sdadmin

Sve problematične točke Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja

Posted on by sdadmin

Ženska mreža Hrvatske, Centar za žene žrtve rata-ROSA i Inicijativa za Ženski sud izdale su priopćenje za javnost povodom stupanja na snagu Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, a mi ga prenosimo u cijelosti: 

Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu stupio je na snagu. Očekujemo da Ministarstvo branitelja formira Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja koje će davati mišljenje “o činjenici je li stranka žrtva seksualnog nasilja te o obliku, odnosno posljedicama seksualnog nasilja”, kao i pravilnik kojim će se razraditi uvjeti za stjecanje statusa i ostvarivanje prava iz ovog Zakona, čime će započeti proces prijava.

Obzirom da čitavo ovo razdoblje žene koje su preživjele ove zločine nisu ostvarivale nikakav status kao civilne žrtve rata, izuzetno je važno da je ovaj Zakon konačno donesen, iako nakon više od 20 godina od počinjenja zločina. Zakon osigurava status i određeni opseg prava uključivši pravo na novčanu nadoknadu preživjelima, koja će se isplaćivati iz državnog proračuna. Međutim, važno je naglasiti da se ovim Zakonom u više njegovih aspekata ne ide in favorem žrtvama, nego se na više načina, protivno obvezujućim međunarodnim ugovorima, nastoji suziti njegov doseg:

• na način da se seksualno nasilje definira “zatvorenim popisom” protupravnih radnji koje nisu u skladu sa Ženevskim konvencijama niti sa Rimskim statutom pa nisu obuhvaćena sva teška zlostavljanja spolne prirode koja se nanose tjelesnom i moralnom integritetu žene; ili se pak

• uvođenjem pretjeranog formalizma (potvrda o državljanstvu, potvrda MUP o prebivalištu – bez mogućnosti dokazivanja faktičnog prebivališta) stvarne žrtve onemogućuje u primjeni zakona.

• Odredbom o upotrebi sile ili prijetnje ograničava se doseg zakona u odnosu na situacije u kojima je upotrijebljena sila ili prijetnja. S obzirom da je riječ o nasilju u ratu, itekako relevantan je i strah od nasilja, prinude, zatočenja, psihološkog ugnjetavanja ili zlouporabe položaja moći protiv te osobe ili neke druge osobe iskorištavanjem prisilnog okruženja, kao i prema osobi koja nije u stanju dati stvarni pristanak.

• Pokušaj uvođenja odredbe zakona prema kojem žrtva ne smije biti suradnik neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi ili pravomoćno osuđena zbog ugrožavanja ustavnog poretka u direktnom je proturječju sa čl. 3. Ženevskih konvencijama prema kojim niti jedna strana u sukobu, preciznije: “osoba koja izravno ne sudjeluje u neprijateljstvima” ne smije biti mučena, u kontekstu ovog zakona: silovana. Konvencija nalaže obvezu čovječnog postupanja.

Radi se o članku s neispravnom političkom pozadinom koji može voditi u brojne zloupotrebe i sužavanje dosega ovog zakona, kao što se to uostalom čini i sa drugim odredbama.

• Sužen je opseg prava i nedostaje, uz ispunjavanje određenih pretpostavki, osiguravanje prava na stambeno zbrinjavanje, prava na poticaje pri zapošljavanju, pravo na dodatno obrazovanje, ostala prava.

Zaključno, organizacije civilnog društva brine činjenica da su neki zastupnici i zastupnice ovog saziva Sabora iznosili uvjerenja da sve žrtve silovanja nemaju ista prava, da su neki zastupnici gorljivo zastupali rješenja kojima bi se neke žene, žrtve silovanja diskriminiralo i kojima bi željeli onemogućiti ostvarivanje prava. Iznošene su teze da žrtve seksualnog nasilja ne mogu ostvariti prava po ovom zakonu ako su počinitelji nasilja pripadnici HV i redarstvenih snaga. Nekritički se spominju imena žrtava u javnim raspravama, bez poštivanja prava osobnosti žrtava i stvara se negativno ozračje u trenutku koji je važan za žrtve, ali i za cijelo hrvatsko društvo.   

Zašto se egipatske djevojčice boje ljeta?

Posted on by sdadmin

U Egiptu je više žena prošlo genitalno sakaćenje nego u bilo kojoj drugoj zemlji.

Za milijune djevojčica diljem Egipta predstojeći ljetni dane ne donose nikakvu radost. Upravo suprotno. Početak ljeta za njih ujedno znači početak sezone genitalnog sakaćenje, tzv. ženskog obrezivanja (FGM).

