dio ove složenice. Kao, prvo riječ ‘hljeb’ nije tuđica, premda su je tuđinci i Tuđman puno više upotrebljavali od prosječnih Hrvatica i Hrvata.

Evo što nam o riječi ‘hljeb’ kaže Hrvatski jezični portal, odnosno važeći Rječnik hrvatskoga jezika:

hljȅb – imenica muškog roda, čiji nominativ množine glasi ‘hljèbovi’

Napomenut ću da je ‘hljeb’ nakratko nestao iz hrvatskog rječnika između 1991. i 1994., no u zadnjih nekoliko izdanja – opet je tu!

Definicija: ekspresivni sinonim za ‘kruh’; književni oblik za okrugao oblik kruha [hljeb kruha]

Etimologija (porijeklo riječi): riječ je nastala od praslavenske i staroslavenske riječi ‘xlěbъ’ (ruski  xleb, poljski chleb), za razliku od riječi ‘kruh’ koja je nastala od gotičke riječi ‘hlaifs’.

Riječ je u Hrvatskoj imala široku onomastičku upotrebu posebno u toponimiji, pa rječnik navodi primjere:: Hlȅb (280, Zlatar Bistrica, Zagorje), Hlèbār (Koprivnica, Ludbreg), Hlèbec (360, Zagorje), Hlèbetina (Jastrebarsko), Hlèbić (Jastrebarsko), Lèbār (Međimurje, Z Slavonija, Zagorje; v. i rebro), Lèbarić (Rijeka, Karlovac), Lèbec (Čazma, Garešnica, Prigorje, Istra), Lébić (Slavonski Brod), Petohlèb (Buzet).

Iz ovih primjera toponima može se vidjeti da je riječ ‘hljeb’ češće korištena u svom ekavskom obliku ‘hleb/leb’, koja je i danas dio kajkavskog korpusa, prema tome ne pripada isključivo ‘prekodrinskom’ podneblju.

Što se tiče srodnih južnoslavenskih jezika (odnosno onih na istoj dijalektalnoj osi) – službeni Rečnik srpskog jezika bilježi sve varijante (hleb, hljeb i leb), dok Rječnik bosanskog jezika  prof. Dževada Jahića (prvi tom objavljen je 2010.) bilježi samo ijekavsku varijantu ‘hljeb’, ali i ‘kruh’. Najavljeni Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika (koji je trebala objaviti Crnogorska akademija nauka i umjetnosti 2014.) još nije dostupan. Makedonci u svom rječniku bilježe ‘leb’. Osim imenice ‘hljeb’, hrvatski jezik sadrži i riječ ‘hljebac’ (ako mi ne vjerujete pogledajte u rječnik).

Razlikovnost pojma ‘leb/hleb/hljeb/kruh’ bilježi Brodnjakov Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika u svoja sva tri izdanja (gle čuda!)  iz 1990-ih (1991., 1993. i 1998.)

A sad ozbiljno. Svaki dobar rječnik treba imati dobre definicije pojmova, no s ovim bi moglo biti problema. Upućujem budućeg rječnikotvorca na stranicu  www.uhljeb.info, koja će mu zasigurno biti od velike pomoći.

Sa spomenute stranice citiram:

Međutim, ako su uhljebi svi, onda uhljeb nije konkretno nitko. Ukoliko se smatra da je uhljebljivanje svaki posao, odnos ili sredstva koja se tiču javne blagajne, pravi uhljebi i njihovi uhljebitelji mogu spokojno disati zaštićeni u magli.”

“Neki će reći, lako za uhljebe, pa cijela nam je država uhljebnička, većina su uhljebi. No, vratimo se korak nazad. Država je, prije svega, premrežena korupcijom, političkim klijentelizmom, nepotizmom, sukobom interesa, a uhljeb/uhljebljivanje je metoda, alat, kvasac ovih pojava“.

***

Napomena za kraj: Kako je lijepo kad pravopise, gramatike i rječnike možeš pretražiti online, a ne moraš ići u neku knjižnicu gdje bi te neka uhljebnica mogla poprijeko pogledati jer je baš taj dan u vrtić poslala dijete s temperaturom, s obzirom da si ne može priuštiti i vrtić i bolovanje. 

Žene rijetko požale što su pobacile. Zašto im onda ne vjerujemo?