Danas, 48-godišnja Mona Mohamed imala je samo 10 godina kad je podvrgnuta obrezivanju. 

“Bila sam prestravljena. Zavezali su me, majka i baka su bile uz mene”, kaže Mona, koju su članovi porodice držali na podu dok joj je liječnik davao anesteziju. Sjeća se samo da su joj dali gumu za žvakanje prije nego što je utonula u san. Tek kad se probudila shvatila je da je osakaćena. 

Ovakve priče nisu rijetkost u Egiptu. Obrezivanje djevojčica je svojevrstan obred zrelosti još od doba faraona. Više od 125 milijuna žena i djevojčica u svijetu danas je obrezano, a 25 posto njih živi u Egiptu, što je najviše od svih zemalja. 

Većinu djevojčica obrezuju u dobi između  9 i 12 godina i to za vrijeme ljetnih praznika, uglavnom u njihovim vlastitim kućama. U Egiptu se najčešće izvodi obrezivanje tako da se odstrani dio klitorisa ili cijeli klitoris. 

Mona je imala sreće što joj je obrezivanje izveo liječnik, jer mnoge djevojke obrezuju tradicionalne babice nesteriliziranim žiletima. 

Žensko obrezivanje u Egiptu je zakonom zabranjeno 2008. godine. Međutim, praksa je i dalje ustaljena u tradicionalnim zajednicama u kojima se ono smatra ‘pročišćavanjem’ žene i pripremom za brak. 

Mona kaže da je postotak obrezanih djevojaka, sa 74,4 posto u 2008. godini pao na 61 posto u 2014. godini, što govori u prilog uspjeha aktivista i aktivistkinja koje se bore protiv genitalnog sakaćenja.

Ove godine su egipatski aktivisti i aktivistkinje najavili plan smanjenja FGM za 10 do 15 posto u sljedećih pet godina.

“To je ambiciozan plan i mislim da nas trenutna politička atmosfera podržava i da možemo doći do cilja”, rekla je Vivian Fouad, direktorica National Population Councila koji se bori za iskorjenje FGM-a.

Aktivisti i aktivistkinje pokušavaju uvjeriti lokalne vjerske vođe da prestanu propovijedati navodne prednosti genitalnog sakaćenja majkama, jer više od polovice žena i dalje, pogrešno, vjeruje da je religija ta koja zahtijeva obrezivanje.

Sara Abulaziz Mohamed, danas 40-godišnjakinja prošla je obrezivanje kao 12-godišnja djevojčica i kaže da je bila prisiljena na ovaj čin koji nije željela učiniti. Sara danas ima dvije kćeri. Kaže da je FGM ostavio u njoj traumu za cijeli život, ali joj je barem dao jednu vrijednu lekciju. “Sigurno to neću učiniti svojim kćerima”, rekla je Sara. 

O predrasudama s kojima se suočavaju žene u teretani

Posted on by sdadmin

Kada sam se po prvi puta zakopala istraživanjima za seminarski rad na temu rasizma i seksizma, naišla sam na konzistentan rezultat sažet u jednoj rečenici koja nikada ne može biti dovoljno ponavljana i naglašena:

Razlika između skupina uvijek je manja od razlike unutar skupine.

Ili prepjevano, žene se među sobom razlikuju puno više, no što se kao skupina (dakle sve žene) razlikuju od muškaraca. Logično? Pa zapravo i da. Ako uzmemo malo širu sliku u obzir, zaista je bizarno vjerovati da se tri milijarde ljudi ponaša na jedan način, dok se preostale tri milijarde ponašaju na drugi način. Kakav god to način bio. Niti su žene nježne, niti su muškarci grubi, niti su žene emotivne, niti su muškarci racionalni. Sve ove tvrdnje u svijetu empirije i znanosti drže vodu koliko i trnoružičina životna priča.

Slične su se bitke i polemike vodile po pitanju rase, posebice o razlikama bijele i tamne boje kože. Naravno, osim boje kože, neminovne su i neke druge fizičke razlike među rasama (baš kao i kod muškaraca i žena) poput postotka tjelesne masti, udjela mišićne mase, hormonalne strukture i sl.. Ipak, danas nam je jasno da su sve te razlike između rase, puno manje no što se razlikujemo jedni od drugih unutar (bez obzira na rasu). Pa tako je van pameti pomisliti da bi ljudi drugačije boje kože išli u odvojeni WC ili se pak natjecali u odvojenim kategorijama u sportu. Iako je već godinama jasno da u nekim sportovima bolje rezultate postižu pripadnici jedne rase od druge, nikada nitko pri zdravom razumu nije pomislio ni predložio da razdvojimo npr. atletiku na dva dijela – natjecanje za tamnopute i za bjelopute. U isto vrijeme to radimo kada je u pitanju spol. Imamo odvojeni WC, odvojena natjecanja, odvojene discipline, pa čak i odvojenu nastavu na tjelesnoj zdravstvenoj kulturi. Koliko su i do koje mjere ove segregacije opravdane pitanje je koje ću ostaviti otvorenim.

Otkada seže ova spolna segregacija?

Otprilike otkada seže i rasizam, sport i seksizam. Možemo istaknuti kao neku “prelomnu godinu” za potrebe teksta 776. godinu pr. K. kada je na Olimpijskim igrama ženama zabranjeno natjecanje i gledanje istoga. Isto ovo ponovilo se niz puta u povijesti, pa sve do ne tako davne 1900 kada smo na Olimpijskim igrama uz 1308 natjecatelja imali čak 11 natjecateljica. 1916. godine, primjerice, ženama još uvijek nije bilo dozvoljeno gledati boksačke mečeve jer su prenasilni za žene, koje su presenzibilne za tako nešto emotivno podnijeti. Istraživanja, s druge strane, nikada nisu potvrdila ovaj velebni senzibilitet. Slično se događalo i s natjecateljima tamne boje kože koji su svjetlo Olimpijskih igara ugledali također 1900.. Baš kao i danas sa ženama, u Europi je vladalo uvjerenje da tamnoputi natjecatelji ne mogu biti i nisu bolji te utreniraniji od bijeloputih – ni nakon što je 1936. povijest pokazala drugačije pobjedom Jesse Owensa, ova bitka nije bila gotova.

Kada ovaj kratki povijesni presjek i atmosferu u sportu prenesem u današnje vrijeme i prostor, mogu sa sigurnošću utvrditi da u rekreativnom sportu prevladava seksističko uvjerenje da su žene manje fizički sposobne, manje utrenirane, manje motivirane i manje informirane o sportu.

Pri kupnji tenisica za trčanje, prodavač u sportskom dućanu mi je ponudio nekoliko modela. Pokušavajući se odlučiti za jedan od njih, prodavač mi je pokušao pomoći komentirajući kako su mi te tenisice odlične za trčanje, a da ih slobodno mogu koristiti i za teretanu jer ionako ne dižem sad 50-70 kg na čučnju, pa mi ni ne trebaju drugačije – nisu ni skupe, a nije ni da maraton trčim pa da trebam nešto bolje. Jer valjda on zna koliko ja trčim, koliko dižem i koliko ozbiljno treniram.

U isto vrijeme u istom dućanu, dečko prosječna izgleda kupuje tenisice za crossfit. Oko njega nije jedan, već dva prodavača koji mu uvaljuju tenisice od 1.000 kn s punim poštovanjem za njegov sportski angažman i s pristupom kao da dečko idući tjedan ide na svjetsko crossfit natjecanje. On vjerojatno trči maraton, čučne 100 kg na lošiji dan i trenira tri puta dnevno.

Ovakve predrasude prate me više-manje svugdje kada se dotaknemo sporta. Evo sumirane TOP 3 predrasude s kojima se svakodnevno susrećemo:

1. Žene u teretani žele smršaviti.

MIT: Kada žena dođe u teretanu, većina trenera i/ili vježbača pretpostavlja da želi smršaviti. Uopće nije važno ima li ona 50 kg ili 100 kg. Žena uvijek želi biti mršavija. Sukladno tome, savjeti koje će dobiti uvijek će ići u smjeru kako trenirati i/ili jesti da bi izgubila kilograme.

ISTINA: Neke žene žele biti mršavije i zato dolaze u teretanu. Neke žele biti snažnije. Neke žele biti izdržljivije. Neke se žele nabildati. Baš kao i kod muškarca, lepeza razloga vrlo je široka. Nažalost, samo rijetkim, uistinu kvalitetnim trenerima padne na pamet da pitaju “koji je tvoj cilj?”, a tek onda daju mudre savjete o vježbanju i prehrani.

2. Na ženama nije lijepo kada se prebildaju.

MIT: Žene se ne žele nabildati, a to nije ni lijepo. Čemu onda raditi ruke, ramena, prsa? Važno je da žena ima utegnuto dupe i noge. I da smršavi dakako.