Između 2008. i 2010. godine, u SAD-u je proveden projekt pod nazivom “Ispravnost odluke i emocionalne reakcije na pobačaj u SAD-u: longitudinalno istraživanje“. Istraživanje je pokazalo kako 95 posto žena koje su pobacile vjeruje kako je to bila ispravna odluka. Unatoč tome, i u SAD-u i u Velikoj Britaniji reproduktivna prava sve su ugroženija – vrijeme je da se suprotstavimo stigmama!

Tijekom svog rada na kampanjama za reproduktivna prava, često čujem argumente utemeljene na kažnjavanju, posramljivanju i cenzuriranju žena. Postoji rasprostranjeno uvjerenje kako žene nisu u poziciji donositi odluke o vlastitoj reprodukciji – od toga gdje žele rađati do toga žele li prekinuti trudnoću. Takva uvjerenja najčešće su dio patronizirajućeg stava o zaštiti žena od donošenja neizbježnih “loših” odluka koje će rezultirati doživotnim traumama. Proguglate li “zažalila sam što sam pobacila” pronaći ćete mnoštvo emotivno nabijene pismene propagande onih koji žele kontrolirati i ograničiti reproduktivnu slobodu.

I dok nisam iznenađena kako istraživanje provedeno u SAD-u pokazuje kako 95 posto žena ne žali što su pobacile, oduševljena sam što sad postoji nešto konkretno čime možemo kontrirati onima koji prodaju takve zavodljive laži.

Istraživači/ce su tijekom tri godine pratili/e dvije skupine žena koje su pobacile: žene koje su pobacile u prvom tromjesečju te one koje su pobacile unutar posljednja dva tjedna kada je pobačaj zakonski moguć, pri čemu je u svakoj skupini bilo 667 ispitanica. Svakih šest mjeseci ispitanice su intervjuirane kako bi se utvrdili njihovi osjećaji – pozitivni i negativni – spram pobačaja. Pokazalo se kako se intenzitet osjećaja žena najčešće smanjuje tijekom vremena te kako većina žena smatra da je pobačaj bio ispravna odluka.

Ovo istraživanje uvelike umanjuje mitologizaciju pobačaja koju provodi lobi protivnika pobačaja. Za većinu žena stvarnost je sličnija Jenniferinom iskustvu (djevojka koju sam upoznala preko Twittera i koja želi da je predstavimo samo imenom), koja sada ima 31 godinu, a pobacila je kao 19-godišnja studentica. Otkrila je da je trudna godinu dana nakon što je prebrodila ozbiljnu krizu mentalnog zdravlja. Znala je kako se ne bi mogla nositi s djetetom ili ga dati na posvojenje te joj je preostao jedino izbor između “pobačaja ili samoubojstva”.

Otkada je pobacila, osjeća tugu što je morala proći to iskustvo. “Termin mi je bio u prosincu i tijekom prvih pet godina, u to doba godine bih se često zapitala što bi bilo da nisam pobacila. Međutim, ti su osjećaji uvijek bili pomiješani s posvemašnjim olakšanjem što sam mogla izabrati ono što je za mene bilo neupitno ispravno. Danas gotovo nikad ne razmišljam o svom pobačaju”.

Osim što uzima u obzir i vrednuje iskustva poput Jenniferinog, istraživanje postavlja pitanja vezana uz zakon o pobačaju u SAD-u. Katherine O’Brien iz British Pregnancy Advisory Service (BPAS) objašnjava kako zakonski okvir “odluci o pobačaju dodaje nepotrebnu razinu stigme”. Za razliku od bilo kojeg drugog medicinskog zahvata, za prekid trudnoće u bilo kojem stadiju ženi je potrebno odobrenje dvojice liječnika.

Liječnici ne smiju odobriti pobačaj naprosto zato što žena ne želi biti trudna već samo ako vjeruju da nastavak trudnoće može ugroziti mentalno zdravlje žene. O’Brien je u pravu kada ističe apsurdnost takvog okvira: “Nema smisla da 2015. godine ženama šaljemo poruku kako im se ne može povjeriti donošenje vlastitih odluka vezanih uz vlastite trudnoće, odluka utemeljenih na onome što žene smatraju da je za njih ispravno u datom trenutku u životu”.