ISTINA: Nije lijepo kome? Svatko od nas ima svoju definiciju ljepote i estetike. Kao što ne idemo jedni drugima u stanove birati boju zidova i ne govorimo ljudima na ulici da im je jakna ružna, tako nije ništa manje primjereno komentirati nekome da je “prebildana” ili da ne bi trebala tome stremiti. Svatko ima pravo na odluku kakvo tijelo želi. Uostalom, inzistirati na radu jedne mišićne skupine, a zanemarivati druge vrlo lako može dovesti i do zdravstvenih tegoba. S ovakvim društvenim stavom nije ni čudan panični strah žena da se ne prebildaju!

3. Tko ti piše terning?

MIT: Žene ne mogu same trenirati svoje tijelo – pisati si trening, osmišljavati vježbe, određivati si prehranu. One koje to i mogu su rijetke, natjecateljice ili bivše sportašice.

ISTINA: U svom stažu vježbanja promijenila sam barem 10 različitih teretana. Nikada niti jednom nisam čula da netko pita nekog dečka “tko ti piše trening?”. Dečko lijepo trenira, pravilno izvodi vježbe, ima dobru strukturu treninga – bravo on. Sve to identično radi cura, i barem 5 različitih trenera i/ili vježbača u teretani me pita tko mi piše trening. Ja si pišem trening. Jer i žene znaju čitati, znaju slušati svoje tijelo i razmjenjivati iskustva s drugim vježbačima/vježbačicama. I žene su motivirane za svoj rast i razvoj te do toga mogu doći same svojim trudom i voljom.

Sport se ne odnosi samo na trening mišića, već na ulaganje u čitavo tijelo i mentalnu higijenu. Stremimo razbijanju vlastitih granica, rušenju vlastitih rekorda i zdravom ispunjavanju slobodnog vremena. U tome zaslužujemo biti uvažene i poštovane baš kao i svatko drugi.

Srećom rekreativki i sportašica sve je više, te baš kao i u svim drugim područjima postajemo sve vidljivije te je time ove predrasude sve teže održati.

 

Arhiv AFŽ-a čuva najvažnije emancipacijsko naslijeđe koje imamo

Posted on by sdadmin

Adela Jušić i Andreja Dugandžić umjetnice su i aktivistkinje iz BiH koje su ove godine na Međunarodni dan žena pokrenule online arhiv u kojem se u nekoliko zbirki dokumenata mogu pronaći informacije o Antifašističkom frontu žena (AFŽ), socijalističkoj ženskoj organizaciji, koja je djelovala u Jugoslaviji od 1942. do 1953. godine. Ispričale su nam, između ostalog, više o programu ‘Šta je nama naša borba dala’, zašto je nužno arhivirati ove materijale online i koliko je AFŽ važan za feminizam danas.

Predstavljanje Arhiva AFŽ-a bilo je na ovogodišnji 8. mart. Kad se pojavila ideja i kako ste pokrenule Arhiv?

Arhiv je javno dostupan od 8. marta 2015. na  www.afzarhiv.org. Ideja o njegovom kreiranju rodila se 2014. godine u sklopu programa “Šta je nama naša borba dala?” na kojem radimo već 5 godina. Kroz aktivnosti programa shvatile smo koliko je ženska strana ovog dijela jugoslavenske povijesti zapravo zapostavljena, a istovremeno označava najznačajnije emancipacijsko naslijeđe koje imamo. I tako smo 2014. pokrenule crowdfunding kampanju putem koje smo prikupile sredstva za prvu fazu razvoja arhiva, odnosno poslove istraživanja i digitalizacije.

Članice ste Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena i Arhiv je samo dio programa ‘Šta je nama naša borba dala?’, kojeg već neko vrijeme provodite. Koje su glavne ideje programa i čime se bavite?

Program je od početka usmjeren ka očuvanju dijela povijesti koji smatramo ključnim kada su u pitanju žene Jugoslavije, pa tako i jugoslavensko društvo u cijelosti. Crvena je osnovana 8. marta 2010. pa tako svake godine na taj dan slavimo svoj rođendan, Međunarodni dan žena i aktivnosti u okviru programa ‘Šta je nama naša borba dala?’. Do sada smo radile izložbe, te panel diskusije koje tematiziraju politička, društvena i ekonomska prava žena, emancipatorsko nasljeđe AFŽ-a te učešće žena u NOB-u i izgradnji socijalističke Jugoslavije nakon rata, ali i današnju situaciju kada je riječ o položaju žena u Bosni i Hercegovini i postjugoslavenskom prostoru. Postavile smo sebi za zadatak da 8.mart obilježavamo, ne kao dan majki, u što ga današnje politike pokušavaju pretvoriti, već kao ono što on zaista jeste, dan kada slavimo svoja mukom zaslužena prava, od kojih nam neka stalno pokušavaju oduzeti ili su nam već oduzeli. Tako smo 8. mart ove godine proslavile predstavljanjem online Arhiva, uz koji smo organizirale i diskusiju, te na kojem su, na našu veliku radost, bile prisutne i neke od učesnica NOB-a, koje smo za arhiv prethodno intervjuirale.

{slika}

Zašto baš AFŽ? Kako ste razvile interes za tu organizaciju, zbog čega je sve bila inspirativna i na koji se način tema uklapa u vaše umjetničke i aktivističke interese?

AFŽ je za nas inspirativan zbog svoje masovnosti i konkretnih rezultata koje je ta organizacija napravila. Prvi zadaci AFŽ-a bili su da mobilizira što više žena za rad i podršku Narodnooslobodilačkoj vojsci kako na frontovima, tako i u pozadini – kroz rad na sakupljanju hrane, odjeće, kao i kroz zbrinjavanje ranjenih, ratne siročadi i izbjeglica. Osim toga, njihov je  važan zadatak bio opismenjavanje i politička edukacija žena. Da bi u svoju organizaciju okupile što više žena, one su se morale boriti protiv uvriježenih patrijarhalnih shvaćanja, što je sigurno bio jedan od najtežih zadataka. AFŽ jeste djelovao prema načelima Komunističke partije Jugoslavije, koja su svojevremeno bila afirmativna i osnažujuća za žene. Ipak, naš zaključak je da su ti rezultati u jednom momentu postali, takoreći, prijetnja patrijarhalnom sistemu. Žene Jugoslavije bile su neophodne izvjesno vrijeme na ratnim frontovima, pozadinskim zadacima, te volonterskom radu tokom i nakon rata, ali uskoro primjećujemo kako im se postavljaju novi/stari zadaci, kako se one ponovo pozivaju da obavljaju svoje “prirodne” reproduktivne zadatke, kao majke, njegovateljice i domaćice. Žene je valjalo vratiti u privatnu sferu, sferu braka pod zaštitom države, u  sferu doma pod kontrolom muškarca u kojem emancipacija staje.

AFŽ se 1953. godine (samo)ukinuo, uz obrazloženje da ne mora postojati posebna organizacija koja tretira žene i ženska pitanja, već da država ima zadatak baviti se njima, odnosno da su ona integrirana u politiku socijalističke Jugoslavije, principe komunističkog sistema. Simone de Beauvoir je u jednom intervjuu upravo skrenula pažnju na to da su se ove dvije borbe, klasna i borba za ravnopravnost žena, morale voditi na odvojenim frontovima i paralelno, tj. da je bila pogrešno misliti da prva borba podrazumijeva i drugu. Nestankom AFŽ-a ujedno je nestalo i aktivno, borbeno, masovno djelovanje žena na prostorima bivše Jugoslavije. Zato smatramo da je povijest AFŽ-a važna, te da izučavajući je, možda možemo naučiti kako pokrenuti jedan novi emancipatorski val, koji je danas, imajući na umu nacionalne i etničke, postratne i neoliberalne politike, podjednako neophodan za naš položaj kao što je to bio i pred Drugi svjetski rat.

Kako napreduje Arhiv, s kim surađujete, kako uopće dolazite do dokumenata?

Krenule smo s knjižnicom Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, institucije s kojom smo do sad uspješno surađivale na nekoliko projekata i za čiju knjižnice smo znale da sadrži  izvjestan broj knjiga te periodiku koja nam je zanimljiva. Paralelno smo krenule komunicirati i s drugim institucijama i osobama za koje smo mislile da bi nam mogle biti od koristi u našem istraživanju. Arhiv Bosne i Hercegovine bio je sljedeći važan korak, jer smo tamo pronašle oko 4 000 dokumenata na oko 7 000 stranica, zapravo korespondencije centralnih, mjesnih, oblasnih, sreskih odbora AFŽ-a Bosne i Hercegovine, kao i izvještaja i komunikacija s Centralnim AFŽ-om Jugoslavije. Fotografirale smo sve ove dokumente, a nakon toga krenule u digitalnu obradu, te samo jedan mali dio do sada uspjele postaviti na online arhiv, obzirom da se radi o tako velikom broju. Neke smo materijale dobile i od učesnica NOB-a, članica AFŽ-a ili njihovih obitelji. Trenutno je arhiv podijeljen u 5 zbirki (ukupno 400 unosa): Dokumenti, Knjige, Audio, Fotografije i Periodika. On je u stalnom razvoju i ispred nas je jedan dugotrajan proces. Neprekidno radimo na prikupljanju novih materijala i uspostavljanju novih suradnji*.