Kada razmatramo kako se žene osjećaju u vezi pobačaja (ili poroda, seksa, spontanog pobačaja ili kontracepcije), lako je upasti u zamku redukcije ili pojednostavljivanja njihovih iskustava. Priča se ne svodi na puko kajanje ili nedostatak kajanja; na dobar abortus ili loš abortus. U stvarnosti postoji čitav spektar emocija koje žene mogu doživljavati tijekom života. I to što je odluka ispravna ne znači da ponekad nije teška ili bolna. Ponekad će neke žene zažaliti, jednako kao što će neke druge žene svoj izbor doživljavati pozitivno.

Bez obzira na to, sloboda da žene o tome odlučuju same neizmjerno je važna. Ne iznenađuje ni to da je istraživanje pokazalo kako neke žene proživljavaju negativne osjećaje – najčešće kada se pobačaj izvršava u kasnijim stadijima trudnoće ili kada se planirana trudnoća prekine zbog deformacija ploda ili lošeg zdravlja majke. Važno je biti iskren u pogledu toga, a jednako je važno osigurati ženama dobru njegu nakon zahvata te emocionalnu podršku ako je zatraže.

Ipak, ovo istraživanje pokazuje da većina žena, bez obzira na to koliko složeni njihovi osjećaju bili, vjeruje kako je njihova odluka da pobace bila ispravna. Jedna od mojih klijentica, primalja koja je zatražila da je predstavimo pseudonimom Maria, također je pobacila u dobi od 19 godina. Iako zna kako bi u tom trenutku “bila užasna majka”, Maria opisuje kako je to bila najteža odluka u njezinom životu te da “ne prođe ni dan, a da se ne upitam kako bi on trenutno izgledao”. Unatoč tome, zahvalna je na činjenici da je odabrala pobaciti. Da nije donijela takvu odluku, ne bi “imala priliku vidjeti svijet, upoznati svog sjajnog supruga te roditi dvojicu dječaka koji mi dušu ispunjavaju radošću”.

Važno je da prestanemo govoriti ženama kako bi se trebale osjećati, posramljivati ih zbog njihovih odluka ili osjećaja. I zakon, i lobi protivnika/ica pobačaja, i cijela kulturološka magla koja obavija reproduktivne izbore stvaraju dojam kako je odluka o pobačaju popraćena strahovitom patnjom – bez obzira na to kakvu odluku na kraju donesemo. Da bi se pobačaj razmotrio kao mogućnost, trudnoća mora ženi donositi mentalnu štetu, ali i sam pobačaj prikazan je kao užasan izbor koji će ženu proganjati.

Moramo se sjetiti života stvarnih žena, a ne propagande. “Ne mislim da bih se trebala osjećati krivom zato što sam bila mlada i ranjiva te nisam bila u stanju nositi se s nastavkom trudnoće”, kaže Jennifer. Došlo je vrijeme da je ne samo slušamo, već da je zaista i čujemo. 

Prevela i prilagodila Vedrana Lovrinčić

Žena na naslovnici igre FIFA 16

Prvi put u povijesti, na naslovnici popularne EA Sports igre FIFA 16 pojavit će se žena.

Zvijezda američkog Women’s National Teama, Alex Morgan, bit će na naslovnoj strani FIFA 16 igre kada krene u prodaju u SAD-u u rujnu ove godine, objavio je Electronic Arts. Morgan će naslovnicu dijeliti sa zvijezdom kluba Barcelona, Lionelom Messijem, na igrama koje će se prodavati u SAD-u, dok će na naslovnici onih koje će se prodavati u Kanadi uz Messija biti igračica kanadskog Women’s National Teama, Christine Sinclair.

Novosti o naslovnici došle su manje od dva mjeseca nakon što je EA objavio da će nova verzija igre biti prva koja će ponuditi mogućnost igračima/icama da se natječu sa ženskim nogometnim timom. FIFA 16 će uključiti opciju igranja s različitim ženskim nacionalnim timovima, uključujući SAD, Kanadu, Englesku i Njemačku.

Morgan je jedna od najvećih zvijezda u američkom ženskom nacionalnom timu, koja se osobito iskazala na FIFA-inom ženskom svjetskom prvenstvu u Kanadi. Nakon pobjede na Svjetskom prvenstvu u Kanadi, fanovi su napravili online peticiju kako bi uvjerili EA da stavi američki tim na naslovnicu FIFA-e 16. EA je također dopustio da fanovi glasaju za igrača i igračicu koji će biti na naslovnici.