{slika}

U literaturi o AFŽ-u ima vrlo malo informacija o ogranku organizacije u Bosni i Hercegovini. Koliko ste vi materijala uspjele prikupiti baš o AFŽ-u u BiH i postoje li neke specifičnosti organizacije u odnosu na ostale republike u Jugoslaviji?

Zahvaljujući Arhivu Bosne i Hercegovine, mi smo zapravo skupile najviše materijala o radu AFŽ-a u BiH. Nevjerojatan je način, intenzitet i kontinuitet kojim su sreski, mjesni, oblasni odbori AFŽ-a komunicirali čak i u ratnim godinama. Neki dokumenti pisani su na papiru debljine papirnih maramica, tipkani na pisaćoj mašini na kojoj je skoro nestalo tinte, dok su neki opet pisani rukom. Stanje u kojem se dokumenti nalaze je kritično, obzirom na uvjete konzervacije i njihovu starost. Tek tada, uzevši neke od tih dokumenata u svoje ruke, shvatile smo koliko je važan posao kojim se bavimo.

Kada je riječ o specifičnostima rada AFŽ-a BiH u odnosu na ostale republike SFRJ, prvo se mora istaknuti da je BiH imala, pored Kosova i Makedonije, najveću stopu nepismenosti među ženama, tako da je rad na opismenjavanju za te zemlje bio opširan. Također, s obzirom na običaje i tradicije Osmanskog carstva, u Bosni su žene, posebno one islamske vjeroispovijesti, bile mnogo izoliranije iz sfere javnog života, nego npr. žene u Hrvatskoj. Skidanje feredže bio je jedan od važnih zadataka. Nadalje, pristup žena obrazovanju bio je na mizernom nivou. Postojao je zakon kojim je bila regulirana obveza osmogoodišnjeg obrazovanja i za žene, ali je nerazvijenost školske infrastrukture tu zakonsku obavezu pretvarala u prazna slova na papiru. Tako je AFŽ u našoj zemlji imao puno posla kojeg je tokom 11 godina svog postojanja, unatoč brojnim preprekama, uspješno obavljao.

{slika}

Bitne odrednice AFŽ-a bile su borba protiv fašizma i borba za prava žena te je organizacija odigrala veliku povijesnu ulogu u periodu Drugog svjetskog rata i izgradnje države nakon rata. Međutim, do pojave feminističkih povjesničarki krajem 70-ih koje su se počele baviti AFŽ-om, žene su gotovo u potpunosti izbrisane iz službene jugoslavenske povijesti, a i iz školskih udžbenika. Zašto je danas potrebno pričati o AFŽ-u i zašto je to bitno za feminizam?

Da, uzimajući u obzir povijest koju smo učile u školama, (koja je u udžbenicima danas sve manje i manje prisutna nakon posljednjeg rata), uloga žena u Drugom svjetskom ratu i izgradnji Jugoslavije svela se na oko stotinjak imena narodnih herojki. Dalje, kada čitamo o njima, ne možemo a da ne primijetimo mistifikaciju koja im se pripisuje, pa ih tako doživljavamo kao bića natprirodnih moći, koja se u biti ne shvaćaju kao ženska. One tako pjevaju dok umiru, s osmijehom uskaču u grobnu raku koju su prethodno same sebi iskopale pred streljanje, a njihove zadnje riječi su glorifikacija Tita. Tako ono što nam ostaje u povijesno nasljeđe nisu žene koje su imale ulogu u povijesti, već idealizirane, alegorijske figure koje je Lydia Sklevicky nazvala – nepoznate heroine. Kada je riječ o pozadinskom radu žena, bez kojeg borba protiv okupatora ne bi ishodila pobjedom, tu primjećujemo koliko nas je povijest izostavila i kolike zasluge nam je otela te nas učinila nevidljivima. Upravo iz tih razloga bitno je sakupiti, obznaniti sve dokumente koji govore o ženskoj strani ovog dijela povijesti i na tome graditi strategije za naše borbe na suvremenim frontovima.

*Ukoliko vas zanima ovaj projekt i želite ostvariti suradnju s Adelom i Andrejom ili im ustupiti neke dokumente za Arhiv, javite se na adelajusic@gmail.com i the.unkind@gmail,com. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Može li spisateljica Agatha Christie biti feministička ikona?

Posted on by sdadmin

Sjedim u vlaku Belmond kojeg parna lokomotiva polako ali sigurno vuče kroz engleski krajolik. Mogla bih vam pričati o plodnim poljima i brežuljcima koji promiču, no prava je istina da ih niti ne primjećujem. Naime, nisam ovdje kako bih se divila krajoliku, ovdje sam kako bih govorila o Agathi Christie. Za tu svrhu zacijelo ne postoji prikladnije mjesto: sve je prepuno ulaštenih predmeta u stilu art décoa i ja samo čekam da iza vrata našeg odjeljka izviri brkato lice Herculea Poirota. Izostanak poznatog detektiva vjerojatno je pravo olakšanje za moju suputnicu Annu Farthing, novu ravnateljicu Međunarodnog festivala “Agatha Christie” (International Agatha Christie Festival) koji se održava u gradiću Torquayju od 11. do 20. rujna. Zahvaljujući novčanoj potpori Vijeća za umjetnost, nekad otužno događanje pretvoreno je u pravu feštu za osjetila kojom će se obilježiti 125 godina od rođenja poznate spisateljice. 

Festival nije jedina stvar koja dobiva novi izgled. Pomislite li na Agathu Christie, u glavi će vam se zacijelo pojaviti slika njenog najpoznatijeg ženskog lika: drhtave starice gospođice Marple, lica uokvirenog sjedim kovrčama. Farthing, međutim, ne želi da to bude lice Christie koje će svijet pamtiti. Naime, ravnateljica i znanstvenica drži da je krajnje vrijeme da se priča o najuspješnijoj britanskoj spisateljici i najprodavanijoj autorici svih vremena (ako je vjerovati tvrdnjama Christiene zaklade, njeni su romani prodani u više primjeraka od Biblije i Shakespeareovih drama) iznova ispriča. Jer, kad se sve zbroji i oduzme, Christie je bila prilično odvažna žena. 

Mnoge suvremene žene mogle bi se lako identificirati s Christie. Iako je od rođenja uživala blagodati britanske srednje klase, u odrasloj je dobi postala zaposlena samohrana majka suočena s nevjerom i brojnim teškoćama i bolima koji su nam dobro poznati i danas. Agatha Christie vjerojatnije bi trebala postati feministička ikona. “Kraljica krimića” možda i jest bila viktorijanka (rođena je u rujnu 1890. godine), no rijetko se ponašala u skladu s time. Kao odvažna i odlučna mlada žena željela je pomoći svojoj zemlji u Prvome svjetskom ratu, pa se školovala za medicinsku sestru i pridružila volonterskom odredu za pomoć. U poljskoj bolnici u Torquayju brinula je za ranjenike i čistila nakon amputacija. “Ispirala sam krv i bacala udove u peć”, zabilježila je. Nakon završetka rata odbila je nekoliko “prikladnih” mladića odlučivši se brak s pukovnikom Archijem Christijem koji je, riječima Anne Farthing, bio “lud, loš i opasan”. Archie je bio pilot, vozio motocikl i znao plesati. To je privuklo Christie koja je jako držala do tjelesne spreme. Zaboravite na sliku staromodne penzionerke: kao mlada žena, Christie je (unatoč kasnijoj “sjedilačkoj” karijeri) uživala u vlastitom tijelu, rado se i mnogo kretala i bila puna života. Vozila se na koturaljkama, plivala i plesala, a ona i Archie su za posjeta Havajima bili među prvim Britancima koji su surfali u uspravnom položaju.  

{slika}

1928. godine par se razvodi i Christie ostaje napuštena, odgovorna za skrb njihove kćeri, pokušavajući se pomiriti s činjenicom da je odbačena kao supruga i ljubavnica. Našavši se u ulozi neovisne žene prihvatila se posla i postala, kako je sama sebe opisala, stroj za proizvodnju romana.  

Tvrdoglava, inteligentna, pronicljiva: sve su to riječi koje podjednako dobro opisuju i Christie i njene junakinje. Istina, njenim romanima ne nedostaje klišeiziranih ženskih likova poput priglupih služavki i tajnica. S druge strane, uloge ubojica često je davala upravo ženskim likovima, a stvorila je i niz dosjetljivih detektivki kao što je Lucy Eylesbarrow iz romana U 16:50 s Paddingtona. Njene junakinje oslanjaju se na vlastitu intuiciju i snalažljivost kako bi spasile stvar. Ako stupe u brak, svojim su supruzima u svemu jednake. Čak je i gospođica Marple podcijenjena. Ova “draga stara dama” itekako je pronicljiva. Okreće očima dok joj se muškarci obraćaju s visoka, “objašnjavajući” joj što se dogodilo, prije negoli ih sve zajedno nadmudri. “Intuicija je poput čitanja riječi koju ne morate izreći naglas”, kaže ona u romanu Ubojstvo u župnom dvoru. 