“Čim smo znali da će se ženski nacionalni tim pridružiti u FIFA-i 16, odmah smo prepoznali da bi Christine i Alex bile savršene za naslovnicu zbog njihovih postignuća i onoga što znače za ženski nogomet”, rekao je David Pekush, senior menadžer u sjevernoameričkom ogranku EA Sportsa.

Femboti: Zašto je Siri žensko?

Od Appleove iPhone sveznajuće asistentice, Siri, do osoblja u prvom japanskom hotelu s robotiziranom poslugom, primjetan je nesrazmjer ženske umjetne inteligencije i poslova koje ‘obavljaju’.

“Smatram kako ovdje postoji obrazac. Ali istovremeno znam i kako ne postoji jednoznačan odgovor zašto je tako”, izjavio je Karl Fredric MacDorman, računalni znanstvenik i stručnjak za interakciju čovjeka i računala.

Jedan od razloga zasićenosti ženskom umjetnom inteligencijom i ženskim androidima navodno leži u činjenici kako oni obavljaju poslove koji su tradicionalno povezani sa ženama: mnogi su roboti dizajnirani da funkcioniraju kao sluškinje, osobne asistentice ili muzejski vodiči/ce.

Ujedno, većina ljudi koja je radila na izradi ovih robota uglavnom su muškarci. “Mislim da je jedan od razloga i što su muškarcima žene privlačne”, dodao je MacDorman, dajući do znanja kako on pojednostavljeno gleda na ovu situaciju – žena je lijepa, lijepa žena skrbi za sve oko sebe.

Siri je postala jedna od najpoznatijih umjetnih inteligencija danas. Njeno ime mitskog je porijekla, u nordijskoj mitologiji znači lijepa žena koja nas vodi do pobjede. Egzotike li! Ženski glas koji se pokreće i gasi naredbom, egzotična imena i koji obavlja određene aktivnosti umjesto vas i vaše lijenosti. Zvuči poznato?

Kako je za Forbes pisala Kashmir Hill, Siri se zapravo ponaša poput klasične muške fantazije: nikada se ne žali ni na što, sposobna je, razumije i sluša, odgovara na svaki i najgluplji zahtjev, prihvaća prljave pošalice. U istom tekstu autorica piše kako Siri spremno odgovara na upite poput ‘napaljen sam’ s prijedlogom nekoliko obližnjih eskort poslovnica, kao i na upit o Viagri ima spreman popis obližnjih ljekarni, ali na upit o kontracepciji – Siri ostaje zbunjena. Situacija je još gora kada se Siri priupita za klinike i/ili bolnice za pobačaj, pri čemu se Siri kompletno ogradi od davanja takvih informacija.

Dakle, ženska umjetna inteligencija, koju mahom kreiraju muškarci u dobu izuzetno ubrzanog tehnološkog razvoja i nakon godina i godina borbe za rodnu jednakost, i dalje dominantno njeguje patrijarhat i kulturane stereotipe?

Premda se Apple ispričao zbog propusta riječima kako ovdje nije riječ o svjesnom kršenju ženskih prava i da nisu imali namjeru uvrijediti bilo koga, ostaje ipak činjenica kako programerima ženske potrebe nisu nimalo važne, dok su istovremeno programirali Siri da prepoznaje naredbu ‘I wantt a blowjob’.

Odnosno, Appleov je primarni cilj zarada, pa im proizvodi moraju odgovarati zahtjevima tržišta, a tržište se procjenjuje po prosječnom korisniku i njegovim željama. Kromanjonskim.

Iako Sirin glas danas dolazi i u muškoj verziji, te je dostupan/na i na nekoliko jezika a ne isključivo na službenom engleskom, zanimljivo je zašto je od početka Siri bila – žensko. Sad je Apple ipak dozvolio svakom korisniku pojedinačno da sam odluči je li mu ugodniji ženski ili muški glas s obzirom da je ionako riječ o sasvim individualnoj pojavi a ne generalnom stavu koji je komentiran niže u tekstu. Zanimljivo je kako je Siri originalno bila zamišljena kao rodno neutralan koncept, da bi na kraju dobila ženski glas, da bi nakon feminističkog manjeg bunta danas dolazila/o i u muškoj varijanti.

“Puno je lakše pronaći ugodan ženski glas koji će svi i sve voljeti, nego muški glas koji bi svima odgovarao”, rekao je profesor Stanford Universitya, Clifford Nass. Ovaj autor knjige naslovljene The Man Who Lied to His Laptop: What Machines Teach Us About Human Relationships, svojoj je izjavi dodao i psihološki moment sljedećim riječima: “Prilično je poznat fenomen kako je ljudski mozak razvijen tako da voli ženske glasove”.