Poput njenih junakinja, Christie je bila sasvim moderna, snažna žena koja nije dopustila da ju životne nedaće slome. Upravo to je slika Christie kakvu Farthing želi popularizirati. Slika blago ekscentrične starice koja kucka po pisaćoj mašini mnogo je manje zastrašujuća i zamijeniti ju slikom pomalo divlje pionirke bit će pravi izazov. Neki su već izrazili negodovanje zbog “ženskog gledišta” prisutnog na festivalu. Na koncu, činjenica da spomenuta slika Christie kao feminističke ikone još uvijek nije opće prihvaćena u popularnoj svijesti zacijelo je najveća od svih misterija.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Izraelska zrakoplovna tvrtka od stjuardesa traži da nose visoke potpetice

Posted on by sdadmin

Izraelski zrakoplovni div El Al donio je novi dress code kojim zahtijeva od stjuardesa da nose visoke pete dok su putnici u svojim sjedalima, što je izazvalo burne reakcije i oštar prosvjed kako među zrakoplovnim radnicima/ama, tako i među političarima/kama. Odnosno, obvezujuća odluka o nošenju potpetica prilikom dočeka i otpravljanja putnika, sada je prolongirana i za vrijeme boravka stjuardese u avionu.

Članovi izraelskog parlamenta zasuli su Instagram i Twitter porukama kojima su nastojali sabotirati novost koja je zaposlenicama priopćena putem e-maila. Mnogi koji protestiraju protiv uvođenja novog propisanog načina odijevanja koriste oznaku #withoutheels kako bi iskazali potporu više od 200 izraelskih stjuardesa koje su potpisale peticiju protiv uvođenja nove politike zrakoplovne kuće. Osim što je ovakva praksa diskriminirajuća, potencijalno je i opasna.

Bivša ministrica pravosuđa, Tzipi Livni, sa službenog posjeta Velikoj Britaniji tvitala je vlastitu fotografiju u ravnim cipelama uz koju je napisala: “Ovo su cipele koje sam nosila danas u Domu lordova, one predstavljaju Izrael.”. Dodala je kako svatko tko od žena traži da hodaju u visokim petama, zaslužuje odmak od 10 koraka unatrag. 

Potpora stjuardesama stiže iz iz vladina ureda za jednake mogućnosti rada za žene koji je od avio – kompanije zatražio da pojasni svoju odluku, dok je Aryeh Deri (Shas), ministar ekonomije navedenu odluku ocijenio kao diskirminirajuću i nepravednu.

Umjesto udobne obuće po izboru, navedena promjena isključiva je i jednosmjerna, a kako su navele neke od stjuardesa koje su se požalile – otežava i skraćuje proces pomaganja putnicima ukoliko dođe do poteškoća na letu. El Al svoju odluku opravdava isprikom kako je riječ o standardiziranoj proceduri i među drugim svjetskim aviokompanijama, pod izlikom kako je riječ o reprezentativnoj obući. U ovakvoj je situaciji vrlo malo toga ostavljeno pojedinki da odluči sama.

Iako je riječ o uniformiranom, propisanom načinu odijevanja, pri obavljanju bilo kojeg višesatnog posla ipak bi udobnost, odnosno, primarno sigurnost, trebala biti  imperativ, a ne društveni stereotip o ženskoj privlačnosti. Ili što je još gore, s obzirom da su ukusi prilično subjektivni, anatomski neprikladna obuća ovdje je proglašena  reprezentativnom.

Jedna od potpisnica peticije izjavila je kako bi bilo najbolje tražiti od uprave El Al-a da nose potpetice tijekom radnog vremena, nakon čega bi vrlo vjerojatno ponovno razmislili o odluci.

Što će reći kako je, ipak, još jednom riječ o rodnoj neravnopravnosti.

S obzirom kako je odluka o nošenju visokih potpetica obvezujuća isključivo za jedan dio zaposlenih –  žene – ovakav primjer rodne diskriminacije plastičan je dovoljno da bi ga i najzagriženiji teoretičari zavjere o feminističkoj dominaciji svijetom trebali moći shvatiti. 

Prevela i prilagodila Ana Maria Filipović Grčić

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org