Nass nastavlja u revijalnom tonu, pa svoju izjavu potkrepljuje citiranjem studije koja je pokazala kako fetus reagira na majčin glas, ali ne na druge ženske glasove, a da pritom ne pokazuje reakciju na očev glas. Ovo je zapravo vrlo i logično, jer su dijete i majka povezani devet (ili manje) mjeseci, pa se nije teško naviknuti na vibracije, boju i dubinu majčina glasa kojemu je fetus izložen svakodnevno, dok glasove drugih žena iz okoline (ili očev) čuje smanjenim intezitetom. Ovisno, naravno, o okolinskim faktorima.

U svakom slučaju, iako je podatak donekle samorazumljiv, on nikako ne bi trebao biti opravdanje činjenici da su svi/e roboti/ce koji/e pripadaju uslužnim, da ne kažem isključivo kućanskim, djelatnostima mahom žene.

No, Siri nije jedina, a sasvim sigurno nije ni prva ženska umjetna inteligencija. U drugom su svjetskom ratu ženski su glasovi bili korišteni u avionskim kokpitima, zatim su telefonski operateri uglavnom oduvijek bili doživljavani kao bestjelesni ženski glasovi čija je osnovna funkcija pružanje informacija, kao i što su u korisničkim podrškama većine firmi uglavnom bile zapošljavanje žene, i na kraju krajeva – sjećamo li se telefonskih sekretarica? Tako se uvriježilo mišljenje kako je svaki oblik umjetne (uslužne / pomagačke) djelatnosti zapravo ženski.

MacDorman je također proučavao kako muškarci i žene reagiraju na glasove različitog spola.

“Kad je riječ o glasu bez tijela (poput Siri), velike su šanse da će biti ženskog porijekla, a kada je riječ o nečemu humanoidnom – gotovo je uvijek riječ o muškom”, izjavila je Kathleen Richardson, londonska socijalna antropologinja.

“Kada je riječ o humanoidnim ženskim robotima, onda su oni u pravilu izrađeni prema atraktivnim, podređenim mladim ženama”, dodala je Richardson za Live Science.

Primjerice, japanski robotičar Hiroshi Ishiguro sa Sveučilišta u Osaki, izradio je neke od najnaprednijih androida, od koji se dio njih bazira na njegovoj petogodišnjoj kćeri. Ujedno je izradio i Repliee Q1Expo, koja je modelirana prema Ayako Fujii, japanskoj televizijskoj voditeljici. I ne samo to, izradio je i seriju Actroida, robota koje je izradio u suradnji s Kokorom, da bi služili kao posluga u prvom japanskom robotiziranom hotelu. Droidi su, prema pisanju Telegrapha, osim što nalikuju mladim ženama iz Japana, zaposleni kao recepcionerke, konobarice, čistačice i garderobijerke.

Ženska se umjetna inteligencija može pronaći i u fikciji. Sjetimo se filma Her,u kojem se glavni lik zaljubljuje u sustav nazvan Samantha, kojem je mazni glas posudila Scarlett Johansson. Što ovaj trend kreiranja privlačnih, ženskih robota govori o našem društvu?

Ženski su roboti, femboti, tako svedeni na funckije koje su im tradicionalno zadane, iako su se tehnologija i društvo u globalu razvili i razvijaju se nepredviđenom brzinom. Roboti s muškim identitetom napravljeni su kako bi obavljali bitno složenije djelatnosti od usisavanja, pa je ovdje riječ o raskoraku. Dodatni bi uzrok trenda mogao ležati u činjenici kako se žene smatraju manje opasnima, odnosno prijateljskijima, u odnosu na muškarce, a tu je ponovno riječ o jednom sasvim zastarjelom, neupotrebljivom – stereotipu.

Problem umjetne ženske inteligencije problem je cijelog IT sektora, kao i znanosti, u kojoj još uvijek većinom rade muškarci, a žene, ako su i uključene, očito se njihova uloga želi svesti na to da odgovaraju na pitanja poput gdje se najbliže može kupiti Viagra.

I za kraj, određena evolucija se ipak dogodila pa tako Siri na naredbu ‘govori mi nešto prljavo’, odgovara s: ‘humus, blato, šljunak’.